21. Nedjelja kroz godinu

KAD OTVORI, NITKO NEĆE ZATVORITI I KAD ZATVORI NITKO NEĆE OTVORITI

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Iz 22, 19-23
  • Ps 138 (137)
  • Rim 11, 33-36
  • Mt 16, 13-20

Kada je nekom povjereno obnašanje neke dužnosti očekujemo njegovo odgovorno i predano ponašanje. Ako takvo ponašanje izostane takvog predsjednika, direktora, šefa ili trenera treba opozvati, smijeniti, zamijeniti, otpustiti i na njegovo mjesto postaviti onoga koji će povjereno pošteno, zauzeto i odgovorno obavljati. Treba raditi kako Bog zapovijeda, rekli bi u narodu. Bog je tako i radio, a svoju neizmjernu ljubav i povjerenje u čovjeka pokazao kada je sve stvoreno darovao čovjeku, povjerio mu ulogu upravitelja. Na prvi pogled čini nam se da je to ludost, ali Božja mudrost i na ovaj način pokazuje koliko nadmašuje naš način razmišljanja i na naoko slabom ljudskom temelju gradi veliko djelo ljubavi – neuništivu i sveopću Crkvu. Ta Crkva, uz Božju pomoć, ima vlast odriješiti i ne odriješiti od grijeha, ukazivati na zlo i nepravde, ima vlast i obvezu naučavanja i borbe za opće dobro. Uzalud je trud onima koji je žele ušutkati, svesti u okvire politike, pa joj to prigovoriti i pokušati zatvoriti u sakristije i neutralizirati. Temeljno je poslanje Crkve biti sa svojim narodom, glasno govoriti, naučavati, upozoravati, svidjelo se to nekome ili ne.

Prorok Izaija tumači znakove vremena i znakovito najavljuje nova. Nepošteni upravitelj biti će otjeran, a na njegovo mjesto postavljen novi. Predati će mu se vlast – ključ kuće Davidove – kad otvori, nitko neće zatvoriti, a kad zatvori nitko neće moći otvoriti. Kuća Davidova simbolizira Crkvu, a novi upravitelj stoljećima kasnije postaje Šimun, kojeg Krist naziva Petrom – Stijenom na kojoj se utemeljila naša Crkva. Petar preuzima vlast i ključeve koji sada zaista otključavaju i zaključavaju. Nadam se da smo toga svjesni, jer krštenjem smo i mi dobili ključeve i postali Petrovi, odnosno Papini pomoćnici.

Iako živimo u izrazito materijaliziranom društvu, koje ne prihvaća autoritet i vlast nad sobom, pozvani smo kao vjernici sa apostolom Pavlom povikati: “O dubino bogatstva i mudrosti i spoznaje Božjega! Kakvi su nedokučivi sudovi i nedostiživi putovi Njegovi! Njemu slava u vjekove!”

Isus pita svoje učenike, a danas i nas: “Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?” Pitanje je važno i svatko od nas daje na njega odgovor, koji određuje naše stajalište, određuje naš svjetonazor. Odgovori su bili, a i sada su, različiti. Neki ga smatraju običnim čovjekom, neki prorokom, neki pravomoćno osuđenim razbojnikom ( naše partijsko nasljeđe), a neki drže da uopće nije postojao, ili to ne znaju (agnostičko nasljeđe). Petar, kao i mi vjernici, odgovara: “Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!” Takav odgovor svrstava nas u blaženstvo vjere, među one koji su prihvatili ponuđeni Božji dar, među one koji prihvaćaju Onoga koji jedini može dati smisao životu. Tako smo zajedno s Petrom prihvatili ukazano povjerenje i čast, ali i preuzeli veliku odgovornost. Bog će nas jednom sigurno pitati zašto su neka vrata ostala stalno zaključana, neka nepotrebno otključana i otvorena, a neka, što je najgore, pritvorena. Nismo znali hoćemo ih zatvoriti ili otvoriti. Nismo koristili „Ključ“ od Boga darovan, koji otvara vrata prema bližnjem, dakle prema bratu, župniku, rođaku, prijatelju, susjedu, kolegi na poslu… Ključ od Boga darovan otvara vrata vječnosti, vrata raja, ali samo uz srce ponizno, uz srce bogoljubno, uz srce domoljubno!!!