VERITAS - Broj 2 (414) - veljača 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: BOLESNI I STARI - KRISTOVO PATNIČKO LICE; BOLESNIČKO POMAZANJE; RAZLIČITA MIŠLJENJA O "VERITASU"


SADRŽAJ - br. 2/99

IZAZOVI: E. Kraljić - U NJEGOVO IME....
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - DJELOTVORNA LJUBAV
ZRCALO VREMENA: Umro direktor padovanskog "Glasnika sv. Antuna"; Teološko-pastoralni tjedan; Izložba "Sjaj Asiza" u Parizu; Gradišćanski Hrvat novi tajnik Austrijske BK; Od AIDS-a umrlo 14 milijuna ljudi
POJMOVI: A. Kordić - BOLESNIČKO POMAZANJE
BOLESNICI: LJUBAV I VJERA LIJEČE!
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - ZOV SOLIDARNOSTI; Hrvatsko u Vječnom gradu
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - NAMJERNO
STARI: N. Bakoš - MI U DOMU UMIROVLJENIKA...
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - DUŠA DUŠE HRVATSKE
MLADI: N. Gašparović - KATOLIČKI TISAK O MLADIMA
SUGOVORNICI: M. Horvat - LJEPOTA BOŽJE LJUBAVI - "Veritas" na kavi s o. Željkom Blagus, mladim teologom
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - SVJETLO U TAMI
IZLOG: NOVE KNJIGE I ČASOPISI
ZAHVALJUJU...
VODENJAKU USUSRET...: J. Blažević - VODENJAKOVE SPLETKE
DUHOVNA OBNOVA: M. Puškarić - DUH POTIČE NA DJELOVANJE...
ČITATELJI: RAZLIČITA MIŠLJENJA O "VERITASU"
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - SAVRŠENA PRAVDA
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - BOG OPRAŠTA! A ČOVJEK?; DUH ISTINE
ZA ODMOR: NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE
MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA
UZOR I ZAGOVORNIK: C. Tomići - "BUDU VOLJA TVOJA!"
ZADNJA STRANICA

UZ NASLOVNU STRANICU: 
Krist se očitovao kao liječnik duše i tijela, kao istinski milosrdni  Samarijanac. Prepoznajemo li u njegovoj i našoj bolesnoj braći i sestrama sliku Krista patnika i nasljedujemo li ga?

Naslovnica - Veritas br. 2/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 2/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

U NJEGOVO IME...

Tužnima ću dati
Riječi utjehe
Da se pokriju.

Bolnima ću biti
Topla ruka
Da ih miluje.

Nesretnima šapnuti ću
Molitvu skrušenu
Da se probude.

Zalutale ću pozvati
Na gozbu ljubavi
Da se pronađu.

U Njegovo ime
Bit ću sijač
Dobrote i ljubavi.

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

UZ DAN POSVEĆENOG ŽIVOTA, DAN ŽIVOTA I DAN BOLESNIKA

DJELOTVORNA LJUBAV

Početak mjeseca veljače obilježava nekoliko važnih dana. Najprije je to Dan posvećenog života, odnosno dan svih osoba koje su se svojim zavjetima na poseban način posvetile Bogu, a slavi se 2. valječe, na blagdan Svijećnice. O značenju redovničkoga posvećenja ili općenito o ulozi redovničkih osoba u Crkvi puštamo same poglavarice i poglavare da na stranicama našega lista progovore o svojim nastojanjima oko obnove vlastitoga životnog posvećenja i poslanja. Taj dan samo je jedna godišnja prigoda i podsjetnik da se ne zanemari ili zaboravi prevažna uloga Bogu posvećenih osoba, članova Crkve koji neumorno mole i rade.

* * *

Potom slijedi Dan života, koji po odrebdi naših biskupa slavimo u prvu nedjelju u veljači. Sudeći po onom što se u svijetu događa, biskupi su svjesni da je potrebno stalno podsjećati na vrijednost i svetost života, kao i na to da je "Bog jedini gospodar života i da nitko ne može uzeti sebi za pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće". Pravo na život u središtu je ljudskih prava, naslov je poruke naših biskupa u povodu Dana života, u kojoj se ističe da je "u utjelovljenju i u rođenju Sina Božjega posebno zasjala vrijednost ljudskog života i na sasvim poseban način potvrđeno je pravo na život kao jedno od temeljnih ljudskih prava... Među svim zlodjelima koja čovjek može počiniti protiv života, posebno su teški pobačaj i čedomorstvo, koje Drugi vatikanski sabor naziva 'užasnim zločinom' (GS, 51)". Biskupi otvoreno potiču "sve ljude dobre volje da se, u sklopu svoga životnog poziva, založe za promjenu moralno neprihvatljivoga građanskog zakona, koji je u suprotnosti s Evanđeljem života, a protivan je i Ustavu Republike Hrvatske". Pastoralne djelatnike pozivaju da zauzeto i s ljubavlju uzmu obitelj u središte svoje pozornosti i pastoralne skrbi, a obitelji neka budu svjesne iskonskoga Božjeg plana, koji je uvijek u službi života.

* * *

Treći važan dan ovoga mjeseca jest Svjetski dan bolesnika, koji se slavi 11. veljače, na spomen Gospe Lurdske. Središnje slavlje ove godine je u svetištu Naše Gospe od Harissa u Libanonu, blizu zemlji kojom je Isus prolazio "propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu" (Mt 4, 23).

U svojoj poruci za Svjetski dan bolesnikâ Papa sve potiče da u Godini Boga Oca uzdignu misli i srca prema Bogu koji je sama ljubav. On sve poziva na ostvarivanje kreposti djelotvorne ljubavi prema Bogu i prema braći. Crkva se opredijelila za siromahe i patnike na tijelu i u duši, a to je ova konkretna, naša, civilizacija, sredina u kojoj živimo i u kojoj može i treba doći do izražaja bratska i Božja ljubav.

"Svjetski dan postaje tako povlašteni trenutak povezivanja s Ocem i dužni poziv na prvu zapovijed ljubavi, o čijem obdržavanju ćemo svi odgovarati (usp. Mt 25, 31-46). Uzor na kojem se valja nadahnjivati pokazao je sam Isus u slici dobrog Samarijanca, ključnoj paraboli za puno shvaćanje zapovijedi ljubavi prema bližnjemu (usp. Lk 10, 25-37)."

Najčešća molba na ljudskim usnama jest molitva za zdravlje i za spasenje. Onaj tko trpi, od brata čovjeka iznad svega očekuje "dar sućutnog sudjelovanja, solidarne ljubavi i velikodušne odanosti sve do heroizma", ističe Sveti Otac.

"Bolesnicima svake dobi i stanja, žrtvama bolesti svake vrste, žrtvama nesreća i tragedija, upućujem poziv da se prepuste u Božje očinske ruke: 'Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti: neće dati da ikada posrne pravednik' (Ps 54, 23)..."

Zdravstvenim djelatnicima, kapelanima, redovnicima i redovnicama, službenicima i dragovoljcima Papa ukazuje na Kristov primjer: "Poslan od Oca koji dokazuje vrhunac svoje bezgranične ljubavi, poučio je čovjeka 'činiti dobro trpljenjem i činiti dobro onome koji trpi', otkrivajući do dna, 's toga dvostrukog polazišta, smisao trpljenja' (apostolsko pismo Spasonosno trpljenje, 30)."

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

UMRO DIREKTOR PADOVANSKOG "GLASNIKA SV. ANTUNA"

Nakon teške bolesti, koju je strpljivo u vjeri podnosio, 20. siječnja o. g. u Padovi je umro fra Giacomo Panteghini, direktor svih izdanja talijanske nakladničke kuće "Messaggero di Sant'Antonio" (Glasnik sv. Antuna). Rođen je 8. siječnja 1939. u Biennou kod Bresciae (Italija). Kao dječak ušao je u sjemnište franjevaca konventualaca. Na blagdan sv. Franje Asiškog 1962. položio je svečane redovničke zavjete, a za svećenika je zaređen 3. travnja 1965. U Messaggeru je počeo raditi 1979., najprije kao generalni direktor, a zatim kao direktor svih izdanja — svih časopisa, koji izlaze na više jezika, i svih knjiga.

Prošle godine Messaggero je proslavio 100 godina postojanja, kao prvi katolički list koji se proširio po čitavom svijetu, a fra Giacomo je puno doprinio tom širenju i pokretanju izdanja na nekoliko svjetskih jezika. Uz spomenuti rad na širenju "Glasnika", fra Giacomo je autor i nekoliko poznatih knjiga i video-kaseta, na kojima je radio sve do teške bolesti raka. Njegovi suradnici u časopisima i fratri padovanske provincije na pokopu su istaknuli njegovo izvrsno umijeće organiziranja rada, stručnost u rješavanju različitih problema, te svestrano znanje, ali i poniznost, prijateljstvo i strpljivost.

Naši čitatelji i štovatelji sv. Antuna mogli su ga susresti i vidjeti 1995. godine, prigodom proslave 800. obljetnice rođenje sv. Antuna, kada je s fratrima iz Padove donio u Zagreb Moći sv. Antuna Padovanskoga. Naš list, "Veritas", koji još uvijek nosi i svoje prvotno ime "Glasnik sv. Antuna Padovanskoga", iako je neovisan o višejezičnim padovanskim izdanjima, ipak je na poseban način povezan s "Messaggerom di Sant'Antonio".

TEOLOŠKO-PASTORALNI TJEDAN

Oko 650 svećenika iz Hrvatske, BiH i iz inozemstva od 26. do 28. siječnja o. g. sudjelovalo je u radu 39. Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike, koji je održan u Nadbiskupskom dječečkom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati. Šesnaest predavača govorilo je o problematici pastorala braka i obitelji, o temi koja je odabrana za ovogodišnji susret svećenikâ. Riječi bl. Alojzija Stepinca: "Temelj na kojemu počivaju i narodi i čovječanstvo jest bez sumnje obitelj", stavljene su pred svećenike kao poticaj na razmišljanje i na djelovanje za dobro svake ljudske obitelji. Na tjednu je bilo riječi o Papinim pastoralnim porukama i poticajima prigodom njegova drugog pohoda Hrvatskoj, o današnjim iskušenjima novozavjetne vizije braka i obitelji, o činjeničnom stanju braka i obitelji i o onom što je u njima i o njima pravno propisano. Jak je društveni utjecaj na brak i na obitelj, a moralna bračna problematika odolijeva ili popušta pred izazovima današnjeg vremena.

Zanimljivo je bilo i predavanje o našem i europskom zakonodavstvu, te o raskoraku između crkvenog zakonodavstva i današnjeg shvaćanja braka i obitelji. Brojni su i različiti uspjesi i neuspjesi kršćanskog odgoja u obiteljima, kao i teškoće u predženidbenom pastoralu i u pastoralu u neredovitim situacijama. I sami bračni drugovi, uz svećenika, imaju svoje mjesto i ulogu u pastoralu braka i obitelji.

Iako su demografska slika i statistički podaci često prilično obeshrabrujući, ipak ima i onoga što bűdi nadu u bolju budućnost. I sama predavanja, kao i žive rasprave o izrečenom i o konkretnim problemima vezanim uz pastoral braka i obitelji, dobar su znak želje i nastojanja svećenikâ i bračnih drugova da se stanje što prije popravi.

IZLOŽBA "SJAJ ASIZA" U PARIZU

Asiški samostan sv. Franje, Vatikanska biblioteka i talijansko ministrastvo kulture plovicom studenoga 1998. u Parizu su priredili posebnu izložbu, kojoj jebio cilj prikupiti novčana sredstva potrebna za obnovu Bazilike sv. Franje, koja je teško oštećena u potresu 26. rujna 1997. Izložba umjetničkih djela u pariškom "Petit Palaisu" već prvih mjesec i pol dana privukla je oko 150.000 posjetitelja, a ostaje otvorena do 15. veljače o. g. Izložbu će od 15. ožujka do 15. lipnja ugostiti i "Metropolitan Museum" u New Yorku, a zatim je na redu tromjesečna izložba u Tokiju, u Japanu. Krajem godine umjetnine bi trebale biti ponovno smještene u obnovljeni muzej sv. Franje u Asizu, a pred ovogodišnji Božić očekuje se ponovno otvaranje obnovljene gornje bazilike.

GRADIŠĆANSKI HRVAT NOVI TAJNIK AUSTRIJSKE BK

Na izvanrednom zasjedanju austrijskih biskupa, održanom početkom siječnja o. g., za novog tajnika Austrijske biskupske konferencije izabran je vlč. dr. Egidije Živković, koji je do sada obavljao službu kancelara biskupije Željezno i urednika "Glasnika" svoje biskupije. Vlč. Egidije rođen je 16. travnja 1963. u Hackebergu, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1987. u Željeznom. Na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu doktorirao je kanonsko pravo. Službu kancelara obnaša od 1992., a u nizu dužnosti koje je do sada vršio izdvajamo vođenje hrvatske župne zajednice u Wulkaprodersdorfu, te skrb o pastoralnom pitanju gradišćanskih Hrvata.

OD AIDS-A UMRLO 14 MILIJUNA LJUDI

Od 1982., kada je otkriven virus HIV koji uzokuje AIDS, do sada je od te bolesti na svijetu umrlo 14 milijuna ljudi. Samo prošle godine umrlo je oko 2 i pol milijuna ljudi, a procjenjuje se da se zarazilo oko 6 milijuna osoba. Oko pola oboljelih osobe su u dobi od 15 do 24 godine, a 95% od ukupnog broja oboljelih osobe su koje žive u zemljama u razvoju i nemaju sredstava za prevenciju i za liječenje bolesti.

Tragične podatke iznio je Međunarodni Caritas, koji je nedavno u Rimu potpisao sporazum o suradnji s Uredom UN-a za borbu protiv AIDS-a. Na zasjedanju je istaknuto zalaganje oko 150 organizacija Caritasa po cijelom svijetu, kao i zauzimanje drugih katoličkih organizacija u borbi protiv te teške bolesti od samih njezinih početaka. Sa sjednice je svima upućen poticaj da se brinu o oboljelima i da im na svaki način pomažu.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

SAKRAMENAT OZDRAVLJENJA BOLESNIH, A NE POSLJEDNJA POMAST UMIRUĆIMA

BOLESNIČKO POMAZANJE

Prije nekoliko godina papa Ivan Pavao II. odredio je da se 11. veljače (Gospa Lurdska) slavi u Katoličkoj crkvi kao dan bolesnikâ. Dobro je da tim povodom kršćani razmišljaju i o sakramentu bolesničkog pomazanja, koji je po svojoj naravi namijenjen bolesnim osobama. U ovom članku slijedimo razvojni put, sadržaj i značenje ovog sakramenta.

