VERITAS - Broj 11 (422) - studeni 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: SVI SVETI I DUŠNI DAN: DANI MOLITVE I PRISJEĆANJA; DOŠAŠĆE; SINODA NADE ZA EUROPU; "DR." GIOVANNI GARBIN


SADRŽAJ - br. 11/99

IZAZOVI: E. Kraljić - MOJ TATA SPAVA...
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - ISTINA S LJUBAVLJU
ZRCALO VREMENA: Internet-časopis "Duhovno vrelo"; Redovnica - glazbena zvijezda; "Dugovječni" Papa; Društvene prilike - izazov redovništvu
POJMOVI: A. Kordić - DOŠAŠĆE
VELIKOM JUBILEJU USUSRET: Na putu obraćenja
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - SINODA NADE ZA EUROPU; Hrvatski odjeci u Rimu
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - ANALIZIRAJ OVO!
DUŠNI DAN: E. Kraljić - ZA SVE MRTVE LJUBAVI
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - "NISMO MI SVECI!"
MLADI: N. Gašparović - KAMO NESTAJU KRIZMANICI?
SUGOVORNICI: M. Horvat - MISA UVIJEK FASCINIRA... - "Veritas" na kavi s dr. Miroslavom Marićem, generalnim konzulom RH u Pečuhu
DOŠAŠĆE: M. P. - IŠČEKIVANJE U NADI
VODENJAKU USUSRET...: J. Blažević - "DR." GIOVANNI GARBIN
PODSVIJEST: F. Miliša - SNOVI
IZLOG: ČASOPISI I KNJIGE
MISLI I RAZMIŠLJANJA
: J. S. Rabar - VJERA
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - NI ISUS NE ZNA!?; ISKUSTVO HELENIZMA
ZA ODMOR
HUMOR
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - DVIJE KRUNE
ZADNJA STRANICA

UZ NASLOVNU STRANICU: 
Svi sveti, Dušni dan i početak došašća glavna su obilježja mjeseca studenoga. Ovaj broj "Veritasa" neka bude doprinos što boljoj pripravi za skori početak Velikoga jubileja.

Naslovnica - Veritas br. 11/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 11/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)  


IZAZOVI

MOJ TATA SPAVA...

Hodajte polako,
Tišinom prekrijte staze,
Da mu san ne dirate.
Jer, moj tata spava!

Njegovo je srce
Snom vječnosti obavijeno.
Ja mu pamtim osmijeh,
Sjaj sreće u očima,
Dobrotu srca...

Zbog mene, zbog nas,
Zbog ranjene Hrvatske
Moj tata spava
Snom mira
U kraljevstvu Božjem!

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

NAKON GODINU DANA UREĐIVANJA "VERITASA"

ISTINA S LJUBAVLJU

Vrijeme neukrotivo i nesmetano ide svojim tijekom. Dani, tjedni, mjeseci, pa i godine, tako brzo prolaze da se čovjek jedva stigne snaći u svemu što se oko njega tako brzo izmjenjuje i događa. Ono što je dobro, kažu, brzo prođe.

* * *

Ne znam može li se ovo opće mišljenje primijeniti i na proteklu godinu dana, ali činjenica je da je vrijeme jednostavno proletjelo. Već je prošla godina dana otkako sam od Ljudevita Antona Maračića preuzeo uređivanje "Veritasa". Još su mi svježa sjećanja na naš zajednički rad, a zatim i na početke samostalnog uređivanja lista, uz spremnost na prihvaćanje svih obveza i odgovornosti koje iz toga proizlaze.

Svjestan sam da nije lako, ili uopće nije moguće, udovoljiti svačijim željama i ukusima, pa kritike najčešće kreću odatle. Napraviti pravilan izbor prilogâ često premašuje sposobnosti timova stručnjaka, pa znam da je i moj izbor ponekad bar djelomično stvar osobnih stavova, interesa ili ukusa.

Izbor suradnikâ je, vjerujem, najteži problem svim urednicima. Budući da se radi o osobama koje uglavnom već imaju svoja čvrsta uvjerenja i svoje gledanje na stvarnosti koje ih okružuju, teško je uvijek pronaći zajednički jezik u svemu, pa dolazi do neizbježnih nesporazuma i do ljutnje na račun onih koji imaju posljednju riječ. Neugodno je nekome odbiti suradnju, jer to dotični najčešće shvati osobno, pa više niti ne pokušava ponuditi neki prilog drugačije vrste ili drugačijeg sadržaja. Ima, doduše, i onih koji su uporni, ali nisu previše nadareni, ili ne zadovoljavaju sve strože kriterije koji vladaju u novinarskom poslu.

* * *

Uvijek su nam draga pisma čitateljâ, a na osobit način reakcije onih koji pisanjem iskazuju svoju ljubav i brigu da "Veritas" i dalje bude sadržajno bogat i vizualno privlačan. Uredništvo ne vrijeđaju niti oštre kritike, osobito ako su utemeljene i konstruktivne, ali se nadamo da se nisu našli previše uvrijeđeni niti oni kojima smo u pismima čitateljâ odgovorili onako kako još uvijek smatramo da je bilo nužno. U odvagivanju onoga što nam se zamjera i u pisanju odgovorâ na rečene kritike, vodi nas prije svega ljubav prema istini, što očekujemo i zahtijevamo i od svojih suradnika, pa čak i od čitateljâ.

Hvala Bogu, još uvijek ima više Listu ponuđenih priloga, nego što na stranicama pojedinih brojeva "Veritasa" ima mjesta, pa smo prisiljeni ili sretni da možemo birati. Mnogi nesuđeni suradnici šalju nam pjesme u velikim količinama, ali većinu od njih iz broja u broj moramo razočarati, jer poeziju objavljujemo u veoma skromnim količinama. Dobivamo i tekstove u kojima se iznose različita vlastita iskustva ili tragične i tužne životne priče, ali zbog velikoga broja stalnih rubrika najčešće ne ostane dovoljno mjesta i za tu vrstu materijala.

Ono što nam nedostaje jesu prilozi koji odišu vedrinom, koji svjedoče o Božjim zahvatima u životu pojedinih vjernika, bilo da se radi o vlastitom ili o tuđem iskustvu. Nadamo se da ćemo u Jubilarnoj godini takvim prilozima unijeti više vedrine u obitelji i u domove naših vjernih pretplatnika i čitatelja.

One koji nam zamjeraju dosta oštar i kritički odnos prema aktualnoj društveno-političkoj stvarnosti, potičemo na razmišljanje o tome je li ispravno šutjeti i onda kada je očito da pojave u društvu ne zaslužuju ništa drugo do kritiku, pa čak i osudu. Domoljublje i rodoljublje, a time i čovjekoljublje, za "Veritas" nikada nisu značili dirigirano povlađivanje, kompromise sa zlom ili šutnju nad onim što je nužno mijenjati nabolje. U tom smislu pozivamo sve suradnike i čitatelje da pišu iz ljubavi prema istini i da se samo Boga boje.

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

INTERNET-ČASOPIS "DUHOVNO VRELO"

5. listopada ove godine objavljen je prvi broj "Duhovnog vrela", internet-časopisa za duhovnost i religioznu kulturu.Uređuje ga o. Željko Rakošec, isusovac. "Duhovno vrelo" prvi je hrvatski katolički časopis koji ne izlazi u uobičajenom papirnatom izdanju, već samo na internetu. "Duhovno vrelo" želi ponuditi čitateljima zanimljive i korisne sadržaje vjerske tematike.

Meditacije, ranokršćanska baština, Jubilej 2000., sakralna umjetnost, biblijski likovi, mudre izreke, duhovna glazba, izlog knjiga, samo su neke od tema iz prvoga broja.
"Duhovno vrelo" izlazit će mjesečno, a svi koji žele surađivati u njemu, mogu se obratiti uredništvu na elektroničku adresu: duhovno-vrelo@duhovno-vrelo.com. Novi časopis možete pronaći na internet adresi: www.duhovno-vrelo.com.

"DUGOVJEČNI" PAPA

Papa Ivan Pavao II. 16. listopada (dan kada je izabran za papu) obilježio je 21. obljetnicu svoga papinskog služenja, ušavši tako među 10 papa s najduljim pontifikatom u povijesti Crkve. Tim povodom Vatikanski televizijski centar objavio je podatke o broju osoba s kojima se papa Ivan Pavao II. do sada osobno susreo, uključujući i masovne skupove. Oko 300 milijuna ljudi vidjelo je Papu izbliza, bilo u Vatikanu, bilo na nekom od njegovih 88 međunarodnih ili 137 putovanja po Italiji.

Do 30. rujna o. g. više od 16 i pol milijuna osoba dobilo je ulaznicu za opću ili za posebnu audijenciju s Papom u Vatikanu. Tome valja pribrojiti i sve vjenike koji se okupljaju na nedjeljnim molitvama Anđeoskog pozdravljenja na Trgu sv. Petra, kao i brojna spontana okupljanja pod prozorom Papine radne sobe ili u Castel Gandolfu, te susrete s vjernicima 286 rimskih župa.

U tijeku međunarodnih putovanja Papu je uživo vidjelo oko 200 milijuna ljudi. Samo u Poljskoj, za vrijeme nedavnoga posjeta, Ivana Pavla II. u 23 grada vidjelo je oko 9 milijuna osoba, odnosno svaki četvrti stanovnik Poljske.

Tijekom susreta u povodu Svjetskoga dana mladeži, održanoga 1995. u Manili, na završnom misnom slavlju okupilo se oko 6 milijuna ljudi. Papa je do sada posjetio ukupno 960 gradova, a u 15 od njih bilo je prisutno najmanje milijun osoba (među njima je i grad Zagreb). Papa je do sada proputovao 1,151.327 kilometara, ali ta će brojka ubrzo biti netočna, kada Sveti Otac uskoro posjeti Indiju i Gruziju.

Pontifikat pape Ivana Pavla II. jedan je od 10 najdužih u povijesti Crkve, a najduži je u ovom stoljeću. Duži pontifikat od njega imali su samo sv. Petar, koji je vodio Crkvu od 30. do 64. godine, zatim sv. Silvestar I. (314-335), Lav I. (440-461), Andrija I. (772-795), Aleksandar III. (1159-1181), Pio VI. (1775-1799), Pio VII. (1800-1823), Pio IX. (1846-1878), te Lav XIII. (1878-1903).

REDOVNICA — GLAZBENA ZVIJEZDA

S. Marie Keirouz iz Libanona postala je međunarodna glazbena zvijezda, jer je prodala više od milijun CD-a s izabranom glazbom starih pjesama i napjeva istočnih Crkava na grčkom, sirskom, arapskom i latinskom jeziku. S. Marie pjeva skupa s "Ansamblom za mir", grupom koju čini 45 osoba različitih rasa i religija. Svoje pjevanje smatraju vjerskim, umjetničkim i humanim poslanjem, jer se na taj način bore za mir i jedinstvo među ljudima, svjedočeći da se zlo može pobijediti dobrom, a u tome pjesma puno pomaže.

DRUŠTVENE PRILIKE — IZAZOV REDOVNIŠTVU

26. i 27. listopada u samostanu hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi održano je 32. plenarno godišnje zasjedanje članova i članica Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara (HKVRP) i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP). Glavna tema sureta bile su društvene prilike kao izazov našem redovništvu. Zanimljivo predavanje o spomenutoj temi održao je fra Bono Šagi. Predavač je stavio poseban naglasak na ono s čime se redovništvo mora uhvatiti u koštac radi svoje budućnosti i radi budućnosti naroda kojemu je poslano, a to su: sekularizam i subjektivizirana religioznost, te individualizam kao životni stil. Nužno je ponovno otkriti vrijednosti zajedništva, poslušnosti poglavarima u skladu s crkvenim i redovničkim propisima, te vrijednosti askeze, istaknuo je predavač.

Na plenarnom zasjedanju, koje je okupilo oko 50 redovničkih poglavarica i poglavara iz Hrvatske i BiH, podnesena su godišnja izvješća predsjednika Konferencije i predsjednice Unije, kao i izvješća različitih komisija. Redovničke poglavarice i poglavari iz BiH tom prigodom predložili su da se na razini hrvatskoga redovništva razmisli o potrebi osnivanja zasebnoga vijeća redovnika i redovnica u BiH. Konačna odluka o prijedlogu još nije donesena.

Za redovničku Konferenciju ovo zasjedanje bilo je i izborno. Za novoga predsjednika HKVRP izabran je o. Vjenceslav Mihetec, karmelićanin, za potpredsjednika o. Ivan Macan, isusovac, a za članove predsjedništva izabrani su: don Stjepan Bolkovac, salezijanac (dosadašnji predsjednik HKVRP), fra Jure Šarčević, franjevac kapucin, i fra Ilija Miškić, franjevac konventualac.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

SLUŠANJE BOŽJE RIJEČI I DJELA LJUBAVI

DOŠAŠĆE

Pred vratima je došašće, radosno liturgijsko vrijeme, koje prate lijepe pjesme. U sjevernim krajevima naše domovine vjernici u vrijeme došašća rado dolaze na tzv. mise "zornice", koje počinju ranije od uobičajenih jutarnjih misa. Vrijeme došašća obuhvaća četiri nedjelje prije Božića, a prva nedjelja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. XI.). Crkva u došašću doziva u pamet velike događaje povijesti spasenja, pa je dobro malo se zaustaviti na povijesnim i drugim značajkama ovog vremena.

* * *

Riječ došašće dolazi od latinske riječi adventus (advenire = doći, dolaziti). Među Hrvatima katolicima za došašće je prilično udomaćena i riječ advent.

Vrijeme došašća dvojakog je značenja: vrijeme priprave za Božić, kada se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima na zemlju, i vrijeme iščekivanja drugoga Kristova dolaska, na svršetku svijeta. To je vrijeme radosnog iščekivanja.

Slavljenje došašća nastalo je po uzoru na korizmu. U Crkvi se najprije slavilo Kristovo uskrsnuće (svake nedjelje), a potom i godišnji blagdan Uskrsa, kojemu je prethodila priprava kroz korizmu. Slavljenje Božića u Rimu zasvjedočeno je sigurno već 25. prosinca 354. godine.

Kada se zapravo počelo slaviti došašće kao vrijeme priprave za Božić, teško je utvrditi. Neki vide početak došašća kod sv. Hilarija (Galija), koji oko 366. godine piše da se Crkva svake godine priprema kroz tri sedmice za Spasiteljev dolazak. Drugi opet vide početak došašća u odredbi koncila iz Zaragoze (Španjolska) 380. godine da od 17. prosinca nikomu nije dopušteno ni jednog dana izostajati od crkve, niti se skrivati po kućama, niti bosonog hodati, nego treba hitjeti u crkvu. No, slavljenje došašća sigurno je zasvjedočeno u svitku iz Ravene iz prve polovice 5. stoljeća, koji sadrži 40 pripravnih molitava za slavljenje Božića; neki drže da bi autor ovih molitava mogao biti sv. Petar Krizolog (+ 450.).

Sv. Grgur iz Toursa (+ 594.) govori o pokorničkom vremenu od dana sv. Martina, 11. studenoga, do Božića, te o tri posna dana u tjednu. A koncil u Toursu (567) određuje da u samostanima treba postiti kroz mjesec prosinac, do Božića. Koncil u Mâconu (580) određuje da od dana sv. Martina do Božića (6 tjedana, kao i u korizmi) treba postiti svakog ponedjeljka, srijede i petka, te da se božanska služba treba slaviti kao u korizmi. Toga su se držali u galikanskoj (Francuska), mozarapskoj (Španjolska) i ambrozijanskoj Crkvi.

A rimska Crkva utvrdila je slavljenje došašća najprije kroz 5 nedjelja, a potom kroz 4 nedjelje prije Božića; ovo potonje je prevladalo. Neki su u 4 nedjelje priprave za Božić simbolično vidjeli 4 tisuće godina od Adama do Krista.

* * *

S prvom nedjeljom došašća počinje i nova crkvena liturgijska godina. Pokušaji nekih papa da i građanska godina započne s prvom nedjeljom došašća, ili s Božićem, ili s utjelovljenjem Sina Božjega, 25. ožujka, kada je nekada započinjala i stara rimska godina, a držalo se da je tog datuma i Isus umro na križu, bili su kraćeg daha i nisu uspjeli istisnuti poganski početak godine, 1. siječnja. I Crkva je morala prihvatiti taj početak građanske godine.

Kvatre u drugom tjednu došašća uvijek su igrale posebnu ulogu u pripravi za Božić. Isto tako i dani bliže priprave za Božić, počevši od 17. prosinca, i danas imaju posebno značenje u izabranim misnim čitanjima i večernjim "O" antifonama u časoslovu. U novije vrijeme prilično je raširena i božićna devetnica. A u srednjem vijeku davale su se i adventske igre.

Kod Hrvatâ došašće je uvijek imalo posebno obilježje, koje se očituje i u raznim narodnim običajima. Ponekad ti običaji imaju i pretkršćanske poganske oznake; mnogi od tih običaja već su pokršćanjeni. U nekim hrvatskim katoličkim krajevima došašće je započinjalo s danom sv. Katarine, 25. studenoga, kada su prestajale svadbe, igre, sijela, itd. S danima sv. Barbare (4. XII.), sv. Nikole (6. XII.), sv. Lucije (13. XII.), sv. Tome (nekada 21. XII.) i Badnjakom (24. XII.) povezani su mnogi običaji došašća kod Hrvatâ katolikâ. No, mnogo više od običajâ vrijeme došašća u našem je narodu obilježeno pristupanjem sakramentu pomirenja, sv. ispovijedi. I to je ono najvažnije.

>>>
Nekada je došašće bilo obilježeno postom u određene dane, a Badnjak postom i nemrsom. Danas nema više tih obveza, ali nema ni zabrane da to čini onaj tko želi. Crkva u vrijeme došašća skreće pažnju na slušanje i razmatranje riječi Božje i na djela ljubavi prema bližnjima.
>>>

Ivan Krstitelj i današnjim kršćanima poručuje i viče: "Pripravite put Gospodnji, poravnite mu staze!" (Mt 3, 3) Zatim: "Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako." (Lk 3, 11) Dobro bi bilo da u došašću kršćani odstrane iz ormarâ i "hambarâ" sav suvišak i da to dadnu onima koji nemaju. Tako bi proslava Božića bila radosna, a Kristov drugi, slavni dolazak iščekivali bi kršćani radosno, bez straha.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


VELIKOM JUBILEJU USUSRET

BULA NAJAVE VELIKOG JUBILEJA 2000. GODINE (3)

NA PUTU OBRAĆENJA

10. Grijeh, naime, kao povreda svetosti i pravednosti Božje i kao prezir osobnog prijateljstva koje Bog gaji prema čovjeku, ima dvostruku posljedicu. S jedne strane, ako je posrijedi teški grijeh, on lišava čovjeka sjedinjenja s Bogom i za posljedicu ima isključenje iz sudjelovanja u vječnom životu. Međutim, pokajanome grešniku Bog u svojem milosrđu podjeljuje oprost od teškoga grijeha i oprost od "vječne kazne" (poena aeterna) koju bi zaslužio.

S druge strane, "svaki grijeh, pa i laki, povlači za sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji, bilo poslije smrti, u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane ‘vremenite kazne’ za grijeh",17 briše ono što priječi puninu zajedništva s Bogom i s braćom.

