VERITAS - Broj 10 (421) - listopad 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: MISIONAR I MLADI IZ ZAMBIJE; GOSPINA KRUNICA; RAZGOVOR S DR. RUŽICOM ĆAVAR; ISKUSTVO JEDNOG EGZORCISTA


SADRŽAJ - br. 10/99

IZAZOVI: E. Kraljić - TI SI SREĆA
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - MISIONARI
ZRCALO VREMENA: BISKUP SLOMŠEK PROGLAŠEN BLAŽENIM
POJMOVI: A. Kordić - GOSPINA KRUNICA
VELIKOM JUBILEJU USUSRET: HODOČAŠĆA, SVETA VRATA I OPROSTI; Upute za dobivanje jubilejskog oprosta (2)
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - IDU DANI...; Hrvatski odjeci u Rimu
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - MUMIJA M. Kalanj - MUMIJA
UZ GODINU STARIJIH OSOBA: Iz knjige "Duhovni Velikani" Josipa Antolovića - SVETI STARAC ŠIMUN
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - VRATA NEBESKA
MLADI: N. Gašparović - RECEPT ZA SREĆU
SUGOVORNICI: M. Horvat - GLASNOGOVORNICA ISTINE - "Veritas" na kavi s dr. Ružicom Ćavar, predsjednicom Hrvatskog pokreta za život i obitelj
MISIONARI I MISIJE: Ž. Relota - RADOSNO NAPRIJED - Razgovor s fra Mihom Drevenšekom
VODENJAKU USUSRET...: J. Blažević - PARALELNI SVJETOVI
MALENIMA: M. Šincek - ČUDESNA KUPELJ
ČITATELJI: ZAR TAKO RUŽNO O MISIONARIMA?; POJAŠNJENJE I ISPRAVAK
IZLOG: ČASOPISI; KNJIGE
ZAHVALJUJU...
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - ŠTO LI SU RIJEČI I MISLI?
IZLOŽBA: M. Puškarić - NAROD BOGAT VJEROM - Razgovor s fra Tomislavom Mrkonjićem
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - SINOVSKO POUZDANJE; ISKUSTVO PROGNANIKA I POVRATNIKA
ZA ODMOR: NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE
NAKON UMORA — MALO HUMORA!
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - UPISAH GA U SVOJE SRCE...
ZADNJA STRANICA

UZ OMOTNE STRANICE: 
Misijski duh i evangelizatorski žar uvijek su bili znaci živosti Crkve. Uz Misijsku nedjelju i mi želimo dati svoj doprinos obnovi i rastu misijskog duha u našoj mjesnoj Crkvi. * Papa u Mariboru, u Sloveniji (zadnja stranica).

Naslovnica - Veritas br. 10/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 10/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

TI SI SREĆA...

Prostirem svoje molitve
Na Tvoje ranjene grudi;
Snagom ljubavi svoje
Obdario si moj nemir.

Ti si sreća
U jutro što će doći,
Prostirka blagoslova
Cestom
Što vodi me kući.

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

NE ZOVE LI GOSPODIN BAŠ MENE?

MISIONARI

Tko su misionari? Jesu li to samo oni svećenici, redovnice, redovnici i laici koji žive i rade u nekom zabitnom afričkom selu, ili ima i drugih vrsta misionara? Kako se netko može odlučiti poći u misije?

Istina je da se u misije, a to vrijedi i za druge duhovne pozive i poslanja, ne odlazi bez Božjeg poziva. No, istina je i to da Bog u svom pozivanju nikada ne škrtari, jer dobro zna kolike su potrebe njegovog naroda za duhovnim pastirima. Problem je opet, dakle, u čovjeku koji se ne odaziva ili uopće ne želi čuti Božji glas.

Mnogi od onih koji jasno osjećaju Božji poziv nalaze mnoštvo isprika i razloga za neodazivanje, kao da znaju bolje od Boga da oni nisi prikladni za takvo što, iako Bog očito misli suprotno. Ima, doduše, i onih koji su uvjereni da ih Bog zove upravo u misije, ali im poglavari ili biskupi to ne dopuštaju, jer bi suprotno, ljudski gledano, bilo nerazborito. Takvi su obično jako uporni i na kraju ipak uspijevaju, jer Bog je sposoban ostvariti i ono što je naizgled nemoguće. Tako ima primjera u kojima se bezizgledno zdravstveno stanje odjednom promijenilo, pa su dotične osobe, umjesto u nebo, pošle u misije. Ponekad se tako čini da niti slabo zdravlje nije opravdana isprika, kao niti brojne godine — dosta je sjetiti se našega umirovljenog biskupa Bogetića.

* * *

Krist, prije povratka Ocu, naređuje apostolima: "Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga." Poslanje krštavanja uključuje i poslanje naviještanja evanđelja, da bi slušatelji prije krštenja bili pripravljeni Božjom riječju, te vjerom koja je znak prihvaćanja te Božje riječi. Krštenje, potvrda i euharistija sakramenti su kršćanske inicijacije i njihovo primanje uključuje spremnost vjernika na ostvarivanje poziva na svetost i na poslanje evangeliziranja svijeta. Spomenuti sakramenti Kristovu učeniku daju potrebne milosti da bi mogao ostvariti poziv na svetost koji je upućen svakom čovjeku, te da bi drugima mogao pomoći da i oni postignu spasenje duše.

Snagom sakramenta sv. reda svećenici sudjeluju u općem poslanju što ga je Krist povjerio apostolima. Duhovni dar koji su na ređenju primili pripravlja ih za opće poslanje da Božju riječ pronesu "sve do na kraj zemlje" i da uvijek duhom budu spremni naviještati evanđelje bilo gdje na ovome svijetu. Da bi primatelji što lakše prihvatili poruku spasenja ili Radosnu vijest, nije dovoljno da svećenik ili misionar samo govori ili naviješta, nego nju valja i životom svjedočiti. I samo svjedočanstvo kršćanskog života i dobra djela imaju moć privući ljude vjeri i Bogu.

* * *

Imajući sve spomenuto u vidu, očito je da Bog ne poziva samo svece ili samo svećenike i časne sestre. Poziv naviještati Radosnu vijest upućen je svakom kršćaninu. Zreo vjernik ujedno bi morao biti i zreo misionar, pa makar se nikamo ne maknuo iz svog sela ili grada. Sjetimo se sv. Male Terezije, koja je u zatvorenom samostanu sve svoje molitve i patnje prikazivala za misionare, da njihova riječ urodi Božjom riječju u srcima slušatelja.

Razmišljajući o misijskom pozivu, mi prečesto razmišljamo o nekome ili o nekima, a tako rijetko o sebi, iako, uvjeren sam, mnogi čitatelji ovih redaka osjećaju da ih Bog zove sudjelovati u misijskom poslanju Crkve. Svatko može na svoj način doprinijeti širenju evanđelja, a oni opći načini su svima poznati: molitva, žrtva, trpljenje, svjedočenje dobrim djelima, milostinja, itd. Bogu niti jedan dar nije bezvrijedan, a kada je u pitanju uzdarje, nitko ga ne može nadmašiti u darežljivosti.

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

BISKUP SLOMŠEK PROGLAŠEN BLAŽENIM

Prigodom svoga drugoga pastoralnog posjeta Sloveniji, 19. rujna o. g., papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim prvoga mariborskog biskupa Antona Martina Slomšeka. Dugo očekivana beatifikacija prvoga službeno proglašenog blaženika obradovala je oko 200.000 vjernika okupljenih na Betnavskoj poljani u Mariboru, kao i sve one koji su putem medija pratili izravni prijenos sv. mise. Uz slovenske hodočasnike, najbrojniji su bili Hrvati, koje su predvodili nadbiskupi i biskupi iz Hrvatske i BiH. Među pet nazočnih kardinala bila su i dva hrvatska kardinala: Franjo Kuharić i Vinko Puljić. Uz pedesetak nadbiskupa i biskupa, na misnom slavlju sudjelovalo je oko 1.000 svećenika. Brojne su bile redovnice različitih družbi (njih oko 800), zatim ministranti (oko 2.100), kao i skauti (oko 2.000). Na misi je pjevao veliki zbor, koji je činilo oko 2.500 pjevača, uz pratnju orgulja i simfonijskog orkestra.

Uz slovenskog predsjednika Milana Kučana, na misnom slavlju bili su prisutni i predstavnici političkog, kulturnog i diplomatskog života Slovenije.

Veličanstveni oltar resila je oltarna slika Majke Božje iz svetišta na Ptujskoj Gori, a geslo Papina ponovnog posjeta i beatifikacije bile se riječi novoga blaženika: "Sveta vjera bila vam svjetlo, a materinski jezik ključ spasenjske narodne prosvjete!".

* * *

Na dolasku u mariborsku zračnu luku Papu je najprije pozdravio slovenski predsjednik Milan Kučan sa suprugom, potom mladi, a nakon državnih i političkih predstavnika Svetog Oca su pozdravili ljubljanski nadbiskup Franc Rodé, mariborski biskup Franc Kramberger, koparski biskup Metod Pirih i apostolski nuncij u Sloveniji mons. Edmond Farhart. Sveti Otac se potom u papamobilu uputio na Betnavsku poljanu, praćen oduševljenjem vjernika koji se stajali uz putove kojima je prolazio.

Na početku mise, Papu je pozdravio Slomšekov nasljednik na mariborskoj biskupskoj stolici, biskup Franc Kramberger, istaknuvši da je Ivan Pavao II. prvi priznao samostalnu slovensku državu, na čemu su mu Slovenci posebno zahvalni. Također je spomenuo i Papin prvi posjet Sloveniji prije tri godine, kad je Sveti Otac ohrabrio slovenske vjernike, te najavio Slomšekovu beatifikaciju, koju slovenski narod očekuje još od Blaženikove smrti.

Nakon Papina pozdrava i uvodne liturgijske molitve, mariborski biskup, zajedno s postulatorom kauze za proglašenje blaženim biskupa Slomšeka, Maksimilijanom Jezernikom, zamolio je Svetoga Oca, u ime slovenskoga naroda i Crkve, te okupljenih vjernika na misi, da proglasi biskupa Antona Martina Slomšeka blaženim, te pročitao kratki životopis novoga blaženika.

>>>
Na molbu domaćina poglavar Katoličke crkve proglasio je biskupa Antona Martina Slomšeka blaženim, te odredio da se njegov spomendan slavi 24. rujna, na dan njegove smrti. Time je Crkva u Sloveniji dobila svoga prvog službeno proglašenog blaženika.

>>>

Tumačeći evanđeoski tekst o trsu i lozi, Papa je u propovijedi rekao da je bl. Slomšek "mladica koja je urodila obilnim plodovima kršćanske svetosti, visoke kulture i ljubavi prema domovini", a na osobit način se "brinuo o oblikovanju svećenika i vjernika". Biskup Slomšek pokazao je "široku otvorenost za ekumenizam i bio je jedan od prvih koji se u srednjoj Europi zauzeo za jedinstvo kršćana", poželjevši da zagovor novoga blaženika potakne i vjernike u ovom dijelu Europe da prije ulaska u treće "bar prevladaju podjele drugoga tisućljeća". Govoreći o Blaženikovoj zauzetosti na prosvjetiteljskom, kulturnom i socijalnom polju, Papa je naglasio da nam se Slomšek nudi "kao uzor pravoga domoljublja", koje nikada ne zapada u kratkovidni nacionalizam, na štetu susjednih naroda.

U molitvi Anđeoskog pozdravljenja papa Ivan Pavao II. pozvao je okupljeno vjerničko mnoštvo "na molitvu Mariji, kojoj je bl. Anton Martin Slomšek bio toliko odan", upitavši vjernike je li čovjek zaista sposoban ostvariti se bez Boga ili čak nasuprot Bogu.

Nakon Angelusa papa Ivan Pavao II. pozdravio je i hrvatske hodočasnike. "Najsrdačnije pozdravljam hodočasnike koji su se iz susjedne Hrvatske pridružili ovome bogoslužnom slavlju. Njihova mi nazočnost također pruža prigodu spomenuti nevine žrtve ratova i totalitarnih režima, posebno one koje su bačene u masovne grobnice što su nedavno otkrivene blizu Maribora. Ne ponovili se više nikada ti tako dramatični događaji. Neka Bog udijeli dragocjeni dar mira Sloveniji, Hrvatskoj i svim zemljama Europe i cijeloga svijeta", istaknuo je Sveti Otac u Mariboru.

* * *

U popodnevnom dijelu pastirskog pohoda Papa se u mariborskoj katedrali pomolio na grobu novoga blaženika i susreo se s tristotinjak delegata Slovenske biskupske sinode, čije je geslo: "Život, dakle, biraj!". U svom govoru nazočnima Sveti Otac je istaknuo da je prva i temeljna zadaća evangelizacija, poručujući svima da se pri naviještanju Radosne vijesti "ne boje zahtijevati slobode neophodne za poslanje Crkve. Kršćani kao građani imaju dužnost dati doprinos zajedničkom dobru društva, a kao vjernici imaju pravo na nesmetano obavljanje svojih djelatnosti". Papa je istaknuo "kako je, uz uvažavanje temeljne uloge kršćanstva i Katoličke crkve u slovenskoj povijesti i kulturi, opravdano očekivati brži napredak u odnosima Crkve i države".

Na odlasku iz Slovenije, Sveti Otac se u zračnoj luci susreo s mariborskim gradonačelnikom Borisom Sovičem, te sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom, a prije ulaska u zrakoplov Papu su pozdravili i ispratili slovenski biskupi.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

VAŽNO MJESTO U ŽIVOTU VJERNIKA ZAUZIMA...

GOSPINA KRUNICA

U vrijeme Domovinskog rata hrvatski vojnici nosili su oko vrata i molili krunicu. Hrvatski katolici pobjedu u Domivinskom ratu i stvaranje hrvatske države pripisuju i privatnom i javnom moljenju krunice diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mjesec listopad je mjesec Marijine krunice; 7. listopada slavi se blagdan Blažene Djevice Marije od krunice. Sve su to razlozi da malo promotrimo tu lijepu molitvu.

* * *

U hrvatskom jezičnom području krunica se još regionalno naziva: očenaši, ružarij, patrice, čislo, brojanice, kraliješ...

Krunica kao predmet, sredstvo moljenja, ima svoju povijest. Trebalo je 12 ili 13 stoljeća dok kršćanstvo nije usvojilo krunicu. Najprije su se na uzici pravili čvorići ili su se na njih nizale koštice od voća ili kamenčići. Za krunicu se upotrebljavala i riblja kralješnica (odatle i riječ kraliješ). Najstariji latinski naziv za krunicu je paternoster (hrvatski: očenaši). Ta krunica upotrebljavala se za moljenje molitve Gospodnje: Oče naš... Najstariji primjer paternostera (očenašâ) spominje Mauricije Sully (+ 1196.). No već u prvoj polovici 13. st. spominje se na krunici nizanje anđeoskog pozdrava Zdravo, Marijo! A od 12. st. upotrebljava se krunica od nanizanih zrnaca.

Najpoznatija krunica je ona od pet desetica, koja čini trećinu Gospinog ružarija. Zatim postoje krunica Našeg Gospodina, pa one u čast Srca Isusova, Predragocjene Krvi, Pet rana Isusovih, Sedam žalosti, Sedam radosti ili franjevačka krunica, te krunica Bezgrešnog Začeća (od 1854.), krunica sv. Brigite Švedske, Anđeoska krunica, i druge.

Pozdrav arkanđela Gabrijela Mariji: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" (Lk 1, 28) i Elizabetine riječi upućene Mariji: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!" (Lk 1, 42), kao prvi dio molitve Zdravo, Marijo!, molili su se još prije 1180. godine. Riječ Isus na koncu dodao je, izgleda, papa Urban IV. (1261-1264). A riječ Marijo! na početku dodana je još prije. Riječi drugog dijela molitve Zdravo, Marijo!: "Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen." — nastajale su malo po malo, od 13. do 15. st. Sv. Bernardin Sijenski, franjevac, dodavao je zdravomariji još prije 1440. godine: "Sveta Marijo, moli za nas grešnike!", a kod poznatog Savonarole (1452-1498), dominikanca, nalazi se skoro cijela "zdravomarija" kao što je i danas u upotrebi. Papa Pio V. je 1568. godine odredio današnji oblik molitve "Zdravo, Marijo!".

* * *

Molitva krunice nastala je po uzoru na psalme: 150 psalama — 150 zdravomarija. Prve aluzije prakticiranja tri puta po 50 zdravomarija nalaze se kod Cezara Heisterbacha (1180-1240), cistercita, i Tome Cantimpré, dominikanca (1201-1272). Kao što je psalmima prethodila antifona, tako je moljenju svake zdravomarije prethodila neka kratka biblijska misao ili zaziv. Tako Hadrijan Oudenbosch piše koncem 15. st. da je jedan kartuzijanski novak iz Triera oko 1430. godine dodavao na svaku zdravomariju zazive, kao: "I blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus Krist", "koji je učinio ovo ili ono, podnio ovo ili ono", prema Evanđelju.

Već u 13. st. ima preporuka da se moli samo jedna pedesetica krunice zbog veće pobožnosti. Moljenje očenašâ između desetica krunice vjerojatno je već poznato u prvoj polovici 15. st. (u Flandriji i Nizozemskoj). Izgleda da je kod krunice molitvu Zdravo, Kraljice! uveo 1626. godine Serafin Sicci, dominikanski general reda.

Red propovjednikâ, odnosno dominikanci, odigrali su vrlo veliku ulogu u širenju krunice. O sv. Dominiku kao osnivaču krunice prvi put se kritički pisalo koncem prošlog i početkom ovog stoljeća. Prvi veliki širitelj krunice bio je dominikanac Alen od Rochea. On je počeo držati propovijedi o krunici 1464. godine u Douaiu, gdje je osnovao i prvu bratovštinu sv. krunice (1470. godine). Ubrzo ih ima posvuda, pa tako i šibenski biskup Luka Tolentis (1470-1491) bodri jednu takvu bratovštinu u Lillu. Radosno, žalosno i slavno otajstvo krunice spominju se već u 15. st.

* * *

Širenju krunice mnogo je doprinijela pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojskom kod Lepanta, 7. listopada 1571. Dugo vremena poslije te pobjede blagdan BDM od krunice slavio se prve nedjelje u mjesecu listopadu; sada se slavi 7. listopada. O. Timotej Ricci, dominikanac, osnovao je u Bolonji 1629. godine vječnu krunicu. Svaki upisani član posvetio bi godišnje moljenju i razmatranju 15 otajstava krunice sat vremena. Moljenje vječne krunice brzo se proširilo i izvan Italije. Francuska revolucija dokinula je 1792. godine sve bratovštine sv. krunice, a to se osjetilo i drugdje. Od tada opada monopol dominikanaca nad krunicom. Tako u Francuskoj Paulina Jaricot 1826. godine osniva živu krunicu, koja se brzo širi i koja je i danas prisutna. Upisani članovi mole po jednu deseticu krunice dnevno.

Daljnji poticaj za moljenje krunice bila su ukazanja Bezgrešne Djevice u Lurdu.

Najnoviji poticaj za moljenje krunice dao je papa Pavao VI. preko apostolske pobudnice Marialis cultus (Marijino štovanje) 1974. godine.

