25. nedjelja kroz godinu
MOJE MISLI NISU VAŠE MISLI
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Iz 55, 6-9
- Ps 145 (144)
- Fil 1, 20c-24. 27a
- Mt 20, 1-16a
U nama je mnogo Božjeg, ali ima i mnogo onoga što nije Božje. Omjer odabiremo sami, pa smo tako više ili manje Božji. Taj omjer određuje i naš odnos prema Bogu, a i obrnuto. Greška je Boga mjeriti našim ograničenim i nedostatnim mjerilima. Božja su pravila i mjerila nerazumljiva ljudima, drugačija su, višestruko nadilaze naš način razmišljanja. Želimo li Božji način razmišljanja bar donekle razumjeti, moramo se odreći sebeljublja, oholosti i prihvatiti pravila ljubavi, vjere i nade.
Starozavjetni prorok govori izabranom narodu kako je i izgnanstvo prikladno vrijeme i prigoda za obraćanje. Bog je uvijek tu, prisutan i kada ne ide najbolje. Upozorava: “Moje misli nisu vaše, moji puti nisu vaši”, ali namjera praštanja i svekolike pomoći nikada neće izostati. Hrvatski je narod često bio u lošim okolnostima i imali smo prilike moliti za pomoć i paziti da se i mi ne ponašamo kao naši susjedi. Dosada je uspijevalo, ali bilo bi bolje kada bi ugroze svih vrsta konačno prestale, ili se bar smanjile. Treba znati da to poglavito ovisi o drugima, ali i mi bi mogli više cijeniti sebe i svoje.
Pavao piše crkvi u Filipima iz zatvora. Može smrtno stradati, ali ne brine, jer umrijeti je dobitak, znači biti s Kristom. Spreman je i ostati. Obavljati i dalje svoj apostolski poziv. Tako svojom potpunom predanošću Božjoj volji svjedoči duhovnu zrelost.
Prispodoba današnjeg Evanđelja zvuči čudno, zbunjuje. Danas bismo rekli da se govori o ugovoru o radu na određeno vrijeme i određivanju plaće. Ako prispodobu analiziramo na temelju radno pravnih odnosa i propisa, dogodila se nepravda. Radnicima koji su počeli raditi u vinogradu o jedanaestoj uri (sat prije noći) isplaćena je ista plaća kao i onima koji rade od jutra. Ali Isus nije sindikalni povjerenik, ne govori o socijalnoj neosjetljivosti poslodavca, ne govori o zaštiti prava radnika, jer u svjetlu Božje milosti i pravednosti, nitko se ne može pozivati na prava i povlastice. Svi pozvani imaju ista prava, ali su pozvani na suradnju, na punu zauzetost. Bit prispodobe jest:”Posljednji će biti prvi, a prvi posljednji”. Farizeji, pismoznanci i svi drugi “pravednici” smatraju se prvima i prigovaraju što Isus spasenje nudi i grešnicima, poganima, koji su “posljednji”. Radnici koji se bune ne traže veću plaću, nego prigovaraju što su izjednačeni s posljednjim. Vlasnik vinograda – Gospodin, nije nepravedan kada daje svima jednako, jer brine i za one koji su zadnji došli. Pouka je namijenjena onima koji “mrmljaju” (u Bibliji to znači pomanjkanje vjere, prigovaranje, nerazumijevanje Božje riječi). Ako je netko pozvan ranije nema prednost pred onima kasnije pozvanim. Poziv je milost, a mi se pozivu odazivamo ili ne odazivamo i ne bi trebali ocjenjivati kada su i kako drugi pozvani. Jesmo li zaslužniji i bolji vjernici od onih koji su tek nedavno krenuli u crkvu? Smijemo li uopće ocjenjivati vjeru naše subraće? Današnja vrlo mudra, ali zahtjevna prispodoba uči da je Božji poziv dar milosti, koju ničim nismo zaslužili. Zato pokušajmo pobijediti sami sebe, odreći se oholosti i sebičnosti, ne ocjenjivati i osuđivati druge, brinuti o sebi i ponizno prihvatiti ponuđeni dar.