Objava, s druge strane, naučava da kršćanin na svom putu obraćenja nije sam. U Kristu i po Kristu njegov život biva tajanstvenim vezama sjedinjen sa životom svih drugih kršćana, u nadnaravnom jedinstvu otajstvenoga Tijela. Tako se među vjernicima ostvaruje divna razmjena duhovnih dobara, snagom koje svetost jednoga koristi drugima, i to mnogo više nego što grijeh jednoga može štetiti drugima. Postoje osobe koje iza sebe ostavljaju kao neko izobilje ljubavi, podnesena trpljenja, čistoće i istine, što se izlijeva na druge i pomaže im. To je stvarnost "zamjene", "namjesništva" (tal. vicarietŕ), u kojem se temelji sve otajstvo Kristovo. Sve nas spasava njegova izobilna ljubav. Međutim, na veličinu Kristove ljubavi spada i to da nas ne ostavlja u stanju pasivnih primatelja, nego nas uključuje u svoje spasenjsko djelo i, osobito, u svoju muku. To ističe poznati tekst iz Poslanice Kološanima: "Radujem se sada dok trpim za vas i u svome tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu." (Kol 1, 24)

Tu duboku stvarnost divno izražava tekst iz Otkrivenja koji opisuje Crkvu kao zaručnicu odjevenu jednostavnom odjećom: bijelim, blistavim i čistim lanom. A sv. Ivan kaže: "A lan jesu pravedna djela svetih!" (Otk 19, 8) U životu svetaca, naime, satkano je sjajno, čisto, bijelo odijelo vječnosti.

>>>
Sve dolazi od Krista, a budući da mu mi pripadamo, onda i ono što je naše postaje njegovo, te dobiva ljekovitu snagu, koja ozdravlja. Tako se shvaća govor o "crkvenom blagu", a to su dobra djela svetih. Moliti za dobivanje oprosta znači ući u to duhovno zajedništvo i zatim se sasvim otvoriti drugima. I na duhovnome području, naime, nitko ne živi samome sebi. Spasenjska zauzetost za spas svoje duše biva oslobođena straha i egoizma samo onda kada to zalaganje postane zalaganje i za spas drugoga. To je stvarnost zajedništva svetih, otajstvo "zamjenske stvarnosti" (tal. "realtŕ vicaria"), molitve kojom se stiže u zajedništvo s Kristom i s njegovim svetima. On nas uzima k sebi da bismo s njime tkali čistu odjeću novog čovječanstva, odjeću od čistoga i sjajnoga lana Kristove zaručnice.
>>>

Prema tome, ovaj nauk o oprostima "naučava u prvom redu kako je žalosno i gorko napustiti Gospodina Boga (usp. Jr 2, 19). Vjernici, zaista, kada dobivaju oproste shvaćaju da svojim silama ne bi mogli popraviti zlo koje su grijehom nanijeli sebi i svoj zajednici, te se stoga potiču na spasenjske čine poniznosti".18 Nadalje, istina o zajedništvu svetih, koje povezuje vjernike s Kristom i međusobno, govori nam koliko svaki od nas može pomoći drugima — živima ili mrtvima — da bismo bili sve čvršće sjedinjeni s nebeskim Ocem.

Oslanjajući se na ove doktrinarne razloge i tumačeći majčinski osjećaj Crkve, određujem da svi vjernici, prikladno pripravljeni, mogu izobilno uživati, kroz sve vrijeme Jubileja, dar oprosta, prema odredbama koje su priložene ovoj Buli (usp. priloženi dekret).

11. Ovi znakovi već tradicionalno pripadaju slavljenju Jubileja. Narod Božji ne smije, nadalje, propustiti da budnim duhom prepozna druge moguće znakove Božjega milosrđa, koje djeluje za vrijeme Jubileja. U apostolskom pismu Tertio millennio adveniente spomenuo sam neke od njih, koji nam mogu zgodno poslužiti da bismo intenzivnije živjeli bogatu milost Jubileja.19 Ovdje ću ih ukratko navesti.

Iznad svega tu je znak čišćenja pamćenja: on od svih vjernika zahtijeva hrabri čin poniznosti, tj. priznavanje propusta koje su počinili oni koji su nosili ili nose kršćansko ime.

Sveta godina po svojoj je naravi vrijeme poziva na obraćenje. To je, uostalom, prva riječ Isusove propovijedi, koja se znakovito povezuje sa spremnošću vjerovanja: "Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1, 15) Imperativ koji Krist izriče proizlazi iz svijesti o činjenici da "se ispunilo vrijeme" (Mk 1, 15). Ispunjenje Božjega vremena prevodi se u poziv na obraćenje. A obraćenje je, u prvom redu, plod milosti. Duh Sveti je onaj koji nuka svakoga od nas "da uđe u sebe samoga" i da bude svjestan potrebe da se vrati u Očev dom (usp. Lk 15, 17-20). Ispit savjesti je, prema tome, jedan od najvažnijih čina osobnog života. Njime se, naime, svaki čovjek stavlja pred istinu svoga vlastitoga života. Tako on otkriva kako su daleko njegovi čini od ideala za koji se odlučio.

Povijest Crkve povijest je svetosti. Novi zavjet snažno potvrđuje to obilježje krštenih: oni su "sveti" u onoj mjeri u kojoj se, odijeljeni od svijeta podvrgnuta Zlome, posvećuju da bi bili sposobni štovati jedinoga pravoga Boga. U bîti, ta se svetost očituje u životu tolikih svetaca i blaženika koje je takvima proglasila Crkva, kao i u životu nebrojenih bezimenih muževa i žena koje je nemoguće izbrojiti (usp. Otk 7, 9). Njihov život svjedoči o istini evanđelja, te svijetu postaje vidljivi znak da je moguće postići savršenstvo. Ipak, nužno je priznati da u povijesti ima i nemalen broj događaja koji su protusvjedočanstvo za kršćanstvo. Vęzom koji sve nas, jedne s drugima, ujedinjuje u otajstvenom Tijelu, svi mi ipak nosimo teret zabluda i grijeha onih koji su prije nas živjeli, premda za njih osobno nismo odgovorni i nećemo za njih odgovarati pred sudom Božjim, koji jedini poznaje srca. Ali i mi, sinovi Crkve, zgriješili smo, te je tako Kristovoj Zaručnici bilo spriječeno zablistati u svoj ljepoti svojega lica. Naš je grijeh bio zaprekom djelovanju Duha u srcu tolikih osoba. Naša slaba vjera bacila je u ravnodušnost i mnoge udaljila od istinskog susreta s Kristom.

Kao Petrov nasljednik tražim i zahtijevam da se Crkva u ovoj Svetoj godini milosrđa, ojačana svetošću koju prima od svoga Gospodina, pokloni pred Bogom i zatraži oprost za prošle i sadašnje propuste svojih sinova. Svi su sagriješili i nitko se ne može smatrati pravednim pred Bogom (usp. 1 Kr 8, 46). Neka se bez straha ponavlja: "Sagriješismo mi i oci naši!" (Jr 3, 25), ali neka svi budu sigurni da "ondje gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost" (Rim 5, 20).

>>>
Očev zagrljaj, koji on čuva za svakoga koji mu raskajan dođe ususret, bit će pravedna nagrada za ponizno priznanje grijeha, svojih i tuđih. Taj se zagrljaj temelji u svijesti da postoji čvrsta veza koja međusobno ujedinjuje sve članove otajstvenoga Tijela Kristova. Od kršćana se zahtijeva da priznaju, pred Bogom i pred ljudima koje su svojim ponašanjem uvrijedili, propuste koje su počinili. Neka to učine ne tražeći ništa zauzvrat, jaki samo "ljubavlju Božjom koja je razlivena u srcima našim" (Rim 5, 5). Neće nedostajati ljudî koji mogu bez predrasuda priznati da je i prošla i sadašnja povijest zabilježila i često bilježi događaje isključivanja, nepravdi i progonstava za koje su odgovorni sinovi Crkve.
>>>

Neka se nitko u ovoj jubilarnoj godini ne isključi iz Očeva zagrljaja. Neka se nitko ne ponaša poput starijega brata u evanđeoskoj prispodobi, koji nije htio ući u kuću i sudjelovati u slavlju (usp. Lk 15, 25-30). Radost zbog oprosta neka bude jača i veća od svake srdžbe. Ako budemo tako činili, Zaručnica će zablistati u očima svijeta onom ljepotom i svetošću koje proizlaze iz milosti Gospodnje. Već dvije tisuće godina Crkva je kolijevka u koju Marija polaže Isusa, te ga povjerava klanjaju i promatranju svih naroda. Neka po poniznosti Zaručnice još jače i još snažnije zablistaju slava i snaga euharistije, koju ona slavi i čuva u svom krilu. U znaku posvećenoga kruha i vina Isus Krist, uskrsli i proslavljeni, svjetlost naroda (usp. Lk 2, 32), objavljuje neprestano trajanje svoga utjelovljenja. On ostaje živ i istinit u našoj sredini, da hrani vjernike svojim Tijelom i svojom Krvlju.

Prema tome, pogled neka bude uprt u budućnost. Milosrdni Otac ne zlopamti grijehe za koje smo se uistinu pokajali (usp. Iz 38, 17). On sada stvara nešto novo, te u ljubavi kojom oprašta anticipira nova nebesa i novu zemlju. U odnosu na obnovljeno zalaganje za kršćansko svjedočenje u svijetu sljedećeg tisućljeća neka se ojača vjera, neka raste nada, neka ljubav postane sve djelotvornija.

____________

17 Katekizam Katoličke Crkve, br. 1472.

18 PAVAO VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina (1. siječnja 1967.), 9: AAS 59 (1967), 18.

19 Usp. br. 33, 37, 51: AAS 87 (1995), 25-26; 29-30; 36.

 

UPUTE ZA DOBIVANJE JUBILEJSKOG OPROSTA (3)

Potvrđuje se i za skori Jubilej odredba prema kojoj ispovjednici mogu promijeniti, u korist onih koji su zakonito spriječeni, bilo propisano djelo, bilo tražene uvjete.1 Redovnici i redovnice koji su vezani uz klauzuru, bolesnici i svi oni koji nikako ne mogu izići iz vlastitog stana, mogu, umjesto da posjete neku određenu crkvu, posjetiti kapelu u svojoj kući; a ako ni to nije moguće, mogu dobiti oprost sjedinjujući se duhovno s onima koji na redovit način obave propisano djelo, prikazujući Bogu svoje molitve, svoja trpljenja i svoje nevolje.

Što se tiče ispunjenja nužnih uvjeta, vjernici mogu dobiti jubilarni oprost:

1) u Rimu, ako pobožno hodočaste u jednu od patrijarhalnih bazilika, to jest u baziliku sv. Petra u Vatikanu, ili u nadbaziliku Presvetog Otkupitelja na Lateranu, ili u baziliku Svete Marije Velike, ili u baziliku sv. Pavla na Ostijskoj cesti, i ondje pobožno sudjeluju na svetoj misi ili na nekom drugom liturgijskom slavlju, kao, na primjer, u Jutarnjoj ili Večernjoj, ili u nekoj pobožnosti (na primjer u Križnom putu, marijanskoj krunici, moljenju himna Acathistos na čast Majke Božje); osim toga, ako posjete, u skupini ili pojedinačno, jednu od četiriju patrijarhalnih bazilika i ondje se neko vrijeme klanjaju presvetome Sakramentu i pobožno razmatraju, završavajući razmatranje "Očenašem", ispoviješću vjere u bilo kojem propisanom obliku i zazivanjem Blažene Djevice Marije. Četirima patrijarhalnim bazilikama dodaju se, u ovoj posebnoj prilici Velikog jubileja, sljedeća druga mjesta, pod istim uvjetima: bazilika Svetoga Križa jeruzalemskoga (Santa Croce in Gerusalemme), bazilika sv. Lovre al Verano, svetište Majke Božje od božanske ljubavi (Madonna del Divino Amore), te kršćanske katakombe.2

_____________________

1 Usp. Ench. indulg., odredba 27.
2 Usp. Ench. indulg., dopuštenje 14.

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

SINODA NADE ZA EUROPU

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Nemoguće je na nekoliko stranica staviti izvještaj i osvrt na sve ono što se iz dana u dan izmjenjuje u Rimu i ostalim dijelovima Crkve. Zato ovaj redoviti mjesečni prilog neizbježno mora zanemariti mnoge vrijedne i zanimljive stvari koje su se dogodile i zaustaviti se samo na važnijim i bitnijim događajima.

Svakako, najvažniji događaj Katoličke crkve, ne samo za onaj njezin dio koji živi na starom kontinentu, nego i za ostali katolički svijet, jest Druga sinoda biskupâ za Europu, održana u Vatikanu od 1. do 23. listopada ove godine. Premda po broju sudionika ovaj skup nije bio rekordan, ipak neki podaci zaslužuju pažnju i poštovanje. Preko dvjesta sudionika, po izboru, pravu ili imenovanju, raspravljalo je, na 19 plenarnih kongregacija i 15 studijskih skupina, mnoge vidike života Crkve u Europi na pragu trećega kršćanskog tisućljeća, donijelo izjavu nade i podastrijelo Svetom Ocu mnoštvo prijedloga i sugestija za još zauzetiji rad i sadržajniji vjerski život na starom kontinentu.

U ovom troznamenkastom broju sudionika našli smo i hrvatske predstavnike biskupskih konferencija Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, predvođene zagrebačkim nadbiskupom Josipom Bozanićem i sarajevskim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem (a ovima valja pridodati đakovačkog biskupa Marina Srakića, dubrovačkog biskupa Želimira Puljića i banjolučkog biskupa Franju Komaricu). Nije, pak, zanemariv ni podatak da je među onima koje nazivaju promatrači, a to su oni koji ne odlučuju, ali svojim savjetima i iskustvima mogu mnogo koristiti, najveći dio njegova ženskog dijela došao iz hrvatskoga jezičnog područja. Od predviđenih 19 sudionica, pozvane su čak tri hrvatske gošće, jedna redovnica i dvije laikinje, od kojih je jedna (Ana Huml), u posljednji čas, morala otkazati svoje sudjelovanje.

Željeli smo čuti kako su ove hrvatske sudionice doživjele Drugu sinodu biskupâ za Europu, pa objavljujemo njihova zapažanja i razmišljanja, uvjereni da se o samom tijeku radova i zaključaka čitatelji mogu upoznati u vjerskom tjedniku "Glasu Koncila" ili u javnim glasilima, koja su i kod nas tom događaju posvetila priličnu pažnju.

* * *

S. Kornelija Zorić, vrhovna poglavarica franjevki od Bezgrešnog Začeća, koje imaju svoje sjedište u Dubrovniku, predstavljala je glas naših redovnica na Sinodi, posebice Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica.

* Onda, kako se osjećate na Sinodi biskupâ?

— Sudjelovanje na Sinodi doživljavam kao dar i milost. To je svojevrsni susret s čitavom Europom, preko njezinih duhovnih predstavnika. Ljepoti i važnosti događaja i susreta na poseban je način pridonijela stalna nazočnost Svetog Oca na svim generalnim kongregacijama, kao i mogućnost osobnog razgovora i susreta sa svim sudionicima.

* Kakvo je ozračje prevladavalo na tom velikom skupu?

— Ponovno smo doživjeli Europu kao dva plućna krila, istočno i zapadno, ali u jednom pozitivnijem svjetlu. Mnogo predavanja i istupa odavalo je optimističan ton, posebno onih iz istočne Europe. Naravno, tu su se isticali i predstavnici naših mjesnih Crkava, koji su u svojim istupima ocrtali sliku žive Crkve, koja unatoč ratu, progonu i ostalim nedaćama ostaje uz narod i nastoji mu biti potpora u svemu. Optimizam i nada u bolje sutra daju protutežu podijeljenoj Europi, onoj koja je zasićena materijalizmom i apatična zbog praznine od istinskih vrednota, duhovnih i moralnih.

* Kakvu je sliku na Sinodi ostavila današnja Europa?

— Dobila se slika razjedinjene Europe, koja je u svojim korijenima ipak kršćanska i ima na čemu graditi svoju obnovu. To je Europa bogata darovima, koja može i želi živjeti u međusobnoj solidarnosti svih europskih zemalja, otvorena i prema drugim kontinentima...

* Održano je petnaestak sastanaka u manjim skupinama. O čemu se tu raspravljalo?

— U grupnom radu najviše smo vremena posvetili traženju novih putova evangelizacije u Europi: kako pomoći čovjeku današnjice da obnovi svoju vjeru u Boga, a i u samoga sebe, kako mu pomoći da otkrije duhovne i moralne vrijednosti, kako čovjeku vratiti dušu... Jer, ako Europa ostane bez Boga, ostat će i bez čovječnosti. Živi primjeri su nam ratovi u Hrvatskoj i oko Hrvatske.

* Na Sinodi je svaki šesti sudionik pripadao nekom redovničkom institutu. Kako je redovnička problematika bila zastupljena u istupima i raspravama?

— Nekolicina sinodskih otaca u svojim je izlaganjima govorila o velikom doprinosu zajednica posvećenog života u životu mjesne Crkve. U radnim skupinama bilo je daleko više mogućnosti govoriti na tu temu i iznijeti sve mogućnosti suradnje i doprinosa redovničkih zajednica na planu opće Crkve.

* I Vi ste imali svoj nastup, a tekst je objavljen i u dnevnim novinama. O čemu ste govorili?

— Nekoliko redovnika, među kojima sam bila i ja, pokušalo je dati svoj doprinos mjestu i ulozi zajednica posvećenog života u evangelizaciji Europe. U svojem sam istupu posebno istaknula svjedočku dimenziju: biti svjedok radosti, koja nam je darovana, i nade, koju posjedujemo po svojim karizmama.

* O nadi se mnogo govorilo, a to je i nosiva misao zaključne poruke. Što u nakanama sinodskih otaca znači biti glasnik nade?

— Biti glasnik nade znači obnovljenom vjernošću živjeti svoje predanje Bogu i uprisutniti živog Isusa svojom solidarnom nazočnošću u svim sferama života, napose na duhovnom, društvenom, odgojnom, kulturnom i humanitarnom području. To znači radosno svjedočiti svoju pripadnost Bogu!

* Tisak je priličnu pažnju posvetio temi žene, o kojoj je raspravljala i ova Sinoda. O čemu se, dakle, radi?

— Svojom nazočnošću na Sinodi, a bilo nas je dvadesetak, žene su potaknule i "nametnule", rekla bih, govor o ulozi žene u Crkvi. Papa Ivan Pavao II. dao je za to poticaj, proglasivši na otvaranju Sinode tri svete žene suzaštitnicama Europe: sv. Katarinu Sijensku, sv. Brigitu Švedsku i sv. Editu Stein. Naglašeno je kako treba ženama, po primjeru ovih svetih suzaštitnica, dati potporu da i one dadnu svoj doprinos na duhovnom, kulturnom i društvenom polju, te im pomoći da shvate onu ulogu koju im je Gospodin namijenio, posebno u hrabrom prihvaćanju dara života i odgojne zadaće. Žena svojom senzibilnošću i ljubavlju ima moć vratiti Europi toplinu, nadu i ljubav; pretvoriti Europu u veliku obitelj, u kojoj će svi moći mirno i vedro živjeti.

