|
"A VI, ŠTO VI KAŽETE, TKO JE ISUS KRIST"?
Da Vincijev kod
Senzacionalistički reklamirani film Da Vincijev kod, koji se od 18. svibnja 2006. počeo prikazivati i u hrvatskim kinima, možda će razočarati mnoge čitatelje istoimenog trilera Dana Browna, ali krivotvorine o Crkvi iznesene u spomenutom kontroverznom hitu, zahvaljujući ovom filmu, doprijet će i do onih koji za knjigom nisu posegnuli.
JOSIP BLAŽEVIĆ
Iako tonom, u odnosu na roman, nešto pomirljiviji prema Katoličkoj Crkvi, film svojom intrigantnošću ne bi dosegao ni približnu popularnost knjige (više od četrdeset milijuna prodanih primjeraka), da mu put nije utro uspjeh samog romana.
 I odviše je upadljiva "koincidencija", a da bi promakla nezapažena, da su autori mnogih suvremenih bestselera svoju slavu postigli promicanjem negativnosti ili neistina o Katoličkoj Crkvi. Jednako vrijedi za P. Coelha, J. Redfilda, da spomenemo samo neke, kao i za oba na hrvatski prevedena romana Dana Brownova, Da Vincijev kôd i Anđeli i demoni. Prevladavajući trend današnjice kao da je pisati o Katoličkoj Crkvi, ali pisati kritizerski i podrivački, i to ne samo o Crkvi kao povijesnoj instituciji sa svim njezinim vrlinama i slabostima. Junaci ovih romana predstavljeni su kao borci protiv Crkve kakva postoji isključivo u glavama njihovih tvoraca, a čija slika je plod boležljive fikcije, površnog znanja predmeta o kojemu se piše ili, jednostavno, zloće!
Misao vodilja Da Vincijevog koda Dana Browna sve je drugo više nego originalna, štoviše, do te mjere se oslanja na pojedine izvore da je autor za svoje djelo čak i sudski bio optužen zbog plagijata. U svom romanu Da Vincijev kôd autor polazi od pretpostavke da su Isus i Marija Magdalena živjeli u braku, da njezina utroba predstavlja Sveti Gral, dok je Isus na križu umirao Marija Magdalena je u svojoj utrobi nosila njihovu kćer Saru, da je nju Isus imenovao za svoju zakonitu nasljednicu kako bi proklamirala "svetu ženstvenost" a patrijarhalna Crkva ju je svrgnula i ozloglasila kao prostitutku dok je njezino mjesto ustupila Petru, itd. Francuska kraljevska dinastija Merovinga, prema Brownu, predstavlja krvno potomstvo Isusa Krista i Marije Magdalene, dok je svrha tajnog društva, pod imenom Sionski priorat, skrivati tajnu, preciznije mit, o Isusovoj krvnoj lozi i čuvati grob Marije Magdalene smješten ispod staklene piramide ulaza u muzej Louvre, sagrađene od 666 dijelova. Leonardo da Vinci je, prema Brownovim tvrdnjama, bio član spomenutog Sionskog priorata i kao takav bio je dobro upućen u spomenute tajne te je u svojoj slici "Posljednje večere" umjesto apostola i evanđelista Ivana (učenika kojeg je Isus osobito ljubio) uz Isusa naslikao Mariju Magdalenu a s trpeze ispustio kalež koji bi, navodno, imala predstavlja njezina utroba…
To su samo neke od tvrdnji i hipoteza sadržanih u Brownovom romanu koji je sada i filmiziran pod istoimenim naslovom: Da Vincijev kod. Činjenice mu ipak ne idu na ruku!
Marija Magdalena. Lik ove Isusove družice (grčki "koinons" ne znači suprugu nego "družicu" ili "prijateljicu") i svjedokinje njegova uskrsnuća nigdje u Novom zavjetu nije povezan s prostitucijom, a Katolička Crkva slavi je kao sveticu godišnjom svetkovinom 22. srpnja. Ni u jednom vjerodostojnom povijesnom dokumentu nema spomena da je ona bila u braku, a još manje da je imala djece s Isusom.
Najprije, izvori na koje se Brown priziva, potpuno su nevjerodostojni. Prvi izvor su tri apokrifna (grčki, apokrypto - skrivam) evanđelja: Tomino, Filipovo i Marijino, otkrivena 1945. zajedno s preko četrdeset različitih drugih tekstova u Nag Hammadiju, od kojih tek dva teksta spominju Isusovu jedinstvenu vezu s Marijom Magdalenom, ali ni u kojem slučaju izričito bračnu, a Sveti Gral niti ne spominju. Drugi izvor su Svitci s Mrtvoga mora, židovskog a ne kršćanskog podrijetla, otkriveni 1947., koji niti spominju Isusa Krista, niti Mariju Magdalenu, niti Sveti Gral. Još manje su vjerodostojna dva djela feministkinje M. Stavbird, Boginja u evanđelju i Žena s alabastrenom posudom. Uz Templarsko otkrivenje, posljednji izvor čiji se utjecaj najviše razaznaje u Brownovom literarnom itinerarijumu jest Sveta krv, sveti gral, knjiga trojice autora (M. Baigent-R. Leigh-H. Lincoln) koji su Browna i optužili za plagijat. Niz suhoparno izloženih pretpostavki i presmionih hipoteza sadržanih u spomenutoj knjizi Sveta krv, sveti gral, po prvi put je Brownu pošlo za rukom popularizirati i rasijati među najšire mase, i to kao milenijsko otkriće, epohalnu istinu koja prijeti da uzdrma cjelokupni kršćanski svijet i ugrozi temelje same Crkve (naravno, katoličke). Tako su, tek zahvaljujući Dan Brownu, različiti apokrifni spisi i s njima drevna krivovjerja, koji su do tada bili predmet zanimanja pretežito uskog broja specijaliziranih stručnjaka, osobito teologa i povjesničara, odjednom pobudili zanimanje najširih masa. Danas je već i na hrvatskom jeziku dostupno preko desetak vizualnih i književnih uradaka, od kojih jedni žele poduprijeti Brownovu fikciju dok drugi, snagom argumenata, žele iznijeti na vidjelo golu istinu. Posljednje djelo takve vrste izašlo na hrvatskom jeziku sa svrhom raskrinkavanja Da Vincijevog koda jest i vrijedna knjižica bibličara D. Tomaševića Da Vincijev kod-istine ili laži?, u izdanju "Verbuma" iz Splita, koja se nedavno mogla nabaviti i uz izdanje "Večernjeg lista".
