26. nedjelja kroz godinu

CARINICI I BLUDNICE PRETEKOŠE VAS U KRALJEVSTVO BOŽJE

Trpimir Benković


 Nedjeljna čitanja

  • Ez 18, 25-28
  • Ps 25 (24)
  • Fil 2, 1-11
  • Mt 21, 28-32

Teško je pobijediti oholi ego, samozadovoljni ja. Čak se čini da je to mnogo teže „dobrima“, nego „lošima“, jer dobri ne misle da nešto treba mijenjati, a loši mogu uvidjeti svoje pogreške i propuste i pokušati ih popraviti. Samodostatnost, oholost, neobjektivna pouzdanost u samoga sebe velike su opasnosti i zapreke na čovjekovom putu prema Bogu. Dodamo li tome i duhovnu oholost (kada smo uvjereni da smo jako dobri vjernici) ozbiljno bi se trebalo zabrinuti da nas carinici i bludnice već nisu pretekli. Što znači reći Bogu “da”? Bog želi spas svih ljudi, a svaki je pojedinac osobno odgovoran za svoje spasenje. Današnja liturgijska čitanja ukazuju na nedosljednosti u našem životu, na propuste i pogreške koje činimo, a najčešće im je izvor u pomanjkanju poniznosti.

Prorok Ezekiel govori o osobnoj odgovornosti, a to je odgovor onima koji se pitaju čemu obraćenje kada odgovaramo za grijehe svojih otaca. Tko čini dobro, a prije je bio grešnik, spasit će se. Tko čini nepravdu, pa bio prije pravedan, propast će.

Uvjet jedinstava i bratske ljubavi je poniznost. Poruka je to kršćanskoj zajednici u Filipima. Brinuti za druge, drugog smatrati jednako vrijednim, boriti se protiv oholosti i sebeljublja temelj je jedinstva svake zajednice.

Prispodoba iz Evanđelja objašnjava stanje u Crkvi, koja sve više okuplja pogane i grešnike. Isusove riječi upravljene su glavarima svećeničkim, pismoznancima, vođama naroda koji sebe drže pravednima. Ponašaju se kao drugi sin iz prispodobe, pokazuju spremnost poslušati, govore “da” ali to nikad ne učine. Grešnike i pogane, koji su svojim životom do obraćenja, Bogu govorili “ne”, predstavlja prvi sin. Taj glasni i jasni, zbunjujući “ne”, na Isusov poziv na obraćenje, postaje čvrsti i vjerodostojni “da”. Tako se događa da prvi postaju posljednji, a posljednji prvi. Poruka ove prispodobe aktualna je i danas. Još uvijek ima farizeja, bahatih vođa naroda, kao i pogana i grešnika. Načinom ponašanja, izgovorenom riječju i djelima svaki od nas svrstava se u jednu od grupa, sudjeluje u svome spasenju ili propasti, slobodno i samostalno odlučuje, da li je “da” istinski znak obraćenja, prihvaćanja temeljnih vrednota Evanđelja, ili se zbog bahatosti i pomanjkanja poniznosti pretvara u prazni, licemjerni, samodostatni “ne”. Nalazimo se u procijepu između dobrog i zlog, između dobrog Boga i Zloga, đavla. Može se dogoditi da dosada pravedan pogriješi i učini nešto nevaljalo i loše, ali se može dogoditi i da dosada nevaljao učini nešto dobro i pravedno. Zato ne osuđujmo, ne ocjenjujmo, jer ćemo pogriješiti, pa ćemo i mi biti tako suđeni. Postoji Sudac, koji ne sudi prema izvanjskom, nego ispituje srce i dušu, a Njegov je sud pravedan. Zaista dobri vjernici ne žive svoju vjeru radi nagrade, radi plaće, jer je zbog toga neće ni dobiti, ali nastojanje, želja i zalaganje da se život ispuni pravednošću i poštenjem sigurno je zalog iskrenog susreta s Bogom. Kada takav susret želimo Bog će rado svratiti, ne samo u našu kuću, u naš dom, nego u naša srca, u naše umove. Kada to omogućimo postižemo trajni mir i spokoj.