„Umnoži nam vjeru!“ - to bi trebala biti naša stalna molitva upravljena Gospodinu. Tako su nekoć apostoli molili svoga Učitelja. Zacijelo su se osjećali slabi u vjeri, pa su se zato obratili pravomu izvoru - Isusu, da im pomogne ojačati, učvrstiti, umnožiti vjeru.

Isus ne daje direktnu, konkretnu uputu za jačanje vjere, nego govori o njezinoj veličanstvenoj moći i snazi koja prkosi svim zakonima logike i prirode: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: Iščupaj se s korijenom i presadi u more! I on bi vas poslušao.“ Nije slaba samo slaba vjera apostola, naša je još slabija, jer ako su apostoli sumnjali u svoje mogućnosti (a kao Kristovi suvremenici mogli su biti jako ohrabreni svime viđenim i doživljenim u Njegovoj pratnji), onda je naša vjera na još tisuću puta klimavijim nogama. Jaka vjera ne dopušta sumnjičavosti da proviri glavom ni na trenutak. Jaka je vjera karizma, poseban dar milosti Duha Svetoga.

Nakon ovih riječi o vjeri, u evanđelju slijedi jedan drugi dio koji na prvi pogled nema ništa s onim prvim. A je li to tako? Oba dijela današnjega evanđelja moraju se promatrati zajedno, u istome kontekstu. Mora postojati poveznica. U drugome je dijelu riječ o pravoj pouci kako doći do čvrste vjere, što je ujedno i odgovor na molbu apostola.

Kao što to često čini, Krist i ovdje poseže za uspoređivanjem. Bez da ulazi u socijalnu komponentu sluge i služenja, Isus potvrđuje apostolima da sve što im je zapovjeđeno trebaju raditi kao poslušni sluge.

Čiji su sluge apostoli, odnosno, tko je mjerodavan da im zapovijeda? Jesu li to veliki svećenici i pismoznanci? Naravno da ne. To je Isus. Samo je On nadležan zapovijedati apostolima. On je njihov učitelj, a oni Njegovi učenici, sljedbenici, sluge Božje riječi. Apostoli su, dakle, primatelji zapovijedi, koji kao sluge trebaju činiti sve što je volja Božja. Pravi učenik Kristov zna što je njegova dužnost prema Bogu jer je svjestan toga da je sve što ima i što jest, primio od Boga, da ništa sam od sebe ne može činiti – sve je milost.

Sluga se uvečer vraća kući. Cijeli je dan radio u polju, mrtav-umoran, ali njegova služba još nije gotova. Još treba gospodaru pripremiti večeru, a tek tada može i sam odahnuti i otpočinuti. Je li ovdje riječ o staleškoj i socijalnoj nepravdi? Bi li gospodar možda trebao biti zahvalan slugi ili je sluga samo učinio ono što mu je naređeno, što je ionako dužan učiniti jer mu je to, uostalom, u „opisu radnog mjesta“? Gospodar i sluga nisu na istoj razini, sluga je gospodaru, dakako, podređen. To je logično, takav je zakon svake hijerarhije koja, uostalom, osigurava red. Stoga bi bilo sasvim neprimjereno da obojica istodobno večeraju, da se gospodar sam poslužuje. Zna se kakvo je ustrojstvo svijeta i tko je u njemu superordinirani. Tako smo i mi, kao i apostoli, svećenici, pa i sam Sveti Otac - sluge svoga gospodara, Gospodina našega. Nismo s Njime ravnopravni, nismo skupa „ovce pasli“, on je naš Učitelj, Kralj i Gospodar, a mi Njegovi sljedbenici, podanici i vjerni sluge - sluge koje imaju neviđenu i neponovljivu privilegiju svome se gospodaru obraćati s „ti“, i čiji je vlasnik toliko milosrdan da ga možemo zvati Ocem. Pa zar i mi nemamo obvezu, nakon napornog radnog dana, svome gospodaru, Gospodinu, zahvaliti na svemu darovanome molitvom, pa tek onda zaključiti dan i otpočinuti?