* Na kraju, kako s. Kornelija gleda na ujedinjenu Europu?

— Vjerujem u ujedinjenu Europu, jer uskrsnuli Isus živi među nama i ulijeva nam uvijek novu nadu. Bog je uvijek vjeran i ne ostavlja svoje. Mi smo snagom uskrsnuloga Isusa djeca nade, koju moramo pronositi cijelim svijetom.

* * *

Gospođica Sanja Horvat, 25-godišnja Varaždinka, koja već dulje vrijeme živi u Sarajevu, u kojemu je provela najteže dane, kao bolničarka na bojišnici, po zanimanju je medicinska sestra i studentica na Teološkom institutu u Sarajevu. Kao najmlađa sudionica Sinode, imala je čast na rastanku predati Papi veliki buket ruža. I ona je rado progovorila o svojim dojmovima.

* Nakon toliko tmurnih godina u Sarajevu, kako se Sanja osjeća na Sinodi u vedrom Rimu?

— Zasigurno, ovo što doživljavam na Sinodi nezaboravno je životno iskustvo. Osjećam se jako dobro i vedro, optimističnije nego prije Sinode. Tmurno vrijeme rata sada je prošlo, ali je ostalo tmurno vrijeme "mira".

* U svojem interventu na Sinodi govorili ste o brojnim problemima...

— Najveći problemi trenutačno, ne samo u Sarajevu, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, kako sam istaknula u svojem istupu, jesu nezaposlenost i posljedice odlaska iz zemlje. Da bi se ljudi, posebno mladi, zadržali, potrebno je zajamčiti im stabilnu budućnost, zaposlenje i sigurnost. Kod nas nakon rata sve normalne teškoće poprimaju "nenormalne" razmjere. Najveći je naš problem što se ne ulaže u rekonstrukciju i obnovu tvornica i poduzeća koji bi osigurali radna mjesta, a bez toga nema ni sigurnosti ni volje za ostankom u zemlji.

* Govorili ste i o društvenim promjenama nakon ratnog smirivanja?

— Osobno smatram da smo prerano uskočili u zapadni sustav i da je takav skok nakon rata bio vrlo smion pothvat. Druge zemlje godinama pate zbog takve i slične transformacije, a mi, onako prorijeđeni ratom, vjerojatno u tom trenutku nismo ni osjetili bol prebačaja u novi svijet. Sada je na vremenu da nam dadne snage i olakša muke.

* Kako je Sinoda u Vama ublažila ova bolna iskustva?

— Sinoda, koja je i u svom nazivu puna nade, otvara prozore duši i s Kristovom ljubavlju jača i nas malene. Tako je i meni darovala snagu koja mi je "napunila baterije" izdržljivosti i dopunila me dodatnom snagom, koju sada želim podijeliti sa svim ljudima dobre volje.

* Što Vas se posebno dojmilo u radu Sinode?

— U dosadašnjem radu spoznala sam i naučila raznolikost i jedinstvo europske Crkve. Izuzetno je lijepo naučiti nešto novo, a ono se ovdje zbilja i moglo naučiti. Razmjena darova između Istoka i Zapada, upoznavanje kulture i običajâ, to je bogatstvo za svakog čovjeka. Posebice ako se u sve to uplete mreža mladosti, kao izvor nade za sadašnjost i za budućnost.

* Je li na Sinodi bilo govora i o mladima?

— Ova Sinoda se s posebnom pažnjom i ljubavlju okretala baš prema mladima, koji će nositi Crkvu u njezinu trećem tisućljeću. Jedna me misao, izrečena više puta od različitih ljudi, posebice oduševila: "Mladi su bogatstvo Crkve. Ne samo što su mladi i znače za Crkvu budućnost, nego zato što su danas ovdje da svojim životom pridonose nasmiješenoj i lijepoj mladosti sadašnjosti."

* Kako mislite poruke Sinode uprisutniti u zemlji povratka?

— Mi laici svojim životom svjedočimo Krista svijetu i smatram da možemo učiniti puno kako bismo svojim djelima asistirali svećenstvu u područjima koja su nama dostupna. Raduje me to što svojim laičkim životom mogu širiti dobro i ljubav po cijelom svijetu i ujedno pomoći da se pronosi Radosna vijest, te pokazati kako se Ljubav može živjeti.

 

IZ PORUKE SINODE EUROPI

Čovjek ne može živjeti bez nade: njegov bi život bio osuđen na beznačajnost i postao bi nepodnošljiv. Ali ta je nada svakim danom sve slabija, načeta i dokrajčena mnogim oblicima trpljenja, tjeskobe i smrti, koji obuzimaju srca mnogih Europejaca i cijeloga našeg kontinenta. Ne možemo zanemariti ovaj izazov. Božji Duh, koji svladava svaki očaj, neka nam udijeli da sudjelujemo u "sućuti" s Isusom prema mnoštvu bez pastira: neka nas prati i podrži u prihvaćanju, s ljubavlju i sa simpatijom, teškoća i drama tolikih muževa i žena — staraca, odraslih, mladih i djece — lišenih zdravlja, pouke, rada, krova, domovine, te nepriznatih i gaženih u temeljnim ljudskim pravima, jednakosti, slobode i mira...

Dok vam navješćujemo "Evanđelje nade", vođeni slušanjem Božje riječi i poučljivi Duhu u razlučivanju "znakova vremena", želimo vas uvjeriti: nada, koje je Gospodin Isus izvor, štoviše, koja je sam Isus, nije san ili utopija. Nada je stvarnost, jer je Isus Emanuel, Bog-s-nama, Uskrsnuli koji stalno živi u svojoj Crkvi, da bi donosio spasenje čovjeku i društvu...

(Druga sinoda biskupâ za Europu, 23. listopada 1999.)

 

HRVATSKI ODJECI U RIMU

Sve vijesti i novosti tijekom mjeseca listopada, kao odjek naše nazočnosti u Rimu, ovaj put možemo svrstati oko dva glavna događaja: Sinode biskupâ i Izložbe u Vatikanskom muzeju:

* U ponedjeljak 4. listopada Papa je primio u privatnu audijenciju, zajedno s još nekim sinodskim ocima, sarajevskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Tom je prigodom nadbiskup Bozanić Svetom Ocu darovao bibliografsko izdanje monografije "Bistrički hodočasnik", koje su objavili "Glas Koncila" i Bistričko svetište, kao komemoraciju na prošlogodišnji Papin boravak u Hrvatskoj i beatifikaciju Alojzija Stepinca.

* U srijedu 13. listopada, pri novom rimskom svetištu Gospe od Božanske ljubavi, predstavljen je drugi svezak djela kardinala Vinka Puljića, pod naslovom "Za ljubav čovjeka: Svjedočanstva mira u Sarajevu". Uz autora, djelo su predstavili nadbiskup Francesco Monterisi, donedavni nuncij u Sarajevu, i neki novinari izdavača "Cittŕ Nuova". Djelo je financirala Nabožna udruga Gospe od Božanske ljubavi, kao "most solidarnosti" između ovoga novoga rimskog svetišta i Sarajeva.

* U četvrtak, 21. listopada papa Ivan Pavao II. u svojoj privatnoj kapeli služio je jutarnju misu s hrvatskim biskupima nazočnima na Sinodi, a bili su prisutni i poglavari, odnosno svećenici-studenti Papinskog zavoda sv. Jeronima, koji je Papa bio pohodio točno prije deset godina. U pozdravnom govoru kardinal Puljić je, uz osjećaje zahvalnosti, pridružio želju da Papa tijekom Velikog jubileja uzdigne na čast oltara slugu Božjega Ivana Merza.

* Po svršetku Sinode biskupâ, 23. listopada, veći se dio naših biskupa vraća u Domovinu, dok su zagrebački nadbiskup Josip Bozanić i dubrovački biskup Želimir Puljić ostali u Rimu radi sudjelovanja u svečanostima otvaranja hrvatske izložbe u Vatikanskim muzejima. Izložba je predstavljena novinarima na prigodnoj konferenciji za tisak u srijedu 27. listopada, dok su samu izložbu otvorili dan kasnije, 28. listopada, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i Državni tajnik kardinal Angelo Sodano. Ovaj trodnevni hrvatski skup u Rimu završen je u petak 29. listopada dopodne, kada se velik dio Hrvata koji žive, rade ili studiraju u Rimu sastao s hrvatskim biskupima u nacionalnoj crkvi sv. Jeronima.

* Izložba "Hrvati — kršćanstvo, kultura i umjetnost" otvorena je od 28. listopada 1999. do 15. siječnja 2000., a smještena je u dvorani "Siksto V." Vatikanske biblioteke. Pristup je omogućen svima koji posjete Vatikanske muzeje, pa se s pravom očekuje da će vrlo velik broj posjetitelja razgledati ovu izložbu, koja ima oko 130 izložaka. Katalog izložbe, tiskan u više jezika, ima oko 500 stranica s 300 reprodukcija, pa već i sam za sebe predstavlja veliko bogatstvo.

* U sklopu održavanja ove velike izložbe u Vatikanskim muzejima, u Rimu je 27. listopada na Papinskom sveučilištu sv. Tome predstavljen prvi svezak izdanja "Hrvatska i Europa — kultura, znanost i umjetnost". Radi se o hrvatskoj kulturi u 7. i 8. stoljeću. Na predstavljanju su sudjelovali hrvatski veleposlanik u Italiji, Davorin Rudolf, predsjednik HAZU Ivo Padovan, glavni urednik edicije Ivan Supčić i dominikanac Stjepan Krasić, profesor na istom sveučilištu.

* U vrijeme održavanja velike izložbe, koja se zatvara 15. siječnja 2000., hrvatsko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici namjerava organizirati razne popratne kulturne manifestacije u Rimu, a pored koncerata i predavanja, predviđeno je i predstavljanje knjige "Hrvatska/Sveta Stolica", koju u zapaženoj seriji "Most" izdaje Društvo hrvatskih književnika.

* Izvan ovih okvira, ali uvijek u vezi s hrvatskom nazočnošću u Rimu, valja izdvojiti međunarodni znanstveni skup u povodu stote obljetnice rođenja hrvatskog franjevca o. Karla Balića, istaknutog teologa i mariologa, utemeljitelja Međunarodne papinske marijanske akademije. Simpozij 8. i 9. studenoga priređuje Papinski atenej "Antonianum" u Rimu, s mnoštvom zanimljivih referata i priopćenja biranih, stranih i hrvatskih, predavača.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

OČITO DOLAZE MUTNA VREMENA

ANALIZIRAJ OVO!

Mutna voda i turobna vremena. Slušam evanđeosku rečenicu — caru carevo, Bogu Božje; slušam i propovijed Šagi-Bunićevog subrata i nasljednika kada je patrologija u pitanju i razmišljam: caru ionako dajemo svakim danom od mrvica koje ni nama nisu dostatne, no kako stoje stvari s Bogom? On nas ne može prisiliti, ne može strpati u zatvor, ne može napraviti ponoćnu raciju, ne može toliko toga što car može...

Odgledao sam film "Analiziraj ovo" i eto naslova: nije originalan, ali je istinit, napose za naše vrijeme i prilike; uostalom, posudio sam samo naslov. Nije logično, ali je istinito, zapravo porazno: sve češće se s nostalgijom sjećamo ratnih dana ili onih neposredno nakon rata: tada smo živjeli u nadi da ćemo, kad prođe to ludilo, živjeti bolje, a sada je i ta nada usahnula — ljudi se osjećaju prevarenima i izdanima.

Od koga? Od onih koji danas imaju vlast i čast. Što će sutra biti, tek ćemo vidjeti, a za takve znam reći (čast iznimkama, ne toliko intelektualnim koliko moralnim) — stručna sprema šoferski, ne vozački ispit. Postavlja se pitanje: poltronstvo (nema trona bez poltrona!) ili građanska pristojnost (odgovornost)? Svatko daje odgovor. Ima pravo Robert H. Schüller: teška vremena ne traju zauvijek; no, nismo ni mi Metuzalemi i kako ono veli Stari zavjet: i poživje praotac taj i taj 890 godina... i vidje da je bolje nego na početku...

I, kako kaže nesuđeni riječki intendant, najgore je što još ne vidim rat koncepcija, ideja. Još je to rat ljudî. No, život teče dalje — rekli bi neki nezamjenjivi izbornici koji nas skupa s igračima duboko razočaraše u Maksimiru: imao sam kartu i bio kod stadiona, vratio se doma i odgledao utakmicu na TV-u. Kako sam samo pogodio! Nisam proročki nastrojen, no čim sam u sastavu vidio Tudora, znao sam...

Nerijetko vidim svojim očima lament nad "krušnim kontejnerima", kako bi rekao pisac koji se zove kao i ja i koji sada živi u Rovinju.

* * *

Prošao je i Papin dan, prošle su i dvije zagrebačke godine nadbiskupa Josipa Bozanića. Zapuhali su novi vjetrovi s Kaptola, no očito slabi za one kojima su upućeni.

Potresi, tajfuni, poplave... No, i tada je gora kontaminacija morala, ili najvulgarnija balkanska socio-politička pornografija, koja nam se uvlači u meso i kosti, baš kao i studen ovih dana oko Svih svetih. Debelo je ovih dana bio u pravu jedan tekstopisac rečenicom: Ljudi koji nemaju čistu prošlost i dobre namjere, teško uza se, ili sebi nasuprot, podnose one s dobrim namjerama i čistom prošlošću. Stoga, bilo je nužno sve zamutiti, poništiti razlike (samo ne novčane, prosim lepo! — rekel bi gospon Fulir), a političkoj volji ostaviti da bude sudac svemu. I svakom. A tada je sve dopušteno.

Ako smo gledali srpske fudbalere pojačane onima iz "drugog oka u glavi", gdje bi lako mogao nastati kiklop, ako gledamo srpske filmove u Kinoteci, zašto ne bih citirao beogradskog glumca umornih, krupnih i vodnjikavih očiju, čiji monolozi su dosezali i nekoliko sati scene na daskama: kažu, kad je izbio rat Ljuba Tadić je rekao — totalna beda! Dragan Nikolić nije bio u prilici govoriti ovih dana, ali je zato redatelj Goran Paskaljević prozborio više pametnih rečenica. Obećali su, na dan Svih svetih ukidaju PDV na kruh, mlijeko, lijekove i knjige: najavili su skuplje cigarete, skuplje jače automobile i ono o čemu prosječan građanin ne može ni sanjati...

Jedan ministar i jedan doministar odoše u povijest... ružnih sjećanja. Ipak je oku ugodnije vidjeti Nansi, možda je i Nancy, Ivanišević. Ministar gospodarstva, kao i paški kapelan, pohodio je Ameriku. No, kod prvoga su čuda isključena, kod drugoga očekuje se očitovanje Crkve. Ipak, dogodilo se još jedno čudo: Velebit je probijen! I opet otrcana i isprazna retorika, katastrofičari i balkanski okviri. Razumije se, svakim smo danom jači gospodarski(?) i kulturno(??)! Sve smo stvorili vlastitim snagama i uz Božju pomoć. Stoji točno ovako — božju pomoć. Stvorit ćemo državu blagostanja (blago patrijarsima koji poživješe nekoliko stoljeća) u kojoj ćemo ukloniti sve zloporabe! Dosta nam je smijeha i od kineskog cirkusa, i to je previše. No, optužbe više nisu smiješne, one su tragikomične, bilo da je riječ o prijetnjama jasno izrečenim "zaplotnim" motivima i pojedincima, ili onima koji čine dvadesetak posto puka horvatskoga...

* * *

Frankfurtski sajam knjiga i 200. obljetnica Goetheova rođenja. Još nešto o nogometu: autor "Kratkog izleta", Ratko Cvetnić i kratki izlet u maksimirski pakao. Oni su otišli u raj. Konferans je na stadionu i — evo automobila sretnoj dobitnici! Molim pljesak! Kič i gluposti. Cvetnić, poentira: u dvije riječi — kakav smo mi Oxford, takav su i oni Cambridge. Tužan i deprimirajući povratak Maksimirskom cestom, napucavanje praznih pivskih konzervi... uostalom, 22 s travnjaka, kao i oni koji ih vode, računam i pričuve (kod njih je rezervna klupa), plivaju u milijunima i čemu se onda uzbuđivati? Razmišljam, ovakav udarac svečanoj loži nije mogla zadati nikakva oporba dok su izbori na pragu. U 23 na izbore, u 24 na Polnoćku, a rezultati, zna se, nešto poslije Polnoćke! Na rubu pameti. Mladen Delić i — ma, ljudi moji, je li to moguće!? Vidimo — jest.

Kina proslavila 50 godina svekolikih gospodarsko-političkih čudesa. Razveselila ih naša čestitka. Njezina daleko manja sestra uzda se još jedino u jake policijske snage koje čuvaju Dedinje. Rusi tuku Čečene kao nekad bljedoliki Čejene...

Redatelj filma "Bure baruta" ima riječ: "U Srbiji danas nema nikakve ideologije, ima samo želja za bogaćenjem svim sredstvima, a to je najlakše kada se uspnete na vrh vlasti. Tada postajete multimilijarder i sve vam je dostupno." Jedan od onih kojima je sve dostupno grmi: "Ne bojim se sankcija dok god hrvatska koka nosi hrvatska jaja!" No, ni ona zlatna koka, ni zlatno tele, nije više kao u doba Arona. I crescendo — "jer su sve sile pakla ustale protiv HDZ-a i moga dragog i voljenog predsjednika Tuđmana!" Završen citat. Ovo nije rekao Ćiro na sporednom kolosijeku. Masoni i komunjare Čičak, Gotovac i Bono-Šagi čuvajte se Golog otoka! Za Boga miloga, ratno je stanje: istina, ne pucaju strojnice i haubice, pucaju novinarska pera. Kos i ostale ptičurine; nađe se i udbaša. Imamo lijepu, bogatu (ovdje bih se duboko zamislio, op. a.) i sunčanu Hrvatsku i možemo bez Europe živjeti! Bože, preporodi Hrvatsku, pa makar i sankcijama!

Atmosfera kraja stoljeća, ali devetnaestoga. Kao u Freudovo doba u Beču.

* * *

Što napisati na kraju? Četvrtog listopada navršilo se dvije godine... od čega? Evo kako čovjeka o kome je riječ opisuje Stjepan Meštrović, unuk Ivana Meštrovića, profesor sociologije na Sveučilištu TexasČM: "Ozbiljan čovjek, dubokih načela: ujedno je i vrlo srdačan i komunikativan. Prijateljski raspoložen, pristojan, zainteresiran za sugovornika. Nimalo arogantan i vrlo tolerantan. Vrlo tolerantan. Zna se nasmijati." Tko nije pogodio, riječ je o zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću.

Obećavaju nam državu blagostanja. Dotad, poslušajmo glas Crkve, usamljen ali glasan i jasan: Petrov nasljednik nam je govorio u dva navrata, Zagrebački nadbiskup više puta. Riječ je o ljudima zainteresiranim za sugovornika, za najmanje od najmanjih: nimalo arogantnima i vrlo tolerantnima. Obojica se znaju nasmijati; u moru grimasa i lutaka na koncu. Farizeji i herodovci će uvijek postavljati isto pitanje. Pogled im je uvijek mutan, baš kao i okruženje oko nas... Ipak, ako je Bog na prvom mjestu, car je onda nešto niže. Car prolazi, a Bog ostaje! Eto zaloga nade u ovim mutnim vremenima. Tada više ne stoji: "Analiziraj ovo!", jer primjerenije je: Moli za ovo!