U Hrvatskoj je 1986. godine o. Gordan Propadalo, franjevac iz Varaždina, osnovao pokret Prijatelji krunice, koji je brojio 5.200 članova. Godine 1993. grupa svećenika, kojoj je koordinator o. Smiljan Kožul, franjevac, osnovala je Pokret krunice za obraćenje i mir. Ovom pokretu pridružili su se i Prijatelji krunice. Pokret krunice za obraćenje i mir trenutno broji 68.700 članova u Hrvatskoj; s članovima u Bosni i Hercegovini ovaj pokret ima oko 80.000 članova. Svaki član pokreta dnevno moli bar jednu deseticu, ako ne i cijelu krunicu od pet desetica.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


VELIKOM JUBILEJU USUSRET

BULA NAJAVE VELIKOG JUBILEJA 2000. GODINE (2)

HODOČAŠĆA, SVETA VRATA I OPROSTI

5. Koliko povijesnih spomena bűdi Jubilej! Naša misao vraća se unatrag sve do godine 1300., kada je papa Bonifacije VIII., odgovarajući željama čitavoga rimskog naroda, svečano otvorio prvi jubilej u povijesti. Nadovezujući se na drevnu tradiciju, po kojoj su se podjeljivala "izobilna otpuštenja i oprosti grijeha" svima koji su posjetili baziliku sv. Petra u Vječnome gradu, on je htio dati tom prigodom "ne samo nešto izobilniji, nego potpuni oprost svih grijeha".12 Od tog trenutka pa nadalje Crkva je uvijek slavila jubilej kao važnu postaju u svom stupanju prema punini u Kristu.

Povijest je svjedok s kojim je zanosom Božji narod uvijek proživljavao svete godine, gledajući u njima prigodu u kojoj se Isusov poziv na obraćenje čuje intenzivnije. Na tom putu nije nedostajalo zloporaba i nerazumijevanja, no puno su brojnija bila svjedočanstva istinske vjere i iskrene ljubavi. To vrlo primjereno svjedoči lik svetoga Filipa Nerija, koji je, prigodom jubileja 1550. godine, započeo "rimsku ljubav" kao opipljivi znak prihvata hodočasnikâ. Mogli bismo opisati dugu povijest svetosti upravo počevši od slavljenja jubilejâ i od plodova obraćenja koje je proizvela milost oproštenja u tolikim vjernicima.

6. U svojem pontifikatu imao sam sreću 1983. godinu proglasiti izvanrednim jubilejem: 1950 godina od otkupljenja ljudskoga roda. Otajstvo otkupljenja ljudi, koje je ostvario Isus svojom smrću i uskrsnućem, vrhunac je događanja koje započinje utjelovljenjem Sina Božjega. Ovaj jubilej, prema tome, možemo smatrati "velikim". Crkva živo želi primiti u svoj zagrljaj sve vjernike, te im ponuditi radost pomirenja. Iz čitave Crkve uzdići će se himan hvale i milosti Ocu, koji nam je u svojoj neizmjernoj ljubavi dao da u Kristu postanemo "sugrađani svetih i ukućani Božji" (Ef 2, 19). Prigodom ovoga velikog slavlja srdačno pozivam i sljedbenike drugih religija, kao i sve koji su udaljeni od vjere u Boga, da s nama podijele našu radost. Kao braća jedne ljudske obitelji, prijeđimo zajedno prag novog tisućljeća, koje će od svih zahtijevati zalaganje i odgovornost.

Jubilarna će godina svima nama vjernicima, sa svom jasnoćom, naglasiti otkupljenje koje je ostvario Krist svojom smrću i uskrsnućem. Nitko ne može, poslije Kristove smrti, biti odijeljen od Božje ljubavi (usp. Rim 8, 21-39), osim svojom vlastitom krivnjom. Milost milosrđa dolazi svima ususret, jer svi koji su pomireni mogu postati i "spašeni životom njegovim" (Rim 5, 10).

Određujem stoga da Veliki jubilej 2000. godine započne u božićnoj noći 1999. godine svečanim slavljem, otvaranjem Svetih vrata Bazilike sv. Petra u Vatikanu, nekoliko sati prije svečanog slavlja u Jeruzalemu i u Betlehemu i otvaranja Svetih vrata u drugim patrijarhijskim bazilikama u Rimu. Za baziliku sv. Pavla izvan zidina otvaranje Svetih vrata bit će odgođeno do 18. siječnja, kada počinje Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana, da i tako naglasim osobiti ekumenski značaj koji ima ovaj jubilej.

Naređujem, osim toga, da mjesne Crkve svečano otvaranje Jubileja proslave na presveti dan rođenja Gospodina Isusa svečanom euharistijskom liturgijom, kojoj neka predsjeda dijecezanski biskup u katedralnoj i u konkatedralnoj crkvi. U konkatedralnoj crkvi biskup može predsjedavanje euharistijskom slavlju povjeriti svome delegatu. Budući da je obred otvaranja Svetih vrata pridržan vatikanskoj bazilici i patrijarhijskim bazilikama u Rimu, bilo bi dobro da se prilikom svečanog započinjanja jubilejskog vremena u pojedinima biskupijama proglasi statio u nekoj drugoj crkvi, iz koje će krenuti hodočašće u prvostolnicu, i da se stavi liturgijski naglasak na Evanđelje, na čitanje nekih dijelova iz ove Bule, prema odredbi "Obrednika za slavljenje Velikog jubileja u mjesnim Crkvama".

Neka Božić 1999. godine bude za sve svjetlom obasjani blagdan, predigra za posebno produbljeno iskustvo milosti i božanskog milosrđa, koje će se protegnuti do zatvaranja Jubilarne godine na dan Bogojavljenja Gospodina našega Isusa Krista, 6. siječnja 2001. Neka svaki vjernik prihvati poziv anđelâ koji neprestano naviještaju: "Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" (Lk 2, 14) Božićno će vrijeme tako biti žila kucavica Svete godine, koja će unijeti u život Crkve obilje darova Duha za novu evangelizaciju.

7. Uspostava Jubileja u svojoj je povijesti bila obogaćena znakovima koji svjedoče o vjeri i pomažu pobožnosti kršćanskoga puka. Među njima treba, iznad svega, spomenuti hodočašće. Ono upućuje na situaciju čovjeka koji voli opisivati svoj život u slici putovanja. Svakom je čovjeku od rođenja do smrti svojstveno da bude homo viator. Sveto pismo, sa svoje strane, u više navrata svjedoči o vrijednosti poduzimanja putovanja da bi se stiglo na sveta mjesta. U Izraelu je bilo uobičajeno hodočastiti u Grad, gdje se čuvao Kovčeg saveza, ili posjetiti svetište u Betelu (usp. Suci 20, 18) ili u Šilu, gdje je bila uslišana molitva Ane, Samuelove majke (usp. 1 Sam 1, 3). Podvrgnuvši se dragovoljno Zakonu, i Isus je s Marijom i Josipom hodočastio u sveti grad Jeruzalem (usp. Lk 2, 41). Povijest Crkve živi je svjedok nikad dokončanoga hodočašća. Put u grad svetih Petra i Pavla, u Svetu zemlju, ili u starija ili mlada svetišta posvećena Djevici Mariji i svecima: eto cilja tolikih vjernika, koji tako hrane svoju pobožnost.

Hodočašće je uvijek bilo važan događaj u životu vjernika, imajući u različitim razdobljima različite kulturalne izražaje. Ono podsjeća na osobni put vjernika Otkupiteljevim tragovima: to je vježba djelotvorne askeze, kajanje za ljudske slabosti, trajna pozornost nad vlastitim slabostima, unutarnja priprava za obnovu srca. Hodočasnik bdijenjem, postom i molitvom korača putem kršćanskog savršenstva, naprežući svoje sile da stigne, uz Božju milost, "do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove" (Ef 4, 13).

8. Hodočašću se pridružuju i Sveta vrata, po prvi put otvorena u Bazilici Presvetog Otkupitelja na Lateranu prilikom jubileja 1423. godine. Ona podsjećaju na prijelaz, na koji je pozvan svaki kršćanin, iz stanja grijeha u stanje milosti. Isus reče: "Ja sam vrata!" (Iv 10, 7), kako bi označio da nitko ne može doći do Oca osim po njemu. To značenje koje je Isus sam dao za sebe svjedoči da je on jedini Spasitelj kojega je Otac poslao. Postoje samo jedna vrata kroz koja se ulazi u život zajedništva s Bogom: ta su vrata Isus, jedini i apsolutni put spasenja. Samo se na nj može primijeniti u punoj istini riječ psalmista: "Ovo su vrata Gospodnja, kroz njih ulaze pravednici!" (Ps 118 Š117Ć, 20).

Upućivanje na vrata podsjeća na odgovornost svakog vjernika da prijeđe njihov prag. Proći kroz ta vrata znači ispovjediti da je Isus Krist Gospodin, učvrstiti svoju vjeru u nj, da bismo mogli živjeti novim životom koji nam je on podario. To je odluka koja pretpostavlja slobodni izbor i ujedno hrabrost ostaviti nešto, znajući da se zadobiva božanski život (usp. Mt 13, 44-46). U tom će duhu Papa prvi proći kroz Sveta vrata u noći između 24. i 25. prosinca 1999. Prelazeći prag tih vrata Papa će pokazati Crkvi i svijetu sveto Evanđelje, izvor života i nade za treće tisućljeće koje nadolazi. Kroz Sveta vrata, koja su u simboličkom pogledu šira na kraju tisućljeća,13 Krist će nas dublje uvesti u Crkvu, svoje Tijelo i svoju zaručnicu. Shvatimo stoga kako bogato značenje ima poziv sv. Petra kada piše da smo i mi, sjedinjeni s Kristom, ugrađeni "kao živo kamenje u duhovni Dom za sveto svećenstvo, da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu" (1 Pt 2, 5).

9. Drugi je posebni znak, vjernicima dobro poznat, oprost. On je jedan od sastavnih elemenata jubilejskog događaja. U njemu se očituje punina milosrđa Oca, koji svima dolazi ususret svojom ljubavlju, izraženom u prvom redu u oproštenju grijeha. Bog Otac podjeljuje oproštenje grijeha redovito u sakramentu pokore i pomirenja.14 Svjestan i slobodan pristanak na teški grijeh uistinu odjeljuje vjernika od milosnoga života s Bogom i samim time isključuje ga iz svetosti na koju je pozvan. Crkva, koja je od Krista primila vlast u njegovo ime opraštati grijehe (usp. Mt 16, 19; Iv 20, 23), u svijetu živo uprisutnjuje ljubav Boga koji se naginje nad svaku ljudsku slabost, te je prima u zagrljaj svojega milosrđa. Upravo po služenju svoje Crkve Bog u svijet izlijeva svoje milosrđe po tom dragocjenom daru, koji drevnim imenom zovemo "oprost".

Sakrament pokore grešniku nudi "mogućnost da se obrati i da ponovno zadobije milost pomirenja"15 postignutog u Kristovoj žrtvi. Tako on biva ponovno uronjen u Božji život i u punini sudjeluje u crkvenom životu. Ispovijedajući svoje grijehe, vjernik uistinu prima oproštenje svojih grijeha, te tako može iznova sudjelovati u euharistiji, kao znaku ponovnog sjedinjenja s Ocem i s njegovom Crkvom. Međutim, od davnine je Crkva bila duboko uvjerena da oprost, koji Bog besplatno daje, ima za posljedicu stvarnu promjenu života, postupno isključivanje nutarnjeg zla, obnovu vlastitoga života. Sakramentalni čin mora biti sjedinjen sa životnim činom, s istinskim očišćenjem od grijeha, što se u bîti zove pokora. Oproštenje nipošto ne znači da je taj životni postupak, pokora, suvišan, nego u oproštenju, naprotiv, prima smisao; on biva prihvaćen, preuzet.

Ostvareno pomirenje s Bogom, naime, ne isključuje mogućnost da su još preostale neke posljedice grijeha od kojih se nužno treba očistiti. Upravo u tom kontekstu dobiva smisao oprost, kojim je izražen "potpuni dar Božjeg milosrđa".16 Oprostom pokajanome grešniku biva oproštena vremenita kazna za grijehe koji su kao krivnja već otpušteni.

______________________

12 Bula Antiquorum habet (22. veljače 1300.): Bullarium Romanum III/2, str. 94.
13 Usp. IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente (10. studenoga 1994.), 33: AAS 87 (1995), 25.
14 Usp. IVAN PAVAO II., Apostolski poslijesinodalni nagovor Reconciliatio et paenitentia (2. prosinca 1984.), 28-34: AAS 77 (1985), 250-273.
15 Katekizam Katoličke Crkve, br. 1446.
16 IVAN PAVAO II., Bula Aperite portas Redemptori (6. siječnja 1983.), 8: AAS 75 (1983), 98.

UPUTE ZA DOBIVANJE JUBILEJSKOG OPROSTA (2)

Poslije dostojne sakramentalne ispovijedi, koja redovito mora biti pojedinačna i cjelovita, u skladu s kan. 960 Zakonika kanonskog prava i s kan. 720 §1 CCEO, vjernik, pokoravajući se traženim zahtjevima, može primiti ili namijeniti drugima, u primjerenom vremenskom razmaku, dar potpunoga oprosta i svakodnevno, a da se ne mora ponovno ispovjediti. Ipak, bilo bi dobro da vjernici često primaju milost sakramenta pokore, kako bi rasli u obraćenju i u čistoći srca.1 Istoga dana u koji se izvršavaju propisana djela,2 trebalo bi sudjelovati u euharistiji — što je potrebno za svaki oprost.

Ta dva vrhunska čina treba pratiti, iznad svega, svjedočanstvo zajedništva s Crkvom, koje se očituje molitvom na nakane Rimskog prvosvećenika, a potom i vršenje djelâ ljubavi i pokore, prema uputama koje donosimo malo dalje: ta djela žele očitovati ono istinsko obraćenje kojemu vodi zajedništvo s Kristom u sakramentima. Krist je, naime, oprost i pomirnica za grijehe naše (usp. 1 Iv 2, 2). Izlivši u srca vjernika Duha Svetoga, koji je "oproštenje svih grijeha",3 Krist potiče svakog vjernika na sinovski susret, pun pouzdanja, s Ocem milosrđa. Iz tog susreta proizlaze nastojanja oko obraćenja i obnove, oko crkvenoga zajedništva i ljubavi prema braći.

___________________

1 Usp. Enchiridion indulgentiarum, odredba 23, §1-2.
2 Usp. isto, odredba 23, §3.
3 "Quia ipse est remissio omnium peccatorum": Missale Romanum, Super oblata, subota poslije 7. nedjelje po Uskrsu.

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

IDU DANI...

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Kada bi ritam ovih stotinjak i manje dana koji nas dijele od početka Velikog jubileja odredio neki skladatelj, vjerojatno bi ga naznačio učestalim upozorenjem: Andante con moto. Prerečeno pučki: Idu dani..., živahno. Doista, sve je ovdje u pokretu, puno dinamike, s dosta prigovora, i s još većim iščekivanjem.

Kao da je prekretnicu u svemu tome odigrao Papin povratak u Vatikan. Dolazio je doduše Sveti Otac češće ovamo, posebno srijedom na opće audijencije, ali je tek njegov definitivni povratak iz Castelgandolfa krajem rujna i svečani blagoslov obnovljenog pročelja Bazilike sv. Petra, posljednjeg dana istoga mjeseca, označio ubrzanje ritma vlastito neposrednom kraju jednoga dugotrajnog procesa pripreme. Zlobnici će čin definitivnog otkrivanja fasade najpoznatije crkve svijeta i njezin povratak baroknom sjaju izvornih boja vjerojatno prokomentirati kao nedvosmislen smisao Svete Stolice za uređenje vanjštine, zaboravljajući ili prešućujući onu ustrajnu duhovnu pripremu i obnovu koja je započeta mnogo prije dotjerivanja fasada i uljepšavanja okoliša rimskih bazilika.

* * *

Održavanje druge Sinode za Europu zaokružuje mjesni okvir brige crkvenog vodstva i pastoralne skrbi za cijeli svijet. Jer Katolička crkva nije samo Rim, nije samo Italija, nije samo Europa, nego cijeli svijet. I trebalo je razbuditi tu svijest na svim kontinentima, a Europi, matičnom okruženju, gdje kršćanstvo doduše nije nastalo, ali je najdublje zaživjelo, trebalo je dvaput posvetiti posebnu pažnju. Sinoda, koja traje skoro cijeloga mjeseca listopada, trebala bi još jednom razbuditi svijest pospanih Europejaca, koji u Crkvi gube korak u odnosu na brojčani porast katolika drugih kontinenata; već polet mlade Crkve u tim krajevima zasjenjuje sam zanos mnogih mjesnih Crkava na starom kontinentu. Sama sinoda, a potom i jubilejska proslava Svete godine, trebaju unijeti svježu krv u brojne europske ustanove i djelatnosti, kod kojih se sve više osjeća i zapaža zamor.

>>>
Koliko su kršćani sumnjičavi prema nepatvorenim idejama, pa dolazile one i od samoga Pape, pokazala je na općoj audijenciji 1. rujna ponovljena najava spremnosti Katoličke crkve da u povodu Velikog jubileja zamoli javno oproštenje zbog grijeha u prošlosti i sadašnjosti, te time otvori novu povijesnu stranicu u svladavanju zapreka koje još međusobno dijele ljudska bića, a osobito kršćane. Priznavanje povijesnih grijeha i propusta nalaže zauzimanje stanovišta prema događajima kako su se doista ostvarili i koje samo smirene i potpuno povijesne rekonstrukcije mogu izvući na vidjelo. Papa je potvrdio da će u ime Katoličke crkve to javno učiniti na Pepelnicu Svete godine.

To je bio povod, ako ne javnog, ono svakako podglasnog, osporavanja od strane nekih katoličkih pojedinaca i skupina. A, s druge strane, izvan katoličkih krugova izražava se sve glasnija sumnja u dobronamjernost takve inicijative.
>>>

Kada smo već kod sve labavijih ekumenskih veza, treba istaknuti da je nedavno objavljivanje službenoga priručnika o oprostima, koji je Vatikanska penitencijerija izdala i predstavila sredinom rujna, ozbiljno poljuljalo temelje i onako krhkih odnosa, doduše malobrojnih, ali vrlo utjecajnih talijanskih protestantskih ustanova, posebno onih valdeških i luteranskih korijena, koje su u znak neslaganja i prosvjeda najavile povlačenje svojih predviđenih predstavnika sa svečanosti otvaranja Svete godine. U trenutku spremanja ovog izvještaja još nije poznata sudbina ranije najavljenoga zajedničkog potpisivanja katoličke i luteranske izjave o opravdanju, predviđena za 31. listopada ove godine u Augsburgu. Taj je dokument plod dugotrajnog procesa teoloških rasprava Katoličke crkve i Svjetske luteranske federacije u sporu koji je predstavljao ključni problem s dubokim razlikama između katolika i protestanata u Lutherovo vrijeme.

"Enchiridion indulgentiarum", kako se službeno naziva latinski priručnik o oprostima, zapravo je četvrto izdanje, koje se pojavljuje nakon što je papa Pavao VI. 1. siječnja 1967. objavio apostolsku konstituciju kojom uređuje problematiku oprosta, dugotrajni kamen spoticanja za reformirane kršćane. I sadašnji papa Ivan Pavao II. potvrdio je ovaj katolički nauk o oprostima, a nadležna vatikanska Apostolska penitencijerija samo je razradila nauk i uokvirila ga u priručno izdanje. Od braće protestanata nitko nije zahtijevao da prihvate ovaj nauk i praksu, ali se smjelo očekivati veće razumijevanje i snošljivost prema onome što, doduše, nema izričite biblijske podloge, ali je, bar za katolike, zajednička i neosporna baština od prvih kršćanskih stoljeća.

