16. Nedjelja kroz godinu

KAKO NADVLADATI ZLO KOJE NAS OKRUŽUJE?

Trpimir Benković


Nastavlja se Kristovo učenje u prispodobama. Treba „slušati i razumjeti“, treba prihvatiti Božju riječ. Rezultati neće izostati, ako je prihvaćamo dušom, srcem, umom i ako prihvaćeno pretočimo u svakidašnjicu.

Kako nadvladati zlo koje nas okružuje? Božja riječ poziva na strpljivost, povjerenje i podnošenje, jer smaknuća, zatvor oštre kazne nisu tako učinkovite kao povjerenje i praštanje. Samo kratkovidni, zluradi i tupasti traže nemilosrdne kazne, jer u svojoj ograničenosti ne razumiju snagu praštanja i povjerenja (iako naša nesavršena ljudska narav s nekima ima ozbiljnih problema).

Današnja Služba riječi svečana je pjesma Božjem milosrđu. Posljednja vremena, u kojima živimo, vremena su praštanja, vrijeme spasenja i čovjekove slobode odabira. Iako ima mnogo kukolja, Gospodar ga neće čupati odmah, jer mogli bi stradati i dobri. Na kraju, kod konačnog suda, odvojiti će se kukolj od pšenice, zle od dobrih i svi “zavodnici i bezakonici” biti će pokupljeni i bačeni u peć ognjenu, gdje će biti “plač i škrgut zuba”, a pravednici će “zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.”

Starozavjetni tekst opisuje židovsku zajednicu u dijaspori, u Aleksandriji u Egiptu. Ima samostalnost, ali u stalnoj je opasnosti od nevjernika, od idolopoklonika. U sličnom su položaju kao i njihovi predci u egipatskom sužanjstvu. Pitaju se zašto Bog trpi nevjernike oko njih, zašto ih ne uništi. Starozavjetni mudrac odgovara im da je Bog moćan, ali strpljiv, silan, ali svoju moć očituje dobrotom i praštanjem.

Što treba moliti znamo, ali kako moliti jedino Duh može poučiti, govori Pavao u svojoj poslanici Rimljanima. Duh je pokretač, koji pomaže čovjeku dosegnuti ono najbolje u sebi. Biti otvoren Duhu, znači biti svjestan da se spasenje ne može dogoditi našim zalaganjem i naporima, nego je moguće samo silom odozgo, Božjim zahvatom u naš život i našu povijest.

Skloni smo prigovarati drugima, kod njih pronalaziti mane i propuste i Gospodinu predlagati “čišćenje i čupanje” kukolja. Ne odlazimo više u crkvu, jer tamo u prvim redovima sjede neki koji nam se ne sviđaju. Sve zlo pretvorili bi u pepeo, posjekli bi sva neplodna stabla. To su opasni naumi, uči nas Isus. Zajednica “čistih i savršenih” nije Kristova Crkva i ne smije nikoga prezirati i uskratiti mu šansu obraćenja. Prispodoba o kukolju nije lekcija iz poljodjelstva, nego pokazuje Božje ponašanje prema dobrima i zlima. To je poruka i nama. Treba strpljivo živjeti s kukoljem oko nas, ali i sa svojim manama i propustima, sa svojim kukoljem. Možda bi detaljno čišćenje dohvatilo baš mane ili tebe, koji smo najglasnije i najčešće spominjali čupanje. Božja mudrost, strpljenje i praštanje ne žuri s čišćenjem, jer i plod dobrog sjemena može zarasti u kukolj i drač, ako vjernik zaboravi Boga. Zato Gospodar ostavlja i pšenicu i kukolj do kraja žetve, ostavlja dovoljno vremena da se kukolj popravi, ali i da se pšenica ne pokvari, pa će tek onda odlučiti tko će u oganj vječni, a tko u Njegovu žitnicu. To je odluka u kojoj mi ne sudjelujemo. Ali ima odluka koje mi nažalost donosimo, bilo kao pojedinci ili naša najviša državna tijela. Nekad se čini da nas zastupaju neki čudni ljudi još čudnijih gospodara, a najčudnije je da ih sami biramo.

Kada opet pomislimo da bi kukolj trebalo očistiti, jer mnogo je tu kukolja, sjetimo se da posjedujemo vjeru u Božju providnost i blagost, a živjeti treba poštujući dostojanstvo svakog oko nas. Treba razumjeti, mudro izabrati, ne ponašati se kao kukolj i zaslužiti mjesto u Kraljevstvu Oca našega, u žitnici dobrih plodova.