VERITAS - Broj 1 (413) - siječanj 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: MOLITVOM I DIJALOGOM DO JEDINSTVA SVIH KRŠĆANA I DO TRAJNOGA MIRA; U HRVATSKOJ POSTOJI VIŠE OD STOTINU VJERSKIH ZAJEDNICA, POKRETA I SLJEDBI


SADRŽAJ - br. 1/99

IZAZOVI: S. Štorga - POHLEPA
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - PRAVO NA PRAVI MIR
ZRCALO VREMENA: Dva zagrebačka pomoćna biskupa; Ugovor o gospodarskim pitanjima; Sjednica Koordinacijskog odbora Crkava u Hrvatskoj; Sastanak Komisije za dijalog HBK i SPC
POJMOVI: A. Kordić - EKUMENIZAM
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - VELIKO ODBROJAVANJE; Hrvatski odjeci u Vatikanu
DUH ASIZA: F. Miliša - MOLITI - ALI KAKO? Misli različitih vjerskih tradicija
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - HAZARD
IZ TISKA: Za Crkvu je siromaštvo blagoslov (fra Špiro Marasović)
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - USUDIMO SE SANJATI!
MLADI: N. Gašparović - A PODRŠKA I SURADNJA?
SUGOVORNICI: M. Horvat - JEDNA, JEDINA LJUBAV - "Veritas" na kavi s obitelji Jalšovec
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - ZIPKA SVETOG JOSIPA
IZLOG: Nove knjige i časopisi
VODENJAKU USUSRET…: J. Blažević - HRVATSKI "AREOPAG"
DUHOVNA OBNOVA: M. Puškarić - BOGA MOLE I RADE...
STARA I NOVA GODINA: E. Kraljić - DOBRODOŠLA NOVA...
ČITATELJI
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - RAČUNICA SAMOOSLOBAĐANJA; PINOKIO
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - MILOSRDNI I PRAVEDNI...; KARIZME - RADOST I BRIGA CRKVE
ZA ODMOR: NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE
HUMOR
ZADNJA STRANICA

UZ OMOTNE STRANICE: 
Ekumenizam i pomirenje uvjeti su za autentično svjedočenje istinske vjere u pravoga Boga. Vjerski fanatizam svake vrste predugo je gospodario svijetom. Vrijeme je za zajedništvo...

Naslovnica - Veritas br. 1/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 1/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

POHLEPA

Mnogi sve bi htjeli
imati na silu,
obući se namah
u brokat i svilu.

Željeli bi, Bože,
bez truda i muke
zlatom okititi
nekorisne ruke.

Na zlu i pohlepi
grade carstvo svoje,
znojem pravednikâ
bogatstvo si kroje.

Pod okrilje laži
življenje su sveli;
i talog nam muke
rado bi uzeli.

SPOMENKA ŠTORGA

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

UZ PAPINU PORUKU O LJUDSKOM DOSTOJANSTVU

PRAVO NA PRAVI MIR

Piše: MARKO PUŠKARIĆ

Jesu li idealisti i optimisti naivni, ili žele namjerno držati oči zatvorene pred krutom stvarnošću? Je li, onda, u životu bolje biti realist i nepopravljivi pesimist i sve što imalo svijetli odmah obojati u crno? Kod nekih poznatih osoba ovoga drugog ima u priličnim količinama, a znam da nisam jedini koji katkad zažmiri i u najgorim situacijama i kaže ono: "Bit će bolje!", iako neuvjereno i neuvjerljivo, a onda, odjednom, nepredviđeno i nepredvidivo, nešto se promijeni — nabolje.

Oni koji vole očajavati, uvijek lako nalaze razloge za to, a oni koji traže samo sretne trenutke, najčešće im to i polazi za rukom. Čovjek je, bar djelomično, krojač svoje sudbine. Onaj drugi dio, onaj što nam ga drugi kroje i što nije po našoj mjeri, nije jednostavno prihvatiti, a još manje zavoljeti. Utješno je jedino to da bismo, kao jedini gospodari vlastitoga života, vjerojatno od njega i u njemu napravili još daleko veće gluposti. Nisu li, kroz povijest, potvrda za to toliki despoti, neograničeni ničim osim svojim ograničenim ljudskim umom i ranjenom ljudskom voljom.

Je li, onda, bolje dio svoje vlastite sudbine i dio svoje slobodne volje prepustiti drugima; dopustiti drugima da nas ograniče u našoj vlastitoj ludosti? Poznata je ona stara da "čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek", a ovdje se radi o savjetima i o dragocjenoj pomoći onih koji su daleko mudriji od magaraca — ali samo ih treba saslušati i poslušati.

* * *

Bez strogoga povezivanja onoga što je do sada rečeno s ovim što slijedi, htio bih se osvrnuti na Papinu poruku upućenu svijetu za Svjetski dan mira. Papa Ivan Pavao II. ove je godine progovorio o tome da je "u poštivanju ljudskih prava tajna pravoga mira. Mir cvate kad se ta prava u cjelini i potpuno ispunjavaju, dok rat nastaje njihovim kršenjem i potom postaje uzrokom daljnjih, još težih, nasilja. (...) Kada je promicanje dostojanstva osobe vodeće načelo na kojemu se nadahnjuju, kada je traženje zajedničkoga dobra najvažnija obveza, tada su postavljeni čvrsti i trajni temelji izgradnji mira. Kad se, pak, ljudska prava zanemaruju ili preziru, kada težnja pojedinačnih probitaka nepravedno nadvladava zajedničko dobro, tada su neizbježno posijane klice nestalnosti, pobune i nasilja."

* * *

Izvor čovjekova dostojanstva jest u stvorenosti na sliku Božjoj, a zbog tog i tolikog dostojanstva svakoj ljudskoj osobi zajamčena su sva ljudska prava. Papi, koji toliko putuje svijetom, poznato je gaženje osnovnoga ljudskog prava, prava na život, zatim gušenje vjerske slobode, "središta ljudskih prava", koja je "toliko nepovrediva te zahtijeva da osobi bude priznata čak sloboda promjene vjeroispovijesti, ako to traži njezina savjest". Sljedeći oblik diskriminacije sastoji se u nijekanju etničkim skupinama i narodnim manjinama temeljnog prava postojanja kao takvih. Ništa manje nisu pogažena prava onih kojima nije pružena mogućnost niti osnovnoga školovanja i koji nemaju posao dostojan čovjeka. Nisu zanemarivi pogubni učinci svjetskih novčarskih tržišta i preteško breme međunarodnoga duga najsiromašnijih, za čije brisanje Papa vidi 2000. godinu kao idealnu prigodu.

Papa ističe da je "za promicanje kulture ljudskih prava, koja pogađa savjesti, nužna suradnja svake društvene sile". Važnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i u usmjeravanju ponašanja građana imaju mediji. Oni mogu poticati na nasilje, ali i na dijalog, na solidarnost, na razumijevanje i na mir, naglašava Sveti Otac.

* * *

Tješi činjenica da Papa, iako puno toga i sâm znade, a siguran sam da prihvaća i tuđe savjete, ipak nije pesimist glede budućnosti čovjeka, Crkve i svijeta. A zašto bi i bio kada je svjestan činjenice da je "bezgranična i vječna Očeva ljubav za svaku osobu i za cijelo čovječanstvo". Sve ljude dobre volje potiče: "Prihvatimo poziv podijeliti tu ljubav! U njoj je tajna poštivanja svake žene i svakog muškarca. Zora novoga tisućljeća tako će nas naći raspoloživima zajednički graditi mir", zarazno optimistički i s puno nade zaključuje Papa svoju poruku.

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

DVA ZAGREBAČKA POMOĆNA BISKUPA

Papa Ivan Pavao II. imenovao je mons. Josipa Mrzljaka i dr. Vladu Košića pomoćnim biskupima za zagrebačku nadbiskupiju, objavljeno je 29. prosinca 1998. u 12 sati u Vatikanu.

Mons. Josip Mrzljak rođen je 19. siječnja 1944. u Vukovaru, gdje je službovao njegov otac. Nakon očeve smrti 1945. godine, njegova se majka s njim i jedinom sestrom vratila u Krašić, rodno mjesto njegove obitelji, gdje je on i odrastao. Stupio je u Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje je završio klasičnu gimnaziju, a studij filozofije i teologije pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika zagrebačke nadbiskupije zaređen je 16. studenoga 1969. Od 1970. do 1972. bio je župni vikar u Koprivnici, zatim od 1972. do 1980. župnik u Ozlju. Od 1980. do 1998. bio je župnik, a neko vrijeme i dekan, u Sesvetskom Kraljevcu. U rujnu ove godine imenovan je biskupskim vikarom za kler i ravnateljem pastoralnih ureda Nadbiskupskoga duhovnog stola, te kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.

 

Dr. Vlado Košić rođen je 20. svibnja 1959. u Varaždinu. Obitelj mu je iz sela Družbinec, župa Petrijanec, u sadašnjoj varaždinskog biskupiji. Osnovnu školu završio je u Petrijancu, a klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Studij filozofije i teologije pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je postigao i doktorat iz teologije, 1997. godine. Za svećenika zagrebačke nadbiskupije zaređen je 30. lipnja 1985. Obavljao je službu župnog vikara u Karlovcu i u zagrebačkoj župi Špansko, a zatim je bio župnik u Hrastovici, od 1990. do 1992. Naredne tri godine upravljao je i župom u Petrinji. Od 1995. profesor je dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Novi pomoćni biskupi bit će zaređeni 6. veljače 1999. u zagrebačkoj katedrali.

UGOVOR O GOSPODARSKIM PITANJIMA

14. prosinca 1998. u Vatikanskoj apostolskoj palači državni tajnik kardinal Angelo Sodano, u ime Svete Stolice, i ministar Jure Radić, potpredsjednik hrvatske vlade i predsjednik državnog povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama, razmijenili su ratificirane dokumente koji sadrže Ugovor Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, koji je prethodno bio potpisan u Zagrebu, 9. listopada iste godine. Ovom svečanom činu prisustvovali su i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije, na čelu s nadbiskupom Josipom Bozanićem. U prigodnom govoru kardinal Sodano je naglasio važnost Mješovite komisije, koja će u roku od šest mjeseci morati sastaviti popis imovine koju je bio konfiscirao komunistički režim, a u roku od godine dana morat će odrediti prilagođenu zamjenu ili pravednu nadoknadu za ona dobra koja se ne mogu vratiti. Dan kasnije, u utorak 15. prosinca, papa Ivan Pavao II. primio je hrvatsku delegaciju, sastavljenu od državnih i crkvenih predstavnika. Papa je tom prigodom istaknuo kako Crkva "ni na tome području ne traži povlastice, nego mogućnost da upotrijebi sredstva koja su joj na raspolaganju, u svrhu uređenja bogoštovlja, brige za dolično uzdržavanje klera i drugih službenika, vršenje djela apostolata i dobrotvornosti, napose prema siromasima". Zaključio je kako Ugovor o gospodarskim pitanjima predstavlja svojevrsni izazov i za Crkvu i za Državu.

SJEDNICA EKUMENSKOGA KOORDINACIJSKOG ODBORA CRKAVA U HRVATSKOJ

Druga sjednica Ekumenskoga koordinacijskog odbora Crkava u Hrvatskoj (EKOCUH) održana je 10. prosinca u prostorijama Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) u Zagrebu. Sa sastanka je objavljeno priopćenje, koje je potpisao tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog dr. Jure Zečević.

Odbor je izrazio zahvalnost pokojnom biskupu Đuri Kokši i o. Jovanu Nikoliću, jer su oni svaki na svoj način i na svojoj razini pridonijeli afirmaciji ekumenske stvarnosti u Hrvatskoj. Na dnevnom redu bilo je i odvijanje molitvene osmine za jedinstvo kršćana 1999. Predstavljen je molitveni priručnik za tu osminu, koji je ove godine prvi put pripremljen u suradnji s EKOCUH-om.

Ekumenski koordinacijski odbor Crkava u Hrvatskoj, da podsjetimo, osnovan je na Prvom općem hrvatskom ekumenskom susretu, 23. siječnja 1997., a konstituiran je 23. siječnja 1998. U njemu kao radnom tijelu surađuje šest Crkava iz Hrvatske, koje su članice Konferencije europskih Crkava (KEK-a) i Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE-a).

SASTANAK KOMISIJE ZA DIJALOG HBK I SPC

18. studenoga 1998. u prostorijama Tajništva Hrvatske biskupske konferencije (HBK) u Zagrebu održan je drugi radni susret Komisija za dijalog HBK i Svetoga arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve (SPC). Prvi ovakav sastanak održan je 1992. godine u St. Gallenu. "Razgovori, vođeni u ozračju bratske otvorenosti i odgovornosti, odnosili su se na otvorena pitanja i na konkretne pastoralne, duhovne i egzistencijalne probleme svećenstva i vjernikâ dviju kršćanskih Crkava, Katoličke i Pravoslavne, i dvaju susjednih naroda, hrvatskoga i srpskog." Posebno su istaknuti potreba i pravo svih prognanih, izbjeglih i raseljenih osoba, također i svećenstva, na povratak u vlastiti zavičaj, dom i ognjište, uz uvažavanje prava na život, sigurnost, osobnu slobodu i imovinu, te poštivanje ljudskog dostojanstva. "Naglašena je i važnost odgoja vjernikâ, posebno mladeži, u kršćanskoj vjeri i u vlastitoj tradiciji, bez straha i konformizma. Pritom je značajno objektivno i istinoljubivo izvješćivanje o događajima iz života Crkve i naroda", piše u priopćenju iz Tajništva HBK.

Na susretu su bili metropoliti Jovan Pavlović i Amfilohije Radović, te episkopi Irenej Bulović i Ignjatije Midić, nadbiskup Anton Tamarut, biskupi Marin Srakić, Antun Škvorčević i Đuro Gašparović, te tajnik Vijeća za ekumenizam HBK dr. Jure Zečević.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

UZ MOLITVENU OSMINU ZA JEDINSTVO KRŠĆANA

EKUMENIZAM

Svake godine od 18. do 25. siječnja (od spomena Katedre sv. Petra do Obraćenja sv. Pavla) slavi se širom svijeta Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. U ovoj molitvi sudjeluju svi kršćani: katolici, pravoslavi, protestanti raznih denominacija i anglikanci. Ovu molitvenu osminu, koja se nekada zvala "Molitvena osmina za jedinstvo Crkve", osnovao je još 1907. godine protestantski pastor Pavao Jakov (Lewis Thomas) Wattson, koji je malo poslije toga prihvatio Katoličku crkvu kao i dvije redovničke zajednice "Atonement", koje je on osnovao. Do Drugoga vatikanskog sabora u ovoj osmini molilo se u Katoličkoj crkvi da se sve druge kršćanske Crkve vrate u krilo Katoličke crkve, a poslije Sabora da dođe do jedinstva kršćanskih Crkava, da Kristova Crkva ponovno postane jedna, kao u početku. Može se reći da je upravo ova molitvena osmina srce ekumenizma, pokreta koji je dobrano uhvatio korijenje u kršćanskom svijetu. Stoga je dobro malo pojasniti riječ ekumenizam, kao i razvoj ekumenizma.

* * *

Mnogi prosječni katolički vjernici nisu još navikli na riječ ekumenizam, pa je možda miješaju sa zvučno sličnim riječima: ekonomijom i komunizmom. A ekumenizam je nešto posve drugo, iako s ekonomijom ima isti korijen u grčkoj riječi oikos, oikía, što znači kuća, odnosno s riječju oikéo, što znači stanovati. A grčka riječ oikouméne označava opet naseljene prostore zemlje, odnosno svijet, pa prema tome nešto što je sveopće. Ekumenizam danas označava pokret za zbližavanje svih kršćana. A "dijalog" u Katoličkoj crkvi obuhvaća nekršćanske religije, kao i one bez religije i vjere, ateiste.

Ekumenizam je kod protestanata nastao još u prošlom stoljeću, a s Drugim vatikanskim saborom zahvatio je i Katoličku crkvu. "Jedan od glavnih ciljeva Svetoga ekumenskog sabora vatikanskog II. jest promicati obnovu jedinstva među svim kršćanima", počinje dekret o ekumenizmu (UR) ovog sabora. Početkom 20. stoljeća misionari raznih protestantskih Crkava uvidjeli su da je njihova razjedinjenost velika prepreka misionarskom djelovanju, te sablazan onima koji s poganstva žele prijeći na kršćanstvo. Doista, ljudi izvan kršćanstva s pravom traže da se kršćanske Crkve najprije "srede" unutar sebe i da nastupaju jedinstveno prema svijetu, koji je željan prihvatiti Isusa Krista. I protestanti su počeli raditi na zbližavanju svojih Crkava. Između dva rata nastali su pokreti "Vjera i poredak", te "Život i rad", koji su se 1948. godine ujedinili u "Svjetsko vijeće Crkava". Članovi tog vijeća su mnoge protestantske Crkve, te Pravoslavna i Anglikanska crkva. Katolička crkva nije član ovog vijeća, no "Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana" surađuje s njim.

Kod katolika preteče ekumenizma bili su P. Coutourier i I. Congar, koji su još 1937. godine pisali u prilog ovog pokreta. S Drugim vatikanskim saborom u Katoličkoj crkvi nastaje u pogledu ekumenizma zaokret. Katolička crkva otad snažno podupire ovaj pokret. Poslije Dekreta o ekumenizmu u Katoličkoj crkvi izišli su i mnogi drugi dokumenti, koji podupiru zbližavanje i jedinstvo kršćanskih Crkava, te traže putove za ostvarenje tog jedinstva. Naime, Isus je na posljednjoj večeri molio: "Da svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao." (Iv 17, 21) Ova Kristova molitva ne može i ne smije nijednog kršćanina ostaviti ravnodušnim. Isus je osnovao jednu Crkvu i on želi da Crkva opet bude jedna.

* * *

Jedna od najvećih prepreka za jedinstvo kršćanskih Crkava jest vjerovanje većine kršćana da je upravo njihova Crkva jedina sačuvala poklad vjere koji su apostoli predali. Dakako, to vrijedi, možda u najvećoj mjeri, za vjernike Katoličke crkve. I tko bi se u Katoličkoj crkvi usudio reći da to nije istina!? No, to ne znači da u svakoj kršćanskoj Crkvi nema i povijesnih nanosa, koje bi trebalo dovesti u sklad sa Svetim pismom i s božanskom, apostolskom predajom.

