5. nedjelja kroz godinu

ZAŠTO BAŠ MENI?

Trpimir Benković


  • Job 7, 1-4. 6-7
  • Ps 147 (146)
  • 1 Kor 9, 16-19. 22-23
  • Mk 1, 29-39

Ne volimo bol i patnju. Razumljivo! Manje je razumljivo kada se govori da sjeme koje padne u zemlju mora propasti da bi donijelo plod višestruki. Još je manje razumljivo reći Krist je živ, jer je umro, ili da patnja oplemenjuje i posvećuje, da nije kazna, nego naprotiv, sredstvo kojim se postiže konačni cilj. Moramo li Boga ljutito pitati: Zašto se to meni mora dogoditi? Zašto baš ja? Treba se pomiriti s činjenicom da su nam Božji puti nepoznati. Ne moramo sve razumjeti, jer tada vjera ne treba. Vjera ili povjerenje je, kao i u mnogo drugih stvari, zaista potrebna. Što znamo o kvantnoj fizici, ili o vrlo jednostavnim kemijskim procesima u našem tijelu, ili o mnogo drugih procesa koji se događaju oko nas. Kada smo ih „ozbiljno“ provjeravali? Isto tako treba prihvatiti da ne razumijemo vezu između patnje, bola i našeg života, ali vjerujmo da je to potrebno! Što ne znači da o tome treba razmišljati i furt i stalno provjeravati.

Knjiga o Jobu govori o patniku svih vremena. Bol i patnja povezuju se uz grijeh i pravednu kaznu. Job ne prihvaća krivnju, nije grešnik i smatra se nepravedno kažnjenim. Ostaje vjernik, svjestan je da patnje nemaju “zadnju riječ”, ali ne prihvaća i ne razumije patnju pravednika. Traži od Boga pomoć i Bog mu se objavljuje kao onaj koji se ne može svesti u ljudske okvire i način razmišljanja, na logiku ili matematičku formulu. Patnja tako dobiva novu dimenziju, ali i dalje ostaje nerazumljiva, ostaje tajna.

Nesebično služiti Bogu, kao što je to činio Job i sveti Pavao, zasigurno nije izgubljeno vrijeme. Propovijedati Evanđelje služba je povjerena od Boga i sve teškoće i problemi proročkog poziva nisu uzaludni. Kad ste sve ispunili što vam je naređeno, recite: „Sluge smo beskorisne!“

Isus je došao spasiti i izliječiti čovjeka, njegovo tijelo i dušu. Došao je spasiti sve koji Ga prihvaćaju, jer Njegovo spasiteljsko otajstvo nadilazi granice staleža, rasa i klasa. Uzima na sebe naše boli i patnje, naše grijehe, da se “Njegovom modricom izliječimo.” Jobova tajna o patnji pravednika sada je riješena. Kristova patnja zalog je našeg spasenja, a od nas se traži bezuvjetno povjerenje, traži se čvrsta vjera. Tek u svjetlu preuzimanja naše patnje očituje se bit i veličina Isusove žrtve. Ali Isusa treba sresti, porazgovarati, prihvatiti, ili potražiti, ako nije svjetonazor i svakodnevnica. Kada je preuzeo na sebe naše probleme i poteškoće, nije li zaslužio našu zahvalnost i pažnju, povjerenje i poštivanje?

Međutim, naša vjera nije terapija za bolesne, sredstvo za ublažavanje bolova, priručnik za psihijatrijsko liječenje. Odgovorni i zauzeti vjernik svjestan je da su nepravda, trpljenje i bol stvarnost, da postoje i kada čovjek to ne zaslužuje. Zapitamo li se kada kako je bilo našim svećenicima (u socijalističkoj revoluciji ubijeno ih je preko 600-tina) propovijedati i okupljati narod u vrijeme komunističke strahovlade i terora? Kako je bilo našim generalima u zatvoru, „krivima“ jer su branili Domovinu, kako je našim braniteljima koji se ponovno bore, ali sada za svoja prava? Kako je ljudima iz Vukovara, Škabrnje i ostalih mjesta diljem Hrvatske, koja su stradala od agresorske jugo – četničke vojske, dok su slušali presude međunarodnog suda. Kako je našim HOS-ovcima slušati da sada ne valjaju, a bili su dobri kada je trebalo ginuti. Najgore je što ih blate oni koji nisu željeli nezavisnu i slobodnu Hrvatsku.

Nedavno smo se sjetili stradavanja židovskog naroda i jednodušno osudili takve događaje. Kako to da je stradanje Hrvata nevažno, slučajno ili zasluženo? Razumljivo je kada se žali za stradanjem svoga naroda, ali kako objasniti kada ne žališ za stradavanje djedova, očeva, sinova, majki i sestara svoga naroda. Ne znam što bi učinio Job, ali starozavjetna pravila, iako malo gruba, nisu dokinuta.

U svjetlu novozavjetnih pravila ljubavi, spoznaje da patnja i nepravda opravdava i u vjeri u Boga i ljubavi prema Domovini treba naći snage prebroditi i nadići sve nepravde koje nam se nanesene. To nas dodatno obvezuje trajno poštivati i slaviti sve koji su se žrtvovali u borbi za krst časni i slobodu lijepe naše Domovine.