Konačno ostvarenje spasenja

Služba riječi govori o sudnjem danu, o prestanku sadašnjeg načina postojanja i preobražaju u stadij kad će Bog biti “sve u svemu”. Zato to nije zastrašujući govor, nego vedro očekivanje s prvom zajednicom: “Dođi, Gospodine Isuse!”

Sudnji dan neosporno je u prvom redu konačno ostvarenje spasenja. Zato je to Dan kao obećanje, a ne kao prijetnja, Dan nadvladavanja sadašnjih tjeskoba, patnja, suprotnosti kojima smo izloženi. To je Dan kada će doći Krist “na oblacima, s velikom moći i slavom”, kao Bog osloboditelj. Tada će se očitovati u punini Kristova pobjeda nad životom i smrti. Sada živimo u “danima tjeskobe” kad konačno spasenje još nije ostvareno. Tada će to biti stvarnost. Božja prisutnost sve će prožeti i živjet ćemo novim životom. Krist će se pojaviti kao Sudac “živih i mrtvih”. Znači da naš sadašnji život postaje odlučan za spasenje. U ovom životu pada konačna presuda koja će se očitovati na Sudnjem danu.

Prvo čitanje donosi najstariji starozavjetni tekst o uskrsnuću tijela. U pozadini je posljednja bitka s neprijateljima Božjeg naroda, i knez Mihael ostvaruje pobjedu. Današnji tekst počinje: “U ono vrijeme”, što uvijek najavljuje novo, radosno, blaženo doba. To je trenutak sažetka povijesti: uskrsnut će oni koji su zapisani u Knjizi: jedni “za vječni život”, drugi “za sramotu, za vječnu gadost”. “Umnici”, spašenici blistat će kao “sjajni nebeski svod”, “kao zvijezde navijeke, u svu vječnost”.

Evanđelje donosi Isusov navještaj suda apokaliptičkim slikama. Neće to biti uništenje svijeta i čovječanstva, nego ostvarenje konačnog spasenja. Sin čovječji “dolazi na oblacima s velikom moći i slavom”. “Sin čovječji” je u židovskoj apokalipsi povezan sa uskrsnućem i sudom. Isus Krist nije samo “Sin čovječji” nego i pravi Bog. Okupljanje izabranika je posljedica dolaska Sina čovječjega. “Anđeli” su i vjerovjesnici Crkve (Otk 2, 1. 8; 2, 18; 3, 1. 7. 14), ukazuje na misionarsko djelovanje u vremenu Crkve. Znak smokve, koja je simbol blagoslova i sreće (Joel 2, 22), označava kraj zime i početak obnove, vrijeme spasenja.

Na prvi pogled zbunjuje posljednja Isusova izjava: “A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac”. Sin čovječji svoje gospodstvo nad svijetom prihvaća ne kao pravo, nego kao dar Očeve neočekivane ljubavi i naum spasenja je plod Očeve slobodne inicijative. Otac je početak i dovršetak djela spasenja. Njegova ljubav određuje dan i uru dolaska Sina čovječjega u slavi.

Drugo čitanje nam donosi sažetak nadmoćnosti Kristova svećeništva nad levitskim. Krist ulazi u vječno svetište-Šator (Očev hram) nerukotvoreni. Njegova žrtva mu daje na to pravo. To je i kraljevsko ustoličenje Krista, što nije imao veliki svećenik Staroga zavjeta. Kristova žrtva je jedina i jedincata, prinesena jednom zauvijek, ispunja sve prijašnje žrtve, čini savršenim svakoga, otvara nam pristup k Ocu. Konačno Krist “sjedi”, a ne stoji zdesna Ocu, znak da je konačno spasenje završeno.