Ekumenizam je zahtjevan i naporan. Nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja i bez međusobne ljubavi (UR 7). Svaka mržnja povećava razlike, a ljubav ih umanjuje. No treba se čuvati i lažnog irenizma (UR 11), te vjerovati i iznositi ono što je pravi nauk Crkve. Treba uklanjati "riječi, sudove i djela koji ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju položaju rastavljene braće" (UR 4). Treba nastojati oko zajedničkog promicanja mira i socijalne primjene Evanđelja (UR 12). Dakako, teolozi trebaju odigrati vrlo važnu ulogu u približavanju kršćanskih Crkava: upoznavati duh rastavljene braće, raspravljati teološka pitanja na ravnoj nozi (UR 9). Očito da postoje vrlo krupne nesuglasice, posebno u tumačenju objavljene istine (UR 19), ali postoje i suglasice, posebno s istočnom, pravoslavnom Crkvom (UR 14). Jedan od većih uspjeha u novije vrijeme jest i ekumensko, zajedničko izdanje Svetog pisma.

* * *

Katolička crkva je svjesna da jedinstvo svih kršćana nadilazi ljudske snage i sposobnosti; zato ona svu svoju nadu polaže u Kristovu molitvu za jedinstvo njegove Crkve, u Božji zahvat za željeno jedinstvo. Toga je posebno svjestan sadašnji papa, Ivan Pavao II., koji je u više navrata naglasio da je Bogu moguće ono što je nama ljudima nemoguće. No isto tako Crkva traži da se putovima providnosti ne postavlja nikakva prepreka i da se ne nanosi šteta budućim poticajima Duha Svetoga (UR 24). Sabor želi da se katolici združuju u molitvi za jedinstvo s rastavljenom braćom (UR 8).

Hrvatski katolici imaju u sv. Leopoldu Mandiću veliki uzor i pobornika jedinstva svih kršćana.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

VELIKO ODBROJAVANJE

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Počinje nova, posljednja godina velike priprave na Svetu godinu 2000. Naveliko se odbrojavaju mjeseci i dani koji nas dijele od velike zalomnice stoljeća i tisućljeća. Crkva je ozbiljno, vrlo ozbiljno shvatila ovu nesvakidašnju prigodu i već se godinama priprema za proslavu Velikoga jubileja.

Ovdje u Rimu to se posebno vidi i doživljava na svakom koraku. Dizalice i skele paraju pogled nad rimskim obzorima. Naveliko se radi i priprema. U Vatikanu je posebno živo. Pročelje najveće kršćanske bazilike temeljito se obnavlja i s nestrpljenjem se očekuje dan kad će oko nesmetano moći uživati u lijepim vizurama ove prekrasne građevine. Okolnu kolonadu, koja obgrljuje dio najvećega trga na svijetu, već mjesecima dotjeruje jedna njemačka tvrtka, a veći dio stupova već je obnovljen i lako se uočava razliku između staroga i novoga.

I u samom Vatikanu mnogo se toga gradi, obnavlja i dotjeruje, što oku običnoga namjernika ostaje nedostupno, ali će uskoro zasjati kad zahvati i radovi budu završeni, a hodočasnicima bude omogućen pristup ne samo u Baziliku, nego i oko nje, posebno u glasovite vatikanske vrtove, koji i u ovo zimsko doba djeluju privlačno i odmarajuće.

* * *

Nije materijalna obnova jedino što se susreće u Vječnom gradu. Crkva je u trogodišnjoj pripremi naglasila duhovnu izgradnju, pa se rimske župe obnavljaju gradskim misijama, koje baš ulaze u završnu fazu. Na svetkovinu Bezgrešnog Začeća (u Italiji je to i državni, neradni blagdan) papa Ivan Pavao II., u vezi s misijama, objavio je pismo o evanđelju rada, gdje je naglasio posebnu ulogu vjernika radnika, koji ne smije ograničiti svoju pažnju samo na probleme gospodarske, društvene ili organizacijske naravi, već mora nastojati da na osobnoj i na javnoj razini svjedoči evanđelje kao povlašteni put da rad postane potpuno ljudski, te da za osobu i za društvo predstavi prigodu spasa.

No, i osim misija uočava se živa djelatnost koja naglašava pažnju Crkve prema duhovnim vrijednostima. Tako se hodočasnik na grob sv. Petra odnedavno može duhovno osvježiti u kupelji sakramenta pomirenja u mnogo boljim uvjetima mira i sabranosti, otkako je uređen poseban prostor za ispovijedanje i premješten s druge strane glavnog oltara. Broj ispovijedi doduše još nije porastao, ali je kvalitet dobio novu dimenziju. A računa se da će za Veliki jubilej broj ispovjednika biti udvostručen, s neprekinutim dežurstvom više ispovjednika kroz cijeli dan.

* * *

Veliko odbrojavanje kao da je potaknuo sam papa Ivan Pavao II. otvaranjem posljednje pripremne godine Velikog jubileja, na prvu nedjelju Došašća, kad je u punoj vatikanskoj bazilici obavio obred najave Svete godine, a tom prigodom pročitani su dijelovi bule "Otajstvo utjelovljenja", dokumenta kojim se najavljuje Veliki jubilej, Sveta godina, koja počinje o Božiću 1999., a zaključuje se o Bogojavljenju 2001. godine. U isto vrijeme, uz spomenutu bulu, objavljen je i kraći naputak Apostolske penitencijerije, "Uredbe za postizanje jubilarnog oprosta". I dok je papinska bula primljena u javnosti s očekivanim odobravanjem i neskrivenom podrškom, za prilog o oprostima to se ne može reći.

Sredstva priopćavanja često s neodgovornom lakoćom obrađuju pitanje kršćanskog sakramenta pomirenja, koji je tako intimno vezan uz područje savjesti da najčešće izmiče nekontroliranoj znatiželji medija. I nije naodmet istaknuti da novi Crkveni zakonik uzima u zaštitu pravo na intimnost savjesti i ispovjednika i onoga koji se ispovijeda, pa je čak uveo kaznu izopćenja za one koji tehničkim sredstvima prisluškuju ispovijed i potom to čak i objavljuju. Zato se ne treba previše čuditi da su i ovog puta neki mediji uzeli na nišan uredbu o jubilarnom oprostu, kao da sadrži "djetinjaste cvjetiće da se isprazni čistilište".

Dakako, očekivano je neslaganje protestantskih krugova, koji su ovdje, doduše, brojem nezapazivi, ali ugledom nisu zanemarivi. Njihov glasnogovornik, pastor Domenico Tomasetto, predsjednik Federacije talijanskih evangeličkih Crkvi, izjavio je "kako su očekivali promjenu stava u tom predmetu, a sada vide da nije tako. Za nas protestante to ostaje poglavlje nesporazuma".

* * *

Papa Ivan Pavao II. u buli najave ističe i ekumenski značaj Jubileja, zgodno citirajući riječi sv. Ireneja: "Ne možemo dopustiti da dadnemo svijetu sliku suhe zemlje, nakon što smo primili Riječ Božju kao kišu koja je sišla s neba; niti ćemo ikada moći polagati pravo da postanemo jedini kruh, ako priječimo brašnu da postane tijesto uz pomoć vode koja je izlivena nad našim glavama." Može li Sveta godina postati prigoda da se pojača ekumenski dijalog? Čini se da ostale kršćanske zajednice, posebno one na Zapadu, daju podršku brojnim Papinim inicijativama, posebno izdvajajući one elemente tzv. biblijskog jubileja, koji naglašavaju društvenu dimenziju: oprost dugova i povrat slobode. Tu pronalaze mnoge zajedničke točke s katolicima.

Papa u buli "Otajstvo utjelovljenja" poziva da "otvorimo oči potrebnima, od kojih mnogi žive u siromaštvu i u zabačenosti". Zalaže se za oslobođenje mnogih koji žive zarobljeni "novim oblicima ropstva, koji su suptilniji od oblika koje poznaje povijest", naglašava potrebu oprosta bar većeg dijela vanjskog duga siromašnih zemalja, koji nisu u stanju vratiti i zbog čega doživljavaju financijsko ropstvo iz kojega ne vide izlaza. Pa nakon što je poželio nastanak "nove kulture solidarnosti i međunarodne suradnje, u čemu svi — posebno bogate zemlje i privatni sektor — moraju preuzeti odgovornost za novi model gospodarstva u službi svake osobe", Sveti Otac opominje da je "krajnje siromaštvo izvor nasilja, osveta i sablazni". Pomoći njegovu nestanku "djelo je pravednosti i ujedno mira".

Ovakav rječnik ne može ne izazvati odobravanja. Već su neki parlamenti velikih i bogatih zemalja najavili raspravu o oprostu dijela vanjskog duga siromašnim zemljama i valja očekivati da sve neće ostati samo na praznoj riječi i obećanju. Veliki jubilej poziv je i prigoda pred kojima se ne može ostati bez odjeka i bez odgovora.

* * *

Bilo je još mnogo značajnih događaja i susreta koje bi trebalo bar letimice zabilježiti. Na primjer, trotjedna Sinoda biskupâ Oceanije, koja je u Vječnom gradu okupila skoro stotinjak biskupa, rezidencijskih i pomoćnih, koji vode pastoralnu skrb za katoličke vjernike Australije, Novog Zelanda i brojnih malih otočnih zemalja Tihog Oceana. Raspravljali su i zaključili mnogo toga, što nama u Europi možda nije toliko zanimljivo, ali je vrlo važno, jer su uspjeli usmjeriti pažnju bar crkvenih vrhova na probleme koji tište i more mnogobrojne katolike raspršene u dijaspori tog dijela svijeta. No, sigurno je da će bar dio istih problema zaokupiti pažnju biskupâ staroga kontinenta, koji se ujesen sastaju na drugu Sinodu biskupâ Europe.

Još je nešto izazvalo pažnju u predbožićne dane Vječnoga grada. Ne mislimo pri tom na velike jaslice i prekrasan bor (23 metra visok, dar bavarskih katolika), nego na pjesnički tekst pape Ivana Pavla II. koji je u obliku molitve izrekao na blagdan Bezgrešnog Začeća, kad je popodne po običaju došao na Španjolski trg i položio cvijeće pod stup s kipom Bezgrešne. Poznata je Papina ljubav prema Božjoj Majci, kojoj je posvetio sebe (geslom "Totus tuus!"). Osvrnuvši se na glasovitu marijansku antifonu "Sva si lijepa!" (Tota pulchra es, Maria!), Papa je, možda i spontano, spomenuo ruskoga pisca Fjodora Dostojevskog, koji je zapisao da ljepota može spasiti svijet. Tako će i ona koja je "Sva lijepa" spasiti ovaj svijet. Te su riječi izazvale pažnju javnosti, jer malo tko s neospornim autoritetom može o ljepoti izreći takve pohvale. Znalo se da je Papa mistik, da je pjesnik, da je filozof, a sada, eto, javnost doznaje i da je i veliki estet. "Da, Tota Pulchra mora spasiti svijet, u otajstvu svoga bezgrešnog Začeća!", završio je Sveti Otac.

* * *

Kako su se sve više bližili dani božićnih i novogodišnjih blagdana, množili su se susreti u kojima je Papa želio dokazati svoju bliskost s ljudima svih vrsta. Ganutljivo je bilo prisustvovati euharistijskom skupu koji je 15. prosinca Sveti Otac predvodio za tisuće rimskih studenata. Uz euharistiju, bila je to i velika prigoda za božićnu ispovijed, kojoj je pristupio lijep broj prisutnih mladih vjernika.

U audijencijama koje Papa redovito drži svake srijede prijepodne nađu se i vrlo značajne, poznate i zanimljive osobe. Tako su sve novine zabilježile susret pape Ivana Pavla II. s igračima i vodstvom talijanske nogometne reprezentacije i njihovih prigodnih suparnika, predstavnikâ ostatka svijeta (bio je i Šuker), koji su se iste srijede navečer (16. prosinca) ogledali u revijalnoj utakmici u povodu proslave 100. obljetnice talijanske nogometne federacije.

A novinari su opet zavitlali prašinu oko Papine bolesti. Svi su mediji prenijeli pisanje američkog tjednika "Newsweeka", koji predviđa da će Papa uskoro ostati bez glasa, jer da mu Perkinsova bolest ugrožava rad usnih mišića, te da će vrlo brzo zanijemiti. Morao se oglasiti i vatikanski glasnogovornik Navarro, koji je to nazvao običnim izmišljotinama, te da će se oni koji su povjerovali ovoj glasini ubrzo moći razuvjeriti, najkasnije 2001. godine.

 

HRVATSKI ODJECI U VATIKANU

>[SADRŽAJ]<


DUH ASIZA

SUSRET S BOGOM U TAJNOSTI SRCA I DUŠE

MOLITI — ALI KAKO?

Iz Asiza: FRANE MILIŠA

Nije potrebna naročita pronicljivost da bi se uočile kobne posljedice koje ovo "stoljeće buke" izaziva u dubinama ljudske duše. Usisan u vrtlog svakodnevnih poslova, zatočenik tehniciranog cirkusa, čovjek se osjeća odijeljenim od kristalne tišine duhovnog svijeta.

Bog se ne nalazi ni u buci, ni u napetosti. Da bi se susreo, ili bar naslutio, potreban je mir, ili bar smirenje naših osjetila. Kada Bog želi progovoriti, njegov diskretni glas gubi se u buci svakodnevice, ili pak neprekidna buka naše nutrine, šumovi naše svijesti, ne dopušta mu da dotakne našu intimu, ono tajno skrovište nazvano "srcem", koje je posljednjim svjedokom jednog svijeta istinitijeg i profinjenijeg od onoga vidljivog, a koje se bez mnogo razumijevanja naziva duhovnim.

Uđimo u neku od crkava za nedjeljne mise. Koliko od onih koji "vrše svoju kršćansku dužnost" zaista prate ono što se događa za oltarom? Koliko ih je zaista došlo da bi molili, da bi se sabrali, da bi u bliskom susretu s Gospodinom pronašli mir srca, radost duše, proširenje vlastitog bića? Ako i odbacimo sumnju u vrijednost naših motivacija, ostaje nam pitanje koliko je od onih koji su u crkvu ušli da bi molili zaista i sposobno moliti, zaboraviti bar na trenutak zahtjeve materijalnog života? Uistinu malen broj. Golema većina je postala nesposobna odijeliti svoj duh od vidljivih zbivanja. I oni koji zaista žele nadvladati sami sebe da bi ostvarili kontakt s kraljevstvom Božjim, bore se s takvim poteškoćama da često odustaju od tako zahtjevna zadatka.

* * *

Radi li se o smrti osobne molitve? Zasigurno ne. Takvo stanje bi se prije moglo nazvati "suhoćom srca", otežanom neprekidnom živčanom napetošću, koja je današnjem čovjeku već postala normalnom. Zbog toga je teško zamisliti zajedničku molitvu prekidanu dugim stankama. Ti intervali tišine već su dugo vrijeme zamijenjeni "antifonama", kojima se ne posvećuje prikladno vrijeme u kojemu bi one mogle odzvoniti.

Osjećaj za istinu je, očito, zakržljao. Ono što je bilo tako prirodno našim djedovima, za nas predstavlja nesavladiv napor.

Svi mi, i laici i redovnici, trpimo od ove bolesti, koja prijeti onome što je od vitalne važnosti za stvarno življenje naše vjere.

Da bismo zaista nešto promijenili, i konačno izašli iz duhovne letargije, potrebno je osloboditi se nekih predrasuda.

Mnogi kažu: Molitva je isključivo milost, ne ovisi ni o kakvoj metodi ili vježbi. Potvrditi bez rezerve ovakvu tvrdnju, znači počiniti ozbiljnu pogrešku. Život s Bogom je neraskidivi spoj milosti i naravi (ili prirode). Molitva je uistinu, i prije svega, milost, ali je također i vještina, a kao vještina ona zahtijeva pouku, metodu, pedagogiju. Činjenica da mnogi trunu u duhovnoj prosječnosti nije posljedica nedostatka milosti, već nedostatka sređenosti, discipline i strpljivosti; u svakom slučaju manjkavosti ljudske naravi. Upute koje slijede imaju praktični karakter i podrazumijevaju čvrstu vjeru, pristajanje uz istine Crkve, te redovan sakramentalni život. Sve su to izvori milosti, koja ne može biti zazvana nikakvom magičnom formulom, niti eksperimentiranjem sa psihofizičkim procesima.

* * *

Mnogi ne napreduju na putu molitve jer zapostavljaju nužnu pripremu. Istina, ponekad se osjećamo vedri i bistri, i tada nije potrebna nikakva posebna priprema. U takvom slučaju dovoljno je sabrati se, posvijestiti nazočnost Božju i moliti.

Mnogo se češće na početku molitve osjećamo uznemireni i rastreseni, te ako se ne uspijemo sabrati, provedemo prilično grčevit i neugodan period, bez naročitih plodova.

Još češće se dogodi sljedeće: nakon nekoliko trenutaka provedenih u relativnoj sabranosti, odjednom se nađemo u moru napetosti, misli i uzbuđenja. U takvom slučaju, ukoliko ne primijenimo neku od vježbi smirivanja, ne samo da gubimo vrijeme, već često napustimo molitvu nervozniji i obeshrabreniji nego ikad.

Vježbe koje možemo primjenjivati veoma su jednostavne i traju sasvim kratko: svega nekoliko minuta.

Prije svega nužna je fizička opuštenost, te ispravno držanje, bez grčevitosti. Normalno, opušteno disanje i nedostatak mišićnih napetosti upućuju nas sasvim spontano na duboki poklon (koji se može načiniti samo mentalno, ukoliko je fizički naklon otežan). To je poklon kojim izražavamo svijest o Božjoj nazočnosti.

Biti svjestan samo Boga u njegovoj beskonačnoj jednostavnosti veoma je teško i mnoštvo misli i sadržaja naše podsvijesti vrlo brzo će nas preplaviti, kao roj dosadnih muha. Iznimno je važno ne mijenjati polaganost našega unutarnjeg ritma. Svaki sadržaj naše svijesti, bio on više ili manje duhovan ili svjetovan, ponudi se nazočnom Gospodinu kao naš skromni žrtveni dar. Na taj način izbjegavamo slijed misli tipa: "Opet ne mogu moliti. Nesabran sam... Sve mi ide na živce...", itd. Naša nesabranost tako postaje materijal molitve i polako se rastapa, kao led pred vatrom.

U početku, kada naša sposobnost koncentracije ne dopušta predugo zadržavanje na jednostavnoj molitvi, nakon vježbe opuštanja i sabranosti možemo se koristiti sastavljenim ili napisanim molitvama.

Izabere se neka sastavljena molitva, kao npr. Psalam, ili neka molitva iz molitvenika, i nakon opuštanja i zaziva Duha Svetoga počinje se polagano čitati. Veoma polagano, naglašavam! Čitajući je, pokušavamo "učiniti živim" ono što piše. Pokušavamo fraze molitve učiniti svojima, doživjeti ih, izgovoriti ih čitavom dušom.

