SRLJAMO, JOŠ JE I KRIVI SMJER

U zagrljaju nade

Okrenuti na pogrešnu stranu, odmičemo se od istinskog puta, zanemarujemo pravi cilj i zaboravljamo smisao našeg postojanja. Zato nije ni čudno da umjesto slobode, koju nam daruje Gospodin, prihvaćamo nadomjeske koji vode u očaj i u gorčinu.

JAKOV DŽOLIĆ

U nama još uvijek traje prosinačka radost, ispunjena čežnjom adventskog iščekivanja, prožeta sjajem nade, zaodjenuta otkupiteljskim osmijehom Marijina Djeteta, preplavljena titrajem dobrote i obujmljena toplinom Stvoriteljeve ljubavi. Utkala se svjetlost beskrajnog milosrđa u svaku poru umornih i iscrpljenih srdaca, u svaki ožiljak davno zacijeljenih rana. Raste veselje pred procvalom ljepotom koja nas čeka na kraju puta, blijede prolazne tegobe i rasplinjuju se teškoće što su ponikle iz iskonskoga grijeha, bistre se vidici okupani čistoćom vjere.

Ali isto tako iza nas je ostao još jedan prosinac, uronjen u nebulozu svijeta, oblijepljenu ispraznim ponudama, umreženu vrućinom potrošačke groznice, zagađenu trijeskom medijske buke. Nijemi smo svjedoci predstave koja traje od čovjekova pada, drami čiji zaplet bjesomučno razara temelje pravde, istine i ljubavi, igre u kojoj samoljublje ni od čeg ne preza, pohlepa kojoj ništa nije sveto, profit koji pred sobom mete nemoćne, malene i tihe. U kliještima globalizacije, u ubrzanom privatiziranju svih zemaljskih dobara, u mreži zavodljivog i lukavog plana gospodara svijeta, ili pak u raljama zvijeri, kako bi rekli mistici i proroci, guše se i grcaju Božja stvorenja. Pretvaraju se u zaljubljenike stvari, u drogirane poslušnike, u jeftinu radnu snagu, u bića kojima je oduzeto dostojanstvo osobe. Prijetvorno dušobrižništvo, zaogrnuto blještavilom lažnih obećanja, ispunjeno gomilom otrcanih riječi, umotano u isprazne fraze kojima se trabunja o boljitku i o blagostanju. I tako, ne samo da nas žedne prevode preko vode, već nas upućuju prema cilju koji je nedostižan, a uz to potpuno besmislen. Nedostižan zbog grabeži, jer svaki novi bogataš, prežderavajući se iz istoga lonca, ostavlja malo jela drugima. Besmislenost se očituje u varljivoj viziji hipotetičke budućnosti koja klipsa na štakama materijalnog bogatstva, a ujedno priječi uzlet duha s nakanom da nas prikuje uz prizemnost i stranputice.

Okrenuti na pogrešnu stranu, odmičemo se od istinskog puta, zanemarujemo pravi cilj i zaboravljamo smisao našeg postojanja. Pokraj nas prolaze radosti koje ne zamjećujemo, nudi nam se bogatstvo koje ne prihvaćamo, doziva nas glas koji ne čujemo, dodiruje nas nježnost kojoj izmičemo, grije nas ljubav koju ne prepoznajemo. Zato nije ni čudno da umjesto slobode, koju nam daruje Gospodin, prihvaćamo nadomjeske koji vode u očaj i u gorčinu.

Prisjetimo se kakve nam je vijesti donosio i kakvim je mudrolijama mlatarao prosinački globalistički vjetar. Najprije se izrigao kemikalijama koje zagadiše rijeku u dalekoj Kini i tako jasno naglasio kako su vode u našem okruženju čiste, besprijekorno pitke, pune života i bistrine. Daj Bože! Ali nama još uvijek prijete bezbrojne mine, one vidljive i nevidljive. Prihvatit ćemo se humanitarnog razminiranja, kao da ono i može biti drukčije. Ljudi koji obavljaju ovaj rizičan i odgovoran posao, imamo dovoljno, ali, zamislite, nedostaje novca. Što je onda prioritet?

Sa sredstvima kojima bismo se mogli očistiti i osloboditi smrtne prijetnje, mi gradimo kuće onima koji su te iste mine u ratu postavljali i ukopavali. Upravo čami u Haagu jedan od zaslužnih da ih još više nije posijano. A Hrvatska dalekovidnica svečano obavještava narod da je napokon uhićen general Gotovina. Kao da je mnogima laknulo, a pogotovu političkoj eliti koja će se sada još lakše i brže preplesti s povlaštenim činovništvom Europske unije, a zatim i sa slugama globalističke umotvorine, boreći se za vlastito blagostanje i probitak, najvjerojatnije i ne sluteći da iza silnih integracija stoje moćnici koji su se svjesno priklonili knezu svijeta. No, to se ne naziva zločinom protiv čovječanstva. A što bi tek trebao biti ratni zločin? Valjda zločin u zločinu, ili zločin na drukčiji način. Zar rat sam po sebi nije najveće zlo, a djelo zla je uvijek i jedino zločin. Braniti se treba, oružjem i molitvom, a sud prepustimo Bogu koji jedini zna što skriva čije srce.

A nama je krenuti za Djetetom, cvjetati u ozračju nježnosti, rasti u istini i ljubavi, slijediti put razgovijetnosti, uspravno koračati pod teretom kušnje, hrliti ususret križu otkupljenja i biti svjedocima što prebrođuju strahove i prijetnje, jer trajemo u zagrljaju nade.