* * *

U Rimu je velika opasnost obilaziti knjižare. Nema tu poslovičnih sitnih kradljivaca koje susrećete u autobusu ili u podzemnoj željeznici, već mnoštvo zavodljivih knjiga koje se nude već u izlogu, a kad ih uzmete u ruku, pravo je umijeće oduprijeti se i ne olakšati svoj novčanik. Zaista ima svakim danom sve više privlačnih knjiga, od kojih spominjemo samo dvije, obje u izdanju popularnih "paolina". "Benedetto il Signore nei secoli" ("Blagoslovljen Gospodin uvijeke"), na 340 stranica nudi sve ono što hodočasnik želi i očekuje: razne misne obrasce za cijelu Svetu godinu, bdijenja za liturgijska vremena, uvodne i završne molitve, obrede otvaranja i zatvaranja Svete godine, da dalje ne nabrajamo. Druga, osjetno tanja, ali ne i manje praktična i korisna knjiga, "Vademecum del pellegrino" ("Vodič za hodočasnika"), na 124 stranice donosi molitve i pjesme hodočasnika, uzorke za one koji namjeravaju kao hodočasnici provesti jedan ili više dana u Vječnom gradu, cjeloviti raspored jubilejskih zbivanja u Rimu, osnovne podatke s adresom osamdesetak najznačajnijih rimskih crkava, pregled koncerata, korisne adrese i telefonske brojeve, s praktičnim planom Rima, u koji su ucrtane sakralne građevine većega značenja. Obje knjige objavio je Središnji odbor Velikog jubileja 2000. godine.

* * *

I, za kraj, samo još nekoliko zanimljivijih novosti.

* Nedavni nesretni slučaj samoubojstva jednog umobolnika, koji se revolverom usmrtio nad grobovima papa Siksta IV. i Julija II. u vatikanskoj bazilici, požurio je odluku o uvođenju stroge kontrole. Za Svetu godinu bit će u kolonadi Trga sv. Petra otvoreno 40 ulaza s kontrolom unošenja metalnih predmeta i ostalih stvari, što će možda usporiti pristup, ali i pojačati sigurnost hodočasnika i turista.

* Rimski Koloseum tijekom Svete godine bit će poprište srednjovjekovnih pasionskih igara, pa se ta priredba nakon više stoljeća vraća na poprište muke i slave brojnih kršćanskih mučenika, dakako uz veliku pozornost i ograničeni broj gledatelja.

* Glasoviti talijanski slijepi tenor Andrea Bocelli pjevat će službenu crkvenu himnu Velikog jubileja i već su snimljeni i prvi CD-ovi s himnom. Tijekom kolovoza Papa je pozvao pjevača u Castelgandolfo da mu probno otpjeva himnu, i ostao je vrlo zadovoljan. Talijanska televizijska postaja Rai-Uno sklopila je ekskluzivni ugovor sa Svetom Stolicom o prijenosu svih središnjih događaja i zbivanja u Svetoj godini. Pokusno emitiranje priređeno je 30. rujna popodne, kada je prvi program Talijanske televizije prenosio svečanost blagoslova pročelja Bazilike sv. Petra i emitirao više sati svoje proizvodnje, uživo i prethodno snimljene u unutarnjosti crkve.

* Prema ispitivanju talijanskog instituta za javno istraživanje "Abacus", čak 99 posto Talijana zna što je to Veliki jubilej, ali je samo 35 posto dobro informirano o događajima vezanim uz taj događaj. Čak je 76 posto od preko 2.000 ispitanika izjavilo da će događaje redovito pratiti putem televizije.

* * *

I tako bi se moglo redati mnogo zanimljivih pothvata i ostvarenja, kojih ima sve više kako se bliži kraj ove i početak Svete, jubilarne, 2000. godine. Idu dani..., sve više "forte, fortissimo, con brio"...

HRVATSKI ODJECI U RIMU

* Sredinom rujna u Vatikan su dopremljeni uzorci za veliku izložbu "Hrvati — vjera, kultura i umjetnost", koja će 28. listopada biti otvorena u velikoj baroknoj dvorani Siksta V. u Vatikanskoj knjižnici, a u sklopu poznatih Vatikanskih muzeja. Tom će prigodom, kako smo informirani, sedmorica hrvatskih biskupa, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Josipom Bozanićem, predstavljati crkveni dio zastupništva, kojemu će se nesumnjivo pridružiti i državno-politička delegacija, pod vodstvom predsjednika Republike Hrvatske i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, glavnog organizatora ove izložbe, koja će biti otvorena do polovice siječnja sljedeće godine. To je izvrsna prilika da se Hrvatska na kraju ovog tisućljeća predstavi sa svojim najbogatijim umjetninama cijelom svijetu, koji će se približavanjem Svete godine i njezinim početkom sve više okupljati u Vječnom gradu, svjetskoj prijestolnici Velikog jubileja.

* Kako izvješćuju rimske novine "Il Tempo", sredinom rujna ove godine urušio se dio krova nad zadnjom lijevom kapelom hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu, prouzročivši veliku materijalnu i umjetničku štetu. Inače, crkva je obnovljena prije deset godina i tada je zaključeno da se restauracija ponavlja svakih desetak godina. U crkvi sv. Jeronima tradicionalno se okupljaju hrvatski vjernici koji žive, rade, studiraju i djeluju u Vječnom gradu. Za ovogodišnji blagdan sv. Jeronima, 30. rujna, svečanu večernju misu na hrvatskom jeziku predvodio je đakovački biskup dr. Marin Srakić. Svake nedjelje u Svetom Jeronimu služi se misa za hrvatske vjernike navečer u 18 sati. To je prigoda da se u crkvi susretnu i potom izvan nje sastanu brojni hrvatski vjernici Rima.

* U dvorani rimske bolnice Svetog Duha 6. rujna započeo je znanstveni skup o hrvatskom liječniku Đuri Bagliviju (1668-1707), koji je u toj bolnici najprije radio kao liječnik, a kasnije i kao ravnatelj, pa danas dvorana nosi njegovo ime. Simpozij je otvorio hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici dr. Marijan Šunjić. Znanstveni skup je nakon dva dana nastavio radom u Dubrovniku, rodnom mjestu liječnika Baglivija, koji je, među ostalim, bio i osobni liječnik papa Inocenta XII. i Klementa XI.

* Nakon punih pet godina klarise napuštaju klauzurni samostan u Vatikanu i prepuštaju ga karmelićankama. Među devet klarisa izabranih iz cijeloga katoličkog svijeta nalazila se i s. Emanuela, hrvatska redovnica iz samostana sv. Klare u zagrebačkim Mikulićima. Ona se sredinom listopada vraća u matični samostan, a 15. listopada bosonoge karmelićanke počinju svoj petogodišnji boravak i život u Vatikanu, da bi nakon toga ovamo došle druge redovnice stroge klauzure. Ovaj samostan podignut je u Vatikanu na izričitu želju pape Ivana Pavla II., koji želi u svojoj blizini imati klauzurne sestre.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

SANKCIJE ILI NE? — PITANJE JE SAD!

MUMIJA

Nisu sankcije najgora stvar; zapravo, one su tek posljedica mentalnog i duhovnog sklopa (volim reći rasklopa) onih koji nam namriješe ovu i ovakvu situaciju: možda nas mimoiđu, no time nećemo mnogo dobiti. Dosad smo mnogo izgubili. Jedino još nogomet ulijeva nadu, eventualno pisanje knjiga u stilu — ja pišem, ti pišeš, oni ne čitaju! Čak ni po službenoj dužnosti. Razmišljam, ni Krleža se nije obogatio pisanjem, ali Jeljcin jest, i ne samo on...

Listam jedno unutarstranačko glasilo i čitam: srce i mozak zajednički su svima; lisnice, na žalost, nisu. No, zato je predstavljena spomen-knjiga u povodu desete obljetnice; slijedi naslov: KOMUNIZAM, OBAVEZE I OBITELJSKO GOSPODARSTVO, podnaslov: Nema labavo, Čovjek je rođen da radi i Uzalud im želje i požude. Bez komentara...

* * *

Dotad, i pokojnik može postati dužnik: riječ je o rubrici EMBARGO na drugoj stranici našega najpoznatijeg dnevnika, kojega, na žalost ili na sreću, uglavnom ne čitam. Nije potrebno. Sve je već viđeno i doživljeno, na vlastitoj koži proživljeno.

Dakle, nakon hamletovskog pitanja Sankcije ili ne?, slijedi još jedno visokoumno pitanje: Može li se za godinu i pol uštedjeti 300 kuna? Jako teško. Mislim na veliku većinu Hrvatica i Hrvata, koji glede i u svezi toga, unatoč i usprkos svemu, moraju dati niječan odgovor! Zašto? Zna se...

Prva je varijanta, a ujedno i najbolja, piše pobornik ušteđevine od 300 kuna, dolazak u župni ured i — čisti računi! Tko nema, nek’ javno kaže! I, napokon, treća je varijanta — ako ne želite sudjelovati, molim pozornost za sljedeću rečenicu — dakle, ako ne želite sudjelovati, jer vam Crkva ne treba i ne želite biti njezin član(!?), dođite i to reći, da znamo s koliko vjernika možemo računati!? Možda je svemu krivo računalo, možda nešto drugo... svakako, problem je riješen. Pokojniku ili pokojnici nema tko pisati; obećano je, pošta im više neće stizati. Dobro da je tako!

Još jednom progovorio je nadbiskup zagrebački o najmanjima od najmanjih; tko ga čuje, ili, tko ga sluša? Riječ je o njegovoj propovijedi nedavno u Ludbregu. Uvod i zaključak bili su biblijski, razrada ili središnja tema bile su životne, naše svakodnevne... Ukratko, izvrsna propovijed!

>>>
Što misliti? Za one koji uvijek imaju vremena vraćati se natrag, možemo biti sigurni: oni nemaju vremena gledati u budućnost! Kažu, u Srbiji je nulta godina; čini mi se, i ne samo čini, i ne samo meni, nismo ni mi daleko odmakli... uz jedinu razliku: imamo drukčiji predznak, a sve drugo je prokleto slično, jako slično, skoro isto.

Poanta je u sljedećem: Nema ekonomskih bez političkih promjena! I opet nadbiskup Bozanić: potrebne su nam nove vizije! A novih vizija nema bez novih ljudi! Ne pomaže tu ezoterija, još manje astrološke prognoze ili proročanstva, najmanje tarot, rune ili gledanje u kuglu... Kada talog kave ili gatanje grahom postanu dio osobnih i društvenih reformi, onda je doista vrag odnio šalu! Poručili su nam svojedobno: pregovarati i s crnim vragom ako je to u interesu Hrvatske! Dodajem: glasovati; ne za vraga, ali za ljepše i izglednije sutra — svakako!
>>>

Lažna nada ili još lažnija utjeha, baš kao i varanje sudbine, ne vode nikamo! Citiram: "Dok opozicija još ne zna što da radi i dok se bori sama sa sobom, Milošević i generali obilaze gradove, sijeku vrpce, otvaraju gradilišta redom, govore o ekonomskim čudima (ovo smo već negdje čuli!, op. a.), nevjerojatnim uspjesima, o tome kako je Srbija i ovaj put bila bolja od drugih, kako pšenice ima ne samo za Srbiju, nego i za Kinu, i kako Srbiji samo što nije krenulo bolje od Japana!"

Majstori opsjena rade svoje, cinkaroši također. Na pragu su maglovita jesen i hladna zima. Besparica naveliko caruje, nađe se i gladnih; strah od ovoga danas i onoga sutra uvlači se u kosti: no, možda Armagedona i ne bude. Ali to, čini se, znaju samo vidovnjaci i majstori sjena i opsjena. Četiri dana nakon lansiranja, 20. srpnja 1969., Apollo 11 spustio se na Mjesec. Sedam sati kasnije, Armstrong je stupio na Mjesečevo tlo: mi smo još uvijek na Zemlji, nadomak brdovitog Balkana...

Sam Peckinpah snimao je svoje vesterne u Meksiku (kažu da je to najljepša zemlja na svijetu), Sergio Leone išao je u Španjolsku... jedan metak — tri mrtva! Ja ne idem nikamo; divljine se nađe, a Zapada tako malo — mislim na ove prostore...

Pokojni o. Šagi-Bunić često je govorio kako je mrtav; znao je nositi crni flor, žaleći hrvatsku pamet; na jednom popisu pučanstva, mnogo godina nakon Cezara i Tiberija, izjasnio se Hunom. Svakim novim danom uviđam koliko je bio u pravu! Bio je osporavan, viša sila mu je jednom zgodom ili prigodom oduzela mandat dekana, no jedno je sigurno: bio je tipičan predstavnik "čiste teologije", inteligentnih razmišljanja i promišljanja, nesklon montaži i nemiru... smijao se češće i daleko više od onih koji glume ozbiljnost i koji misle da ih to spašava od drugih; imao je neponovljiv osjećaj za šalu i humor. Pamtim ga i po tome.

* * *

Došla je i stota obljetnica rođenja Alfreda Hitchcocka: ostaju njegove PTICE, VRTOGLAVICA ili ČOVJEK KOJI JE ZNAO PREVIŠE...

Svaka aluzija opet — volim reći andaluzija — s našom stvarnošću je slučajna i namjerna!

Udarna tema jeftine demagogije ovih dana je famozni PDV; Zvonimir Majdak bi rekao: Kužiš, stari moj, PDV! Što oko nas govore Glista, ili Kurbla, ili pak gospođa Gizela, ili gazda Ruda, nije potrebno dokazivati: potrebno je samo jedno — slušati!

Naivno zvuči naslov iz novina O HRVATSKOJ televiziji OVISI HOĆE LI IZBORI BITI POŠTENI; još 120 metara do proboja Velebita na gradilištu tunela Sveti Rok: koliko je metara ostalo u nekim drugim tunelima? Iza nas su Velika i Mala Gospa, blagdan Uzvišenja svetog Križa. Ogulin i Perušić, u hajdučkoj i vučjoj postojbini, zemlji Japoda i Ilira, proslaviše posebne svečano taj dan! Dugo nisam vidio perušićkog župnika Mustaća, no vjerujem kako je imao kome govoriti u najvećoj crkvi u Lici.

Bilo je ovih dana svega i svačega na jelovniku događanja: fantastičan rezultat DINAMA na Old Traffordu; uplakane radnice uzalud su pokušavale uskrisiti klinički, fiziološki i medicinski mrtva poduzeća...

Glavni urednik HTV-a najavio novu programsku shemu: što više igara i što manje kruha. Koliko je Gabelica uistinu protiv Šeksova izbornog inženjeringa, ili koliko gospođa Škare-Ožbolt širi bratstvo i jedinstvo — vrijeme će pokazati. Još brže ćemo vidjeti koliko će gorivo dobiti na cijeni; jasno, neće to biti jedino poskupljenje: u jedan džep mrvice, dok nam drugi odvaljuju uzimajući više no prije —eto poante o PDV-u!

Na ZG Velesajmu Vojvođani nude suradnju: "Elektroporcelan" iz Novog Sada i "Toza Marković" iz Kikinde nude model — roba za robu! Lôve ionako nemaju ni oni, a nemamo je ni mi. Redovi za školske knjige; kuhani i pečeni kukuruz po 5 kuna, što i nije tako loše...

Nastavlja se kriza u NAMI; svakih 20 minuta radnoga vremena na šalter Zavoda za zapošljavanje stiže po jedan novi nezaposleni; HNK u Varaždinu kreće u sezonu praizvedbom Šnajderova komada "Kod bijelog labuda". Nakon deset godina, eto Šnajderovog teksta opet na hrvatskim daskama. Ostaje nam još samo posložiti neke druge daske, u nekim drugim glavama. Izbori su prava zgoda i prigoda. Vjerujem, više ni trikovi ne pomažu: opet, vjerujem, vrijeme tabua i nedodirljivih je iza nas, ili istječu posljednja zrnca pijeska pješčanog sata...

MIRKO KALANJ

>[SADRŽAJ]<


UZ GODINU STARIJIH OSOBA

SVETI STARAC ŠIMUN

Kad su Marija i Josip donijeli Isusa u hram, da izvrše sve što je nakon rođenja prvorođenca propisivao Mojsijev zakon, došao im je ususret časni starac, jedan od onih ljudi koji su bili puni Božjega duha, a koje nazivahu i prorocima. Zvao se Šimun, a sv. Luka piše da je bio pravedan i bogobojazan, te da su mu sve misli bile upravljene prema otkupljenju Izraela. Tom je svetom starcu Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi obećanoga Mesiju. Vođen Duhom, došao je u hram baš kad su ondje bili Isusovi roditelji s malim Isusom na rukama.

Sav sretan, Šimun je uzeo u naručaj božansko Djetešce te u njemu pozdravio onoga koji će donijeti spasenje svim narodima, koji će biti "svjetlo na prosvjetljenje naroda i na slavu Izraela". Na žalost, sveti je starac predvidio da će on biti i znak osporavanja, onaj kome će se protiviti i koji će morati umrijeti, ali smrću što će biti otkupiteljska. Tužno proroštvo pogodit će i Isusovu Majku: "I tvoju će dušu probosti mač." Čitav susret majstorski je opisao sv. Luka, evanđelist.

Starac Šimun u toj svečanoj i izuzetnoj zgodi izrekao je svoj himan: "Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru." Ta je pjesma hvale duboko ušla u kršćansku svijest, a sve tamo od 5. stoljeća moli se svaki dan u Povečerju. Egzeget Lagrange kaže da u Šimunovu himnu ima nešto od melankolije oproštajnoga zbogom.

Starac Šimun blagoslovio je Mariju i Josipa, ali kako misli bibličar Vaccari — ne zato što bi bio svećenik, već zato jer su ga zbog starosti i svetosti svi poštivali. Njegov blagoslov u ljudskim očima značio je odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba.

* * *

Sveti starac Šimun veoma je vezan uz grad Zadar, kome je zaštitnik, a gdje se nalaze i njegova crkva i raka. Prema jednom gotičkom natpisu u raki sv. Šimuna može se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je svečevo tijelo iz Carigrada bilo preneseno u Zadar godine 1203.

Vjekovi su prohujali, mnogo se toga izmijenilo, grad je dobio novu fizionomiju, došla su nova pokoljenja, ali štovanje prema svetom Šimi, zaštitniku Zadra, i danas je živo. Njegova je crkva u Zadarskoj nadbiskupiji najomiljenija i najposjećenija. Nema gotovo dana u godini a da pojedinci, cijele obitelji i mnoge župne zajednice iz bliže i dalje okolice Zadra ne daju služiti euharistiju pred otvorenom rakom sv. Šimuna na razne nakane. Isti je slučaj i s mnogim našim sunarodnjacima koji se nalaze raspršeni po zemljama Europe i u prekomorskim zemljama.

Najuvjerljiviji dojam o štovanju sv. Šimuna u Zadru steći će svaki posjetitelj ako se nađe u njegovu svetištu 8. listopada, kad Zadar na najsvečaniji način slavi svoga zaštitnika. Mnogobrojni vjernici iz grada i okolice toga dana ispunjaju Svečevu crkvu i na taj način daju svjedočanstvo o svojoj dubokoj vjeri i pobožnosti prema svetom Šimunu Pravedniku.

Završimo ovaj kratki prikaz o svetom zadarskom zaštitniku izvatkom iz Života, prenosa i čudesu sv. Šimuna Pravednika koji je pisan starim hrvatskim jezikom!