Ukoliko naiđemo na neku frazu koja nas naročito dira, zaustavljamo se na njoj. Ponavljamo je više puta, "žvačemo" je dok se njezin okus polako ne istroši i dok njezin sadržaj ne prožme našu dušu. Ako nam se učini da možemo nastaviti bez pomoći pisane riječi, ostavimo tekst po strani i prepustimo se djelovanju Duha. Važno je da sve eventualne promjene u načinu molitve budu izvršene u polaganom, delikatnom ritmu, koji se onda prenosi na naš svakodnevni život.

Ovakav način molitve pomaže naročito u prvim koracima, ili u periodu "suše" i rastresenosti.

* * *

Nešto složeniji zadatak predstavlja meditacija pisanog teksta (Treba li, moguće, reći da apsolutnu prednost ima Sveto Pismo!?). Omiljena metoda otvaranja Biblije nasumce nije preporučljiva, jer je bolje potražiti tekstove koji odgovaraju našim trenutačnim potrebama i pitanjima.

Odabrani tekst čita se veoma polagano, pokušavajući shvatiti njegov smisao i namjeru autora. Potreban je izvjestan intelektualni napor, ali samo na početku. Bez pretjeranog naprezanja, tekst se pokušava povezati s našim životnim prilikama. U onom trenutku kada se pokrene naše srce, čitanje se prekida i mi se zaustavljamo, kako bismo u punini oćutjeli doživljaj kajanja, radosti, zahvale, ili iznenadnog razumijevanja do tada zamagljenog značenja. Važno je ne željeti odveć niti jedan od ovih doživljaja. Osim toga, treba čitati slušajući Gospodina kao osoba osobu, kao duša dušu. Nije nužno pitati se: "Što znači ova fraza?", već prije: "Što mi Gospodin hoće reći?". Ponekad možemo zamijeniti imena biblijskih aktera našim osobnim imenom, osjećajući se tako osobno pozvanim od Boga.

Ukoliko nam izabrani tekst ne govori ništa, zaustavimo se bez uzbuđivanja; možda nam sljedećeg dana ili u nekoj drugoj prilici rekne nešto više. Naša namjera je sama po sebi molitva. Ona je nježno kucanje na nebeska vrata. Kršćanska mistika ne teži za ekstazom u sjetilnom smislu. Njezini su vrhunci u upornosti zaljubljenog pogleda, u ustrajnosti, u viteškoj nasrtljivosti na vrata. Posvećena namjera srca, premda prividno lišena začudnosti, postiže potpunije poništenje samozaljubljenog ega od mnogih drugih tehnički preciznijih metoda. Jer, umrijeti sebi — može se samo u davanju!

 

MISLI RAZLIČITIH VJERSKIH TRADICIJA

Kao što majka vlastitim životom zaštićuje život svoga djeteta, svoga jedinog djeteta, tako i srce mora bez granica ljubiti sva živa bića.

(METTA SUTTA — budistička tradicija)

Zahtijevam najveću moguću toleranciju i sve radim s tim ciljem. Tražim da svi procjenjuju svaku religiju s gledišta njezinih sljedbenika. Ne tražim da Indija mojih snova očuva samo jednu religiju, tj. da bude samo hinduistička ili samo muslimanska, već želim da bude potpuno tolerantna i da pripadnici njezinih religija žive i rade zajedno, jedni pored drugih.

(MAHATMA GANDHI)

 

Svako pojedino biće je Božji stan, dostojno poštovanja i klanjanja.

(HINDUISTIČKA PISMA)

Pobijedi mržnju ljubavlju.
Pobijedi zlo dobrom.
Pobijedi škrtost darivanjem.
Pobijedi lašca istinom.

(DHAMMAPADA — budistička tradicija)

Sektaštvo, licemjerje i njihov strašni plod, fanatizam, dugo vremena su gospodarili našom lijepom zemljom. Ispunili su ovaj planet nasiljem, natočili su ga ljudskom krvlju, uništili su civilizacije i bacili čitave nacije u očaj... Njihovo vrijeme je dovršeno: ja se žarko nadam da će jutarnje zvono odzvoniti smrtnu uru svakom fanatizmu, svakom proganjanju riječju ili kaznom, svakom negativnom osjećaju među ljudima koji su upućeni prema istom cilju.

(VIVEKANANDA, u Chicagu, 1894.)

Moramo stvoriti novi jezik molitve. I taj novi jezik mora proizaći iz nečega što nadilazi sve naše tradicije, što proizlazi iz neposrednosti ljubavi. Ono što se nalazi na površini jest ništica; ono što je u dubini jest Stvarnost. Mi smo stvorovi Ljubavi... Molim vas da se koncentrirate na ljubav koja je u vama, koja je u svima nama.

(THOMAS MERTON, u Bangkoku, 1968.)

Najsvetije od svih svetišta jest srce u kojem počiva Gospodin.

(PISMA SILDI)

Opraštam svim stvorenjima,
molim oproštenje od svih stvorenja;
svi na ovome svijetu su moji prijatelji,
nemam ni jednoga neprijatelja.

(Dainistička tradicija)

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

OD "GRIJEHA STRUKTURA", DO "NEKIH POTEŠKOĆA"...

HAZARD

Piše: MIRKO KALANJ

Nakon 370 dana uslijedila je druga božićna poruka nadbiskupa Bozanića i, unatoč nekim "nedostacima", na koje ću se osvrnuti, bilo da je riječ o "neposrednoj kompetenciji", ili o "transparentnosti", gdje mi, zapravo, nije posve jasno što ti pojmovi znače, rekao bih: korektna poruka za nekorektno vrijeme, uz predug razmak od 370 dana šutnje! Naš Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve već smo prežalili i on polako, ali sigurno, postaje samom sebi svrha; da nema sporadičnih "ispada" rijetkih pojedinaca u dijagnosticiranju stanja (vrlo teškoga!) u društvu, kao i u Crkvi, šutnja bi bila još veća.

Zar posao, dužnost i poslanje Crkve, kao i dotičnog Centra, nije bavljenje ljudima i njihovim socijalnim problemima? Zar je to politika? Ne, gospodo, to je dužnost i Kristova zapovijed, to je bît evanđelja, sadržana kod Mateja 25, 40: to je civilizacija ljubavi, to je "conditio sine qua non" svakoga ozbiljnijeg govora o duhovnoj obnovi! Bar govora, jer do pokušaja obnove još je daleko. Glasovima poticaja odgovara se: To je politika, mi nismo sindikati, mi proučavamo dokumente i slijedimo naputke i nauk Drugoga vatikanskog sabora, ne nudimo gotova rješenja… I 101 drugi razlog šutnje, ružno oportune i nedjelotvorne, gdje izostaje glas onih koji su ljudima, bar tako bi trebalo biti, posljednje utočište.

Što se, zapravo, dogodilo u posljednjoj godini dana? Od "grijeha struktura" došli smo do "nekih poteškoća", i ove riječi podržava i stranka koja bi trebala šutjeti ovoga trenutka i u ovoj situaciji, gdje će tek izbori pokazati pravo mišljenje ljudi i gdje je, u konačnici, nebitno što kaže Montgomery a što misle hrvatski građani… Raspašoj!

Istina, bilo je nekoliko Nadbiskupovih nagovora, u nekoliko prigoda, o situaciji koja je sve drugo samo ne idilična. Uskoro će godina dana postojanja Centra, a rezultati? Stanje gore nego prije godinu dana i galopirajuća silazna linija. U nebo vapijuće nepravde i moralni slom na sve strane, gospodarski kolaps, a katolici?

Čujmo Zorana Vukmana, a evo što on kaže u listu koji je, vrlo vjerojatno i ono u njemu i ono oko njega, ovih dana etiketirao i jedan svećenik, dobitnik jedne nagrade...; zašto stvari ne postaviti ovako: nagrade s područja koje je diskutabilno, a tu mislim i na ostale laureate! Dakle, koliko je meni poznato, Vukmanov glas je tek treći ili četvrti u crnim rupama šutnje propovjedaonica, ali zato otvorenog ili prikrivenog optiranja i zagovaranja onih koji nas dovedoše u ovu i u ovakvu situaciju. Kratko, glasno i jasno: Ima u Crkvi politike, a postoje i svećenici "političari". No, čujmo Vukmana gdje nam u uvodnim rečenicama nudi korupciju, lopovluk i laž (može se reći i ovako, ali u biti je isto: provizija, pretvorba i gospodarska čudesa), "tri demona koji haraju hrvatskim bićem i koje mogu egzorcirati jedino angažirani katolici...". Slijedi govor o "mrtvilu i o nedopustivoj letargiji, u koju smo upali zahvaljujući šutnji teologâ, mlitavosti svećenikâ i prevladavajućoj pasivnosti laikâ". Postavljajući pitanje: "Od Krista ili za Krista?", Vukman nastavlja: "Zašto šutimo o nemoralu koji se događa oko nas? Ako govorimo o materijalizmu, o prizemnosti i o pohlepi, onda moramo otvoriti oči i pogledati unutar Crkve — mnogi s nedovoljno hrabrosti, ali dobro utovljeni i uhljebljeni, misle samo na materijalno; licemjeri, koji žive ‘od Krista’, umjesto da žive ‘za Krista’! (…) A što mi ovdje u Hrvatskoj provodimo? Ništa mi ne provodimo, apsolutno ništa. Hrvatski katolici prepušteni su sami sebi, Crkva se ovim godinama tranzicije nije uspjela duhovno prestrukturirati, ne snalazi se i ne pronalazi djelotvoran način da se suprotstavi demonima pohlepe, laži i korupcije. Uspavani smo, a već je 1999. pred vratima. U pasivnosti i samodostatnosti — daleko smo od Isusa Krista. Hrvatski katolici trebaju temeljito obraćenje — to je i skrivena poruka Papina posjeta. Što prije to shvatimo, bolje za budućnost Hrvatske." Tako i toliko Zoran Vukman.

* * *

Prisjećam se jedne predizborne rečenice od prije nekoliko godina. Čini mi se da ju je izrekao netko prezimenom Keglević, a otprilike glasi: U Hrvatskoj niti ima tko, niti ima za koga ili s kime provesti duhovnu obnovu! Još nešto o Nadbiskupovoj božićnoj poruci: Slušam radio u 15 sati, evo komentara IDS-a, riječ je o inicijalima jednoga od urednika vjerskog programa. Mene zanima autentičan i cjelovit govor, a ne komentar! Slušam vijesti u 17, a spiker u još kraćoj verziji vergla urednikove stilizirane rečenice. Gledam Motrišta, a voditeljica kisela osmijeha ingeniozno puku priopćava ono "zbog dužine" i "ja vam prepričavam". Grozno! Možemo li jednom na HRT-u cjelovito i uživo čuti nadbiskupa Bozanića? Gdje "slučajni gafovi" urednika i onih iznad njih postadoše navika! Zašto? Zar je 5 minuta ili 5 kartica teksta previše zamorno? A koliko smo puta bili izloženi nasilju nad zdravim razumom nebuloznim prilozima i govorima, bez rezanja, doslovno, i to u daleko dužim prilozima!? Vrte se iste stvari po nekoliko dana!

U Nadbiskupovoj poruci sumnjiv mi je i dvojben izraz "neposredna kompetencija", jer čovjek vjernik je nedjeljiv i zar ne postoji integralna opcija? Isto tako, prilično je nesretan i nespretan izraz "neke poteškoće", unatoč uvažavanju odmjerenosti riječî. Postoje situacije, a ova je jedna od njih, kada diplomatski govor i celofan nikako ne stoje i zapravo daju još veća krila onome i onima kojima su namijenjene. Zar nisu dokaz njihove "pohvale" tekstu poruke? Otuđeno ili ukradeno? Provizija ili korupcija? Poanta je ista i uljepšavanje ne vodi ničemu. Zar je grijeh lopovu reći da je lopov? Priču o "nasljeđu, ratu i tradiciji" čuli smo bezbroj puta i to su pričice za predškolski uzrast! Trojstvo jeftinih retoričkih dimnih signala davno je potrošeno i otrcano. Do kada ćemo se vaditi (oni) i za sve kriviti "nasljeđe", rat koji je poodavno završen i koji je odabranima uistinu bio brat? Bogohulno i sablažnjivo velim: Nije sve tada bilo tako crno, a vragova raznih boja uvijek je bilo, kao i stoke sitnoga ili krupnoga zuba, krvoločnih vukova, mudrih lija i tupave guščadi i ovčadi. Zar će tranzicija trajati 100 godina? Što znači "promicanje mira i pomirenja" bez pravde i bez pravednosti? Koga i s kime miriti? Lopove i žrtve? Ustaše i partizane? Uistinu, svemoguća hrvatska dijalektika, gdje bi i Hegel imao što naučiti: Marx-Engels-Stepinac! Po čemu je "promicanje mira i pomirenja prvotna zadaća"?

* * *

Mogu samo dodati: Ako u startu, ili bar u tijeku, Matvejević bi rekao u toku "nasljeđa, rata i tranzicije", nema pravde i pravednosti, a iz špijunskog satelita vidljivo je prostim okom da je nema, onda "uzalud vam trud svirači"! Na djelu je zamjena teze.

Mediji nas bombardiraju nagradnim igrama gore nego Clinton i Blair Saddama. Kockar nije više usamljenička figura, na novine se čeka u repovima — dobro je, još nisu redovi za kruh…

Znanstvena fantastika, horror, thriller ili komedija — pitanje je sad? Jedno je sigurno: U pokeru ne ide sa slabim kartama, kada u ruci ostane najslabija i kada se traže tri pa jedna! A bleferima i onima jakih karata posve dobro ide i zbog toga se nimalo ne stide, a mislim na "neke poteškoće"… kao u Scorseseovom "Casinu" ili u Dahlovom "Roundersu". U međuvremenu, Forum 21 proslavio je prvu obljetnicu postojanja, a Umjetnički paviljon već stotu! Lako je Lei Ukrajinček. Izglasan fantastičan proračun, što i nije velika mudrost — u trgovini kupiš robu za 50 kuna, s 11 častiš Fond i fondove, i… pogače i palače uistinu nastaju od zrna i od kamenčića, pa i jednom kunom možete pomoći! Dakle, račun u totalu iznosi 61 kunu. Plaćanje gotovinom, hvala na posjetu!

Novinari svrstani u rang prijateljicâ noći iz Gajeve ili Baruna Trenka, a beneficirani staž ionako im ne treba, jer umiru oko pedesete. Jamajkanski sud ukinuo kaznu bičevanja, a jesu li Hrvati narod uljudbe ili guščad i ovčad? Bez prijateljstva s Rusima, za koje je trebala delegacija od stotinjak putnika u Airbusu, ne bi nam bilo života! "Kaj god…" Slično je i s Grcima… Uostalom, zar nisu oni otvoreno u krvavom ratu držali stranu našoj istočnoj braći u Kristu? Otkud sad odjednom toliko prijateljstvo, i to ničim motivirano? Bar tako mislimo mi obični smrtnici. Nije li ovdje riječ o neprirodnim koalicijama, koje se često prišivaju udruženoj oporbi? Nisu li ovo dvostruka mjerila? Ševko efendija Omerbašić poručuje: "Danas je, bar u našem društvu, najaktualnije pitanje etike i morala." Ovo je za one koji to do sada još nisu znali.

Zbog maksimirskih budnica o Dinamu dobije se prenoćište u policiji. Istina, ja više ne pjevam o Dinamu, ali to sam radio u vrijeme nekoga drugog hrvatstva, a danas bez rezerve i svim srcem podržavam dinamovce. Kojem stališu pripadaš? To te ja pitam!

Svaki čas propadne banka ili mjenjačnica, po onoj — devize, devize! A deviza "guščadi i ovčadi" je: Kako preživjeti? Tri kuma i pet ortaka imaju svoj film. Nemaju osjećaja za ono što se događa oko njih. Tko nam je kriv? Možda skolonosti mazohizmu?

Na lutriji u Primoštenu grobnica je glavni zgoditak, jer ostalo je još samo 25 ukopnih mjesta, a kandidata je daleko više. Jedno je sigurno — u ovoj nagradnoj igri nema štele, potkupljivanja i protežiranja.

U vremenu koje nazivamo "nasljeđem" vjera je bila privatna, a danas je javna stvar. Evo nagradnog, ne nadgrobnog, pitanja: Kada je bila iskrenija i autentičnija?

Američki Kongres kaznio je Clintona impeachmentom, što je kod nas teško prevodivo i još teže provedivo, a sada je na potezu Senat. Gle ovo: U Istri osnovana Zajednica udruga Hrvata; dakle, Istra, zemlja mila konačno se budi! U močvari još krekeću komunjare, iste ostale su hijene... crvena malarija, dva roga, tri prsta, oko nas je magla gusta... bjež’te kučke preko Učke. Nekad je Istra bila ex-država u malom, zašto danas ne bi bila Hrvatska u velikom...

Za kraj: sebi i vama obilje Božjeg blagoslova od Djeteta u jaslicama i nek' nam ova godina, koja je počela, donese što manje otelovskih Hrvata. Poznato vam je ono: Otelo davi Desdemonu, a pritom viče kako je voli i kako je ubija iz ljubavi. Sit sam tih otelovskih Hrvata, koji toliko vole Hrvatsku da su je već gotovo zadavili! I to na smijeh i udivljenje onih koji nas promatraju. Svima želim obilje uljudbe, a najviše Duha Božjega u Godini Boga Oca. Želim što više transparentnosti onima koji vode državu, a ništa manje onima koji služe Kristovom mističnom tijelu, njegovoj Zaručnici — Crkvi!

>[SADRŽAJ]<


IZ TISKA

ZA CRKVU JE SIROMAŠTVO BLAGOSLOV

Donosimo dijelove razgovora s dr. fra Špirom Marasovićem koji je objavljen u božićnom broju "Slobodne Dalmacije". Novinar Ivan Ugrin sugovornika je predstavio "kao osobu koja duboko i kritički promišlja o životu u Crkvi i društvu...".

U odgovoru na pitanje o značenju božićne poruke nadbiskupa Bozanića fra Špiro, između ostalog, kaže: "Ja sebe vidim među onima koji su to pismo dočekali s velikim olakšanjem, ali ne i činjenicu što je ono bilo popraćeno gotovo totalnom šutnjom drugih hrvatskih biskupa, tako da mi, zapravo, još uvijek ne znamo što o nekim gorućim socijalnim pitanjima misli hrvatski episkopat."