Izgleda da su po gradovima bolesnici i umirući, dobrim dijelom, izmakli "kontroli" svećenikâ u pogledu sakramenta bolesničkog pomazanja. Uzimam za primjer jednu župu u gradu Zagrebu: 1998. godine od 173 pokojnika čak njih 119 umrlo je bez bolesničkog pomazanja i bez sakramenta umirućih. Porazno! U seoskim župama slika je mnogo povoljnija, zahvaljujući jačoj vjeri, a katkada i strahu da pokojnik neće imati crkveni pogreb ako ne primi bar bolesničko pomazanje. Za prošireni strah da će bolesnik umrijeti poslije podjeljivanja bolesničkog pomazanja kriva je ponešto i stoljetna praksa Crkve; naime, sakramenat bolesničkog pomazanja, tada nazivan sakramentom posljednje pomasti, podjeljivao se uglavnom umirućima.

* * *

U Poslanici sv. Jakova piše: "Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići i, ako je sagriješio, oprostit će mu se." (5, 14-15) Može se reći da je ovo temeljni tekst Svetog pisma za sakramenat bolesničkog pomazanja. No ovom tekstu prethodila je praksa Isusa i apostolâ. Isus je ozdravljajući tijelo ozdravljao i dušu; opraštao je grijehe (Lk 5, 18-25). Polagao je na bolesnike ruke i ozdravljao ih (Lk 4, 40). Slao je apostole da propovijedaju Božje kraljevstvo. A apostoli su propovijedali obraćenje, izgonili zloduhe i mnoge nemoćnike mazali uljem, a oni su potom ozdravljali (Mk 6, 13). Isus obećaje da će oni koji povjeruju u njega polagati na nemoćnike ruke i ozdravljati ih (Mk 16, 18).

Praksa molitve, polaganja ruku i mazanja bolesnika uljem nastavljena je i kasnije u Crkvi. Već Tertulijan (+ 220.) poznaje mazanje bolesnika uljem. Isto tako i sv. Hilarije (+ 367.), a i drugi sveti oci. Čak su u prvim stoljećima sami vjernici tražili posvećeno ulje, nosili ga svojim kućama te pomazivali sebe i svoje bližnje ako su bili bolesni (Hipolitovi kanoni). Sv. Ćiril Aleksandrijski (+ 440.) poziva se na sv. Jakova, preporučujući uporabu blagoslovljenog ulja. Isto tako u 5. stoljeću papa Inocent I. poziva se u pismu gubijskom biskupu Decenciju na sv. Jakova glede pomazivanja bolesnikâ. Anakronizam uzimanja svetog ulja kao napitka nestao je već u 9. stoljeću. Od vremena teologa Petra Lombarda (+ 1160.) ovaj sakramenat naziva se: posljednja pomast.

* * *

Grčka, Istočna, to jest Parvoslavna crkva svrstava bolesničko pomazanje među sakramente; u bitnim stvarima slaže se s Katoličkom crkvom. No, u ovoj Crkvi mogu primiti ovaj sakramenat i zdrave osobe, koje žele ozdraviti od svojih duhovnih slabosti, bolesti.

Protestanti odbacuju sakramenat bolesničkog pomazanja. Naime, već je Luther odbacio Poslanicu sv. Jakova, koja u sebi krije temelje ovog sakramenta.

Tridentski sabor (1545-1563), koji je bio odgovor Katoličke crkve na pojavu protestantizma, točno se odredio prema sakramentu bolesničkog pomazanja. Naglasio je bitne oznake ovog sakramenta, koje i danas vrijede. Djelitelj sakramenta isključivo je svećenik. Iako je ovaj Sabor naglasio da se bolesničko pomazanje podjeljuje bolesnicima, ipak je poslije njega u Crkvi prevladao (skotistički) stav da se ovaj sakramenat podjeljuje onima koji su u bližoj smrtnoj opasnosti, to jest umirućima.

Drugi vatikanski sabor (1962-1965) donosi neke novosti u pogledu ovog sakramenta. Prije svega, on s pravom smatra da je ovaj sakramenat prikladnije nazivati bolesničkim pomazanjem, a ne posljednjom pomašću. Papa Pavao VI. 1972. godine ostvaruje smjernice Sabora u dokumentu "Sveto bolesničko pomazanje".

Plodovi bolesničkog pomazanja su: bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za svoje dobro i za dobro Crkve; prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti; prima opraštanje grijehâ, ako to nije mogao primiti u sakramentu ispovijedi; dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život (Katekizam Katoličke crkve). Papa Pavao VI. u spomenutom dokumentu naglašava da se ovaj sakramenat dijeli vjernicima koji su zbog bolesti ili starosti pogibeljno bolesni. Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje; isto tako i nakon primanja, kad se bolest pogorša. Ovaj sakramenat podjeljuje se i prije operacije, starcima kojima su snage znatno oslabile, te bolesnoj djeci koja razumiju da im ovaj sakramenat može biti okrepom. Ako je bolesnik umro, onda mu se ne podjeljuje ovaj sakramenat; a ako se sumnja da je umro, onda mu se podjeljuje uvjetno.

* * *

Sakramenat bolesničkog pomazanja trebalo bi primati pri punoj svijesti. Kolikogod kršćaninu bilo teško, on se treba znati suočiti sa stvarnošću odlaska s ovog svijeta i susreta s milosrdnim i dobrim Bogom. Zato obitelj treba na prikladan način reći svom bolesnom članu da je teško bolestan i da se preko sakramenata ispovijedi, bolesničkog pomazanja i pričesti-popudbine treba pripremiti za susret s Bogom. Danas je raširena zavjera šutnje: bolesnik ne smije znati da je teško bolestan, ne smije znati da će možda uskoro umrijeti i zato mu ne treba ni bolesničko pomazanje. To nipošto nije dobro. Zbog toga najviše može ispaštati sâm bolesnik, možda riskirajući čak i vječno spasenje. Treba prekinuti s praksom zavjere šutnje.

Postoji opravdana nada da će krive predodžbe o bolesničkom pomazanju malo po malo nestajati i da će ovaj sakramenat postati poželjan zbog velikih blagodati koje u sebi krije. Sama mogućnost češćeg primanja sakramenta otupit će oštricu straha pred ovim sakramentom.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


BOLESNICI

UZ SVJETSKI DAN BOLESNIKA — 11. VELJAČE

LJUBAV I VJERA LIJEČE!

U povodu Svjetskoga dana bolesnikâ, koji se slavi 11. veljače (Gospa Lurdska), posjetili smo bolesnike u zagrebačkom Institutu za tumore i slične bolesti. Nakon pobožno izmoljene krunice, fra Josip je služio sv. misu, sestre milosrdnice, kao i svake subote popodne, čitale su te predvodile pjevanje, a fra Marko je u međuvremenu ispovijedao bolesnike koji su se željeli pomoriti s Gospodinom. Misnik je u propovijedi govorio o trpljenju i o nošenju svih patnja skupa s Isusom, napravivši uvod u ono o čemu smo htjeli razgovarati s bolesnicima. Koju ulogu ima vjera u bolesnikovu životu i kako kao vjernik podnosi patnje, te što mu znače sakramenti euharistije, ispovijedi i bolesničkog pomazanja, bila su pitanja o kojima je više bolesnika htjelo otvoreno progovoriti.

* * *

Marija: "Imala sam tumor na jetri, ali to se, hvala Bogu, povuklo i sada sam na kontroli. Vjera mi znači jako puno. Vjerujem u Boga i ufam se da će mi on i Majka Božja dati zdravlje. Redovito idem na misu, ispovijedam se i pričešćujem, a i pjevam u crkvi. Svoje molitve i trpljenje znam prikazati Bogu i kao žrtvu za sebe i za druge i lakše mi je tako podnositi svaku bolest. Ljudi se danas boje bolesničkog pomazanja i misle da će odmah umrijeti. Ljepše bi bilo da se svatko ispovjedi prije smrti i da primi pomazanje. U bolnici mi je draže vidjeti časnu sestru kao medicinsku sestru. Ona se brine i za dušu, ali neki bolesnici to ne prihvaćaju."

Pejo: "Baš zato što sam vjernik lakše podnosim svoju bolest. Onaj 'ko nije vjernik on za mene nije čo'jek. Ako nije kao dijete odgojen u vjeri, ima valjda pamet, pa je mog'o k'o odrast'o prihvatit vjeru. Ja sam svoju djecu učio u vjeri, a sada učim unuke i praunuke da odrastu u onakvom duhu u kakvom sam i ja odrast'o. Drago mi je da imamo misu u bolnici, a najbolje bi bilo da je misa svaki dan, a ne samo jednom u sedmici. Ja se na misi uvijek osvježim, kao da se okupam. Ja sam iz Bosne. Nas je rat razjurio i dugo nismo mogli imat' misu, a nije bilo ni crkve. Kad sam zdrav, onda redovito idem u crkvu. Kad sam poš'o ovamo, primio sam bolesničko pomazanje. Fra Stipan me ispovidio i dao mi adresu i telefon velečasnoga ovd'e u Zagrebu, da mu se mogu obratit' kad mi zatreba. Treba tam' ić' čist i spreman. Meni je i moj svećenik kaz'o: 'Bolestan jesi i nećeš nespremljen otić' tamo, jer tamo treba ić' spremljen.' Ja sam iz Tuzle, moja je crkva sv. Ante i ja ga štujem i molim mu se stalno."

Manda: "Ja sam rodom od Dervente, samo živim u Slavoniji već dvadeset godina. Lakše mi je kad promislim da je drugima i gore nego meni, a moramo trpit' kad je dragi Isus Spasitelj za sve nas trpio. Onda, 'ko vjeruje, on zna da će sve bit' dobro. Nadat' je se da će nam dragi Bog pomoći. Ako se ne plašimo i ako nismo malovjerni, onda se lakše i bolovi izdržavaju. Ja sam operirala obje dojke, a uzdajuć' se u dragoga Boga ja mislim da će to sve bit' dobro. Ja imam šestero djece: tri sina i tri kćeri. Svi su udani i oženjeni. Bili su ministranti, čitali i pjevali u crkvi i ja sam zbog toga sretna, pa kad bi trebalo i putovat', ako Bog to traži, ja sam spremna.

Djeca su mi tol'ko dobra i više mi je Bog dao nego što mu se molim, a molim se i nije da se falim. Za našu vojsku sam sa svojom grupom napravila 35.000 krunica u godinu i po dana. Naš svećenik nam je donosio materijal, a mi smo pravile krunice bez ikakve naknade. I ja sam imala tri vojnika. To je bilo prije moje bolesti. A ovd'e u bolnici pomažem kol'ko god treba. I ovdje se sastanemo u sobi i molimo krunicu. Ima ovdje i jedna jehovka. Ona pošla po sobama obraćat' narod i govorit' protiv Crkve. Sa mnom je se s'kobila i počela mi govorit' nešto. Ja sam joj rekla: ‘Slušaj, mi smo ovd'e došli radi bolesti, a nismo došli zato da slušamo o tuđoj vjeri. Mi znamo što je Bog i što je vjera. S čim' smo rođeni, s tim' ćemo i umrijet'.’ I ona je zašutila i mene zaobilazi. Ne ulazi ni u našu sobu.

Ja sam išla na operaciju i znala sam da će mi odrezat' ob'e dojke, a '91. sam dvaput operirala štitnjaču. Ja sam išla mirno. Krunicu sam molila do zadnjeg trena i rekla sam: ‘Bože, ti znaš sve, pa ako treba il' umrijet il' ozdravit'.’ Sve sam podnijela mirno, al', neću lagat', kad sam došla kući neka tjeskoba me spopala da sam morala i plakat'. Prvo mi je bilo žao što nisam mogla u crkvu. Dolazio je, doduše, svećenik kod nas u kuću, al' ja se nadam da ću na proljeće opet moć' ić' u crkvu. Valjda će bit' bolje."

Dragica: "Imam tumor na dojki. Vjera mi puno znači. Ja sam ponekad malo slabić i nestrpljiva sam, ali opet se ojačam i vjerujem da će mi Bog izić' u susret. Idem u crkvu redovito i jako mi je drago da imamo ovdje misu i lakše mi je sve podnosit'. Kad bi trebalo nekome od mojih starih pozvat' svećenika, ja mislim da bih to odmah učinila i molila bih Boga nad njima. Ima onih koji se boje da će odmah umrijeti ako im ukućani dovedu svećenika."

Katarina: "Bolujem od melanoma koji mi se ponovio, a može biti i smrtonosan. Ja sam molila dragoga Boga neka me ili uzme k sebi, ako smatra da više nisam ovdje potrebna, ili neka liječnicima i meni pokaže pravi put. Nakon četiri dana već sam mogla doći kod kirurga i tako je sve brzo išlo.

Vjera mi puno znači i ja ne bih nikako mogla bez vjere. Uvijek idem na misu i na pričest, a već godinama obavljam prve petke i zavjetovala sam se Srcu Isusovu. Molim se jako puno, a molim i Časoslov bar dva puta na dan, jer više ne stignem zbog posla. Vodim porezne prekršaje i kad mi je teško Bogu preporučim sve poslove i onda mi nekako ide lakše. Sretnija sam kad molim i nađem utjehu, a volim i duhovnu literaturu. Drugima pomažem tako da im pokazujem kako se moli, pa onda dilim literaturu i savjetujem im što je najbolje moliti. Savjetujem im da dolaze u crkvu, da se češće ispovijedaju i da češće idu na sv. pričest, da se mole što više dragom Bogu i da mole krunicu, a i ja s nekima molim krunicu."

Zlata: "Bolujem već dvije godine od melanoma. Imala sam dvije operacije, a sada sam na šestom ciklusu zračenja tu u Zagrebu. Uzdam se uvijek u Božju providnost. Što Bog dâ; a ja sam strpljiva i samo molim Boga da mi dadne snagu da i dalje strpljivo sve podnosim i da ne smetam ni svojima ni drugima. Vjernica sam. Osam godina sam obavljala prve petke, a sad sam zbog bolesti morala prekinuti. Nadam se da ću, kad ozdravim, još makar jednu godinu ići na prve petke, jer vidim da to puno pomaže i meni i mojim ukućanima. Kod nas se u kući ne čuje psovka, mir je i zadovoljstvo. Kod mene u kući okupe se stari, bude nas deset ili petnaest, a župnik nas sve ispovidi, jer ne možemo ići u crkvu. I ovdje pomažem drugima. Sad sam baš jednu naučila moliti krunicu. Dijelim krunice drugima i molimo zajedno.

