Jedinstvo kršćana

Molitvena nakana udruge Vojske Bezgrešne za mjesec siječanj: "Da bismo znali surađivati s Kraljicom mira u izgradnji jedinstva među narodima."

ZDRAVKO TUBA

"Bezgrešna: evo našeg ideala. Približiti se Njoj, postati sličnima Njoj, dopustiti da Ona zaposjedne naše srce, kao i čitavo naše biće, da Ona živi i djeluje u nama i preko nas, da Ona sama ljubi Boga našim srcem, da Joj pripadamo bez ikakve zadrške" - misli su koje nam daruje sv. Maksimilijan Kolbe i nastavlja: "Žariti u atmosferi, pridobivati duše za Nju, tako da se pred Njom otvore i srca naših bližnjih, sve dok Ona ne proširi svoje carstvo u srcima svih onih koji žive na bilo kojem dijelu zemlje, neovisno o razlikama boje kože, nacionalnosti, jezika te u srcima svih onih koji će živjeti u bilo kojem povijesnom trenutku, sve do kraja svijeta. Dopustiti da se Njen život sve više ukorjenjuje u nama, iz dana u dan, iz sata u sat, iz trenutka u trenutak, i to bez ikakva ograničenja. Evo našeg ideala!" (SK 1210) "Tada ćemo biti Njeni, pripadat ćemo Bezgrešnoj, bezgranično, savršeno, tako da ćemo gotovo postati Ona sama. Ona preko nas ljubi dobroga Boga. Ona našim siromašnim srcem ljubi Svog Božanskog Sina. Postajemo kanal ljubavi Bezgrešne prema Isusu, a Isus, gledajući nas kao vlasništvo te gotovo dio Svoje preljubljene Majke, ljubi Nju u nama i po nama. Kakva prelijepa otajstva!…" (SK 508).

Čovjek je stvoren po Božjoj zamisli. Zato ne postoji mogućnost sretnog i zadovoljnog života bez prijateljevanja s nebom, s Majkom Božjom i sa samim Bogom. Zapravo, najsavršeniji vjernik i pravednik je čovjek koji živi po Božjoj volji. Molitva koja uvijek biva uslišana je vapaj za Božjom voljom. Bog ne želi našu smrt, on nikada ne želi da budemo jedni od drugih odijeljeni. Bog ne trpi nepravdu i nečovještvo. Znamo da nam je ići putem jedinstva, pravde, slobode i mira. Ali, odlučujemo li se na to? Promatrajmo svetog čovjeka potpuno predanog ispunjavanju volje Božje. Svjetlo njegova života bit će bljesak za naše zemaljsko putovanje među narodima.

Maksimilijan Kolbe svetac je za naše vrijeme. Tko je svetac? Svetac je čovjek koji traži savršenost ljubavi i jedinstva u svakodnevnom životu. Sv. Maksimilijan Kolbe predstavlja sve žrtve rata koje su ostale u sjeni barbarstva koncentracijskih logora. On je svijetli primjer čovjeka i kršćanina današnjice. Svjedok vjere, koji je znao u tragičnoj povijesti našeg vremena preko mučeništva utjeloviti Evanđelje i navijestiti veličinu čovjeka i njegovo neuništivo dostojanstvo. Stoga on reče: "Kada se istinski ljubi ta ljubav nije samo lagani osjećaj, jer predmet ove ljubavi su Bog i Djevica, njegova Majka. Kada se želi u stvarnosti pružiti ruka grešnom čovjeku, tada se ljubi bezuvjetno. Potaknuti primjerom Boga koji je postao čovjekom, Žalosne Gospe, kršćana u katakombama, tisuća i tisuća mučenika u arenama, sposobni smo ljubiti. Ako se uzme da nije dovoljna obična svetost već smo pozvani na sve veću svetost i savršenost Očevu onda je nasljedovati Oca naš cilj. Cilj koji nema kraja. Svoju cijenu ima zdravlje, glad, boli, teške bolesti ako su prihvaćeni s ljubavlju".

Čovjek današnjice nalazi se u pustinji života. Ušli smo u svijet u kojem nas zlo može napastovati i odvojiti od dobra, gasiti naše svjetiljke, u kojem nas može odvoditi od Božje volje i omraziti nam prijateljevanje s Bogom i ljudima. U tom svijetu živi Crkva - narod Božji. Isus Krist ju je htio ne samo kao organizaciju, nego kao or­ganizam, kao njegovo vidljivo Tijelo po kojem on želi svijetu govoriti riječi mira, slobode, poštenja, gdje on želi stalno pružati snagu i mogućnost da pobijedimo nečovještvo. On je osnovao Crkvu da ona bude mjesto gdje Duh Sveti može paliti naše svjetiljke, gdje možemo međusobno biti braća i sestre iz najrazličitijih naroda, okupljeni u jedan jedini narod.

Crkva nije posve razdijeljena, jer je povezana Božjom riječju, Duhom Svetim koji u svim kršćanima djeluje. Povezana je molitvom i postom, vjerom u Isusa Krista, svetim sakramentima, osobito sakramentom krštenja. Ona je povezana također s obzirom na cilj, jer svi kršćani čeznu da se sjedine s Isusom Kristom i tako dođu u nebo, u njegovo kraljevstvo. Stoga možemo reći da Crkva nije potpuno razdijeljena, ali smijemo reći da je ranjena nejedinstvom, da nije onako jedna kako je to Isus želio.