Govoreći o grešnim strukturama, dr. Marasović ističe: "Najprije treba reći da su te famozne strukture u svim društvima, a ne samo u hrvatskom društvu, velikim svojim dijelom grešne. To poglavito vrijedi za strukture kapitalističkog sustava...", koji nije "moralno neupitan. Ne možemo i ne smijemo zanemariti činjenicu da se kapitalizam začeo iz logike individualističkog egoizma i pohlepe, te da su i dandanas, iako u nešto kultiviranijem obliku, individualistički egoizam i pohlepa njegovi osnovni energenti. (...) Da bi stvari išle nabolje, kršćane mora zahvatiti kreativni nemir, tj. nemir koji dolazi od Duha Svetoga. Govoreći čisto profanim jezikom, bilo bi nam bolje kad bi bilo više pravne sigurnosti, više socijalne pravde i više ljubavi za one koji su tržišno pasivni. U tom smislu ja vidim bolju budućnost Hrvatske i za takvu se zalažem. (...) Ako društvo i nije sasvim humano, ono se ipak može trajno sve više i više humanizirati. Ja osobno mislim da bi Crkva na tom području morala učiniti mnogo više..."

Odgovarajući na pitanje o Ugovoru o gospodarskim pitanjima, u odnosu na Crkvu siromahâ, za koju se zalagao Drugi vatikanski sabor, fra Špiro kaže: "Ne krijem da je u meni izazvao izvjesnu tjeskobu i zebnju. Posebice u onom dijelu u kojemu se financiranje dijela crkvene aktivnosti veže uz državni proračun... Oduvijek sam držao da je za Crkvu siromaštvo blagoslov, a bogatstvo prokletstvo. Bojim se crkvenog bogatstva, štono se kaže, ‘kao koza noža’."

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

IMA LI RAZLOGA ZA KATASTROFIČNOST?

USUDIMO SE SANJATI!

Piše: ANA PENIĆ

Osim onoga: "Šteta što si tako konzervativna", u životu me je uvijek pratio komentar, uz snažno odmahivanje rukom: "Ti živiš u oblacima", premda sam sasvim sigurna da sam nogama uvijek bila i jesam na zemlji.

Nisam uspjela dobiti mjesto u nekoj gradskoj školi. Pa što! Godinama sam putovala, a o prvom šoku kad sam se, izlazeći iz autobusa, licem u lice srela s krdom pravih, pravcatih krava da i ne govorim. Ili kad ni riječi školskog podvornika nisam razumjela, a on je Hrvat i govori hrvatskim jezikom. I kad nisam razumjela ni jezik kojim su govorili moji učenici. Bio je to civilizacijski "gap", koji sam, eto, preživjela.

Toga sam se sjetila kad sam na prvom roditeljskom sastanku ove godine vidjela lica svojih prvih učenica (pa, uglavnom mame dolaze na roditeljski sastanak) koje su sad ozbiljne, lijepe i brižne majke mojih "petaša". Kako je to bilo pred Papin dolazak u Hrvatsku, jedna je, s okusom trijumfa u glasu, rekla: "Vidite, nastavnice, što smo dočekali. Da Papina slika bude u razredu, da nam djeca uče vjeronauk u školi i da se nitko zbog toga ne treba bojati. A kad se sjetim kako ste nas Vi poslije osmog razreda vodili na duhovne vježbe. A mogli ste dobiti zbog toga otkaz!" Nasmijala sam se. Tog se detalja, da sam baš tu djevojčicu i njezine prijateljice vodila na duhovne vježbe — nisam više sjećala.

* * *

U međuvremenu je, naime prošlo dvadesetak godina. Promijenili smo sredine, ja i mjesto, a oni su postali odrasli, obrazovani, odgovorni i, što je najvažnije, upravo ta je generacija, rođena šezdesetih i početkom sedamdesetih — stvorila hrvatsku državu. I omogućila vjeronauk u školi, slobodu savjesti i izražavanja, Papinu sliku na razrednom panou, a srećom još uvijek je premlada da bi napravila teške zlouporabe i štete, u privatizaciji, na primjer. Meni je zapravo sjajno sjetiti se kako smo u neka teška vremena, sociolozi bi rekli: u "mraku totalitarizma", znali jedni druge prepoznati kao vjernike, jedni drugima vjerovati, jedni s drugima nadati se nekim boljim, slobodnijim vremenima. Mi smo se usudili sanjati i dočekali smo da se naš san ostavri — da se kao vjernici družimo slobodno, neopterećeno i sasvim sigurno; nikomu od nas nije stalo do toga hoćemo li biti "moralno-politički podobni". Jer je mjerilo naše podobnosti Bog, a ne ljudi, a jedina institucija kojoj do kraja vjerujemo jest Katolička crkva.

Ali ima još nešto: Danas ovi mladi ljudi u svojim selima žive u obiteljskim kućama, svi imaju telefone, na roditeljski sastanak dolaze automobilima, mnogi imaju centralno grijanje, gotovo svi TV-prijemnik u boji i, dakako, svi se oni bave poljoprivredom uz svoje radno mjesto. Tek poneki žive isključivo od zemlje. Doduše, ovaj kraj ipak nije bio na dohvatu srpskih granata i, u usporedbi s Vukovarom, pravi je raj na zemlji.

* * *

Moji bivši učenici i njihovi roditelji mogu biti paradigma običnog Hrvata; ne volim reći prosječnog, jer netko tko kao oni — koji su cijeli život išli u crkvu, nikada nisu svoju vjeru zatajili, živjeli su isključivo od svoga rada, jer ih privilegiji komunističkog režima (dobra radna mjesta, krediti, stipendije) nisu ni dotakli, ni okrznuli — svakako nije prosječan. Od te generacije mojih učenika nije se moglo očekivati da idu u vojnu ili u policijsku školu, jer se znalo da bi time razvrgli savez ne samo sa svojim narodom, nego i sami sa sobom. Ma, bili su sjajni!

I sjajno su se postavili kad je trebalo braniti sebe, svoje dostojanstvo, svoj narod i svoju vjeru... Oni su ti koji su prvi stavili krunice oko vrata, kao simbol svoje vjere i kao znak svoje pripadnosti Gospi i njezinu Sinu.

I nije čudo da smo za Božić u školi napravili pravi domjenak; učenici, razrednica i roditelji zajedno su pjevali hrvatske božićne pjesme, recitirali božićnu poeziju i veselili se svemu što nam donose Bog i Gospa. Gospa nam, naime, donosi Boga kao Dijete. I sasvim zgodno se u cijelu ovu priču uklapa simpatičan podatak da su mlade obitelji djecom bogatije od one prethodne i da se razredi (konačno), bar u ovoj školi, brojčano povećavaju.

* * *

Pa što, što se sad hvalim? U čemu je "caka"? Gdje je problem? Pa upravo u tome što problema nema, što se onima koji Boga vole sve okreće na dobro ili, točnije, kako kaže sv. Pavao, "s onim koji ga ljube Bog surađuje na dobro". Eto, u tome, samo u tome. Da, dok god smo Božji, dok god smo srcem i svojim odlukama oslonjeni na Petrovu stijenu, dok sanjamo dobro, dok se radujemo unaprijed — nema mjesta ni katastrofičnosti, ni depresiji, ni ogorčenosti, ni klonulosti. U Hrvatskoj ima puno problemâ. Pa što? Uz Božju pomoć riješit ćemo ih. Imamo kriminala. I ukazujmo na nj, i ne činimo ga! Ima nemorala. Svake vrste! Mi budimo čisti, požrtvovni, dobri, sveti! Ima grabežljivosti. Mi budimo darežljivi i skromni! Ima ih toliko koji sanjaju stara, dobra vremena, kad smo imali svašta. Baš svašta! Uključujući institucionirano bezboštvo. Mi budimo sanjari budućnosti! Bolje Hrvatske. Dobra. Blagostanja. Blaženstva.

Usudimo se sanjati! I nitko nam ne može nauditi.

Pa — ni mi sami!

>[SADRŽAJ]<


MLADI

PASTORAL MLADIH NA PRAGU TREĆEG TISUĆLJEĆA

A PODRŠKA I SURADNJA?

Nedavno je u Samoboru održan kolokvij o "Pastoralu mladih na pragu trećeg tisućljeća", u kojemu su sudjelovali svećenici, vjeroučitelji i sami mladi. Zaista zanimljiv i poticajan naslov, a zanimljiva je i sama činjenica da je to prvi takav seminar koji su organizirali Odbor biskupijskih povjerenika za pastoral mladih i Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije. U svakom slučaju, vrlo je ohrabrujuće da se o pitanju mladih u Crkvi počelo ozbiljnije razmišljati. Bilo je, naime, i do sada puno govora o tome kako inicijativama mladih treba pružati podršku i dati im priliku da se aktivno zauzmu kao vjernici laici. Bilo je, i ima, puno govora o tome i mnogo dobrih namjera, ali dolazi i vrijeme kada namjere i želje treba pokušati i ostvariti.

Jednako kao pad moralnih i vjerskih načela među mladima i u hrvatskom društvu u cjelini, alarmira i činjenica da su mnoge vrijedne inicijative mladih već na izmaku snaga i da im je nužno potrebna bilo kakva podrška od strane crkvene hijerarhije. Znak da ih netko prati, podupire i da će im pomoći u tim nastojanjima zasigurno bi im mnogo značio. Bilo bi previše opširno upuštati se u detalje i navoditi pojedine primjere, a ovaj članak i nema za cilj prozivati bilo koga za učinjene propuste, nego ukazati na pitanje koje se sve više nameće, a to je: Koristi li Crkva sve potencijale i talente koje joj ti mladi daju na raspolaganje?

* * *

I dok različite sljedbe pronalaze kod nas plodno tlo za svoje nauke, među ljudima koji u ovom vremenu moralne i ekonomske krize više no inače trebaju nekoga tko će za njih (bar naizgled) imati razumijevanja, saslušati njihove probleme i dati odgovore na njihova pitanja, glas naše Crkve još uvijek je previše slab. Sljedbe posebno privlače pozornost upravo mladih ljudi, koji u potrazi za smislom i za potvrdom vlastite osobe traže neku zajednicu kojoj bi pripadali i u kojoj misle da se mogu najbolje ostvariti. Koliko prostora i kakve sadržaje, u tom kontekstu, nudi mladima Katolička crkva i razumije li doista njihove potrebe?

Upravo iz tih razloga, nije li vrijeme da se konačno prihvati i korisno "upotrijebi" entuzijazam onih mladih ljudi koji su se već angažirali unutar Crkve, koji imaju mnogo želje i volje, ali, na žalost, malo prilika da ostvare svoje ideje. Tako često čujemo onu: "Budućnost počiva na mladima", a sadašnjost koja se stvara ostaje njima u nasljeđe. Bilo bi logično zaključiti iz toga da je upravo mladima potrebno posvetiti najviše pažnje, privući ih, animirati i usmjeravati.

Što se tiče aktivnosti mladih u župama, u pojedinim zajednicama mladi su zaista vrlo aktivni. No upravo riječ "pojedinim" ukazuje na problem. Takvo djelovanje na području cijele Hrvatske još uvijek nije dovoljno koordinirano niti inicirano od strane crkvenog vodstva, nego ovisi o volji i sposobnosti župnika da mlade animira i potakne da budu aktivni članovi župne zajednice.

Izvješće s već spomenutog kolokvija ulijeva nadu da će se to uspjeti ostvariti, te da će se mladima ubuduće za djelovanje unutar Crkve nastojati otvoriti više prostora. Osobe koje se bave pastoralom mladih tom su prilikom istaknule potrebu župnog pastorala (osnovne zajednice u kojoj bi se mladi trebali formirati i poticati), zatim koordinacije rada s mladima na razini biskupija, te koordinacije udruga mladih. Među ostalim pitanjima, posebno je naglašena potreba stvaranja većeg prostora mladima u Crkvi i posvećivanje više skrbi i razumijevanja mladima od strane Crkve.

* * *

Podsjetimo se na kraju i drugoga pastoralnog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, u kojem je najviše vremena posvetio upravo — mladima. Mladima u kojima vidi budućnost Crkve i naroda, mladima na kojima će počivati Crkva trećeg tisućljeća. Obrativši im se u Solinu, rekao je i sljedeće: "Bit ćete na razini svojih budućih zadataka ako se sada na odgovarajući način pripravite uz pomoć svoje obitelji, Crkve i odgojnih ustanova. Nađite svoje mjesto u Crkvi i u društvu, prihvaćajući velikodušno zadaće koje vam se sada povjeravaju u obitelji i izvan nje. To je najprikladniji način za sutrašnje zadatke koji vas očekuju…" Istina je da ima puno mladih koji te zadaće zanemaruju i ne prihvaćaju, no ima i onih koji pokušavaju dati svoj doprinos i u Crkvi i u društvu, i njima bi se moralo izaći u susret.

Nadajmo se da će nova 1999. godina, pretposljednja u ovom tisućljeću, donijeti bližu i djelotvorniju suradnju inicijativa mladih, međusobno i s crkvenom hijerarhijom, te da će takva, obnovljena, Crkva ući u treće tisućljeće kršćanstva.

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI KOD OBITELJI JELŠOVEC

JEDNA, JEDINA LJUBAV

Domovinski rat je za političare završen mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja, čija je obljetnica 15. siječnja. Tada se, naime, navršava točno godina dana kako je Hrvatska uspjela u onome u čemu Ujedinjeni narodi nisu uspjeli tijekom pola stoljeća svoga postojanja — mirnim putem, pregovorima, strpljivošću i ustrajnošću završiti rat, te administrativno, pravno i politički pripojiti jedan dio države matici. Hrvatskoj mladoj državi i predstavnicima Ujedinjenih naroda to je u potpunosti uspjelo, a bilo je proslavljeno i u sjedištu UN kao kruna svih nastojanja OUN oko uspostave mira po svem svijetu.

Mi koji smo, Božjom voljom, imali prilike gledati taj proces iz dana u dan, te imali milost preživjeti rat u istočnoj Slavoniji, znamo da je to veličanstvena Gospina pobjeda — izmoljena krunicom hrvatskog vjernika, ali i krunicom i molitvom pripadnika UN koji su sa svih pet kontinenata došli na ova, za njih daleka i nepoznata, područja, koja su prepoznali kao područja Gospinog poslanja mira.

* * *

"Bilo je lako integrirati prostor, gospodarstvo i institucije, ali s integracijom ljudi je to vrlo teško", rekao mi je u razgovoru Pierre Peeters, voditelj koordinacijskog centra OESS u Vukovaru...

Tim povodom, u zahvalu Isusovoj Majci, Kraljici Hrvatâ, danas smo na kavi s (još uvijek) prognaničkom obitelji RUŽICE i BRANKA JALŠOVEC, koji žive u Svetom Martinu na Muri i pripremaju se za konačan povratak u Dardu, odakle su, u posljednji trenutak, izbjegli u kolovozu 1991. Povod ovom razgovoru je glazbeno djelo ovoga bračnog para glazbenikâ — Misa za četveroglasni zbor.

Branko, Ružica, Ivana, Augustin i Sara su zaista glazbena obitelj. Branko i Ružica su predavali glazbeni odgoj u Muzičkoj, odnosno Osnovnoj školi u Dardi; Ružica je vodila školski zbor i folklor, a Branko je sa svojim bratom-blizancem Milenkom skladao nekoliko zapaženih skladbi za krapinski festival i za Festival domoljubne pjesme u Jastrebarskom, a na posljednjem festivalu tamburaške glazbe "Panonija 90" (rat je prekinuo ovaj tradicionalni glazbeni događaj u Osijeku) osvojio je "Zlatni klas" kao pobjednik po izboru publike. Ovaj trofej, kao i piano, gramofonske ploče, note, te različiti instrumenti, ostao je u Baranji. Najstarija djevojčica, Ivana, počela je pohađati Glazbenu školu Franje Kuhača u Osijeku kad su, iznenada, "privremeno", morali napustiti Baranju. Ta privremenost produžila se na, evo, sedam godina... Ivana i Augustin danas su gimnazijalci u Čakovcu, a Sara, koja se jedva sjeća Baranje, danas je učenica petog razreda u Svetom Martinu na Muri, gdje već nekoliko godina žive. Sva djeca su naslijedila roditeljsku ljubav prema glazbi; bave se i folklorom, dobri su sportaši, ali je preskupo da se, recimo, bave karateom, u kojem su bili i osvajači medalja.

* * *

— Branko, Vi ste, osim što ste nastavnik glazbe, u ratu koji je definitivno završio blistavom Gospinom pobjedom učinili nešto vrlo znakovito za Crkvu...

— Kao zapovjednik Baranjskog bataljuna dobio sam zadatak da osnujem, odnosno da obnovim Hrvatski radio, koji smo nazvali Hrvatski radio Baranja, kako bi preostalim Hrvatima, Mađarima i Slovacima u Baranji pružili prave informacije o ratu i o događanjima u Hrvatskoj. Mi smo, koliko znam, prvi u Osijeku, jer je Hrvatski radio Baranja emitirao program iz Osijeka, u program uveli vjersku emisiju "Učinimo nešto lijepo za Boga", koju je vodila katolička novinarka. Tek kasnije Hrvatski radio Osijek uveo je vjersku emisiju "Svjetlost". Za blagdan sv. Antuna 1992. novinarka "Glasa Koncila" Ivana Bandov objavila je razgovor u tom katoličkom tjedniku, intervju sa mnom, tada direktorom Hrvatskog radija Baranja, i s glavnim urednikom programa prof. Antom Bandov. To je bio poklon za moga sina Augustina, koji je tada bio prvopričesnik, a rođen je baš na sv. Antu, tako da mu je krsno ime Antun - Augustin, kao Matošu. Taj intervju, u kojem Anto Bandov, također prognanik iz Baranje, točnije iz Belog Manastira, kaže da oprašta onima koji su ubili njegove roditelje u Belom Manastiru pročitao je dr. Duško Jelavić, ugledni Hrvat, profesor Medicinskog fakulteta u Madridu. U studenom 1992. Anto je bio izvjestitelj sa Svjetskog prvenstva u karateu iz Seville, u Španjolskoj, gdje je putem jednog drugog Hrvata, koji tamo živi, dobio poziv dr. Jelavića da dođe u Madrid. U Madridu ga je dočekao dr. Duško Jelavić, koji mu je predao dar časnih sestara Španjolki — paket s liturgijskom odjećom u sve četiri boje, te kalež i pliticu za misu. To smo predali salezijancima, koji su prije rata vodili župu sv. Martina u Belom Manastiru.

— A kako ste Vi, gospođo Jalšovec, proživjeli tu zimu '91/92?

