18. nedjelja kroz godinu

DAJTE IM VI JESTI!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 55, 1-3
  • Ps 145 (144)
  • Rim 8, 35. 37-39
  • Mt 14, 13-21

Zajedništvo u jelu prisutno je u svim narodima i kulturama. Sjedamo za trpezu sa ljudima koji nam nešto znače, jer zajedno jesti znači namjeru druženja i trajne povezanosti. Zajedničkim jelom izriče se radost vjenčanja, slave se rođendani i imendani, suosjeća se u žalosti. Blagujući zajedno živimo zajedno. Zato je zajednička Sveta misa važna kao i zajednički obiteljski nedjeljni ručak.

Istinska elementarna glad, nama toliko daleka i strana, konkretan je i stvaran svjetski problem. Mnoštvo ljudi oskudijeva u osnovnim potrebama koje osiguravaju biološki opstanak. Ali za dostojan život treba brinuti o našoj drugoj polovici, jer čovjek ne živi samo o kruhu. Potrebna je i duhovna hrana. Kada nema kruha, problem je uočljiviji. Čovjeka se nahrani i sve je riješeno. Nedostatak duhovne hrane teže je uočljiv, pa se zato i teže liječi, a posljedice su mnogo ozbiljnije i dalekosežnije. Naročito ako se problem ne rješava, a pogotovo ako se namjerno ne rješava. Zato je izuzetno važna svaka naša nedjeljna gozba uz Božju trpezu, uz oltar, u kojoj kao župska zajednica i kao Narod sudjelujemo u lomljenju kruha, u Euharistiji, u Svetoj pričesti. Oduprijeti se napastima i lošim utjecajima materijaliziranog svijeta, bezbožnim partijama i režimima na vlasti ne ćemo moći punog želuca, nego „pune“ duše.

Slikom obilnog blagovanja starozavjetni prorok ulijeva nadu i radost izabranom narodu. Nakon babilonskog izgnanstva narod se sa strahom vraća u razorenu i opustošenu domovinu. Govori o materijalnim dobrima, ali misli i na duhovna, koja se u starozavjetnim tekstovima simboliziraju obiljem vode, vina i mlijeka. Jer ne živi čovjek samo od jela i pića, nego i od svake riječi koja od Boga dolazi. Bog nudi Savez vječni i obvezuje se brinuti za svoj narod i u materijalnom i duhovnom smislu.

Pavao potvrđuje Savez i pita: “Tko će nas razdvojiti od ljubavi Kristove?” Tko slijedi Krista neće mu nedostajati ni materijalne ni duhovne hrane. Ali traži se vjera, čvrsta i nepokolebljiva, oslonjena na neupitnu potrebu Božje prisutnosti u našim životima. Tada nas nikakva sila ili nevolja ne može dovesti u napast raskidati Savez.

Jedino Krist može uzeti kruh, blagosloviti ga, razlomiti i dati mnoštvu. Isusovi su učenici u nedoumici kako pred toliko mnoštvo staviti tako malo hrane. Nije to razumio izabrani narod, koji se nasitio mane u pustinji, niti mnoštvo koje je nahranio Isus, jer ne prepoznaju duhovnu dimenziju hrane koja se daje. Ne razumije to ni suvremeni svijet. Samo smo djelomično riješili naše potrebe kada smo se najeli. Kruha ima dovoljno, samo se mora pošteno i ravnomjerno podijeliti, ali i dušu treba nasititi. Naše sebične, materijalističke i neobjektivne potrebe mogu stvoriti situaciju u kojoj nam se sve što imamo čini nedostatnim, kao i apostolima ono malo kruha i riba. Zato treba pogledati kroz duhovne naočale, pa bi se i nama moglo dogoditi da od ovog malo što imamo još i pretekne. Sito tijelo stvoriti će trenutni osjećaj ugode i zadovoljstva, ali tek nas „sita i zadovoljna“ duša može trajno ispuniti mirom i spokojem.

Kriza i neimaštine nisu novosti. Treba se bojati neimaštine Duha, jer to je prava kriza. Ona će spriječiti ljepotu brige prema bližnjem, ljepotu i zadovoljstvo darivanja, radost kada nekoga usrećimo, ne sa stotinu tisuća kuna, nego lijepom gestom, blagošću i dobrotom. To je kruh od kojeg živimo, to je kruh ljubavi i dobrote od kojeg nećemo nikad ogladnjeti i koji će nam dobri Bog, ako ga imamo, obilato umnožiti.