3. korizmena nedjelja – Bezimena

JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ, KOJI SAM TE IZVEO IZ ZEMLJE EGIPATSKE, IZ KUĆE ROPSTVA.

RAZVALITE OVAJ HRAM I JA ĆU GA U TRI DANA PODIĆI.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Izl 20, 1-17
  • Ps 19 (18)
  • 1 Kor 1, 22-25
  • Iv 2, 13-25

Put kroz pustinju izabranog naroda traje. Na putu smo prema obećanoj zemlji, prema konačnom spasenju. Put nije ugodan. Pustinja nije lijepo i poželjno mjesto, ali baš takva mjesta i situacije traže odluke i ponašanja koja nas vode u dobrom ili pogrešnom smjeru. Poslušati Božja pravila, moliti, čitati, zauzeto živjeti u zajednici vjernika pomaže u donošenju takvih odluka.

Deset zapovjedi ne treba shvatiti kao skup zabrana, strogih i zahtjevnih pravila. Zapovijedi su dar, znak saveza i oslobođenja izabranog naroda iz ropstva. To je temeljni propis (suvremeno društvo ga naziva Ustav) kojim jedan narod postaje organizirana zajednica ljudi. Prva zapovijed, nazvana poglavita uz druge dvije uređuje odnos prema Bogu i temelj je svih ostalih. Bog se obvezuje čuvati svoj narod, kao što je to i do sada činio – izveo ga je iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Daje slobodu svome narodu, daje obećanje da će i ubuduće na njega paziti, a za uzvrat traži čistu vjeru i poštivanje svoje braće po vjeri i svih ljudi. Četvrta govori o roditeljima, o obitelji, o temelju našeg postojanja. Ostale zapovijedi lako ćemo poštivati, ako smo prve četiri postavili kao temelje vjere prema Bogu i čovjeku (poglavito roditelju). Tako se “zapovijedima” zapravo uređuju odnosi s Bogom i odnosi među ljudima, odnosno određujemo i sami sebe.

Vjernici u Korintu skloniji su mudrosti ovoga svijeta nego li mudrosti Božje riječi koju naviješta Pavao. Židovi traže znak, Grci mudrost, a Pavao im propovijeda o Kristu uskrslom i izaziva sablazan i podsmjeh. Stavljajući sebe ispred svih, oslanjajući se na svoje sposobnosti čovjek postaje bahat, sebičan i samodostatan. Ne poštuje, ne uvažava i ne sluša nikog oko sebe, a i Bog postaje opterećenje, postaje nepotreban. Ponovno se ostvaruju proročke riječi – došao je na svijet nekima kao kamen spoticanja, na sablazan i propast, a nekima na spasenje i istinsku mudrost.

Izabrani narod (prije Krista) siguran je u spasenje, jer ima Zakon, Hram i Savez. Isus zato nije Mesija, nije Spasitelj, jer to je već riješeno. Simboličkim čišćenjem Hrama Isus nastoji objasniti da površna, tradicionalna (otići u crkvu za Božić, Uskrs i pojesti odojka uz gemišt ispred crkve za Veliku Gospu) interesna religioznost ne vodi u spasenje. Istjerivanjem trgovaca žrtvenih životinja i mjenjača novca želi pažnju ljudi usmjeriti prema sebi, naglasiti da Bog nije prisutan u Hramu, a to znači da on prestaje biti mjesto susreta. Posredništvo nekog mjesta se dokida, a mjesto susreta je novi Hram, “šator tijela”, istiniti hram novog zavjeta – proslavljeno tijelo Kristovo. Ali takav susret ne može se dogoditi srcem ovisnim i zatrovanim zavišću, sebičnosti, nepoštivanjem … Treba očistiti srce od smeća suvremenog svijeta, početi s preobrazbom, postati svjesni da smo hram Duha Svetoga, da radimo i živimo za našu Crkvu, obitelj i Domovinu. Poštujući i braneći Crkvu u svome Narodu stvaramo preduvjete izgradnje sveopće Crkve svih Naroda, jer ne poštujući svoje ne možemo poštivati tuđe.