— Ne znam da li itko od ljudi, osim samih prognanika, može razumjeti bol i muku koju smo mi prognanici proživljavali, i još uvijek proživljavamo. Odjednom ostati bez svega svoga, bez svoga doma, bez prijatelja, bez nota, bez knjiga, bez glazbenih instrumenata, koji su nama potrebni kao kruh, vrlo je bolno. U Međimurje sam uspjela dovesti i smjestiti mnoge svoje kolege i kolegice i njihove obitelji iz Baranje — najprije kod rodbine svoga supruga, a zatim i kod drugih dobrih ljudi. Kad je Branko otišao da bi branio Osijek i Slavoniju, strepili smo pri svakom telefonskom pozivu, bojeći se onoga najgoreg. Molili smo... djeca i ja smo molili. Vjera i molitva su velika snaga i utjeha u takvim trenucima. Djeca su se morala snalaziti u novim školama, nalaziti nove prijatelje, prilagođavati se novim učiteljima; sve to bez molitve bilo bi još mnogo teže.

— Prije nekoliko godina o Vašoj obitelji izašla je lijepa reportaža u "Areni", a bili ste predloženi i za "Obitelj godine" u izboru "Mile". Kako ste doživjeli tu "javnu promociju"?

— I Branko i ja, kao nastavnici, na neki način smo javne osobe i u našem životu se, zbog toga, ništa nije primijetilo. Osim...

— Osim čega?

— Osim jedne činjenice koja nam je jako mnogo pomogla. Nakon reportaže u "Areni" preko jedne kršćanske organizacije dobli smo iz Nizozemske piano, koji nam je svakako obogatio život. Djeca su normalno nastavila svirati, pohađati Glazbenu školu, Branko skladati, a vrlo često u kući napravimo pravi koncert. Ivana i Sara sviraju klavir, Augustin gitaru, Branko i ja klavir, a folklor i tamburica već su tradicionalno u našoj obitelji; folklor sada nastavljaju plesom naša djeca. Drago mi je što i oni vole bogatstvo svoga naroda, koje se sada umnožava — došli su s poznavanjem slavonskog i baranjskog narodnog blaga, a sada su se upoznali i s međimurskim. Glazba nam je pomogla da sačuvamo svoje dostojanstvo, da živimo kreativno, da nastavimo normalan život, unatoč svim problemima koji su se na nas sručili. Možete li zamisliti što znači početi od početka, u stanu od samo 33 kvadrata (dobiven od škole u kojoj radim), kupovati stvar po stvar onako kako smo mogli. U svim ovim životnim problemima molitva i glazba, posebice skladanje Mise, koje nas je još više zbližilo — nenadoknadivi su.

— Jeste li bili u Dardi, u svom stanu?

— U našem stanu živio je naš bivši učenik, tako da smo s njim bili u kontaktu i prije nego što smo se odlučili ići i vidjeti sâm stan. Dakako, bio je to šok. Nakon sedam godina vidjeti istu zgradu, ući u svoj stan — vrlo je, vrlo teško. Mi smo se s njim lijepo pozdravili, razgovarali, a on je bio pristojan i ponašao se kao učenik prema svojim bivšim učiteljima.

Branko: Možda je i ovo zanimljivo zabilježiti. Ja sam bio hrvatski branitelj, on je bio srpski vojnik, a sada smo sjedili u našem stanu, nakon što nam je vrlo ljubazno otvorio stan, uveo nas, i normalno smo razgovarali. S naše strane, s moje strane, zaista nema ni trunka želje za osvetom, ili mržnje. Mislim da moj susret s njim može biti poruka promatračima OESS kako se Hrvati ponašaju pri povratku u svoje domove, u promicanju suživota. Očito da je problem negdje drugdje, a ne u Hrvatima.

— Vi ste ipak još uvijek tu, u Svetom Martinu na Muri. Zašto?

— Vidite, moja djeca su napustila Baranju kad je Ivana završila četvrti razred, Augustin treći, a Sara je imala četiri godine. Oni su tijekom ovih godina nekoliko puta morali napuštati svoje prijatelje i stjecati nove. Sada ponovno prekidati školu, te se prilagođavati novim profesorima, novim školskim kolegama, novim sredinama — bilo bi, vjerujem, jednako teško kao kad smo se iznenada našli u Međimurju. Djeca su zavoljela ovaj kraj; tu su, ruku na srce, ipak provela velik dio djetinjstva (sedam godina je u djetinjstvu mnogo) i ovu školsku godinu trebala bi završiti ovdje. Vidjet ćemo... Možda se ipak vratimo i ranije... Evo, i to je jedan od problema nas prognanika, koji žele postati povratnici, a to nas ponovno stavlja u neravnopravan položaj s onima koje rat nije pogodio.

— Vaša Misa — nije li to na neki način i zahvala Bogu?

Ružica: Svakako. Mi u Svetom Martinu na Muri živimo preko puta crkve i sâm pogled na toranj, sâm zvon crkvenih zvona, nas obogaćuje. Naša Ivana je imala prvu pričest neposredno prije rata, u Baranji, Augustin i Sara ovdje, u Međimurju, i nastojimo svoj kršćanski život živjeti što intenzivnije, od pobožnosti prvog petka, do svibanjskih i listopadskih pobožnosti; dakako, svake nedjelje smo na misi — i u tom ozračju spontano smo došli na ideju da uglazbimo misu. Ja sam za diplomski ispit na Glazbenoj akademiji imala Mozarta, i ne mogu reći koliko je Mozart bogatstvo, ne samo za europsku glazbu, nego za svakoga od nas. Što smo Branko i ja više ulazili u glazbu, ali i u liturgiju — više nam se nametala misao da i sami stvorimo glazbu koja će obogatiti litirgiju, Misu.

— Vi ste, Branko, za "Glas Koncila" rekli nešto znakovito. Domoljublje, rodoljublje i bogoljublje nazvali ste jednom, jedinom ljubavlju. Pojasnite...

— Kad sam, u rovu, u hladnoći, u zimi, daleko od svoje obitelji, svakodnevno bio u životnoj opasnosti, molio sam... Tada sam shvatio da je to zaista jedna, jedina ljubav. Ne možete iskreno voljeti svoju obitelj, ako ne volite svoju domovinu; ne možete iskreno voljeti Boga, ako ne volite one koji su vam povjereni. A meni je bila povjerena ne samo moja obitelj, nego i moj narod i moja domovina. Ne može netko voljeti samo nekoga ili samo nešto — to je sebičnost. Bog je izvor svih pravih ljubavi — i domoljublja i čovjekoljublja.

— Branko, Vama i Vašoj obitelji zahvaljujem za Misu, za druženje i ... zakazujem novi razgovor, na premijeri.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

IDU LI SKUPA BOG I BOGATSTVO?

ZIPKA SVETOG JOSIPA

Nije tako davno da se Josip s Marijom i Isusom vratio u svoj Nazaret iz Egipta, gdje se bio sklonio pred Herodovim progonstvom. Kako je to sve lijepo i brzo prošlo!, razmišljao je dok se nakon naporna rada odmarao pred svojom radionicom na svježem proljetnom zraku. Da, pod Božjom se rukom čovjek može uvijek osjećati sigurnim, a što se tiče vremena — za njega je tisuću godina kao jedan dan, pa na sve stiže i sve u pravi trenutak rješava, blagoslovljen neka bude uvijeke...

* * *

Dok se Josip tako bavio ovim svetim i zahvalnim mislima, pojavi se pred njim Sufo, bogati trgovac tkaninom, koji mu se odmah prijazno obrati:

"Gospod bio s tobom, Josipe! Eto, dođoh k tebi s jednom zamolbom. Kako se, naime, dobar glas čuje nadaleko, čuh i ja za tebe i za tvoje majstorstvo. Da ne duljim, želio bih da za moga sinčića, kojim me je Svevišnji upravo obdario, napraviš zipku kakva se pristoji mom rodu i porodu: od ponajboljeg materijala, izrezbarenu i ukrašenu, jednom riječju — kraljevsku!"

Josipu je narudžba došla kao ozeblu sunce. Nije on bio bez posla. Nakon toliko godina odsustva mještani su ga upravo obasuli svojim zahtjevima da im ili nešto nova izradi, ili staro, rasklimano i dotrajalo — bilo to pokućstvo, bilo na samoj kući — popravi. Obraćali su mu se i najsiromašniji, znajući ga kao čovjeka koji ne utjeruje dugove; štoviše, koji je spreman učiniti im mnogu uslugu besplatno. No, baš je započeo mjesec ubiranja poreza i trebalo je "dati caru carevo", a u njega ovoga trenutka ni prebijena novčića. Spremno je, dakle, prihvatio upravo ponuđenu narudžbu.

Već sljedećeg jutra marljivo se dao na posao. Odabrao je najljepše cedrove daske, stavio na se radnu pregaču, uzeo u ruke pilu i bladnju i zipka je bila — štono riječ — u tren oka gotova. Veselo ju je odnio trgovcu Sufi. I on se obradovao kad je vidio da je zipka već gotova i spremna da u nju položi svoje novorođenče. Ali samo u prvi trenutak. Kad ju je pomnije promotrio, namrštio se i — jednostavno — grubo otjerao Josipa:

"Što si mi to donio!? Nisam li ti rekao da mora biti ne samo od dragocjena drva, nego i izrezbarena i lijepo ukrašena — kao za kraljevskog sina? A ovo, što je to? Nosi tu podrtinu svojoj siromašnoj Mariji!"

"Ali, prijatelju, upravo me ona savjetovala pri radu i kazivala mi kakvu zipku moram učiniti, kakva je najzgodnija za novorođenče. Kao majka, ona to najbolje zna. Vidi, da se zipka zanjiše gotovo da i nije potrebno drugo nego majčina mila i slatka uspavanka...", uvjeravao ga je Josip.

Uzalud. Sufo ga, uostalom, nije više ni slušao. Živo je nekom kupcu dokazivao kako komad tkanine što mu ga je nuđao vrijedi zapravo i dvostruko više.

* * *

Josip se sa svojom zipkom žalostan povukao, ne toliko zato jer je nije unovčio, koliko što je njegov rad bio prezren; njegovo djelo, s tolikom ljubavlju rađeno, tako je grubo odbijeno — a dogodilo mu se to prvi put u životu!

Idući putem prema svojoj radionici, naišao je na siromašnu Saru. Bila mu je poznata po Marijinu pričanju i potpomaganju. Koračala je još žalosnija od njega samoga. Pričinilo mu se da joj niz lice nezadrživo klize suze.

"Što ti je, Saro? Koje te nevolje biju?", pokušao ju je blagim riječima više utješiti nego saznati o čemu se radi.

"O, Josipe, žalosna sam ti ja i ucviljena majka i udovica. Ta znaš da mi je nedavno umro muž i tako, jadna i siromašna, ostadoh sama sa svojim novorođenčetom, koje je on — Gospod mu podijelio mir u svom krilu! — mogao samo nekoliko dana nositi na svojim očinskim rukama. Pošla sam, eto, u potražnju za šibljem, iz kojega htjedoh isplesti — znaš, kao što se pletu košare — zipku za svoje miljenče. Ali ništa! Sve je ili predebelo ili pretanko, ili suho i krhko, ili trulo..."

"Ne plači, Saro! Evo ti ova zipka koju upravo nosim kući. Napravio sam je za trgovca Sufu, no on ju je prezrivo odbio, jer da je prejednostavna i preskromna za njegovo dijete. Za tvoga će pak sinčića biti kao da ga ti sama na svojim rukama ljuljaš i uspavljuješ."

"Ali, Josipe... Ti znaš da ti ja nemam čime platiti!"

Ovaj put bio je Josip onaj koji nije ništa ni slušao, ni čuo. Približivši se Sarinoj kući, skinuo je zipku sa svoga ramena i, kao neko dragocjeno blago, pažljivo je stavio pred kućna vrata. Sara mu je još nešto htjela reći, no on je samo odmahnuo rukom i polako se uputio prema svom domu.

* * *

Sufo se, međutim, požurio u gradić Seforis da naruči novu zipku. Naravno, morala je biti onakva kakvu je očekivao od Josipa. O trošku nije htio glasno govoriti, da ne povrijedi siromašan svijet. Želji mu je bilo brzo udovoljeno.

Jednom gotova, dopremio ju je kući i odmah u nju položio svoga mališana. Osjećat će se u njoj, mislio je, kao mali princ. Da, ali... već pri prvom njezinu pokretu počela je zapinjati i tako škripati da se dijete, namjesto da zaspi, rasplakalo i toliko deralo te nije bilo druge nego da ga majka uzme u svoje ruke.

"Eto ti, Sufo, kad ne slušaš žensku čeljad, koja zna što djetetu treba!", navalila je djetetova majka na svog muža. Čula je, naime, i ona nešto o Marijinim savjetima pri izradi one prve, Josipove, zipke.

Drugoga dana isto. I trećega. Ljutit na sebe i na cijeli svijet, Sufo tada pograbi zipku, iznese je na dvorište i s nekoliko udaraca sjekirom razbi je na komadiće. Istoga dana ode do Sare te je zamoli da mu dade zipku koju je primila od Josipa. Dat će joj za nju, ako želi, i samo suho zlato.

"Moje je zlato, evo, u ovoj zipci!", odgovori mu Sara. "A nju Vam, čestiti gospodine, ne mogu dati, jer bih time povrijedila Josipovu dobrotu prema meni."

Videći da nema drugog izlaza, Sufo je odlučio poći do Josipa i naručiti novu zipku. No Josip je već imao toliko drugih narudžbi i obveza da se za dulje vrijeme nije mogao uhvatiti sličnoga posla.

"A što ću sa svojim djetetom, gdje će ono spavati?", reče mu na to, gotovo plačući, razočarani Sufo.

"Odnesi ga k Sari; zipka što sam joj dao dosta je velika i komotna i za njezina i za tvoga sina. Ona je dobra i rado će to prihvatiti."

Poletio je ponovno k Sari, koja mu odmah spremno odgovori:

"Ako želite samo to, donesite mi još ove večeri svoje dijete. Moja će uspavanka biti dovoljna i za dvoje."

Zadovoljan takvim rješenjem, Sufo je ipak htio platiti za zipku kao da je njegova. No kad je došao k Josipu, on je to glatko odbio:

"Ja sam već plaćen blagoslovom siromašne udovice. Učinio bih krivo kad bih taj blagoslov zamijenio za nekoliko novčića. Zipka je lagana i ljulja se veselo, jer je zipka ljubavi. Nego, dragi prijatelju, umjesto da je meni platiš, preuzmi na sebe brigu za onu siroticu, koja ni sama nema od čega živjeti, niti zna kako će spojiti kraj s krajem..."

Sufo je konačno odlučio da Saru i njezino dijete uzme k sebi, u svoj topli i bogati dom. Već iste su noći dvojica mališana slatko spavala u Josipovoj zipki, ljuljani dirljivom i milom uspavankom siromašne Sare.

I Sufo je te noći smireno zaspao, sanjajući kako ljubav siromaštva i dobrote može i njemu, bogatomu, vratiti zadovoljstvo i blagoslov.

Josip se pri svemu tome prisjećao one noći kad je Marija u hladnoj štalici rodila Isusa i položila ga u jaslice, na malo tvrde slamice. Za zipku Josip tada nije imao ni vremena, ni mogućnosti. Malom je Isusu ipak bilo ugodno i slatko bi usnuo. Grijale su ga i uspavljivale očinska i majčinska toplina i ljubav. Nije li to sve što je jednom djetetu uopće potrebno?

ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

NOVE KNJIGE I ČASOPISI

Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima,

Trg kralja Tomislava 21, 10000 Zagreb

Josip Jakšić: PRAVEDNIK ŽIVI OD VJERE - Kratak prikaz kršćaskoga nauka za odrasle; III., dopunjeno izdanje — Pomagalo namijenjeno onima koji čine "prve korake života u vjeri i iz vjere".

Carmen Kukuljević-Sakcinska-David: U VRTLOZIMA ŽIVOTA — Slike iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti.

 

Majka Regina Terezija od Isusa, OCD: NEBESKI OTAC KAO DOBRA MAJKA — Život i djelo Karole Trbljanić (1898-1984), prve hrvatske karmelićanke. Narudžbe kod izdavača: Samostan Kraljice Karmela, Brezovica - Zagreb, 10251 Hrvatski Leskovac, pp 15.

Vinko Juzbašić: DRAGA GOSPA BOŠNJAČKA — Ukazanja u Bošnjacima 1945-1963. Cijena: 20 kn + poštarina. Narudžbe prima: Vinko Juzbašić, Lj. Gaja 60, 32275 Bošnjaci.

JUKIĆ — br. 26-27/98. Teme: Franjo Asiški, Feministička teologija; Niklas Luhmann... Narudžbe prima: Jukić, A. Bosne Srebrene 111, 71000 Sarajevo, BiH.

KATEHEZA — br. 4/98. Teme: Svjedočki vjeronauk; Odgoj za kršćansku molitvu u katehezi; Kako danas govoriti o religiji?... Narudžbe kod: "Kateheza", Vlaška 36, 10000 Zagreb.

MARULIĆ — br. 6/98. Teme: Uz rub; Predstavljanje jeronimske Danice; 100. obljetnica rođenja dr. J. Šćetinca... Narudžbe kod izdavača: "Marulić", Trg kralja Tomislava 21, 10000 Zagreb.

OBNOVLJENI ŽIVOT — br. 4/98. Teme: Kardinal Stepinac - mučenik vjere; Smisao čovjekove slobode; Socijalni nauk Crkve u današnjoj evengelizaciji... Narudžbe prima: "Obnovljeni život", Jordanovac 110, 10001 Zagreb, pp 169.

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET…

VIŠE OD STO VJERSKIH ZAJEDNICA, POKRETA, SLJEDBI...

HRVATSKI "AREOPAG"

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

Na temelju višegodišnjega neovisnog i samoinicijativnog promatranja i istraživanja duhovnih pokreta u Hrvatskoj, do danas sam prikupio materijale o postojanju više od sto kršćanskih (nekatoličkih) vjerskih zajednica, Crkava, (pseudo)religioznih udruga, New age pokretâ, izdavačkih kuća, (eklektičko) terapeutskih ustanova, poduzeća i sljedbi.

Veliki Jubilej, kojemu idemo u susret, za neke je od njih razlog apokaliptičkih strepnji i zlogukih proročanstava, dok on za druge predstavlja optimističan preokret iz zodijačkog znaka ribe (simbola kršćanstva) u Novo doba, doba Vodenjaka, koje predskazuje pad institucionalnih i autoritativnih religija i ulazak u doba punoljetnosti čovječanstva. Vrijeme u kojem živimo je porođajno vrijeme, vrijeme transformacije, promjene svijesti, njezinog proširenja i postizanja viših stupnjeva svijesti, što imaju omogućiti razne (i okultne) tehnike, terapije, meditacije i (često i magijske) prakse.