MIRKO KALANJ

>[SADRŽAJ]<


DUŠNI DAN

ZA SVE MRTVE LJUBAVI

Još jedna jesen rasprostire svoje čari svuda oko nas. Zamrznuti mirisi tek dozrelih plodova opijaju nosnice, a posljednji let roda i lastavica izmamljuje suzu sjete na licima.

Volim jesen, a posebice kad mi nestašan vjetar zamrsi kosu i nemirne pramenove raspe po licu, kad mi svojim hladnim zagrljajem dodiruje ruke, a ja ih vješto skrivam od njegovih hladnih poljubaca. Ta igra nemirnog vjetra i moja znatiželja kao da nemaju kraja. Ali, oprosti mi jeseni, danas mi nije stalo do igre i do vjetra, do tvoje zrele ljepote, do tebe... Danas je Dan mrtvih, Dan za sve mrtve ljubavi, za nikad prežaljene, za nikad dovoljno oplakane, za nikad zaboravljene. Danas je Dan sjećanja, prijatelju, za tvoje i moje mrtve ljubavi. Imamo ih svi, duboko u srcima. Žive u uspomenama, postavši nezaborav u ovome zamaljskome životu.

Do jučer su bili s nama, dijelili naša jutra, oslikavali naše duše razboritošću, dobrotom, ljepotom...

* * *

I premda godine brzo prolaze, i premda mnogi kažu kako vrijeme liječi rane, slaba je to utjeha za nekoga tko je ostao sam i izgubljen, bez ljubljene osobe, bez dobrog prijatelja, bez najdraže dječice.

A ima ih, ima ih tako nevinih, tako malenih, tako velikih, koji nisu više s nama, kojima je raj tamo na nebu, tamo u vječnosti, tamo među anđelima, tamo u Kraljevstvu Tvome, Gospodine.

Ima ih, ima poput braće, ljubljene sestre, poput mlade travke silom pokošene, poput leptira polomljenih krila, poput srne nehatom ustrijeljene. I boli, boli sjećanje na njih, jednako od jučer, boli danas, a boljet će i sutra, u novom rađanju zore, u izdisaju svake prolazeće godine.

Ima ih, ima poput očeva, poput najdraže majke, poput roditeljâ, nezaboravljenih prijatelja.

Žive u nama, ne sa slika starih albuma; žive u sjećanjima, kao naša bolna stvarnost, koju teška srca prihvaćamo i s kojom se skoro nikad ne mirimo.

Kao dragi gosti danas kucamo na njihova vrata, ali nema smijeha, nema toplih riječi dobrodošlice; samo hladni grobovi, na kojima ostavljamo dio sebe do svakoga sljedećeg povratka.

I plamen svijeće koju palimo na njihovim vječnim počivalištima gorjet će za sve mrtve duše, za sve drage, za sve voljene, za sve nezaboravljene. Jer, Dan mrtvih ljubavi sja u ljepoti gorućih svijeća i lampaša, u buketima prekrasnih krizantema, u izgovorenim molitvama, u blagoslovu grobova. Zato, pusti suze, majko, neka mirno teku licem tvojim, jer tvoja suza oplakuje mladog sina, pokošenu stabljiku u najljepšem cvatu.

Nema lijeka za tvoje suze, majko, i za one još neisplakane, za one koje će sutra doći. Nitko ga nikad pronaći neće. Samo nada u uskrsnuće u tebi stvara valove topline, jer možda će s Gospodinom i sin tvoj uskrsnuti.

* * *

Danas je dan sjećanja za sve hrvatske branitelje, za sve sinove kojima ratno ludilo uze mlade živote. Ne možemo, ne smijemo i nećemo zaboraviti tu prekrasnu mladost, koja prerano sklopi oči i usnu sanak vječni.

Opet sam uz tebe, jeseni, ali tvoj vjetar više nije tako nestašan; tuguje sa mnom, kao da sluti kako mi danas srce bolno tuče, kako sam danas izgubljena i nesretna, kako me ništa ne može razveseliti.

Cvijeće mi u ruci, prekrasno; stavljam ga na grob, palim svijeću, molitvom zalijevam uspomenu na voljenu osobu, čije mi se oči smiješe sa slike, kao da su žive, kao da će mi svakog trena nešto reći.

Polako se okrećem i odlazim, jer stvarnost nisu pusti snovi, stvarnost je trenutak kad mi srce shvati da je smrt postojana, da uzima najdraže. Dan mrtvih ljubavi polako gasi svoja svjetla, silazi noć s visina i ogleda svoju tamu u velikom moru gorućih svijeća, koje plamte i gore za pokoj duša svim mrtvima na svijetu, pod okriljem Tvojim, predragi Gospodine.

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

TEROR PROSJEČNOSTI

"NISMO MI SVECI!"

Dan treba provoditi u radostima stvaranja, u ljubavi prema poslu, a noći u ljubavi sa svojim partnerom ili partnericom. Treba se jednostavno radovati životu i u svakom trenutku i dana i noći naći radost!

A... ne! Nisu to moje misli, niti su to moje riječi. Dapače, kosa mi se dizala na glavi dok sam slušala jednoga svoga poštovanog prijatelja, sveučilišnog profesora, kako to govori na lokalnoj televiziji. I prvu priliku, kad sam ga srela u gradu na nekom predizbornom skupu, iskoristila sam da mu to i kažem!

* * *

Profesore, Vi ste meni u svom monologu na STV-u djelovali vrlo naivno i utopijski. I nedorečeno, usput. Mislite li Vi da je rad uvijek samo radost i sama radost, i da su noći stvorene samo za ljubovanje, što je, usput, pravilan hrvatski izraz za ono što se naziva "vođenje ljubavi". Vi ni riječi niste rekli o umoru, o neizvjesnom uspjehu svakoga rada — od onoga na njivama, koji može uništiti jedna obična tuča, do onoga u laboratoriju, kad u jednom trenu, jednim krivim ili eksperimentalnim korakom, sve može otići u zrak eksplozijom, da i ne govorimo o liječnicima, koji su, narugavši se svome poslu, izmislili vic: "Znate li kakva je razlika između krumpira i 1iječnika? Nikakva! Plodovi i jednih i drugih su pod zemljom!" A moj kolega, koji je tri dana bez prestanka operirao ranjene hrvatske branitelje u jesen 1991. — mislite li da je bio silno radostan? Ma, bio je umoran toliko da ne bi znao reći ni kako se zove, da ga je netko pitao. Dakako, bio je u duši vrlo miran i ponosan, jer je slušao svoju savjest, a ne svoje umorno i iscrpljeno tijelo. A i ono o sretnim ljubavnim noćima Vaših studenata — je li to baš tako? Ništa ne govorite o praznini kad se djevojka i mladić bűde u pogrešnom krevetu, pored pogrešne osobe, jer to nije brak, a uopće ne spominjete grižnju savjesti koju svako biće osjeća kao prijekor, jer smo stvoreni na sliku Božju, a Bog je beskrajno čist i svako "brljanje" po čistoći duše i tijela ostavlja nemile tragove u duši.

Profesor me gleda — frapiran! Drago mu je što sam ga gledala na TV-u, ali mu, očito, nije drago to što čuje. I, kaže, s njim se slažu i neki njegovi studenti koji su tu s njim, vrlo ponosni, jer im je kao predavač vrlo, vrlo drag i mio. I oni, makar teška srca, priznaju da sam u pravu, da ispod površine njihove duše tinja čežnja za čistoćom, za dobrotom i slobodom, ali se ne usuđuju to priznati, jer neće biti "glavni", jer "ih djevojke neće prihvatiti", "jer će im se rugati"... Uglavnom, sve već viđeno! Priznaju da je sav govor koji je profesor izgovorio "draškanje ušima", vrlo privlačno, ali — istinski, i vrlo površno.

>>>
Ova površnost jednostavno ubija! To je pravi teror! Svi bi sve iskusili, svaki užitak ispili, svaki luksuz imali, svemu bi se veselili i na svaki način ispunili prazninu koja se, dosadno, upadno i nametljivo vraća u dušu nakon svakog površno provedenog dana... Jer — i lopovi uživaju u svom poslu, i pljačkaši, dapače!, i oni koji na lutriji ili u dnevnom tisku dobiju automobil, samo... koliko ta sreća traje? "Dok si rek’o ‘keks’!" Ma možeš i do besvijesti ponavljati: "Ja sam sretan, ja sam sretan", na kraju si malen i besmislen k’o papigica. I dosta je jedna životna teškoća — da nas proguta! Na žalost, kako nas Isus upozorava — može i zauvijek.
>>>

O bludu, bez obzira kako ga nježno, milo, slatko i nevino odijevamo i razodijevamo, oblačimo i svlačimo — da i ne govorim. Sjećam se kad su mladi Nizozemci s prezirom odbacivali crkveni nauk o čistoći, a sad — njihova djeca traže dozvolu za zakonsko odobrenje samoubojstva, jer im je sve dosadno! Eto, kako je malo potrebno — od grijeha i požude (svake!) do smrti. Najprije smrt duše, a onda slijedi smrt tijela! Normalno, jer se duša ne može napiti i nauživati 1jepote u tijelu zamrljanom pohlepom, ohološću, zavišću, na što se katkada rad svodi, ni predbračnim, postbračnim, izvanbračnim i bezbračnim ljubovanjem, kako bi rekli naši stari. Duša diše samo u Duhu, Duhu Svetom, da budem jasnija. I preciznija.

* * *

(Pri)znaju to i moj dragi profesor i njegovi studenti, koji su me pozvali da im održim jedan sat — iz kršćanskog poimanja gospodarstva i poduzetništva. Sve je to njima jasno, samo je teško... Profesor ih tješi: "Nismo mi sveci!"

Znam... a i on, i oni to osjećaju... Na svetost smo pozvani... Naše je zvanje svetima postati.

I to ostati!

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

SVE ZAHTJEVNIJI RAD S MLADIMA

KAMO NESTAJU KRIZMANICI?

Čekajući na tramvajskoj postaji omiljeno gradsko vozilo, neki mi je dan pogled odlutao prema većoj skupini mladih, koji su se, okupljeni očito nakon župnog vjeronauka ili nekog susreta, zabavili ugodnim čavrljanjem u dvorištu crkve. Ne znam zašto (možda je moje tmurne misli potaknulo i kašnjenje tramvaja, koji baš za inat nikako da stigne), ali u tom su mi trenutku pale na pamet riječi jednog poznanika, koji mi je, jednom prilikom, skrenuo pažnju na to kako bi bilo dobro kada bi se netko ozbiljnije pozabavio pitanjem mladih u Crkvi. Odnosno time zašto se većina onih koji redovito pohađaju župni vjeronauk, nakon što prime sakramenat potvrde ili krizmu, naglo udalje iz župne zajednice i izgube onaj bliski kontakt koji su s njom do tada imali. Nije to samo slučaj s onima koji vjeronauk "obavljaju" — kako se to popularno kaže, nego i s onima koji su svojedobno zaista bili "zagrijani" i zauzeti u župnim aktivnostima.

* * *

Ovaj tekst, naravno, nije utemeljen na dubinskom istraživanju, anketama i stručnim analizama. Nastao je na temelju nekih vlastitih i tuđih iskustava, no možda ipak pomogne u poticanju rješavanja gore navedenog pitanja — kamo nestaju krizmanici?

>>>
Je li problem u mladima, u načinu rada s mladima, ili u nečem trećem? Ili možda u svemu pomalo. Rad s mladima svakako zahtijeva mnogo truda i predanosti, a ponajviše volje i želje da se s njima zaista surađuje, a ne samo da ih se nečemu "podučava" — koliko god to korisno i potrebno bilo. Gledajući iz perspektive mladih — vjeronauk se, na žalost, većinom shvaća kao još jedna od obveza. Osobito otkad je uveden i u škole, pa čak i u slučajevima kada vjeroučitelj gradivo predaje na izuzetno zanimljiv način. Mnogi su došli do zaključka da je školski vjeronauk naštetio onome u župi, što je djelomice istina, ali ne potpuna.
>>>

Praksa rada s mladima u svijetu rezultirala je zaključkom da se najviše uspjeha postiže radom u skupinama. Odnosno, građenjem zajednice mladih usmjerene prema određenim interesnim grupama, poticanjem međusobne rasprave na sastancima u župi, na izletima, te uz vodstvo animatora.

I kod nas se u nekim župama radi na toj praksi, s više ili manje uspjeha, no još uvijek nedovoljno. U takvim zajednicama, u kojima nisu samo pasivni promatrači, odnosno "primatelji informacija", mladi imaju priliku i sami, na opušten način, sudjelovati u raspravi, razvijati je i usmjeravati prema onome što ih muči i zanima. No, mnogi se župnici, uz ostale pastoralne poslove, ne stignu baviti mladima na način koji je mladima potreban i primjeren. Rješenje se nazire u pastoralnim suradnicima, vjernicima laicima, koji bi na sebe preuzeli dio tog rada u zajednicama. A koliko ćemo osposobljenih vjernika laika imati, ovisi opet o onom pitanju s početka. Koliko će biti angažiranih vjernika, ako ih većina i sve više u Crkvi sudjeluje tek "formalno"? Tako se sve vrti u začaranom krugu.

* * *

Nije problem samo u nezainteresiranosti i u "nezrelosti" mladih. Kada bolje pogledamo, u mnogim župama mladima se, osim vjeronauka, neko angažiranje "po njihovoj mjeri" i ne nudi. Dakle, kada "odslušaju" vjeronauk do primanja sakramenta potvrde i njihova se vjeronaučna skupina pomalo razilazi. Postoji, naravno, i studentski vjeronauk, te molitvene zajednice, ali gdje se mogu priključiti oni koji su željni aktivno sudjelovati u životu župne zajednice, odnosno Crkve u cjelini?

Uz sam vjeronauk, Crkva bi mladima trebala omogućiti aktivnije angažiranje u njezinim okvirima. Tada bi se i oni, možda, mogli pronaći u nekom od područja koja im se nude. Čini mi se kao ponavljanje, ali — mnoge inicijative mladih prolaze nezapaženo: prolaze, propadaju, ili životare — a da se vrijednost tih, danas rijetkih, primjera niti ne uoči, a kamo li da ih se potakne u njihovim nastojanjima. Istodobno se mogu čuti razmišljanja o nedovoljnoj uključenosti mladih i o načinima kako da ih se privuče i potakne.

* * *

Kako je cijela priča počela s kašnjenjem jednog tramvaja, završimo u istom tonu, s nadom da tramvaj koji vozi prema "boljem sutra" — neće zakasniti. Premda nisam pristalica bezbrojnih rasprava, okruglih stolova, zasjedanja i svih onih oblika razgovora koji su potencijalna opasnost da sa njima sve započne i završi — bez konkretnih rezultata — nadam se da će neki od njih, posvećeni ovom problemu, donijeti ploda i prekinuti začarani krug. Možda i konačno postaviti pitanje: "Kamo nestaju krizmanici?"

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S DR. MIROSLAVOM MARIĆEM, GENERALNIM KONZULOM REPUBLIKE HRVATSKE U PEČUHU

MISA UVIJEK FASCINIRA...

Kip Gospe Fatimske, koji je više od četrdeset godina stajao u župnoj crkvi u Tordincima, bio je malom, neatraktivnom hrvatskom vjerniku i seljaku znak majčinske brige Isusove majke i ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga, koja je prečesto bila i jedinom utjehom u svakodnevnim tegobama i životnim križevima. Tordinci su malo selo u trokutu između Vinkovaca, Osijeka i Vukovara i malo ih je znalo za nj... A onda je došla 1991. Filijala ove župe zove se ĆELIJE — prvo hrvatsko selo u potpunosti razoreno i sravnjeno sa zemljom, u prvom naletu srpske agresije, a zatim je na red došlo i selo Tordinci. 208 mrtvih tijela mještana u masovnoj grobnici, selo razoreno, stanovnici prognani, ubijeni, zatočeni u srpske logore... Mnogi od njih našli su utočište u Mađarskoj, prihvaćeni srcem i ljubavlju Hrvatâ koji su u kraju uz hrvatsku granicu našli utočište u nekim davnim zbjegovima i pred nekim dalekim osvajačem... Vlč. Marko Bubalo, župnik iz Tordinaca, sa svojim prognanim narodom dijelio je svaki dan, svaku čežnju, i hrabrio svoj napaćeni narod da Bog i njegova ljubav pobjeđuju, da Gospa Fatimska zna da oni postoje i da je ona, kao što je bila pod križem svoga sina, i s njima u njihovim križevima.

Plod života s prognanim Hrvatima i Mađarima iz istočne Slavonije je knjiga vlč. Bubala "Nemam mamu, ali imam tebe", koja danas ima dokumentarističku i povijesnu vrijednost.

Prognani Hrvati u Mađarskoj su, ipak, bili bezmjerno obogaćenje Hrvatima u Pečuhu, gdje je vlč. Marko živio tijekom svih prognaničkih godina, jer su sad s njima bili — hrvatski svećenik, hrvatska djeca, hrvatski ljudi, koji su im pružili priliku ponovno naučiti i osvježiti svoje znanje materinskog jezika.

Sve ovo bilo je sabrano u ganutom svećenikovom oku, u riječima i nastupu vlč. Marka Bubala pred stotinama vjernika koji su 17. listopada ove godine došli u Tordince da sa župnikom i njegovim vjernicima proslave dolazak kipa Gospe Fatimske među Božji narod. Nije to bilo nikakvo idolopoklonstvo, nije drvo, od čega je kip napravljen, ono što je sabralo vjernike iz Slavonskog Broda, Osijeka, Pečuha, što je dovelo kardinala Kuharića, te Miroslava Škoru, prvog konzula Republike Hrvatske u Pečuhu, pjevača koji je skladao "Ne dirajte mi ravnicu" i dr. Miroslava Marića, sadašnjega generalnog konzula, koji tu ulogu obnaša godinu dana. Obojica su iznimno pobožno sudjelovali na misi, čitali prvo, odnosno drugo čitanje na misi koju je predvodio kardinal Kuharić, obojica su s dubokim poštovanjem sudjelovali u procesiji kroz selo, u kojoj je, na ramenima muževa i žena, pronesen kip Gospe Fatimske.

Bio je to povod za razgovor s gosp. dr. Miroslavom Marićem, jer — tijekom mise bilo je jasno da je on vjernik u politici, a ne tek političar koji je po "službenoj dužnosti" na katoličkoj liturgiji.

* Gospodine Mariću, vidjeli smo kako ste pobožno pratili misu, s ko1iko ste poštovanja častili Gospu. Odakle to?

