STRPLJENJA IMAJ SA MNOM

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Sir, 27, 30-28,7
  • Ps 103 (102)
  • Rim 14, 7-9
  • Mt 18, 21-35

Bog je opraštajući grijehe i nama podario takvu sposobnost. Koliko se njome koristimo? Površno i olako izgovaramo naše temeljne molitve u kojima spominjemo oprost, kao da su nebitne i nevažne. Je li to onda uopće molitva? Govori se o pravnoj državi, o vladavini prava, a čini se da nikada nije bili više nepravde, mržnje i nemorala. Donosimo nakaradne i neprirodne zakone po kojima je dozvoljeno ubiti nerođeno dijete, bolesne i stare, sklopiti „vezu“ s osobom istog spola, (kojima još dozvoljavamo usvajanje djece), mijenjati spol, umjetno stvarati život. Stvorili smo društvo u kojem svatko ima pravo biti sebičan, neodgovoran i neobjektivan. Takva pravila ne spominju odgovornost, ne spominju bližnje, ne spominju druge i njihova prava. Bitan sam samo ja. Ako još imam mnogo novaca i ništa u glavi, ako sam na visokom političkom položaju, ako imam uspješnu firmu s radnicima malih plaća užas je još veći. Tako stvaramo društvo bez ljubavi i praštanja, društvo utemeljeno na suhoparnim, bezosjećajnim i nakaradnim pravnim normama u kojem sve teže živimo. Na kraju ta pravila ne poštujemo, nastojimo ih izbjeći, krivo tumačiti, pa stvaramo dodatno nezadovoljstvo i nered. Današnja liturgija nudi rješenje.

Prije više od dvije tisuće godina starozavjetni prorok mržnju i srdžbu drži temeljnom zaprekom na putu do Boga. Kako ih svladati? Jedino praštanjem i milosrđem, jer bez opraštanja bližnjemu uzaludne su molitve. Bog ih neće uslišati, jer to i nisu molitve, nego sebični zahtjevi.

Pavao ističe bit svojih poslanica i Krista stavlja u centar našeg življenja. Nitko ne živi, a i ne umire zbog sebe, nego i živi i umire za drugog, za bližnjeg, za Boga. Kristovi smo, a to znači živjeti i svjedočiti ljubav i praštanje na našem putu prema Bogu.

Koliko smo puta izgovorili Očenaš? Da li smo molili pažljivo razmišljajući o izgovorenom ili smo automatski recitirali dobro poznatu molitvu? Tražeći da nam se oproste grijesi pristali smo da Bog sa nama postupi kao što i mi postupamo s našim dužnicima. Evo glavnog razloga da nam molitve ne budu uslišane. Možemo moliti za opraštanje, ali moramo i mi opraštati. To je dosljednost i razboritost, koju prihvaćamo kao način razmišljanja i ponašanja. Isus bezdušnom pravilu o praštanju do tri puta, suprotstavlja temeljno kršćansko stajalište o neograničenom praštanju. Tako ćemo znatno smanjiti broj zapreka na našem putu prema Bogu. Ulaskom Krista u našu povijest nameće se pravilo praštanja. Prvo je to, kao i obično, učinio Bog, a onda to isto traži od nas. Opraštanjem stvaramo ozračje mira, zadovoljstva i ljubavi u našim obiteljima, na poslu i svuda gdje boravimo.

Hrvatski se narod kroz svoju burnu povijest stalno susreće s problemom kako oprostiti, kako ne mrziti i to u vrlo teškim okolnostima borbe za opstanak. Zlo koje se slijevalo prema nama teško je bilo spriječiti poštujući pravila ljubavi. Posebno pamtimo nepravdu koja nam se dogodila u bliskoj povijesti, a koja se nastavlja kroz nepravedna sudišta, zlonamjernom politikom naših bližnjih i sunarodnjaka, kroz rad nenacionalnih i nevjerskih stranaka i udruga. Ipak smo opstali, dobar boj bili, dušu sačuvali i Bogu se još nismo zamjerili. To znači da se isplati oprostiti, ne vratiti istom mjerom, Zloga ne pustiti u naš život, ali se protiv njega boriti poštujući druge i drugačije, opraštajući im, ali braniti i voljeti svoje. Treba dosljedno i razborito pamtiti, ali i oprostiti našim dužnicima i moliti da i dobri Bog otpusti i naše grijehe i propuste, moliti da ima strpljenja s nama.