Možda bi netko mogao primijetiti da Isus svoje učenike nije zvao slugama nego prijateljima (Iv 15, 15a). Upravo je to put kojim ide Isusov učenik: od sluge prema Kristovu prijatelju. Slušajući Oca, vršeći Njegove zapovijedi, uzdajući se u Njega – polako počinjemo koračati uz Njega a ne iza Njega. Odnos prema Bogu od sluganstva postaje pravo prijateljstvo s Njime jer smo uz Njega rasli i izrasli, izgradili se, napredovali, duhovno evoluirali. Pokornost, poslušnost, odanost i vjernost približili su nas Gospodinu pa smo polako postali Njegova uzdanica, Njegovi prijatelji.

Poslušnost volji Božjoj pomoći će nam sve više spoznavati da Bog sve čini iz ljubavi. Put poslušnosti vodi u spoznaju da nam je Isus prenio sve što je čuo od Oca (usporedi Iv 15,15). Tek kad shvatimo i prihvatimo Očeve riječi, više nećemo trebati misliti da smo tek pokorni sluge koji su samo činili ono što im je zapovjeđeno. Služenje Kristu postat će nam imanentno, urođeno, dio nas. Mi prestajemo biti Božji dužnici, a postajemo Njegovi prijatelji koji u ljubavi i iz ljubavi sve čine za Isusa i s Isusom. Ovo prijateljstvo u uzajamnoj ljubavi između učenika i Krista cilj je apostola.

Sada također razumijemo zašto je Isus svjesno upotrijebio primjer sluge kako bi apostole priveo jačoj i čvršćoj vjeri. Vjera mora rasti; najprije po vjernom poštivanju Božjih zapovijedi. To je početni stupanj vjere, „stadij“ sluge, dok ne postanemo dovoljno jaki i sigurni da živimo od Isusa u punom pouzdanju u Božju providnost. Kad postanemo spremni sve iz ljubavi prema Isusu napustiti i držati manje vrijednim – zakoračili smo u drugu „fazu“, u „stadij“ prijateljstva s Kristom. Tada će nas naše služenje radovati!

I mi možemo ići putem apostola. To što vrijedi za apostole, vrijedi i za papu, biskupe, svećenike i svakoga od nas. Na početku našega puta do jake vjere apsolutno stoji poslušnost prema nauci Svetog pisma i Crkve. Odatle će Isus svakome ponuditi prijateljstvo, ravnopravno nas posjesti za stol za kojim ćemo se skupa častiti uživajući Nebesku slavu. Tako ćemo se moći uvjeriti da su nas naša odanost i vjernost Bogu približile do pravog, vječnog, neraskidivog prijateljstva. Stvoritelj i stvorenje postat će jedno. Naš nam gospodar ne treba biti zahvalan što smo mu pokorni sluge, mi se trebamo boriti da nas on uposli kao svoje podanike na svojim poljima, da oremo, sijemo i žanjemo Njegove njive. Strpljivo radimo na svome napredovanju (u „zvanju“). Strpljenja nam uvijek fali, čak i proroku Habakuku koji u današnjemu prvom čitanju vapije za pomoći, zazivajući Boga da se angažira protiv zla – tlačenja, zlostavljanja i svake druge nepravde vječno prisutne u svijetu. Gospodin mu odgovara da će pravda stići. Možda je spora, ali je dostižna. Strpljenja – sve u svoje vrijeme! Tako i mi imajmo strpljenja u služenju Kristu, koliko god to bilo teško. Izbjegavajmo prečace i stranputice, ne tražimo rupe u Njegovu zakonu, ne „adaptirajmo“ svoje križeve za lakše i ugodnije (pod)nošenje. Služimo mu u svemu bespogovorno i odano, vjerujući u dobru nadnicu gospodarevu jer „Plaća je naša na nebesima!“

„Gospodine, umnoži nam vjeru!“ Pođimo na put kao sluga koji vjerno izvršava sve što mu Bog i Crkva nalažu, a onda ćemo vidjeti kako naša vjera i prijateljstvo jačaju i koliko nam znači biti u Kristovoj pratnji. Narastimo od zrna gorušice u bogato razgranato i vazda zeleno stablo Kristovo. Tada će naša vjera moći premiještati i planine - po milosti Gospodina i prijatelja našega Isusa Krista. Amen.