— Ja sam kao mladi dečko bio ministrant. Inače sam rodom iz Hercegovine. Kad sam bio u petom razredu, to je bilo 1955. godine, naš stari župnik u Posušju, pokojni fra Nikola Hrkač, bio je premješten, a na njegovo mjesto došao je mlađi, dinamični fratar, fra Hadrijan Sivirić. On je toliko animirao ljude da smo mi djeca s veseljem išli na vjeronauk, a odrasli, kojima ni na kraj pameti nije bilo da idu u crkvu, tad su počeli ići. I ne samo to! On je animirao sve da rade, da mu pomažu sjeći drva, a zauzvrat je on s njima išao u gostionicu. Dobro, on nije pio, ali je s njima pjevao, igrao "kamena s ramena", tako da je on revolucionirao prilike. Moji su roditelji, naravno, bili pobožni i ja nikada nisam prekidao vezu sa Svetom Materom Crkvom. Dodatni poticaj tome bio je moj boravak u Poljskoj. Naš narod je pobožan, ali otprilike do pola manje ljudi ide u crkvu u nas nego u Poljskoj. Ja sam se zapanjio 1967. godine kad sam na blagdan sv. Ane vidio prepunu crkvu, a bio je to radni dan i bio sam u običnoj crkvi, ne u katedrali! Crkva u blizini studentskih domova, koja je i u radne dane bila puna — duboko me je impresionirala. Bio je to Istočni blok, u zemlji Varšavskog saveza, a ljudi se ne boje... Ne boje se ići u crkvu! Naravno, dolazak Poljaka u Vatikan, za Petrova nasljednika — dao mi je poseban poticaj! I još nešto sam zaboravio reći: prije četrnaest godina bio sam godinu dana u Alžiru. Za Veliku Gospu, a bio je to radni dan, ali Alžirci su u to doba davali nama kršćanima da svoje kršćanske blagdane svetkujemo, mi smo se dogovorili da ćemo prije podne raditi, a poslije podne da ćemo otići u katedralu Naše Gospe Afričke, gdje su misu služila 22 svećenika, i to iz cijeloga frankofonskog svijeta, od Vijetnama do Martniqua, afričkih zemalja i Francuske Gvajane. To je bilo tako milozvučno, tako nezapamćeno, gdje su pjevali studenti teologije iz Rima.

Tada sam rekao: "Ja sam ponosan što pripadam katoličkom svijetu." To je univerzalna vjera, u pravom smislu.

* Recite, kako je tekao Vaš životni put od Posušja do Alžira? Što ste radili u Poljskoj i u Alžiru?

— U Posušju sam završio osnovnu školu, srednju u Mostaru, studirao sam u Zagrebu... To je, manje-više, put svih Hercegovaca. A onda, 1973. godine, bio je raspisan natječaj za usavršavanje u inozemstvu. Tada sam radio u Institutu građevinarstva Hrvatske. Ljudi su se obično javljali za Zapad. Ja se nisam mogao natjecati za Zapad, jer sam za vrijeme studija bio u zatvoru zbog nacionalizma. Mislio sam da nema smisla da se javljam, jer znam da me neće primiti. Ali, idem pokušati! Tražio sam mjesto usavršavanja u Poljskoj.

Nakon godinu dana gospođa iz Sekretarijata za kulturu i tehničku kulturu zove i kaže: "Imamo dvije stipendije — jednu za Poljsku i jednu za Mađarsku." Mislio sam u sebi: Beton je beton! Zašto ne bih naučio mađarski?! I — javim se ja za Mađarsku. Između moga javljanja na natječaj i dolaska u Mađarsku prošlo je osam mjeseci, a to je pokrenuo tadašnji lektor u Zagrebu, a danas je šef slavističke katedre u Budimpešti. Kad sam došao u Budimpeštu, odmah sam se javio na tečaj mađarskog jezika. Bio sam u grupi s nekim Vijetnamcima i zamolio sam profesoricu mađarskog da mi daje privatne satove. Ja sam toliko napredovao za taj jedan sat što bi ona meni rastumačila da je to gotovo nevjerojatno! Tada sam upoznao i svoju suprugu i od tada sam učio — krupnim koracima, i sve je krenulo. Kad sam diplomirao, znao sam nešto engleskog, poljski sam znao dobro, malo sam poznavao njemački i ruski. U svojoj struci, ja sam građevinac, radio sam u Karlovcu, a onda sam prešao u Institut građevinarstva. Tu sam, za inat, učio češki, kasnije njemački, engleski, francuski, itd. Kad sam doktorirao u Budimpešti, često su me zvali na međunarodne skupove, tako da sam bio u Americi i sve skupa u dvadeset i pet zemalja.

* Jako mi je drago što ste jedan od istinskih intelektualaca, koji je proputovao svijet kao stručnjak, koji govori, ako sam dobro shvatila, šest stranih jezika, a ipak s toliko poštovanja ste pristupili i današnjoj misi i procesiji, u kojoj ste sudjelovali. To je jedan od, usuđujem se reći, "znakova vremena", kako Isusova majka, jednostavna Djevica, lako "komunicira", lako dolazi do srca intelektualaca koji su istinski tražitelji Istine i Ljubavi. Kako Vi doživljavate Gospino majčinstvo?

— Ja mislim da je to u mene ucijepljeno rođenjem u Hercegovini. To je, sasvim sigurno, više nego igdje u hrvatskom narodu izraženo u Međugorju. Ja sam Gospin štovatelj još i prije Međugorja, a sad — pogotovo. Mene je još jedno iskustvo, rekao bih, uzdrmalo. Ja sam u Alžiru imao jednoga kolegu, polužidova po rođenju. Njemu nikada nije padalo na pamet ići u crkvu. Ali, kad smo se vraćali s posla, nailazili smo pored jedne crkve u koju su uglavnom išli Poljaci i pokoji Francuz. I svećenik je bio Francuz. Jednom mi je rekao: "Pa, idem i ja s tobom!" To se njemu svidjelo i svaki put bi išao sa mnom u crkvu. A kad se vratio u Zagreb, nije bio lijen. Išao je u crkvu sv. Križa i pohađao je biblijski tečaj koji je vodio pokojni fra Jerko Fućak. A on je bio toliko marljiv i temeljit u tome, da, kad se otvori neko pitanje, on pita koju bi knjigu trebao pročitati u svezi s tim. "Tu i tu"... i on ide to nabavljati i dalje studirati. Ja sam uvjeren da nema rođenoga katolika koji je toliko vjerski potkovan kao on. To je mene fasciniralo! Kad on, kojemu to nije dano ovako, na dlanu, kao meni, kad on može tako tražiti — zašto ne bih ja tražio?

* Molite li svaki dan?

— Molim, naravno, kako ne! Ne onako kako nas uči Sveta Mater Crkva — ujutro, navečer — nego kad stignem. Moj je posao vrlo naporan i dinamičan. Sinoć sam stigao iz Praga, a već u šest sati ujutro smo krenuli da bismo bili ovdje. Sutra je novi dan i čekaju me nove obveze. Ja samo iznimno dođem kući s posla u četiri i pol. Češće je to u deset uvečer, poslije ponoći, kako kad. Imamo troje djece. Naša najstarija kći studira mađarski u Zagrebu, a sin studira hrvatski u Pečuhu. Najmanji ide u sedmi razred u Pečuhu. On pohađa hrvatsko-mađarsku gimnaziju.

* Ima li još prognanika iz Hrvatske u Vašem okrugu?

— Više nema. Ima jedan slikar, on je po rođenju Crnogorac. Živio je u Dardi i njegova žena je Srpkinja, ali su ih svejedno četnici progonili. On je i tada izražavao simpatije prema hrvatskoj državi. Prognali su ga, uništili su mu sve slike, jer je on slikar i kipar i, siromah, invalid. U jedanaestoj je godini preživio dječju paralizu... On je jedno čudo od energije. Samo on još živi u Mađarskoj, a ostali su se vratili.

* Kako ste doživjeli ovo što se dogodilo u Tordincima: hrvatski vojnici 4. gardijske brigade, "Sokoli", u Gospinoj pratnji, Vi, kao predstavnik hrvatske države, veliko mnoštvo vjernika slavi Boga i Bogomajku u kraju koji je bez ijednog metka vraćen u matičnu zemlju — i sve to nakon zločina, terora, nasilja i mržnje koja je bila usmjerena baš protiv katoličkog "kôda" hrvatskog naroda?

— Meni je svaka misa fascinantan događaj. Hrvatski narod je na sreću još uvijek sačuvao vezu s Crkvom. Na žalost, u Mađarskoj to nije tako. Tamo otprilike tri puta manje ljudi ide u crkvu, a, na žalost, ni naši Hrvati nisu iznimka. Možda bi oni i išli da je tamo svećenik Hrvat, svećenik kakav je vlč. Marko Bubalo. A ovdje — nema detalja koji ne podsjeća na iznimnost ovoga događaja: ukras oko oltara, vezovi, cvijeće, plodovi zemlje, svaki, svaki detalj govori o tome da je danas poseban dan.

* Ne osjećate li ovdje onaj prekrasni pobjednički mentalitet: ovo je pobjeda dobra i dobrih ljudi?

— Na žalost, ljudi iz tobožnje Europe ne uviđaju to, na ovo su slijepi, a kad se dogodi najsitniji eksces — reagiraju.

Sad bih se nadovezao na misao koju je rekao moj školski kolega, fratar, nakon duhovnih vježbi u Rimu, na kojima je sudjelovalo sedam tisuća svećenika: On veli: "Postoje dva mjesta na Zemlji koja zrače osobitom duhovnošću: to su Zagreb i Međugorje. A opet, u Zagrebu su dva čovjeka koja zrače osobitom duhovnošću: to su Tomislav Ivančić i Zvjezdan Linić." I jedno i drugo se događa u hrvatskom narodu. Po tome je hrvatski narod posebno obilježen. Papin odnos prema Hrvatima govori o svemu, jer da nije bilo njega, mogli bismo se mi pozdraviti i sa svojom državom, unatoč tome što bi ljudi izginuli; još bismo bili prognani i ni danas ne bismo ovo slavili!

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


DOŠAŠĆE

"DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE, BUDI VOLJA TVOJA..."

IŠČEKIVANJE U NADI

Unatoč željama pripadnika nekih krivovjerja da se cijeli Stari zavjet, ili bar neki njegovi dijelovi, odbaci kao nenadahnut od Boga, Crkva već od svojih početaka i Stari zavjet smatra neodvojivim dijelom Svetoga pisma. Njegove su knjige plod Božjega nadahnuća i neprolazne su vrijednosti, jer Stari savez Bog nikada nije opozvao.

"Starozavjetni raspoređaj bio je prije svega usmjeren na pripravu Kristova dolaska, dolaska sveopćeg Spasitelja." Knjige Staroga saveza, "makar sadržavale i ponešto nesavršeno i privremeno", ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi. "U njima je pohranjen uzvišeni nauk o Bogu, spasonosna mudrost o čovjekovu životu i čudesno blago molitava." U knjigama Staroga zavjetan "krije se Otajstvo našega spasenja" (usp. Dei Verbum, 14 i 15)

* * *

Dolazak Sina Božjega na zemlju događaj je takve važnosti da ga je Bog htio pripravljati kroz stoljeća. Sve obrede i žrtve, likove i znakove "Prvog saveza" (Heb 9, 15) Bog usmjerava prema Kristu. Naviješta ga kroz usta proroka koji se smjenjuju u Izraelu. Čak i u srcima pogana Bog bűdi još uvijek nejasno, ali ipak nekakvo iščekivanje tog dolaska.

Sv. Ivan Krstitelj je neposredni preteča Isusa Krista. Bog ga šalje da bi njegovu Sinu pripravio put. "Prorok svevišnjega" (Lk 1, 76) najveći je od proroka, a ujedno je i posljednji prorok u Izraelu. Sv. Ivanom započinje i Evanđelje, radosna vijest Novoga saveza. On već u majčinu krilu osjeća radost Kristove bilize i pozdravlja njegov dolazak. U svojoj skromnosti zadovoljan je time da bude "Zaručnikov prijatelj" (Iv 3, 29). Isusa drugima pokazuje kao "Jaganjca Božjega", kao onoga koji oduzima grijehe svijeta (Iv 1, 29). "U duhu i sili Ilijinoj" (Lk 1, 17) prethodi i svjedoči za Isusa: propovijeda i potiče na obraćenje, te podjeljuje obraćeničko krštenje. Na kraju svoga poslanja, što je ujedno i kraj njegova života, za Krista svjedoči i svojom mučeničkom krvlju. Sv. Ivan je uzor aktivnoga iščekivanja Mesijina dolaska.

Slavljenjem Pretečinog rođenja i mučeništva članovi Crkve skupa s njime u poniznosti duha proživljavaju ono što je Ivan rekao: "On treba da raste, a ja da se umanjujem." (Iv 3, 30) Štovanje sv. Ivana Krstitelja i slušanje Božje riječi koja se prigodom njegovih blagdana nudi vjernicima, na neki način je daljnja priprava za Došašće i za Kristov ponovni dolazak. Slaveći svake godine bogoslužje došašća, Crkva proživljava to višestoljetno iščekivanje Mesije. Sjećajući se i uzimajući udjela u toj dugoj pripravi za prvi Spasiteljev dolazak, vjernici u sebi hrane želju i za njegovim drugim, konačnim, dolaskom.

* * *

Svojim dolaskom na svijet Sin Božji izvršava Očev naum spasenja. Upravo to je njegovo poslanje — spasiti cijeli ljudski rod. Isus propovijeda radosnu vijest, tj. dolazak kraljevstva Božjega, koje je u Pismima odvijeka bilo obećano. Da bi ispunio Očevu volju, Krist je na zemlji uspostavio Kraljevstvo nebesko. Crkva je "Kristovo kraljevstvo već prisutno u otajstvu" (usp. Lumen gentium, 3 i 5).

Kristovo kraljevstvo, već prisutno u Crkvi, ipak još nije dovršeno "u velikoj moći i slavi" (Lk 21, 27) Kraljevim dolaskom na zemlju. To kraljevstvo još napadaju zle sile, iako su one Kristovim uskrsnućem u korijenu već pobijeđene. Dok mu ne bude sve podvrgnuto, "do časa kad se budu ostvarila nova nebesa i nova zemlja, gdje pravda prebiva, hodočasnička Crkva u svojim sakramentima nosi lik ovoga svijeta koji prolazi. Crkva živi među stvorenjima koja još uvijek stenju u bolima rađanja i očekivanja konačnog oslobođenja. Stoga kršćani, osobito u euharistiji, mole da se u što skorije vrijeme ostvari Kristov drugi dlazak, govoreći mu: "Marana tha! — Dođi, Gospodine!" (1 Kor 16, 22; Otk 22, 17. 20).

Prije Uzašašća Krist je svojim učenicima govorio da još nije došao čas slavne uspostave mesijanskoga kraljevstva, koje je izabrani Božji narod očekivao i koje je, kako su ga proroci naviještali, trebalo donijeti konačni mir, pravdu i ljubav. Sadašnje je vrijeme, nakon Gospodinova života, smrti, uskrsnuća i uzašašća, vrijeme Duha Svetoga, koje je obilježeno nevoljama i kušnjama, odnosno borbom za ustrajnost u vjernosti Gospodinu. Naše vrijeme je vrijeme čežnje, iščekivanja i bdijenja.

* * *

Ne spada na nas da znademo kada je nebeski Otac predvidio i odredio Kristov drugi dolazak, ali s povjerenjem i s ljubavlju prihvaćamo njegove naume, jer su naumi spasenja, a ne prokletstva i uništenja. Kristov dolazak može se zbiti svakoga časa, ali nije najbitnije znati dan ili čas, nego je najvažnije biti pripravan u svakom trenutku svoga života.

Svakodnevno moleći Molitvu Gospodnju, mi izražavamo svoju želju i vjeru u Kristov drugi dolazak i u konačnu uspostavu kraljevstva Božjega, koje je "pravednost, mir i radost u Duhu Svetom" (Rim 14, 17).

M. P.

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET...

"LOTUSOVA MOĆ" I "UNIVERZALNA LJUBAV"

"DR." GIOVANNI GARBIN

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

"Inkognito. Dođite inkognito i sami prosudite je li istina ono što se o meni govori i piše" — glasio je telefonski poziv kojeg je samozvani doktor, Giovanni Garbin, upravio potpisniku ovih redaka...

Interes za Giovannia Garbina proteklih godina bio je doista velik. Na velikim plakatima moglo se pročitati: "Poznati svjetski Bioterapeut iz Rima — Čudesna ozdravljenja s Bioenergijom", a u dodatku: "Bioterapeut Giovanni postiže zapanjujuće efekte svojom jedinstvenom metodom TERAPIJE svih takozvanih neizlječivih bolesti, u što se možete i sami uvjeriti. Teško bolesni mogu ozdraviti preko druge osobe bez razlike na daljinu."

Da se radi o šamanu prije nego o liječniku, potvrđuje i sljedeća tvrdnja: "Hodao je po užarenom ugljenu, suprotstavljajući svoju unutarnju ‘vatru’ fizičkoj vatri i tako nedvojbeno dokazao moć svoje mantre." Ovdje nije na odmet napomenuti da — prema Riffardovom riječniku ezoterizma — "mantra" u vedizmu označava neku žrtvenu formulu, a u hinduizmu i budizmu — zazivanje: "Priroda mantre je Gospod kao masa glasovne energije..."; u indijskim i tibetanskim inicijacijama (koje je prošao i Garbin) ona je "kratka, sveta moćna formula što je Učitelj prenosi na učenika". Mantra je, dakle, neka tajna riječ koja skriva magijsku moć...

Nadalje, Garbin je dugogodišnji vegetarijanac i radiestezist, koji "iscjeljuje slušatelje radio-emisija i televizijskih programa, što svjedoče na stotine ljudi. Radiestezijski dijagnosticira (i na daljinu) podzemne energije tamo gdje pacijent stanuje i spava..."

* * *

Ovako bombastična obećanja bila su dovoljno golicava da privuku našu pozornost i bila su dodatni poticaj da se prerušimo i uvučemo među njegove klijente, te pokušamo doznati što se krije u pozadini.

Radi jasnoće, treba istaknuti da okultist Giovanni Garbin ni s jednog naslova nema titulu doktora. Po struci je brodski kapetan. Rođen je 1931. u Ližnjanu, nedaleko Pule, a deklarira se kao "doktor ezoterije i duhovni iscjelitelj Novoga doba", o čemu svjedoči i njegova biografija. Proučavao je ayurvedu, tibetansku meditaciju, astrologiju, homeopatiju, piramidologiju, termodinamiku... Tako je prodro i u svijet okultnoga, posebno razvijanjem "čakri". Inicijaciju u ezoterijska umijeća primio je u kontaktu "sa svojim duhovnim učiteljem iz Tibeta — Djwalom Koolom".

Njegova ezoterijska metoda iscjeljivanja počiva na okultnoj anatomiji i na kozmogoniji u kojoj je (preuzeto iz moderne fizike) sva egzistencija čista energija. Sistemom "čakri", posebno meditacijom na tzv. "srčanu čakru", te uporabom glazbe i boja, Garbin vjeruje da može utjecati na postizanje harmonije u čovjekovom organizmu i na povratak zdravlja. U tom smislu olako daje spektakularna obećanja i nudi pomoć: "Za pacijente kojima službena medicina ne može pomoći, kod kojih uobičajena terapija ne daje očekivane rezultate, kod kroničnih i konačnih bolesti — metoda koja je kroz sposobnost i tridesetogodišnje iskustvo dr. Garbina dala izvanredne rezultate, a dokazana je i znanstvenim istraživanjima."