Obraćenici iz židovstva, posebno svećenici, osjećali su neku prazninu za izgubljenim žrtvama u Hramu. Sjećanje na prošlost je velika blagodat: ona nam otkriva i budućnost. Ali zaustaviti se na prošlosti znak je starosti i nepokretnosti. A život je razvoj, rast, napredak. A to traži napore i živosti. Pisac dovikuje obraćenicima iz židovstva: Isus je u punini ostvario sve starozavjetno bogoslužje i neizmjerno nadvisio. On daje više nego mi možemo zaslužiti. Zato je slijediti Krista, siguran put naš vremenite i vječne sreće.

Živimo u posljednjim vremenima, u sigurnosti da će ljudska povijest biti uzeta u Božju blizinu. Eshatologija nije nešto što dolazi “na koncu”, kao polaganje računa, nego je mi već sada živimo. Posljednju riječ nema ni smrt, ni zlo, ni propast nego život. Poput mudrih djevica, moramo s uljanicama punim ulja ljubavi ići ususret Kristu, ne služiti svijetu, nego služiti se svijetom, šireći Kristovu ljubav i dobrotu.

Blizu je, na vratima!

Eshatološki govor je jezgra Evanđelja. Početak i svršetak svijeta izmiču našoj kontroli, ali to ne znači da je sve igra slučaja. Povijest ima smisao i upravljena je prema Danu, u kojem će božansko Sunce izabranicima zauvijek zasjati. To nas mora krijepiti u tjeskobi sadašnjeg vremena.

Prorok naviješta Božju riječ. Dolazi spasenje koje neće ostvariti čovjek nego sam Bog. Smisao povijesti ne može se izreći događajima prošlosti niti sadašnjosti, nego onostranim, transcendentnim rječnikom, apokaliptičkim slikama. Pogaženi i poniženi Izrael bit će spašen. Prorok naviješta uskrsnuće: progonjeni i poubijani uskrsnut će “za vječni život”, a otpadnički progonitelj “za sramotu, za vječnu propast”.

Isus u Evanđelju najavljuje svoj slavni dolazak, konačnu pobjedu nad zlom i ostvarenje konačnoga Božjeg kraljevstva. Jezik i način navještaja je apokaliptički: velike nevolje, izvanredne kozmičke pojave, okupljanje izabranika, Sin čovječji, neznanje trenutka, blizina događaja. Isus se služi jezikom određenog mentaliteta. Ne govori o kozmičkoj katastrofi.

Kada će se to zbiti? “Neće uminuti ovaj naraštaj, dok se sve to ne zbude.” Jedni misle na 70. godinu kada je hram bio razoren, Isus bi govorio o razorenju Jeruzalema i hrama; drugi misle na Duhove, ili na Preobraženje, kada su tri apostola doživjeli slavu Sina čovječjega. Dolazak Sina čovječjega nije nekakav dalek i zato beznačajan dolazak. On zahvaća izbliza slušače svih generacija. To nije čisto vremenska blizina. Konačno spasenja je već započelo uskrsnućem Isusa Krista.

Postavlja se pitanje kako to da o onom danu i uri nitko ne zna, pa “ni Sin, nego samo Otac”. Isus želi naglasiti da o tome odlučuje Otac koji je stvaralac božanskog plana spasenja.

Koji je smisao osobe i djela Sina čovječjega? U židovskoj apokalipsi (Dn 7, 13 s.) Sin čovječji je neko nadljudsko biće, obdareno božanskim autoritetom i zaodjenuto nebeskim sjajem i slavom. Evanđeoski Sin čovječji je Bog koji “dolazi na oblacima”, što je pojava Boga. Njegovo djelo ispunja očekivanje i nade Božjeg naroda. Okupit će raspršeni narod, “svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba” u konačno Kraljevstvo nebesko. Prema tome eshatološki govor nije poruka straha i panike nego radosti i nade: Dolazi Gospodin da nas spasi.

Moramo i mi kao i prvi vjernici iščekivati svom žudnjom njegov slavni dolazak i zazivati s Duhom Svetim: “Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse!”