23. Nedjelja kroz godinu

OPOMENA I ODGOVORNOST IZ LJUBAVI

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Ez 33, 7-9
  • Ps 95 (94)
  • Rim 13, 8-10
  • Mt 18, 15-20

Tko će danas u ovom nestrpljivom i živčanom svijetu nekog mirno i staloženo na nešto upozoriti? Tko može dobronamjerno i smireno porazgovarati o nekom problemu? Malo ima onih koji će se u takvo što upustiti, a vjerojatno još manje onih koji bi to poslušali. Bilo bi jako lijepo, ali i potrebno da smo sposobni mirno i pristojno upozoriti ljude oko sebe, subraću na propuste i pogreške koje čine, ali isto tako prihvatiti upozorenja drugih. Skloni smo sebično misliti samo o sebi, ali zaboravljamo da smo za drugog stvoreni. Jedino suživotom i pomaganjem bližnjem, sebi pomažemo i sebe spašavamo. Današnja Služba riječi podsjeća nas da smo odgovorni prema bratu/sestri u našoj kršćanskoj zajednici. Naše ponašanje prema bližnjima treba temeljiti na ljubavi, na ljubavi koja sve prašta, koja sve podnosi i svemu se nada. I ne zaboravimo, svi smo na to pozvani, poglavito u okviru naših obitelji i Crkve.

Starozavjetni prorok “stražar” je nad izabranim narodom. Ako zanemari svoju dužnost, ako ne odvrati sunarodnjake od zla puta, suodgovoran je za njihovu propast. Mora prosvjedovati protiv zla koje se čini, upozoravati narod, pozivati ga na obraćenje i poštivanje Božjeg zakona. Danas se proroci ne slušaju, ili se izruguju, ili se napadaju. Možda ih više i nema, ili ih mi više ne vidimo i ne čujemo. Možda su se umorili od našeg neshvaćanja, osporavanja i napadanja. Jao narodu koji ne sluša svoje proroke, a još više jao narodu koji više nema svoje proroke, jer ih nije slušao, jer ih se odrekao.

Apostol podsjeća da svojem bližnjemu dugujemo ljubav, da se na tome temelji naša odgovornost pred Bogom i Crkvom. Ljubav je temelj svih njegovih propisa i savjeta. Bez ljubavi moralni kodeks svodi se na bezvrijednu hrpu neučinkovitih propisa. Zato poziva ljubiti svoga bližnjega, kao sebe samoga.

Evanđelje ulogu “stražara” prenosi na obitelj i kršćansku zajednicu, na Crkvu. Nema krize kada u obiteljima vlada zajedništvo i poštivanje, kada se brak temelji na ljubavi. Uz to dvoje sabrano u ime Božje sigurno je i Bog, a sa svakim novim djetetom sve je prisutniji. Tako neće biti preljube, zlostavljanja, tučnjave i zanemarivanja. Obitelj je zasigurno temelj svakog društva, mjesto odgoja, rasta i stasanja mladih ljudi. Osjećaj sigurnosti, nesebične pomoći, iskrene i neproračunate ljubavi temelji su i preduvjeti zdravog i odgovornog odgoja, koji stvara zrele, odgovorne mlade ljude. Da se sve to može dogoditi potrebni su roditelji koji su dorasli živjeti odgovorno roditeljstvo. Bez odgovornih i zauzetih roditelja nema ni kvalitetnih katoličkih obitelji. Poglavito treba primjerom utjecati na djecu. Ako se roditelji ne svađaju, ako sa svojom djecom odlaze na nedjeljne Svete mise, ako se redovito primaju sakramenti, ako se u kući zajednički moli, ako se redovito moli prije jela, ako se najmlađi s molitvom spremaju na spavanje, ako se s poštivanjem i ljubavlju odnosi prema baki i djedu, prema starijima ne treba veleučenih razgovora i teoretiziranja kako obitelj mora živjeti. Tako će se odgojiti mladi ljudi koji razumiju, koji imaju izgrađeno stajalište i svjetonazor i koji se neće dati izmanipulirati i zaglupiti od „naših“ novinara i televizijskih urednika. To su naši proroci.

Briga Crkve za sve svoje članove treba se temeljiti na praštanju. Lakše je nekoga osuditi, istjerati ga iz zajednice, a poslije ga i žaliti, nego se potruditi i pomoći bližnjem, oprostiti. Zaboravljamo da će Bog otpustiti naše dugove, kao što mi otpuštamo dužnicima našim. To mora biti vidljiv znak, to mora biti način na koji razmišljamo, način na koji se ponašamo, a tada smo možda i proroci. Kao i u svemu primjer je Krist koji oprašta i svojim mučiteljima i ubojicama, a tako se ponašaju i svi kršćanski mučenici i sveci od prvomučenika Stjepana, pa do mučenika fašističkih, antifašističkih i komunističkih logora i strahovlada.