Ova posljednja Garbinova tvrdnja ponukala nas je da se obratimo na adresu liječnikâ koji su doista započeli znanstveno istraživanje o mogućoj djelotvornosti njegove terapije. Iz službene izjave, koju su nam oni velikodušno ustupili, izdvajamo: "Da bi se dokazali eventualni stvarani učinci terapije gospodina Garbina na poboljšanje zdravlja i izlječenje osnovne bolesti, trebalo bi dovesti istraživanje do kraja i sada, nakon dvije godine, ponovno upitati ispitanike da li još uvijek koriste metode gospodina Garbina i da li i danas svoje stanje procjenjuju poboljšanim ili izliječenim zahvaljujući njegovoj terapiji. Također, trebalo bi u novom istraživanju usporediti novije medicinske nalaze ispitanika s onima od prije, te u pojedinim slučajevima obaviti kliničke i laboratorijske preglede ispitanika.

Svako tumačenje iznesenih rezultata u smislu izlječenja ili poboljšanja osnovne bolesti u ispitanika, nije niti znanstveno, niti stručno utemeljeno. Proizvoljno pretjerivanje i preuveličavanje rezultata istraživanja kojima gospodin Garbin radi sebi reklamu jedan je od razloga prekida našega daljnjeg istraživanja." (mr. sc. dr. med. Ranko Stevanović; mr. sc. dr. med. Hrvoje Tiljak)

>>>
Osim što Giovani Garbin preuveličava rezultate liječničkih istraživanja, uvjerili smo se da ne govori istinu ni na drugim područjima. Tako npr. u svom priručniku "Univerzalnom Ljubavi do blagostanja" navodi: "Giovanni ima pismeno priznanje iz Vatikana o egzorcizmu koji prakticira nad opsjednutim pacijentima." Potkrepu ovoj besmislici Giovanni Garbin nalazi u odgovoru na svoje pismo upravljeno i don Gabrijelu Amorthu, čiji sadržaj najbolje prezentira sljedeća rečenica iz njegova odgovora: "Ne razumijem što hoćete od mene." Usput napominjemo da dopuštenje za vršenje egzorcizama nekome može dati samo mjerodavni biskup, a nipošto neki svećenik, pa bio to i don Gabriele Amorth, i može ga dati jedino — svećeniku.
>>>

Pod optužbom da je prilikom jednoga tzv. "egzorcizma" nad jednoipol godišnjim Karlom Mikićem djetetu nanio lakše tjelesne ozljede, Giovanni Garbin je uvjetno osuđen na pet mjeseci zatvora. Međutim, svega deset dana nakon izricanja ove osude, Giovanni Garbin je iste 1997. godine pretukao i svoju asistenticu, koju je "izudarao šakama, zbog čega je dobila potres mozga, hematome po licu i rasjekotinu usne".

Također smo doznali da je u više navrata, kad bi se vršili društveni pritisci na njegovu osobu, Giovanni Garbin od svoje tajnice zahtijevao da naziva neke od pacijenata te da oni u medijima interveniraju svjedočeći njemu u prilog. Svojom insinuiranim "odvjetnicima" i vlastitim dopisima Garbin je uspio dobiti pismene odgovore od više medijski eksponiranih osoba, čijim pismima dovitljivo manipulira (npr. pismima veleposlanika Montgomerya i ministra zdravstva Reinera). Hvali se kako su "zajedničkom tromjesečnom meditacijom uspjeli čak ukloniti i ‘vratiti u školske klupe’ velikog protivnika nekonvencionalnih načina liječenja — ministra Hebranga!". Spomenuti bivši ministar zdravstva je digao svoj glas protiv Nade Bolić. Bioenergetičarka iz Osijeka Nada Bolić odgovorna je za život devetnaestogodišnje rakom oboljele djevojke, kojoj je naplatila preko 10.000 kuna za svoje bezuspješne tretmane i spriječila je da se pravovremeno podvrgne kirurškim zahvatima.

Iako bez odgovora, Garbin je pisao i Papi, predsjednicima Clintonu i Tuđmanu, bivšem ministru zdravstva dr. Hebrangu, ministru Peniću, bivšem premijeru Graniću, dr. Sakomanu, vodstvu HTV-a, Obiteljskom radiju... Razmahuje se imenima i nekih katoličkih svećenika kojima je on "pomogao" da shvate svoj poziv, poučio ih egzorcizmima, slavljenju mise "iz srca", itd.

* * *

Bjelodano je da iza svega stoje veliki komercijalni interesi. U doba svojih najvećih uspjeha Garbin je dnevno imao po više od 500 pacijenata, koji su po tretmanu plaćali 50 kuna, ne računajući u to njegovu "energiziranu" vodu, "talismane Univerzalne ljubavi" i slične proizvode, čija se nabava dodatno plaćala.

Uza sve navedeno, odjenuo ee i u kršćansko ruho. U tu svrhu tiskao je sliku Srca Isusova, na čiju pozadinu je otisnuo obećanja Srca Isusova onako kako ih je primila sv. M. Alacoque, no pri tome je među njima izostavio ispovijed i pričest, uz obrazloženje da se treba pričešćivati svaki dan, ali duhovno, "meditacijom na energetsko srce u srčanu čakru".

Bezobzirno se ubacuje i u katoličke krugove, propagirajući svoje metode. Tako se prošlog mjeseca, odjeven u bijelo, pojavio i u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, dijeleći svoje propagandne materijale i pokušavajući stupiti u kontakt sa slovenskim egzorcistom koji se tog trenutka bavio razgovorom s osobama koje su tražile izbavljenje od onostranih bića koja ih opsjedaju od trenutka kad su zatražile pomoć osoba sličnih Garbinu.

U posljednje vrijeme, uslijed smanjenog broja "pacijenata", Giovanni Garbin svoje duge sate ubija po raznim sudovima. Kada bi postojalo kakvo nadmetanje po broju vođenih sudskih parnica, nagrada bi, najvjerojatnije, pripala Giovanniu Garbinu. Uz već navedene sudske parnice, do sada je to učinio i protiv "Večernjeg lista", "Imperial media", d. d., protiv svoje bivše tajnice, i tko zna protiv koga sve još ne. U tom smislu možda mu i ovaj naš prilog dade povod za novu parnicu?!

Svjedočanstvo D. J. iz Jastrebarskog o zločinu Giovannia Garbina:

Saznavši za postojanje bioenergetičara Giovannia Garbina, zajedno s mnogim neupućenim osobama, doveo sam na tretman i svoju sada već pokojnu suprugu B. J., koja je u vremenu od studenoga 1995. do svibnja 1996. bila stalni "pacijent" gore navedenog "dr. ezoterije".

Dijagnoza moje pokojne supruge bila je karcinom dojke, koji je metastazirao na pluća, za koji je navodni "doktor" obećavao stopostotno izlječenje.

Kod prvog tretmana zabranio je uzimanje bilo kojeg lijeka što ga je preporučila medicinska ustanova, a primijenio je svoj način tzv. "liječenja", uz prezentiranje "univerzalne ljubavi".

Nakon nekoliko mjeseci navedenog tretmana, supruzi je bolest rapidno uznapredovala, a vidljiva je bila i velika izraslina na samom potiljku glave.

I pored vidljivih znakova pogoršanja tako teške bolesti, gore navedeni samozvani dr. medicine je i dalje obećavao sigurno izlječenje bez primjene medicinskih lijekova.

Kako je vrijeme odmicalo, a vidljivih znakova poboljšanja postojeće bolesti moje supruge nije bilo, isti je u kratkom vremenu (da opravda svoje djelovanje — prevaru) čak i fizičkim putem odvojio moju suprugu od mene osobno, tvrdeći kod toga da sam ja "negativna osoba" i da se zbog toga ona ne može više izliječiti.

Osobno smatram da je prema meni i mojoj pokojnoj supruzi učinjeno teško krivično djelo, jer sam ja suprugu sve vrijeme našeg 29-godišnjega zajedničkog života volio i cijenio, a da ni ne spominjem s kakvom brižljivošću sam je pazio i dvorio.

U svojoj velikoj želji da joj pomognem, naletio sam na okultnog PREVARANTA, a poslije si više nisam mogao pomoći, a niti izaći iz toga ZLA, koje gore navedeni čini, ne spominjući pri tome velike novčane izdatke koje je tražio za učinjenu tzv. "MEDVJEĐU USLUGU".

Ovo izvješće neka posluži za dobrobit svih koji će ubuduće imati sličnih problema, ili ih već imaju; neka budu oprezni, da se ne dozvole na takav pokvareni — SOTONSKI — način prevariti.

Za gore navedenog "doktora" insistiram što skorije zatvaranje i zabranu djelatnosti, uz progonjenje iz područja naše drage nam domovine HRVATSKE!

>[SADRŽAJ]<


PODSVIJEST

BOGA TEŽE ODBIJAMO I LAKŠE SLUŠAMO U PODSVIJESTI

SNOVI

Ako uspijevamo prepoznati Božji dodir u šaptu prirode, u licima bližnjih ili u dramatičnim povijesnim zbivanjima, zašto ga ponekad odbijamo prepoznati u govoru snova, koji spadaju u najintimnije i najdelikatnije prostore ljudske osobnosti?

U svim vremenima postojali su ljudi koji su pokušavali odgonetnuti njihovu tajnu.

Snovi su tajnoviti, ali neotuđivi dio naših života. Nosimo ih sa sobom kroz čitav dan. O sadržaju nekog sna, često zaboravljenog i potisnutog, ovise naša dnevna raspoloženja.

Današnji kršćanin je pred takvom ponudom s razlogom zbunjen. S jedne strane ne može prihvatiti bakine sanjarice, tipa "ako sanjaš da ti kosa ispada, očekuj smrt u kući", ali ni odveć racionalna tumačenja nekih psihoanalitičkih škola. S razlogom sumnjičav prema površnosti i prema mistificiranju, on odbacuje fenomen snova kao nešto nevrijedno pažnje.

Čovjek današnjice ne živi u prijateljstvu sa svojom podsviješću. On je daleko neurotičniji, a katkada i površniji, od biblijskog čovjeka i drži daleko od sebe ono što ne vidi i čega se boji.

Jedan od razloga takva straha je i činjenica da nam informacije i analize snova bivaju ponuđene kao primjeri raznih patologija, dokazi bolesne i uznemirene podsvijesti.

Prvi korak u zdravom razmišljanju o snovima bio bi njihovo prihvaćanje. Snovi su zasigurno dar Stvoritelja. Oni dolaze iz prostora naše osobe, koji je puno bliže onoj odaji u kojoj stanuje Duh. Važnost koju im pridaje Biblija i učestalost kojom ih je Gospodin koristio da bi komunicirao sa svojim prorocima, nisu tek biblijski folklor, već činjenica vrijedna pažnje.

Bog je na razne načine govorio svom narodu. Činio je to preko svojih proroka i preko čudesnih znakova, dopuštajući i upravljajući dramatičnim povijesnim obratima, koji su se pokazali providonosnima tek u budućnosti.

Snovi su bili jedan od načina komuniciranja. Oni su služili duhovnom vodstvu velikih patrijarha: Abrahama, Jakova, a naročito Josipa. Veliki kraljevi, David i Salomon, bili su isto tako otvoreni porukama oniričkog svijeta.

* * *

U Novom zavjetu proročki snovi su vezani prije svega uz Isusovo djetinjstvo. U najdramatičnijim trenucima sveta Obitelj je brižno vođena uputama koje je primao još jedan Josip — sveti sanjač Novoga zavjeta.

Smijemo li zapostaviti ovoliki broj činjenica i pripisati ih slikovitosti biblijskog jezika ili specifičnostima jedne primitivnije kulture? Čak ako i priznamo da nije tako, te ukoliko i prihvatimo poruke snova kao sredstvo duhovnog rasta, pred nama je težak zadatak procjenjivanja njihove važnosti i odgonetavanja njihova jezika. Između onoga što mi u dobroj vjeri zovemo unutarnjim ili čak duhovnim životom, a što je najčešće konfuzna slika sastavljena od malo mašte izmanipulirane mas-medijima, i snažnih, arhetipskih slika naših snova, nalazi se visok, naizgled nepremostiv, zid. Na koji način se može ukloniti ta granica i kako uspostaviti razgovor između onoga vani i duboke nutarnjosti, između neba i zemlje?

Za početak, bit će dovoljno baciti jedan znatiželjan pogled na "onu stranu" — pogled prihvaćanja i ljubaznosti. Trebalo bi jednom zauvijek odbaciti etiketu "tabu" s područja koje nam, htjeli mi to ili ne, ispunja trećinu našega vijeka. Vidjeli smo, čitajući Sveto pismo, kako je biblijski čovjek prihvaćao snove kao Stvoriteljev dar, koji skupa s knjigom prirode i povijesti ima zadatak rasvijetliti našu egzistenciju.

Treba odmah reći da većina naših snova neće biti strogo duhovnog ili proročkog karaktera, kao snovi patrijarhâ, kakve nalazimo u Bibliji. Poruke koje nam Bog šalje tiču se često naše skromne svakodnevice, osvjetljuju tamne strane našeg karaktera, upućuju nas na propuste; ukratko, govore hrabrijim i neposrednijim jezikom o nama samima, nego što se to usuđuje naš svjesni dio, izvježban u umjetnosti laži i samoopravdavanja. Oni su često glas naše savjesti. Ako je naš Bog Emanuel — Bog s nama, ne postoji niti jedan dio našega življenja u svijetu, pa tako ni podsvjesna razina našega bića, koja ne bi pripadala njemu, u kojoj se on ne bi očitovao.

Ako pojedina razdoblja u svom životu pokušamo čitati uz pomoć duhovnog ključa, ako je u svakom događaju moguće otkriti duhovnu dimenziju, zašto i snovi ne bi bili dijelom takva iskustva i tumačenja?

Spektakularni snovi u bojama, popraćeni dubokim emocijama, koji ponekad nagovještavaju prekretnice u nečijem životu, razmjerno su rijetki. Njihov utjecaj je snažan, a pojavljuju se uglavnom kod osoba osviještena duhovnog života, koje su istinski tragači za Apsolutnim. Duhovna katarza koju kroz njih podaruje Gospodin, neiskaziva je riječima. Oni se pamte čitav život, a sretni sanjači ih nerado prepričavaju, ne samo zbog neopisivosti, već i zbog duboke intimnosti njihove poruke. Ne bi ih trebalo brkati sa snovima koji imaju samo vanjsku, vizualnu blještavost. Osjećaj koji prati sliku mnogo je važniji od same slike. Najbolji znak su, dakako, plodovi. Ukoliko sanjač u svoj svakodnevni život ponese osjećaj prosvjetljenja ili osjećaj utjehe, koji mu pomažu da živi kvalitetnije i bliže Bogu, san je, očito, samo potvrda jednoga drugog procesa, pucanja posljednje opne između dobrih namjera i opiranja lijenog ega.

Mnogo češći su snovi koji nam razotkrivaju detalje. U njima Duh djeluje na našu savjest i upozorava nas na propuste počinjene tijekom dana, propuste koje smo previdjeli ili opravdali. Kako tehnike opravdavanja tijekom noći spavaju, savjest dobiva mnogo više prostora. To su oni snovi u kojima počinjamo grijehe koje zapravo priželjkujemo, pa smo u snu nadzirani grižnjom savjesti. To su i ugodni sni, u kojima se npr. mirimo s nekim od svojih neprijatelja, proživljavajući tako ostvarenje želje koju budni ne priznajemo uslijed pretjeranog ponosa.

* * *

Snovi nikada ne pokušavaju prevariti. Gotovo uvijek su poticaj na popravak i na duhovni rast. To što su počesto neugodni, nije krivica njihova jezika, nego naših nedosljednosti. Oni su neka vrsta svjetlosti koja se povremeno pali da bi nas upozorila: "Pogledaj tamo! Ovo je važno za tebe!"

FRANE MILIŠA

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

ČASOPISI

KATEHETSKI GLASNIK — 1/99. Iz sadržaja: Pravilnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK; Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske; Stručni katehetski skupovi; Vjeroučitelj danas; Posebna pitanja i usmjerenja; Važnija katehetska izdanja... Narudžbe kod izdavača: NKU HBK, Kaptol 18, 10000 Zagreb.

CRKVA U SVIJETU — 3/99. Iz sadržaja: Isusovo poslanje siromasima; Gospa u hrvatskoj književnosti; Tražeći uporište; Katolici i Židovi: od antijudaizma do pomirenja... Narudžbe prima: CUS, Zrinjsko-frankopanska 19, 21000 Split, pp 329.

KATEHEZA — 3/99. Kateheza odraslih - prioritetni zadatak hrvatske Crkve; Dijalog Ivana Pavla II. i mladih; Ivan Merz - odgojitelj kršćanske mladeži; Kateheza prvopričesnikâ u dijaspori; Srednjoškolski vjeronauk; Župna kateheza; Kršćanska inicijacija - inicijacija u što?... Narudžbe kod: Kateheza, Vlaška 36, 10000 Zagreb.

MAULIĆ - Hrvatska književna revija — 5/99. Iz sadržaja: Blaženi Anton Martin Slomšek; Kroz Sveta vrata u Jubilej 2000.; Svjedočanstvo nedavne prošlosti; Ivo Andrić o hrvatskim piscima; Trnovit je put do tiskane knjige... Narudžbe kod: Marulić, Trg kralja Tomislava 21, 10000 Zagreb.

BOSNA FRANCISCANA — 11/99. Iz sadržaja: Kršćanski govor; Bog u spisima sv. Franje; Fra Jako Pašalić; Hrvati katolici u BiH; Sekularizacija franjevaca; Kršćanske i nekršćanske religije; Poezija Ilije Ladina... Narudžbe prima izdavač: Franjevačka teologija Sarajevo, Aleja Bosne Srebrene 111, 71000 Sarajevo, BiH.

KNJIGE

Knjižnica "U pravi trenutak", 31400 Đakovo, pp 51

Christa Meves: NAŠA DJECA ODRASTAJU - Kako im možemo pomoći? — Pripomoć roditeljima i odgojiteljima u radu s djecom. Cijena 20 kn.
Herbert Madinger: BOG TE VOLI — Upoznajte Boga kao istinskog ljuditelja čovjeka. Cijena 20 kn.
Adalbert Ludwig Balling: KAZUJ MI ŠUTKE O BOGU — Govor o Bogu svjedočenjem i djelima istinske ljubavi. Cijena 20 kn.
Michel Quoist: TAJNA PRAVOG USPJEHA — Jedna od najljepših knjiga s područja duhovnog rasta. Cijena 30 kn.
Dražen Bušić: BLAGOSLOV BEZ EPRUVETE — Knjižica namijenjena mladim supružnicima koji očekuju Božji blagoslov djecom. Cijena 10 kn.
Ante Kusić: NEDJELJNE I BLAGDANSKE PROPOVIJEDI — Odgoj za savjesnost u svjetlu liturgije. Cijena 40 kn.
MOJ ISUSE, MILOSRĐE! — Molitvenik (s velikim slovima) za privatnu uporabu. Cijena 50 kn.
S. Karmela Eva Dominković: MOJ MALI EKO KALENDAR 2000. — Po jedna duhovna misao za izgradnju duhovnog okoliša u 2000. godini. Cijena 10 kn.
Vlasta Molinar: HVALA TI — Zbirka meditativne poezije. Cijena 10 kn.
Tilmann Beller: P. JOSIP KENTENICH - OTAC ZA 2000. I POSLIJE — Knjižica koja govori o misli i djelu o. Kentenicha. Cijena 10 kn.

