Kao što je zmija u Edenu iskušavala prve ljude nudeći im da jedu sa zabranjenog stabla spoznaje, tako u današnjem evanđelju đavao iskušava Isusa u pustinji. Povijest se ponavlja, neke su priče uistinu svevremenske, baš kao i ljudske slabosti. Međutim, Isus nije tek običan čovjek. On ne bi nasjeo na zmijina nagovaranja: „...zna Bog: onoga dana kad budete jeli s toga stabla otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ Isus nije od ovoga svijeta, kao ni Njegovo kraljevstvo koje je došao uspostaviti. On ne nasjeda na podvale, na perfidno smišljene ponude u kojima, samo na prvi pogled, nema ništa lošega. Isus nije sazdan od praha zemaljskoga, On je dio veličanstvene ideje i prije njezina nastanka i prije njenoga ostvarenja. Po tome se razlikuje od nas ljudi: mi smo skloni sumnji, lako se i brzo zanosimo idejom o slavi i moći, neposlušni smo, ne držimo riječ, mislimo da smo pametniji od Boga, neustrašivi smo u svojoj oholosti i gluposti... Zato smo riskirali i odbacili život u Edenu prepun blagostanja i zavili u crno sve svoje potomke. Zbog prvih ljudi, kažnjenih, posramljenih i protjeranih, i mi se skrivamo iza smokvina lišća i bojimo zmije koja nam vreba petu, kako je odavna nagovijestilo Pismo. Svaki put kada netko od nas zgriješi, obnavlja grijeh svojih praotaca. Svaki put taj grijeh jednako zaboli velikodušno srce Oca nebeskoga koji nam je, uvjeren u našu odanost, povjerio i stavio na raspolaganje svo blago ovoga svijeta. Zašto mu nismo zahvalili poštujući Njegovu zabranu? Zašto nas je to stablo spoznaje toliko kopkalo, intrigiralo, zašto je crv sumnje i znatiželje izjeo naša čista srca do te mjere da smo posegnuli za zabranjenim voćem? I nije li naš Otac znao ili barem mogao naslutiti da ćemo posustati, da se nećemo uspjeti othrvati vlastitoj ludoj želji? Kako smo mogli pomisliti da bismo Gospodinu mogli biti ravni? Da bismo, pojevši zabranjenu jabuku, bolje razlučivali Dobro od Zla? Pa to je tako lažno opravdanje! Mi smo u samome početku znali što je dobro, a što zlo, jasno osjećajući da nije dobro proturječiti Ocu i zanemariti Njegovu volju. Slizati se sa zmijom, simbolom Zla, a leđa okrenuti Dobru – svevremenski je i vječni ljudski odabir, pogreška kojoj smo tako često skloni, slabost pred kojom uvijek pokleknemo nastojeći sebi udovoljiti i ugoditi, sebe uzveličati i sjesti na prijestolje mudrosti, ljepote, znanja, blagostanja – na kojemu nam nikada neće biti mjesto. To je prijestolje od pamtivijeka rezervirano samo za Jednoga – Oca svijeta i čovječanstva.

U evanđelju su spomenute tri kušnje, iako ih je, nedvojbeno, bilo mnogo više. Svaki put Isus ih odbija riječima iz Staroga zavjeta. Jedan je od izazova da kamenje pretvori u kruh, uz ucjenu i provokaciju: „ako si Sin Božji...“ Riječ „kruh“ simbolizira svaku vrstu blagostanja, a onaj tko ima novac - ima i moć i vlast. Taj može druge učiniti ovisnima o sebi.

To što napasnik nudi i na što nagovara tipične su ljudske karakteristke, kao što bi ljudski bilo prihvatiti ih. Kušnja je u tomu da sve podvrgnemo materijalnim stvarima, da sve vrednote izokrenemo, da ono što bi trebalo biti tek sredstvo na putu prema Bogu - učinimo ciljem.

Napasniku Isus odgovara: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Naravno da čovjek treba kruh za život, treba i druge materijalne stvari, ali to mu nije dovoljno. On treba više od fizičkoga zadovoljstva i ugode, treba Boga da osmisli i opravda svoj život. Zato se svatko od nas kad-tad počinje loviti za slamku duhovnosti koja mu je ujedno slamka spasa. Svaki razboriti čovjek zna da sve materijalno prolazi i da nitko, kad umre, sa sobom ne može ponijeti ono što je posjedovao. Kad bismo nabrajali primjere, gdje bi im bio kraj? Gdje su toliki koji su bili „zvijezde“? Kako li su brzo pale s neba...

Krist nema ništa protiv toga da se radujemo nekim lijepim stvarima u životu, ali te stvari ne smiju biti svrha sama sebi. Isus kaže: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara… Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6, 24). Pravi kršćanin ne može nepromišljeno i bezrezervno prihvatiti sve što mu se nudi. On treba kušnju otkriti i odbaciti je. Što će nam sva ponuđena kraljevstva ako se poklonimo Sotoni? Tim bismo se činom odrekli samih sebe i osudili se na definitivnu propast.

Na početku smo korizmenog vremena. To je uvijek vrijeme intenzivnijeg propitivanja, dubljeg poniranja u neistražene labirinte vlastite svijesti. Korizma je vrijeme šutnje i kontemplacije, vrijeme pokore i kajanja. Isus je četrdeset dana odolijevao Sotoninim kušnjama u pustinji, pa stoga i mi, simbolično, četrdeset dana krotimo sami sebe na način koji smo sami odabrali. Pokušavamo se koncentrirati, disciplinirati, vježbamo vlastitu poslušnost, jačamo volju, osnažujemo duh pitajući se jesmo li dovoljno vjerni, je li naša ljubav iskrena, jesmo li spremni na žrtvu, jesmo li dostojni nazivati se djecom Neba... U ovo se vrijeme svake godine iznova pripremamo za Uskrs odričući se grijeha prvih ljudi i grijeha koji su iz tog početnog neposluha proizašli. Želimo imati udjela u nebeskoj slavi, a do nje se dolazi samo vjernošću i ljubavlju. „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi“ (Mt 6, 33), govori Isus. „Najprije tražite kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve drugo će vam se nadodati“ (Mt 6, 33). Pokorno se pripremajmo na dolazak vazmenog otajstva, služeći Isusu poput anđela u današnjemu evanđelju. Amen.