Tko je za mene Isus?

U svom životu osjećamo se tako često osamljeni, ostavljeni, nesigurni. Ljudi oko nas nam izgledaju tako tuđi, tako sebični, pa čak i zlobni. Svatko se brine za sebe, pa ako treba i preko nas, da postigne svoj uspjeh. I razočarani smo u brata čovjeka. I često je taj uz nas, tako blizak u našem životu, o kojem ovisi naš život, s kojim bismo morali dijeliti svoj zajednički kruh i ideale.

Da, čovjek ne može bez oslonca. Ali čovjek, kakav bio, uvijek je nesiguran: bio to prijatelj, drug, suputnik. Današnje Evanđelje nam otkriva Isusa, koji je sama ljubav i dobrota, koji može u našem životu unijeti sigurnost, vedrinu, svijest da smo u dobrim rukama, i da se ne moramo bojati.

U Evanđelju današnje nedjelje Isus se dvaput predstavlja: “Ja sam Pastir dobri”. “Ja sam” označava njegovu narav jednaku Ocu (“Ja jesam” Izl 3, 14). Kad dodaje neku oznaku (svjetlo svijeta, kruh života itd.) otkriva svoje biće u odnosu prema ljudima, koje spašava kao Spasitelj. Ovdje kao Pastir, i to “dobri” (kalos) kao uzor u posvemašnjem darivanju života.

Dobri Pastir

Vazmeno otajstvo dana promatramo pod likom Dobrog Pastira. Evanđelje nam donosi alegoriju s paraboličnim elementima o Dobrom Pastiru. Znači, lik i djelatnost ljudskog pastira ovaca ne dostaju da bismo shvatili ono što Isus želi reći. Slika je samo znak koji nam govori o posve jedinstvenom otajstvu Krista.

Najamnik ostavlja ovce ako mu je ugrožen život, jer život je, ljudski govoreći, važniji od ovaca, i ne smije ga izložiti da spasi ovce. I vlasnik stada, brine se za svoje stado, ali teško se može reći da to čini iz ljubavi prema ovcama, i ako mu je život u opasnosti on ostavlja svoje ovce. Isus se predstavlja kao “dobri” Pastir u drugom smislu: on nije najamnik ni vlasnik stada, iako ovaj ima nešto od “dobrote” i stalo mu je do ovaca.

Ono što se ne nalazi u pastira ima u odnosu Isusa i učenika: spremnost život položiti za njih, da budu zaštićeni. U prenesenom značenju pastir znači vođa. Ali i tu nije uobičajeno da vođa žrtvuje svoj život za svoje pristaše i podložnike. Zato Isus kaže da je Pastir “dobri” (kalos) i time izriče sebe i svoje poslanje. On sam to može biti jer je Bog (“Ja sam!”), živi u zajedništvu s Bogom (“poznajem Oca”), poznaje njegovu volju i moć.

Isus je u svojem odnosu s ljudima, različit od sviju i nad svima: osjeća, vrednuje, postupa s njima kao što to čini sam Bog. Za svoje ovce on se dariva u žrtvi križa. Kad veli da je poslan i ljubljen od Oca, da dade život i da ga nanovo uzme, ne želi kazati da je za njega smrt neka igra, nego želi naglasiti, da se u smrti ne podlaže nekoj sudbi, nego se spontano predaje najtežoj patnji, snižavajući se na razinu onih koje ljubi, i otkriva dokle želi biti solidaran s njima.

Vrhunac je ljubavi u žrtvovanju sebe za druge, koje doživljava ne kao druge, nego kao samog sebe u otajstvu uzajamne spoznaje i ljubavi Isusa i učenika, jednaku onoj između Oca i Sina. Smatrati svoj život manje vrijednim od života ovaca, dokaz je ljubavi i voljnog darivanje sebe, koji po naravi ima život bez granica: “Vlast imam položiti život, vlast imam opet uzeti ga.” Znak je da je odluka prihvaćenja smrti čin ljubavi. Bogu Ocu smo važniji od Sina kad je njega dao za naše spasenje! S nama postupa kao sa svojim sinovima, bili Židovi, bili pogani, jedno smo Kristovo stado. To Ivan ističe: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo.” (2. čit.)