_______________

Katehetski salezijanski centar, Vlaška 36, 10000 Zagreb

C. M. Martini - J. E. Vecchi: ORATORIJ — Uloga i povijest oratorija kao ustanove za odgoj mladih. Cijena 40 kn.
Bruno Ferrero: PRIČE IZ PUSTINJE — Kratke priče i sažete mudre misli. Cijena 35 kn.
Amadeo Cencini: TAJNOVITOST POZIVA — Pomagalo odgojiteljima u radu s duhovnim zvanjima. Cijena 30 kn.

________________

S. Baloban (uredio): KRŠĆANIN U JAVNOM ŽIVOTU — Niz predavanja različitih autora održanih na socijalnim tribinama.
S. Baloban (uredio): KRŠĆANSTVO, CRKVA I POLITIKA — Predavanja brojnih autora, održana na studijskim danima za političke djelatnike.
Izdavači: Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve i "Glas Koncila", Kaptol 8, 10000 Zagreb.

_______________

Ivan Merz: PLAMEN ZA VISINAMA - Misli sluge Božjega Ivana Merza — Priredio i komentirao o. Božidar Nagy, postulator kauze. Cijena: 20 kn. Narudžbe prima: Postulatura Ivana Merza, Ul. kard. A. Stepinca 27, 31000 Osijek.
Miljenko Galić: SVJETLILA — Zbirka pjesama. Narudžbe kod izdavača: Teovizija, Kaptol 13, 10000 Zagreb.
DANICA, hrvatski katolički kalendar 2000. — Narudžbe prima: HKD sv. Jeronima, Trg kranja Tomislava 21, 10000 Zagreb.
MARIJA - džepni kalendar za 2000. godinu — Blagdani i sveci; Mjesečeve mijene; prostor za bilješke, poštanski brojevi. Cijena 3 kn.
Zidni kalendari 2000. godine (cijena 0,70 kn), te plastificirani kalendari-kartončići (cijena 0,50 kn). Narudžbe kod: "Marija", Trg Gaje Bulata 3, 21000 Split, ili na tel./faks: (021) 342-938.

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

U TAMNOJ NOĆI KUŠNJE BOG VRCA NAŠU PRAVU VJERU!

VJERA

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Ne trebamo biti lakovjerni i vjerovati bilo kome ili bilo čemu. Ali ti si Ljubav. Ti si Bog moj, tebi vjerujem! I duboko vjerujem samo tebi.

Ljubav je Bog. Ljubitelj što zapodijeva razgovor s ljudima kao s prijateljima i s njima druguje, pozivajući ih u zajedništvo sa sobom, pa u njima pobuđuje odgovor tom pozivu: vjeru. Vjera je osobni odnos, povjerenje i prihvaćanje istine iz povjerenja; dar Božji, koji je ujedno i svjestan i slobodan ljudski čin.

Vjera je odgovor na Božje sebedarje; ona je osobno predanje čovjeka Bogu, životno opredjeljenje, osobno prijanjanje čitavog čovjeka uz Boga koji se objavljuje: srcem, umom i razumom, primanjem otajstava i kritičnošću.

Vjerujemo da Bog jest; vjerujemo u Boga, vjerujemo Bogu: imamo povjerenje u njega; Bog nam je cilj i smisao, istina vjere. Prvotno je iskustvo Boga, a potom vjera.

* * *

Ali za dublju vjeru potrebni su kušnja i tama, riskantna odluka puna povjerenja, kada nas Bog vodi kroz tamnu noć neizvjesnosti, da uzvjerujemo, kao što je Abrahama zaputio u obećanu zemlju, ne dajući mu do znanja kamo ide. Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnostima kojih ne vidimo. "Povjerova Abraham Bogu, i uračuna mu se u pravednost." (Rim 4, 3) Bog umije biti silno očit, ali potom se i potpuno skriva; nakon što nas je obasuo milostima, baca nas u pustinju suhoće, muke i nevolje. Zašto?

Tek u tamnoj noći kušnje vrca našu pravu vjeru, onu spasonosnu, kojom nam dariva našu zaslugu, pa i nas same korjenito usmjerava k sebi, darujući samoga sebe u nedoglednoj dubini.

Blaženi smo kad te ne vidimo, a vjerujemo, blaženi smo u suhoći i muci; kad smo naizgled najmanje blaženi, tad smo najviše blaženi, i kad nam se najviše čini da si nas ostavio, daruješ nas najdubljom milošću.

Vjera je osobno i slobodno prijanjanje uz Tebe, pa tek potom uz ono što si nam rekao i na što nas upućuješ. Vjera je moguća samo kao slobodna odluka naše dubine. Ti si naša Istina, a potom je istinito i ono što si rekao i svjedočio.

Ne trebamo biti lakovjerni i vjerovati bilo kome ili bilo čemu. Ali ti si Ljubav. Ti si Bog moj, tebi vjerujem! I duboko vjerujem samo tebi.

Vjera je tvoj dar i milost, ali i ljudski čin, cjelovito ljudski, slobodan i umni. Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak, nije ništa manje istinito da je vjera izvorno ljudski čin.

Vjera potrebuje cijelog čovjeka, i srce i um. Tko stvarno vjeruje, traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je on objavio. A prodornija će spoznaja opet izazvati veću vjeru i ljubav. Vjera obogaćuje razum, razum obogaćuje vjeru; znanost ne proturječi vjeri, niti vjera znanosti. Tamo gdje se međusobno sukobljavaju, nešto nije u redu s vjerom ili sa znanošću.

>>>
Vjera je izraz naše slobode; stoga je kontraproduktivno siliti nekoga da prihvati vjeru protiv volje. Siloviti se čovjek stavlja na mjesto Boga na najgori način. Ni Krist se nije htio silom nametati, već je pozivao da ga slijede u slobodi, u duhu i istini. Samo zov ljubavi može probuditi pravu vjeru i obraćenje.
>>>

Vjeru nije moguće dokazati, ali ju je moguće umnim argumentima potkrijepiti. Takozvani "dokazi za Božju opstojnost" nisu drugo do umni pozivi na vjerovanje. Bog može biti i očit, ali samo onima kojima se sâm objavio. Ljubav za ljubav. Osobe koje vole, skrivaju se iza cjeline svega.

Tko primi vjeru, treba u njoj ustrajati, jer neće se bez nje opravdati. Kome se Bog darovao, taj ne može iznevjeriti Boga a da ne upropaštava sebe. Vjera je kao biljka: potrebno ju je zalijevati i okopavati; ona treba rasti hranjena molitvom, činom, riječju Božjom, crkvenim zajedništvom...

Vjera je predokus raja, slutnja radosti blaženoga gledanja Boga licem u lice, konačnog cilja svih naših težnji, početak vječnosti, zrcalo Nebeskog Jeruzalema. U njoj imamo ono što još nemamo i jesmo ono što još nismo. Još "hodimo u vjeri, ne u gledanju" i spoznajemo Boga kao "kroz zrcalo, u zagonetki (...), djelomično", kroz nerazumijevanje i kušnju, zlo i patnju, nepravdu i smrt, koji kao da proturječe Radosnoj vijesti.

Vjera je osobni čin: slobodan čovjekov odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. Ali, ne i osamljen čin. Vjerujemo po Crkvi i u Crkvi. Vjeru primamo od drugih i ljubav nas tjera da je drugima radosno prenosimo. Mi ne vjerujemo u neke formule, nego u stvarnosti koje se njima izriču, a koje nam vjera dopušta "dotaknuti". Vjera nas Duhom pomlađuje, zanosi i raduje, daruje nam samopouzdanje, angažira nas, čini požrtvovnima, obnavlja nas, oslobađa.

Vjerom nas Bog spašava uz pomoć nas samih; ona je naš najdublji čin, njome Bog čini da mi činimo; ona je srce tame iz koje Bog vrca svoje spasonosno svjetlo, dar i naša zasluga umah.

Vjera je i sveobuhvatni životni čin i nacrt života po kojemu se vjernikov život oblikuje kao svjedočenje za Boga po Kristu, u Duhu. U vjeri spoznajemo Boga na temelju njegove objave. Vjerodostojnost objave jest vjerodostojnost ljubavi. Samoobjava Krista događa se u onom suprotnom: na križu, u siromašnima, bolesnima, malenima... Objava ne dokida tajnu Božju, već obeskrepljuje samoopravdanje po djelima i naviješta Evanđelje milosti.

Sve su nadnaravne spoznaje, zbog naše taštine i oholosti, opasne i dvosjekle: viđenja, objave, govori, duhovna čuvstva, itd. Iako božanska viđenja mogu prodirati duboko u dušu, i imati vrlo blagotvorno djelovanje, ona su spasonosna samo kao nepredvidljiv (isključivo) Božji čin, nastao mimo čovjekove volje, i vrlo je opasno željeti ih i škodljivo je nastojati ih sam izazvati. Jer u najdubljem sloju našeg bića ne spašavaju nas spektakularne Božje intervencije i posebne milosti, koje mogu biti tu tek kao pripomoć, kao što nas ne spašavaju niti posebno bogat duh, niti teološki utemeljen um, ta svi oni ne sežu dovoljno duboko!, već, naprotiv, najspasonosniji su križ i tama, naša odbačenost od Boga, prividna nemilost, jer upravo u toj nemilosti Bog vrca svoju najdublju i najspasonosniju milost: vjeru!

Možda nije pretjerano reći da je naša vjera onolika koliko smo bili kušani u tunelima patnje i sumnje. Nisu svi vjernici bili mistici, niti su svi imali posebnih viđenja Boga i njegove osobne prisutnosti, ali svi su oni bili kušani patnjama, i, više ili manje, svi su bili kušani tamom. Tek u tamnoj noći križa vjera jača i raste, a time i nevidljiva i spasonosna Božja blizina.

* * *

Što je vjera?

Kada izmaknemo sve prividne oslonce ovoga svijeta, kada izmaknemo i čitav ovaj svijet i život, što će ostati? Što je to što treba naša najdublja potrebitost? Što je to što nas jedino može zadovoljiti i ispuniti? Bezuvjetna ljubav, izvor postojanja.

Kada nam tlo izmakne ispod nogu, hoćemo li pasti u bezdno ili na nečiji dlan? Kad bol postane neizdrživa, hoće li nas stići utjeha? U labirintu beznađa, tko to otvara vrata svjetla? Svatko je na križu neizdrživo sam. Pa ipak, tko nam se to pridružuje? Bezuvjetna ljubav, u temelju svega. Ljubav koja ne ostavlja na cjedilu.

Milost je povjerovati u tu Ljubav, i u nju može povjerovati samo onaj tko je već primio ljubav. Samo onaj tko je darovan i bar malo daruje može shvatiti Darovatelja! Samo vjernik može saznati gdje je posljednje uporište, gdje je istinska sigurnost: križevi! Tu je Bog tako blizu, pa kada se i najviše udalji, onda je najbliži. Bog zna kada treba kušati, kada utješiti, izlijevati radosti, skidati maske i igrati se s nama. Stvoritelj jedini umije svoju milost uračunati nama u zaslugu, svoj čin učiniti najdubljim činom naše slobode. Ljubav! Naša najdublja potreba zna tajnu svijeta. Postoji uvid gdje svijet bez Ljubavi postaje nemoguć.

Vjera je gorušičino zrno što niče, klija i raste oko križa! Duboko otajstvo, što se ne da potpuno sabiti u nijedan pojmovni sustav; otvorenost, čežnja i potraga, "još-ne-bîtak" i "princip nada", najdublji "treba da"; najdublje otajstvo mistikâ, slutnja i intuicija svih vjernika, povjerenje u Objavu.

Vjera nikada nije "samo to" ili "ništa drugo nego to". Vjera nije samo dubinski, već i apsolutan odnos. U prvome redu ona je dar ljubavi. Bez ljubavi vjera nije ništa. Najprije se treba zbiti ljubav, da bi vjera mogla biti moguća kao povjerenje, osobno poznanstvo, prijateljstvo. Vjera, to je povjerenje u nekoga, i to nekoga tko ljubi i tko je ljubljen.

Zatim, vjera izvire iz nade, nade u bolji život, dostojniji čovjeka. Ona znači: ne očajavati, ne brinuti se tjeskobno, već s povjerenjem gledati u dan što ga donosi jutro.

>>>
Vjera je dubinska revolucija: borba za preobražaj čitavog mog bića i svih mojih čina — a to je nemoguće bez istodobnog nastojanja na preobražaju svih drugih oko mene, čovječanstva, čitavoga svjesnog svemira.
>>>

Vjera je nevjera ako ne rađa ljubav u svemu čega se dotakne. Vjera je poezija i nemir, ono što omogućuje autentičnost borbî i susretâ, ono što potpaljuje ljudske odnose. Sablazan žrtve. Ludost.

Kako je uopće bilo moguće da se ovo strasno traženje, ovaj djetinji čin i vječno započinjanje, čuđenje, provociranje, povjerenje, očaranost, paradoks, zajedništvo, ova istinita bajka, ovaj ljubavni poziv, shvati kao nešto podređeno čistoj raz-umnoj znanosti i njezinoj pukoj pro-vjeri? Kako je mogla znanost reći da ukida vjeru, da vjera više nije potrebna, jer je došlo vrijeme razuma i činjenica? Kako je bilo moguće napasti, negirati, popljuvati vjeru?

Da, moguće je. Zar se stoljećima "činom vjere" nije nazivalo spaljivanje nekog jadnika, mržnja protiv heretika i nevjernika, apsurdnost i kriminal u službi moćnika? Što se sve nije nazivalo vjerom? Bilo je potrebno da se čovjek ne samo odrekne svoje pameti pa da prihvati takvu "vjeru", već da uguši svoje srce, čitava sebe, ubije ljubav u sebi. Takva izdaja uma i srca nazivala se "vjerom".

A zapravo je obratno. U istinsku se vjeru izgrađuje čitavom pameću i cjelokupnim naporom uma. Ona je misaona u najboljem smislu te riječi — i mi ne vjerujemo u nešto što je apsurdno, već se trudimo da čitavim svojim bićem praktički prevladamo postojeće apsurde naše zbilje. A najveće apsurdnosti: mržnja, netolerancija, dominacija i nesloboda u svojoj su bîti nedostatak ljubavi.

Vjera, to je slobodna odluka. Ne odluka nekog "čistog" uma, već čitavoga našeg dubinskog, osjetilnog, voljnog i misaonog bića. Ona je opredjeljenje za Ljubav. I znanstvena se i kritička logika izvode iz tog Logosa, i čitav ljudski um izvire iz Uma ljubavi, iz misterija radosne žrtve.

* * *

Što je onda vjera? Napisano je: "Božji ljubavni poziv i naš odgovor njemu"? Ali sjeme vjere nalazi se već u svakome dahu povjerenja, sjeme Božje ljubavi u svakom dahu ljudskog prijateljstva. I naše povjerenje u bîtak (i smisao života) bitno su povezani s povjerenjem u majku, oca, bračnog druga, prijatelja, suradnika, pa čak i neprijatelja.

No vjera je vjera tek u spoznaji da je ljubav usađena u sâmo središte svijeta i nas samih i da je tu osobno prisutna kao netko tko nas ljubi. Vjera je vjera tek onda kad nam se taj Netko osobno otkrije i kad ga bar malo upoznamo.

Svaki vjernik nosi u dubini bar mrvicu toga susreta.

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

SVRŠETAK SVIJETA I GOSPODINOV PONOVNI DOLAZAK

NI ISUS NE ZNA!?

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Izlazeći iz Hrama, učenici pokazuju Isusu velebno hramsko zdanje. Isus im reče: "Zaista, kažem vam, ne, neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen."

Dok je sjedio na Maslinskoj gori, učenici ga nasamo zapitaju: "Reci nam kada će to biti, i koji će biti znak tvog Dolaska i svršetka svijeta." (Mt 24, 2)

"Dolazak" (parusia) u grčkom svijetu označava dolazak cara, kralja ili neke značajne osobe u neki grad koji ga prima s posebnim ceremonijalom, ili dolazak kipa nekog božanstva. U židovstvu to znači dolazak Mesije, kojim završava ovaj eon, vijek, i počinje mesijansko, konačno kraljevstvo. U novozavjetnom i kršćanskom značenju parusia je dolazak Krista u moći i slavi i Posljenji sud, završetak ovog vijeka i kozmosa.

"O onom danu i uri nitko ne zna... nego samo Otac" (Mt 24, 36)

Židovi i kršćani očekuju dolazak Krista i uspostavu konačnog kraljevstva. Samo kršćani vjeruju da je Krist već došao i uspostavio svoje kraljevstvo. Njegovim prvim dolakom, u siromaštvu i poniznosti, "ispunilo se vrijeme" (Mk 1, 15), nastupila je "punina vremena" (Gal 4, 4) i počinju posljednja vremena (Heb 1, 1). Isus sada najavljuje svoj dolazak u slavi i moći, "na oblacima"; on dolazi kao Sudac, da ostvari konačno spasenje, kraljevstvo Božje u punini.

* * *

Kada će se to ostvariti? Isus ukazuje na neke znakove koji će navijestiti njegov dolazak u slavi. Ongovori o ratovima, prevratima, prirodnim katastrofama. Ali sve je to samo "početak trudova".

Još teže, kršćane očekuju krvavi progoni zbog Imena Isusova, zbog Isusa. Mržnja, prezir, izbacivanje iz društva čeka one koji mu ostanu vjerni. Bit će to teško iskušenje, koje će za mnoge završiti svjedočkom žrtvom, mučeničkim životom i smrću.

Ustat će lažni proroci, koji se predstavljaju kao spasitelji posljednih vremena, nudeći lagan, zavodljiv program tumačenja Evanđelja.

Pojavit će se "kristi"; ostvarivat će velika znamenja i čudesa da zavedu i vjernike. Govorit će se "evo Krista" ili "eno ga". Novi kristi pokazat će se kao jedini spasitelji, koji obećavaju povesti narod u konačnu pobjedu. Stoga: "Reknu li vam: ‘Evo u pustinji je!’, ne izlazite; ‘evoga u ložnicama’, ne povjerujte’." Sve će se to odraziti na konktreni život: "Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih." (24, 12) "I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No, poradi izabranih, skratit će se dani oni." (24, 22)

Kada će to biti? Isus daje znak prispodobom o smokvi: "Kad joj grana omekša i lišće potjera, znate, blizu je ljeto." Tako je i s dolaskom Sina Čovječjega. Ipak, taj čas ostaje skriven, neizvjestan, što Isus označava slikom munje koja nenadano izlazi od istoka i bljesne do zapada (24, 27), kao i slikom potopa u danima Noinim: potop nenadano dođe i sve odnije, osim spašenih u korablji (24, 37-39). Sin Čovječji dolazi kao kradljivac u noći (24, 43).

* * *

Kada će se sve to dogoditi? Isus jasno kaže: "A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac."

