Misterij Kristova tijela
Uzašašće je Kristovo ustoličenje, trenutak kad je postao Krist i Gospodin. Naša ljudskost, naše čovještvo došlo je u najbližu blizinu Boga, Krist je postao Gospodar i središte sveukupnog stvaranja. I jer smo s Kristom neraskidivo povezani, to je i naša konačna sudbina.
Uzašašće je i “prva” paruzija, prva etapa cjelovite povijesti spasenja. Krist nije nestao, nego nešto postao: novi način postojanja omogućava mu da postane “Glava” Crkvi. Učenici to nisu očekivali već apokalipsu posljednjeg Božjeg čina. Isus ih uči: dolazi vrijeme Duha, Kristova nova prisutnost na način Duha, a za Crkvu vrijeme svjedočenja i propovijedanja. Poslanje Crkve do druge paruzije je naviještanje evanđelja, vrijeme “velikih djela”. Crkva je bitno navjestitelj i svjedok i znak da je u Isusu Kristu Bog definitivno sjedinjen s čovječanstvom i čovječanstvo s Bogom.
Luka nam donosi dva različna opisa uzašašća. Prvi, kojim završava Evanđelje (Lk 24, 44-53): naliči na svečano slavoslovlje Isusova javnog djelovanja, nadahnut liturgijom blagdana Pomirenja, kao dokumentarna književna vrsta, kao druga strana vazmenog otajstva.
Drugi: uvod u knjigu Djela apostolskih, u početak djelovanja Crkve, nadahnut kozmičkim i misionarskim situacijama, pun simbola. “40 dana” je uvod u novu etapu, kao što i Izrael prije ulaska u Zemlju obećanja putuje pustinjom 40 godina. Isus prije javnog nastupa posti 40 dana. Krist je onaj koji posjeduje Duha i izvor je i počelo Crkve.
“Podiže se njima naočigled, i oblak ga ote njihovim očima.” “Oblak” označava Božju prisutnost u svijetu: Uskrsli je mjesto Božje prisutnosti u svijetu. Prisutan je u onima koji zaodjeveni Duhom Svetim postaju članovi Crkve. Isus daje učenicima znati da kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta, ali se gradi ovdje.
Dva čovjeka u bijeloj odjeći (nebeska bića) rekoše im: “Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”
Ovaj opis uzašašća ima dramatski ton: rastavljanje, kidanje. Isus je “uznesen”, “uzet”, “otet”. Uzašašćem počinje kozmičko kraljevstvo Gospodinovo, njegova prisutnost u svijetu. Sada Crkva može biti prisutna u svakom vremenu i mjestu. Crkva se može definirati: “još ne”, i “ipak već”, to jest kraljevstvo Božje već djeluje, ali ono je i obećanje.
Evanđelje nam donosi posljednji uskrsni izvještaj. Uzašašće je početak sveopćeg i spasiteljskog i apostolskog djelovanja i karizmatičkog svjedočanstva Crkve. Isus apostolima predaje svoje poslanje i u njima nastavlja svoje djelo. Oni moraju biti svjedoci vjere. Ukazuje na znakove koji će pratiti njihovo svjedočenje da mogu nadvladati neprijateljske sile.
Drugo čitanje donosi nam Pavlovu molitvu Duhu Svetom, da vjernicima Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dade “Duha mudrosti i objave”. “Mudrost” ne samo onu mudraca Starog svijeta, da otkriju sudbinu čovjeka nego otajstvo Božje moći, samoobjavljivanje Oca Slave, Boga u Isusu Kristu; njegovo uzdignuće iznad svakog “Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena”; svijest o veličini slave, o božanskoj moći koja djeluje u onima koji vjeruju.
Otajstvo Kristova tijela, njegovo uzašašće, postupno u Crkvi raste: Najstarija je vjeroispovijest: Krist je “zdesna Oca”, uzašao na nebo (Rim 8, 34). Zatim Isus je “uznesen” kao Ilija, kraljevstvo dolazi, nestanak njegov kao Velikog svećenika iza zastora (Dj 1, 1-11; Lk 24, 44-54).
Druga generacija govori o njegovoj prisutnosti u poslanju i navještaju Crkve (Mt 28, 16-20).
Treća generacija postavlja pitanje kako vjerovati? Vjera nije očevidnost, ona je dar koji moramo sa zahvalnošću primiti.
No sva ova na izgled različita svjedočanstvo žele naglasiti jedno: Isus Krist je svojim čovještvom u Presvetom Trojstvu, i postao nam je Veliki Svećenik koji nas zagovara i moli za nas, i koji je prisutan u svojoj Crkvi i u svakom vjerniku. To je naša kršćanska vjera.
Čovjek je po naravi biće na svijetu, po milosti usmjeren Ocu. Molimo i živimo tako da se to u našem “izlasku” ostvari i da uđemo u Dom Oca svojega.