"I mi, dakle, bogoljubna braćo kršćani, koji slavimo blagu uspomenu svetoga Šimuna Pravednika, poniznim i gorućim srcem obratimo se k njemu, ter ovako se molimo: Zdravo, Sveti Šimune, slavni čudotvorče, zdravo! Mi se proglasujemo za tvoje virne sluge, a ti nam dokaži da si naš ljubeznivi odvitnik, moleći se za nas kod Boga, kako ćemo se po njegovoj milosti od griha ostaviti, pravedno dilovati, ter s Bogom u miru, s iskrnjim u ljubavi do vika živiti. Tvojim slavnim odvitovanjem ukloni od našega mista i od sve Dalmacije ona pokaranja što smo zaslužili za svoje grihe, a isprosi nam od Boga svako duhovno i tilesno dobro. Navlastito, molimo te, budi nam pomoćnik na času smrti, da se pravo ispovidimo i bogočasno pričestimo, eda bi po tom s tobom se sdružili u nebeskom kraljevstvu, kako ćemo skupa s Anđeli i ostalimi Sveci slaviti i hvale pivati Spasitelju našemu Isukrstu, komu zajedno s Ocem i s Duhom Svetim čast i poklon po sve vike vikov! Amen!"

Iz knjige "Duhovni Velikani" JOSIPA ANTOLOVIĆA

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

IZVORNI HRVATSKI I EKSLUZIVNI UVOZNI GRIJESI

VRATA NEBESKA

Moram priznati: Nije Elton John napisao i uglazbio "slavonske bećarce", niti je "pijani Ernest" napisao "Đuku Begovića", a nije ni Erica Jong napisala "Tenu". Sve je to izvorni hrvatski proizvod, izvorni hrvatski grijeh i izvorna hrvatska tragedija, bez obzira na estetsku i etnografsku "pozlatu" kojom je uokviren.

Grijeh je grijeh; on razara osobu i obitelj, zajednicu i cijelo društvo, bez obzira na "fino odijelo", i ono iz "bakine škrinje", i ono književnom rukom tkano. Ma, Sotona je sjajan estetičar, ali nije nikakav etičar. Naprotiv!

* * *

Što raspojasana mladost oca koji je svu svoju mladost potrošio na štagljevima udanih i neudanih "snaša" i majke "preslikane" "Tene" znači njihovu djetetu — vidim u razredu, a time ne otkrivam "toplu vodu", jer je to iskustvo svakog razrednika, u svim dijelovima Hrvatske. Pored živih roditelja, dijete živi k’o siroče iz romana viktorijanske Engleske, željno ljubavi, pažnje i skrbi, s vrlo upitnim "happy endom", čime viktorijanski siročići, bar u romanima, postanu i ugledni, i prihvaćeni, i sretni. Za ove naše — razorenih, nasilničkih, itd... obitelji — baš i nema puno šanse. Ako se ne dogodi čudo.

S druge strane, uopće se ne mogu prisjetiti slučaja da je obitelj složna, da svaki dan navečer moli, da nedjeljom ide na misu, da se roditelji vole, slažu i pomažu međusobno, a da bi dijete postalo problematično. Ali, ovakvih je obitelji — vrlo malo!

Pa nama, razrednicima i učiteljima, nema većeg križa od ovoga, "izvorno hrvatskog" — problematične djece, kojeg nosimo uz pomoć molitve, ili psihološke, pedagoške i ine literature, ili s tabletama za smirenje, ili sa svime zajedno — pa... dok izdržimo!

Ali kad se u školu upiše dijete čiji su roditelji ovisni o drogama — onda reagiramo kao u nijemim filmovima, kad glavni junak vidi da mu se svom svojom brzinom približava vlak: širom otvorenih očiju i usta, i nijemi od straha i iznenađenja. Što sad? Koga sad konzultirati? S kim razgovarati? Kako se postaviti? Kako prihvatiti dijete, a kako pomoći roditeljima, u pravilu vrlo mladim ljudima?

* * *

Eto, to nam je dala zaluđenost permisivnim, "naprednim", konzumskim svijetom "zapadne demokracije"! A u tom đavolskom kolu je cijeli svijet "nafiksano selo"! No, ne optužujem djecu, ne bacam kamenje ni na njihove roditelje (pa to su djeca hipija!). Gospinim srcem i Isusovim pogledom gledam te mlade ljude i pitam se: Kako smo samo mogli biti tako naivni? Gdje smo MI pogriješili? Zašto nismo bili odlučniji u propovijedanju Evanđelja, zašto im jasnije, glasnije i nedvosmislenije nismo govorili o grijehu i o njegovoj razarajućoj snazi, te o čistom životu, na koji nas Isus poziva i obećava da će Boga gledati samo oni koji su čista srca!, srca koje se zrcali u očima? U mutnom oku, u mutnom pogledu mladog alkoholičara, u praznom pogledu narkomana, u aroganciji pušača i psovača — uvijek je poziv: "Prazan sam! Sama sam! Pomozite!" Zapravo, nisam za PROPOVIJEDANJE, nego za PRIPOVIJEDANJE! Isus je znao sjajno pripovijedati, a na kraju, kad bi poruka bila posve jasna, pitao je svoje provokatore: "Što vi mislite?" I — nisu imali kamo! Morali su priznati da je imao pravo. I poslušali su ga. Ili nisu. Ali — On je uvijek posve i nedvosmisleno jasan.

Što se za neke vjeroučitelje, pa i neke svećenike, baš i ne može reći... Zapravo, meni je apsolutno skriveno kako to da maturanti, koji su od prvog razreda osnovne škole učili vjeronauk, mnogi ga uče i u srednjoj školi — biraju razvratna mjesta za maturalna putovanja, troše po tisuću maraka za tjedan dana provoda, pijani, drogirani ("Ponesite drogu od kuće, nemojte ju kupovati u Španjolskoj!", poručila je predstavnica putničke agencije svojim "turistima" — pročitala sam to u "Večernjem listu"), u isto vrijeme dok hrvatski turizam grca u gubicima, a roditelji s transparentima demonstriraju pred Saborom i Vladom zbog neisplaćenih plaća. Odakle im onda novac za maturalno putovanje u Španjolsku, za bančenje njihove djece? Zar je Dubrovnik manje lijep od Barcelone, a Mljet od Kanarskih otoka? Da, ali nije "šminkerski"! I to nameću maloljetni sedamnaestogodišnjaci, koji niti zarađuju, niti zapravo shvaćaju s kako opasnom vatrom se igraju kad žele živjeti životom Beverly Hillsa, kojim bi, zapravo, željeli živjeti i njihovi roditelji, samo kad bi mogli... Sve je to jedna teška, tragična praznina... rupa u duši, koju žele začepiti drogom, razvratom i alkoholom. Kao Đuka Begović, ili Tena.

Do ponora!

* * *

Kako vratiti smisao životu? Ima li izlaza iz ovoga?

Ima! Vratimo se Isusu. On je vrata. To sâm za sebe kaže u Ivanovu Evanđelju. On je spas i sigurnost ovcama. Svima nama. A Gospa? Nju Lauretanske litanije nazivaju "Vrata nebeska". Gospa je ručka, kvaka, kojom se vrata raja otvaraju. Ovaj "dvojac" nikada ne vara. I nikada ne ostavlja dušu praznom. Dapače... ispunja je srećom, ljubavlju i blaženstvom.

Sada i u vijeke vjekova! Amen!

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

SEBELJUBLJE ILI ALTRUIZAM?

RECEPT ZA SREĆU

Kako biti sretna, uspješna, zabavna, rado viđena, ili, jednostavnije rečeno, "naprosto savršena" osoba? Ako mislite da je nemoguće dobiti recept za nečim za čime svi manje ili više težimo — varate se. U današnje vrijeme (blago nama) moguće je sve to saznati iz prve ruke, od stručnjaka kojima je to u malom prstu, a koji su ipak toliko dobri da svoje znanje žele podijeliti i s ostalima, ali, naravno, uz isto tako "dobru" cijenu. Ako ste slučajno od onih koji još uvijek ponekad zalaze u knjižnice, knjižare ili u prolazu bacaju pogled na ulične "štandove" s knjigama, vjerojatno su vam pod ruku došla neka od novijih priručnih izdanja s obiljem sličnih praktičnih savjeta. Zašto patiti nad svojim neuspjesima i doživljavati različite neugodnosti, kada je tako jednostavno biti sretan? A, prema navedenoj literaturi, put do sreće i nije tako težak — potrebno je samo shvatiti da smo središte svega mi sami. I sve točke koje trebamo svladati na putu prema uspjehu nose istu poruku: prije svega na ovome svijetu sam — JA.

* * *

Postoji više metoda u postizanju te "samosvijesti". Neke od njih (koje su mi "najmilije") svode se samo na uporno ponavljanje i autosugestiju o vlastitim kvalitetima i prednostima. Dakle, od ranog jutra moramo se uvjeriti da će toga dana sve biti savršeno, da nam se ništa negativno ne može ispriječiti na putu, misliti pozitivno — jer mi smo "lijepi", "pametni" i "dobri". Ta ideja i ne zvuči tako loše, jedino što uvjerenje u vlastitu nepogrešivost čini od nas "male bogove", a iz Biblije, pa i iz opće povijesti, poznato je prema čemu takvo uvjerenje vodi. Najmanje prema sreći.

Ipak, svi smo mi skloni tome. A autori spomenutih bestselera, koji se na Zapadu, a i kod nas, sve bolje prodaju, očito su toga svjesni. Postići bogatstvo do tridesete u zapadnim je zemljama ideal i model mlade i uspješne osobe. Kod nas je, naravno, takvo nešto čista utopija, ali zato priručnici protiv depresije vrlo dobro prolaze.

Te strašne gužve u javnom prijevozu, neljubazna prodavačica, ružan kišni dan, iščekivanje ispita ili još jednoga napornog radnog dana i ti svakodnevni poslovi koji nam već pomalo idu na živce (zar svi gledaju samo kako da nam "podmetnu nogu"?)… Kako uopće možemo biti dobre volje uz tako čvrste protuargumente? Nabaciti taj tako naporni smiješak i ne obraćati pažnju na sve vanjske faktore, koji se naprosto nameću našoj zlovolji? Neki nalaze "rješenje" u gutanju suvremenih recepata za sreću, neki se odluče prepustiti depresiji, a neki ipak pronalaze sretno rješenje. Kako to postižu?

>>>
Postoji jedan puno jednostavniji recept, premda sasvim suprotan onome iz priručnikâ, a to je: "sreća na kršćanski način". Znamo gdje ga možemo pronaći, ali, naravno, malo je teže pridržavati ga se; no, ipak, ako ustrajemo, postiže se pravi učinak. Slijedeći taj recept, najprije bismo trebali izbrisati ono JA s prvog mjesta i pomaknuti ga malo dalje na ljestvici. Bar malo, za početak. A onda bismo trebali prestati razmišljati o globalnoj nesreći koja nas okružuje i o tome kako joj doskočiti, te shvatiti da živeći iz dana u dan možemo biti sretni, iako naizgled ništa nije kako treba.
>>>

Tako, možda, nećemo postati mladi milijarderi do tridesete, ali ćemo biti toliko sretni da nađemo neki posao i zarađivati možda tek za osnovne potrebe. Možda nećemo položiti ispit od prve, kao onaj "sretnik" koji ga je položio i bez učenja, ali ćemo ga upornošću položiti nakon nekoliko pokušaja. Ako nađemo sreću u onim malim svakodnevnim stvarima, to je sasvim dovoljan uspjeh, a ponajprije ako nađemo sreću usrećujući druge. O tome niti jedan priručnik "za sretnike" ne govori, jer je riječ "individualizam", na žalost, izbrisala tu potrebu. Kakva je sreća koja se postiže bez obzira na druge i pod geslom "cilj opravdava sredstvo"? Zapravo nikakva, čak i onima koji su već unaprijed umirili svoju savjest nekom individualističkom filozofijom uspjeha.

Stoga, koliko god to smiješno zvučalo, pravi recept za sreću pronaći ćemo tek onda kada konačno prestanemo misliti samo na to kako da usrećimo — sebe.

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S DR. RUŽICOM ĆAVAR, PREDSJEDNICOM HRVATSKOG POKRETA ZA ŽIVOT I OBITELJ

GLASNOGOVORNICA ISTINE

Pretposljednji listopad u ovom stoljeću, u ovom tisućljeću... Pretposljednji Gospin mjesec u dvadeset stoljeća kršćanstva... toliko sadržaja nam nudi: "Na kraju će moje srce trijumfirati!" — Gospino je obećanje, koje je prije točno deset godina nagoviještalo nebo slobode i demokracije nad zemljama propalog, bezbožnog komunizma...

"Zaboravljate da je Gospa rekla da će NA KRAJU njezino srce trijumfirati, a ne na početku!", rekao je tada jedan gospodin, nastojeći naš optimizam "prizemljiti" i pripremiti ga na krvave dane i godine, koje su nakon pada Berlinskog zida slijedile. Nismo bili pripremljeni za rat, ali smo znali da s krunicom u ruci — uvijek pobjeđujemo. Molitva nam je otvorila srca i potakla kreativnost, te smo u malo godina — čuda stvorili.

A onda, kao i učenici koji su radosno iskusili Tabor i Isusovo preobraženje, ali su svejedno bili nepripremljeni za iskušenja Velikog četvrtka i petka, osjetili smo, bar većina nas, da su iskušenja prevelika i jednostavno smo odustali od svakodnevnog, upornog i uspravnog izgrađivanja svoje države u suvremenu, sretnu i pravednu domovinu svih ljudi koji je prihvaćaju. Biskup Marin Srakić je ponašanje većine vjernika laika nazvao "duhovnim narcizmom", koji se gubi u meditacijama o duhovnim visinama i lamentacijama o svijetu u kojem se ništa ne mijenja.

Gospođa Ružica Ćavar je jedna od rijetkih koja je svih devet godina od uspostave hrvatske države ustrajna, dosljedna i uporna u javnom izražavanju katoličkog stava o svim društvenim pojavama, a "imala je petlje" i javno nastupiti u TV-emisiji PRESS-KLUB Nenada Ivankovića, gdje je također stala u obranu ljudskog i ženskog dostojanstva i prava, ali i moralne obveze žene da u skladu sa svojom savješću i sa svojim mogućnostima — prihvati svoj dio odgovornosti za budućnost svoga naroda i svoje države, te Božjeg naroda i Božje Crkve u svim narodima svijeta.

Da joj je pri tom najveći, zapravo jedini, uzor i nadahnuće Isusova majka — to je posve jasno! Marija je istinska glasnogovornica Istine, Isusa živoga i uskrsnuloga, kao i njegove Crkve.

* Gospođo Ćavar, Vi ste više nego i jedna katolička žena prisutna u hrvatskom društvenom životu — svojim dopisima "Vjesniku" u rubrici "Pisma čitateljâ" Vi ste vrlo aktivni i pravovremeni "katolički odgovor" na svaki moralni ili politički izazov. Recimo, jedini ste se usudili javno izreći kritičan stav o večeri zagrebačkih "šminkera" s posljednjim jelovnikom "Titanika". Odakle Vam ta angažiranost i ta hrabrost?

— S obzirom na mnoštvo obveza, ja redovno pišem kad osjetim da moram nešto napisati, kad me neka zbivanja u društvu tako izazova i kad me to toliko progoni da ne mogu a da ne napišem.

Tako je bilo i s onom večerom zagrebačke "elite". Iako se tragični događaj tako davno zbio, trebao bi, kod normalnih ljudi, i danas izazivati sućut i žalost, a ne praviti monstruozne aranžmane s istim jelovnikom žrtava na Titaniku, s istom glazbom, itd. Nije bilo nikakvih negativnih reakcija na moj članak — bilo je samo osobnih pohvala i čestitki. Nadam se da su se sudionici tog "spektakla" ipak zastidjeli.

* Odakle Vam tolika srčanost i tolika odlučnost? Iz kakve obitelji potječete?

— Potječem iz siromašne hercegovačke katoličke obitelji. Završila sam studij stomatologije i opće medicine u Zagrebu, specijalizirala sam dječju stomatologiju, što sam profesionalno i radila cijeli radni vijek. Također sam završila i poslijediplomski studij iz područja javnog zdravstava, smjer epidemiologija, na Školi narodnog zdravlja "Andrija Štanpar".

* Udani ste? Imate djecu?

— Da. Supruga sam upoznala za vrijeme studija u Zagrebu. On je studirao pravo. Rodom je iz moga zavičaja. On se zauzimao, kao i ja, za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Smatrali smo da je to pitanje našega ljudskog, kršćanskog i narodnog dostojanstva. Suprug je, kao politički zatvorenik, proveo dvije godine na otoku Sveti Grgur i puno puta je bio hapšen. U vrijeme naše mladosti svi smo mi, posebno hercegovački studenti, stalno bili na udaru i pod nadzorom UDBE. Osobno sam također bila u istražnom zatvoru i puno vremena pod pratnjom agenata. Imala sam u UDBI i politički dosje.

Mene i supruga su povezali naši vjerski i nacionalni ideali. Zbog toga se razvila među nama ljubav i pošli smo zajedno u obiteljski život. Imamo četvero djece — tri sina i jednu kćer. Svi sinovi su nam bili sudionici Domovinskog rata. Hvala Bogu, živi i zdravi su se vratili. Do sada je jedan naš sin oženjen i imamo dvije krasne unučice.

* Je li Vaš muž Mate Ćavar, koji se također često javlja u "Vjesniku" u "Pismima čitateljâ"?

— Da. On je, radi sloma Hrvatskog proljeća, od početka 1972. do 1990. godine! bio u inozemstvu, fizički odvojen od nas i od Domovine, ali u najvećoj duhovnoj povezanosti. Najsretniji smo kad imamo svoju samostalnu i slobodnu Hrvatsku, za koju smo se zalagali i žrtvovali cijeloga života. Vidimo dosta toga čime nismo zadovoljni, što treba konstruktivno kritizirati i mijenjati, ali — to je neusporedivo s onim što već imamo.

Na svima nama je da sačuvamo ovu državu, za koju smo dali tolike žrtve u ovom Domovinskom ratu, u Drugom svjetskom ratu i kroz čitavu povijest.

* Biskup đakovački i srijemski je jednom rekao da su nam potrebni angažirani laici, koji neće živjeti u "duhovnom narcizmu", koji su otvoreni budućnosti i koji promišljaju suvremeni trenutak s kršćanskim optimizmom. Slažete li se s njime?

— Trebamo se svi zalagati da sloboda procvjeta, da bude više pravednosti, a manje pohlepe i korupcije, da zažive pravna država i prava demokracija, demokracija kao način življenja i kao sustav koji stvara duhovne, kulturne, ekonomske i političke uvjete za puni integralni razvoj svakog pojedinca, bez obzira na njegovo zdravlje, tjelesnu ili mentalnu prikraćenost ili socijalno podrijetlo, u kojem će zakon pravne države podjednako štititi svako ljudsko biće, u kojem će ljudski život biti zaista nepovrediv i poštivan od začeća do naravne smrti, u kojem će svaki pojedinac moći maksimalno razvijati sve svoje pozitivne osobine i talente i donositi, slobodno, bez straha i manipulacija, zdrave sudove za produktivan i perspektivan osobni i zajednički život.