Kako se na novootvorenom "sajmu religija", "duhovnih restorana" i novih ideja snašao čovjek kršćanin? Je li i sâm pružio ruku i ubrao plod s "izazovnog stabla", uz obrazloženje da je "stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno" (usp. Post 3, 6), ili je, uz poštivanje različitoga, svoje još više znao cijeniti? Preduvjet za ovo drugo je dobro poznavanje prave cijene "robe na tržištu".

* * *

Iz prikaza koji slijedi razumljivo je da izuzimamo ionako dobro poznate i stoljećima prisutne velike konfesije na našem tlu. Nakon uvodnog priloga o postojećim duhovnim gibanjima u Hrvatskoj, kome posvećujemo prvi broj "Veritasa", uslijedit će prikaz učenja pojedinih niže imenovanih pokreta i njihova djelovanja, pri čemu ću se obilno koristiti stečenim dojmovima u susretu s istima, kao i većini čitatelja dostupnom literaturom na hrvatskom jeziku, koju su oni sami izdali. Posebno ću se osvrnuti na okultno-magijska učenja, na njihove posljedice, na neka djela iz područja magije, ezoterijskih učenja, okultizma i sotonizma.

Spomenute pokrete promatrat ćemo u svjetlu Objave. To znači da ćemo, u svjetlu Kristova uskrsnuća, pokušati ne previdjeti njihova pozitivna nastojanja, uspostavljajući u nekim aspektima i dijalog s istima, jer je dijalog, kako piše papa Ivan Pavao II., novo ime ljubavi. Ali isto tako nećemo prešutno zaobići ni ona područja gdje se dotični udaljavaju, ili su nespojivi s objavljenom Istinom. Napose ćemo istaknuti ona učenja koja su se vješto prerušila u kršćansko ruho, pa ih je prihvatio i određeni broj katolika, ne uviđajući da njihova učenja potkapaju i same temelje kršćanstva.

Redoslijed prikaza ovih pokreta ovisit će o interesu čitateljâ, koje pozivamo da pismenim putem (na adresu Uredništva "Veritasa", uz naznaku: Za rubriku "Vodenjaku ususret...") upute svoja pitanja i prijedloge. Štoviše, hrabrimo ih i potičemo da iznesu i svoja svjedočanstva o eventualnom susretu s učiteljima i guruima, te s učenjima novodobnih pokreta. Napose će autor ovih redaka biti zahvalan ako mu čitatelji pomognu u registriranju i istraživanju novih pokreta, koji nisu uvršteni u dosadašnji popis.

Prikaz je ograničen na postojanje i na djelovanje pokretâ u Hrvatskoj.

Kršćanske Crkve i pokreti

U prvoj skupini kršćanskih Crkava i pokretâ kršćanske provenijencije (a dijelom i u drugoj skupini) nazive smo uglavnom (!) rabili prema podacima "Dokumenta 25/36" Službe državne sigurnosti (SDS), prikupljenih na temelju istraživanja SDS Centar Zagreb, sabranih u jedan dokumenat, pod nazivom: "Pregled vjerske, klerikalne, subverzivno-propagandne i obavještajne aktivnosti pojedinaca iz tzv. malih vjerskih zajednica i sekti", s nadnevkom od 22. veljače 1990., koji obuhvaća rezultate istraživanja o spomenutoj temi unazad deset godina od gornjeg nadnevka. Podaci ovog dokumenta skupljani su sa svrhom da posluže strateškim ciljevima minulog sistema i, po našem sudu, u mnogo čemu su manjkavi, a — nadasve danas, nakon mnogih promjena — i zastarjeli, što se dade zaključiti već i iz samih imena nekih Crkava i pokreta, te iz njihova jednostranog "trpanja u isti koš".

Uz minimalna razgraničenja (između kršćanskih Crkava i pokretâ nasuprot nekršćanskim, čija prilagodba nam je bila nužna za naš budući prikaz) ipak smo se, ali samo kao polazišne hipoteze, u ovom uvodu nastojali držati zastarjelog prikaza koji donosi spomenuti Dokumenat, kome ćemo u narednim brojevima, kod prikaza pojedinih Crkava i pokreta, nastojati suprotstaviti činjenično stanje. Kršćanske Crkve i pokrete složili smo abecednim redom, samo zbog preglednosti.

1) Adventisti vegetari
2) Apostolska kršćanska crkva, poznata i kao Nova apostolska crkva
3) Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana — Mormoni
4) Evangelička crkva
5) Hrvatska katolička crkva
6) Hrvatska starokatolička crkva
7) Internacionalna misionarska zajednica "Navigator’s"
8) Isus Krist — Božja crkva svetih
9) Kristova crkva
10) Kristova crkva Betanija
11) Kristova crkva braće
12) Kristova duhovna crkva malokrštenih
13) Kristova duhovna crkva nogopranih
14) Kristova pentekostalna crkva (nakon rata zvala se Kristova duhovna crkva)
15) Kristovi učenici, prozvani i Smitovci
16) Kršćanska adventistička crkva (subotari)
17) Kršćanska baptistička crkva
18) Kršćanska reformatorska crkva — Kalvini
19) Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka
20) Menoniti
21) Metodisti
22) Nazarenci
23) Novoapostolska crkva
24) Reformni pokret adventistâ sedmog dana
25) Slobodna katolička crkva
26) Udruženje evanđeoskih vjerskih službenika u RH
27) Unija reformnog pokreta adventistâ sedmog dana

Nekršćanski pokreti i guru-religije

U drugom dijelu predstavljamo nekršćanske pokrete u čijoj se pozadini, u ulozi osnivača i pokretača, nalazi neki duhovni učitelj ili guru, a većina njih se dade sresti i na zagrebačkim ezoterijskim sajmovima, koji se održavaju u organizaciji "Mystik Tours d. o. o.".

1) Ananda Marga (Put blaženstva)
2) Ananda-Sanga: Kriya Yoga
3) Antropozofsko društvo
4) Baha’i
5) Centar Novog doba (CND)
6) Crkva Ujedinjenja velečasnog Moona i "CARP"
7) Društvo "Joga u svakodnevnom životu, Zagreb"
8) Hrvatska udruga umijeća življenja (The Art of Living Foundation)
9) Komaja — Društvo za razvoj ljubavi i svijesti
10) Life Design — Art of Living (Umjetnost življenja po vlastitoj volji)
11) Lotos ljubavi (sanskr. "Prem Pankaj", od 1922. prozvali su se Zajednica kršćana)
12) Međunarodno društvo za svjesnost Krišne "ISKCON"
13) Pokret "Sry Sathya Sai Baba"
14) Raya-Yoga — Misija božanske svjetlosti (Divine light Mission)
15) Scientology
16) Sry Chinmoy centar
17) Teozofsko društvo (u čijem krilu djeluje i Slobodna katolička crkva)
18) Transcendentalna meditacija (TM)

Alternativne terapije

U grupu alternativnih škola, terapija, glazbi..., s većim ili manjim prizvukom New age duhovnosti, svrstali smo abecednim redom:

1) Brahma Kumaris (BKWSU) — World Spiritual University (Svjetsko duhovno učilište)
2) Biobil (održava razne tečajeve o kristalima, bioenergiji, "bils" meditacije pozitivnih misli...)
3) Centar Alexander d. o. o. (vodi ga bračni par, Vera i Branko, iscjelitelji)
4) Centar za ozdravljenje promjenom stavova (bave se alternativnim pristupima cjelovitom zdravlju, astrologijom..., predstavljaju se i kao savjetovalište "Mareya")
5) Društvo kreativnog življenja (osposobljava reinkarnacijske terapeute)
6) Dvostruka Duga d. o. o. (održavaju radionice, tečajeve... iz područja duhovnosti Novog doba)
7) Free Energy Wokshop (Energizacija plesom, pjesmom i meditacijom)
8) HOLIS — Holističko transformacijski centar — Alternativna medicina Novog doba
9) IDRA d. o. o. (Posebno zapažen proizvod "KEOPS 2001" — Biopiramida)
10) Intenziv Sunjate
11) Ji Đing
12) LAHOR — Hrvatsko društvo preporoditeljâ
13) Lotosova moć d. o. o. (dr. Giovanni Garbin)
14) Mako Centar (nudi razne alternativne tehnike iscjeljivanja)
15) Medija T
16) Ocean blaženstva— Ananda Sagara (Ansambl za new age glazbu)
17) Pamia Monti d. o. o. (Centar duhovne snage)
18) Pokret za povratak čovjeka prirodi (registriran je kao humanitarna udruga, a bavi se iscjeliteljstvom i davanjem savjeta o uspjehu)
19) Prijateljski krug Brune Groninga
20) Ragbi-Bingo (pruža usluge preporađanja)
21) Reiki
22) Samozvani prorok Ivica Prokić
23) Sigma — Antistresni program (pruža pomoć u uklanjanju stresa, psihosomatskih oboljenja, nesanica...)
24) Studio MG Kavita (još jedan od Centara s alternativnim metodama iscjeljivanja)
25) TRIGON (pruža usluge preporađanja)
26) Umijeće življenja (nasljeduju učenje gurua Sri Sri Ravi Shankara, a na tečajevima se inicira u iskustvo Sudarshan Kriye, koja putem duha vraća tijelu, umu i duhu potpuni sklad)

Biblioteke Novog doba

Do danas se na hrvatskom jeziku može nabaviti brojna literatura s područja alternatine medicine, okultizma, magije i sotonizma. Među zapaženim djelima s područja domaće alternative izdvajamo prošlogodišnju knjigu "Enciklopedija alternative", koja donosi popis imena stotinjak domaćih alternativaca koji se bave okultizmom, kristalima, bioenergijom... u svrhu iscjeljivanja. Brojna djela s ovog područja mogu se nabaviti i u sljedećim specijaliziranim bibliotekama:

1) Astral Vesna (privatni nakladnik, koji pod imenom "Vještica Vesna", u izdanju biblioteke Aquarius, izdaju brojnu okultnu i magijsku literaturu)
2) Biblioteka "Novo doba" (izdaju "Knjige koje će promijeniti vaš život")
3) Biovega d. o. o. (bavi se izdavanjem knjiga s područja zdravog stila življenja, prirodne prehrane, orijentalne astrologije...)
4) Ivica Prekop (kupcima dostavlja "djela koja su teško dostupna za većinu ljudi")
5) OM d. o. o. (uz izdavanje "New age" oglasnika, u kojem propagiraju slične sadržaje, osnovali su i "Centar za teorijska i praktična istraživanja graničnih znanosti")
6) Studio Tahuti biblioteka (predstavlja kopije "rijetkih knjiga ili skripti" iz područja okultizma, alkemije, tarota, astrologije, kabale, teozofije...)

(Vegetarijanski) restorani i odmarališta s obilježjem Novog doba

1) GANGA (Vedski vegetarijanski klub)
2) Makronova (poslužuju makrobiotičke specijalitete i vegetarijanska jela, uz velik izbor kineskih terapija i učenja)
3) Oaza života (restoran u Lovranu, u kojem se održavaju i razni alternativni skupovi)

Budizam

1) Dharmaloka budistička zajednica (prva novoosnovana budistička zajednica u Hrvatskoj)

Tehnike i terapije iz Kine

1) Centar za terapeutske i borilačke vještine (u kojemu se održavaju tečajevi kineskih tehnika i duhovnosti, od kojih smo zabilježili: a) "Chi kung"; b) "Lohan Kung" (iz porodice "Chi Kung" energetskih vježbi); c) "Tai-chi chuan"; d) "Chi Gon")
2) I Ching (kineska okultna metoda)
3) Shen Qi (oko nje se svojedobno u medijima digla prilična buka)

(Pseudo)religiozni pokreti i druga učenja

1) Bela gnostička crkva — BGC (Ecclesia Gnostica Alba — EGA)
2) Dark pokret i Crna ruža
3) Duhovna škola Velikih misterija ili Božanskih misterija
4) Eckankar društvo — Zagreb
5) Ezoterijanski univerzitet (iz čijeg učenja su se razvili Božja crkva svetih i [Integralni] Exkalibur)
6) Lectorium Rosicrucianum (Rozsenkreuzeri)
7) Masonerija u Hrvatskoj — Drevna i Prihvaćena masonerija
8) Mladi poklonici pokojnog pjevača Satana Panonskog
9) Nova Akropola
10) Nova Arka
11) Ordo Templi Orientis — Red orijentalnih templara (O. T. O.)
12) Occulta shop (prvi okultni dućan u Hrvatskoj)
13) Psihokibernetika esena
14) Templari
15) Udruženje građana "Univerzalni život" (nazivaju se još i "Prakršćanima")
16) Veleposlanstvo Kraljevstva Božjeg

Pozivajući se na članak u "Hrvatskom obzoru" od 1. kolovoza 1998., list "Narod" donosi i imena sljedećih, u Hrvatsku novopridošlih, sljedbi, o kojima do sada nismo uspjeli naći nikakve podatke:

1) Anđeli dolaze
2) Božja Krila
3) Crna moć
4) Rasadnici života i smrti
5) Ugao života i smrti

Ovaj uvodni prikaz završavamo u nadi da će nam čitatelji pomoći u našim nastojanjima.

(1 — Nastavlja se.)

>[SADRŽAJ]<


DUHOVNA OBNOVA

MIJENJATI SVIJET MIJENJAJUĆI SEBE (3)

BOGA MOLE I RADE...

Što novo, na planu duhovne i materijalne obnove, pred ulazak u novo tisućljeće kršćanstva, planiraju učiniti ili već čine naše redovničke zajednice, pitali smo nekoliko redovničkih poglavarica i poglavara.

S. KORNELIJA ZORIĆ, vrhovna poglavarica sestara franjevki od Bezgrešnog Začeća

"S prvom godinom priprave za Jubilej mi smo započeli s proučavanjem pobudnice Tertio millenio adveniente, a sâmo proučavanje pratimo intenzivnijom molitvom. Svakoga četvrtka imamo cjelodnevno klanjanje u kući matici, a otvoreno je i za osobe koje žele doći izvana. Poruke naših biskupa i nakane Svetog Oca nastojimo proživljavati kroz molitvu i kroz euharistijsko klanjanje. Na planu zajednica glavne su nam teme produbljivanje zajedništva i analiza dosadašnjega stanja u zajednicama, tj. mogu li se u tim zajednicama sestre odgajati za slobodu i za svjedočenje. Živeći u zajednicama svoje družbe i živeći svoju karizmu, nastojimo svojim životom oduševljavati mlade, koji nas gledaju i koji nam dolaze. Nadam se da ćemo u 1999. imati novi odgojni plan Družbe i da ćemo se još više posvetiti odgoju mladih članica, a trajnom formacijom pokušat ćemo obuhvatiti sve, od najmlađih do najstarijih. Tako ćemo pokušati utvrditi što svaka na osobnom planu može izmijeniti nabolje, da bi doprinijele općem boljitku Zajednice i Crkve. Od velikih teorija obično nema nikakve koristi, nego gledam što ja kao pojedinac trebam i mogu izmijeniti u sebi da bi i Zajednica kroz mene dobila na toj svjedočkoj dimenziji. Potičem svaku sestru da se upita koji je njezin osobni doprinos u domovinskoj i u općoj Crkvi i svjedoči li dovoljno kao redovnica, tj. preobražava li svijet svojim životom."

O. JOZO MILANOVIĆ, benediktinski prior

"Odgovorio bih iznošenjem jedne zgode. Nedavno sam u Preku ušao u jednu trgovinu. Dok sam čekao u redu, ušla je neka žena s malim dječačićem, valjda sa svojim sinčićem. Mali, gledajući me onako za njega čudno obučena (bio sam, naime, u monaškom odijelu) i upirući prstom u me, glasno je zapitao: ‘Mama, što ovaj radi?’ Očito, nije ga zanimalo što radim u trgovini, nego što inače radim. Pozorno sam pratio što će mu mama odgovoriti, jer me zanimalo kako mama vidi moje ‘zanimanje’. Mama se sagnula, pa mu je poluglasno šapnula na uho: ‘Vidiš, on se moli Bogu.’ Bilo mi je drago što me tako predstavila. Svjestan sam da nisam dobar molitelj, ali bilo je ugodno čuti da jedna 'obična' žena dobro uočava ono glavno u našem posvećenom životu.

Povezujući to s bl. Alojzijem Stepincem, odmah mi pada na pamet koliko je on bio čovjek molitve. Uzoriti Kardinal bio je i uzoran molitelj. Njegovo geslo: 'U tebe se, Gospodine, uzdam!', psalamski je poklik. Dakle, geslo našega Blaženika je molitva. Molitva je geslo i nas benediktinaca, ali i drugih monaških zajednica. Zapravo, i svih redovničkih zajednica. Na to nas podsjeća i Sveti Otac u posinodalnoj pobudnici 'Posvećeni život', upozoravajući na opasnosti suvremenog aktivizma. U zaključku pobudnice Papa donosi pomazanje u Betaniji i poziva sve posvećene osobe da budu dragocjena pomast, koja se nekima čini nekorisna, ali koja svojim miomirisom ispunja cijelu Crkvu.

Neka nam bl. Alojzije u tome svijetli svojim primjerom."

S. INES KEZIĆ, provincijalna poglavarica sestara Družbe klanjateljicâ krvi Kristove

"Mi u provinciji zauzele smo se za pothvat pomirenja. On je proizašao iz našega trogodišnjeg istraživanja. Kroz to vrijeme smo nastojale istraživati na lokalnoj, regionalnoj i provincijskoj razini. Bila je to analiza situacije, proučavanje lokalne kulture, a posebno uočavanje potreba dotičnog mjesta. Uočile smo da trebamo pronaći jednu temeljnu orijentaciju za cijelu provinciju. To je za nas kroz ovo vrijeme izraženo kroz pothvat pomirenja, po kojem pokušavamo usmjeriti svoj sveukupni zajednički hod u budućnost. Ne smatramo da trebamo drugima puno govoriti o pomirenju, nego više poraditi na ostvarenju unutarnjeg sklada, kako bi se taj sklad mogao uspostaviti i među nama i oko nas.

Iz toga proizlaze i neka mala konkretna djela. Npr. naša prisutnost u mjestima u kojima do sada nismo bile, znak je našeg izbora da se baš u tim mjestima, koja su bila ratom razorena, ugradimo kao ‘živo kamenje’ u jednu novu sredinu i doprinesemo njezinom duhovnom i društvenom razvitku.

Zajednica u Banjoj Luci, koja je i do sada bila otvorena za razna događanja, po spomenutom izboru postaje sve više ‘centar pomirenja’. U njoj se promiču razni susreti duhovnog i ekumenskog sadržaja, što je u toj sredini od osobitog značenja. Posebno je važna uloga sestara u pripremanju i pratnji ekumenskih susreta, kao i otvorenosti za inicijative koje proizlaze iz tih susreta. Nije to vodeća uloga, nego prvenstveno uloga služenja i suradnje s institucijama koje promiču prave ljudske vrijednosti i želja da se one što više razviju.

