13. nedjelja kroz godinu

STAVITI BOGA NA PRVO MJESTO

Trpimir Benković


Staviti Boga na prvo mjesto bit je naše vjere. Ako u tome uspijemo život smo našli i očuvali. Neće nam zato biti teško s pažnjom i veseljem nekoga ugostiti, ugoditi, počastiti i nepoznate. To je znak dobrote i velikodušnosti. Tako se odnositi prema ljudima znači prihvatiti temeljnu zapovijed naše vjere – ljubiti bližnjeg svoga. Ustrajati u tome znači osigurati božju naklonost, širom otvoriti vrata i omogućiti prisutnost Boga u našem životu. Kristova žrtva na križu nije bila kazna. Naši križevi, koje smo prihvatili nositi zajedno s Kristom, nisu kazne nego Božji dar i blagoslov. Jedino se s križem možemo spasiti, jedino tako možemo naučiti što je žrtva i jedino tako se može voljeti, što znači poštivati, prihvatiti bližnje, ali i druge i drugačije.

Zahvaljujući nesebičnoj gostoljubivosti prema proroku, koji nije njezine vjere i nije iz njezina naroda, žena iz poganske pokrajine Šunam, ostvaruje veliku želju za majčinstvom. Ostvaruje se Isusovo obećanje: “Tko prima proroka, jer je prorok, primit će plaću proročku.”

Preduvjet za prihvaćanje Krista kao bližnjeg je krštenje, dar od Boga, koji poništava našu krivnju i omogućava “hodati u novosti života” i mirno čekati Njegov ponovni dolazak. Skloni smo zasluge pripisivati sebi i svojim vrlinama, ali treba biti svjestan da bez Božje pomoći i sakramentalnog zahvata u naš život, sami ne možemo ništa ostvariti.

Živimo u srcu kršćanske Europe, sve preduvjete za zreli kršćanski život posjedujemo, kroz povijest smo se aktivno i djelatno uključili u stvaranje europskih kršćanskih korijena, ali jesmo li spremni Krista u potpunosti prihvatiti? Da li smo se spremni odreći najdražih, svih naravnih veza, čak i život izgubiti i prihvatiti Krista, kako On to traži, u potpunosti i bez pridržaja? Nije to tako teško i prezahtjevno, ali treba širom otvoriti vrata i nesebično ugostiti Duha Svetoga, našeg Branitelja, Suputnika i Pomagača. Uz Njegovu pomoć, ali i uz naš trud, shvatit ćemo da Isus ne isključuje osjećaj za obitelj i bližnjeg, ali traži da se zbog toga ne umanjuje ljubav prema Njemu. Primjerom je to i pokazao. Bez prigovora ponio je svoj križ i život položio za naš spas. Zato i može od nas tražiti da isto učinimo, ili da bar pokušamo, učiniti isto.

Nije križ nemoguće nositi, ali teško je. Nije svaki užitak nepotreban i neprihvatljiv, ali je prolazan. Nisu materijalne vrijednosti nepotrebne i štetne, ako ne postanu svrha i cilj, a tako i zapreka na putu do Boga. Nije nepotrebna karijera, položaj i novac, ali potrebna je spoznaja o pravim i neprolaznim vrijednostima, spoznaja da je sve manje vrijedno od Krista.

Potrudimo se tako razmišljati, pa nas nitko neće moći uvjeriti da smo u krizi, neće nas moći oneraspoložiti, nećemo se osjećati manje vrijedni, a naše bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje  pratit će “plaća proročka”.