1. korizmena nedjelja – čista

OBRATITE SE I VJERUJTE EVANĐELJU!

Trpimir Benković


Savezi, ugovori i dogovori sklapaju se kroz cijelu našu povijest. Provode se, proizvode dobre i pozitivne učinke, ako su sudionici odgovorni i pošteni, ako se pridržavaju dogovorenog. Ali sve je manje odgovornih i poštenih, pa je sve više neispunjenih i propalih dogovora i saveza.

Korizma je za vjernike vrijeme izbora, vrijeme obraćenja i ispravljanja loših, dogovora, planova i odluka, mogućnost da svoje planove i odluke uskladimo s Božjim naumom. Život se ne treba, a i ne može zamisliti i shvatiti bez kušnje, bez izazova, bez situacija u kojima moramo odlučiti kako postupiti. Baš ta odluka razlikuje nas od drugih, po njoj smo prepoznatljivi. Biti vjernik znači ići s Kristom, znači biti u kušnji, imati problema s drugima i sa samim sobom. Pokora je osobni čin sebedarja kroz svjesno odricanje. Briga za djecu, unuke, bližnje dragovoljno je odricanje svoje komocije, odricanje u duhovnom i materijalnom smislu. Držim takvo ponašanje sasvim razumljivim i potrebnim, jer predstavlja djelatno oživotvorenu vjeru. Vjerujem da nas Bog, u takvim situacijama ne ostavlja same, sklapa i s nama savez i pomaže nam prebroditi sve poteškoće i probleme, jer smo to i zaslužili. Nismo zato jako dobri, nismo postali sveti, pa nas poziva u pustinju naših duša gdje se, kroz simboličnih četrdeset dana, moramo suočiti sa samim sobom i porazgovarati s Bogom, moliti. Pokušajmo slušati i ne govoriti, čuti što govori Gospodin. Kada to uspijemo, Bog će slušati i poslušati nas, što znači da je molitva učinkovita, da će najvjerojatnije biti uslišana.

Knjiga Postanka opisuje savez Boga sa Noom, ocem novog čovječanstva. To je znak dobrote i ljubavi, a inicijativa dolazi od Boga. Katastrofa potopa, kao kazna čovječanstvu, se ne spominje, nego se naglašava obećanje da ga više nikada neće biti. Vidljivi znak saveza je duga, koja će nas i danas zadiviti svojom ljepotom.

Petar u svojoj poslanici povezuje vode potopa sa vodom krštenja. Krštenjem se stvara novo čovječanstvo, čovječanstvo spašenih. Stari svijet propada, a iz vode i Duha Svetoga nastaje novo stvaranje, novi savez Boga i čovjeka. Taj savez ne isključuje kušnje i probleme. Zapravo su teškoće, prividni neuspjesi, nepravde temeljne sastavnice saveza i smisao obraćenja.

U Kristu se ispunja novi i ovaj puta posljednji savez Boga i čovjeka. Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje, Bog je postao jedan od nas. Sklad odnosa koji je pokvario Adam, sada se ponovno uspostavlja. Isus je nadvladao kušnju da “sam po svom mišljenju nešto učini”, što je i kušnja Adamova u raju (kojoj nije odolio) i napast svakog od nas. Pozivom: “Obratite se!”, a poglavito Kristovim primjerom, Bog opet postavlja vidljiv znak saveza, pokazuje nam kako postupiti, kako odlučiti. Kao i Isusa “tjera” i nas četrdeset dana u pustinju. Želi nas pripraviti da se u budućim napastima i kušnjama lakše odlučimo i izaberemo, da damo prednost Bogu pred ljudima, križu pred lagodnošću, duhovnom pred materijalnom. Tako i mi postajemo znak, postajemo spasitelji sebi i ljudima oko nas. Mnogi su savezi između Boga i čovjeka propali. Vjerojatno čovjek, u svojoj sebičnosti i oholosti, misli da je za to kriv Bog. Nije pomogao, nije bio kraj mene kada je trebao biti. Koliko puta čujemo neuko, neinteligentno i bezbožno pitanje zašto je Bog dozvolio ratove, katastrofe, prometne nezgode. Nije Bog ništa dozvolio, nego nam je velikodušno dao slobodu koju čovjek sebično i bahato zlorabi. Bog sve to oprašta, šalje svoga Sina u smrt za nas, ali sada očekuje da konačno razumijemo i prihvatimo, da svoju muku, probleme, kušnje i poteškoće osmislimo kroz muku i smrt našeg Spasitelja. Kušnje i loši utjecaji suvremenog svijeta sve su veći, ali više od tisuću godina živimo u savezu s Bogom i trebali bi konačno shvatiti, pa se kao pojedinci i kao Narod treba obratiti i vjerovati Evanđelju. To je savez koji obvezuje, ali budemo li ga poštivali, obvezuje i Boga. To ne znači da problemi, nedaće i kušnje prestaju, ali daje sigurnost Božje prisutnosti i pomoći.