U dokumentima drugoga Vatikanskog koncila piše: "Crkva je 'grad na gori', ona je 'svjetlo naroda'. Crkva je 'novi Izrael', ona je mjesto gdje se Bog ušatorio i stanuje među ljudima, tu se Bog udomio, tu ima svoju kuću. Nisu se ljudi dogovorili da organiziraju Crkvu, ona nije ljudsko, nego Božje djelo. U Crkvu se ne može ući kao čovjek, nego samo tako da se rodimo kao Božja djeca. Članovi Crkve nisu samo ljudi, oni su i Božja djeca. Potrebno se nanovo roditi, potrebno se krstiti, kako bismo postali članovi Crkve. Ta Crkva, kao novi narod Božji, kao mistično Tijelo Kristovo, podložna je također teškim napas­tovanjima. Isus nas je na to upozorio riječima: 'Evo, Sotona zaiska da vas prorešeta kao pše­nicu.' Zato nas ne smiju čuditi različite ne­pravde koje postoje u Crkvi, dijeljenja Crkve i crkvenih zajednica, nesporazumi među kršća­nima ili čak svađe, teška sablazan i grijesi samih kršćana. Crkva je istovremeno sveta i grešna. Ona je grešna i stalno na putu obraćenja, ali ona je i sveta, jer je krštenjem postala dionicom božanske naravi i ona se stoga stalno posvećuje. Crkva je hodočasnica u du­hovnom pogledu, ona je stalno na putu iz grijeha u milost, iz zla u dobro, iz mržnje u ljubav. Ona je mjesto gdje se neprestano treba boriti molitvom, postom i odlukama za ono što je Božje i dobro".

Bezgrešna Djevica, Kraljica mira i Kraljica Crkve je "svemoćna po milosti" jer je "bez i najmanje ljage grijeha: Ona, koja nikada ni u čemu nije bila neposlušna Volji Božjoj. Ona je na neizreciv način združena s Duhom Svetim, čijom je Zaručnicom..." U Njezinoj združenosti s Duhom Svetim, ne samo da ljubav povezuje ta dva Bića, već je tu prije svega sva ljubav Presvetoga Trojstva, a potom i sva ljubav stvorenjâ, te se u toj svezi nebo združuje sa zemljom, čitavo nebo s čitavom zemljom, čitava Nestvorena Ljubav s čitavom stvorenom ljubavlju: to je pravi vrhunac ljubavi. Upravo u tom vrhuncu milosrdne ljubavi, u toj svezi između neba i zemlje, na otajstven način - te prema mjeri naše vjere i poniznosti - sudjeluje i to "jamstvo milosti".

Isus Krist je želio da njegova Crkva bude jedno tijelo. Tijelo koje se ne može dijeliti. Kako bi mogli živjeti organi nekog čovjeka odijeljeni od cje­line? Tako i Crkva teško krvari zbog podije­ljenosti na zajednice, na katolike, pravoslavce, protestante, anglikance, baptiste, pentekostalce i mnoge druge. Istina, Crkva nije posve razdi­jeljena, jer je povezana Božjom riječju, Duhom Svetim koji u svim kršćanima djeluje. Povezana je molitvom i postom, vjerom u Isusa Krista, svetim sakramentima, osobito sakramentom krštenja. Ona je povezana također s obzirom na cilj, jer svi kršćani čeznu da se sjedine s Isusom Kristom i tako dođu u nebo, u njegovo kraljevstvo. Stoga možemo reći da Crkva nije potpuno razdi­jeljena, ali smijemo reći da je ranjena nejedinstvom, da nije onako jedna kako je to Isus želio kad je molio: "Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao, da budu jedno kao i mi" (Iv 17, 11).

Kao ljudi, nesposobni smo zajednički raditi na istom planu, biti istog srca i istih misli, istog govora, istih želja. Nosimo nešto jedni protiv drugih, jedni druge optužujemo, sma­tramo da smo samo mi ispravni, a da drugi nikako nisu. Sve su to rane koje bole, sve su to mjesta na kojima Crkva krvari. Zato Crkva čezne da te rane zacijele, da svi kršćani prepoznaju jedni u drugima istinsku braću, da se ne optužujemo, da ne gledamo na ono što nas rastavlja, nego na ono što nas spaja. Jer, napokon, sve naše rane može iscijeliti samo Božja Riječ koja nas spaja, Duh Sveti koji nas ujedinjuje i bl. Djevica Marija koja moli za nas kao što je molila zajedno s apostolima dok su iščekivali silazak Duha Svetoga na prvu zajednicu Isusovih učenika u Jeruzalemu.

Sveti Maksimilijan ovako piše posljednje kratko pismo svojoj dragoj majci. "Draga Mama, potkraj svibnja stigao sam vlakom u koncentracijski logor u Auschwitz. Što se mene tiče, majko, sve je dobro. Ne brini se za mene i moje zdravlje. Dobri Bog je sveprisutan i s velikom ljubavlju misli na sve i svakoga. Bilo bi dobro da mi ne pišeš prije nego što dobiješ drugo moje pismo, jer ne znam koliko ću ovdje ostati. Ljubi te. Rajmund."