Oprosti nam, Branko

Piše: NIKOLA KUZMIČIĆ

Veoma se obradovala kada je prepoznala sestrin glas s druge strane telefonske žice. Zahvalna je Bogu na daru velike obitelji uz koju se uvijek osjeća lijepo, opušteno i zaštićeno.

...Imati roditelje, brata, sestre i brojne sestrične i bratiće, nećake i nećakinje veliko je, neprocjenjivo bogatstvo, pa i onda kad su daleko, kako je sada njezina sestra, koja se udala za kolegu s fakulteta i s njim otišla živjeti uz more. Zato je svaki njihov telefonski razgovor dragocjen. Nakon nekoliko uobičajenih informacija, sestra je zapitala: -Jesi li bila na pokopu Branka Markana?

-Ne. A zašto bih bila? Nisam znala ni da je umro.

-Kako nisi znala? Pa sve su novine o tome pisale. Ja sam o njegovoj smrti doznala iz “Slobodne Dalmacije”.

-Pa ja kupujem novine svaki dan, i uopće se ne sjećam da sam pročitala ime Branka Markana? A zašto me to pitaš?

-Ti očito ni ne znaš o kome pričam. I televizija je o tome prikazala reportažu, čak je bilo i na CCN-u film o “Posljednjem hrvatskom robu”. Zar se ne sjećaš? Ti si ga dovela i u crkvu. Organizirala si njegovo krštenje. Sjećaš se sad? I znaš da su mu pokojni Ivan i Krešimir Delić bili krsni i krizmani kumovi.

-Mooolim? Taj Branko? Taj Branko je bio “posljednji hrvatski rob”? - sad joj je glas već drhtao.

-Da! Baš taj! Čudim se da ti to nisi znala. Ja sam se odmah sjetila. A i prepoznala sam ga na osmrtnici.

Ljubici je sad sve bilo jasno. Tiho je završila razgovor sa sestrom, spustila slušalicu i duboko uzdahnula... Nadala se da će joj to pomoći da se malo pribere i bar malo olakša savjest.

Nije pomoglo. Pred očima su joj sada, kao blješteće reklame na trgovima, titrale rečenice koje su vrištale sa svih naslovnica novina: “Umro posljednji hrvatski rob!” U nastavku je bilo riječi o smrti pedesetogodišnjaka koji je nađen mrtav, smrznut, odbačen, prevaren, izigran i izrabljivan samo zato što je živio sam, a imao je kuću na atraktivnom mjestu u centru Osijeka.

Kapucinski trg

Bile su rane sedamdesete i Osijek je blistao ljepotom, mladošću, šarmom svojega “korza”, glavne ulice (danas Kapucinske), kojom su svaku večer mladići i djevojke šetali dotjerani, namirisani, atraktivni, sve u nadi da će baš danas vidjeti svoju simpatiju i nekako stupiti u kontakt s njom. Mnogi bi od šetača s korza s čuđenjem zastali pred kapucinskom crkvom i gledali uvijek puno dvorište, odnosno prostor između ulice i ulaza u crkvu, na kojem su se nalazile dvije grupe mladića i djevojaka. S jedne strane tu su bile djevojke sa svojom Tetom, na drugoj strani mladići i djevojke okupljeni oko mladog kapucina markantnih crta lica, guste crne brade i kose i plavih očiju. U njegovu društvu redovito su bili Ivan i Krešimir, obojica mladići izrazito ambiciozni i u struci i u pokušaju da crkvu što više uključe u svijet, s jedne strane, i s druge strane, kako je jednom rekao Ivan, “cijeli korzo jednostavno preusmjeriti u crkvu, koja jedina nudi istinske vrijednosti i prave odgovore na mladenačka pitanja”. Ljubica se rado družila s objema grupama, premda joj je duhom bila bliža grupa koja je voljela razgovor o duhovnom životu i ljepotama Biblije i knjige “Nasljeduj Krista”.

