AKO GOSPODIN KUĆU NE GRADI, UZALUD SE MUČE GRADITELJI

Milost kao vodu izliti

Nismo očekivali da će duhovne vježbe započeti vicom. Duhovne vježbe smo doživljavali kao nešto što bi trebalo biti silno ozbiljno, zamišljeno i namrgođeno. Pritom smo zaboravljali da se i preko vica može dogoditi susret s Bogom. Bogu ništa nije nemoguće, ako mu otvorimo svoje srce.

NIKOLA KUZMIČIĆ
[ nikola.kuzmicic@zg.t-com.hr ]

Nas tridesetak, poprilično zbunjenih sudionika, stajalo je u polukrugu i čekalo prve riječi voditelja na početku duhovnih vježbi. Za većinu nas su to bile prve duhovne vježbe i nismo do kraja bili svjesni što nas čeka.

Tihi, pobožni duhovnik nam je najprije rekao da ćemo duhovne vježbe slijediti prema modelu iz XVI. stoljeća. To nas je poprilično zbunilo, sve dok nam nije rekao da se radi o Duhovnim vježbama Ignacija Loyole. Svi smo odahnuli s olakšanjem, a ja sam se zapitao o nevjerojatnoj snazi stereotipa koji postoje u svakome od nas. Kvalitetu nečega nepoznatoga najprije odbacujemo radi jednoga podatka, a potom zdušno prihvaćamo radi drugoga podatka, a da o samoj stvari ništa više nismo doznali.

S druge strane su me naše reakcije opomenule da valja razborito paziti na način kako se nešto izriče, jer svojim izričajem možemo ponekad ljude privući sadržaju ili ih od njega odbiti.

Voditelj duhovnih vježbi nam se za to vrijeme predstavio i rekao da će za početak ispričati vic.

To je bila još jedna stvar koja nas je iznenadila. Nismo očekivali da će duhovne vježbe započeti vicom. Duhovne vježbe smo doživljavali kao nešto što bi trebalo biti silno ozbiljno, zamišljeno i namrgođeno. Pritom smo zaboravljali da se i preko vica može dogoditi susret s Bogom. Bogu ništa nije nemoguće, ako mu otvorimo svoje srce.

Za razliku od naših ustajalih mišljenja, Isus Nazarećanin, za kojega vjerujemo da je Krist, nije se sustezao poistovjećivati se s čovjekom i sa svime što je ljudsko. Znao je da se svime može slaviti Boga, ako imamo ljubavi u srcu. Ljubavi koja sve pročišćava, sve pokriva, sve podnosi i nikada ne prestaje.

Opredijeliti se za kršćanski život znači pristati na etiketiranje. Jedni će nas, zato jer djelima svjedočimo vjeru, smatrati budalama, a drugi će se zgražati nad našim riječima i djelima. Bez puno muke će iznijeti statističke pokazatelje i ekonomske proračune koji naš način života proglašavaju neprofitabilnim. Veoma lako će dokazati da nije pragmatično ustrajati na načelima i da je kompromisni "deal" najisplativije rješenje. Naša slavlja će strpati u kategoriju etnografskoga bogatstva koje odiše šarmom prošlosti i daje "image" multikonfesionalnosti, gurajući nas pritom u globalne trendove.

Poput naivne djece slušamo priče o boljoj budućnosti, a znamo da je nemoguće da išta bude doista dobro ako je Bog iz toga isključen. Ta Bog je jedini Dobar i sve dobro od njega dolazi. Jedino smo u Božjoj blizini sigurni i jedino nam on može dati zaštitu od svakoga zla.

Ali mi vjerujemo u Krista, i to raspetoga. Mi smo obilježeni ludošću križa. Sporedno je što drugi misle o nama, dokle god smo sigurni da živimo tako da se možemo Bogu svidjeti. Nevažno je kako naše riječi prosuđuju ljudi, dokle god su naše misli u skladu s Božjim mislima i naše riječi u skladu s njegovom Riječi. Mi kršćani smo u svijetu, ali nismo niti smijemo biti od svijeta. Naš je zadatak unositi vjeru u svijet, a ne profano u sakralno. Naš zadatak nije slijediti logiku ovoga svijeta, nego ludost križa.

Duhovnik nam je, na početku tih duhovnih vježbi, ispričao upravo vic o čovjeku koji je gledao radnike od kojih je jedan otkopavao, a drugi zatpavao otkopanu rupu. Nakon nekog vremena prišao im je i rekao da nema logike to što čine. Oni mu odgovoriše da ima logike, ali da nema trećeg radnika koji postavlja cijevi. Potom nas je duhovnik opomenuo da svako naše nastojanje može imati logičko objašnjenje, ali je besmisleno ukoliko ne dopustimo Duhu Božjemu sudjelovanje u našemu životu. Ukoliko na dopustimo da on u naš život postavlja cijevi po kojima će milost kao vodu izliti.