Želimo da naša prisutnost bude otvorenost i za primanje i za davanje, jer pomirenje je prije svega dar i trebamo ga u otvorenosti primiti, ali je i ljudska vrednota koja se uz našu suradnju ostvaruje.

Smatramo da nas ovaj pothvat doista priprema za veliki Jubilej, kojemu svi idemo u susret."

Razgovarao: MARKO PUŠKARIĆ

(3 - Nastavlja se.)

>[SADRŽAJ]<


STARA I NOVA GODINA

PROŠLOST JE KAO UBRANA, OCVALA RUŽA!

DOBRODOŠLA NOVA...

Gledam prekrasnu crvenu ružu, koja me opija svojim zamamnim mirisom i neponovljivom ljepotom. Tek sada, u zrelosti svoje cvatnje, ova crvena ruža nadahnjuje svojom postojanošću, blistajući s malim bisernim kapima rose na svojim bujnim laticama. Žalosno je što je ubrana da bi uljepšavala moju sobu, jer za nekoliko dana njezina ljepota će postati prošlost; uvenut će, savinuti se, otpast će joj latice i na kraju svog življenja bit će bačena, ispraćena mojim uzdahom zbog ljepote koju je nakratko unijela u moj život.

* * *

Govorim o ruži, a u mislima ispraćam staru godinu, koja je u nekim trenucima zasjala ljepotom, dodirnula me svim čarima nježnosti, darivala mi nezaboravne trenutke dragih susreta, obasipala me dobrim danima. I sada, hodajući kroz vrijeme uspomena što ih jedna prolazeća godina prostire pred nama, pokušavam oživjeti svu ljepotu življenja, sve čari proteklih mjeseci. Raduje me svaka sitnica što je ostala u sjećanju, nedirnuta od zla, netaknuta od laži, skrivena duboko u srcu, gdje čuvam Tebe, Gospodine moj!

I zato pamtim trenutke koje sam Ti poklonila, sve molitve koje sam na Tvoje grudi izlila, sve riječi koje su me uvijek k Tebi vodile, ne dajući mi da skrenem s puta, da zakasnim na gozbu Tvoje dobrote, da zaboravim osjećaj ljubavi koji jedino Ti možeš uliti u moje gladno srce, gladno Tebe, a da ja ostanem uvijek ista, skromna i neuzdignuta. Ova godina što prolazi, ovo vrijeme uspomena nije uvijek bilo tako sjajno, jer poput moje ubrane ruže i njoj je došao kraj. Nekome je donijela radost, ispunjenje snova sanjanih, a nekome suze, tihu bol za izgubljenim, uzaludnu nadu u bolja jutra, tešku samoću bez prijateljâ koji bi pokucali na vrata, bez rođakâ koji su ostali skriveni u svojoj ljušturi sreće i ne mareći za usamljene i napuštene...

Zbogom, Stara... Ponavljam ove riječi šaptom, jer se bojim da mi glas ne zadrhti, da ne zaplačem, da suzama ne zalijem naš rastanak. Bila si i lijepa i dobra, ali i teška i stvarna. Sjala si i boljela, samo te je Gospodin učinio podnošljivom, živućom, gorljivom. Znaj, pamtit ću te, Stara... Tebi Zbogom, bez povratka, a dobrodošlica Novoj, sjajnoj, blistavoj kraljici, koja je već sasvim blizu pragu trećeg tisućljeća. Osjećam je u svoj njezinoj raskoši, te poželim za sve stanovnike svijeta kočije radosti, mnogo zrelih plodova s obrađenih polja, kao i zagrljaje mira, koji će se širiti od čovjeka do čovjeka, šaljući ih dalje, do svakog stanovnika kugle zemaljske, jer moja Hrvatska nikad neće zaboraviti dane rata; uvijek, sa svim dolazećim godinama, isto će boljeti pokošena mladost, zaspali anđeli u srcima žalosnih... Poželim još puno hrane u zemljama gladi, puno razumijevanja i tolerancije u srcima velikih ljudi, koji nam kroje budućnost...

Neka u naručju Nove kraljice teku slapovi dobrih želja, neka njihova ispunjenost bude radost koju ćemo naći u susretu s Tobom, Gospodine. I daj da se odmorimo nahranjeni Tvojim blagoslovom, da se opijemo zaliveni Tvojim molitvama, da zauvijek zalutamo u Tvoje Srce, da ostanemo u njegovim dubinama, da nikad ne poželimo i ne pronađemo put iz Srca Tvoga, jer s Tobom, u naručju Nove godine, pred pragom trećeg tisućljeća, nikad se nećemo izgubiti i nikad se nećemo osjećati izgubljenima. Zbogom, zbogom Stara, a dobrodošla Nova...

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

A ŠTO VI MISLITE?

Kraj stare i početak nove godine uvijek je vrijeme zbrajanja i oduzimanja primitaka i izdataka. I za izdavače to je vrijeme najaktivnijeg pisanja i dopisivanja. U to spadaju poticaji i traženje novih pretplatnika, te pozivi na izmirenje dugovanja prema nakladnicima. Primili smo puno božićno-novogodišnjih čestitki, a uz njih, onako usput, otkazivanje ili ohrabrenje i nastavak daljnjega primanja "Veritasa".

Zanima nas dijele li svi, ili bar većina čitatalja, mišljenje jednog župnika iz Splita, koje je izrazio u svom dopisu, pa čitatelje molimo da nam pišu o ovoj ili o drugim temama koje ih zanimaju. Naše stranice su otvorene za svaki dobar prijedlog, za svaku sugestiju, prigovor i konstruktivnu kritiku.

Evo sadržaja pisma iz Splita:

"Zbog previsoke cijene, nekoliko nepromišljenih napisa u listu "Veritas"; zbog sadržajne i uređivačke razjedinjenosti katoličkog tiska, zbog usitnjenosti i tematskih ponavljanja, te ponude svih istim čitateljima, što rezultira premalim utjecajem na javno mnijenje, otkazujem pretplatu na "Veritas".

Okupite se sve kaoličke snage, povežite sva sredstva i mogućnosti; pružite, ako se ne može dnevnik, makar tjednik sa svim temama, potrebama i područjima života i događanja. Kršćanska informacija na sve što dodiruje čovjekov život. Ljudi nemaju vremena i nisu bogati kupovati desetak listova, i k tome jedne tematike, koja se u svima ponavlja, pa i s velikim zakašnjenjem.

Radi općeg dobra raditi brzo, zajednički i obuhvatno!" 

Osim nelogičnosti između "sadržajne i uređivačke razjedinjenosti katoličkog tiska", te "tematskih ponavljanja", o kojima autor dopisa piše, ima i drugih tvrdnji koje su veoma upitne i s kojima se, naše je mišljenje, većina čitatelja ipak ne slaže. Ne želimo ipak o tome previše, da ne bismo reagiranja čitatelja već sada, unaprijed, usmjeravali "na svoj mlin". Očekujemo vaše komentare.

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

 

ZNANJE VOLJE ZA MOĆ I ZNANJE SAMOOSLOBAĐANJA

RAČUNICA SAMOOSLOBAĐANJA

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Nakon Krista više ne živimo u svijetu gdje su broj i ideja na vrhu, već međuosobni odnos i subjekt. No, možda matematiku duha i nije trebalo zaboraviti?

Znanje je moć. Moć je opasna. Duboka su znanja opasnija od plitkih. Ne samo prirodoznanstvena znanja, kojima proizvodimo nuklearne bombe, radioaktivni i kemijski otpad, naprave za mučenja i narkotike, sredstva za razaranje duša i za pranje mozga, genetičke nakaze i sveopću informatičku kontrolu; opasna su također i društvena i humanistička znanja, iskorištena u ideologijama, u ekonomskoj promidžbi i u raznim manipulacijama. Upoznaš svijet, ovladaš njime i svim bićima u njemu, uključujući i ljude. Vladaš. Vladaš? Vladaš nad navikama i uvjetovanim refleksima: i sâm si navika i uvjetovani refleks. Sve oko sebe pretvaraš u stvari i sâm postajući stvar. Nitko nikad nije umakao povratnome djelovanju vlastitih čina. Led sleđuje led, u ogledalu znanja zrcališ predmete, ulovljen u ogledalu, kao umnožena slika praznine. A, zašto? Čemu ogledala kada staklo može biti i prozirno, pa ugledaš cvijet, i kušaš naranču; planine su modre, miriše vjetar. Kakva je moć za to potrebna?

Eh, sretni su moćnici koji žele moć, sretni bogataši koji žele bogatstvo, i pustinje koje vole pijesak, postvareni tipovi kojima su stvari dovoljne. Ali, što ako poželiš voljeti i biti voljen? Ako te očara zov slobode i Duha, pa poželiš istinske susrete? Tu vrijede neki drugi zakoni od zakonâ sraza silâ i otpora. Kontraproduktivna je moć kada poseže za ljubavlju, uzaludno premoć hlepi za duhom i slobodom; vlast nad stvarima ne dosiže osobe. Tu valja početi od sebe i vrijede naopaki zakoni, sebedarje umjesto grabljenja, malenost umjesto napuhane veličine, odricanje umjesto neutažive požude, hotimična nemoć nasuprot volje za moći.

Tu najviše sebe ima onaj tko se najviše razdao, svemoćan je onaj tko se sasvim oplijenio; zaljubljeni sluga je kralj, i tek tko je sav ljubav uistinu vlada svime. Skriveni su zakoni slobode u nama, naših čina i protučina, zločina i kazne, dobročinstva i nagrade, odricanja i darovanosti, zakoni duha.

Čak su i ti zakoni duha odavno shvaćeni matematičkima, skladom jednadžbi količina, zamršenim računom djelovanja i trpnje, zaslužnog uspinjanja kroz nakit sfera ili pada u kaotični bezdan. Valjda su već od pretpovijesti geometrizam nebeskih kretanja uspoređivali s geometrizmom zakona duše; na egipatskim slikama, gle, vagama apotekarski mjere dušu i količine zasluga i grijeha, pa su za Pitagoru i Platona ti zakoni ključni zakoni svemira, a zakon u tvari tek odbljesak matematičkih zakona duha. Matematička pneumofizika prethodi fizici, i više su u njoj vidjeli neumitni i zakonomjerni račun, nego u, tada gotovo nematematičkoj, fizici.

* * *

Ali, onda je došao Isus Krist i njegovi; rekao je: oprošteni su ti svi grijesi, počni iznova kao od majke rođen, ljubi i čini što hoćeš. Isus je brisao prošlost i činio sve novo. Zašto razbijati glavu s proteklim računima, kad je potrebno samo prihvatiti križ i voljeti. Nevin si odmah čim se predaš zagrljaju Boga. Što će ti računalo svemira kada se utječeš Gospodaru računala, a njegova je volja iznad brojke; on ti unaprijed uračuna sve ono dobro koje ćeš učiniti u njegovoj milosti, a ti se ne brini oko salda, jer Bog je iznad vremena i računa; neka se mlinac brojki vrti daleko, izvan dohvata misli, kao sasvim nebitna stvar, jer međuosobni odnos prethodi svim računicama.

Kada se iznova rađala fizika u novome vijeku, zaborav je prekrio duhovni račun; nema ga u Galileja i Newtona, ni u Kartezijevu vidovitu bljesku, pa utoliko se više tvarni svemir razotkrio matematičkim, ukoliko je više duhovna matematika nestala u zaboravu. Matematika je pripala sferi silâ i otpora, stvari i predmeta, moći i protumoći. Zaboravilo se na matematiku dobročinstva i nagrade, povratnosti djelovanja, matematiku odricanja i darovanosti, matematiku oslobađanja.

Pa to je, s jedne strane, i razumljivo, jer nakon Krista više ne živimo u svijetu gdje su broj i ideja na vrhu, već međuosobni odnos i subjekt. No, možda tu matematiku slobode i nije trebalo sasvim zaboraviti, ako ju se ispravno shvati kao podređenu Bogu i drugorazrednu naspram osobnoga odnosa. Možda ju nije trebalo sasvim zaboraviti, jer smo preplavljeni matematikom gramzivosti, računicom volje za moć, u modernoj znanosti i, još više, u modernoj ekonomiji. Pada li nekome na um da postoji i neki drugi račun osim računa tvari u gibanju, osim računice ovladavanja nad stvarima? Onda nam svemir još više izmiče iz naših gramzivih ruku i proračunatoga ovladavanja i predvidljivosti, izmiče u deterministički kaos, jer kaosom nazivamo sve ono čime ne možemo ovladati, i ako nešto više ne možemo izmjeriti i izvagati, onda, mislimo, tu više nema ni reda ni sklada, pa je svemir kocka na razbojničkom stolu, ruski rulet sveopće katastrofe.

* * *

Većini ljudi takvim izgleda svijet danas. Liči na vašarski kotač Fortune i na vrzino kolo boga-Slučaja, na kvantnu ludnicu i na statistički košmar, na rat svakoga sa svakim, na pustinju egocentrika i na gužvu samotnika, na lanac nepravdi i na iščašenje duha. Nigdje mjere, nigdje sklada, nigdje pravde.

Pa što? Ako izgleda da kotač Fortune neke diže bez mjere, neke bez mjere spušta, je li tamo gore bolje, je li tamo dolje u svemu gore? Pa je gore moć i samoća, dolje prijateljstva i Bog. Zar ispunjenje pravde možemo vidjeti tek u onostranosti? A ovostranost je tek nered i nepravda? Ima li reda u toj ludnici? Nismo li, ipak, nešto zaboravili?

Ne odgovara li naša cjelovita sudbina našem ukupnom činu i najdubljoj želji srca? Ma koliko to u vremenitom trpljenju nepravdi ne možemo vidjeti. A možda i možemo?!

 

KAKO DA SE LÚTAK PRETVORI U DJEČAKA?

PINOKIO

Sve što učiniš biva odmah ispravljeno. Ravan put uz pomoć buldožera. Biti marioneta, makar marioneta dobroga Boga, to nije ljudska egzistencija.

Jadni Pinokio, koliko su te izvarali! Prava nepravda.

Iskopaj rupu u zemlji i zasadi svoja četiri zlatnika da ti izraste stablo puno svjetlucavih kovanica. Pinokio, badava si čekao. Lisica i Mačak potajice ih iskopaše i odniješe. Lakovjerna si budala, moj Pinokio. Svidjela ti se kazališna slava marionete. Skakućeš privezanih nogu i ruku, a drugi povlače konce. Svi ti plješću, a ti plešeš kako ti sviraju, pa se tobože smiješ, a plačeš, pa te zaključavaju u zlatnu krletku. Ili, otok zadovoljstva, gdje smiješ činiti sve nepodopštine što ti padnu na pamet, bez truda uživati koliko te volja, pa kada se za kaznu pretvoriš u magarca, onda vrag unovčuje svoje "besplatne" poklone, pa kao magarac rintaš i primaš batine sve dok ti od kože ne naprave bubanj.

* * *

Kako odrasti? Jer odrasli znaju da se za užitke prvo trebaš pomučiti, znaju da se iza jeftinih ovosvjetskih radosti kriju skupocjene patnje, a ti, Pinokio, sve to još ne znaš; no još si dječak koji uči, pa se popravljaš. Nakon svake nepodopštine dobivaš batine, nakon svakog lakomislenog koraka sudbina je tu sa šibom u ruci, sudbina brižna učiteljica kada oblikuje život djece i junaka romana, a ti si to oboje, zar ne?

Lútak-šútak; za svaki zločest čin, hop; odmah mučan protučin. Lupiš, lupljen, tupiš, tupljen, lažeš, lagan, važeš, vagan. Sve ti se vraća i odmah plaća. Čin pa trpnja, ništa bez naplate, pravi si lútak što ga šutira sudbina-vila, pa te prebije na mrtvo ime čim zineš. Čim lažeš nos ti naraste, lažeš li dalje, raste sve više, pa tek kad priznaš svoju laž, nakaznost se briše. Što u pameti, to na jeziku, što na jeziku, to na licu, pa se odmah vidi razgovijetno što ne valja u srcu, kao u bajci.

No sudbina-vila može to i na nešto malo realističniji način, sličnije životu lútka od krvi i mesa...

Neki tamo Pinokio ukrade sitniš iz tatina novčanika, pa ružno sanja te noći, za ukradeni novac kupi bonbone pa si kvari zube, a poslije podne mora zubaru, pa ga boli, eh boli. Laže teti da je novac zaradio pospremajući stan susjedi, pa ga teta ulovi u laži; markira iz škole, igra se na starome mostu, pa si odere kožu na nozi, pa istuče nekog malog dječaka iz čista mira, a kod kuće mu stave alkohol na ranu. Sutradan uči cijeli dan, teta mu ispeče kolače, pa prizna istinu da je ukrao, pa ga oštro kazne i tako pretplati sve, ujutro se probudi, a ono divan dan, pa pokloni skitnici kolač koji je dobio od oca, pa napiše unaprijed sve domaće zadaće, pospremi uredno sobu, pa se čitavo poslijepodne igra radosno na dvorištu s dečkima, pa im dođu i cure, ali navečer u krevetu lista pornografski časopis, pa dugo u noć ne može zaspati, ujutro u školi gađa djevojčice graškom, pa ga one tuže, pa mora sjediti u magarećoj klupi, kad stigne kući slaže razloge svoga zakašnjenja, pa mora pospremiti sobu, a on gurne sve stvari pod krevet, pa ga otkriju i nalupaju remenom, pa iz bijesa razbije vazu, pa ne smije otići u kino i gledati film na kojega se radosno spremao čitav tjedan, pa ih moli za oproštenje, pa mu oproste.

* * *

U pravome se životu sudbina-vila ne vidi, te njezinu nevidljivost moraju nadoknaditi roditelji. Onda tata glumi Svetoga Nikolu, Djeda Božičnjaka, i samoga Boga s nagradama i kaznama, a kadšto je, čak, i Krampus. Mama i tata su vila-sudbina, dok se prava sudbina dobro krije, ona što dosuđuje sudbu za svaki naš čin i misao, pa plete život pun zavrzlama, no sasvim su dovoljni tata i mama da dijete bude lútak-šútak, pedagoški podučeno. Djeca, mistici, sveci i umjetnici jedini vide tu nevidljivu vilu, osjećaju sudbinu i dosuđenost u dubini prepletaja vlastita života, udišu pravdu i Božju blizinu.