"Dan i ura" u hebrejskom izriče određeni trenutak nekog događaja. Anđeli su u biblijskoj misli kao Božji savjetnici. Sin je upućen u sve tajne, "sve mu je Otac predao" (11, 27). Kako to da ne zna kada će doći u slavi, a najavio je neke znakove i nenadanost. Bibličari i teolozi nalaze se ovdje pred teškom zagonetkom. Ovo mjesto u Evanđelju koristili su krivovjerni arijanci da pokažu da Isus nije Bogo-čovjek, nego samo Čovjek, i Marija je samo Kristova majka, ne Bogomajka. Stoga su neki oci smatrali da je to mjesto ubačeno, pa su ga neki prepisivači izostavljali zbog eventualne sablazni. Ali ovaj je tekst kritički siguran.

Mnogi bibličari, pa i neki katolički, smatraju da Isus u svome zemaljskom životu nije imao "punu, savršenu, božansku" spoznaju (Mt 11, 25-28). Isus je "napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 2, 52). Tek u nebeskoj slavi otkrit ćemo puninu ovog otajstva.

Katolički tumači, počevši od sv. Augustina, govore da Isus taj dan ne zna, jer to ne ulazi u svojstvo Učitelja i u njegovo poslanje: Isus nije poslan da to objavi.

Drugi teolozi produbljuju i proširuju ovo tumačenje. "Poznati" u biblijskom jeziku nije spoznaja teoretska, nego zahvaća cijelo biće i uključuje izvršnu spoznaju. Naum spasenja je Očev naum. Njemu pripada da ga dovrši. Isus je poslan od Oca, ispunja volju Očevu, u skladu sa svojim poslanjem. Zebedejevim sinovima veli: "Sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac". (20, 23) I nakon uskrsnuća veli apostolima glede uspostave kraljevstva: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti." (Dj 1, 6 s)

Isus želi ukazati da sve ovisi o Ocu, i njegova je odluka konačna. Samo on to "zna", tj. odlučuje taj čas, dovršetak spasenja.

Dolazak Gospodnji bit će olujni (munja) i zastrašujući (potop), ali za vjerne i utješni. Nevolje, strahote, neredi koji ga naviještaju samo su porođajne boli, koje ne donose smrt, nego novi život pun nade i vjere besmrtnosti i vječnosti u zajedništvu s Ocem.

* * *

Dan Kristova dolaska i svršetka svijeta ostaje nesiguran i neodređen. Bitno je, jer ne znamo "dana i ure", da bdijemo, iščekujući dolazak slave našega Gospodina. U ovom govoru Isus stalno na to upozorava: "Bdijte, dakle, jer ne znate u koji dan Gospidin vaš dolazi." (24, 41) "Budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi." (24, 44)

Kao kršćani, kao Isusovi učenici, moramo uvijek željno čekati dolazak Gospodina našega Isusa Krista, da se ostvari konačno kraljevstvo, kako molimo u Očenašu: "Dođi kraljevstvo tvoje!", i kako nas Crkva poziva u svetoj misi dok molimo: "Tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo."

 

ISKUSTVO HELENIZMA

Aleksandar Veliki svojim osvajanjem stvara podlogu za jedan novi svijet, novi svjetonazor. Želi golemo osvojeno carstvo narodâ s različitim kulturama i civilizacijama, svjetonazorima i religijama, povezati u jednu jedinstvenu civilizaciju i kulturu, pretopiti sve u grčku kulturu i civilizaciju, stvoriti jedinstvenost na svim područjima, pa i na religioznom. Narodi Istoka su mnogobošci i nemaju problema u svoj panteon unijeti grčka božanstva, koja su se ubrzo poistovjetila s domaćim, kao za aramejsko područje: Baal i Zeus, Aštarta i Venera. Tu pojavu nazivamo helenizam.

Međutim, Židovi su čisti i strogi jednobošci. Helenski način života u suprotnosti je sa židovskim običajima. Židovi imaju svoj svjetonazor, koji se ne može uklopiti u helenski.

Židovi bi se morali odreći jahvizma i postati mnogobošci, prestati biti narod izabranja i postati Grci, odreći se svojeg identiteta i poslanja koje im je Jahve odredio.

Židovstvo biva posebno ugroženo kad je Palestina iz vlasti egipatskih Ptolomejevića godine 198. prije Krista prešla pod vlast Seleukovića, sirijskih vladara u Antiohiji. U tom se isticao posebno Antioh IV. (175-164), koji je sebi postavio zadatak da stvori jedinstvo kulture i religije u svojem carstvu. Naišao je na suradnike među samim Židovima, i to čak među velikim svećenicima, te je mogao svoj pogani plan ostvariti. Godine 167. prije Krista ukinuo je židovski zakon i Jahvin kult, dokinuo židovski kult u hramu u Jeruzalemu i uveo kult Jupitra Olimpijskog. Pod smrtnom kaznom zabranio je obrezanje, opsluživanje subote, posjedovanje svetih knjiga, propise blagovanja. Antioh IV., koji se naziva Epifan (objava Boga), dobiva nadimak koji mu više pristaje: Epiman-luđak, te postaje simbolom progonitelja.

* * *

Vjerni Jahvi i njegovu Zakonu, jedni su poslušali riječ mudraca koji ih upozorava na opasnost helenizma (Sir), drugi su na krvavi progon odgovorili "svetim ratom" (1 i 2 Mak), neki opet čekaju posebni Božji zahvat (Dn), a oni najviše izloženi traže dijalog s heleniznom (Mudr). Nova vremena traže nove ljude i novi način navještaja istine spasenja. Iako na različite načine, svi ovi pokreti protiv helenizma ističu vjernost Jahvi i njegovu Zakonu, vjernost Savezu i obećanjima koje će Bog svome narodu sigurno ispuniti ako narod ostane vjeran Savezu i Zakonu.

* * *

Sirahovo upozorenje — Sirah živi početkom drugog stoljeća prije Krista, u Jeruzalemu, gdje ima svoju školu (bet midraš), u kojoj poučava sinove uglednih obitelji. Nastoji ih oduševiti za svete ustanove i za pravu mudrost, koja je sažeta u Zakonu i u kultu. U svoj nauk unosi svoje bogato životno iskustvo.

Sirah dobro poznaje grčku filozofiju, kao i opasnost prodora helenizma. U tom duhu hrabri svoje sunarodnjeke i potiče ih na razmišljanje: "Pogledajte prošla vremena i vidite: Je li se ikad postidio tko se uzdao u Gospoda? Je li ikad ostavljen tko ga se ustrajno bojao? Je li ikad prezren koji ga je u pomoć zvao?" (Sir 2, 10)

Židovstvo posjeduje staru mudrost. Ona se ne nalazi u grčkom svijetu, nego u židovskom narodu, ne u Ateni, nego u Jeruzalemu. Sirah iznosi svoja mladenačka iskustva; mnogo je putovao i vidio, te više shvatio nego što može iskazati (34, 11).

On vidi kako helenizam posebno zanosi mladež, pa ih stoga nastoji poučiti i oblikovati ih da se zagriju za pradjedovsku vjeru i kulturu. Granice našeg razuma su omeđene. Stoga "ne idi za onim što ti je previsoko, i ne istražuj ono što je iznad tvojih snaga. Trsi se duhom svojim oko onoga što ti je dano, i ne bavi se pojavama otajstvenim. Ne trudi se oko onog što je iznad tvoje snage, jer i ono čemu su te učili, već je pregolemo za um ljudski." (3, 21. 24)

Nema kompromisa s helenizmom. Izrael posjeduje istinitu mudrost, a ona je sadržana u Zakonu (gl. 24) — to je središte knjige i teologije mudrosti.

Helenizam se hvali imenima: Homer, Sokrat, Platon, Aristotel, Epikur, itd. Međutim, sve nadvisuju Ahraham, "otac slavni mnoštva naroda" (44, 19), Mojsije, "čovjek čestit i drag Bogu i ljudima" (45, 1), i tako redom.

* * *

Sveti rat — Krvavo progonstvo Antioha IV. izazvalo je kod vjernih Zakonu spremnost na sve da se spase Zakon, Hram i narod. Prva knjiga o Makabejcima iznosi nam vojne akcije Jude kao sveti rat: pokornički čini prije borbe, vojna organizacija kao u svetom ratu, važnost trublje za početak borbe. Juda je, kao i Jošua, spasitelj svoga naroda (1 Mak 3, 3-9).

Vjera se doživljava ne kao proglas istinâ vjere, nego kao životno iskustvo spasenja, kao svjedočanstvo Boga koji spasava svoj narod kao u vrijeme otaca. Bog, nazvan "Nebo", nevidljivo vodi ljudska zbivanja. Ali traži i aktivnu suradnju čovjeka za ostvarenje spasenjskog nauma.

Druga knjiga o Makabejcima gleda u krvavom progonstvu prigodu za mučeništvo, kao jedan vid spasenja, kao Božju milost, kao svjedočanstvo vjere. "Progonstva su se zbila ne na propast, nego na popravak našega naroda." "Bog mu nikad ne uskraćuje svojeg milosrđa, iako ga kažnjava nevoljama." (2 Mak 6, 12. 15) Plemeniti primjer koji ostavljaju starac Eleazar i sedmorica mlade braće posebna je poruka mladima.

Progonitelja čekaju muke koje je zadavao mučenicima, te gorka smrt, dok mučenika čekaju uskrsnuće i vječni život (gl. 7).

Dakle, nova evangelizacija u danima krvavog progonstva otvara nove vidike: Bog nikad ne ostavlja svoje vjerne, već im pomaže u njihovim teškim iskušenjima. I jedno i drugo mora biti prihvaćeno u duhu pokore i obraćenja, kao svjedočanstvo nade u konačnu pobjedu dobra nad zlim, nade u uskrsnuće i život vječni.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 23. prosinca 1999. pošaljite na:

"Veritas" — za Slapove vjere
Sveti Duh 33
10000 Zagreb

Imena triju dobitnika/ca nagradâ objavit ćemo u "Veritasu" br. 1/2000. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U osmom krugu izvlačenja (za br. 9/99) prvu nagradu dobila je s. Marija Ljerka PODOREŠKI iz Zagreba (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je Ana KORŽINEK iz Čepina ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobila je Marija PROFUNTAR iz Pitomače ("Tajna vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[SADRŽAJ]<


NAKON UMORA — MALO HUMORA!

PREKASNO JE...

Dama dolazi u prodavaonicu knjiga i moli trgovca da joj preporuči neku knjigu za bolesnoga muža.
* Neku s vjerskim sadržajem? — pita prodavač.
— Ne, sada je za to prekasno, već mu je krenulo nabolje!

ŠKRGUT ZUBA

Strogi ispovjednik u ispovjedaonici prekorava starijega gospodina koji se jedva ili nikako ne kaje za svoje teške grijehe. Pokušava ga zastrašiti citatima iz Evanđelja:
* Zar ne znate, to Isus kaže, da će u paklu biti plač i škrgut zuba! — reče ispovjednik.
— To me ne zabrinjava, jer ja plakati ne znam, a zubi su mi već odavno poispadali.
* Samo se Vi tješite i zavaravajte, ali Bogu ništa nije nemoguće! — dometnu svećenik.

VRIJEDI POKUŠATI!

* Velečasni, mogu li spasiti svoju dušu — pita škrtac na umoru — ako Vam za Crkvu dam 10.000 kuna?
— Pa, nisam siguran i ne mogu Vam garantirati, ali na Vašem mjestu ja bih ipak pokušao — reče župnik.

ŠKRTAC

Škrtac na umoru, prije ispovijedi, žali se svećeniku, govoreći da bi mu bilo lakše otići s ovoga svijeta kada bi mogao ponijeti i svoj novac. Ispovjednik ga tješi riječima:
* Novac bi Vam tamo ionako odmah izgorio ili bi se rastopio.

"VRIJEDNI" STOLAR

Stolar koji je umro u zreloj dobi svog života žali se sv. Petru:
* Kakva je to nepravda! Tek sam navršio 45 godina života, a već moram u nebo.
— Sinko — reče mu sv. Petar — još nećeš u nebo, nego ćeš najprije u čistilište. A sudeći po tvojim radnim satima koje si uredno naplatio svojim mušterija, tebi je već 98 godina, a to je lijepa i duboka starost.

ON JE VEĆ MOJ!

Seoskog liječnika pozvali su u kuću domaćina koji je doživio srčani udar. Kada je liječnik došao na kućna vrata, susretne župnika koji je izlazio iz kuće. Župnik mu samo kratko reče:
* Gospodin već pripada meni!

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

22. STUDENOGA — SV. CECILIJA, DJEVICA I MUČENICA

DVIJE KRUNE

U jednom od prastarih zapisa o sv. Ceciliji, djevici i mučenici, kaže se i ovo: "Dok je svirka odjekivala, ona je u svom srcu pjevala samo Gospodinu, govoreći: ‘Neka srce moje i moje tijelo ostanu čisti...’" Bilo je to na dan njezina vjenčanja, kada je ulazila u dom svoga supruga Valerija.

Sljedeće noći, našavši se s njime nasamo u otajstvenoj tišini sobe, ona mu reče:
* Preslatki i predragi moj mladiću, moram ti otkriti jednu tajnu, no samo ako mi obećaš da je ti nećeš nikome otkriti.

Pošto joj je Valerije zakletvom potvrdio da to nikada neće učiniti, Cecilija nastavi:

* Imam za ljubavnika anđela Gospodinova, koji čuva moje tijelo; budeš li se usudio da ga dotakneš svojim nečistim rukama — Valerijan je, naime, osim svega, bio još i nekršten — on će te udariti i ostat ćeš bez cvijeta svoje lijepe mladosti. No budeš li me ljubio čistom ljubavlju, Gospodinov će te anđeo štititi i voljeti kao mene i otkriti ti svoju slavu.
— Ako želiš da ti vjerujem, odgovori na to Valerije, pokaži mi toga svog ljubavnika!
* Vjeruj u Boga i pokrsti se, pa ćeš ga vidjeti! — odgovori mu Cecilija i uputi ga rimskom biskupu Urbanu u katakombama.

Kad je Valerije tamo stigao, Urban uzdigne svoje ruke prema nebu i plačući reče: "Gospodine Isuse Kriste, dobri Pastiru, primi plod sjemena što si ga posijao u duši Cecilije; eto, tvoja je službenica dobila za muža okrutnog lava, a sada ti ga šalje kao umiljato janje!" Pošto se Valerije javno odrekao svojih bogova i ispovjedio vjeru u jednoga Boga, Urban mu podijeli sakramenat svetoga krštenja, nakon čega se Valerije, u duši preobražen i sav sretan, vrati Ceciliji. I, gle! — nađe svoju dragu gdje razgovara s anđelom. A anđeo je u svojoj ruci držao dvije krune, jednu bijelu — od ljiljanâ, a drugu crvenu — od ružâ. Pružajući bijelu krunu Ceciliji, a crvenu Valeriju, reče im: "Čuvajte ove krune u nevinosti srca i u čistoći tijela, jer sam vam ih donio iz raja nebeskoga; a ti, Valerije, budući da si poslušao mudar savjet svoje Cecilije, zamoli što želiš i bit će ti dano." Valeriju nije bilo ništa milije na srcu nego da se na pravu vjeru obrati i njegov brat Tiburcije. Što je zamolio, to je i dobio.

I jedan i drugi, Valerije i Tiburcije, počeše odmah dijeliti svoje bogatstvo siromasima, a bijahu vrlo imućni i ugledni, te pokapati tijela mučenika koje je na smrt bio osudio upravitelj Almahije. Kada dozna ovaj za to, izreče smrtnu kaznu i njima. Tako je Valerije svoju mučeničku krunu podijelio sa svojim bratom Tiburcijem.

* * *

Za sve to Almahije je okrivio Ceciliju, te i nju dade pozvati na sud, zaprijetivši joj pogubljenjem ako ne žrtvuje bogovima. Vojnici koji su je okruživali poticahu je da se podloži zahtijevima upravitelja, žaleći što tako mlada i lijepa radije ide u smrt, nego da uživa sretan zemaljski život. No, ona im reče: "Dragi mladići! Umrijeti meni ne znači izgubiti mladost, nego je promijeniti u bolju — vječnu na nebesima. Eto, moj mi Gospodin uzvraća stostruko za ono što mu ja darujem." I napokon i njih obrati na kršćanstvo, zbog čega i oni postigoše krunu mučeništva.

To je još više razbijesnilo upravitelja, no želeći više da je slomi nego da je pogubi, obrati joj se ovim riječima:

— Ne znaš li koju ja imam moć? Imam moć dati ti život ili smrt!
* Tvoja je moć — odgovori Cecilija — kao balon pun zraka; dovoljno je da ga probode vršak igle i odmah će se rasplinuti. Imaš doduše moć usmrtiti žive, ali nemaš moć da život vratiš mrtvima. A moj Gospodin, Isus Krist, u koga vjerujem i koga ljubim, to ima. Ti si, dakle, službenik smrti, a ne života.
— Odakle ti tolika smjelost da mi tako odgovaraš? — upita je Almahije.
* Iz čiste savjesti i sigurne vjere! — mirno će mu Cecilija.
— Dosta je te drskosti! — ljutito će na to upravitelj — Žrtvuj bogovima ili ću te podvrgnuti teškim mukama!
* Ništa nisu sve muke ovoga svijeta prema slavi koja me od moga Isusa očekuje na drugom svijetu! — završi Cecilija.

Almahije je na te riječi dade zatvoriti u njezinu kuću i tamo je staviti u kipuću vodu. No ona iz nje izađe neozlijeđena. Kada to doču upravitelj, zapovjedi krvniku da joj odrubi glavu. Krvnik je doista udari mačem tri puta, no uspije tek teško je raniti. Kako je zakon zabranjivao dati više od tri udarca mačem, ostavi je krvnik da iskrvari i umre. No, Cecilija je živjela još tri dana i imala toliko snage da siromasima razdijeli sva svoja dora i da se javi papi Urbanu: "Zamolila sam nebo za ova tri dana agonije da ti preporučim sebe i svoje siromahe; za svoju te pak kuću molim da bude pretvorena u crkvu."

Urban je nakon njezina preminuća pobožno, s mnogim vjernicima, sahrani u katakombama, a u njezinoj kući stvarno posveti crkvu na spomen velike djevice i mučenice. U 9. stoljeću bijahu tu konačno preneseni i njezini posmrtni ostaci.

* * *

Danas se na istom mjestu nalazi prostrana barokna bazilika, u kojoj pod glavnim oltarom upada u oči prekrasan mramorni kip. Svetica je prikazana u trenutku kada je, pod udarcima mača, ranjena pala na zemlju, s tri ispružena prsta na jednoj ruci — u znak ispovijedanja Presvetog Trojstva, i jednim na drugoj — u znak vjerovanja u jednoga Boga. Posvjedočila je jedno i drugo svojim djevičanstvom i mučeništvom, primivši obje krune na nebesima. Znala je zašto — i za koga — živi i umire!

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

ZALOG NADE

U svakom od nas
čempresa je sjena,
mi putnici smo samo
za vremena.
U koraku zatečen
bio bih poput lista palog,
da tvom mi PRIJELAZ
nije zalog.

MILJENKO GALIĆ

>[SADRŽAJ]<