3. vazmena nedjelja

(LK 24,13-35) – NA PUTU

Trpimir Benković


Isusa su njegovi učenici napustili kad je bio uhvaćen i, poput dvojice učenika iz današnjeg evanđeoskog odlomka, počeli su se razilaziti svatko svojim putem.



NIJE LI TREBALO DA KRIST SVE TO PRETRPI

Učenici koji su išli u Emaus napustili su Jeruzalem zbog Isusove smrti. Isusova smrt ih je, unatoč tome što su bili upozoreni, sablaznila. Propala im je nada da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Postali su srca spora da vjeruju što su god proroci navijestili. Radosna vijest žena koje u praskozorje bijahu na grobu, ali ne nađoše Kristova tijela, nego su im se ukazali anđeli koji kazaše da je on živ, ne veseli ih nego zbunjuje. Čak ih u Jeruzalemu ne zadržava niti svijest da su i neki njihovi otišli na grob i nađoše kako žene rekoše.

Dvojica Isusovih učenika nam jasno svjedoče što se događa ako ispravno ne shvatimo smisao smrti. Gubimo nadu. Gubimo vjeru u Boga, vjeru u čovjeka i u vlastito iskustvo.

Strah od smrti je otjerao dvojicu učenika, ali je, jednako tako, raspršio i apostole u noći Kristova predanja. Veli evanđelje da su apostoli, nakon Kristove smrti, bili tužni, zaplakani, zbunjeni i prestrašeni. I bili su zatvoreni.

S druge strane, Marija, majka Isusova, Marija Kleofina, Marija Magdalena, ljubljeni učenik, Saloma i neke druge žene su svjedoci Isusove smrti. Svjedoci su i Isusova ukopa. Zato, žene s Golgote, bez straha odlaze na grob i postaju prvi svjedoci uskrsnuća. Po smrti dolaze do uskrsnuća. Radi svojega izbora postaju izabrane.

Blizina s umirućim Isusom i događajima kojima su bili svjedoci, čine da postane prihvatljiva vjera u uskrsnuće i vjera u Uskrsloga. Iz evanđelja se ne da razumjeti da su žene s Golgote bile ucviljene, očajne i lomne, kao što to umjetnički prikazi pokazuju. Ali se razumije da su bile blagoslovljene, čvrste nade i duboke vjere.

Žene s Golgote nam daju primjer koji trebamo slijediti. Daju nam primjer blizine s umirućima. Tko je doživio smrt pravednika i spokoj kojim umiru ljudi puni vjere, primio je blagoslovljeno svjedočanstvo koje čovjeka ne ostavlja ravnodušnim.

Oni koji u vjeri žive u vjeri i umiru. Oni koje je nada vodila za života, s nadom prelaze i u vječnost. Oni koji su velikodušno primali i davali ljubav, prihvaćaju smrt kao prijelaz onome koji je sama Ljubav.


A MI SE NADASMO DA JE ON KRIST

Učenici su izgubili nadu da je Nazarećanin onaj koji će, kao što su vjerovali, otkupiti Izrael. I bijahu razočarani.

Kada čitamo knjigu Djela apostolskih, u riječima zakonoznanaca, farizeja Gamaliela, čujemo zanimljive podatke. O Teudi koji je uza se imao četiristo pristaša i o Judi Galilejcu koji je odvukao narod za sobom. Konačno, premda nije spomenut, na um nam pada i Ivan na Jordanu, koji je imao svoje učenike, a k njemu je hrlio silan svijet. Za svakoga od njih se postavilo pitanje da nije on možda onaj koji ima doći. No, svaki od njih je ubijen i pokazalo se da nije obećani Mesija.

Konačno, tada dolazi Isus Nazarećanin, poziva i okuplja oko sebe. Čini brojna znamenja i silna čudesa. U učenicima se javlja nada: Da to nije onaj koji će otkupiti Izraela? No, i on je raspet i pokopan.

Učenici i Nazarećanina doživljavaju kao veliko razočaranje. I ne čudi da su ozlojeđeni krenuli natrag svojim domovima i prošlim životima. Tada se pojavljuje Uskrsli koji im pomaže da shvate da je on Krist.


VRIJEME NAŠEG PROPUTOVANJA

I svatko od nas je na putu. I prečesto se ne približavamo Kristu, nego bježimo od njega. S pravom se čudimo učenicima na putu u Emaus zašto su ostavili Isusa i kako ga nisu prepoznali kad im je prišao. No, zar se to ne događa i u životu svakoga od nas? I mi Isusu okrećemo leđa svojim otpadima i grijesima. I mi ga ne prepoznajemo u znakovima vremena i sakramentalno prisutnog.

S tim da je naša zabluda još gora. Jer učenici su se samo nadali da je Isus obećani Mesija. A mi znamo da je Isus doista Krist te da je uskrsnuo, a svejedno bježimo od njega i ne živimo u skladu s onim što znamo.