Teže je onima koji nemaju vjere. Nekako su nestrpljiviji. Ja sam, hvala Bogu, strpljiva. Još nisam ni suze pustila nad svojom bolešću i samo kažem: ‘Što god mi dragi Bog dâ, samo nek' mi dâ i snage’. I ovu bolest mi je valjda Bog dao, a valjda sam je i zaslužila — hvala mu i slava."

Boja: "Ja sam prognanica iz Borova Naselja kod Vukovara. Teško mi je pala ova bolest, tumor na mozgu, ali nadam se svemu najboljem. Vjera, molitva i misa mi pomažu puno. I bolest mogu u vjeri nositi smirenije i strpljivije i prihvatit' je kakva jest."

* * *

Na kraju ovih svjedočanstva samo bismo htjeli dodati završne riječi iz Papine poruke za Svjetski dan bolesnikâ. Sveti Otac u poruci kao da želi Gospinim zaštitničkim plaštem zakriliti sve bolesnike i patnike: "Djevica Marija, Naša Gospa od Harissa, neka toga Svjetskog dana bolesnikâ svojim primjerom bude uz sve one koji pate, neka vodi sve svojom majčinskom rukom prema kući Oca svakoga milosrđa. Ona, koja je bdjela nad bolnim patnjama libanonskog pučanstva, neka probudi u svijetu, po nadi koja je ponovno procvala u toj zemlji, obnovljeno pouzdanje u ozdravljujuću moć djelatne ljubavi i, kao izgubljenu djecu, sve nas skupi pod svoj plašt. Neka novo tisućljeće, koje se otvara, započne razdoblje obnovljenog pouzdanja u čovjeka, najuzvišeniji stvor Božje ljubavi, koji će samo u ljubavi moći ponovno naći smisao svog života i svoje sudbine."

Razgovarali: JOSIP BLAŽEVIĆ i MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

ZOV SOLIDARNOSTI

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

U Rimu se sve više zahuktava stroj pripremâ na Svetu godinu. Zamjećuje se i određena nervoza; ima u javnosti i prebacivanja krivnje za određena kašnjenja. U raznim novogodišnjim susretima i nastupima Papa nastoji iskoristiti svaku prigodu da podsjeti na ubrzano približavanje Velikoga jubileja. No, iz Papinih riječi nije toliko vidljiva zabrinutost zbog očiglednoga kašnjenja radova u pripremi na događaj koji će opet, bar na jednu godinu, od Rima stvoriti središte svijeta. Iz svakoga njegova nastupa zrači jedan drugi poziv, a to je zov solidarnosti. Papa želi i ovu veliku priliku iskoristiti da skrene pozornost javnosti na potrebu velike solidarnosti prema onima koji na razne načine oskudijevaju, pa im treba priskočiti u pomoć. Netko je uz pomoć kompjutora izračunao da se izraz "solidarnost" u raznim objavljenim govorima i pismima pape Ivana Pavla II. rabi više od 50.000 puta, i da se nalazi odmah nakon strogo religioznih izraza (kao što su: Bog, Krist, Marija, Crkva…). I tako Veliki papa Velikoga jubileja ulazi u povijest i kao Papa solidarnosti.

* * *

* Zov solidarnosti došao je do punog izražaja u Papinom božićnom govoru, koji je 22. prosinca 1998. uputio kardinalima, članovima Rimske kurije i Rimske prelature, kada je istaknuo kako Božić doziva u pamet prisjećanje na obiteljsko ognjište, koje ipak mnogi danas ne mogu doživljavati.

* Isto tako, mnogi su uspostavljanje diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Republike Palau, malo prije Božića, shvatili kao čin podrške i pomoći pacifičkoj državici koja ima svega 17.000 žitelja (od toga preko polovice katolika), a potrebna je međunarodnog priznanja i prihvaćenosti.

* Na blagdan Svete obitelji Sveti Otac je dao punu podršku društvenom projektu "Dodaj jedno mjesto svojem stolu!" i pozvao vjernike da bar za Novu godinu pozovu na objed osamljene, ljude u teškoćama, beskućnike i one koji žive na rubu.

* Kada je na Staru godinu papa Ivan Pavao II. u crkvi sv. Ignacija, u povodu zahvale za proteklu godinu, pred nazočnim gradonačelnikom i pred ostalim članovima rimske uprave, naglasio da se grad Rim mora predstaviti za Veliki jubilej duboko promijenjen, nije toliko mislio na oko 300 gradskih projekata obnove, koji očigledno kasne u ostvarenju, nego je želio naglasiti kako treba više misliti na one na koje nitko ne misli, a ima ih u svakom kutu i na svakom uglu.

* Čin solidarnosti mnogi su doživjeli i 3. siječnja, kad je Sveti Otac posjetio čistače gradskih ulica i razgledao jaslice koje su oni tradicionalno postavili. Tom im je prigodom zahvalio za rad oko uljepšanja Rima i čuvanja okoliša.

* Istog dana Sveti Otac je posjetio Dom "Marijin dar" sestara Majke Terezije, gdje svakog dana dobivaju topli obrok mnogi Kurdi, Albanci i ostali izbjeglice bez domovine. Mnogi su poželjeli da se ostvari nezgrapnom rukom ispisani biblijski poziv: "Ostani s nama, Gospodine!"

* Za vrijeme podnevnog Angelusa na Bogojavljenje, kada je Sveti Otac u Bazilici sv. Petra zaredio devet novih biskupa, Papa je ponovno istaknuo potrebu čovječanstva za Kristom. Ljudi trebaju njegovu riječ spasenja, njegovu nazočnost koja tješi i njegovu ljubav koja sve obnavlja. Svijet očekuje od svih kršćana neustrašivo i vjerno svjedočenje, koje se ne zaustavlja na riječima, već se dokazuje djelima.

* U znaku solidarnosti prošao je i razgovor kardinala Etchegeraya 15. siječnja, kad je znatiželjnim novinarima iznio neke podatke o organizaciji Velikog jubileja. Crkva će u Rimu i okolici, uz minimalnu naknadu, hodočasnicima ponuditi 70.000 postelja, a 54.000 dragovoljaca iz cijelog svijeta, najviše dakako iz Italije, stavit će se na raspolaganje crkvenim organizatorima, kako bi svaki hodočasnik mogao doživjeti punu pažnju u velikoj zbrci koja će biti neizbježna. U posebnim prigodama računa se na dodatnih 50.000 dragovoljaca. Svaki će prijavljeni hodočasnik dobiti magnetsku karticu, koja će mu uz minimalnu naknadu omogućiti pristup i prijavu za razne susrete. Besplatno će se dijeliti "Il giornale del pellegrino", hodočasničke novine u sedam jezičnih izdanja, s informacijama i građom za pripremu i ostvarenje Jubileja. Hodočasnici će dobiti malu naprtnjaču s preklopnim stolčićem.

* Najveći problem i dalje ostaje prostor za Papin susret s mladima cijeloga svijeta, predviđen za kolovoz 2000. godine. Gradske vlasti odlučile su se za prostor u predgrađu Tor Vergati, ali još uvijek ostaju teškoće koje se čine nesavladivima. Nekoliko milijuna mladih, koliko se očekuje da će se tih dana naći u Rimu, trebat će doživjeti solidarnu pažnju, a već se sada na to pripremaju brojni njihovi kolege iz Rima i širom Italije.

* Radi što bolje obaviještenosti, uskoro kreće "TV-Beyond 2000", međunarodni program, koji će za cijeli svijet uživo prenositi informacije o Jubileju. Pokusni program krenuo je 27. siječnja iz Saint Louisa, u Sjedinjenim Američkim Državama, za vrijeme kratkoga posjeta pape Ivana Pavla II. toj državi. Taj će TV-program preuzimati 171 zemlja. Na internetu se 22. veljače otvara redovita stranica na sedam jezika (www.jubil2000.org), pa će mnogi korisnici kompjutera moći čitati svježe vijesti na svom monitoru.

* Papin pohod Meksiku, od 22. do 26. siječnja ove godine, predstavlja vrhunac iskaza solidarnih izraza ovoj velikoj i siromašnoj zemlji, koja, izmučena i izranjena siromaštvom, podijeljenošću, silnim društvenim razlikama i diskriminacijom, dočekuje papu Ivana Pavla II. već četvrti put. To je ponovljena prilika siromašnim vjernicima da dožive susret s čovjekom koji ih nikada nije zaboravio i koji im i sada nosi utjehu vjere, podršku nade i izraze ljubavi.

* I, konačno, ovogodišnja Papina korizmena poruka puna je pozivâ bolje stojećim zemljama i ljudima da pomognu one koji su u potrebi. U povodu predstavljanja ove poslanice, 19. siječnja ove godine, spomenuto je kako je Papina ideja, pod nazivom "Stotinu projekata Svetog Oca", poziv na solidarnost i pomoć zemljama u razvoju, a u povodu Svete godine, donijela dvostruko veći odaziv. Sada već postoje 223 katolička projekta (64 u Africi, 40 u Latinskoj Americi, 37 u Aziji, 35 u Europi, 18 u Srednjoj Americi, 18 na Srednjem istoku, 6 u Sjevernoj Americi i 5 na Pacifiku), a pomoć pristiže od raznih katoličkih organizacija i biskupija razvijenijih zemalja. Fond ovoga projekta za sada dosiže preko 20 milijuna dolara, a svrha mu je da se i na materijalni način pokaže blagotvorni utjecaj Jubilarne godine.

* * *

I tako se iz dana u dan sve više ugrijava atmosfera, koja se ovdje u Rimu sve više osjeća i zapaža. Materijalni radovi, s jedne strane, te nervoza, stiske i smog, s druge strane, prepucavanja u javnosti između onih koji su na vlasti i onih u oporbi, sve to stvara predodžbu da bi Sveta godina mogla biti povod za svađe i napetosti. A Crkva i njezin vrhovnik, naprotiv, riječju i postupkom čine sve kako bi uvjerili da materijalna obnova nije bitna i da je mnogo važnije, a i jednostavnije, otvoriti srce za one koji žive po strani, na rubu, osamljeni i zaboravljeni. A takvih je pun ne samo Vječni grad, nego i cijeli svijet.

 

HRVATSKO U VJEČNOM GRADU

* Tijekom siječnja ove godine papa Ivan Pavao II. primio je katoličke biskupe Bosne i Hercegovine, predvođene kardinalom Vinkom Puljićem. Oni su pohodili Svetu Stolicu u sklopu redovitih petogodišnjih pohoda "ad limina apostolorum". Posljednji (a i prvi takav pohod) održan je 1993. godine, kad je mladu državu razdirao nepoštedni rat. Nakon što su biskupi posjetili nadležne vatikanske kongregacije, Sveti Otac ih je primio 15. siječnja. U pozdravnom govoru kardinal Puljić istaknuo je neke podatke koje je vrijedno prenijeti i za naše čitatelje: Vrhbosanska nadbiskupija prije rata imala je 528.000 katolika u 144 župe. Sada ima 206.000 katoličkih vjernika, a iz 33 župe su vjernici prognani zajedno sa svojim svećenicima. Banjolučka je biskupija prije ovoga rata imala oko 120.000 katoličkih vjernika, a sada ih ima svega 30.000. Vratilo se oko 10.000 katolika. Uništeno je 65 posto crkvenih zgrada, a jedna je župa posve ugašena. Mostarsko-duvanjska biskupija ima 175.000 katolika u 67 župa. Relativno je dobro prošla u ovom ratu, dok je Trebinjsko-mrkanska biskupija, kojom također upravlja biskup u Mostaru, imala 18.900 vjernika, a jedna je župa posve ugašena. Papa Ivan Pavao II. u svojem je govoru izrazio divljenje nad duhovnom snagom kojom su se ove crkvene zajednice znale suočiti s velikim iskušenjima i žrtvama tijekom posljednjega sukoba, da bi ostale vjerne Kristu, čak i uz cijenu života. Glavni zadatak koji stoji pred Crkvom u BiH, nakon nedavnih rušenja, jest organizacija života u biskupijama i župama. Papa je izrazio i zabrinutost, u prvom redu zbog uzmanjkaloga rješenja trnovitog problema povratka izbjeglica, kao i zbog nejednakog postupka prema trim sastavnim narodima koji čine Bosnu i Hercegovinu, osobito što se tiče punoga poštivanja vjerskih i kulturalnih identiteta.

* Na prvu godišnjicu smrti odabranoga, ali ne i postavljenoga kardinala Josipa Uhača, 19. siječnja 1999., Kongregacija za evangelizaciju, u kojoj je djelovao i naš pokojni zemljak, upriličila je prigodnu komemoraciju sa svetom misom. Vatikanski dnevnik "Osservatore Romano" objavio je prigodni članak o nadbiskupu Uhaču.

* U posljednje vrijeme u talijanskom se tisku često susreće hrvatski pridjev uz razne mafijaške obračune. Radi se najčešće o nepoznavanju stvari, ali je vrlo neugodno čitati takve izvještaje, posebno vezane uz milansko podzemlje. No, s druge strane vrlo je lijepo pročitati u jednom ozbiljnom talijanskom dnevniku veliki članak o hrvatskom nogometašu Miljenku Kovačiću, članu drugoligaša "Brescije", koji je napustio šport da bi poslušao Božji poziv. "Ima vrijednosti koje ne pripadaju meni, koje više nisu moje: borba, novac, agresivnost, ambicioznost. U nogometu je bilo stvari koje mi više ne pripadaju… Trener i moji kolege su mislili da ne dajem momčadi sve što mogu. Bio sam veliki problem. Ali ja ne mogu nasiljem odgovoriti na nasilje." Objesio je kopačke o klin i vratio se u Zagreb, kaže novinar. Lijepo je u poplavi ružnih vijesti čitati kako se jedan nogometaš bori protiv nasilja i uz cijenu napuštanja 250 milijuna vrijednoga ugovora.

* Hrvatskom umjetniku i muzikologu Nenadu Veseliću, koji već dvadesetak godina živi u Rimu, nedavno je vatikanski Središnji odbor Velikog jubileja odobrio službeno korištenje logotipa Svete godine za projekt "Sakralna glazba 16. i 17. stoljeća kao izraz i svjedočanstvo religioznosti u zemljama srednje i istočne Europe". Time je ta glazbena manifestacija, predviđena za korizmu Svete godine, uvrštena u službeni program Svete godine. Predviđa se da bi se taj glazbeni program mogao održati u rimskoj bazilici Svete Marije in Ara Coeli na Kapitolu, gdje se nalaze i smrtni ostaci posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić.