No, djecu nitko ne sluša, umjetnicima nitko ne vjeruje, u drvenim svecima ne vide ovozemni život, a "Tamnu noć" sv. Ivana od Križa gotovo nitko ne čita, pa svi misle da posebni zakoni vrijede za one koji su se odrekli svijeta, a sasvim drugi za one koji su uronjeni u svijet, u svjetovna zadovoljstva i stvari. Za neku skrivenu pravdu nitko ne mari. Osim ako si dijete, a ti si, Pinokio, još dijete, na putu k slobodi, i još te vodi zov ljubavi.

Užasno bi bilo, sasvim nepodnošljivo, kad bi pravda ovoga svijeta bila sasvim razotkrita. Npr. vrijeđaš susjedu-staricu pa ti odmah narastu magareće uši, a ti joj onda brže-bolje pomažeš nositi drva pa se uši odmah smanje i nestaju. Grozno bi bilo biti takav lútak-šútak, to čak ni djeca ne bi izdržala! Nepodopština — paf, dobro djelo — puf, pa te odmah nosi tamo pa amo, i sve što učiniš biva odmah ispravljeno. Ravan put uz pomoć buldožera. Biti marioneta, makar marioneta dobroga Boga, to nije ljudska egzistencija.

* * *

No, ti si još dijete, pa i lútak si upravo zato da jednoga dana prestaneš biti lútak, i konačno postaneš Božje dijete od krvi i mesa, ne više pod zakonom nagrade i kazne, zakonom-strojem koji postupno tone u zaborav i podzemlje duše, u simbole umjetničkog prisjećanja; već se u dubini opredjeljuješ za ljubav, u dubini navike i slobode.

Kako da se lútak pretvori u dječaka? Pa te nešto tjera čak u utrobu kita: gdje si tata moj, koji si sišao u utrobu smrti samo da me spasiš? Pa plivaš kaosom mora, pa puštaš da te kit proguta, na vlastiti život i ne mariš, samo da spasiš oca bez kojega živjeti ne možeš. Pa voliš. I tada više nisi lútak-šútak.

Lisica nije nikada u dubini usvojila da je i ona sama lútak-šútak, ili se pobunila, ili je zaboravila, pa misli da se nepravda i zločin isplate, i tako je zauvijek ostala, nesvjesno i u dubini, ono što ti više nisi: lútak-šútak.

JOSIP SANKO RABAR

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

DJELOTVORNA LJUBAV

MILOSRDNI I PRAVEDNI...

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Čovjek po svojoj naravi i cijelim svojim bićem traži pravdu, pravednost. Traži svoje pravo i dostojanstvo koje mu po božanskom i po naravnom pravu pripada. O pravdi se piše u tisku, na sastancima raznih stranaka, na saborskim zasjedanjima. Prigodom izborâ "pravda" je riječ koja najsnažnije djeluje na glasove biračâ. Ona stranka koja obećava veću, punu pravednost svima, ta redovito i dobiva.

"Siromahe ćete uvijek imati sa sobom." (Mt 26, 11)

Za pravdu su se borili i starozavjetni proroci. Prvi prorok pisac, Amos, borac je božanske pravde i pravednosti. Oštrim i jetkim riječima napada nepravedne vođe svoga naroda, koji pravdu pretvaraju u pelin, koji "tlače pravednika, primaju mito i odbijaju siromaha na gradskim vratima", gdje se sudilo (Am 5, 12). Mogu izbjeći teškom sudu samo ako "mrze zlo, ljube dobro i drže pravicu na gradskim vratima" (5, 15). Bog mrzi i prezire njihove blagdane i svečanosti, paljenice, prinosnice i pričesnice, dreku pjesama, zvukove harfa, ako "pravda ne poteče kao voda i pravica kao bujica silna" (5, 21-25).

* * *

Božja pravednost i ona koju on traži od ljudi jest milosrdna pravednost. Stoga se pravednost i pravda poistovjećuju kadkad i s milosrđem, ljubavlju, praštanjem. Nije to pravda bez milosrđa, kakvu naviještaju komunisti. I stvorili su "novu klasu", koja sebi može priuštiti što hoće i što želi, dok porobljeni narodi i dalje žeđaju i žude za pravdom, hraneći se mrvicama i oglodanim kostima što padaju s bogatih stolova novih "bogataša", nove klase, kako to svjedoče "obraćeni" komunisti.

Bl. Stepinac u pismu, 2. lipnja 1959., kiparu Ivanu Meštroviću, govoreći o ljubavi prema progoniteljima, piše:

"Osveta ne pripada nama, nego Bogu. A On neka im se osveti kao Otac, koji radosno natrag prima izgubljenog sina."

Bl. nadbiskup Stepinac u svom nagovoru za zimsku pomoć preko radija (3. 1. 1941.) veli:

"Crkva s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo božanskog Samaritanca...

Bog, začetnik ljudske prirode, nije zamislio ljudskog pojedinca i ne dovodi ljude do društvenog života samo zaštitom prava, nego i potrebom ljubavi. I teško onoj zajednici u kojoj više nema veza ljubavi, nego je sva bazirana na krutim vezama prava. Takva je zajednica nalik lešini, koja će doskora pokazati svu grozotu raspadanja."

* * *

Bl. Alojzije Stepinac je svojim životom i radom posvjedočio da nastavlja djelo božanskog Samarijanca, i s pravom je nazvan Samarijancem svoga vremena.

Na početku svoga svećeništva, kao nadbiskupski obredničar, posjećuje zagrebačku periferiju, gdje izbliza upoznaje bijedu i krajnje siromaštvo tolikih obitelji. Njegovim zalaganjem nadbiskup Bauer, 25. studenoga 1931., okružnicom utemeljuje zagrebački Karitas, kojemu je duša mladi Stepinac i kasnije nadbiskup zagrebački. U vrijeme ratne bijede, pod njegovim vodstvom, zagrebački Karitas ostvario je "čudesa" kršćanske ljubavi, zbrinjavanjem siročadi, pomaganjem pasivnim krajevima i nepreglednom mnoštvu izbjeglica i prognanika sa svih strana.

Početkom 1934. godine pokrenuo je mali listić Karitas. U uvodniku prvog broja pita: "Što hoćemo?". Odgovara:

"Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju. Hoćemo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina — to je djelotvorna ljubav — da ta svjetiljka i dalje sjaji pred licem Gospodnjim."

U uvodniku izvještaja djelovanja Karitasa za godinu 1943., bl. nadbiskup Stepinac piše:

"Rat, koji nema primjera u povijesti, nastavlja se dalje. Kao nužna posljedica toga rađaju se bijeda i nevolja na sve strane...

A treba li spominjati da je u to doba općenitog razdora upravo karitativni rad najprikladniji za smirivanje razbuktalih strasti, za gašenje plamena mržnje, za otiranje suza bijednima, za tješenje rastuženih i za liječenje ranjenih srca..."

Nadbiskupi i biskupi Jugoslavije, sa svoje biskupske konferencije 20. rujna 1945., uputili su pismo i časnoj braći svećenicima. Pismo završava: "Milostinja je onaj zlatni most koji spaja bogate i siromašne, te ublažuje socijalne razlike. Socijalne razlike nećemo moći nikada dokinuti, ali ljubav je onaj nebeski lijek koji čini da ih ne osjećamo."

* * *

U spomenutom radio-nagovoru, bl. nadbiskup Stepinac veli:

"Crkva je uvijek bila majkom sirota, majkom karitativne akcije. Kršćanstvo je poput proljeća, što kiti naša polja i livade cvijećem i zelenilom, izazvalo bezbroj djela Kristove ljubavi na svim područjima ljudskih nevolja i potreba."

Svjedok tome je i Majka Terezija iz Kalkute. Milosrdna ljubav preko ove jake žene, iako tijelom neugledne, rušila je komunističke zidove, priznao je i Jeljcin. Ljubav je jača od mržnje i od podjela. To je pokazao i veličanstveni pogreb ovog apostola ljubavi našeg stoljeća u Indiji, u zemlji u kojoj su katolici prisutni u malom postotku.

Apostol Pavao je zapisao u pjesmi ljubavi: "Kad bih sve jezike ljudske govorio, i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči." (l Kor 13, 1)

Kad posjedujem djelotvornu ljubav, govorim "svim ljudskim jezicima, i anđeoskim", i svatko taj govor razumije. Postajem doista "dijete svoga nebeskog Oca".

 

KARIZME — RADOST I BRIGA CRKVE

U Crkvama koje je Pavao utemeljio zapaža se snažno djelovanje duhovnih darova — karizmi. Pavao se raduje tom bujanju, ali je i zabrinut radi krivog poimanja i zbog zloporaba karizmi u nekim zajednicama. Kroz njegove poslanice osjeća se ona ista radost i zabrinutost koju je izrazio Ivan Pavao II. (2. 3. 1987.): "Rascvat i vrednovanje karizmi u ovom dvadesetom stoljeću, grupe i pokreti, donio je radost i rast Crkve, ali i brige, neugodno suprotstavljanje karizme instituciji." Dakle, radost i brige kao i u vrijeme apostola Pavla.

* * *

Što je karizma? U grčkom svijetu te riječ znači: pružiti uslugu, ugoditi nekome, milost mu ukazati. Kod Pavla, koji tu riječ upotrebljava 14 puta, kao i kod drugih kršćanskih pisaca, ona označava milosni dar Duha Svetoga, dar za izgradnju Božje Crkve, u službi Božjega naroda. Duh Sveti u srcima vjernika moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju, ujedinjuje u zajedništvo, poučava i vodi "raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima i uresuje Crkvu Božju svojim plodovima" (Ivan Pavao II., Gospodina i životvorca, 25). Postoje karizme koje pozvanima daju vlast i milost da vode i da služe Crkvi Božjoj, kao apostol, prorok, učitelj, evanđelist, pastir (1 Kor 12, 23), hijerarhijski darovi, te karizme raznih djelatnosti u korist Crkve Božje, kojima se daje moć i milost da odgovore svojim posebnim pozivima, kao što su služenje, pouka, djela milosrđa, riječi mudrosti, istaknuta vjera, dar čudesa, ozdravljenja, govorenje tuđim jezicima, razlikovanje duhova... A sve je namijenjeno izgradnji Tijela Kristova, Crkve Božje.

Pavao govori i o "duhovnim dobrima" (1 Kor 2, 13), te kršćane koji imaju te darove naziva "duhovnim", pneumaticima (2, 15) i prorocima (14, 37). To je dar Duha, a ne plod ljudske mudrosti, nastojanja, spoznanja.

Različitost karizmi otkriva život Crkve. Temeljni kriterij uobličavanja duhovnih darova je ispovijest vjere: Gospodin je Krist! (1 Kor 12, 1-3). Mnogi među obraćenicima u Korintu prije su bili pripadnici raznih poganskih misterija. U stanju duševne opojenosti i ekstatičnog zanosa vođeni su nijemim idolima, pod nabojem psihičkih stanja i bez znanja koji ih duh vodi. Sada imaju sigurni znak: ispovijest vjere u Krista Gospodina, da znadu da ih Duh Sveti vodi.

"Različiti su dari, a isti Duh", koji stvara jedinstvo karizmi, jedinstvo bez zavisti i nadmetanja, i "različite službe, a isti Gospodin, i različita djelovanja, a isti Bog, koji čini sve u svima" (1 Kor 12, 4-12). Iako su različiti dari, dolaze od istog Oca, koji je izvor i životvorna sila, od istog Gospodina, koji je uzor i zagovornik darova, od istog Duha, koji posvećuje i razdaje darove. To su darovi u korist zajednice, na službu zajednici, djelovanje same Božje stvaralačke i spasenjske moći.

Svi darovi su za zajedničku korist (1 Kor 12, 7-12). Pavao nabraja devet karizmi: mudrost, spoznanje, vjera, dar liječenja, čudotvorstvo, prorokovanje, razlikovanje duhova, različiti jezici, tumačenje jezika. Popis nije potpun. Malo zatim nastavlja: apostoli, proroci, učitelji, čudesa, dar liječenja, zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici (12, 28). Pavao je svjestan da se ne mogu svi ni nabrojiti.

Iako tako različiti darovi, svi su u službi Tijela, Crkve, koje je jedno (12, 12-27). Slika "tijelo" i "udovi" susreće se već u egipatskoj književnosti, u 12. stoljeću prije Krista. Poznata nam je ta slika kojom se služi Menenija Agripa da umiri buntovne duhove, kao i stoici. Pavao se možda nadahnjuje i promatrajući votivne darove u Eskulapovom hramu u Korintu, gdje vise razni udovi tijela.

Pavao razvija misao: Kao što su udovi tijela, iako mnogi, jedno tijelo, tako i Krist. On daje život tijelu i povezuje sve u jednom Duhu (12, 13). Stoga je potrebna različitost, ali uzajamno povezivanje. Potrebniji, slabiji, "nečasniji" potrebni su veće časti.

Raznii hijerarhijski darovi temeljni su u zajednici. Bez njih zajednica ne bi mogla ostvariti Kirstovo poslanje. I među milosnim darovima važniji su oni koji su na jaču izgradnju zajednice od onih koji nas na čas zablješte, kao glosolalija — govor jezicima, ali ostavljaju nas prazne.

Osobito na liturgijskim sastancima neka bude sve "dostojno i uredno" (1 Kor 14, 40).

Pavao ne pravi razliku između hijerarhijskih i karizmatičkih darova, između institucionalne i karizmatičke Crkve. Ne može se tvrditi da je u početku služba predstojnika bila čista karizma, a kasnije se institucionalizirala. Apostoli postavljaju starješine, episkope, prezbitere u Crkvi (1 Kor 16, 15-17; 1 Sol 5, 12-13; Dj 14, 23). Ali sve karizme, i hijerarhijske i karizmatičke, dolaze od Boga, od Božjeg Duha, i vode jedinstvu. Budući da djeluju po ljudskom duhu, teško se luče od prirodnih darova. Stoga je važna karizma razlikovanja duhova: dolaze li od Božjeg Duha, ili od kojega drugog duha.

Sigurni znak da je karizma od Boga jest povezanost s ljubavlju, ako ona zrači ljubav. Zato i Pavlov topli poziv: "Čeznite za višim darovima! A evo vam puta najizvrsnijeg!", te donosi nedostiživi hvalospjev ljubavi. Jer darovi bez ljubavi ništa su i beskorisni su. A samo ljubav im daje smisao, važnost i vrijednost. Zato će Pavao inzistirati: "Težite za ljubavlju." (1 Kor 13)

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

IN DEO VERITAS EST!

NAPOJTE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tabelu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamsku rečenicu o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenja izrežite i uz svoju priloženu adresu, najkasnije do 15. veljače 1999., pošaljite na:
"Veritas" — za Slapove vjere, Sveti Duh 33, HR - 10000 Zagreb.

Imena triju dobitnik/ca nagrada objavit ćemo u "Veritasu" br. 3/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

>[SADRŽAJ]<


MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA

KAKAV SI TI SVEĆENIK!?

Na župni stan jedne večeri pokuca neki čovjek. Seoskom župniku predstavio se kao katolički svećenik, rekavši da je razlog njegova kucanja kvar na automobilu. Iznenadni gost zamolio je župnika za prenoćište.
"Naravno", spremno će domaćin, "osjećajte se kao kod svoje kuće."
"A mogu li sutra kod Vas služiti i sv. misu?", opet će gost. "Imam uza se svećeničku iskaznicu", te gurnu ruku u džep da mu je pokaže.
Župnik će mu: "Nije potrebno, subrate, nije potrebno; vjerujem Vam na riječ. Idemo u topliju sobu. Jeste li za čašu vina?"
"Hvala, ali ja ne pijem!", spremno će gost.
"Pušite li — mogu li Vas počastiti dobrom cigarom", opet će domaćin.
"Ne, hvala, ne pušim."
"Hoćemo li odigrati jednu partiju Bele", nastavlja gostoprimivi župnik.
"Žao mi je, ali ja niti ne kartam!", reče gost.
Sada već pomalo sumnjičavi župnik reče na kraju: "Ako je to tako, onda Vas molim da mi ipak pokažete svoju svećeničku iskaznicu."

SESTRA NA OLUJNOM MORU

Manji putnički brod uletio je u veliko nevrijeme. Među putnicima našla se i jedna časna sestra.
"Kapetane, hoćemo li potonuti?", upita ona na smrt prestrašena.
"Ne, još nije toliko opasno. Mornari ne mole, nego još uvijek psuju, a to je dobar znak."
Oluja je postajala sve žešća, a sestra sve bljeđa i zabrinutija za svoj život.
"Kapetane", opet će, "psuju li mornari još uvijek?"
"Da, i to onako kako to samo oni znaju", ljutito će kapetan.
"Hvala Bogu!", ote se prestrašenoj sestri.

VJEROUČITELJSKE MUKE

Vjeroučiteljica s djecom ponavlja naučeno gradivo i ujedno provjerava njihovo znanje o vlastitoj vjeri i o različitim religijama. Na pitanje koja je razlika između muslimanskoga i kršćanskog poimanja braka, dobila je ovakav odgovor:
"Muslimani smiju imati puno žena, a kršćani samo jednu. A, to se zove monotonija", ponosno zaključi mališan.

BRAČNA NESREĆA

Nakon teške prometne nesreće probudi se čovjek iz duboke kome.
"Jesam li u raju", upita izbezumljen.
"Nisi", reče mu supruga, koja je sjedila uz njegov krevet. "Ja sam još tu uza te."

AFORIZMI

Veritas - istina je kao isto brašno kojim svatko mijesi drugačiji kruh. Uvijek se pokazuje "gola", da bi je svatko mogao odjenuti po vlastitoj želji.
Prijateljstvo je barka dovoljno velika da na mirnom moru može nositi dvije osobe, a samo jednu kroz nevrijeme.
Ostavka je čin kojim vladar pokazuje da osjeća povišenu temperaturu svoga trona.
Pljesak je jeka ljudske gluposti.

Pletenica vjere

Rješenje iz prošloga broja (br. 12/98), 31. krug: "Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli..."
Rješenje iz prošloga broja, 32. krug: "... ste, rekoh vam: Odlazim i vraćam se k vama. Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu..."
Rješenje iz prošloga broja, 33. krug: "... jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije nego se dogodi, da vjerujete kad se..."
Rješenje iz prošloga broja, 34. krug: "... dogodi. Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene..."
Rješenje iz prošloga broja, 35. krug: "... ne može on ništa. Ali neka svijet upozna da ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac."
Rješenje iz prošloga broja, 36. krug: "Ustanite, pođimo odavde!" Na kraju, Autor poručuje: Fugit hora, ora! — Sat odmiče, moli se!

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

NEBO I ZEMLJA NEKA TE SLAVE!

Hvalite Boga s nebesa,
slavite ga u visinama!
Hvalite Boga sa zemlje,
ognju i grade, sniježe i maglo,
olujni vjetre što izvršavaš riječ njegovu!

(Psalam 148)

>[SADRŽAJ]<