POVEZANOST S HRVATSKIM KATOLIČKIM MISIJAMA

Molitva kao duga

Bilo je proljeće 1991. i opasnost za tek stvorenu slobodnu hrvatsku državu osjećala se u zraku čak i u San Joseu, gdje se grupa Hrvata, sudionika međunarodnog kongresa u Santa Clari, opraštala od svojih domaćina, fra Bone Prcele i sestre Gracije.

ANA PENIĆ

Rastanak je "mirisao" na rastanke sv. Pavla i njegovih prijatelja, vjernika u različitim mjestima prelijepog Mediterana, o kojima nas, stilom rasnog pripovjedača i svjedoka, izvještava sv. Luka u "Djelima apostolskim". S jedne strane, tu je zahvalnost domaćina što su mogli ugostiti svoga duhovnog učitelja i brata, s druge strane, zahvalnost propovjednika na dobrodošlici i na međusobnom obogaćivanju. Svi su, osim toga, bili svjesni da je mogućnost ponovnog susreta gotovo nemoguća... Sv. Pavla je gonila ljubav prema Učitelju i svijest da mora propovjediti evanđelje sve dalje i dalje, a mjesne zajednice su svjesne da im je živjeti i trajati, rasti i cvasti tamo gdje su zasijane.

Bilo je proljeće 1991. i opasnost za tek stvorenu slobodnu hrvatsku državu osjećala se u zraku čak i u San Joseu, gdje se grupa Hrvata, sudionika međunarodnog kongresa u Santa Clari, opraštala od svojih domaćina, fra Bone Prcele i sestre Gracije koji su im tijekom trajanja kongresa bili desna ruka i spremni za svaku pomoć. Našli su im smještaj u hrvatskim obiteljima, sestre su im svako jutro pripremale doručak i ispraćale ih (ili i vozile) na predavanja, i svaku večer ih čekale s toplom večerom, riječju, osmijehom i dobrodošlicom.

Hrvatske katoličke misije po cijeloj Americi, kao i u Europi, uostalom, zrače nevjerojatnim mirom, toplinom, a časne sestre su svuda kao sol i kvasac s kojim Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko: gotovo nevidljive u svojoj samozatajnosti, dobroti, spretnosti, organizacijskim sposobnostima, jednostavnosti i uslužnosti, a ipak, svakoj misiji daju okus i miris ljepote svoga djevičanskog života i poslanja. One su Marijin dar narodu, ali su i žrtva Majke koja je u najtežim trenucima uz svoje dijete. Ma gdje bile, u ne znam kako malom broju, one su za svaku zajednicu veliki Božji blagoslov. Tako su i sestre u San Joseu vrlo malo pričale o sebi, ali su vrlo pažljivo i strpljivo saslušale svakoga tko im je htio nešto priopćiti, ili se jednostavno izjadati i dušom se nasloniti na njihovo majčinsko srce. Bile su ostvarenje želje kardinala Kuharića, koji je jednom rekao da nam trebaju redovnice s majčinskim srcem i majke s djevičanskom dušom.

Ovo proljeće, koje je u Kaliforniji vrlo slično proljeću na Mediteranu i ljepotom pejzaža, i bistrinom boja i toplinom sunca, među Hrvatima koji su se okupljali oko fra Bone i njegove subraće i s. Gracije i njezinih susestara, kao i onima koji su se upravo spremali za povratak u Hrvatsku, bilo je vrlo tjeskobno i bremenito sumornošću. Vijesti koje je CNN donio iz Zagreba, istočne Slavonije i ostalih mjesta gdje je, tako se činilo, sve uzburkano i uznemireno, nisu bile ohrabrujuće. Dapače, slutilo se veliko zlo... Zato su na rastanku i vjernici i s. Gracija i fra Bone Maji i ostalim članovima male hrvatske družine, koja se sastala u Americi, ali su dolazili iz različitih hrvatskih krajeva, obećali svaku potrebnu pomoć, a za uzvrat su tražili samo pravovremeno i točno izvještavanje, jer, svatko je imao nekoga u domovini, bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni i Hercegovini, do kojega mu je posebno stalo: roditelje, rodbinu, prijatelje, ili samo neprocjenjive uspomene na rodnu grudu, na svoj otok, na svoju seosku crkvicu i zvon uskrsnog jutra… S. Gracija je Maji poklonila bijelu, svilenu prvopričesnu haljinicu, dar jedne djevojčice, koja je preko haljinice željela upoznati svoju vršnjakinju iz Hrvatske i tako stvoriti prijateljstvo i u najmlađoj generaciji iseljene i domovinske Hrvatske, iseljenih i "domaćih" Hrvata… Za kraj su se mnogi htjeli i fotografirati, za uspomenu i dugo sjećanje… kako su u danima svoje mladosti, pisali na fotografijama koje su, prilikom odlaska u Ameriku, snimali.

