15. nedjelja kroz godinu

BLAGO VAŠIM OČIMA ŠTO VIDE I UŠIMA ŠTO SLUŠAJU.

Trpimir Benković


Slušati i vidjeti velikoj većini je omogućeno. Ali ako viđeno i odslušano nismo srcem i dušom prihvatili i razumjeli uzalud smo slušali i gledali. Samo ono Božje zrno koje „propadne, nestane, umre“ donosi plod, donosi novi život. Kada se to primjeni na čovjeka samo onaj koji se odrekne sebe, koji nije sebičan, ohol i samodostatan služi drugome, stvara nove vrijednosti, uspješan je.

Današnja Služba riječi opisuje govor u prispodobama. Ističe se “slušati i razumjeti”, što u biblijskom jeziku znači pristajanje i usvajanje. Zato Isus naglašava: “Blago vašim očima što vide i ušima što čuju.” Prva Crkva u prispodobama ističe obraćenje, jer ne ovisi uspjeh o samoj Riječi, nego kako je primamo u naša srca, je li postala dio našeg života. Čovjek je uvjetovan sredinom u kojoj živi, odgojem i običajima svoga naroda, kulturom i ideologijama koje ga okružuju. Riječ može biti plodna, a može doživjeti neuspjeh. Susreće se s našom slobodom rasuđivanja, s našom mogućnošću prosudbe, s našim izborom, očekivanjima i nadanjima.

Starozavjetni tekst govori o učinkovitosti Božje riječi, o njenoj snazi kao obilati dažd što natopi zemlju i ona bogato urodi. Zemljom bi trebali hodati sretni, zadovoljni i slobodni ljudi. To su ljudi koji znaju i žele slušati i razumjeti. To su ljudi koji neće prihvatiti zlonamjerne i namještene ankete, koje “potvrđuju” da smo siromašni, nesretni, nesposobni i najnepošteniji. Treba ustrajati i pozorno slušati, nastojati da Riječ postane smisao našeg života, a tada je i stostruki urod moguć i očekivan.

Pavao naglašava težnju svakog stvorenja prema slobodi, tijelo već nosi u sebi nadu, koju daje osjećaj posinstva, našeg posebnog odnosa s Bogom. Ova nada nije negdje daleko, s onu stranu svijeta, nego je tu i sada, a vjernik je živi na zemlji u vjeri i nadi u njeno konačno ostvarenje.

Prispodoba o sijaču objašnjava Božje djelovanje u svijetu. Početak je neizvjestan, tlo je kamenito, trnovito, veći dio sjemenja propada, ali konačni ishod, iako je nepredvidiv, donosi neočekivani urod, nekad i “stostruk”. To je pouka vjernicima da ne smiju gubiti nadu. Svijet i čovječanstvo nisu prepušteni sami sebi, kobnoj sudbini, nego sve velikodušno i strpljivo vodi Bog.

Kako je mala Hrvatska prebrodila sve probleme i nedaće kroz povijest? Samo zadnjih stotinjak godina u kojima je Europa dijelila, darivala naše zemlje uz katastrofalne političke odluke nas samih, o političkoj suradnji i ujedinjenju s narodima s kojima suživot nije moguć, uz svjetske ratove i nepoštena primirja, krvava i zločinačka oslobođenja, do Domovinskog rata, koji smo čak i dobili, ali i njega pokvarili lošim političkim odlukama – samo uz Božju pomoć.

Zato smo kao Narod, Crkva i pojedinci pozvani prihvatiti Riječ svim srcem, dušom, umom i tako je s voljom oživotvoriti. Ne trebamo biti mudri i umni, ne treba se praviti pametnim, jer tek tada postoji mogućnost da ne shvatimo. To možemo samo čista i ponizna srca, jer samo tako možemo razumjeti naoko jednostavne, ali duboke,  zahtjevne i poglavito životne prispodobe.