Bazilika sv. Antuna - Padova
Listopad 2014.

   

Veritas
Arhiva
Sv. Antun
Dragi sveti Antune
Bazilika sv. Antuna
Slike sv. Antuna
Promocije
Povijest
Pretplata
Gdje smo
Drugi o nama

 

 

 

.

Pogledajte film

Pogledajte film 2

Pogledajte film 3

NAJAVLJUJEMO

HODOČAŠĆE U PADOVU

Organiziramo hodočašće "Putovima svetog Antuna" u Padovu, Arcellu i Camposampiero

U 2015. godini
hodočastit ćemo:

21. ožujka
18. travnja
30./31. svibnja
(za mlade)
6. lipnja
26. rujna
24. listopada

PROGRAM HODOČAŠĆA

HODOČAŠĆE U SVETU ZEMLJU

U Godini posvećenog života najavljujemo Veritasovo korizmeno hodočašće u Svetu Zemlju

10. - 17. ožujka 2015.

PROGRAM HODOČAŠĆA

 

 

Preporučite stranicu
prijateljima
Forum


Molim vas pošaljite mi najnoviji broj "Veritasa" gratis

 
Pretraživanje
izdanja:
Mje
God
 
 
 Arhiva izdanja
 
Liturgijski kalendar Liturgijski kalendar
 .

 Vrijeme Vrijeme
 
 

 
 
 
 

 

 

 

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

 
   
 

Job 19,1-1.23-27

 
 

Razmatranje

 
     
 

Siromašni pred Bogom, žalosni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, ljudi čista srca, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti – to su ljudi eshatološke snage i nade, kojima je posvećeno današnje evanđelje. Danas slavimo njihov blagdan, blagdan Svih svetih, onih koji su živjeli dostojanstveno, u skladu s Božjim zakonom, i koji su, oslanjajući se na svoju savjest, “promarširali” kroz sve životne nedaće i našli se u zajednici onih koje danas slavimo i čiji zagovor kod Boga molimo.

Sve velike kršćanske blagdane nastoji se komercijalizirati, iskoristiti, isprazniti, lišiti istinskog sadržaja: Božić, Uskrs, pa i Sve svete – kršćanski festival života. Samo s poznavanjem pravog smisla tih blagdana možemo se suprotstaviti neznanju, pa i gluposti.

Početci blagdana Svih svetih sežu do 4. stoljeća. 1. studenog počeo se slaviti u Irskoj (8. st.), zatim u Engleskoj te u europskim zemljama, odakle se nastavio širiti dalje. Blagdan Svih svetih je blagdan žetve, mada žetva još nije posve započela. Nije nas sve obuhvatila. Nadamo se jednog dana naći u toj sretnoj zajednici. Ernesto Cardenal to vidi ovako: “Mi još nismo u svečanoj dvorani, ali već vidimo svjetla.” Svi sveti usmjeruju naš pogled prema konačnom cilju koji je Bog odredio: prijeći iz smrti u život, iz prolaznosti u neprolaznost, iz ropstva u slobodu djece Božje.

Svi sveti su svečani skup koji sv. Ivan opisuje u Knjizi Otkrivenja: “Nakon toga vidjeh: eno velikog mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, a palme im u rukama. Viču iz svega glasa: Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju, i Jaganjcu... Oni dođoše iz nevolje velike i praše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj.”

Sveci su ljudi po kojima nam je olakšana vjera u Boga, oni su primjer koji trebamo slijediti. Oni nisu Sinovi Božji, nego su obični ljudi, od krvi i mesa, poput nas, često i obraćenici. Svi sveti su blagdan ohrabrenja nama koji smo još na putu. Oni su dokaz da posljednju riječ nema tmina, mračni knez, nego svijetli lik onoga koji reče: Ja sam Put, Istina i Život.

Svi mi nastojimo “imati nešto od života”, steći štogod “da se naša djeca ne moraju mučiti kao što smo se mi mučili”. Željeli bismo dugo i zdravo živjeti, biti sretni, raditi što manje a imati što više, uživati u životu...

No... pojavio se netko tko će nam smisao života usmjeriti na druge stvari. Moralo je to biti negdje sjeverozapadno od Kafarnauma, na nekoj visoravni i zelenom proplanku na koji je Krist sjeo, dok se oko njega naguralo mnoštvo... Nastupio je kao Rabi, Učitelj, zakonoznanac, profesor teologije i filozofije – iako se On sam nikada tako nije ni doživljavao a kamoli nazivao. Bio je neobičan. Ljudi su navikli na drugačije propovijedi, drugačije svjetonazore svojih učitelja koji su uporište imali u Starome zavjetu: Trebaš se klanjati svome Bogu. Moraš poštovati svoje roditelje. Ne smiješ krasti. Ne smiješ lagati... ne smiješ, moraš, trebaš, ne smiješ, moraš, trebaš... A na drugoj stranici Pisma slijede posljedice ignoriranja zapovijedi: ne budete li se držali naređenoga, uništit će vas bolest, ratovi, neimaština, ropstvo, strah... Otprilike je tako zvučao Zakon koji su propovijedali oni koji su se nazivali Rabijima i koje je narod slušao u sinagogama svake subote.