* Ovo je zaista — govor! Pravi govor! Vi se znate zauzeti i izboriti za prave stvari. Među prvima ste u demokratskoj Hrvatskoj pokrenuli konkretnu akciju katoličkog identiteta u društvenim okvirima — "Hrvatski pokret za život i obitelj". Kako je do toga došlo?

— Nakon osnutka Hrvatske demokratske zajednice, 1989. godine, dr. Franjo Tuđman se u jednom svom govoru zauzeo za zaštitu ljudskog života i za demografsku obnovu, a protiv tzv. abortusa. Zbog toga su ga žestoko napale feministkinje, uglavnom one koje djeluju i danas. Ja sam tada napisala opširan članak, kao odgovor na njihove napade, koji je bio objavljen u "Vjesniku", najavljujući da ćemo osnovati Hrvatski pokret za život. Tada je već bilo više nas istaknutih javnih djelatnika, kao što su mons. Marko Majstorović iz Slavonskog Broda, svećenik Željko Pavličić iz Đakova, don Anto Baković, Marijo Živković, dr. Antun Lisec, pokojni inženjer Vladimir Palaček, dr. Lav Žnidarčić, prof. dr. Ante Vukasović, i još dosta naših simpatizera.

Početkom 1990. godine dogovorno smo radili na osnivanju udruge za zaštitu ljudskog života, jer su već postojale zakonske mogućnosti u Hrvatskoj. U inicijativnom odboru bilo nas je 50, uglavnom zdravstvenih i prosvjetnih djelatnika, studenata i drugih. Ja sam bila na čelu tog odbora, a kasnije i predsjednica Udruge u svim dosadašnjim mandatima. Uzor nam j e bio Human Life International, koji vodi američki svećenik, benediktinac Paul Marx. On je 1988. godine bio prvi put u Hrvatskoj i održao je predavanje u Splitu. Pošto smo ga slušali, oduševljeno sam u šali govorila da postajem marksist. Iako su te godine još uvijek bila vrlo neizvjesna vremena, osobno sam insistirala da se naša organizacija zove baš Hrvatski pokret za život i obitelj.

* Vaša udruga je 25. ožujka ove godine proslavila, skromno i molitveno, devetu obljetnicu postojanja. Kako je istoga dana počelo i NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije, godišnjica je medijski prošla gotovo nezapaženo. Ipak, nisu ova dva sasvim različita događaja bez simbolike: punu svjetsku pažnju privukla je "civilizacija smrti", oružja, straha i ucjene, a obilježavanje zaštite života najslabijih i najugroženijih — prošlo je nepoznato i nepriznato. Pravi "biblijski šarm", o kojem je rado govorila Majka Terezija. Recite...

— Hrvatski pokret za život i obitelj osnovan je na Blagovijest, 25. ožujka 1990. u Zagrebu, kao humanitarna društvena organizacija, otvorena svim ljudima dobre volje, koja se miroljubivim i demokratskim sredstvima zauzima za poštivanje i za apsolutnu zaštitu svakoga ljudskog života, bez razlike, od začeća do naravne smrti, za prirodna prava i dostojanstvo čovjeka, braka i obitelji, za odgovorno roditeljstvo, te za humane odgovorne međuljudske odnose, na temelju sveopće ljubavi, mira, tolerancije, bratstva i zajedništva svih ljudi.

* Zaštita ljudskog života od začeća u našoj državi, a često i u našim svijestima, ima prilično negativnu konotaciju, jer se čita u prvom redu kao "popravak" demografske slike, što je, dakako, pogrešno. Ljudski život je Božji dar i Vi se za taj dar zalažete, ako sam Vas dobro razumjela?

— Mi se u prvom redu zalažemo za zaštitu ljudskog života radi njega samoga, radi humane etike, radi osnovnoga i neotuđivoga ljudskog prava na život, osobito za prava nedužnih i nemoćnih ljudskih bića, ali i radi brige za budućnost već rođene djece i odgovornosti za budućnost Domovine.

Plodovi našeg djelovanja kroz ovih devet godina očigledni su, u prvom redu u poticanju i širenju općenito proživotnog mentaliteta i ozračja ljubavi prema djeci u hrvatskom narodu i društvu. Zbog utjecaja na način razmišljanja mnogih ljudi, uspjeli smo razbuditi savjesti, tako da više nitko nije ravnodušan na spomen nasilja nad životima nerođene djece. Također smo za vrijeme Domovinskog rata, pored zauzimanja za bitne moralne i duhovne vrijednosti, te poduzimanja raznih molitvenih i mirovnih aktivnosti, u suradnji s udrugama stradalnika Domovinskog rata i materijalno pomagali centre za prognanike i izbjeglice, te obitelji s brojnom djecom i pojedince u nevolji.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


MISIONARI I MISIJE

RAZGOVOR S MISIONAROM FRA MIHOM DREVENŠEKOM

RADOSNO NAPRIJED!

Početkom mjeseca rujna u Zagrebu i u Novom Marofu boravili su fra Mihael Drevenšek i vokalno-instrumentalna skupina mladih "Ba Cengelo" (svjetlo) iz afričke misije Ndola u Zambiji. Pjevali su i plesali pod svetim misama, te održali tri koncerta duhovnih pjesama. Posjet Hrvatskoj nije bio planiran, ali je u posljednji čas organiziran, jer su otpali neki koncerti u Italiji, koja je bila prva na redu u njihovoj tromjesečnoj turneji po Europi. Skupina mladih, koju čini sedam djevojaka, tri mladića i dvoje djece, predvođeni misionarom, svojom turnejom žele pomoći siromašnoj misiji u Ndoli, a u tu svrhu prikupljali su dragovoljne priloge i prodavali različite afričke ukrasne predmete i nakit. Iskoristili smo prigodu i fra Mihaela zamoli za razgovor.

* Možete li se ukratko predstaviti našim čitateljima?

— Već gotovo 35 godina nisam govorio hrvatski, otkako sam ovdje na Svetom Duhu išao u gimnaziju, pa sam puno toga zaboravio. Ja sam fra Miha Drevenšek iz Slovenije. Rođen sam blizu Ptuja, osnovnu školu završio sam u Vidmu pri Ptuju, a u gimnaziji sam bio ovdje na Svetom Duhu, u školi koju su nekada držali franjevci konventualci. Mi smo bili prva generacija, koja je 1961. godine otvorila svetodušku gimnaziju. Poslije novicijata u Cresu morao sam ići u vojsku. Bio sam u Kičevu, u Makedoniji. Zatim je slijedila matura, pa studij teologije u Ljubljani. Zaređen sam 1972. godine, a već 1975. sam otišao u Englesku da bih naučio jezik, a od ’76. pa sve do danas sam u afričkoj misiji Ndola u Zambiji.

* Možete li nam reći što je to što iznutra tjera čovjeka na misionarsko-apostolsko djelovanje?

— To je jako teško reći, jer svatko ima svoje posebno zvanje. Ne mogu točno reći niti zašto sam postao svećenikom. Znam samo da sam volio našega župnika o. Daniela, koji je imao krave i konje, a imao je i motocikl. Meni kao djetetu to se jako sviđalo i ja sam rekao da ću kad odrastem ići i učiti da postanem kao o. Daniel. To je bio početak i on me doveo u sjemenište.

A kako sam se odlučio poći u misije, također je teško reći. Mi u Sloveniji imali smo jednu glazbenu skupinu koja se zvala "Minores", a bila je sastavljena od samih fratara. I ja sam bio član te skupine. U to vrijeme u Hrvatskoj su bili aktualni "Žeteoci", kojih se mi sijedih i ćelavih glava još dobro sjećamo. Sa skupinom "Minores" putovali smo svijetom i pjevali. Kada smo bili u Australiji i kada smo, nakon koncerta duhovnih pjesama, svirali i pjevali na jednoj zabavi, oko 2.000 ljudi nas je slušalo i plesalo, a tako su plesali da je propao pod na sredini dvorane. Meni je tada odjednom došlo da bih trebao ići u misije. Što i tko mi je to rekao — ne znam. A nije bilo vina ili alkohola, i ništa nisam pio… (smijeh). Kada sam došao kući, napisao sam molbu. O. provincijal ju je poslao u Rim; odobrena je ’74., a već iduće godine sam trebao ići. Nisam nikome ništa govorio o tome: ni ocu, ni majci, niti fratrima. Samo je provincijal, fra Martin Vidovič, znao sve. Moji roditelji su iz novina vidjeli tko su novi misionari, jer je pisalo o tome kome je biskup dao misijski križ. T

ajio sam svoju odluku, jer nisam želio da mi netko kaže: Ma jesi li poludio, zašto moraš ići baš u misije, kao da za svećenik nema dovoljno posla i u Sloveniji?, ili: Hoćeš li da te tamo pojedu?, itd. Drugi bi sigurno govorili: Idi, što imaš tražiti ovdje među komunistima, a već su te jednom zatvorili, itd. Ja nisam htio da netko utječe na mene, a ako me Bog pozvao i ako ja izdržim, onda ću biti sretan. Sada mogu samo reći da još niti jednom nisam požalio zbog toga svog odaziva na Božji poziv da postanem franjevac i svećenik, te da pođem u misije. I sv. Franjo je išao u misije i pjevao je često, pa tako i ja čitav život pjevam i nastojim donijeti radost ljudima s kojim se susrećem.

* Kako to da ste izabrali baš Afriku, Zambiju, Ndolu? Mi često o Africi imamo sliku pustinje, malarije, ljudožderâ, primitivizma općenito. Je li slika Afrike ipak drugačija?

— Tako nekako Afrika i izgleda (smijeh). U njoj ima pustinjâ, bolesti, siromaštva, a i ratujemo međusobno, kao i vi ovdje donedavno. Bar u tome smo slični i nema prevelikih razlika. No, velika razlika između crne Afrike i naše bijele Europe je u tome što se mi smatramo kulturnijima i njima donosimo kulturu. Ali pitanje je tko je doista kulturniji. Mi koji smo usmjereni tome da posjedujemo uvijek sve više i nikada nam nije dovoljno, ili oni kod kojih toga nema. Kuće na selu su im od blata i od trave, legnu na vreću i pokriju se krpama. Gradovi su slični našima, ali život je jednostavniji. No, ono što oni imaju, a mi nemamo, to je radost u srcu. Oni su uvijek sretni i veseli. Neki od mladića i djevojaka iz skupine "Ba Cengelo", zbog nedostatka novca, morali su prekinuti školovanje, ali opet su sretni. Oni su zadovoljni s malo i zahvalni su Gospodinu za sve što im je dao. Njihov odnos prema Bogu pun je zahvalnosti, pa tako ne treba čuditi što naša misa u Africi traje satima. U nedjelju za nas nema sata i vrijeme stane. Nedjelja je dan za susrete s Gospodinom, s prijateljima i s rodbinom. Popodne se razgovara i rješavaju se problemi, a njih ima puno: nema lijekova, nema bolnica, nema liječnika, nema novaca, ne možeš ići u školu, gladan si, itd., ali sve to zaboraviš kad si s prijateljem, kad se nasmiješ, kad odeš u crkvu i kad se pomoliš Bogu. U tome je razlika između Europe i Afrike. Afrika poznaje radost i veselje, jer je u njoj čovjek usmjeren na čovjeka, a Europa je materijalno usmjerena. E, sad, tko je više kulturan, oni ili mi, neka Bog prosudi.

* Rekli ste da ste 24 godine u Africi. Kako se osjećate Vi ili kako se osjeća neki civilizirani čovjek u toj toliko drugačijoj kulturi, u drugačijem mentalitetu i drugačijim običajima? Kako takav čovjek uspije prevladati onu krutost u ponašanju kao što je kod nas, a osobito na misi?

— Kada misionar dođe u Afriku, onda mora započeti s njima živjeti, a kada živiš s njima, onda lako i plešeš s njima i svađaš se — jednostavno živiš život kojim i oni žive. Kada se navikneš, onda sve lako ide naprijed. Ako dođeš s europskim mentalitetom i ne želiš sebe promijeniti, nego samo njih, onda ćeš uvijek na njih vikati; izgubit ćeš živce i vratiti se kući, a to za ljude u Africi neće ništa vrijediti. Oni te nekada pokradu, nekoga i pretuku, ali se s njima i nasmiješ i zaplešeš; živiš s njima i kao oni i onda možeš biti veseo, jer to je pravi život, u kojemu ima i dobra i zla.

* Zašto Vas ovi mladi toliko vole? Što Vi njima značite?

— Vole li me ili ne, ja baš ne znam, ali ja sam s njima uvijek. Ja ih dobro poznajem, jer stalno smo zajedno. Znam kako je kod njihovih kuća, u njihovim obiteljima, a i oni su uvijek spremni pomoći u župi ili u našoj izdavačkoj kući. Mi se znamo i posvađati, ali i to je znak da želimo dobro jedni drugima, jer oni koji se ne svađaju, možda uopće niti ne razgovaraju. Kako se posvađamo, tako se i pomirimo. Jako puno molimo zajedno i to nas povezuje, kao i pjesma i ples. Mi smo kao jedna obitelj. Ja sam za njih kao otac ili majka, a ja ih volim kao svoju djecu.

* Upravo je zanimljivo znati kakva je njihova vjera. Obično se u Europi govori da je ta vjera puna poganskih običaja i da je sinkretistička…

— U nekoliko rečenica teško je odgovoriti na to pitanje. Morate znati da je kršćanstvo u Zambiju došlo prije oko 100 godina. Njihova tradicionalna vjera je animizam. To znači da vjeruju u duhove u šumi, u rijekama, itd. Oni vjeruju da ti duhovi upravljaju svijetom, a duhovi mogu biti dobri i zli. Kršćanstvo je kristijaniziralo njihovo animističko vjerovanje i njihove običaje, ali mnoge stvari su i zbog inkulturacije ostavljene. Nije teško sve to razumjeti kada znate da oni žive u velikom siromaštvu. Mjesečna plaća jednoga radnika je oko 30 dolara, a obitelji su brojne, jer u prosjeku imaju oko petnaestero djece. Veliki problem je bolest side i za nju nema lijeka, ali i za bolesti za koje ima lijeka nema novca za liječenje, pa mnogi umiru, iako bolest nije neizlječiva. Zbog svega toga ljudi ponekad odlaze vraču. Ipak su oni jako povezani s Crkvom, rado mole, osobito krunicu, ali kada ih pritisnu teški problemi, onda znadu i vrača zamoliti za pomoć. Kako u Zambiji rastu ekonomski i zdravstveni problemi, tako se ljudi sve više utječu vračevima. Mnogima je poslije žao što su to učinili, pa se kaju zbog toga, idu u crkvu i ispovijedaju se, mole se i strogo poste za pokoru svojih grijeha. Sto godina izgleda nije dovoljno da se tradicionalni mentalitet u tom pogledu u potpunosti promijeni.

* Kako se Afrikanci odnose prema misionarima: kao prema kolonijalizatorima, ili kao prema onima koji donose drugačiji stil života?

— Misionare oni nikada nisu smatrali kolonijalizatorima, ali mi smo za njih uvijek "bijeli", iako oni prave razliku između nas svećenika, misionara, i onih koji su došli kao tuđinci s vlastitim interesima. U Zambiji je ostalo jako malo bijelih i sada se problem boje kože više ne osjeća.

* Vi ste dobro naučili njihov jezik. Vjerojatno je to znak ljubavi prema tom narodu i prema njihovoj tradiciji i kulturi. Kako je bilo na početku, kada niste poznavali njihov jezik i kulturu?

— Puno sam se znojio, jer sam najviše govorio rukama i nogama, ali nekako je išlo. Kod njih najprije moraš naučiti pozdravljati druge, jer oni imaju različite pozdrave za sve prigode. Kad si bolestan, pozdravljaju te na jedan način; kada te susretnu, opet drugačije; kada radiš, opet drugačije. Pozdrav je početak, a onda malo po malo učiš njihove riječi. Ispočetka su se smijali, jer sam svašta govorio, a da nisam niti znao što sam rekao. Ja sam gledao kako reagiraju ministranti iza mene. Kad nešto rekneš, a oni prasnu u smijeh, onda znaš da si rekao nešto krivo. Oni nisu tako ukočeni kao mi u Europi. Njima je normalno usred propovijedi uzvikivati od veselja ili glasno negodovati zbog onoga što svećenik govori.

* Kada bi sada ovi mladi trebali hrvatskoj mladeži ili našem narodu uputiti neku poruku, što bi oni nama rekli?

— Mi smo na svoje majice napisali: "S radošću u novo tisućljeće". Na pragu smo novog milenija, a u njemu se nešto mora promijeniti. Cijeli svijet bi morao biti više radostan. Kada smo se nedavno u Asizu susreli s vašim mladima, onda smo osjetili da smo kao jedna obitelj. Oni su nam puno pomogli, a zato smo i došli ovamo. S njima smo pjevali, plesali i veselili se. Naša poruka mladima i svima vama mogla bi glasiti: Idite naprijed s radošću, s veseljem i s čvrstom vjerom u pravu Kristovu ljubav, a to uključuje i spremnost na žrtvovanje za bližnjega. Tako ćemo svijet učiniti boljim nego što je sada. Mi stari smo napravili ratove i sukobe, a vi mladi morate preći preko svih granica i s ljubavlju i radošću stupiti u novi milenij.

Razgovarao: ŽARKO RELOTA

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET...

ISKUSTVA JEDNOG EGZORCISTA (2)

PARALELNI SVJETOVI

Priredio: JOSIP BLAŽEVIĆ

* Kako gledate na najnoviju poplavu kontaktiranja s onostranim i kanaliziranja poruka od bićâ iz drugih dimenzija? Kakva su to bića koja se predstavljaju kao anđeli, St. Germain, Uzašla Gospa, a govore o reinkarnaciji i sl.?

Dr. Rufus: Odgovorit ću vam na ovo pitanje kao i Isus, u usporedbi. U centralnoj Indiji upoznao sam mladu ženu koja je prorokovala u Isusovo ime i polagala ruke na ljude i molila za njih. Poznavao sam je dobro. Ona je bila pod utjecajem Sotone. Došla je na našu duhovnu obnovu, molio sam nad njom i bila je oslobođena. Poslije toga sam čuo da mnogi ljudi idu k njoj da moli za njih. Čak su joj išli i svećenici i redovnice. A bila je obična učiteljica u osnovnoj školi. Netko me je zamolio da dođem u to područje, da vidim i razlučim o kakvoj se stvari radi. Kažu da se, kada ona moli Duhu Svetome i kada moli Očenaš, Duh Sveti spušta na nju. I da ona tada izgovara prekrasna proroštva, da polaže ruke na ljude i moli za njihova ozdravljenja. I kada sam otišao na susret s njom, bila je puna poštovanja prema meni i jako sam joj bio drag. Rekao sam joj: "Čujem da Bog po Vama radi prekrasne stvari." Ona odgovori: "Da, ja donosim ozdravljenje i spoznanja drugim ljudima." Onda sam joj predložio da zajedno molimo. Ja sam počeo moliti himan "Dođi, Duše Presveti". Tada je i ta žena počela uzdizati svoje ruke, zatvorila je oči, i izvana je izgledalo kao da se Duh Sveti spušta na nju i počela je prorokovati: "Rufuse, sine moj", itd. Ja sam je gledao i rekao joj: "Znam tko si!" Otvorila je oči i rekla: "Znala sam da Vas ne mogu prevariti."

Jedanput sam se molio za jednu ženu u južnoj Indiji, a ona ne zna engleski, jer govori lokalnim jezikom. Na engleskom sam ju pitao: "Tko ste Vi?" "Zašto me to pitate?" — odgovorila je engleskim jezikom. "Zato jer smo se često prije toga susretali." "Vi me poznajete, drugi ne!" — rekla mi je.

