Izvori sigurnosti i sreće

Služba riječi pomaže nam otkriti temelj i izvor naše istinske sreće i blaženstva, sigurnosti i budućnosti.

Prvo čitanje donosi nam dekalog (Deset riječi-zapovijedi) koji je temelj Saveza. Odražava nomadsko-pastirsko vrijeme, nema robovlasničkog društva. Zapovijedi su naravnog Zakona, ali su uklopljene u spasiteljski plan, uz Boga Izbavitelja koji je narod “izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva”.

Izražen je u apodiktičkoj književnoj vrsti, u 2. licu, kao Božja riječ, o kojoj se ne može raspravljati. Toliko je bezuvjetan da se ne spominju sankcije, posebni slučajevi, iznimke ili posljedice, kao kod kazuističkih ili pravničkih zakona, koji se izriču u 3. licu. Izvorno su zapovijedi predane u jednostavnom obliku, kao jedna riječ (u izvorniku), koje su sačuvane u 6. 7. i 8. zapovijedi, ostale su bile naknadno proširene.

Predane su nam u dvije predaje: Izl gl. 20 koje nam danas stavlja liturgija na razmatranje i Pnz gl. 5. Razlika je: U Izl subotnji počinak temelji se na Božjem djelu stvaranja (Post gl. 1), u Pnz na izbavljenju iz Egipta; k tome u Izl žena je unutar kućnog dobra, dok je u Pnz žena odvojena. Inače Pnz je više humaniji i ističe dostojanstvo svakog čovjeka, posebno žene.

Slične sažete zapovijedi naravnog zakona nalazimo i u drugim sredinama, posebno u Egiptu (Knjiga mrtvih), ali nigdje ovako sažeto, povezano uz Boga kao izričaj njegove volje, i to Boga Spasitelja i Otkupitelja.

Imamo neku sličnost i kod ugovora lenskih gospodara i vazala na Starom Istoku. Počinje s povijesnim okolnostima, koji su nametnuli vazalske odnose. Utvrđuju se uvjeti saveza: vjernost, vojna i gospodarska pomoć. Tekst ugovora zapisuje se na dvije ploče i jedna se polaže u hramu boga suverena, a druga u hramu boga vazala. Završava prokletstvom ili blagoslovom: ukoliko vazal ne ostane vjeran obvezama čeka ga prokletstvo, dok vjernost prati blagoslov. Neki tumači iz toga izvode da je dekalog bio ispisan na dvije ploče, i kako je jedno mjesto susreta naroda s Bogom, obje su ploče bile položene u Kovčeg saveza.

Dekalog stavlja biblijski narod u položaj vazala koji je sa svojim lenskim gospodarom vezan ugovorom saveza. Dekalog je sredstvo preko kojeg će Izrael otkriti volju Božju. Dekalog je Božja riječ koja izbavlja Izraela, riječ slobode i saveza. Kršćansko ćudoredno ponašanje ne počiva na općoj etici ili filozofskoj ideji o Bogu, nego na Božjoj volji. Dekalog mu pomaže da živi u zajedništvu s Bogom, izvorom sigurnosti i sreće.

Evanđelje nam donosi čišćenje hrama u Ivanovom izvještaju. Za razliku od sinoptika koji događaj stavljaju u Velikom tjednu, Ivan ga donosi na početku Isusova djelovanja i to u vrijeme slavlja židovskog Vazma. Sinoptici gledaju u događaju objavu Krista kao Proroka koji čisti Hram, dok Ivan naglašava mesijanski značaj: Hram je kuća “Oca mojega”. Evanđelist primjenjuje na Isusa riječi psalmista: “Izjeda me revnost za Dom tvoj.” (Ps 69, 10), psalma koji prva Crkva primjenjuje na Muku Gospodnju.

“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” Židovi misle na rukotvoreni hram, koji je počeo obnavljati (graditi) Herod 20. godine prije Krista i dovršen je tek za rimskog upravitelja Albina 63. godine poslije Krista. Isus govori o Hramu svoga tijela koje će “podići” (egheire i za uskrsnuće!) u uskrsnuću. Čovještvo Kristovo je novi Hram, nova Očeva kuća, mjesto savršene žrtve, vrelo blagoslova.

Čišćenje hrama kod Ivana nema vid pročistit postojeće svećenstvo i hram (Mal 3, 1-4), da mu se dade prvotna svrha, koja nije u broju žrtava, sjaju obreda, skrupuloznosti propisa, nego u unutarnjem raspoloženju; niti da će nacionalni hram zamijeniti hram za sve narode; već da je Isus u svom čovještvu novi Hram, novo svećenstvo, novi kult koji traži klanjatelje “u duhu i istini”, jer upravo takve klanjatelje traži Otac (Iv 4, 23).

Susret s Bogom ostvaruje se samo u Kristu Raspetom (2. čit.). U Korintu neki žele svesti Evanđelje na neke ljudske sile, na ljudsku mudrost i filozofiju. Čovjek je uvijek u iskušenju da Boga i njegovo djelo zatvori u svoje kategorije, da ga shvati na svoj način. Samo Krist i to Krist raspeti otkriva nam Božju silu i Božju mudrost. Židovi traže “čudesni znak”. Isus im odgovara da je jedini znak: Krist Raspeti – novi Hram u svojem tijelu. Za Grke je raspeti Krist “ludost”, ne mogu shvatiti da neki Spasitelj-Bog završi kao zločinac na križu. Raspeti ostaje “Božja mudrost”, Krist raspeti, kao središte vjerovanja i života. Krist slab i krhki, otkriva Božju jakost.

I danas ljudi imaju svoje kategorije o uspjehu, standardu, afirmaciji... Crkva uz cijenu prezira i ismjehivanja naviješta kao i uvijek Krista raspeta. I svjesna je da samo Raspeti daje pun pogodak, jedinu sigurnost za uspjeh i blaženstvo. Samo Raspeti i Uskrsli pruža nam ne samo sreću, radost i jamstvo u ovom životu nego i stamenu nadu budućega vječnog života.