* U vezi s umjetničko-kulturnim projektima Svete godine, nije naodmet podsjetiti da se u Vatikanu 15. listopada ove godine otvara velika izložba "Kršćanstvo u Hrvatâ od početaka do danas", i da će potrajati dva mjeseca. Moći će je razgledati svi posjetitelji Vatikanskih muzeja, jer će izložba biti postavljena u obližnjoj Vatikanskoj biblioteci. Hrvatski stručnjaci u Domovini i u Rimu razrađuju projekt, koji bi trebao pobuditi veliku pažnju i zanimanje.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

BARIKADE DUHA I BLOKADE SLOBODE

NAMJERNO

Piše: MIRKO KALANJ

Pogled u kalendar: najpoznatiji dominikanac i autor čuvenih 5 putova ili dokaza Božje opstojnosti; javlja mi se misao koliko dokaza je potrebno uložiti i založiti u dokazivanju ljudske osobnosti i opstojnosti, jasno, u istinskom i autentičnom smislu, istinski ljubeći onoga pokraj sebe, ako već kažemo kako nije upitna naša ljubav prema Bogu. Za ljubav je potreban samo jedan dokaz, a ne-ljubav ionako ima 1.001 dokaz svoje opstojnosti...

Akvinčev magarac koji leti, sijeno i slama teologije i filozofije bez ljubavi; neke druge sume su u pitanju, božanska teologija i filozofija pravog "Božjeg psa" i vjernog Božjeg sina, koji nikad nije napuštao kuću Očevu. Toma Akvinac.

Mnogi danas, na žalost i u Crkvi i od Crkve, radije biraju podstanarsku sobicu umjesto kuće Očeve i ovdje leži čitava bît problema naše vjere.

* * *

Na Šalati "teološki boj se bije, bije, hrvatski se barjak vije, za slobodu i za dom, hrvatski dom"! Dakle, tema je problematika pastorala braka i obitelji: osobno, volio bih neku konkretniju, aktualniju i životniju temu.

Zar prošle godine u rakursu nisu bili problemi mladih i zar nisu vidljivi skoro nikakvi rezultati? Nije potrebno dokazivati kakvo je stanje mladih u Hrvatskoj danas; oni zauzimaju dobar dio crne kronike. Teološko-pastoralni tjedni nisu po sebi loša stvar; no, priče i predavanja su jedno, konkretan život nešto posve drugo! Uz dužno poštovanje uvaženim predavačima, čini mi se, sve je nekako u prevladanim modelima i stereotipnom pristupu i, evo, iza nas je i 39. TPT za svećenike, a situacija u društvu i u Crkvi je, blago rečeno, na niskoj razini. Mislim na kvalitet vjere potvrđen životom. Je li u pitanju problem pristupa ili premalo istinskih svjedoka? I jedno i drugo, i još dosta toga...

Dotad, traje diktat faktičnoga i ustup normativnoga. A život je negdje drugdje, ili je toliko blizu da ga od silne blizine i ne zapažamo!

* * *

Susret u Frankopanskoj: Stipe Mesić. Oduvijek mi je bio simpatičan i drag; njegova jednostavnost, otvorenost i nemale zasluge u stvaranju neovisne Hrvatske, koje, posve je jasno, ne postoje. Kako za koga. Imponiraju mi njegova odmjerenost i dobri živci. Na moj upit "ima li nade za nas nomade", odgovorio je: "Sve bi se dalo popraviti, samo da nije uništeno gospodarstvo!" Rastali smo se kod Intercontinentala; on k prijatelju, ja u Dom sportova odgledati makar nakratko posljednje kolo Otvorenoga šahovskog prvenstva Zagreba i rukometnu utakmicu Badel 1862 protiv Fotexa. Neugodni Mađari; kod njih ne prolazi lagani valcer, oni igraju brzi čardaš. Dobro je, na kraju jedan razlike za nas. Izvrsni Saračević, fenomenalni "bad blue boysi" u grmljavini Doma sportova, koji je podrhtavao.

Podrhtavala je, ali daleko strašnije, i daleka Kolumbija ovih dana, a Finci su se tresli na -50.

Mučnina politike. Kao kod Sartrea ili Camusa. Mučnina...

Jedan prijatelj, svećenik, pozvao me na ručak; odlučili smo se za "Novu Ves", Šalata je blizu. Kuhani buncek i nešto priloga, palačinke, 2 couverta i skromno piće = 23l kuna! Konobar je za to vrijeme od silne spretnosti iza nas polupao 2 čaše. Doista, ovakvoj situaciji je jedino ispravno i pametno rješenje reći — Hvala na povjerenju!

Čitam u novinama: božanstven ručak u Hamburgu za l0 DEM; istarski krumpir po dvije i pol kune, svježe ribice po šesnaest i mirisne rajčice. Daleko je Hamburg... na sjeveru Europe! Truli Zapad, ali zato ima balkanske cijene. U njemu nema toliko mešetara kao kod nas, napose ne onih koji se obogate do pola noći! Nek' traže instrukcije, Nijemci su nam ionako prijatelji; dobit će i popust. Oporba zbog Vukovića napustila Sabor; saniran Kutle, a ne Tisak; Krpina zgranut člankom u "Novom listu". I ja sam zgranut mnogim pojavnostima i ugrozama, mnogim "zateznim kamatama", kao i oko 75 posto Hrvata i Hrvatica!

Stigao grozan račun za plin. Nelikvidno poslovanje 26.000 poduzeća i 22.000 obrtnika! Na Kosovu užas više ne prijeti, on je sveopći — od Podujeva do Vučitrna.

Akcija socijaldemokratâ Hrvatske (ASH) pokrenula peticiju za reviziju pretvorbe i privatizacije: okončanje i uspjeh peticije ravan je mojim izgledima protiv Mikea Tysona, no bitno je da se nešto događa u pokušajima obrane ljudskog dostojanstva, koje ovdje nije floskula, nego istinski sadržaj. Kuna pala od 0,13 do 0,51 posto. Tragikomična situacija u školstvu: doministar doveo Rosandića i Bežena u pat situaciju, posljednjeg je čak optužio da piše knjige i udžbenike "socrealističke" tematike i sadržaja?! Na djelu je, očito, borba struke i vlasti/moći. Didaktički i metodički modeli iz 19. st. i što učenici mogu naučiti u moru pedagoških besmislica? Cjelovitosti slike i dojma najbolje odgovara podatak kako je u prošloj godini izdvajanje za školstvo iz BND-a iznosilo tek 2,09 posto i ovdje smo doista rekorderi, ali u negativnom smislu.

* * *

Igre bez granica oko predsjednika Clintona: već su dosadili Bogu, ljudima i vragu. No, ostavimo mi Ameriku i vratimo se domaćim temama; u moru tužnih i ružnih, evo i žalosne — napustio nas je Jurica Murai, vrstan pijanist i akademik.

Ovih dana zdravlje mi nije bilo naklonjeno, između ostalog mučila me i nesanica, a tada je "normalna" povećana potrošnja cigareta: gušila ne magla Dubrave. Kažu da je himera neraspoloženje bez razloga i s tim se slažem, ali joj dodajem i razloge kojih je ovih dana bilo više no inače: mučim se dok pišem ovaj tekst na Akvinčev dan, a ta muka pisanja nije redovita pojava kod mene. Uglavnom pišem brzo i ne trebaju mi visinske pripreme. Kvalitet teksta ionako je uvijek diskutabilne prirode, stvar osobne prosudbe i (ne)sklonosti autoru. Ovih dana bilo je i kritika na moj račun, no, ostajem vjeran sebi, ostajem svoj, vjerujem Šenoi. Rekoše poneki da mi je posljednji tekst bio mračan i pesimističan: što mogu, to je moje viđenje stvarnosti. Uvijek sam spreman dobre pohvaliti, loše žestoko kritizirati, zašto ne i ismijati? Dobronamjerne kritike prihvaćam pognute glave, u svim drugim situacijama držim glavu i kralježnicu uspravno i mislim isključivo svojom glavom!

* * *

Privodeći kraju ovaj tekst, čitam u novinama zanimljivu vijest: Vatikan objavio novi obred egzorcizma. U svom stilu, rekao bih; zna Papa što radi… jer, postojanje đavla nije u stilu "uzmi ili ostavi", ono je dio katoličke vjere i doktrine. Znakovito je da je ovo prvi događaj (novi obrednik) nakon nekoliko stoljeća, točnije od 1614. godine. Dakle, čelnik vatikanske Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu disciplinu, kardinal Jorge Arturo Medina Estevez, doveo je skeptike katolike (ako uistinu jesu katolici) pred "svršen čin". Uistinu, đavao razumije latinski, ali i hrvatski. Prema memoarima kardinala Jacquesa Martina, Ivan Pavao II. jednom je prilikom, nakon što je izabran za Papu, izvršio egzorcizam.

Zanimljiva je rečenica austrijskog ministra vanjskih poslova, Wolfganga Schüssela, da Crkve mogu dati vrijedan doprinos pronalaženju socijalne ravnoteže u reformskim zemljama. Kažu da je u Poljskoj, Litvi i Hrvatskoj vjera duboko ukorijenjena: nisam posve siguran. Religioznost da; no, zar život oko nas nije odraz života u nama, i promatrajući današnju situaciju u Hrvatskoj, vjera je u ozbiljnoj krizi, ma što mi mislili ili htjeli. Sve drugo je nevješto retuširanje ozbiljno oštećene slike. Moja eventualna zabluda svakako neće popraviti niti pokvariti stvari. Ostaje tek puka konstatacija jednog laika, koji, ipak, ponešto zna o vjeri...

Novost u našoj Crkvi su i dva nova zagrebačka pomoćna biskupa; vječiti putnik, Ivan Pavao II. otisnuo se put Amerike; vjerojatno ima što Clintonu, ali i svim Amerikancima, reći u ovim "ubrzanim i zgusnutim" vremenima, bremenitim brojnim izazovima, koji su najčešće opasnosti…

Čini mi se da nikako nije slučaj što je Papa upravo ovog trenutka pohodio Ameriku: kod Boga slučaja nema; čvrsto vjerujem ni kod Njegova namjesnika. Baš kao ni kod Papina pohoda Hrvatskoj. Večeras je na HRT-u češki psihološki film Negdje je možda lijepo; možda nam bude ljepše i vedrije kod sljedećeg listanja kalendara... Tko zna? Bog jedini. Dobri, istiniti i pravedni!

>[SADRŽAJ]<


STARI

UZ MEĐUNARODNU GODINU STARIJIH OSOBA

MI U DOMU UMIROVLJENIKA...

Dunjevac je lijepi predio našega glavnog grada. Na njegovom broju 17, na lijepom mjestu, ponosno se diže impozantna građevina Doma umirovljenika "Sv. Josip", koja pruža utočište za 350 korisnika. Sve su to ljudi koji iza sebe imaju bogato životno iskustvo, koji su desetljećima radili ove i one poslove, a sada, kada je životna linija krenula prema dolje, mnogi su se sklonili u zatišje tog zaista ugodnog Doma.

* * *

Započela je već treća godina otkako sam se i ja našla u njemu. Kod kuće, u mom gradskom stanu, više nije išlo. Živjela sam sama. Do ulaska u stan trebala sam preći stotinu stepenica, a to zbog bolesti, koju zaista nisam "planirala" niti očekivala, više nije išlo.

Odmah po dolasku u Dom ugodno me iznenadilo saznanje da svake nedjelje imamo misu u Domu. Kakvo olakšanje za dušu... Naši dragi franjevci konventualci redovito nam dolaze. Dođu malo ranije, prije početka sv. mise, tako da se ljudi koji žele mogu i ispovjediti. Svaki prvi petak dolazi svećenik ispovjediti i pričestiti naše bolesnike. Hvala Bogu, ima sve više onih koji dolaze na misu i na ostale sakramente. Za sve što je potrebno za služenje sv. mise, kao i za one teže bolesne koji ne mogu iz kreveta, a žele primiti sakramente, brine se naša draga korisnica Doma, gđa Štefica. Znamo da je i njoj ponekad teško, ali uvijek se nađe pokoja dobra duša koja joj bar malo pomogne u njezinom poslu.

Ne znam kako bismo živjeli u Domu da nemamo veze s Crkvom i s dragim Bogom. Mnogima je tijekom cijeloga života Bog bio alfa i omega, a napose sada, kada su nadošli bolest i godine. Sada nam je Gospodinova prisutnost i te kako važna. Ovdje se najbolje vidi kako je istinita ona Božja riječ da je čovjek kao cvijet koji ujutro cvjeta, a navečer se suši i više mu se ne zna niti za mjesto. Danas razgovaram s nekim tko sjedi sa mnom za stolom, skupa gledamo televiziju, a ujutro ti vele da je te noći umro. Zato je jako važno imati potvrđenu "vizu" za nebo! Tada se zaista može živjeti bezbrižno i lijepo, unatoč bolesti i visokim godinama.

Sjećam se, 1995. godine ležala sam u bolnici od veljače pa sve do kolovoza — bez prekida. Moj tadašnji župnik i moje drage časne sestre brinule su se za moj duhovni život. Znam koliko su mi značili često primanje sv. pričesti i posjet svećenika. Prizdravila sam i sretna sam jer živim. Sretna sam svaki put kada mogu biti na sv. misi i kada mogu primati Kristovo tijelo. To je pravi izvor snage i utjehe.

A svega toga ne bi bilo da se za nas ne brinu naši dragi fratri sa Svetoga Duha, odnosno iz župe sv. Antuna Padovanskoga. Njihovi posjeti, sv. misa i dijeljenje sakramenata, to je za sve nas daleko vrednije od svih ostalih posjeta i poklona.

Jedna grupa naših korisnika svakodnevno zajednički moli krunicu. Na kraju krunice naša Štefica naniže puno Očenaša za ove i za one, a ne zaboravlja moliti i za duhovna zvanja u našoj župi. Oni koji ne mogu na zajedničku krunicu, mole sami u tišini svojih sobica.

Početkom siječnja, poslije nedjeljne sv. mise koju je predvodio naš župnik fra Žarko, došli su k nama još i fra Ivan, fra Martin, fra Denis i fra Josip. Najprije je bila zajednička molitva u predvorju, a onda smo se svi razišli po svojim katovima. Svaki svećenik, u pratnji nekoga iz uprave Doma, blagoslovio je nas, naše sobe i zajedničke prostorije. Kakav predivan blagoslov! Nisam mogla ni zamisliti da će svećenik biti i u mojoj sobi — sada tu u Domu, kao nekoć u mom stanu. U duši sam osjetila veliku sreću i mir.

* * *

U mladosti uvijek su nas učili da molimo za svećenike. Na mojoj krunici za njih je rezervirana druga desetica. Znam da je i njima često nezgodno nedjeljom popodne dolaziti na Dunjevac 17, ali vjerujem da svaku žrtvicu dragi Bog stavlja na našu "štednu knjižicu". A kod njega sigurno nema devalvacije. Gospodin neka blagoslovi sve svećenike i sav njihov trud oko umirovljenikâ i bolesnikâ.