S obzirom na neke od Brownovih tvrdnji iznesenih u romanu Da Vincijev kod, podsjetimo na činjenično stanje.
- Svijet kodova. Ideja o postojanju kodova puno je starija od romanâ Dana Browna. Na temelju kabale (kabala je židovska mistično spekulativna struja koja, uz pomoć neoplatonske filozofije, nastoji prodrijeti u dublje, ezoterijsko, značenje Biblije), još prije Browna, Michael Drosnin objavio je Biblijski kod, bestseler prodan u deset milijuna primjeraka, u kojemu tvrdi da je Biblija načinjena kao rebus, neka vrst križaljke, odnosno tajnog kôda izvanzemaljske napredne inteligencije, koji upozorava čovječanstvo na predstojeća zla.
 - Da Vincijev kod. "Da Vinci", to treba osobito naglasiti, nije ime umjetnika čiji "kod" navodno otkriva Dan Brown, nego je njegovo ime Leonardo, a rođen je 1452. u gradu Vinciju, nedaleko od Firence, pa "da Vinci" zapravo znači "iz Vincija". Pravom stručnjaku ovakav previd teško bi se mogao potkrasti.
- Posljednja večera. Glasovita Posljednja večera Leonarda da Vincija, kao uostalom ni druga njegova djela, ne sadrže nikakav skriveni kod, nego je spomenuta slika izričaj firentinske tradicije koja je više isticala Judinu izdaju. Budući da slika nije primarno usmjerena na ustanovljenje euharistije, razumljivo je da na trpezi nema kaleža. Ako, nadalje, prihvatimo Brownovu tvrdnju da je na slici umjesto apostola Ivana, "Isusovog ljubljenog učenika" (koji je kod svih onodobnih autora oslikan kao predivan mladić, pomalo feminizirano), zapravo žena, konkretnije Marija Magdalena, onda nastaje još složeniji problem: ako je Marija Magdalena bila na posljednjoj večeri, a gdje je onda bio Ivan? A kad bi na spomenutoj slici i bila prikazana žena, otvoreno je pitanje po čemu možemo zaključiti da je ona baš Isusova žena? Brown je ova pitanja prešutno zaobišao.
- Marija Magdalena. Lik ove Isusove družice (grčki "koinons" ne znači suprugu nego "družicu" ili "prijateljicu") i svjedokinje njegova uskrsnuća nigdje u Novom zavjetu nije povezan s prostitucijom, a Katolička Crkva slavi je kao sveticu godišnjom svetkovinom 22. srpnja. Ni u jednom vjerodostojnom povijesnom dokumentu nema spomena da je ona bila u braku, a još manje da je imala djece s Isusom. Štoviše, gnostički spisi na koje se Brown priziva, izrijekom preziru brak i seksualnost smatrajući tijelo zatvorom za dušu. Nasuprot Brownovim tvrdnjama kako je celibat bio tuđ židovskoj tradiciji, onodobna sekta esena visoko je cijenila celibat i insistirala na djevičanstvu.
- Sveti Gral. Zapravo, legenda o Svetome Gralu puno je starija od kršćanstva, pa su neki mišljenja da seže sve do keltskih legendi o posudama s krvlju koje daju život. Igra riječima "Sangraal/Sangreal" ili "San Graal/Sang Real", kojom se zabavljaju autori knjige Sveta krv, sveti gral (usp. str. 283. hrv. izd. Zagreb 1997), odakle ju je preuzeo i Brown, prema riječima povjesničarke A. Welborn, već je poznata i Katoličkoj enciklopediji iz 1914 kao podatak koji nije bio novost čak ni krajem srednjeg vijeka.
- Sionski priorat. Nipošto nije riječ o povijesnoj organizaciji utemeljenoj 1099. godine nego se radi o novoviteškoj organizaciji koju je 1956. godine iz obične zabave izmislio francuski ezoteričar Pierre-Athanase-Mariae Plantard (1920-2000). Više o autoru i organizaciji čitatelj može pronaći u novoizišloj knjizi M. Introvigne, Iluminati i Sionski priorat, Verbum, 2006.
Brownov roman Da Vincijev kod ulijeva se u struju duhovnosti New Agea, koji predstavlja Novo doba lišeno institucionalnih religija s njihovim dogmama i moralom. Uspjeh ovog romana, makar falsificira povijesne podatke o Isusu Kristu, ipak nam i danas otkriva goruće zanimanje za osobu Isusa Krista, i da je njegovo pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja"? (Mt 16, 15), i danas itekako aktualno. Čitajući njegov roman ili gledajući film, saznali smo kako je Dan Brown odgovorio na pitanje o Isusovom identitetu. Pred svima koji se s Brownovim odgovorom, i to s pravom, ne slažu, stoji izazov da odgovore na drugačiji način!
|
