7. vazmena nedjelja

A OVO JE ŽIVOT VJEČNI: DA UPOZNAJU TEBE, JEDINOGA ISTINITOG BOGA I KOGA JE POSLAO – ISUSA KRISTA.

Trpimir Benković


TVOJI BIJAHU, MENI IH DADE I RIJEČ SU TVOJU SAČUVALI.

Nedjeljna čitanja

  • Dj 1, 12-14
  • Ps 27(26)
  • 1 Pt 4, 13-16
  • Iv 17, 1-11a

Prijatelji su ljudi s kojima dijelimo dobro i zlo, na koje se oslanjamo kada krene po zlu, kada treba pomoć i podrška, s njima slavimo i tugujemo. Apostoli se, nakon Isusovog povratka na nebo, okupljaju kao prijatelji na zajedničku molitvu. Uplašeni su i zabrinuti, ali s čvrstom vjerom u obećanu pomoć Duha Svetoga. Sjećaju se riječi Isusove velikosvećeničke molitve, u dvorani Posljednje večere, kojom pokušava apostole pripremiti na buduće događaje. Pojasnio je da su Njegova muka i smrt preduvjet slave i uskrsnuća, svoje prijatelje poziva da budu uz Njega, a nama poručuje da smo i mi sudionici Njegove proslave ukoliko i mi s Njim podnosimo životne patnje i probleme, prihvaćamo smrt kao prijelaz u život, a sve to svjedočimo svojim djelima, riječima, ponašanjem.

Pošto je Isus uzet na nebo, Crkva je okupljena na molitvu. Ističe se da je na okupu cijela Crkva, kao što je bila zajedno i za Isusovog javnog djelovanja. Temelj okupljanja je molitva. Svi, cijela Crkva, bili su “jednodušno postojani u molitvi.” Molitva je uvijek bila i ostala potrebna kod donošenja važnih odluka.

Petar govori o progonstvu prve Crkve, koje uzrokuju Židovi i pogani. Poziva na ustrajnost i na radost, jer se u tim patnjama suobličuju sa Kristom:”Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja.” Ali ako netko trpi ” kao kradljivac, ili zločinac, ili samo kao nametljivac”, kao ubojica nevinih zarobljenika, kao progonitelj Crkve i vjere, neistomišljenika, te patnje nisu u svezi sa Kristom. Bilo bi nerazumno, ne može se i ne smije na te patnje primijeniti riječi blaženstva “Blago progonjenima, njihovo je kraljevstvo nebesko.”

Isus počinje svoju velikosvećeničku molitvu riječima:”Došao je čas” i upravlja je Ocu da proslavi svoga Sina. Došao je “čas” smrti i uskrsnuća, čas Isusove proslave. Proslavio je Oca, dovršivši zadatak koja mu ja dan, u čudesima i riječima, u raspravama sa Židovima i konačno u smrti na križu. To je najviši trenutak Isusove objave kao Sina Božjeg, kao Gospodina i Boga. Njegovo poslanje, a isto tako i naše, ne iscrpljuje se u smrti – mrtvac ne daje slavu Bogu niti život ljudima – smrt je samo nužni preduvjet uskrsnuća i slave.

Kršćanska patnja je patnja s Kristom i izvor je radosti, temelj je ustrajnosti i odlučnosti u našem vjerničkom životu. Ove misli su hrabrile mučenike i prognanike svih vremena. Posebno smo osjetljivi na patnje našeg Naroda, ali i ponosni da je izabrao zajedništvo s Kristom i da s Njim očekujemo slavu i uskrsnuće, konačnu pobjedu. Ali nema pobjede bez zajedništva i molitve u obitelji, u Crkvi, sa sunarodnjacima i svima onima koji našu Domovinu doživljavaju kao svoju. Tako ćemo naučiti voljeti i poštivati svoje, a to isto cijeniti kod drugih i drugačijih.