NEVENKA BAKOŠ

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

OPTIMIZAM S POKRIĆEM

DUŠA DUŠE HRVATSKE

Znadete li gdje su Marjančaci? Nisam ni ja znala dok mi odatle nisu počela djeca dolaziti u školu... Sad znam. Na kraju svijeta. A ipak, roditelji moje učenice misle da su u središtu svijeta, jer iz svoje dnevne sobe, samo s daljinskim upravljačem u ruci, mogu gledati satelitske programe sa svih strana i uspoređivati strane i domaće vijesti. Mogu, ali neće. Oni HTV-u uopće ne vjeruju i gledaju samo one programe koje donose CNN, RTL, ORF i tako... I sama sam svjedokom kako se iste američke TV-sapunice vrte na nekoliko različitih televizija u isto vrijeme, kako su filmovi ili događaji na Kososvu, recimo, u isto vrijeme na TV bez obzira o kojoj se zemlji radi i na kojem kraju svijeta. TV nam pokazuje da svi zaista živimo u "globalnom selu", u kojem se, manje ili više, govori "kaubojskim", američkim engleskim jezikom.

* * *

Eto, "step by step", a da to nismo ni primijetili — postali smo dio potrošačke civilizacije i usvojili poganski "pogled na svijet": individualizam, egocentrizam, hedonizam i pragmatizam, i bez veze se čudimo: "Odakle toliko grabežljivosti, površnosti? Kako je odjednom došlo do moralnog kolapsa?"

Nije došlo odjednom. Traje to već tridesetak godina, pa današnje bakice hodaju okolo u mini-suknjama i plešu "rock and roll", djedice se hvale kako su prvi svirali gitaru i obukli "blue-jeans"; šezdesetih je na velika vrata i k nama došao i u nas ušao duh "bolje biti pijan nego star", s cijelim spektrom sredstava, od knjiga do glazbe i filma, koji nude instant sreću i instant smrt... Kao rješenje za osvježenje... Znam, jer sam sve to izbliza pratila i kao gimnazijalka, i kao studentica, i kao nastavnica, koja je uvijek imala bliske susrete s vrijednostima koje su formirale moje učenike. A znaju to i mnogi drugi, osim nekih ljudi Crkve, koji su u svojoj tromosti, uspavanosti i inertnosti mislili (a neki još uvijek misle) da smo se vratili u neka vremena — njihove sanjane mladosti, nekako: "Što bi bilo kad bi bilo", pa su sasvim pobrkali lončiće. Bez veze škrope mostove, ceste, trgovine, gostionice (vrlo malo novootvorenih tvornica, onako, usput!), umjesto da podučavaju i krste one koji grade mostove, rade u trgovinama (i nedjeljom), ili u gostionicama duboko u noć truju i ubijaju našu djecu duhanom, drogom i alkoholom.

Ljutim li se ja to na svoju Crkvu i na njezine svećenike? Ma, gdje bih ja? Ja njih i nju, Crkvu, svejedno volim, iako je često, kao prava ljubav — bolna i jednosmjerna. Pogotovo je volim sada, kada sam, čitajući Bibliju, došla do sjajnih saznanja.

* * *

Koja je žena najviše frapirala sv. Mateja, naprimjer? Herodijada! On o njoj piše i opširno i dramatično. Pa malog carinika, grešnika i učenika, fascinira žena koja je bogata, lijepa, moćna, sa zmijskim srcem i sa sposobnošću da manipulira kraljem i ubije Proroka! Njega zaprepašćuje razorna snaga preljubnice i grijehâ koje je ona u stanju pokrenuti. Isusova Majka? Nju spominje samo onako, usput...

A Luka? Koji dolazi iz poganske civilizacije, s poganskim "backgroundom", što on misli? Pa, o Herodijadi uopće ništa ne misli. On je samo spominje jednom rečenicom. Pa, on je takvih Herodijada u svom svijetu susretao "na metre" i spram nje je sasvim ravnodušan. Ali... Isusova Majka, Djevica, koja je onako prekrasno, u jednom dahu, ispjevala "Blaženom će me zvati svi naraštaji", njezina ljepota, dobrota, jednostavnost, čistoća, spontanost, iskrenost, pripovijedanje puno obrata (Sin Božji i jasle, anđeli i pastiri), neodoljivi šarm njezine duše, "zarobljuju ga" zauvijek. I ne samo njega, nego preko njega — sve naraštaje.

I sve hrvatske naraštaje, hvala Bogu. Imaju Hrvati nešto u svom identitetu kad ga žive puninom tako šarmantno i lijepo da zaprepašćuju svijet. Šukerovo križanje nakon svakoga postignutog gola na Mundijalu prošle godine, pa Vlaovićev osmijeh nakon pogotka u njemačku mrežu, pa naš nastup na Svjetskoj izložbi u Lisabonu — nikoga od milijuna onih koji su ih vidjeli nisu mogli ostaviti ravnodušnim... Morali su priznati hrvatsku dobrotu i kreativnost, "mangupski šarm" pobjednika koji ne izaziva ljutnju i ljubomoru, nego iskreno divljenje.

* * *

Bila sam presretna kad sam nedavno vidjela na HTV kako u jednoj indijskoj državi ljudi i danas mole "Marijo, Majko", a da uopće ne znaju što to znači. To su ih naučili, prije više od četiri stoljeća, dubrovački diplomati, gospari sv. Vlaha; pametni, otmjeni, gospodski, odmjereni i pobožni Hrvati, koji su svojim indijskim domaćinima (a diplomantima su domaćini samo diplomati) ponudili svoju pobožnost Isusovoj Majci. I tako ih "osvojili" za budućih nekoliko stoljeća. Premda više nema ni Dubrovačke Republike, a ni onih, davnih Indijaca... Sve se mijenja, samo ljubav Gospe i ljubav spram Gospe ostaje!

Živjeti to danas, ponuditi svijetu sitôm i prezasićenom "civilizacijom smrti", dosade, tuposti i praznine svoju dušu nadahnutu Gospinom dušom, šarmom, dobrotom, čistoćom, ljepotom, pravednošću, pobožnošću — prekrasan je zadatak, siguran "pogodak", "dobitna kombinacija" i s ovu i s onu stranu vječnosti, te izvor prave radosti.

Jer — od stoljeća sedmog je "duša duše hrvatske Isusova mati", koja je vodila sve naše naraštaje i dobivala sve naše pobjede. Njoj se, jednostavno, ne može odoljeti.

Ni meni. Jer je Gospa i duša duše moje. I mog srca!

>[SADRŽAJ]<


MLADI

ZASLUŽUJU LI MLADI POSEBAN TRETMAN?

KATOLIČKI TISAK O MLADIMA

S obzirom na naslov rubrike — tema ovog članka opet su, naravno, mladi, ali ovaj puta nešto konkretnije i specifičnije: mladi u katoličkom novinarstvu.

Ponekad nam se nameću pitanja — zašto uopće posebno pisati o mladima, zašto ih dijeliti u posebne rubrike, posvećivati im posebnu pažnju? Ne tiču li se sve teme i poruke ovoga časopisa svih nas jednako, bez obzira na dob, status, spol i druga posebna obilježja? Čemu poseban tretman? Nešto od odgovorâ koji bi se na to mogli uputiti naznačeno je u prošlom broju — pa neću ponavljati. Ali, preskočimo li tu prvu prepreku, najzanimljivije je zapravo pitanje: "Kako pisati o mladima, tj. za mlade?"

U posljednje vrijeme više je katoličkih listova spoznalo da mladima treba dati više prostora, odnosno dati prostora onoj tematici koja bi njih mogla zanimati. No, što mlade uopće zanima?

* * *

U Hrvatskoj, u kojoj je za katoličke listove i onako poprilično težak opstanak iz "banalnih", financijskih, razloga, a i prostora je s dolaskom "nekih novih" sve manje (što svjedoči i, iz godine u godinu, sve veća "gužva" za izdavačke stolove na Teološko-pastoralnom tjednu), uspjela je donekle biti zapažena tek nekolicina listova za mlade. Koji je način njihova pristupa?

Postoje zapravo ona dva osnovna tipa: "učiteljski-pokroviteljski", te tip "pogledaj, pa odluči sâm". U ovu prvu zamku, koja je zapravo uvijek jednostavnija, lako upadaju svi koji se mladima bave (bili to i sami mladi), gubeći iz vida činjenicu da se ne može na isti način pristupati svima, a osobito onima koji su donekle izgradili i još uvijek grade svoje stavove, nerado dozvoljavajući da im netko "soli pamet mudrim savjetima". Jer, puno je teže biti zanimljiv na onaj način koji bi tę mlade privukao, a biti "katolički". Često se čuje pitanje "što takve teme rade u katoličkom listu za mlade, pa to mogu naći u bilo kojem drugom — ‘svjetovnom’?!". A što su to katoličke teme? Jesu li katolici — bili oni mladi, stari ili srednje dobi — neka bića koja žive izvan ovog svijeta, koja ne privlače "prizemne stvari" koje zanimaju njihove vršnjake. Primjerice — glazba, izlasci, moda, i slično? Svatko realan bi na tako postavljeno pitanje odgovorio niječno. No, kada je u pitanju pisanje o tome, ipak će mnogi zaključiti kako to, "ipak, nisu baš pogodne teme za neki vjerski list". Neka se time bave "oni drugi". Ali ako prihvatimo da mlade jednostavno zanimaju sve te stvari i da žele o tome dobiti neke informacije, saznati nešto novo i zanimljivo, kao i činjenicu da su to istodobno "neprikladne teme" za neki vjerski list, kako im onda braniti da ih potraže u nekom drugom, "svjetovnom" časopisu, sa sumnjivim moralnim porukama?

Ne upuštajući se u preveliko filozofiranje o toj temi, želim naglasiti jedno: Normalno je da nas kao društvene osobe i kao vjernike istodobno, zanima to društvo u kojem živimo, kao i sve one korisne i nekorisne stvari u njemu. Zašto onda o tome svemu ne pisati u vjerskom časopisu, s vjerničkoga stajališta, jednako tako privlačno i zanimljivo, ali bez uobičajenih vulgarizama i plitkih tekstića koje objavljuju šareni listovi, stvoreni za razbibrigu i "umirivanje" čitateljeve savjesti? To je, konačno, po mojem skromnom mišljenju, i pravi zadatak katoličkog novinarstva. Jer, novinar je uvijek novinar, a biti novinar katolik, odnosno katolički novinar, znači biti novinar koji prije svega obavlja svoj posao, ali tako da putem njega svjedoči svoju vjeru.

* * *

Zato, jedna poruka svim mladima koji možda pročitaju ovaj tekst: Uzmite u ruke katolički tisak, dajte mu šansu da vas zainteresira, ili, ako imate dara i sposobnosti, i sami ga učinite zanimljivijim i privlačnijim; a poruka katoličkim listovima: Imajte više sluha za one jednostavne, svakodnevne i obične (nekima možda i odbojne) stvari, jer i tamo se svjedoči vjera — ponajviše tamo.

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S MLADIM TEOLOGOM

LJEPOTA BOŽJE LJUBAVI

"Srce si mi ranila,
sestro moja, nevjesto,
srce si mi ranila
jednim pogledom svojim,
jednim samim biserom kolajne svoje."

(Pjesma nad pjesmama, 4, 9)

Na blagdan Svijećnice u mnogim našim crkvama rastajemo se s prelijepim božićnim ugođajem — okićenim borovima, betlehemskim prizorima intimnosti, pastorale i radosti, premda službeno crkveno slavljenje Božića prestaje već blagdanom Isusova krštenja.

Svijećnica, koja je ponegdje još uvijek "ogrnuta" snijegom, već treću godinu nudi nam ljepotu i raskoš zavjetovane čistoće, poslušnosti i siromaštva Bogu za ljubav, "zbog kraljevstva nebeskog", na što neke pozivaju Isus i Crkva u njegovo ime.

"No, pitam vas, ima li išta divnije od božanske ljepote?

Može li ijedna misao biti milija i slađa negoli misao na Božje veličanstvo? Je li ijedna želja duše tako silna i jaka kao ona koju je Bog utisnuo u dušu bez mane što izražava iskreni osjećaj: Ljubav me ranila? Nije moguće iskazati ni opisati kakvu vatru ljubavi može upaliti bljesak božanske ljepote."

(Sv. Bazilije Veliki, biskup)

Isusov poziv na posvemašnje predanje po zavjetima sigurno zaiskri u duši mnogog mladića i mnoge djevojke, a ipak strah, neugodnost, zavodljivost prizemnih ugodnosti i malih radosti sprečava ih da se bace u ruke Očeve, sigurni da će ih On prihvatiti u zagrljaj...

Zato je radost još veća — razgovarati s mladim svećenikom, doktorom teologije, mladićem koji je râstao na zagrebačkom asfaltu i tu čuo Isusov poziv da ga slijedi — u šutnji, kontemplaciji i ljepoti karmelićanskoga reda. I tom se pozivu odazvao.

O. Željko Blagus rođen je 1967. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, studirao fiziku na PMF-u jednu godinu, a 1988. stupio u Karmelski red. 1994. godine položio je doživotne zavjete u remetskoj crkvi u Zagrebu, a 1998. u Rimu je doktorirao na temu: "Vječno posredništvo Isusa Krista u antropologiji Gustava Marteleta i Berarda Sesboüęa".

* * *

— Vi ste, oče Željko, paradigma suvremene mladeži: "urbani tip", intelektualac koji je studirao u inozemstvu, poliglot, na "ti" s Internetom, a ipak — od svih ponuđenih vrijednosti Vi ste izabrali redovnički život...

— Ja sam u Red stupio zato jer sam još kao srednjoškolac upoznao duhovni i molitveni život sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. Moj župnik bio je Matija Stepinac, koji je imao izvrsne kapelane oko sebe. Jedan od njih bio je tragično preminuli Ivica Kardaš. Za vrijeme naših vjeronaučnih susreta ponudio mi je literaturu, a između ostaloga preporučio mi je "Tamnu noć" sv. Ivana od Križa. Nakon čitanja tog djela, malo po malo, u meni su sazrijevale svijest i želja da molitveni put, duhovni put opisan u tom djelu, kao i u ostalim djelima ovog sveca, i ja nekako ostvarim u svom životu. U prvom redu oduševila me osoba Isusa Krista, koju sam želio doseći na kraju tog puta, osoba Isusa Krista koji je sâm taj put i koji me prati na tom putu. Prema tome, Karmel sam vidio kao jedno ozračje u kojem mogu bolje, lakše, brže, savršenije i sigurnije ostvariti taj put, molitveni život kako ga sv. Ivan od Križa predlaže: put pročišćenja, put posvećenja i put sjedinjenja s Gospodinom. Dakle, negdje pred kraj moga srednjoškolskog obrazovanja, kojega sam primio u Matematičko-informatičkom centru na Jordanovcu, bez obzira na moje prirodoznanstveno usmjerenje, više su me privlačile duhovne stvarnosti. Osoba Isusa Krista postala je centralna u mome životu i shvatio sam da je duhovni put, molitveni put koji nam predlaže sv. Ivan od Križa i koji opisuje sv. Terezija Avilska u svim svojim djelima, koje sam također sve pročitao prije negoli sam ušao u Karmel — put za mene.

