20. nedjelja kroz godinu

O ŽENO VELIKA JE VJERA TVOJA!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 56, 1. 6-7
  • Ps 67 (66)
  • Rim 11, 13-15. 29-32
  • Mt 15 21-28

Biti svjestan svoje ograničenosti, svoje malenosti preduvjet je daru poniznosti bez kojeg nećemo doći do Boga. Na uvredu odgovarati još većom uvredom nije način ponašanja odgovornog vjernika. Čini se da u današnjem evanđelju Isus grubo vrijeđa pripadnicu drugog naroda i vjere. Stvarno samo želi primjerom pokazati kako postupati prema ljudima koji vrijeđaju, omalovažavaju i ne poštuju. Inteligentan,  mudar i staložen odgovor bez vrijeđanja svidjeti će se Bogu, a vjerojatno i nepristojnom sugovorniku. Tako smo onemogućili daljnju svađu i netrpeljivost i postavili temelje suživota i zajedništva. To je jedno od temeljnih poslanja naše Katoličke, sveopće Crkve koja prihvaća ljude svih rasa, boja i naroda. Tako smo živjeli i tako živimo. Neki su to smatrali slabošću, a ne vrlinom, pa su pokušali iskoristiti naše „slabosti“. Pogriješili su, jer i braniti svoje jedna je od vrlina.

Židovi su samo sebe smatrali izabranim narodom, a ostali su pogani i nečisti. Bahati i neobjektivni, živeći u svijetu lažnih povlastica, zanemarili su vjeru i sveli je na mnoštvo pravila i zabrana.

Sveopća, sveobuhvatna namjera spasenja naglašena je u današnjoj Službi riječi. Isus postaje sudionikom sudbine onog koji mu se obraća. Žena poganka, svjesna da se ne može pozvati na povlastice, nema nikakvu dobru vezu, ne poznaje nikoga u bolnici, u općini, u inspekciji, u Saboru, svjesna je svoje bijede i nemoći. To je situacija u kojoj nema bahatosti i samodostatnosti, a onda smo mnogo bliže Bogu. Prihvaća u poniznosti svoj položaj, pouzdaje se u svoju vjeru i postaje „velika u vjeri“, postaje uzor vjere za Židove i apostole, za svakog od nas i za sva vremena. 

Spasenje svijeta temeljna je namjera, ali za nju Bog traži čovjekovu suradnju, njegovu punu zauzetost. Neposlušnost, nezauzetost izabranog naroda, omogućila je poganima posebnu Božju pažnju. Na taj je način onda, a i sada opominjao one koji su mislili da su povlašteni, u povoljnijem položaju i to samo zbog pripadnosti određenoj grupi, rodu ili narodu.

Svaki od nas pozvan je sudjelovati u Božjoj namjeri spasenja. Može nam se to činiti kao nemoguća misija, kao nešto izvan naše moći. Lakše je razumjeti nekog „usput“, nego najbliže u obitelji, rodbinu. S njima se i svađamo, prepiremo, jer oni drugi i nisu došli u situaciju da s njima rješavamo pitanja odgoja naše djece, problema oko obiteljskog proračuna, oko moje ili tvoje mame, oko međe, vinograda ili kuće na moru. Služeći se primjerom poniznosti, prihvaćanja situacije u kojoj se nalazimo, suzdržati se neprimjereno reagirati i mi se možemo djelatno i zauzeto uključiti u temeljnu Božju namjeru spasenja u obitelji, s kolegama na poslu, sa subraćom po vjeri, a poglavito s ljudima dobre volje koji nisu naše vjere ili uopće ne vjeruju.