28. nedjelja kroz godinu

PRIJATELJU, KAKO SI OVAMO UŠAO BEZ SVADBENOG RUHA?

Trpimir Benković


  • Iz 25, 6-10A
  • Ps 23 (22)
  • Fil 4, 12-14
  • Mt 22, 1-14

Izašli smo iz vinograda i podruma, ali nismo se previše udaljili. Došli smo na svadbu. Gospodin zna kako nam lakše nešto prispodobiti, ali i na svadbama, u kafićima i gostionicama postoje pravila ponašanja. Danas govorimo i čitamo o našem spasenju. Nedolazak na gozbu s Gospodinom znači propast.

Zajedničko okupljanje, slavlje, gozba, znaci su zajedništva, međusobnog susreta, mjesto stvaranja ili produbljivanja prijateljstava. Na žalost sve je manje takvih događanja. Moderni život gubi radost susreta. Slavlja se obavljaju u restoranima, jer stanovi su premali, previše je to posla, nemamo vremena, a čini se ni volje sami pripremati hranu. Mladi bračni parovi žive sami, ne kuha se, jede se vani. Ne shvaćamo da blagovati zajedno nije pusto unošenje kalorija u naš organizam, nego je i radostan susret, zajedništvo, zadovoljstvo da se drugome ugodilo. Zato često zahvaljujući Bogu za hranu koju jedemo, u molitvi prije jela, zazivamo blagoslov na sve nas i na ruke koje su hranu pripremile. Današnja Služba riječi poručuje da smo krštenjem svi pozvani na gozbu, na druženje sa Gospodinom.

Starozavjetni tekst je “pjesma gozbe.” Na Sionu Bog priprema obilnu kraljevsku gozbu za sve narode. To je i gozba saveza, na kojoj sudjeluju prijatelji, saveznici, koji preuzimaju obveze koje se više ne mogu poništiti.

Uzor uzvanika je apostol Pavao. Preuzeo je tešku i odgovornu ulogu misionara, Ne zanosi se obiljem, niti negoduje oskudici. Naučio je živjeti kada je dobro i kada je loše, ali sve u Gospodinu, koji će ispuniti svaku našu potrebu. Bitno je vršenje apostolskog poslanja i rad na ostvarenju Božjeg spasiteljskog nauma.

Prihvatiti poziv na gozbu znači zanemariti osobne probitke i djelatno sudjelovati u Božjem spasenju. Prvi pozvani, u današnjoj evanđeoskoj prispodobi, odbili su poziv, zapravo “nisu bili dostojni.” Ali Božji plan ne može uništiti nevjera i oholost. Izabrani narod gubi prvenstvo, a pozvani su oni s ulica i raskrižja, siromasi i odbačeni. Poziv se ne gasi, ne prestaje, nego postaje glasniji i još zahtjevniji. Na mjesto samozvanih, samodostatnih, koji misle da su baštinici spasenja i jedini izabrani, dolazi nova zajednica, Novi izabrani narod, koji će “dati plod u svoje vrijeme.” Svadbena dvorana sada je puna. Okupili su se i dobri i zli, i kukolj i pšenica, dobre i loše ribe. Takvi uzvanici snažno simboliziraju svu nezasluženost i darovanost poziva na svadbu, ali i na poziv za aktivno i zauzeto sudjelovanje u Božjem spasenju, na blagovanje s Gospodinom, kao zalog našeg spasenja.

Nije dostatno prihvatiti poziv, postati članom Crkve, nego treba primjerom, ponašanjem i svakom izgovorenom riječi svjedočiti prihvaćanje tog poziva. Pozivnice su podijeljene, besplatne su, ali treba ih svojim životom potvrditi, treba ih opravdati. Svaka nedjelja ponovno je prigoda opravdati poziv i doći na gozbu. Ne bi baš tada trebalo odlaziti na njive, trgovačke centre, športske priredbe, jer će naše mjesto zauzeti netko drugi. Prihvaćanje poziva naše je “svadbeno ruho”, to je znak prepoznavanja u mnoštvu uzvanika. Noseći takvo “ruho” ne može nam se dogoditi da budemo pitani: “Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenog ruha?” Zapitajmo se u kakvom je stanju naše ruho, naša duhovna odjeća? Treba li je ispeglati, odnijeti na kemijsko, pokrpati. Pazimo kako smo odjeveni kada odlazimo na svečani ručak, u kazalište, na svadbe. Nadam se da nećemo na slavlje koje priprema Gospodin doći neprimjereno i nedostojno odjeveni i prisiliti našeg Domaćina da nas izbaci u tamu gdje je plač i škrgut zuba.