— Vi ste, dakle, kao vrlo mlad prihvatili izazov i rizik duhovnog uspinjanja na brdo Karmel, bez obzira koliko to košta, bez straha pred bolima koje duhovni život u sebi nosi kao svoju bît. A sve je prisutnija težnja među suvremenicima, ne samo mladima, izbjegavanje svake boli i težnja za užitkom "sada i do dna", nakon čega slijedi praznina, "rupa u duši", kako to kaže s. Bernardica, "rupa" koju mnogi pokušavaju ispuniti drogom, alkoholom, "tulumarenjem"... Recite, kako Vi doživljavate bol, patnju, žrtvu, koje, svakako, čine sastavni dio redovničkog života?

— Pojam trpljenje, patnja i bol vrlo je širok pojam i u kršćanstvu je uvijek bio vezan uz ljubav. Mjera žrtve, mjera patnje, mjera boli je mjera ljubavi. I obratno. E, da bismo do toga došli, potrebno nam je proći i određeni put kršćanskog poimanja spasenja i stvaranja. Bog, kad je u početku stvorio svijet, dao mu je bîtak — ne statički, nego dinamički. To znači da Bog nije svijet samo stvorio, nego ga neprestano stvara. Svijet je i u ovom času ovisan o Božjoj stvoriteljskoj moći. Svijet jednom stvoren nije ustanovljen kao paralelan princip uz Gospodina Boga, princip neovisan o Bogu. Dakle, kršćanstvo se duboko opire dualizmu, bilo kakvom dualizmu, ne samo onom radikalnom dualizmu, gdje se tvrdi da je materija suvječna Bogu, nego i onom umjerenom, gdje bi Gospodin bio potreban samo za inicijalni čas stvaranja, a onda, kasnije, ne bi imao više nikakve veze sa svijetom. Svijet, dakle, nije ustanovljen kao drugi, paralelni princip uz Gospodina Boga. Svijet je trajno ovisan o Bogu. Prema tome, dok mu Bog priopćuje bîtak, svijet postoji, i svijet postoji samo zato što mu Bog priopćuje bîtak. Kršćanstvo je teistička religija, koja ispovijeda providnost Božju na dvije razine — na ontološkoj: Bog čuva svoje stvorenje u postojanju, i na providonosnoj — Bog se brine za ljudsku povijest. Ta ista dinamika koja vrijedi za stvaranje, vrijedi i za spasenje. Kršćanstvo tvrdi da je čovjek spašen samo zato što ima Spasitelja, Zagovornika, Posrednika — Isusa Krista. I samo dok je Krist zagovornik čovjeka, čovjek je spašen, tj. — ima pristup k Ocu. Mi imamo pristup k Ocu po Kristu u Duhu. Kad ne bi bilo Krista, ili kad bi Krist u jednom času prestao za nas posredovati, kad bi se, recimo tako hipotetski, u jednom času "predomislio", prestao se za nas brinuti, mi bismo izgubili pristup k Ocu i izgubili bismo spasenje. Prema tome, čovjek je spašen dok ima Spasitelja. Naše spasenje stoji i pada s našim Spasiteljem. Bît kršćanstva je osoba Isusa Krista. Mene kršćaninom čini osoba Isusa Krista, posrednika između Boga i ljudi, koji mi priopćuje svoga Duha. I dok mi On priopćuje svoga Duha, dotle sam kršćanin. Moj vječni život ovisi jedino i isključivo o priopćavanju života što mi dotiče od Isusa Krista. Zato je On moj život.

Otuda možda čudno zvuče riječi: "Ja sam Uskrsnuće i Život", "Ja sam Put, Istina i Život", "Ja sam Svjetlo svijeta". Isus Krist nije samo Uskrsli i Živi, On je i to, ali On je naš trajni uskrisivatelj i naš trajni oživljavatelj...

On je Bog, a Bog je ljubav, uvjerava nas sv. Ivan u svojoj poslanici. Hoćete reći da je onda ta Božja ljubav bolna, da je neodvojiva od boli, koja na kraju, a ne na početku — rađa radošću? Želite li reći da je to, zapravo, put vjere?

— Vidite, na dinamiku priopćavanja bîtka i života s Božje strane čovjek može odgovoriti na ispravan način jedino vjerom, i to vjerom shvaćenom u biblijskom smislu. Zbog toga je teško prihvatiti kršćanstvo i kršćanske vrednote — kršćanski pogled na Boga i čovjeka. Naime, na dinamiku izlaženja Boga i sebedarivanja čovjeku, čovjek može odgovoriti dinamikom izlaženja iz sebe i oslanjanja na Boga. Pojam "vjere", odnosno vjerovati, u Bibliji, u Starom zavjetu, a onda i u Novom zavjetu — znači učiniti nekoga stabilnim, čvrstim, postojanim. Tako kad kažemo: "Ja vjerujem" — kažem: "Nisam postojan, nisam čvrst, nisam samodostatan, nisam stamen." Drugo — to znači svako dobro dolazi mi iz točke na koju sam oslonjen, iz moga oslonca. Prema tome, ukoliko ja vjerujem u Boga, Bog je moj izvor, moj uzor, onaj koji je prouzročitelj moga postojanja, moje stabilnosti, moje spašenosti i svakoga drugog dobra. Vjera je stav kojim čovjek priznaje svoju relativnost i odriče se samospašavanja. Vjera je puno više od intelektualnog prijanjanja uz istinu da Bog postoji; vjera je životni stav trajnog oslanjanja na Boga i trajnog priznavanja vlastite ograničenosti, nedostatnosti i potrebitosti onoga drugoga, potrebitosti Boga. Vjera je traženje i nalaženje vlastite sigurnosti u Bogu, a ne u sebi samome. Dakle, naš pravednički, vjernički stav pred Bogom jest stav u kojem mi imamo povjerenja u Boga, a ne stav sigurnosti u sama sebe pred Bogom.

— Kako stupiti na taj put vjere, istine i ljubavi, kako u svakodnevnom životu prepoznati koji bi prvi korak bio najbolji i nepogrešiv?

— Temeljni kriterij u konkretnom životu prepoznaje se po ispravno formiranoj savjesti, jer će krivo formirana savjest krivo govoriti, a otupjela savjest neće ništa signalizirati. Dakle, po glasu savjesti i zdravom razumu svaka sugestija ide za tim da traži postizanje vlastite sreće, punine, savršenosti, ispunjenosti.

— Sv. Pavao govori o potpunoj ispunjenosti i kaže da "oko ljudsko nije vidjelo, uho ljudsko nije čulo i srce ljudsko nije osjetilo ono što je Bog pripremio onima koji ga ljube". Je li to život i sudjelovanje u Njegovu bîtku, u Ljubavi, u vječnom životu, "kad će Bog otrti svaku suzu s naših očiju"?

— Bog je život, pa i ljudsko spasenje ovisi o Bogu, koji se nikada čovjeku ne može priopćiti do kraja; čovjek ga nikada ne može obuhvatiti do kraja, zbog Božje onostranosti, veličanstvenosti: zbog njegova božanstva čovjek ga ne može nikada i ničim zaslužiti; na njega nema nikakvo pravo, niti ga može ni na koji način prisiliti nikakvom svojom zaslugom na to. Spasenje je jedino i isključivo dar. Čovjek nikada ne može sâm dostići, izgraditi, postići prijateljstvo s Bogom — bilo zbog Božje transcedencije, bilo zbog same naravi prijateljstva. Božje prijateljstvo uvijek je dar samoga Boga!

* * *

"Zato valja duboko kopati u Kristu. On je poput bogata radnika, što ima mnogo rukavaca s blagom. I ma koliko tko kopao, nikada neće doći do dna ili na kraj. Štoviše, u svakom rukavcu posvuda susreće nove žile novih bogatstava." S ovim riječima sv. Ivana od Križa nastojmo u tišini, sabranosti i molitvi shvatiti ljepotu poziva Ljubavi na puninu ljubavi!

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

SV. AGATA, DOBRILA — 5. VELJAČE

SVJETLO U TAMI

Živjela u davna vremena, u gradu Kataniji na otoku Siciliji, u plemenitoj i bogatoj obitelji djevica Agata, prekrasna u tijelu i čista u svom djevičanskom srcu. Bijahu to teška vremena za sve koji povjerovaše Isusu i koji prihvatiše njegov spasonosni nauk. Poganstvo je, naime, još uvijek — i nakon tri stoljeća po Kristovu dolasku — bilo moćno i žestokim je progonstvom, ognjem i mačem, htjelo uništiti i sâm spomen na Krista i na spasonosnu vjeru koju je objavio svijetu. Agata ga je, međutim, toliko uzljubila da je odlučila ne samo pod svaku cijenu ostati mu vjernom, nego mu također zauvijek posvetiti svoje djevičanstvo.

* * *

Živio također u isto vrijeme i u istom gradu rimski konzul, što bî kao carski namjesnik na Siciliji, Kvincijan, čovjek niska podrijetla, gruba ponašanja, tvrda srca, a k tome i požudna, škrta i grabežljiva, nemajući straha ni pred svojim poganskim bogovima. Oni mu i nisu mogli ulijevati sveti strah i pobožnost, kao što to bijaše u kršćana.

Zagledavši se u Agatu, htio je da mu postane ženom. Ako ne milom, onda silom! Agata je, međutim, ostala čvrsta u svome posvećenju Isusu Kristu i nepokolebljiva u svom djevičanstvu.

Uvjeren da je svemu tome razlog njezina vjera, te neporočan život, odluči da je povjeri na čuvanje i odgoj pokvarenoj ženi Afrodiziji i njezinim još pokvarenijim kćerima, ne bi li nekako slomio — kako je govorio — njezinu ludu tvrdoglavost. Uzalud, ipak, bijahu sva njegova nagovaranja i prijetnje zlih žena. Agata bi im govorila:

— Moja se volja oslanja na stijenu, a ta stijena je Krist. Vaše su riječi kao vjetar i vaša obećanja kao bujica koja bi mogla srušiti kuću na pijesku, ali ne moju, koja počiva na toj stijeni. Isprazne su vam sve vaše lijepe riječi i sva vaša đavolska pokvarenost. Ja ostajem vjerna sebi i svojoj jedinoj ljubavi — Isusu Kristu!

Afrodizija, razočarana i nemoćna, poručila je Kvincijanu:

— Časni konzule, lakše bi bilo tukama zdrobiti granit i dahom iz usta rastopiti čelik, nego slomiti Agatinu volju.

Konzul tada dade dovesti djevojku Agatu pred sebe, te je upita:

— Kakvog si roda i kako se osjećaš?

— Plemenitoga sam roda i posve slobodna — odgovori ona.

— Ako si slobodna, zašto se onda ne ponašaš u skladu sa svojim plemenitim rodom?

— Jer sam službenica Kristova; Krist me je svojom ljubavlju osvojio i zarobio.

— Kako možeš kazati da si slobodna i ujedno službenica, ropkinja Kristova?

— Služiti Kristu i, ako hočeš, biti njegovim robom, najveća je i najmilija sloboda. Ti to ne možeš razumjeti, jer si rob svojih strasti i svojih nemoćnih bogova.

Za Kvincijana bilo je to već previše. Bacio ju je u tamnicu, a kada se ni drugoga dana nije htjela odreći Krista i žrtvovati bogovima, predao ju je mučiteljima, ali pod uvjetom da joj sačuvaju život. Tako i trećega i četvrtoga dana, ali bi ona uvijek smireno govorila:

— Radujem se ovim mukama kao čovjek kojemu se ostvaruje davna životna želja. Kao što pšenično zrno ne može postati kruhom prije nego bude očišćeno i samljeveno, tako ni ja ne mogu ući u raj prije nego budem očišćena i samljevena u žrvnju ovih muka...

Razočaran i bijesan, bezdušni konzul naredi da joj krvnici kliještima otkinu djevojačke grudi.

— Bezbožni i okrutni tiranine — reče na to Agata — nije li te stid da nemoćnoj djevojci otkidaš ono čime te tvoja majka dojila?

Nakon tih muka krvnici je bezdušno ostaviše u tamnici bez njege, bez okrepe i bez kapi vode. I gle! Dok se ona molila i predavala u ruke Božje, najednom se — usred noći — pojavi pred njom časni starac, koji je ohrabri ovim riječima:

— Podnijela si za ime Isusovo strašne muke, no tvoje su nadahnute riječi za konzula bile još i veće. Ja sam apostol Kristov. On me poslao da te ozdravim!

To rekavši, starac je nestao, a Agati iscijeliše sve rane na njezinu prekrasnom djevojačkom tijelu. Dok se to zbivalo, neko čudesno svjetlo obasjalo je tamnicu tako snažno da su se čuvari dršćući razbježali, ostavivši otvorena tamnička vrata. Na poziv nekih od njih da i ona pobjegne, mirno je odgovorila:

— Ne, to neću učiniti! Kad bih pobjegla, izgubila bih krunu pripravljenu mi od moga ljubljenoga Isusa, a čuvari bi zbog mene bili kažnjeni i pogubljeni.

Ni to čudo nije ganulo kameno srce konzulovo. Pozvavši je preda se, upitao ju je:

— Tko te je ozdravio?

— Onaj koga ti ne priznaješ i u nama kršćanima progoniš — Isus Krist, Sin Božji i naš ljubljeni Spasitelj.

— Zar se još uvijek usuđuješ spominjati to mrsko ime? Vidjet ćemo hoće li te opet ozdraviti i spasiti od same smrti!

