6. vazmena nedjelja

AKO ME LJUBITE, ZAPOVIJEDI ĆETE MOJE ČUVATI.

Trpimir Benković


JA ĆU MOLITI OCA I ON ĆE VAM DATI DRUGOG BRANITELJA.

Kristova spasiteljska uloga je izvršena. Pripravlja učenike za svoj odlazak. Prva kršćanska zajednica osjeća zbog toga tjeskobu, a i strah. Ostaju bez duhovnog vođe, pastira u neprijateljskom svijetu koji ih ne prihvaća. Ne razumiju do kraja svoje poslanje, pa su tjeskoba, nesigurnost i strah razumljivi. Krist zato obećava dolazak Duha Svetoga, Duha Branitelja, koji svojom prisutnošću dokazuje da nismo napušteni, da nismo sami i bez zaštite. Traži se postojanost i zauzetost u vjeri, koja znači prihvaćanje, čuvanje zapovijedi i njihovo provođenje. Tko u tome uspije i ustraje, ne mora se bojati. Duh Branitelj je došao i ostao, kao i poteškoće i problemi vjernika u bezbožnom svijetu, pa nam i danas jednako tako treba, kao i vjernicima prije dvije tisuće godina.

Djela apostolska donose izvješće o evangelizaciji Samarije. Mnoštvo prihvaća navještaj Evanđelja uz veliku radost. Kada su to doznali poglavari u Jeruzalemu, šalju Petra i Ivana, koji su na krštenike polagali ruke i podijelili dar Duha Svetoga. Osjeća se zauzetost Crkve za jedinstvo, povezivanje novo krštenih sa središnjicom u Jeruzalemu.

Duh sveti je sigurnost Crkve. Progonjena Crkva dijeli istu sudbinu s Kristom, daje svjedočanstvo “svakomu koji zatraži obrazloženje nade”, ne nasiljem nego “blago i s poštovanjem”, ne traži se za progonitelje osveta i smrt.

Isus govori, u današnjem Evanđelju, o svom odlasku, ali i da će poslati novog Branitelja. Stare predaje su Isusov odlazak opisivale vremenski i prostorno – ovaj svijet i onaj svijet. Ivan to ne isključuje, ali ističe da smo već sada, po krštenju u zajedništvu života s Bogom. Posljednja vremena već su nastupila. Već se u Vazmu, u uskrsnuću ostvarila ta novost i temeljni, korijeniti zaokret u našem životu.

Moramo biti svjesni da Duh istine nije opredjeljenje svih oko nas. Najbolje se to vidi u trenutnim napadima, odnosno nastavljenim progonima Crkve, svih udruga vezanih uz Crkvu i naciju. Duh Branitelj je i do sada imao pune ruke posla na našim prostorima, a takvom poslu se ne vidi kraj. Naša Crkva i progonjeni pojedinci zahvalni su na Njegovoj svetoj prisutnosti. Treba nastojati, iako to nije uvijek lako, odgovarati “blago i s poštivanjem”. Crkva, kao i Krist, ne traži za svoje progonitelje osvetu, ali nije dobro ni šutjeti, treba konačno utvrditi istinu, jer bez prave istine naši su „osloboditelji“ pretvareni u napredne revolucionare s lijepim kapama (šajkače), njihova djeca vodeći su političari, novinari, kolumnisti, članovi nevladinih udruga, a antifašizam koriste kao izgovor za neljudsku, protunarodnu i zločinačku partizansku prošlost.