1. nedjelja došašća

SVIMA KAŽEM – BDIJTE!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 63, 16b-17. 19b, 64, 2b-7
  • Ps 80 (79)
  • 1 Kor 1, 3-9
  • Mk 13, 33. 37

Biti budan ne znači samo ne spavati, nego znači i odgovorno živjeti. Vrijeme Došašća poziv je na budnost, jer je bdijenje simbol spremnosti, razboritosti i pozitivne napetosti. To je vrijeme u kojem se Bog iskreno traži i aktivno iščekuje. Nije to vrijeme skrštenih ruku, nego je to vrijeme zasukanih rukava.

Došašće je priprema se za prvi Kristov dolazak. To je povlašteno vrijeme u kojem Bog „razdire nebesa“ i dolazi k nama, a mi bi trebali poglavito zahvaliti na Njegovom dolasku i odgovorno s čvrstom vjerom i trajnom nadom zauzeto čekati Kristov drugi dolazak. Tada će se ostvariti bit Kristova poslanja, proslaviti će se kao Krist Kralj, Bog Stvoritelj i Bog Spasitelj

Pokornička molitva starozavjetnog proroka opisuje stanje Izabranog naroda nakon babilonskog izgnanstva. Jeruzalem je u plamenu, Hram je razoren, narod u strahu. Kada zavlada grijeh, kada se ne ide božjim putem, kada se Boga zaboravlja, ne cijeni i ne poštuje, Bog okreće leđa i svome narodu. Traži iskreno kajanje, traži obraćenje, pa će se razderati nebesa i Bog će ponovno biti sa svojim narodom.

Pavo u poslanici zajednici u Korintu, koja je u poganskom okruženju, zahvaljuje Bogu na milosti „u svakoj riječi i svakoj spoznaji.“ Problemi zajednice mogu se riješiti samo u iskrenom zajedništvu.

Isus u evanđelju potiče našu budnost, razboritost i pripravnost na Njegov dolazak. Povjerava nam upravljanje nad svim svojim vrijednostima. Ima povjerenje u nas, ali poziva na budnost. Imanje je veliko i bogato. Mnogi će pokušati nešto ukrasti i zato čuvari moraju biti budni, što znači zauzetost, napetost, trajna i djelatna ljubav za vrijednosti koje čuvamo. Prijašnja čitanja uče što se događa kada grijeh stane između nas i Boga. Izgube se vrijednosti, sruši se Hram, narod propada i duhovno i materijalno. Tek iskreno kajanje, povratak Ocu i pravim vrijednostima može vratiti Božje povjerenje i naklonost.

Hrvati zaista imaju što čuvati. Imamo lijepu Domovinu punu prirodnih bogatstava, višestoljetnu vezu s Bogom, zauzetu Crkvu, dobre i poštene ljude. Trebalo bi još izmoliti dobre i poštene svjetovne poglavare i vođe zauzete za uspostavu reda, poštenja i mira. Da smo ih imali od 2000-te, vjerojatno se ne bi dogodio europsko – svjetski udruženi zločinački pothvat. Pastiri bi stali uz svoje stado, uz svoj narod, iskreno ga branili, čuvali i svoj život dali ako zatreba. Nisu to učinili, pa su barabama oko nas olakšali posao. Čak i sada kada su drugi dali živote bezobrazno ustraju blatiti „svoj“ narod. Kao vjernici ne pouzdajemo se u sudove ovog svijeta, ali dok smo tu oni i nas sude. To ne znači da sada mi trebamo suditi druge, biti nepošteni i osvećivati se, ali dragi moji Hrvati, možda je došlo vrijeme da konačno prozovemo, pa i osudimo svoje barabe. Ako to učinimo svi izgubljeni životi kroz povijest, a poglavito iz Domovinskog rata i poslije njega dobit će pravi smisao.

Dobri i Svemogući Bože ne okreći nam leđa, razderi nebesa i budi uz nas!