I dok su je tako ponovno podvrgavali najraznovrsnijim mukama, grad se silno potresao, kuće se počele rušiti, more prelijevati preko obala da dokrajči ono što ne učiniše ruševine. Pod ovima pogiboše i dva konzulova savjetnika. Videći to, silan se narod skupi pred Kvincijanom i predbaci mu da se sve to događa zbog njegove okrutnosti prema nevinoj Agati. Badava! Nisu pomogla ni njihova zaklinjanja, nije ga prestrašio potres, nije ga ganula Agatina postojanost, nije se zamislio nad čudom njezina ozdravljenja, niti nad ostalim čudesima koja su se pri tom zbivala. Dao ju je, izmučenu i iskrvavljenu, ponovno baciti u tamnicu. Ušavši u nju, Agata se ovako pomoli: "Gospodine Isuse Kriste! Ti si me ljubio i čuvao sve od moga dolaska na ovaj svijet; sačuvao si me neporočnom u duši i tijelu; dao si mi snagu da za tebe podnesem najstrašnije muke. Sada, kada se iz ljubavi prema tebi rastajem od ovoga svijeta, primi me milostivo u svoje božansko naručje, obraduj me svojim svjetlom i dobrotom!" Izgovorivši te riječi, blago usnu u Gospodinu. Bijaše to oko 253. godine, za vrijeme vladanja cara Decija.

* * *

Nad Agatinim grobom, u koji je neustrašivi kršćani pobožno položiše, počeše se događati mnoga čudesa. Videći to, i sami pogani bijahu potaknuti ne samo da joj se obraćaju u svojim nevoljama, nego i da se obrate na vjeru koju je ona tako junački posvjedočila svojim životom i mučeničkom smrću. Svi su govorili: "Agata nam je svjetlo u tami ovozemaljskoga prolaznog života." Kako i ne bi! Agata — a to ime znači Dobra, Dobrila — svojom je dobrotom ukazala na prave, neprolazne vrijednosti, za koje se i život isplati žrtvovati: život za Boga i u Bogu, ljubav i predanje Isusu Kristu, koji nas Bogu sigurno vodi, do vječnoga blaženstva i sreće na nebesima, u Božjem svjetlu i zagrljaju.

Kvincijan, želeći se domoći bar Agatina bogatstva, pošao je prema njezinu domu, no na putu ga zateče strašna sudbina: konji se poplašiše, te ga jedan ugrize a drugi udarcima nogu strovali u rijeku. Kažu da se njegovo tijelo netragom izgubilo u valovima rijeke.

Koje li sudbine dobrih, a koje zlih ljudi! Koje li onih koji svoje pouzdanje i život stavljaju u Božje ruke, a koje onih koji se uporno opiru Isusovoj milosti i njegovoj ljubavi!

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

NOVE KNJIGE I ČASOPISI

Dr. fra Leon Petrač: KRŠĆANI BOSANSKE CRKVE — Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. Cijena 95 kn. Narudžbe prima: Svjetlo riječi, Splitska 39, 71000 Sarajevo, BiH.

Fra Nikola Radić: DR. FRA JURE RADIĆ (1920-1990) — Život i djelo prof. teologije, liturgičara, pisca i urednika. Cijena 150 kn (tvrdi uvez). Narudžbe: Zbornik "Kačić", Šetalište kard. A. Stepinca 1, 21230 Sinj.

Thomas Merton: ŽIVOT U BOGU — Razmišljanja o duhovnom i milosnom životu na kojemu izrasta kontemplativni život, što vodi do sjedinjenja s Bogom. Narudžbe kod: Samostan sv. Klare, Ul. sv. Klare 1 A, 21000 Split.

S. Ilijana T. Cvetnić, OCD: OSTALA JE SAMO RADOST — Život i djelo majke Regine Terezije od Isusa. Cijena 60 kn + poštarina. Narudžbe prima: Samostan Kraljice Karmela - Brezovica.

P. Dragan Majić, DI (uredio): KALENDAR SPOMENICA objavljena prigodom 220. obljetnice crkve u Savskom Nartu. Narudžbe kod izdavača: Župni ured Savski Nart, Nartski Jalševec, Zagrebačka 2, 10370 Dugo Selo.

Zbornik "KAČIĆ" — svezak XXIX. Teme: Književnost hrv. realizma i "Vijenac" o Bosni i Hercegovini poslije Šenoine smrti; Tri hrv. plemkinje franjevačke trećoredice; Životne odrednice klasičnog obrazovanja - jučer, danas, sutra... Narudžbe: Zbornik "Kačić", Šetalište kard. A. Stepinca 1, 21230 Sinj.

SLUŽBA BOŽJA — br. 4/98. Teme: Duh Božji u Bibliji; Prevođenje liturgijskih tekstova; Uzorak bogoslužja za mlade; Počast oltaru za vrijeme časoslova... Narudžbe: "Služba Božja", Franjevački put 1, 21300 Makarska.

CRKVA U SVIJETU — br. 4/98. Teme: Kršćanski Zapad i zemlje u tranziciji; Uloga vrijednosti u razvoju gospodarstva; Etika poslovanja i poduzetništva; Političke religije i novo mirotvorstvo... Narudžbe kod: "Crkva u svijetu", Zrinsko-frankopanska 19, 21001 Split, pp 329.

BOGOSLOVSKA SMOTRA — br. 3/98. Iz sadržaja: Svijet u Bauerovu Naravnomu bogoslovlju; Isus Krist Sin Božji i Veliki svećenik Isus proklinje smokvu, ili...?; Sloboda u Kristu; Društveno-kulturno ozračje u kojem se događa katehizacija... Narudžbe kod izdavača: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Kaptol 29, 10001 Zagreb, pp 432.

>[SADRŽAJ]<


ZAHVALJUJU...

U. P. iz Novalje zahvaljuje dragom Isusu, Majci Božjoj, sv. Antunu, sv. Josipu, sv. Nikoli Taviliću, sv. Leopoldu Mandiću i ostalim svecima za zdravlje djece i za svoje zdravlje, jer je bila jako bolesna. (Prilog za Kruh sv. Antuna)

Ljubica Androić iz Virja iskazuje neizmjernu zahvalnost sv. Antunu, Blaženoj Djevici Mariji, sv. Leopoldu i bl. Alojziju Stepincu za zagovor kod Isusa i za isprošene milosti u gotovo bezizglednoj situaciji sinovljeve bolesti srca. Preporučuje se i dalje, po Božjoj volji, zagovoru i zaštiti svojih dragih svetaca.

Milka Talijančić iz Igrana zahvaljuje sv. Antunu na primljenim milostima i unaprijed im preporučuje sebe i svoju obitelj. (Prilog za Limenku sv. Ante)

Barica Grubišić iz Oroslavja zahvaljuje sv. Antunu Padovanskom za sve milosti što ih je dobila i za nađene izgubljene stvari. (Dar za Kruh sv. Ante)

Ljubica Matejčić iz Rijeke kao zahvalu Majčici Božjoj, sv. Anti, sv. Leopoldu i sv. Josipu za uslišane molbe šalje prilog za Kruh sv. Ante.

E. Š. i sestre iz New Jerseya zahvaljuju Blaženoj Djevici Mariji i sv. Anti na svim milostima i preporučuju se i dalje njihovu moćnom zagovoru. (Prilog za Kruh sv. Ante)

Danica Jelić iz New Yorka zahvaljuje sv. Antunu za sve milosti primljene po njegovu zagovoru, te se preporuča i unaprijed. (Prilog za Kruh sv. Antuna)

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET...

KRISTOVA CRKVA I NOVO DOBA

VODENJAKOVE SPLETKE

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

Prije nego načinimo sljedeći korak u najavljenom prikazu, smatrali smo nužnim iznijeti pred čitatelja neka naša zapažanja i razmišljanja nad situacijom vremena i prostora u kojima živimo.

Novodobna duhovnost može se opisati kao mreža pojedinaca (gurua i učitelja), grupa, inicijativa i mikropokreta, koja se tka i širi s namjerom globalne preobrazbe društva, transformacije ili preporađanja za Novo doba. "Mreža bez vođa, a ipak velike snage, na djelu je da u ovaj svijet uvede radikalnu promjenu. Njezini su članovi napustili određena temeljna shvaćanja zapadne misli, i možda su čak prekinuli i kontinuitet povijesti. Ta je mreža Blaga zavjera u znaku Vodenjaka. Zavjera bez političke doktrine. Bez proglasa." (R. Gibellini)

Dva saveza

Naše prvo zapažanje, s obzirom na gornju temu, odnosi se na kršenje Riječi Dekaloga u ovim pokretima, tog ugovora između Neba i Zemlje, sastavljenog u deset točaka, koje nazivamo deset Božjih zapovijedi. Ne bi li svoj narod vratio na pravi put, Bog mu je slao proroke i predavao ga u ruke neprijateljeve. Učinci su, nerijetko, bili porazni, o čemu s dubokom boli progovara sâm Bog kroz usta svojih proroka: "Jao, grešna li naroda, puka u zlu ogrezla, roda zlikovačkog, pokvarenih sinova! Jahvu ostaviše, prezreše Sveca Izraelova, njemu su okrenuli leđa. Ta gdje da vas još udarim, odmetnici tvrdokorni?" (Iz 1, 4-6)

Značenje Crkve

U krvi svoga Sina Bog je sklopio novi i vječni Savez s novim Izraelom, koji se zove Crkva. Crkvu ne čine zgrade, nego je ona živi organizam, sastavljen od Glave i Tijela. Krist je glava, a Crkva je njegovo tijelo. Kroz čitavu povijest bilo je "vjernika" koji su se hvalili "viđenjima" i "objavama" koje su primali s neba, pa su sebe zbog toga smatrali "višima" i odbijali se pokoriti sudu onih koje su apostoli postavili nadglednicima. Tako su nastali neredi i u Kolosima, i to već za života sv. Pavla, koji u svom pismu svemu pretpostavlja vjernost objavi koju su apostoli predali i Crkvi koja je tijelo Kristovo: "Nitko neka vas ne potcjenjuje zato što on sâm uživa u ‘poniznosti i u štovanju anđela’, zadubljuje se u svoja viđenja, bezrazložno se nadima tjelesnom pameću svojom, a ne drži se Glave, Njega od kojeg sve Tijelo, zglobovima i svezama zbrinuto i povezano, raste rastom Božjim." (Kol 2, 18-19)

Crkva i Novo doba

Za duhovnost Novog doba Crkva postaje glavni kamen spoticanja. Novo doba odbacuje svaki vid institucija i naviješta njihov pad. Astrološka pozadina duhovnosti Novog doba pridonosi još radikalnijem udaljavanju od kršćanstva. Prema ezoteričnim spekulacijama, naše Sunčeve godine treba unijeti u kozmičku godinu. Jedna kozmička godina traje oko 24.000 Sunčevih godina i označuje vrijeme potrebno Suncu da prođe dvanaest zodijačkih znakova. Kozmička godina dijeli se na dvanaest kozmičkih mjeseci, prema dvanaest zodijačkih znakova, od kojih svaki traje oko 2.000 Sunčevih godina. Prijelaz kozmičkog mjeseca Ribe u kozmički znak Vodenjaka, koji se sada događa, određen je da izazove "promjenu paradigme" u ljudskoj civilizaciji, uvođenjem "preobrazbe svijesti" na planetarnoj razini. Tu preobrazbu svijesti imaju ostvariti razne tehnike, meditacije, pojedinci, grupe... čiji će prikaz uslijediti.

Ovo razilaženje od Crkve može biti naglašeno ili prešutno (čak i pod krinkom pobožnosti). Izraziti predstavnik prvog ogranka, uz ostale, jest Red orijentalnih templara (O. T. O.), u čijoj svetoj "Knjizi Zakona", koju je za "Novi Eon" Aleisteru Crowleyu u travnju 1904. godine u Kairu diktirao "Aiwass", koji se predstavio kao "glasnik onih sila koje sada vladaju Zemljom", čitamo: "Svojom glavom Sokolovom Isusove oči kljujem dok on na križu visi." (Knjiga Zakona, 51) "Nek’ nedirnuta Marija bude raščetvorena na kotačima: nek’ zbog nje budu sve čedne žene potpuno prezrene među vama!" (Knjiga Zakona, 55) Među uputama za žrtvovanje piše: "Žrtvuj stoku, malu i veliku: zatim dijete." (Knjiga Zakona, 12) "Najbolja krv je od lune, mjesečna; zatim svježa krv djeteta, ili kapljuća iz hostije nebeske; zatim od neprijatelja; zatim od svećenika..." (Knjiga Zakona, 24)

Drugi vid vješto se prerušio u ruho pobožnosti. Time se želi reći kako se velik dio njihovih učitelja često doimlje vrlo "pobožno": "On moli i zaziva ime Božje kod terapije" — objašnjavaju zavedeni vjernici. No, Bog u ovim pokretima jest bezoblična sila, (kozmička) energija, svijest, inteligencija... Iz ove konstatacije se ne isključuju ni vještice i vračári. U "pobožnosti" ih nitko ne može nadvisiti. Oni su najpobožniji. Prepobožni. (Nepobožni i prepobožni najmanje su — Božji!) Nisu im strane nikakve privatne pobožnosti i objave (naglašavamo ovo privatne!), meditacije, hodočašća (napose na mjesta ukazanja), prepričavanje neobičnih događaja, čudesa, molitveni "lanci" (Judi i Šimunu Tadeju, Srcu Isusovom...), a prepoznatljivi su po klasičnoj magijskoj formuli: "Izrecite ovu molitvu šest puta dnevno u tijeku devet dana i ostavite jedan njezin prijepis u crkvi svakoga dana. Vaša će molitva biti uslišana prije devetog dana, ma koliko beznadno izgledala", i sl... Uopće nemaju problema sa spajanjem svoga "katoličog uvjerenja" (ali ne i opredjeljenja!) s privatnim objavama raznih učitelja, istočnjačkih gurua, vidovnjaka i magijskih praksi (jer, po njihovu mišljenju, magija i astrologija su znanost! — Napominjemo da, unatoč sličnosti koju magija pokazuje i s religijom i sa znanošću, magija je bijedna karikatura i religije i znanosti!). Na temelju dosadašnjeg promatranja stekli smo uvjerenje kako se iza takvih "pobožnih" maski nerijetko skriva i otvoreno neprijateljstvo prema institucionalnoj Crkvi i hijerarhiji...

Crkva je ustanova božanskog porijekla koja nastavlja djelo Isusa Krista na zemlji do Njegovoga ponovnog dolaska. Crkva je vidljiva (putujuća — ova na zemlji) i nevidljiva (trpeća — ona u čistilištu, i proslavljena — ona u nebu). Ona je sveta, jer je svet Krist iz čije se krvi ona i rađa, ali u svome krilu nosi i grešnike. Sljedbenici novodobnih duhovnosti raspoznaju se i po tome što nadasve ističu ljudska (ne)djela u povijesti Crkvi, zla pojedinih bolesnih članova Crkve, koji su svojim životom (nekad i danas) umanjili njezino svjedočanstvo u svijetu. Oni to ističu ne zato da bi se sami obratili ili potakli druge na obraćenje, nego da bi odvratili članove od Crkve.