I ona je rekla: "Znala sam da Vas ne mogu prevariti." I onda su joj se otvorile oči i shvatila je da je ona jedna obična mala učiteljica. Onda me je pitala: "Oče, zašto se to meni događa?" "Zato što ste čuli da se ljudi Vama obraćaju kao jednoj koja je opsjednuta i tada ste bili vrlo povrijeđeni. I Vi ste iznutra čeznuli za nekom utjehom. Htjeli ste se drugima predstaviti kao netko tko nije opsjednut, nego, naprotiv, kao netko tko može liječiti i prorokovati. I kroz to ste se otvorili demonskom utjecaju."

Jeste li sad shvatili? I ne brinite se. Bog se može poslužiti vama jednostavnima kakvi jeste. Biblija ne govori o tome da je Marija ikoga liječila ili propovijedala i ne znam da li je Majka Terezija ikoga izliječila na ovakav način, ali svi znamo da je bila veliki svjedok za Isusa. Koliko ljudi poznajem u svijetu koji su rekli da su veliki duhovni ljudi i veliki izlječitelji, a u bîti je Sotona bio u njima. On je "liječio".

* Hrvatsku je posjetila Jasmuheen, žena koja tvrdi da od 1993. živi isključivo o "prani", bez konzumiranja bilo kakve hrane. Ona kontaktira s onostranim bićima i majstorica je reikija. Je li to moguće i kako to komentirate?

Dr. Rufus: Isus je rekao po plodovima ćete ih prepoznati. Bog vas neće suditi po spektakularnim stvarima koje izvodite. Isus kaže: U posljednji dan ljudi će mi reći: U tvoje smo ime prorokovali, u tvoje smo ime zloduhe izgonili. Bili smo famozni reiki majstori (ovo posljednje nije, doduše, iz Biblije...!). A što Isus kaže da će im odgovoriti: "Ne poznajem vas. Ne znam tko ste." Rekao je: "Odlazite od mene zlotvori." Zamislite da Isus vas kao velike propovjednike, velike iscjelitelje naziva "zlotvori". Nadam se da to neće reći meni! Ali nam je Isus unaprijed rekao koja će nam pitanja postaviti u posljednji dan. Već su nam pitanja za test poslana. Pitat će nas: Kad sam bio gladan, jeste li mi dali jesti? Kad sam bio žedan, jeste li mi dali piti? Kad sam bio bolestan, jeste li me posjetili? Neće vas pitati: Kad sam bio bolestan, jeste li me izliječili, nego jeste li me posjetili. To nisu pitanja o našem socijalnom angažmanu, već su to pitanja o našem odnosu prema našim najbližima u obitelji i u društvu. Pitat će nas kada je pokraj nas bila supruga ili dijete u potrebi jesmo li ostavili sve drugo i pomogli im?

>>>
* Kako pomoći osobama koje su pohađale razne iscjelitelje, vračare i sl.?

Dr. Rufus: Samo je jedan način: volite ih. Nemojte ih osuđivati, već ih zavolite. Sa smiješkom i s radošću... Otvorite im oči za zlo koje su radili i ne znajući. Zato Erica i ja nastojimo informirati ljude o svemu što nas okružuje (o sektama i o kultovima). Ali, to nije dosta. Moramo im pružiti još jednu priliku. Moramo im reći: U našoj Crkvi imamo nešto daleko, daleko bolje nego bilo tko drugi može ponuditi. Ljudi će nam dolaziti samo ako vide da mi molimo nad ljudima koji onda ozdravljaju, bivaju oslobođeni i obnovljeni.
>>>

* Kako postupiti s osobama koje se tuže da vide onostrana bića (nakon doticaja s okultnim) i čuju glasove, strujanja, trnce po tijelu, nečije dodire, te im se događaju neobični fenomeni, tzv. "parapsihološke prirode"?

Dr. Rufus: Mnoge od ovih manifestacija mogu biti posljedica psiholoških tegoba. Npr., alkoholičar koji doživi "delirium tremens" imat će razna priviđenja. No, jasno nam je i iz iskustva znamo da su manifestacije koje ste spomenuli posljedica demonske aktivnosti u čovjeku. Takvu osobu treba prihvatiti u ljubavi i moliti za njezino ozdravljenje i oslobođenje.

* Možete li objasniti značenje "energetskih žarišta" (tzv. "čakri") u organizmu i kako putem njih iscjelitelji vrše ozdravljenja i razvijaju okultne moći?

Dr. Rufus: Što god da bio realitet tih žarišta što ih zovu "čakre", naše iskustvo nam pokazuje da postoje određena mjesta u tijelu gdje đavao posebno napada ljude. On će upotrijebiti bilo koji otvor da uđe u nas. Upotrijebit će oči, uši... I kada molimo za oslobođenje, osoba će reći: Kao da je nešto izašlo iz mene, izgledalo mi je kao da mi vrući zrak izlazi iz ušiju i kao da je nešto izašlo — nešto je izišlo kroz moja usta, ili kroz vaginu... Što god da je u pozadini stava te filozofske teorije, sve — naš duh, duša i tijelo — može se otvoriti tim utjecajima, ali, hvala dragom Bogu, može se otvoriti i Duhu Svetom. Vi trebate odlučiti koji duh želite da utječe na vaš um i na vaš duh, dušu i tijelo.

* U Hrvatskoj se pojavilo neko društvo sv. Hildegarde iz Bringena. To društvo sada naveliko širi nekakve krunice koje su napravljene od raznobojnog kamenja. Svaka boja kamena je za neku bolest, jedna vrsta je, recimo, za bubrege, itd. Znate li nešto o tome i što je to?

Gđa Erica: Prije svega morali bismo biti svjesni da Hildegarda potječe iz vremena prije srednjeg vijeka. Iako je u narodu uživala glas svetosti, službena Crkva nikada je nije proglasila svetom, ali je vjerojatno bila vrlo dobra osoba. Nastojala je pomoći znanjem koje joj je bilo poznato u njezinom vremenu, koje je isključivalo modernu farmakologiju i nije imalo pojma o kemiji. Ja sam farmaceut i znam da ljekovi mogu biti od velike pomoći. Shvatila sam, čitajući njezinu knjigu, da je najvjerojatnije upotrbljavala kristale i kamenje, da ih je mljela i davala ljudima, a oni su osjećali izvjesnu pomoć. Dakle, ona im tako nije pružala neke magijske moći, a da je danas živa i da je suvremeni farmakolog, vjerojatno bi im davala kalcij, magnezij i druge ljekovite tvari. Ono što ljudi čine od nje, tipično je za New age: preuzimaju dobru i zdravu ideju, npr. liječenje travama ili mineralima, i umjesto da to bude i ostane obično liječenje, od toga naprave neku vrstu kulta ili religije. U svoj alternativnoj medicini na površini ćete naći iskustvenu, odnosno empiričku istinu. Ali ipak gotovo svi predstavnici alternativne medicine odbijaju znanstveno istraživanje. Znanost je sredstvo koje je Bog dao ljudskom razumu. Ona nije bez nedostataka, ali je u velikoj mjeri pomogla čovječanstvu.

* Možete li nam pojasniti značenje tzv. "padanja u Duhu"?

Dr. Rufus: To je veliko i kompleksno pitanje. Prokomentirat ću ga ukratko. Kao i kod svega drugoga, postoje dva ekstrema. Među pentekostalcima postoje osobito neki koji kažu: to je normalna aktivnost Duha Svetoga, te kažu da ako ne govorite u jezicima, nemate Duha Svetoga. I ako nemate iskustvo, nemate Duha Svetoga. I to je utjecalo na neke dijelove karizmatske obnove. Tako postoje famozni karizmatski naučitelji u svijetu i jedan od njih kaže da svaka osoba za koju se moli i na koju se polažu ruke mora pasti. I ako nad nekim molite dvadeset puta na dan, dvadeset puta treba pasti na pod. Ja to ne prihvaćam. Postoje, pak, s druge strane, vrlo konzervativni karizmatici katolici, koji kažu da to "počivanje u Duhu" na podu ne smije uopće postojati u Katoličkoj crkvi. To su samo psihološke manifestacije. A ni to ne prihvaćam.

Ispravan stav je uvijek negdje u sredini. To je samo jedan od načina na koji Duh Sveti djeluje. I to nije najvažniji način. U ovoj stvari neka vas vode dva načela, kako biste bili sigurni da se radi o autentičnom iskustvu. Prvo, važan je način na koji je padanje učinjeno; drugo su posljedice. Ako postoji bilo kakva manipulacija, osobito fizička, da npr. čovjek gura ljude na pod, ili psihološke manipulacije, npr. ljudi očekuju da se to dogodi, a onaj koji moli nada se da će se to dogoditi i osoba se moli Bogu: "Bože, daj sruši me dolje!", a nije joj toliko važno hoće li joj se život promijeniti, hoće li ozdraviti, nego je važno samo da se baci na pod... to nije to. Potpuno autentično "odmaranje u Duhu" događa se čak i kad nema nikakvoga fizičkog kontakta, ili vrlo nježan dodir, osobito ako ste daleko. Stvari se događaju i dok propovijedate. A osobito ako se radi o osobama koje su u drugoj zgradi. Vi propovijedate ovdje, a oni popadaju tamo. A u mojoj višegodišnjoj službi to se događalo. Tada je to autentično.

Kad god molim, uvijek kažem: "Bože, molim te da padnu samo oni za koje ti želiš da stvarno padnu. Ako primijetim da osoba sama čini neke namjere da bi pala, onda je zadržim u tom padanju. Jedino kada osjetim da se događa djelo Duha Božjega, koje je u tom smjeru tako snažno, onda kažem neka padne. Ali ja to doista sam po sebi ne želim. U nekim situacijama vam se učini da zbog nekog razloga svi trebaju pasti i ništa se ne dogodi. A u nekoj drugoj situaciji, npr., čini vam se da nitko neće pasti, jer su to sve zreli karizmatici, kao što mi se dogodilo na Filipinima: dok sam molio nad njima, svi su redom padali. Zašto?! Ne znam. Ali crkva je bila puna ljudi po podu. Svi redom. I u Sloveniji, npr., nisam očekivao da će toliki popadati. A program se održavao u hotelu... Svako djelovanje Duha Svetoga treba biti provjereno po plodovima. Ne zanima me što se s ljudima događa, da li oni padaju po podu ili vise sa stropova; zanima me je li njihov život značajno promijenjen. Da ta osoba postane pravi vjernik, pravi Isusov učenik i onaj koji sa sobom nosi svjedočanstvo svoje vjere, to je ono što mene zanima.

Postoje uglavnom tri razloga zašto ljudi "padaju u Duhu". Prvi je najvažniji — osoba koja pada vrlo duboko doživljava unutarnje ozdravljenje. Kad mi ljudi dođu na ispovijed sa svim svojim povredama, već unaprijed znam što će se dogoditi kad se pomolim nad njima. To je kao neka vrsta prečaca koji Bog rabi da bi brzo dobio unutrašnje ozdravljenje. Osobito se to događa kad ja ne znam zašto trebam moliti, a osoba se ne zna precizno izraziti. Drugi razlog je iskustvo oslobođenja. U Evanđelju piše kad je duh napustio neku osobu da je ona ostala ležati kao mrtva. A treći razlog je što Duh Sveti ispunja tu osobu.

Prevele: MARIJA ŽNIDARŠIĆ i ALEKSANDRA CHWALOWSHY

>[SADRŽAJ]<


MALENIMA

OZDRAVLJENJE BOLESNOG DJETETA

ČUDESNA KUPELJ

Kada su Isus, Marija i Josip, upućeni u snu, bježali pred Herodom, sa sobom su u žurbi ponijeli tek ponešto od potrebnih stvari. Egipat bijaše daleko, a Dijete još malo i nejako. Privijajući ga u zagrljaj, Marija je razmišljala kako li će svom sinku osigurati bar najnužniju njegu i hranu na tom putu u neizvjesnost i u nepoznato. No, tog trenutka željela je samo što brže i što dalje od onih što njezinom milom dječaku rade o glavi. Pouzdavala se u svemogućeg Boga i sasvim se predala njegovoj volji, još od onog trenutka kad je njegovu poslaniku anđelu uzvratila: Službenica sam Gospodnja. Znala je ona i sad da ih Bog ne odvodi u taj strani Egipat da stradaju, već da ih spasi. I čvrsto je vjerovala da će Gospodin za svoga Sina, kao što je stoljećima i za svoj narod, providjeti vodu, hranu, krov i sigurnost. Samo moraju biti strpljivi.

* * *

Kad su sretno umakli potjeri što je Herod posla za njima, već su se i prve zvijezde hvatale mrke svile neba. Svud unaokolo bijaše pust i nenastanjen kraj. Josip je hitao naprijed, ne bi li ugledao kakvo sklonište, ali svjetla niotkuda. Zabrinuto se pitao: Zar će ovo maleno dijete ponovo ostati bez toplog krova, kao u Betlehemu, kad je trebalo doći na svijet? Kako da mu pomognem, kad ovdje nema ni spilja ni štalica? Dotle je Marija pjesmom umirivala nemirnog Dječaka i razmišljala:

Valjalo bih Dijete oprati, nahraniti i poleći na pravi ležaj, ali gdje i kako? S neba je mjesec osvjetljavao kamenu stazu i noćni lahor šuškao je u sasušenom žbunju divlje ruže. Odjednom oblak, taman poput plašta, zakri mjesec i sve utonu u mrkli mrak. I gle, u daljini zablista svjetlo, maleno, žmirkavo, ali tako stvarno. To svjetlo bit će ili nečiji topli dom, il’ im je s neba na put sišla zvijezda. I krenuše nekako žustrije svjetlu ususret, a ono je raslo, bivalo sve većim, dočekavši ih u rasvijetljenu prozoru jednoga skromnog doma.

Josip pokuca na klimava vrata i zazva blagoslov na stanovnike tog doma. S prozora proviri uplašena žena, ali kad ugleda Dijete u Majčinu naručju, otvori im vrata.

Dom u koji su ušli uistinu bijaše siromašan; svjetlo obasjavaše tek bijedan ležaj, prazan stol, košaru kraj ognjišta i u njoj dijete. Marija ne reče ništa; tiha i brižna priđe košari, sagnu se i zagleda u čirevima izranjeno malo lice. Suza skliznu iz njezina oka. Jednom rukom pridržavaše Isusa, a drugom krenu da pomiluje jadnog dječaka, ali njegova majka u trenu skoči i zadrži Marijin dlan. Ne činite to! — povika. — Vaše je dijete dragocjeno, ne smije oboljeti! I žena je odvuče do stola, iznoseći pred njih vrč vode i kruh, a na ležaj žurno prostrije čistu tkaninu, nudeći Mariji da tu polegne svoje dijete.

* * *

Htjela bih ga okupati — blago zamoli Marija, pogledavši kraj ognjišta pripravljeno korito i vodu. Sve ću vam dati, draga ženo, samo ne tražite ovo korito — reče uplašena žena i tijelom Mariji zapriječi put. Vidjeli ste mog sinčića, tek malo je stariji od vašega, a teško je bolestan. Tijelo mu je osuto čirevima. Svakog ga dana kupam u ovom koritu u ljekovitim travama, ali ne pomaže. Vaše je dijete tako lijepo, rumeno, zdravo. Ne dam da ga približite koritu, da ne oboli kao moj sin.

Marija kao da to nije čula; uze od Josipa torbu i poče pripremati Isusa za kupanje. Žena požuri da je još jednom pokuša spriječiti, ali je Josip blago zaustavi: Pustite, zna ona što čini!

Žena s nevjericom zavrti glavom, ali odmah priskoči pomagati Mariji oko kupanja Djeteta. Isus se umah razbudio i radosno cičao u toploj vodi; ručicama je prskao dvije majke što su se s ljubavlju i nježnošću brinule o njemu.

I kad je Isus nahranjen zaspao, podiže Marija iz košare bolesnog dječaka i na očigled zgranute majke nježno ga privi na prsa i pozva ženu: Dođite, sad ćemo i njega okupati! I u istu toplu kupku staviše bolesnog dječaka. No, on se nije radovao ni smijao; tužno je gledao sad majku, sad ovu nepoznatu ženu prelijepog lica. A kad su ga nahranile, polegnu ga Marija kraj vatre uz Isusa.

Idućeg jutra, još rano, dok je umorna žena spavala, da ne probudi nju i dijete, sveta Obitelj tiho je na prstima napustila taj siromašni dom. U zdjeli iz koje su sinoć večerali ostaviše novčić i krenuše na put prema Egiptu.

Kad se žena prenula iz sna, sjeti se gostiju i požuri prirediti im doručak, no tad vidje da je ležaj prazan i spremljen. Kraj ognjišta nađe veliku hrpu granja, a i vatra već bijaše upaljena. Žena u čudu zamišljena zastade, a tada je prenu glas sina.

Ne bijaše to uobičajeni bolni plač, već radosno gugutanje, te se ona začuđeno zagleda u košaru iz koje su se prema njoj širile rumene ručice i sretnim osmijehom blistalo zdravo lice njezinog sinka. Uze ga u naručje i s nevjericom razmota haljinice i, gle, zaista čitavo tijelo bijaše zdravo: čirevima ni traga. Presretna majka glasno poljubi svog dječaka, a onda s njim na rukama pade na zemlju zahvaljujući Bogu koji je pohodio njezin siromašni dom.

* * *

Dok je sunce budilo zemlju iz sna, sveta Obitelj nastavljala je put prema Egiptu. Mali Isus sretno je snivao, i ne sluteći da je minule noći u onom siromašnom domu njegov Otac, svemogući Bog, zbog dobrote njegove majke Marije i zbog ljubavi prema svome Sinu, ali i svakom sinu na zemlji, po njemu, malenom Isusu, učinio veliko čudo!

MIRA ŠINCEK

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

ZAR TAKO RUŽNO O MISIONARIMA?

Čitateljica iz Zagreba: Poštovano Uredništvo, budući da ne znam kome bih se obratila, pišem vama, jer kao dugogodišnja pretplatnica "Veritasa" znam da ste vi u više navrata pisali o misijama i o misionarima, hvaleći njihov rad i potičući sve ljude dobre volje da im u tome pomognu. Na ovo pismo potaknulo me nešto što sam načula ovih dana, a dogodilo se nedavno. Radi se o susretu koji svake godine za naše misionare organizira naša Crkva, a ove godine, kao što vi to već znadete, susret je bio u Sarajevu krajem mjeseca kolovoza.

Jedan moj prijatelj, dugogodišnji misionar, požalio mi se da je, uz sve ono lijepo što se može samo u Domovini doživjeti, doživio i jednu nemalu neugodnost. Jedan od naših svećenika koji radi u Domovini rekao je da je misionarima lako i da su oni ispunili sve svoje životne želje, pa su zato sretni. Budući da svi oni kažu da je tako, upitao je misionare zašto očekuju da im domaći svećenici pomažu. Još je dodao da im zavidi, jer oni imaju tri mjeseca odmora, a da se on ne može gotovo niti maknuti sa svoga radnog mjesta.

Ozlojađen takvim, valjda iskrenim, ali krajnje neispravnim i nepravednim, razmišljanjem i govorom jednoga svećenika, a vjerojatno nije jedini koji tako razmišlja o misijama i o misionarima, moj prijatelj kaže da se žalostan, ali ipak ponosan, vraća u misiju, a Bog će se već pobrinuti da njemu i siromašnim vjernicima u Africi ne nedostaje bar ono najnužnije za život...