Sudionici kongresa uskoro su se vratili u mjesta, koja su ubrzo postala žarišta teških iskušenja hrvatskog naroda: Osijek, Dubrovnik, Slavonski Brod, Zagreb… Opća i zračna opasnost postale su dio svakodnevnog života, okružje u kojem su živjeli doslovce od Božje providnosti, nikada ne znajući kad će i gdje pasti granata ili projektil iz višecjevnog bacača raketa, ili bomba eksplodirati… U danima, mjesecima, godinama opasnog življenja, koji su slijedili dogodilo se čudo o kojem je i dubrovački biskup Želimir Puljić govorio: nitko od poniženog i prognanog naroda, nigdje u Hrvatskoj nije bio ni gladan, ni žedan, ni bez krova nad glavom, ni bez lijekova… I to je dokaz da nad ovim narodom bdije Isusova Majka, kojoj su se vjernici u skloništima, u izbjegličkim kampovima i gdje god su bili, zdušno molili. Krunica je bila znak prepoznavanja tih, teških vremena.

Kad ju je prvi put vidjela, Maja nije mogla vjerovati! U njenoj crkvi, nakon toliko godina, srela je sestru Graciju. Odmah ju je prepoznala, ali se nije usudila pristupiti joj, jer nije bila sigurna sjeća li se ona nje. A sjećala se… I s osmijehom je prepričala, ukratko, kako su sestre i fra Bone tijekom svih ratnih godina pomagali Hrvatsku, okupljajući oko svoje misije sve Hrvate koji su dolazili i iz stotinjak kilometara udaljenih mjesta... Fra Bone je bio duša i organizator svih pothvata, a ona i vjernici realizatori. Jer, lijekovi, hrana, obuća, odjeća, pokrivači, svećeničko ruho, sve što je moglo ublažiti patnju stradalih Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine one su pregledavale, slagale, pakirale, tako da je u Hrvatsku brodovima poslano 43 kontejnera najrazličitije robe namijenjene Caritasu u Zagrebu, Sinju, te svima kojima je pomoć bila najpotrebnija... Bilo je tu i vjenčanica, i harmonija za crkve i različitih potrepština te svega onoga što je u tom trenutku i u tim okolnostima bilo i najvažnije i najučinkovitije…

Sudionici kongresa uskoro su se vratili u mjesta, koja su ubrzo postala žarišta teških iskušenja hrvatskog naroda: Osijek, Dubrovnik, Slavonski Brod, Zagreb… Ipak nitko od poniženog i prognanog naroda, nigdje u Hrvatskoj nije bio ni gladan, ni žedan, ni bez krova nad glavom, ni bez lijekova… I to je dokaz da nad ovim narodom bdije Isusova Majka.

Nažalost, nakon što se ona 1996. vratila u Hrvatsku, a ono što su do tada sestre u misiji radile preuzeli su vjernici laici, nekako je, tako joj govore ljudi koji joj se i sad telefonom jave, sve pomalo zamrlo… Časne sestre su svojim cijelim bićem ipak imale poseban šarm i ljudima to danas nedostaje, kažu joj. Fra Bone je 2002. iznenada umro… i ljudima nedostaje njegova neponovljiva, franjevačka otvorenost, duhovitost, vedrina i ljubav kojom je zračio i "začarao" svakoga tko bi ga sreo makar i jedan, jedini put… Ona je sad tu, u malome mjestu, živi svoj Bogu posvećeni djevičanski život.

Ljudi koji je povremeno vide kako svira, pali svijeće na oltaru, ljubazno ih i s osmijehom prima, ni ne slute kako bogat i plodonosan život ostavlja zapisan u Srcu Isusovu, ali i u srcima mnogih dragih ljudi, koji su po njoj, Bogom bili obogaćeni.

Njene molitve danas su kao duga koja spaja Slavoniju i Kaliforniju, San Jose i njene susestre, a znak je Božjeg obećanja da će uvijek biti sa svojim narodom. Ma gdje on bio.