5. vazmena nedjelja

U DUHU LJUBAVI

Trpimir Benković


Svake nedjelje mi kršćani dolazimo na sastanak sa svojim Gospodinom. On koji je sada kod Oca, dolazi na naš zemaljski sastanak. Mi smo još na putu. On je pred nama otišao da nam pripravi mjesto (Iv 14,1-12). Mi još putujemo ovim zemaljskim putovima, ali imamo upravljen pogled u njega koji je već na cilju. On je naš Put! U njemu prepoznajemo djela Božja, jer djela što ih on čini djela su samoga Boga. U njemu smo prepoznali Boga. “Tko vidi mene, vidi i Oca” (Iv 14,9), rekao je apostolu Filipu koji je htio vidjeti Oca.

Svi bismo mi htjeli upoznati Boga. U Isusu Kristu najbolje ga prepoznajemo. No, gdje je sada Isus? Sada živi u nama, u Crkvi. Kao što je on u Ocu i Otac u njemu, tako smo i mi u njemu i on u nama. Odlazeći, ostavio nam je ono što je najveće bilo u njemu, a to je Duh Sveti. Duha Svetoga nam je ostavio. Krist nije više vidljiv s nama, mi smo sada njegovo vidljivo tijelo, Duh njegov boravi u nama. Zato djela što ih je on činio moraju biti naša djela.

Prvi Isusovi učenici su to jako dobro shvatili, nakon što su primili Duha Svetoga. Čitamo iz Djela apostolskih opis života prvobitne kršćanske zajednice koja se je na propovijedanje apostola sakupila u Jeruzalemu (Dj 6,17). Ta zajednica mora dati svjedočanstvo za Isusa. Nikakvo bolje svjedočanstvo ne može dati od savršenog zajedništva. Postavlja sebi visok ideal. Zajedništvo što ga ljudi tvore po redu svoje naravi uvijek je nesavršeno, zato su među ljudima svađe, prepirke i sukobi. Ljudi uvijek, na neki način, međusobno ratuju. Oni, međutim, koji su povjerovali u Isusa, koji su primili njegova Duha, u Duhu Isusovu moraju shvatiti zajedništvo na jedan viši način.

Korijen međusobnih sukoba, međusobnih isključivosti jest u grijehu. Grijeh je najstrašnija ljudska nevolja koja i čovjeka kao osobu čini podijeljenim. Grijeh, zloća, laž koju čovjek nekako uvijek lakše prihvaća nego istinu, jer ga istina plaši, daje mu sliku o njemu koja mu se ne sviđa. Čovjek bi uvijek htio biti nešto drugo nego što stvarno jest. Ta laž, ta grešnost, čini čovjeka nesretnim u sebi samom i remeti njegove odnose s drugim ljudima. Zbog toga ljudsko zajedništvo nikad nije pravo i potpuno.

Prva kršćanska zajednica je shvatila da mora izgraditi zajedništvo koje će moći pružiti ljudima primjer i model pravog istinskog suživota, da se nađu zajedno u prijateljstvu i ljubavi, da usrećuju jedni druge.

Kršćani zato stupaju u svijet kao kvasac, kvasac promjene. Prva je kršćanska zajednica u Jeruzalemu pokušala to na konkretan način izraziti svojim zajedništvom. Oni su tako živo bili usredotočeni na Isusa i tako su žarko čeznuli za njegovim ponovnim dolaskom da su čak zanemarili neke vremenite poslove. Pomislili su da je najbolje sve što imaju međusobno dijeliti, da ne treba više ulagati mnogo truda i napora u proizvodnju zemaljskih stvari, jer ta zemaljska dobra kratko vrijeme mogu još trebati. Mislili su da će svršetak biti brzo. Isus će doći za koji dan! Čeznuli su za tim danom. Međutim, nije se tako brzo dogodilo, Isus nije odmah došao. Nebeski i zemaljski odnos nije isti, nebeski je nadvremenski. Isus je otišao pred nama i vrijeme više nije ono što je vrijeme u ovom zemaljskom odnosu. Stoga su učenici također shvatili ili bolje, dosjetili se, kako im je Isus govorio da ni anđeli na nebu ne znaju kada će biti taj dan njegova ponovnog dolaska (usp. Mt 24,36), kad će se ponovno sresti. Shvatili su da treba organizirati zajednicu, osposobiti Crkvu da može biti dugoročni svjedok za nebeskoga Gospodina, onoga koji sjedi s desne strane Božje. Treba biti svjedok u vremenu koje će trajati. Apostoli počinju u tom vidu rješavati goruća pitanja što su se pojavila i s obzirom na materijalni vid života.

Crkva je brzo shvatila da nema prave konkretne ljubavi ako bismo jedni druge ostavili u nevolji, pa i u ovim zemaljskim ljudskim potrebama, u bijedi, u nestašici, u siromaštvu. Udovice su tada bile nezbrinuta kategorija ljudi. Kada je žena ostala bez muža, ostala je i bez prava što ih je imala po mužu. Zbog toga su udovice padale na teret dobrih ljudi, ako je takvih dobrih ljudi bilo. Kršćanska se, dakle, zajednica organizira u socijalnom vidu, tako da preuzima brigu za kategorije svojih ugroženih vjernika, brine se za udovice. To je početak onoga što danas nazivamo caritas. Apostoli su uvidjevši problem s udovicama, jer su nastali sporovi, ustanovili službu đakona (Dj 6,1-7).

Uvijek među ljudima najlakše nastaju sporovi oko materijalnih dobara. Mislili su Židovi iz dijaspore koji su se našli u Jeruzalemu da su njihove udovice zapostavljene na račun domaćih. To su tipični sporovi koji se događaju među ljudima. Mrmljali su i prigovarali. Zato su se apostoli dogovorili i ustanovili đakone, služitelje koji će se brinuti za materijalnu stranu života i voditi socijalni vid kršćanske zajednice. Crkva je to kroz dva milenija jako dobro činila. Prilagođavala se i u raznim povijesnim razdobljima se reorganizirala, tako da je bila sposobna za djelo Božje.

I mi danas trebamo sve to konkretno ostvariti. Kao Crkva trebamo se, prije svega, osvijestiti i spoznati da smo ovdje u Kristu jedna zajednica i da smo tijelo Kristovo, tj. da Krist živi i djeluje po nama u ovome svijetu. Moramo biti u ljubavi konkretni. Organizirati se da možemo dati autentično svjedočanstvo za Gospodina. Za to nam Bog sam daje snagu. Po samim zemaljskim snagama ne bismo mogli sve učiniti što se od nas traži, jer smo sazdani iz krhke materije. Potrebna nam je snaga Božja. Bog tu snagu daje. Njegov Duh je u nama onaj sveti čimbenik koji čini djela Božja. Zato se tom Duhu otvorimo i u tom Duhu krenimo čvrstom odlukom naprijed, vjerujući u Krista. “U Boga vjerujte i u mene vjerujte”, rekao je Isus (Iv 14,1). Zato vjerujući Isusu uspjet ćemo, kao što je i kršćanstvo uspjelo od početka svoje povijesti sve do naših dana. U ovom odsjeku vremena i mi ćemo krenuti prema onom danu kad će Isus doći da nas sve sabere oko sebe i otvori nam dioništvo u svojoj slavi. Otišao je nama pripraviti mjesto (usp. Iv 14,2)!