Na kraju ovoga pisma samo želim reći da svaka Papina poruka za Misijsku nedjelju potiče na pomaganje misionarima u njihovu napornom radu. Sveti Otac ne misli samo na duhovnu ili molitvenu potporu, nego i na darežljivost u materijalnim stvarima, kada se skupljaju sredstva za misije. Mogu samo reći da ja redovito molim za sve misionare, da skupljam poštanske markice i druge korisne sitnice, a koliko god mogu odvojiti od svoje bijedne mirovine, to dajem za potrebe misionara. Nije ovo radi samohvale, nego zato jer možda može poslužiti kao poticaj onima koji su nepovjerljivi, neupućeni ili neodlučni kada su u pitanju misije i misionari. Bog vidi dobro koje mi činimo, a oni koji to možda zloupotrebljavaju i misle kako smo mi naivni, već će odgovarati pred Gospodinom.

POJAŠNJENJE I ISPRAVAK

Fra Leopold Marko Rochmes: Poštovano Uredništvo, nadam se da će ovih mojih nekoliko redaka naći mjesta u novom broju "Veritasa". Htio bih, naime, nešto pojasniti, da ne kažem ispraviti.

Radi se o mojem razgovoru za "Veritas", koji sam imao s Vašom suradnicom Mašom. Iako smo prije svakog snimanja rekli da ja mogu govoriti samo o našoj Beogradskoj nadbiskupiji, ipak je u tekst došlo i ono što sam, kao usput, rekao i o drugim biskupijama u SRJ. Krivo mi je da se to "uvuklo" u moj tekst i da je objelodanjeno, jer informacije nisu potpune. O Crkvi u Subotičkoj biskupiji može se puno lijepih stvari reći, a u mojem razgovoru je ispalo i šturo i netočno. Naime, ja nisam imao nakanu svoj razgovor proširivati, jer nisam pozvan o drugima govoriti. Ne znam samo kako je došlo do nekog "Bunjevačkog klasja", kad za to nisam ni čuo? Tamo su veće izdavačke kuće: Agape, Zvonik, Totovo Selo i druge lijepe stvari.

Dakle, sve što je usput rečeno o nekoj drugoj dijecezi, nije po mojem dogovoru trebalo biti objavljeno u mom razgovoru za "Veritas". Ako su zbog toga neki možda "mojom šturom izjavom-razgovorom o drugima" povrijeđeni, neka mi oproste. Istina, nisu ovo neke velike stvari ili omaške, ali ne bih želio da ljudi misle da se život Crkve u našim dijecezama omalovažava. Ja ga poštujem, jer znam u kakvim poteškoćama raznih vrsta svi djelujemo.

Hvala vam za ustupljeni prostor, uz bratski pozdrav!

UREDNIŠTVO: Žao nam je što je došlo do nesporazuma, pa se u ime autorice teksta i u ime Uredništva ispričavamo Vama, kao i čitateljima koji se možda osjećaju povrijeđenima ili omalovaženima. Zahvaljujemo Vam za razgovor koji je, unatoč spomenutom nesporazumu, ipak donio puno pozitivnih novosti iz života Crkve u Beogradskoj nadbiskupiji i u Jugoslaviji uopće.

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

ČASOPISI

OBNOVLJENI ŽIVOT - Časopis za religioznu kulturu — 3/99. Iz sadržaja: Otvoreno društvo i kršćanska filozofija; Lijepo i transcendentalno u Tome Akvinskoga; Kršćanin na pragu trećeg tisućljeća; Sredstva javnog priopćivanja u zemljama EU; Duhovna obnova nije modni krik... Narudžbe kod: FTI - Obnovljeni život, Jordanovac 110, 10001 Zagreb, pp 169.

POSVEĆENI ŽIVOT - Prinosi redovničkoj obnovi — 1/99. Iz sadržaja: Suradnja među ustanovama obzirom na odgoj; 28. vijećanje redovničkih odgojitelja i odgojiteljica o temi: Bog, Otac koji odgaja; Redovništvo za 21. stoljeće; Školske sestre franjevke Krista Kralja... Narudžbe prima: HKVRP-HUVRP, Prilaz Gjure Deželića 75/1, 10000 Zagreb.

KNJIGE

Rudolf Miculinić: BJELOVARSKE ULICE — 36 životopisa hrvatskih duhovnih velikana. Narudžbe prima: Franjevački samostan, Mihanovićeva 6, 43000 Bjelovar.

Josip Jurjević: POGROM U KRNJEUŠI 9. I 10. VIII. 1941. — Svjedočanstva o stradanjima stanovnika župa dijela Banjolučke biskupije. Nakladnik: Vikarijat Banjolučke biskupije, Ul. grada Vukovara 226 C, 10000 Zagreb.

>[SADRŽAJ]<


ZAHVALJUJU...

Članice Društva sv. Krunice iz New Yorka i članice molitvene grupe iz New Jerseya zahvaljuju za sve Majci Božjoj i sv. Antunu, uz dar za Kruh sv. Ante.

Marija Jurasić iz Orleca na Cresu zahvaljuje sv. Antunu, te preporučuje sebe i svoju obitelj njegvu zagovoru. (Prilog za Limenku sv. Antuna)

Milan Marić iz Bregenza zahvaljuje sv. Antunu za nađenu putovnicu, uz dar za Limenku sv. Antuna.

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

KAKO DA TE ISKAŽEM, A DA NE LAŽEM?

ŠTO LI SU RIJEČI I MISLI?

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Ne vjerujem da je istina konačno umrla, iako je ona ubijana već odavno, od samog početka povijesti. Istina uvijek, već na neki način, pronalazi putove svoga uskrsnuća.

Što li mogu biti riječi i sustavi pojmova, do li oružja i oruđa?

Moćno zvuče neke riječi, bar ispočetka. Požrtvovni su ih ljudi ispunili istinom i takve pokreću mase na trgu. No čim neke riječi i sustavi pojmova postanu probitačni, sebični ih ljudi odmah prihvate, okite se njima kao kolajnama, uzvikuju ih na trgovima, uprežu u svoja profitna kola, iskorištavaju i cijede svaku kap istinitosti iz njih dok ne lipšu, a onda ih odbace kao ispražnjene fraze, ostave ih po pločnicima da ljudi gaze i pljuju po njima. Potom se prihvate neke nove misaone mode. I tako iz kruga u krug.

Prečesto istina izmigolji iz naših šupljikavih misaonih mreža, iz nejasnih riječi i ograničenih pojmova, pa se pohlepne ruke hvataju o šuplje floskule što ječe i zveče, púste kule od karata, mnijući da je istina još uvijek tu. A, ona je otišla na dopust, zajedno s pameću i srcem; dok se mi klanjamo zlatnome Pojmu i Slovu, koji su nekad bili prožeti Riječju. Iz inercije, iz straha od slobode, služimo Slovu koje ubija.

Nekad je istina stanovala u njemu. Kamo je otišla?

* * *

Kamo istina ode iz riječi, iz pojma, kada je ubiju u pojam? Premda vidimo: još je uvijek tu, među nama; utjelovljena u pravednim ljudima, ljudima skromnim i sućutnim, u onima koji istinu ljube.

>>>
Mudraci znaju da se istina manje iskazuje riječima, više činom i sudbinom. Istinu udišemo i izdišemo, i tako je svjedočimo, pa je kao križ nosimo na ramenima, težak i nezgrapan križ, ili trnovu krunu istine. Istina nije od perolake građe; prije je nalik na grubo tesano drvo nekog Drvodjelje, a gdjekad su tu čavli, kliješta i štošta drugog. U istini su subjekt i objekt jedno, Drvodjelja i drvo, Majstor i djelo njegovih ruku; pa Drvodjelja biva tesan i pribijen čavlima u djelokrugu vlastite sudbine. Istina nije jeftina. Kadšto se plaća i životom, predragocjena sve do Božje krvi.
>>>

Površan čovjek može svašta mljeti, neće mu se obiti o glavu nikakva druga kazna do možda ona najgora: kazna površnosti. Lažljiv čovjek može svašta lagati, no kazna je uistinu strašna, a glasi: neistinitost vlastita bîtka; nisi ono što tobože jesi, a jesi to što nisi; ništeći nitkov samome sebi, samolagani, samoprevareni, jalova praznina, u vijeke vjekova, a svoje strašne sudbine ne moraju ni biti svjesni. Zarobljeni u snima sanjaju čudne snove, te ne znaju da ne znaju, ne vide da ne vide.

* * *

Tek kad stižemo bliže istini, ili se zagledamo u njezino transcendentno bezdno, hvata nas strah, jer nam pada mrena površnosti s očiju, pa progledamo. Tamo u dubini egzistencije skupocjeno je izricati istinu, jer tu nam jasnim biva njezino povratno djelovanje: sud uvijek izaziva sudbinu. Pa tko sudi, biva suđen; tko proklinje, proklet je; tko mrzi, biva omrznut; tko se uzdiže — nisko pada; tko se ponizi — biva uzdignut.

Istina nas uzdiže, istina nas ruši, istina nas spašava, istina nas ubija, i nema za nas spasa u tome bezdnu, do na Tvome dlanu. Nigdje odmorišta do tamo gdje Ti bivaš našom istinom, Ti koji nas bezuvjetno ljubiš i nećeš dopustiti da propadnemo, pa nam opraštaš našu samopovršnost i samolaganje, pa nas ucjeljuješ tamo gdje se samoranjavamo i oživljuješ gdje se samoubijamo.

Odgovorna je tvoja istina, često teška i zahtjevna, no ništa manje radosna. Kada se nastanimo u tvojoj ljubavi, ne tražiš od nas ništa više no što možemo dati, a uzimaš nam, naizgled mnogo, samo zato da bi nas što više obdario dobrima, od kojih je najdragocjenije — Ti sâm.

Lako je brbljati riječi. Živjeti, pak, istinu, nemoguće je bez Tvoje milosti. No, u tvojoj blizini moguće je i ono o čemu ne sanjamo. Samo kad bismo mogli bliže k Tebi...

Što nam vrijedi na trgu praznih riječi izvikivati dodatnu praznu riječ?

Moćno zvuči poneka teška riječ, izgleda kao topovska kugla; tek kada je probodeš iglom kritike, ona prsne. Vidiš da je to bio mjehur od sapunice.

Tamo gdje riječ izvire iz dubine naše egzistencije, ona je skupocjenija i jača, diše snagom svoga izvora, ali onda se nađu drugi koji će je zlouporabiti. Utoliko više ukoliko postaje općeprihvaćenijom i probitačnijom. Život je iskazanih istina često kratkotrajan poput života leptira.

Tamo gdje bi se, kojim slučajem, pjesmama stjecala moć, odmah bi vlastohlepni poželjeli biti pjesnicima. Uvijek će se netko naći tko će iskoristiti novo jezično i misaono bogatstvo za nova opravdanja svog gospodarenja nad ljudima.

A ja ne želim biti objekt sile, predmet tehničke obrade, sredstvo nečije volje za moć; kao što ne želim biti ni subjekt sile, niti vladati nad ljudima.

Kako ću preživjeti i ostati čovjekom?

* * *

Ne vjerujem da je istina konačno umrla, iako je ona ubijana već odavno, od samog početka povijesti. Istina uvijek, već na neki način, pronalazi putove svoga uskrsnuća.

Gdjekad je prvi opaze neka bivša bludnica ili ribar, kadšto neki mudrac. Istina uvijek nađe svoje društvo, kao što laž okupi one koji žude laž.

Kako u bujici rijeke, u morskim valovima, u cvijetu maslačka, u ljudskim očima opaziti njezin trajni sjaj?

Vidim Prijatelja kako se krije iza bezbrojnih likova. Prepoznajem njegovo držanje, hod, kretnje.

Kako da Te iskažem a da ne lažem ljudima? Zar si Ti ova moja siromašna i blijeda riječ?

Ipak puštam svoje leptire da lete i osmisle ovaj dan.

>[SADRŽAJ]<


IZLOŽBA

RAZGOVOR S FRA TOMISLAVOM MRKONJIĆEM, ARHIVAROM U TAJNOM VATIKANSKOM ARHIVU

NAROD BOGAT VJEROM

* Povod i tema našeg razgovora jest izložba pod naslovom "Hrvati — kršćanstvo, kultura i umjetnost". Kada se rodila zamisao o izložbi i tko je njezin idejni začetnik?

— Svaki razgovor o našoj izložbi u Vatikanu treba početi od imena tadašnjeg rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, dr. Antona Benvina. On je bio neobičan čovjek, širokih kulturnih interesa, koji su se kretali od tzv. "temljene kulture", bitne za svaki istraživački rad, pa do teologije, povijesti, a zatim grčke, latinske i posebno naše hrvatske glagoljske pismenosti i književnosti, a to znači i latinske i "glagoljske" liturgije. On je već 1985. godine, prigodom proslave 11. stoljeća od smrti sv. Metodija, kada je u istom Sikstovu salonu u Vatikanskoj knjižnici bila napravljena izložba naslovljena "Tri alfabeta za Slavene", snovao o jednoj tematskoj ili nacionalnoj izložbi, u kojoj bi se mi Hrvati predstavili svijetu svojim posebnostima u Katoličkoj crkvi, a to znači prvenstveno "glagoljicom". Godine koje su slijedile nisu bile pogodne za to, a onda, "tempore belli", mislilo se na važnije stvari. Nakon prestanka rata u Hrvatskoj, 1994. on se ponovno vratio toj ideji, a neposredan povod bila je jedna rumunjska izložba, koju je on onda "kopirao" u svim koracima koji su potrebni da se do takvoga dopuštenja dođe.

Stvar ne bi bila cjelovita ni bez imena tadašnjeg veleposlanika pri Svetoj Stolici, prof. Ive Livljanića, koji je to sve s državne strane sversrdno podržao. Odobrenje od Državnog tajništva stiglo je na Hrvatsku biskupsku konferenciju, a ona je to dalje proslijedila Hrvatskoj vladi, odnosno Ministarstvu kulture, čija je zasluga da se izložba sada ostvaruje.

* Kada je predviđeno otvorenje izložbe i do kada će trajati?

— Otvorenje je prvotno bilo predviđeno za 15., pa za 20., a sada je određeno za 28. listopada 1999. Trebalo je uskladiti termine Svetog Oca i našeg predsjednika Franje Tuđmana, koji će tog jutra biti primljen u audjenciju, a poslije podne prisustvovati otvorenju izlože. Predviđeno je još jedno "ponovljeno" otvaranje, zbog malog prostora. Izložba će biti otvorena do 15. siječnja 2000. Kroz to vrijeme naše veleposlanstvo pri Svetoj Stolici nastojat će organizirati razne kulturne manifestacije u Rimu, da bi se neprestano podržavao interes za samu izložbu. Pored raznih koncerata, predviđeno je i predstavljanje knjige Hrvatska/Sveta Stolica, koja će izaći u poznatoj seriji Most Društva hrvatskih književnika.

* Čija je zasluga da smo uspjeli dobiti termin početkom Jubilarne godine?

— To je donekle slučaj. Vrijeme je svakako privilegirano. Kroz Svetu godinu neće biti drugih izložbi, osim izložbe najvrednijih rukopisa svetih Evanđelja. Želi se istaći vrijeme, 2.000 godina posvećenih evanđeljem.

* Koji su najznačajniji izlošci s područja kršćanstva u Hrvata, s područja kulture i umjetnosti — je li bilo teško odabrati?

— Kao i u svakoj stvari koja želi obuhvatiti "sve", nemoguće je biti iscrpan. Tako će i ova izložba biti jedna cjelovita panorama, s mnogo neispunjenih želja. Može se reći da je bipolarna: umjetnička i dokumentarna. I tu je njezina novost, jer su se u tom prostoru Vatikanske knjižnice uvijek izlagali dokumenti, samo rijetko manji umjetnički predmeti. Umjetnički predmeti izabrani su po načelu važnosti za određeno razdoblje; isto vrijedi i za dokumentarni dio. Tu su pojedine grupe, ali manje prepoznatljive, jer je sve poredano strogo vremenskim redom. Za sada ima 128 izložaka, tako da je teško bilo što izdvajati. Recimo samo da se kreće od temelja našega kršćanstva, vijesti o tzv. Misiji opata Martina u Dalmaciju i Istru i Višeslavove krstionice, pa do dokumenta kojim je Sveta Stolica priznala neovisnost Republike Hrvatske i dokumenta o beatifikaciji Alojzija Stepinca.

* Originali se rijetko i nerado prevoze u inozemstvo i izlažu javnosti. Je li Vatikan insistirao upravo na originalima, ili je to bila želja priređivača izložbe?

— To je želja priređivača. Osiguranja redovito imaju astronomsku cijenu, ali predstaviti se u Vatikanskim muzejima, Biblioteci i Arhivu nečim drugim, značilo bi promašaj.

* Jesu li i drugi narodi priređivali slične izložbe?

— To je redovita praksa i bio bi dug niz imena naroda koje bi trebalo navesti. Ali uvijek su to bile dokumentarne izložbe i s posebnim naglaskom na ono što se čuva u Vatikanskom arhivu i Biblioteci, a u vezi je s dotičnim narodom. Svatko je, naime, želio pokazati koliko je prisutan u tim kulturnim i povijesnim ustanovama Institucije, koja ima, pod raznim vidovima, najstariji i najcjelovitiji arhiv i najvredniju zbirku rukopisa na svijetu.

* Koji je cilj izložbe?

— Hrvatska je mlada država, a mi smo i mali narod. Svaki korak u svijet puno znači. Ako se svijetu i općoj Crkvi uspijemo dostojno predstaviti kao narod koji je bogat vjerom u Krista i narod koji je tu vjeru znao izvrsno izraziti djelom i riječju, cilj će biti postignut.

Razgovarao: MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

PROVIDNOSTI — BOG-OTAC BRINE SE O SVOJOJ DJECI

SINOVSKO POUZDANJE

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Živimo u potrošačkom društvu, u kojem želja za novcem, položajem, osiguranjem stvara nemir, jad i ne vodi do sreće i istinskog dobra. Lako se možemo u to uvjeriti, ako samo malo pogledamo oko sebe. Današnji čovjek živi stalno u nekoj napetosti i nervozi da stekne što više dobara; u zdvojnosti ako to ne može ostvariti, na rubu je očaja, i tjeskobe.

Međutim, čovjekova veličina nije u onom što ima, posjeduje, što mu tako lako odnose prirodne katastrofe, lopovi i, na kraju, smrt, nego u onome što jest i što mu jedino donosi unutarnji mir, sreću i zadovoljstvo.

"Pogledajte ptice nebeske! Promotrite poljske ljiljane!" (Mt 6, 25-34)

Ovaj odlomak Matejeva Evanđelja o sinovskom pouzdanju u očinsku Božju providnost, morali bismo u današnje vrijeme imati na umu, da ne padnemo u očaj, zdvojnost i tjeskobnost, nego da uživamo mir u naručju dobrog Oca nebeskoga.

* * *

"Zato vam kažem: Ne budite zabrinbuti za život svoj: što ćete jesti, što piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?"

Dvije su temeljne čovjekove brige koje odgovaraju njegovim osnovnim potrebama: briga oko uzdržavanja života i briga oko odijela da zaštiti svoje tijelo. Isus ne osuđuje skrb da čovjek pribavi životne namirnice i odjeću za sebe i za svoju obitelj. Naglasak je da to ne smije biti tjeskobna i jedina čovjekova briga, te da Bog ne ulazi u to ili je iz toga isključen. Žrtva takvog shvaćanja mogu biti i bogataš i siromah.