Nedjelja Dobrog Pastira

Današnja nedjelja je nedjelja Dobrog Pastira, vođe i pratioca na putu svoje zajednice. Isus se predstavio kao Dobar Pastir u okviru blagdana Posvete Hrama, koji označava svečani spomen posvete novog hrama nakon povratka izgnanika iz Babilona (515. god. prije Krista) i posvete hrama od Jude Makabejca godine 165. prije Krista. Isus se predstavlja “vrata ovcama” i misli na savršeni Hram, što je sam Isus Krist (Iv 2, 21), u kojem se istinski klanjatelji Ocu klanjaju “u Duhu i Istini” (4, 23).

U današnjem Evanđelju Isus se dvaput predstavlja: “Ja sam Pastir dobri!” “Ja sam” prisjeća nas na objavu Boga u gorućem grmu na Sinaju: “Ja sam” (Izl 3, 14). Krist se objavljuje kao Bog. Slijede dva kraća govora.

Nakon prve izjave Isus suprotstavlja pastira i najamnika (Iv 10, 14-16). Na tamnoj pozadini najamnika koji zatajuje u času opasnosti, koji utjelovljuje prijeteću, oholu i zainteresiranu oporbu “Židova”, jače odskače lik istinitog Pastira, kome posvećuje drugi odlomak (10, 14-16).

Isus u tradicionalnoj simbolici pastira (Ez gl. 34) ocrtava pozitivno prisan odnos koji veže njega sa svojim vjernicima. “Poznati” je u biblijskom jeziku izričaj prisnosti, prijateljstva, najuzvišenije ljubavi. Isus je svoje ljubio do kraja (Iv 13, 1), njegova muka-smrt-proslava je čin ljubavi za svoje stado. To darivanje uspoređuje s haljinom, koju netko “odloži” i opet “uzme”. To je predanje plodno i osvjetljava i daje smisao Isusovoj žrtvi: “Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko položi život za prijatelje svoje!” (15, 13) Nije to neki čisto herojski čin: smrt je za Krista put k vazmenoj slavi, puno oslobođenje koje Bog daje čovječanstvu.

Apsolutni Kristov primat izražen je jasno i odvažno u Petrovu govoru pred Vijećem (1. čit.): “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima, po kojem nam se spasiti.” Petar pred Vijećem predstavlja Isusa kao Pastira i savršen Hram. Petar na Krista primjenjuje riječi psalmista 118, 22: “kamen koji vi graditelji odbaciste, postade kamen zaglavni”. Bilo je to rečeno za hram, razoren i obnovljen, kojeg neprijatelji mrze, ali eno je uvijek živ i blistav. Krist postaje točka povezivanja, “kamen zaglavni”, koja povezuje sve zdanje povijesti i otkupljenog čovječanstva. Petar je u govoru na Duhove rekao: “Tko prizove ime Gospodnje bit će spašen.” (Dj 2, 21; Jl 3, 5). “Prizvati ime” znači posvema se priljubiti jednoj osobi, uzajamno “spoznanje” pastira i stada.

Poznati je “vidjeti Boga kakav jest” (2. čit.) Čovjek okružen ljubavlju Oca postaje “dijete Božje”. “Svijet”, simbol nevjere, to ne poznaje. Naprotiv “poznaja” ljubavi Božje stvara sinovstvo. To se Božje sinovstvo već ostvarilo po krštenju: “sad smo djeca Božja”, ali “još se ne očituje što ćemo biti”. Puna spoznaja bit će kad se Krist u svom drugom dolasku očituje u slavi, i tada “bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kakav jest”. Spoznaja-ljubav bit će potpuna, vječno blaženstvo.

Život Crkve i svakog od nas je u osobnom susretu s Kristom, u iskustvu zajedništva i dijaloga, koji produbljuje našu spoznaju Krista, to jest našu ljubav, dok ne dođe do savršenstva u Bogu koji je Ljubav po svojoj biti, jer “Bog je ljubav”.