Good morning sunshine

Branka Markana je upoznala u jednoj tvornici za vrijeme ljetnih praznika, koje je ona iskoristila da zaradi za studij u Engleskoj, a on da si na taj način omogući maturalno putovanje. Bio je pet godina mlađi od nje i doživljavala ga je kao mlađeg brata s kojim je bilo ugodno družiti se za vrijeme polustane pauze. Pričali su o pop-glazbi, o sportu, o književnosti. Bio je jednostavan, pristojan, nikada nije podigao glas kao ostali radnici i nikada nije psovao. Bio je visok, suhonjav, na mršavom licu isticale su se smeđe oči, a cijeli lik je odavao mladog čovjeka beat i rock-generacije. Uske traperice i majica su mu savršeno pristajali, a duža i kovrčava kosa oko sitnog duguljastog lica uz to davali su mu «image» gitarista nekog rock-sastava. Ljubica je za vrijeme rada tiho i rado pjevušila i kad bi se ujutro, nakon noćne, naporne smjene, pred tvornicom rastajali, pozdravila bi ga pjesmom “Good morning sunshine”, koja je bila veliki hit na svjetskim top listama. On bi uzvratio osmijehom.

Kad su se nakon godine dana sreli jednom u gradu, sav zbunjen od neugodnosti, zamolio ju je da mu pomogne oko nečega vrlo osobnog i važnog. Nije mogla dokučiti o čemu se radi, pa je upitala jel’ se ženi, na što je još stidljivije odgovorio: «Ja bih se krstio. Već sam bio u katedrali i razgovarao sa župnikom. On mi je rekao da moram naći kumove i dao mi je knjigu iz koje moram naučiti katekizam.»

Ljubica je bila oduševljena. Već iste večeri, nakon mise, zamolila je Ivana i Krešimira za uslugu da oni, kao mladići i angažirani kršćani prihvate Branka i kao prijatelja i kao budućeg kršćanina, i zamolila ih da mu budu kumovi na krštenju i krizmi. Dečki su to odmah s neskrivenom radošću prihvatili. Branko je kršten u “osječkoj katedrali”, a kumovi su mu bili Ivan i Krešimir.

Nakon završetka studija svi su pošli za svojim - vjerovali su - Bogom zacrtanim putovima. Nisu bili pošteđeni iskušenja i životnih izazova, ali im je snažan doživljaj Božje prisutnosti iz mladih dana pomagao da slijede svoja poslanja i u godinama svoje zrelosti. Ivan je iznenada, kao istaknuti zaslužni intelektualac, umro, i danas jedna škola u gradu nosi njegovo ime. Ljubica je odselila iz Osijeka, a za Krešimira je čula da se oženio i kao obiteljski čovjek živi uzornim, kršćanskim životom.

Kako se kasnije ispostavilo, svi su, negdje, izgubili Branka. Ljubici je to normalno, jer je svjesno prekidala svaki kontakt sa svojim prijateljima iz mladosti, ne želeći ni na koji način ulaziti u njihove obiteljske živote. O Branku tijekom godina uopće nije razmišljala, vjerujući da je negdje oženjen, da ima djecu i muku muči s kreditima, noćnim izlascima svojih tinejdžera i preživljavanjem, kao i ostali iz njihove generacije.

Bio sam rob, niste me pohodili

Kad je umro, slegla je ramenima uz usputni “Pokoj mu duši”. Tek sestrin telefonski razgovor otvorio joj je oči i razotkrio savjest koja iz dana u dan sve glasnije i intezivnije prigovara Isusovim riječima: “Bio sam rob, niste me pohodili”.

Sasvim slučajno, prošlog ljeta, srela je Krešimira. Samo je izustila: “Branko!” a on joj je odgovorio: “Markan”. Ni riječi više nisu rekli. Njihova lica su u grču govorila: “Oprosti nam Branko!”