A ovaj tu rabi (koji nije rabi) pred njima otkriva jedan sasvim novi zakon života! On daje posve novi “program” života. Ciljem ne smatra visoki životni standard u zemlji kojom teče med i mlijeko. Cilj nije ni povratak u edenski vrt o kojemu govore prve stranice Svetoga Pisma. Ovaj novi “rabi” veliča, upravo obrnuto, siromašne, tužne, gladne pravednosti.

Iza tog novog, Kristovog programa stoji posve novo poimanje života. U povijesnim knjigama svakog naroda mnogo je legendi o junacima, herojima. Tako su se i Židovi s ponosom sjećali Davida koji se s lakoćom obračunao s Filistejcima, koji je lako pobjeđivao mnoge neprijatelje, koji bi i njima dobro došao da iz njihove zemlje protjera Rimljane. Svijet se ponosi svojim vojskovođama, pa i Židovi očekivahu jednog takvog ratnika, junaka poput perzijskog kralja Kira, grčkog osvajača Aleksandra, rimskog cara Augusta... Zašto ne bi i Mesija iz Davidova roda krenuo njihovim ratničkim stopama? Boriti se, osvojiti, vladati – to su bili imperativi, neispunjeni snovi porobljenog naroda. A ovaj novi, neobični “rabi” uzvisuje one koji se ne opiru! Uzvisuje ponizne, blage, milosrdne, one koji trpe progonstvo!? Pa što taj mladi učitelj misli? Da se kukavništvom i povlačenjem stječu zasluge, dostojanstvo, sloboda? Kako se zemlja može posjedovati, baštiniti bez rata, bez krvi neprijatelja?

Krist propovijeda ideale koje je malo tko razumio i prihvaćao. No, ljudi su ga ipak, kao opijeni, neumorno slušali. Njegov govor nije sličio ni na one govornika iz Atene, Rima ili Aleksandrije. Pričao je jednostavno, služeći se prispodobama. “Priče bi započinjao ovako: Iziđe orač na njivu posijati sjeme. Ili: Živio nekoć bogataš koji je imao mnogo vinograda. Ili: Neki je pastir uvečer brojio ovce pa vidio da mu jedne nema... Hrabrio je ljude riječima: Vi ste sol zemlje! Vi ste svjetlost svijeta! Nisam došao ukinuti zakone pismoznanaca i farizeja, jer moji su dani među vama odbrojeni. Ostali su mi tek sati da ispunim jedan drugi zakon i da objavim jedan novi zavjet. Vaši su preci u hram donosili žrtve – tele, janje, goluba – kako bi udobrovoljili Boga i kako bi im grijesi bili oprošteni. A ja vam kažem: Zar ćete Bogu davati ono što je Njegovo od samoga početka? Radije potražite svoga brata i izmirite se s njim pa onda dođite u hram. Rečeno vam je: Oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: Ne opirite se zlu jer zlo se hrani i snaži otporom. I samo će se slabi osvećivati. Čovjek snažna duha oprašta i časno je nepravdu opraštati.” (K. Gibran)

Kristove su riječi izrečene prije više od dvije tisuće godina. S Kristovim smo naukom upoznati, nastojimo ga živjeti iako je cijela naša narav “starozavjetna”, pomalo osvetnička, pa se Kristovo mirno prihvaćanje nanesene nepravde čini ludošću kojoj se protivi cijela naša ljudska priroda.

Krist nam nudi drugu vrstu slobode. To je sloboda onih koji će doći u Njegovo kraljevstvo. Mi želimo biti slobodni – slobodni od brige za kruh svagdašnji, slobodni od svakodnevnog bremena, tereta, boli, straha... Temeljni zakon Novoga, Kristovoga zavjeta nalaže da treba darivati! Davati sebe. Živjeti za drugoga, za brata, za bližnjega. Opraštati i podnositi. To je program koji je Krist živio – do smrti na križu. Do poniženja nevinoga koji je ubrojen među razbojnike, do raspeća samoprozvanoga kralja koji nije u stanju spasiti samoga sebe.

Nije se lako pomiriti s takvim naukom. Voljeti neprijatelje? Oprostiti zlodjela? Ne osvetiti se za nanesenu tragediju?

Ipak, bilo je (i ima) ljudi koji su prihvatili ovaj nauk, Kristov program. Zovemo ih svecima. Mogli bismo ih zvati herojima, bilo bi logičnije i razumljivije s obzirom na vremena u kojima živimo. Oni su sličili na Onoga kojega su prihvatili kao Učitelja života. Pa ako i nismo poput tih heroja, junaka – ipak imamo zadaću ostvariti koliko možemo, u okviru svojih mogućnosti. Makar malo, jer Bog i to vidi. I On zna za ljubav koja Ga traži. I dopušta ljubavi da Ga nađe. Amen.

 

 

 

 


D
 

 

Đuro Hontić:
O. Bonaventura Soldatić


 

Novo svitanje
i Zbor Kolbe:
Uskrsli


 

Władysław Kluz:
47 godina života


 

Yves Ivonides:
Taj divni čovjek Isus
4. izdanje


 

Ljudevit Anton Maračić:
Zaboravljeni poroci


 

Mudre misli
za svaki dan u godini


 

Molitve sv. Franje


 

Cvjetnjak svetog
Antuna Padovanskog

s krupnim slovima


 
 
Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga - Arhiv

© 1999-2014 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s