>>>
Isus želi naglasiti ono načelo koje smo već postavili: čovjek nije u onome što ima, nego u onome što jest. Ako mu je Bog dao život i tijelo, dat će mu i ono što je manje vrijedno. Danas toliki traže sreću samo u materijalnoj sigurnosti i u namirivanju svojih potreba, a zaboravljaju da čovjek ne živi "samo od kruha".
>>>

Isus najprije govori o brizi za jelo. I donosi čudesan i divan primjer iz životinjskog carstva. Ptice nebeske "ne siju, ne žanju, niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?".

Neke životinje stvaraju zimske zalihe. Ali Isus ima pred sobom ptice koje to ne čine. Jednako tako medicina može život produžiti. Ali ono što Isus želi naglasiti jest da naš trud i briga za jelo za sebe i za obitelj ne smiju čovjeka tjeskobno zaokupiti, tako da zaboravi nebeskog Oca, koji očinskom providnošću pazi na svoje drago stvorenje, a to je upravo čovjek.

Glede brige za odijelo, Isus opet donosi sliku iz prirode: livade ukrašene poljskim cvijećem u proljeće. Posebno ističe "poljske ljiljane", kako rastu, a ne muče se niti predu. "A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest, a sutra se u peć baca, Bog tako zaodijeva, neće li još više vas, malovjerni?"

Otac naš, koji tako čudesno i raskošno vodi brigu za stvari malene vrijednosti, zar bi samo nas zaboravio? Ali treba imati duboku vjeru u Božju očinsku providnost, prepustiti se njemu. Ne tako da se podajemo lijenosti i neradu, nego da sa svojim Ocem surađujemo na stvaranju ljudskijeg, boljeg, ljepšeg svijeta.

* * *

Isus sažima rečeno: "Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’, ili: ‘Što ćemo piti?’, ili: ‘U što ćemo se obući?’. Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati."

Ova pitanja uvijek su prisutna u našem životu. Rekli smo da se otac mora brinuti za svoju obitelj i ne smije se prepustiti nekom slučaju. Ali ne treba se brinuti kao poganin, koji sigurnost života misli osigurati samo svojom brigom i svojim zalaganjem. Kršćanin mora staviti svoju nadu u očinsku brigu nebeskog Oca. No on mora surađivati s Božjom voljom na ostvarenju Božjega kraljevstva, te izgrađivati i civilizaciju ljubavi, što znači "pravednost". Naš način života mora biti u skladu s voljom Božjom. Tijekom povijesti Crkve, sve do naših dana, to su potvrdili junaci duha, sveci i blaženici Božji.

Isus završava: "Ne budite, dakle, zabrinuti za sutra. Sutra će se sâmo brinuti za se. Dosta je svakom danu njegove muke."

Ovo je misao vodilja za život. Ne treba današnje muke uvećavati sutrašnjim. To ne znači da ne vodimo brigu o svojem teškom i mučnom svagdanjem radu, koji često postaje tako ubitačan i zamoran, već da sve usmjerujemo prema Bogu, koji je naš Otac. U svjetlu očinske providnosti, naše brige i muke postaju lagane i dobivaju odozgor duboki i istinski smisao u vremenu i u vječnosti.

 

ISKUSTVO PROGNANIKA I POVRATNIKA

Čuje se govoriti kako je bilo lako naviještati evanđelje u početku Crkve, radi evanđeoske "novosti", koja je bila doista Radosna vijest. Danas kao da je evanđelje izgubilo svoju novost, svježinu, prodornost. Nekima ono zvuči kao nešto zastarjelo, nadiđeno, muzejsko. Govori se o poslijekršćanskom društvu, čak o promašaju kršćanstva.

Obećanja preobrazbe pojedinca i društva nisu donijela ploda. Pače, stanje se pogoršalo i čini se da je nepopravljivo. Kršćanstvo je, čini se, samo jedna utopija, kao i tolike druge. Nepovjerenje prema evanđelju razara duhove, uvlači se u svaku misao i osporava onu temeljnu poruku Radosne vijesti.

Sve to izvire iz naglašenog i krivog idealiziranja prošlosti, koja je bila bolja od gorke sadašnjosti u kojoj gledamo samo zlo i grijeh.

Kako naviještati evanđelje izgnanicima i prognanicima naših dana? Kako tješiti i hrabriti povratnike da ne klonu, da imaju povjerenja i nade u bolju budućnost?

Biblija nam govori kako se u svako vrijeme Božja riječ bori protiv klonulosti i nepovjerenja. Proroci su znali i u tužnim i mračnim vremenima otkriti Boga koji stvarno vodi čovjekova događanja. Oni su nam učitelji kako i mi moramo u svojim okolnostima novom evangelizacijom podržavati nadu i vjeru u Boga.

* * *

Godine 586. prije Krista Nabukodonozor osvaja i razara Jeruzalem. Narod odvodi u babilonsko izgnastvo. U kakvom se stanju nalazi izabrani narod najbolje sažima psalmist: "Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo, spominjući se Siona..." (Ps 137). Beznađe i posvemašnja klonulost ovladali su izgnanicima. Ezekiel opisuje njihovo stanje ovako: Dom Izraelov je dolina puna suhih kostiju i bijahu veoma suhe. Dakle, Izrael je određen na vječni zaborav. "Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo."

Ali isti prorok najavljuje novo uskrisenje svoga naroda. Jahve mu nalaže: "Prorokuj i reci im: ‘Ovako govori Jahve, Gospod: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Jahve, kad otvorim grobove vaše i kad vas izveden iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve, govorim i činim.’" (Ez 37, 1-14)

Isti prorok govori da će ih Jahve očistiti, dati im novo srce i nov duh udahnuti u njih; nastanit će ih ponovno "u zemlji koju dadoh vašim ocima i bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog" (Ez 36, 24-28).

Drugi Izaija, prorok izgnanikâ, dobiva poziv: "Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se rosptvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje." (Iz 40, 1-2) Prorok već naviješta put povratka, što će biti put pobjede; objava Boga kroz preobraženu pustinju, a ne onaj sumorni dugi hod kroz sinajsku pustinju nakon prvog izlaska.

U babilonskom izgnanstvu Židovi su, zahvaljujući posebno proroku Ezekijelu i Drugom Izaiji, otkrili svoj identitet. Proroci ulijevaju u narod veliku nadu protiv svake nade. Narod živi iz te nade i čeka.

* * *

Došao je čas povratka. Pobjedonosni Kir daje porobljenim Židovima punu slobodu da se vrate na svoja ognjišta, što su čekali duge godine. I opet slijede nova razočaranja. Mali broj se vraća. Većina se dobro snašla u Babiloniji i ne želi se vratiti u kruti i opasni život u Palestini.

Povratnici se vraćaju istim stazama koje su prošli na putu u ropstvo. Nema onoga čudesnog puta kroz pustinju. Izloženi su, naprotiv, nasrtajima i ljudi i divljih zvijeri.

Kad su stigli u Svetu zemlju, čekaju ih nova razočaranja: svađe i materijalni interesi između povratnikâ, nedostatak pravde i bratske ljubavi (Iz 58, 4-10); teški odnosi s narodima koji su se nastanili u Palestini (56, 3; 60, 10) i sa Židovima koji su ostali u zemlji i nisu bili odvedeni u izgnanstvo, a zaposjeli su kuće i imanja izgnanikâ.

Idolopoklonstvo i kultski razvrat jako su prisutni: tu je kultska prostitucija, te žrtvovanje djece; jede se nečista hrana (svinjetina i miševi); prinose se žrtve Jahvi, ali i idolima (Iz 57, 5; 65, 2-7; 66, 3-4. 17).

Osjeća se potreba gradnje hrama. "Dom, svetinja naša i ponos naš, u kom te oci naši slavljahu, ognjem izgori." (Iz 64, 10) Dva proroka se zalažu za gradnju hrama, prorok Hagaj i prorok Zaharija. Narod govori: "Nije još došlo vrijeme da se sagradi Dom Jahvin!" Riječ Gospodnja dolazi preko proroka Hagaja: "A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen!" (Hag 1, 2-4) I Dom Jahvin je podignut godine 520. prije Krista.

Razočaranje i klonulost i dalje ostaju. Narod ima osjećaj da ga je Bog sada napustio; kao da Bog nije u stanju ostvariti svoj naum spasenja i svoja obećanja. Narod traži da im se Bog približi, da susretnu Boga, da dožive njegovu prisutnost (Iz 58, 2-3; 59, 10-11; 61, 1-3).

* * *

Potrebna je nova evangelizacija. Proroci u novom ključu čitaju prošle događaje spasenja. Bog nije slab u ostvarenju svojih obećanja, već izvor svemu je zla volja naroda. Savez s Izraelom traži da se opslužuju zapovijedi. Izrael ih nije opsluživao i došla je kazna izgnanstva. Kao da nije bila dostatna kazna. Stoga proroci povratnike pozivaju na obraćenje. Posebno Treći Izaija (Iz 56-66), Hagaj ( 1, 5-11; 2, 10-19) i Zaharija (2, 1-6). Nisu to "stražari slijepi", "psi nijemi", "pastiri bez razbora" (Iz 56, 9-11). Proroci razgolićuju grijehe otaca, ali ulijevaju i novu nadu, jer Jahve je Bog milosrdan i blag. Najavljuju uskrsnuće Jeruzalema. Tmina pokriva zemlju i mrklina narode, samo Jeruzalem blista u punoj svjetlosti: obasjavaju ga Jahve i Slava njegova (Iz 60; 62; 66, 10-14).

Za nova životna iskustva Bog uvijek podiže nove ljude, koji novim načinom, novim slikama i poredbama objavljuju narodu Božja obećanja, koja se ne mijenjaju. To će uvijek biti poziv na obraćenje, poziv da susretnu Boga u svim životnim teškoćama, usmjereni uvijek prema budućnosti koja ih čeka i koju Bog pripravlja svojemu narodu. U toj nadi mogu se prebroditi i teškoće izgnanstva i povratka, koje gorko proživljava židovski narod, kao i hrvatski ili svaki drugi narod. Bog nikad ne ostavlja svoj vjerni puk. Uvijek mu šalje nove ljude, koji će mu naviještati novu evangelizaciju, koju nam toplo stavlja na srce Ivan Pavao II., te i sâm u tome prednjači.

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 23. studenoga 1999. pošaljite na:

"Veritas" — za Slapove vjere
Sveti Duh 33
10000 Zagreb

Imena triju dobitnika/ca nagradâ objavit ćemo u "Veritasu" br. 12/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U sedmom krugu izvlačenja (za br. 7-8/99) prvu nagradu dobila je Štefanija NOVOSEL iz Valpova (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je Manda DAMJANOVIĆ iz Tolise - BiH ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobila je Ana KORŽINEK iz Čepina ("Tajna vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[SADRŽAJ]<


NAKON UMORA — MALO HUMORA!

GOLI NA MISI

Biskup, posjetivši svog svećenika misionara u jednoj od misija u unutrašnjosti Afrike, ostao je neugodno iznenađen. Nakon sv. mise upita domaćina:
— Kako možeš dopustiti da ti djeca gola dolaze u crkvu na misu?
* Pa, kad sam tek došao u misiju dao sam svima odjeću — branio se misionar — ali onda su na misi samo gledali jedni u druge, da vide tko ima ljepšu odjeću. Zato sam im naredio da, čim čuju crkveno zvono, skinu odjeću i dođu na misu...

KRŠTENJA I OBRAĆENJA

Dvojica misionara, franjevac i isusovac, nakon zajedničkoga godišnjeg susreta govore jedan drugome da će na idućem susretu opet vidjeti tko je u međuvremenu više osoba pridobio za Krista. Nakon godinu dana našli su se opet zajedno. Fanjevac ponosno reče svom kolegi:
— U ovoj godini krstio sam 764 novorođenčadi!
* Nije loše — odvrati isusovac — a ja sam samo obratio plemenskog poglavicu i vrača...

MUČENIK BEZ RELIKVIJA

Poglavar reda ispraća skupinu misionara koji odlaze obraćati pleme poznato po kanibalizmu. Na kraju svoga ohrabrujućeg govora reče im:
— Čuvajte se dobro, jer ja ne želim ni čuti o mučenicima čijim relikvijama nema ni traga ili su neprikladne za izlaganje pred štovatelje...

JAO TEBI AKO SE BUDEŠ MOLIO!

U Južnoafričkoj Republici crnac pokušava ući u crkvu. Čuvar crkve zaustavi ga i spriječi ga u njegovoj namjeri.
— Ali ja radim u crkvi kao čistač — reče crnac.
* U tom slučaju možeš ući — reče mu čuvar — ali jao tebi ako te vidim da unutra moliš!

KRŠTENJE ČINI BOLJIM

Rabin pozove susjednog župnika k sebi u goste. Nakon večere ponudi mu domaće vino.
— I, kako Vam se čini moje novo vino? — upita domaćin.
* Čini mi se kao da je ipak malo previše kršteno — odgovori župnik namrštena lica.
— Pa, što onda? A zar se krštenjem ne postaje bolji? — dometnu rabin.

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

17. LISTOPADA — SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, BISKUP I MUČENIK

UPISAH GA U SVOJE SRCE...

Antiohiju, znamenitu kao prvo biskupsko sjedište sv. Petra, apostola, i prvo mjesto u kojem se obraćenici nazivahu kršćanima, proslavio je i Petrov nasljednik na biskupskoj stolici, sv. Ignacije, nazvan po istom gradu Antiohijski. Bio je slavan po svojoj svetosti, po svom mučeništvu i po svojim poslanicama — u svemu njih sedam — što ih je upravio nekim tadašnjim biskupijama ili biskupima. Sve su one proizašle iz zanosa njegova srca za Krista, Crkvu i kršćanski život vjernikâ koje je osvajala Isusova "Radosna vijest". Najznamenitija je ona što ju je upravio Rimljanima, u kojoj — među ostalim — zaklinje tamošnje kršćane da ne spriječe njegovu žudnju za mučeništvom, jer da će tek tada biti savršen kršćanin kada bude slijedio Krista u njegovoj žrtvi na križu: "Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijerî melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu..."

* * *

Žudnja mu se ispunila godine Gospodnje 107. u rimskom amfiteatru. Car Trajan upravo se vraćao s pobjedonosnoga rata na nekom istočnom kraju svoga carstva. Bila je to prigoda da čuje za kršćane, koje mu prikazaše kao pogibeljne za carstvo, jer se ne klanjaju bogovima, te prema tome ne poštuju ni samoga cara, koji se u neku ruku smatrao jednim od bogova. Car je stoga odlučio uništiti ih, zaprijetivši da će sve koji se ne odreknu, kako je smatrao, svoje nove i pogibeljne vjere u Isusa i ne prinesu kâd rimskim bogovima — poubijati!

Ignacije, nakon što se dugo i žarko molio Bogu da dade mir svojoj Crkvi, bojeći se više za slabe nego za sebe, hrabro pristupi caru da mu izloži istinu o kršćanskoj vjeri i kako se ona, iako odbacuje mnogoboštvo, ne protivi njegovoj vlasti, te tako ne želi praviti nikakve nemire i ne radi na rušenju carstva. No, umjesto da ga sasluša, čim je Trajan čuo da je Ignacije kršćanin, predade ga desetorici vojnika da ga odvedu u Rim, gdje će — već sada osuđen na smrt — biti bačen pred divlje zvijeri.

I sâmo je odvođenje u Rim bilo za Ignacija pravo mučeništvo: "Na tom svom putovanju iz Sirije u Rim" — piše u svojoj poslanici Rimljanima — "već se borim s divljim zvijerima, jer me danju i noću nadzire deset vojnika čija je okrutnost veća od samih leoparda..."

Stigavši na odredište, dovedoše ga pred samoga cara, koji ga odmah upita:

* Ignacije, zašto potičeš na pobunu moje podložnike u Antiohiji i na kršćanstvo obraćaš moj narod?

— Uzvišeni care! Kamo sreće kad bi Bog htio da obratim i tebe, te da tako zadobiješ vječnu moć! — odgovori Ignacije.

No car mu, kao da ga ni ovaj put nije čuo, reče:

* Žrtvuj mojim bogovima i učinit ću te velikim svećenikom.

— Neću nikada žrtvovati tvojim bogovima, niti želim časti koje mi nudiš — odlučno će Ignacije, nadodavši kako će radije za Isusa podnijeti svaku muku, pa i samu smrt.

Trajan ga na to dade izbičevati, a kada je mirno i dostojanstveno to podnio, predade ga mučiteljima da ga bosa vode preko užarena ugljevlja i da ga podvrgnu drugim mučenjima. Videći da ga ni to nije pokolebalo, car mu podrugljivo dobaci:

* Baviš se magijom i ona ti daje snage da sve to podneseš!

— Mi kršćani ne bavimo se magijom — kaže na to Ignacije — nego vi, koji štujete idole! I znaj: Ni oganj, ni ikakva voda neće u meni ugasiti ljubav prema Isusu Kristu!

Kada je car zatim naredio da ga, svezana u teške lance, bace u tamnicu i nakon tri dana izvedu pred izgladnjele lavove da ga proždru, Ignacije utješno reče:

— To sam i očekivao. Što su sve muke ovoga svijeta prema budućoj slavi?

Nakon tri dana, doveden u amfiteatar da bude rastrgan od zvijerî, Ignacije se obrati okupljenom znatiželjnom mnoštvu:

— O Rimljani, koji prisustvujete ovom krvavom prizoru, znajte da ne trpim bez nagrade, jer muke ne podnosim zbog nekoga svog zločina, nego zbog svoje pobožnosti i ljubavi prema Kristu Gospodinu!

Trajan se divio kako Ignacije može tako govoriti pred samu strašnu smrt, te usklikne:

* Velike su hrabrost i snaga kršćana kad mogu podnijeti tolike muke za svoju vjeru!

Ignacije se bojao da ne izgubi krunu mučeništva, jer mu se činilo kao da se lavovi skanjuju. No, oni konačno skočiše na nj i rastrgaše njegovo tijelo, ali ništa od svega ne okusiše, iako su bili nekoliko dana bez jela.

To je Trajana toliko potreslo da je naredio da se nitko ne smije usprotiviti ako bi tko htio pokupiti rastrgano Ignacijevo tijelo i dostojno ga pokopati. Kršćani zatim dođoše i, uzevši njegovo tijelo, pobožno ga sahraniše.

* * *

Pripovijeda se da je Ignacije za vrijeme mučenja neprestano zazivao ime Isusovo. Kad ga krvnici upitaše zašto toliko ponavlja to ime, odgovorio je: "Upisah ga u svoje srce i ne mogu a da ga stalno ne izgovaram svojim ustima." Kršćani koji su to čuli, nakon njegove smrti iz znatiželje otvore njegovo srce i doista u njemu, zlatnim slovima, nađu upisano ime Isusovo. Mnogi se pogani na to obratiše, a car Trajan — zadivljen već prije Ignacijevom postojanošću — na Plinijevo pismo što da radi s kršćanima koji se sve više šire, odgovori da nikoga ne treba uznemirivati ili progoniti zbog same vjere ili pobožnosti.

Tako je Ignacijeva smrt bila zapravo pobjeda, a kršćanima ohrabrenje da i oni u svom srcu nose upisano ime Isusovo.

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

Papa u Mariboru proglasio blaženim biskupa Slomšeka