Sv. Franjo je dobro znao lučiti ljudske od božanskih stvarnosti unutar same Crkve. Velika mističarka bl. Faustina Kowalska će zapisati riječi koje posebno danas trebamo češće dozivati u svijest: "Božja svetost izlivena je na njegovu Crkvu i na svaku dušu koja živi u njoj — ipak ne u istoj mjeri. Ima duša koje su posve pobožanstvenjene, kao i duša koje jedva imaju života u sebi." Na drugom mjestu blaženica će u zanosu kliktati: "O Crkvo Božja, ti si najbolja majka. Samo ti možeš odgajati i duši darivati rast. Kako je velika moja ljubav i poštovanje prema Crkvi — toj najboljoj majci!"

* * *

Iz iskustva i sami znamo da djeca često odbijaju podložnost autoritetu roditeljâ među ostalim i zato jer su — djeca. To je, nerijetko, samo znak nezrelosti. Ali kad sami postanu roditelji, ili kad postanu punoljetni, onda shvate važnost autoriteta. Treba dobro uočiti da i situacija u Crkvi odražava stanje koje je, dobrim dijelom, daleko od "punoljetnog kršćanstva". Primili su sakramente, ali nisu usvojili duh Kristov i logiku Božju. Dio "vjernika" današnjeg vremena nalik je čovjeku koji pored velikog sata na crkvenom tornju, koji upravo otkucava podne, zaustavlja prolaznike i pita ih za vrijeme, jer u crkveni sat ne gleda od kada se zamjerio župniku. Iz ovoga se, na žalost, ne može izuzeti ni one koji nose crkveno odijelo, a svojim životom i sami pridonose sablazni širokih slojeva zbog odbijanja prihvaćanja pretpostavljenog autoriteta i zbog istjerivanja vlastite pravde. Da nam govor bude što razumljiviji, poslužit ćemo se još jednom bilješkom spomenute blaženice: "Jednom mi reče Isus: ‘Pođi majci predstojnici i zamoli je da ti dopusti nositi sedam dana pokorničku košulju i jednom ustati u noći i poći u kapelu.’" Tu molbu Majka je bl. Faustini odbila, uz napomenu: "Kad Vam Isus podari orijašku snagu, onda ću dopustiti pokorničke vježbe." Vraćajući se, ona susretne Gospodina, komu se potuži: "Ti mi zapovijedaš moliti za dopuštenje pokore, a Majka to ne želi dopustiti." Tada joj Isus odgovori: "Bio sam nazočan kod ovog razgovora s predstojnicom i sve znam. Ne tražim tvoje pokorničke vježbe, nego poslušnost. Time mi iskazuješ veliku čast i stječeš zasluge."

Ovakav životni postupak pretpostavlja vjeru, i to duboku vjeru. A danas je vjera u ozbiljnoj krizi.Vjera je ustupila mjesto praznovjerju. Mnoštvo kršćana još uvijek udara rukom o stol — da se ne urekne!, pljuju kad ispred njih preko puta prijeđe crna mačka — da bi "otcoprali", "zaviruju" u horoskop, pa makar samo iz razonode! Duh i logika ovoga svijeta, čini se, probili su i tisućljetne crkvene strukture, pa se događaju skandali o kojima s boli slušamo i u javnim medijima. I crvenimo se. Ne može li se na to odnositi i još jedna Isusova objava bl. F. Kowalskoj: "Gledaj i vidi ljudski rod u sadašnjem stanju." "U istom trenutku" — piše blaženica — "ugledala sam strašne stvari: Krvnici se udaljiše od Isusa, a bičevanju pristupiše drugi. Uzeše bičeve i nemilosrdno udarahu po Gospodinu. Bili su to svećenici, redovnici, redovnice i najviši crkveni dostojanstvenici, što me je jako čudilo, a pridružiše im se i svjetovne osobe različite starosti i različitih staleža. Svi iskališe svoj bijes na nedužnom Isusu..."

Spomenute udarce, očito je, Isusu zadaju naši grijesi. I tu nema razlike između klerikâ i laikâ. Nije po samom izboru svetiji onaj koji je odabrao Bogu posvećeni život ("Početi svi znaju — ustrajati samo sveci." J. Escriva). Svatko će pred Bogom odgovarati za svoje postupke, pa i za sablazni. Tko je u zajednici obavljao odgovorniju službu, bit će strože prosuđivan. No, tuđi nemar, pa bio to nemar i svećenikâ, biskupâ ili papâ, ostalim članovima Božjeg naroda ne može i ne smije biti isprika da opravdavaju svoj nemar u izvršavanju Njegovih zapovjedi ili svoje distanciranje od Crkve koja je tijelo Kristovo i u kojoj on sâm prebiva.

* * *

Novim pokretima najpodložnije su osobe koje imaju oskudno znanje o Crkvi, od koje su se udaljile i nemaju vjerskog iskustva. A glasnici Novog doba to majstorski koriste.

Pri blagoslovu obiteljî susreli smo i katolike koji su, umjesto Biblije, na stol stavili objave koje je izdao "Univerzalni život", ili uopće ne primaju svećenika u stan, jer su postali Jehovini svjedoci. Neki drže u kući Sai Babinu sliku; štoviše, postoje čak i medaljice s likom Sai Babe s jedne strane, a s druge strane s likom Isusa Krista. Pri tome, dakako, oni "ne vide što je u tome loše". Iz toga nam se čini hitno potrebnim obnavljanje kateheze o Crkvi. Jer kad osoba pristupi nekom od spomenutih učenja, počinje osporavati Crkvu kao autoritet, a svakom predstavniku Crkve koji bi upozoravao na slična zastranjenja ona bi odmah našla neku manu i pozivala ga da izvadi najprije "brvno iz svoga oka", da se bavi "drugim gorućim problemima"... pokazujući pri tom "najvišu moguću ljubav i toleranciju", dokazujući kako istih u Crkvi i kod njezinih članova jedva da i ima, ali o čemu oni, na koncu, "ne žele suditi". No, ako ipak uzmanjka dokaznih materijala, u rukavu postoji uvijek snažan argumenat koji "sve pokriva", a to su inkvizicija i križarski ratovi. Možda bi ove dvije teme crkvene povijesti trebalo svim vjernicima bolje osvijetliti, jer još uvijek mnogi na njih nasjedaju. U prikazu koji će uslijediti molimo čitatelja da ove napomene ne izgubi iz vida, a druge ćemo pravovremeno dodavati

. (2 — Nastavlja se.)

>[SADRŽAJ]<


DUHOVNA OBNOVA

MIJENJATI SVIJET MIJENJAJUĆI SEBE (4)

DUH POTIČE NA DJELOVANJE

Što novo, na planu duhovne i materijalne obnove, pred ulazak u novo tisućljeće kršćanstva, planiraju učiniti ili već čine naše redovničke zajednice, pitali smo nekoliko redovničkih poglavarica i poglavara.

S. AGNETA TADIĆ-ŠUTRA, generalna poglavarica sestara milosrdnica

"Upravo je u tijeku intenzivnija molitvena i radna priprava za naš Generalni kapitul. Želimo se 'pronaći', gdje smo. S tim ciljem nedavno smo imale susret Generalne uprave s upravama svih provincija i delegatura. Iskreno i otvoreno, pred Bogom i pred vlastitom savješću, najprije smo pokušale postaviti našu zajedničku 'duhovnu dijagnozu'. Ona otprilike glasi ovako: 'Anemične smo, ali ne i nasmrt bolesne.' Dakle, potrebna nam je 'duhovna infuzija', te osposobljenost za nove hrabre iskorake.

Komunizam nas je opljačkao. Oteli su nam škole i bolnice. Ranili su nas progonima i prisilili na 'svaštarenje', radi spasavanja gole egzistencije. To je predugo trajalo i pogodovalo je našem opuštanju i okoštalosti.

Novi izazovi su tu, a mi za njih, kao i naša Crkva, nismo dovoljno spremne - ni duhovno, ni strukovno. Brojem opadamo, pa je tu i problem pomlađivanja. Svu ljubav i pažnju dugujemo našim starijim sestrama. One su nam ogledalo vjernosti i požrtvovnosti. Novi naraštaji sa sobom donose nove vrednote, ali i bolesti ovoga svijeta, stoga želimo veliku pozornost posvetiti upravo odgoju za prepoznatljivo milosrdničko poslanje. Ne ide lako, ali ide... Ja vjerujem da i dragi Bog, u svojoj brizi za nas i za svijet, jedva čeka da nam pritekne u pomoć u našim nastojanjima.

Naš Kapitul, odnosno Generalna skupština, pomoći će nam svojim programskim uputama, ali u svemu je prevažna osobna i zajednička duhovna raspoloživost svake sestre i svake zajednice. Temeljitom posvetom trebamo se snažno suprotstaviti vjetrovima svijeta i svjetovnoga u nama i među nama. Kako bi naš sv. Vinko Paulski rekao: 'Treba u svakom pothvatu Bogu dati vremena da nam očituje svoju volju.'

Mi smo Božja svojina i ako bi svijet u nama više prepoznavao sebe nego Isusa, izdale bismo svoje poslanje. To ne daj, dragi Bože!"

FRA ILIJA MIŠKIĆ, provincijal franjevaca konventualaca

"Naša provincija na svom prošlom redovitom kapitulu, koji je održan prošle godine, stvorila je duhovno-pastoralni program, koji će nam omogućiti da odjelotvorimo svoju franjevačku prisutnost, te da naša prisutnost bude znakovita i plodonosna u ovom našem vremenu i u prostorima na kojima djelujemo. Program je nadahnut dokumentima Crkve, Reda i Provincije.

Napajanje na Franjinim izvorima i posadašnjenje franjevačke karizme unutar svih naših bratstava mora dati pečat našem osobnom životu, kao i našem apostolskom djelovanju. To se odnosi prije svega na molitvu i na život s Bogom, na bratski život, na proročko svjedočenje u svijetu i na djela milosrđa i ljubavi.

Kao redovnici potpuno se predajemo Bogu, te zato trajna povezanost s Bogom po molitvi treba biti naša prva i najvažnija dužnost. Duh molitve, pobožnosti i pokore, po primjeru sv. Franje, treba dobiti puno veću važnost i prožimati svekoliko življenje i djelovanje braće. Ono što posebno karakterizira nas franjevce konventualce jest svakodnevno zajedničko slavljenje euharistije, te zajednička molitva i razmatranje.

Takav molitveni život nužno vodi učvršćenju bratskog života u zajednici. Ona je izraz zajedništva i međusobne bratske povezanosti. Osim toga, naši samostanski kapituli trebaju biti sve više mjesta susreta braće, gdje će pojedina braća moći iznijeti svoje probleme, poteškoće, svoje prijedloge, ali i svoje radosti. Bratski život, kao i svaki drugi život u zajednici, uključuje i spremnost na odricanja i na žrtve, te međusobno prihvaćanje u različitosti.

Po uzoru na sv. oca Franju, naša temeljna apostolska djelatnost jest biti u službi Crkvi i širiti posvuda Kristovo kraljevstvo. Osim temeljnog apostolata, a to je svjedočenje životom, mi kao zajednica moramo poticati ekipni rad u apostolskom životu i djelovanju. Nastavit ćemo i još više širiti karitativnu djelatnost u Provinciji, te promicati misijski duh. Naš apostolski život u službi je Bogu i ljudima kojima smo poslani, a u ovim vremenima smo na poseban način pozvani pripomoći duhovnoj obnovi našega naroda i naše domovine."

S. SLAVICA BALIĆ, provincijalna poglavarica sestara franjevki misionarki iz Asiza

"Kao što se cijela Crkva priprema za Veliki jubilej, tako se i naša mala franjevačka Družba, koja je ujedno i misijska i međunarodna, želi na svoj način pripremiti i pridonijeti duhovnoj obnovi.

Na generalnoj skupšini u Asizu nedavno smo raspravljale o temi: ‘Zajednica — mjesto gdje nas Krist okuplja i kamo nas šalje’. Redovništvo se kroz zajednički život i kroz zajedništvo na osobit način očituje u znaku svjedočenja. I naše zajednice zaista trebaju biti svjedočke — prepoznatljivi znak Božje prisutnosti i njegova milosrđa svijetu. Zato mi stavljamo naglasak na molitvenu dimenziju, na njegovanje zajedničke i osobne molitve, na euharistijsko klanjanje i na čitanje Božje riječi.

Kontemplativna dimenzija u odnosu na poslanje prisutna je na svim stupnjevima našega odgoja. Mlade djevojke upućujemo na ono temeljno: na molitveni i duhovni život, ali prije svega ih svojim životom i radom nastojimo oduševiti za redovničko zvanje. To nastojimo ostvarivati i kao zajednica i pojedinačno. U duhu naše karizme, na srcu su nam osobito osamljene i siromašne osobe, obitelji u poteškoćama, koje smo sve ove godine pomagale materijlno i moralno. Napose pomažemo potrebite roditelje i rodbinu svojih sestara.

Mi same nastojimo živjeti vedrim, jednostavnim i siromašnim načinom života, kako bismo bile solidarne s narodom. Primjeri oskudice u obiteljima često su nam izazov i poticaj za preispitivanje našega življenja siromaštva i prihvaćanja životnih situacija. Mi smo ‘malo stado’, a u duhu franjevačke malenosti, utjelovljene među pukom, evangeliziramo i dopuštamo drugima da nas evangeliziraju."

Razgovarao: MARKO PUŠKARIĆ

(4 - Nastavlja se.)

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

DOPISI I MIŠLJENJA O "VERITASU"

Nakon našega poziva, a neki su to učinili već i prije, dobili smo više pisama naših čitatelja i pretplatnika, kao i onih koji to tek žele postati. Usmene i telefonske pohvale i primjedbe ova rubrika ne može prenijeti niti zabilježiti, ali Uredništvo i Uprava lista i ta mišljenja imaju na umu. Zahvaljujemo svima, potičući i druge da nam pišu i da nam se javljaju.

FILIP iz Zadvarja: "U našem 'Veritasu' br. 12/98, na str. 19, objavljena su mišljenja novinara i suradnika koji u njemu pišu o budućnosti lista. Uredništvo ističe da bi rado pročitalo i mišljenja onih koji list čitaju, a kako sam i ja jedan od tih, sve od prvih dana izlaženja lista, rado bih iznio i neka svoja promišljanja. Zabilježio bih na početku svoja prisjećanja na kontakte s 'Veritasom' koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, a nastavljeni su do današnjih dana. Prisjećam se da sam se u jednom ili u dva broja javio kao suradnik vašega i našega lista. 'Na tom svijetu stalna samo mijena jest', reče naš veliki pjesnik, mijena u ljudima, u društvu, u crkvenim strukturama, pa i u vjerskom tisku. Prisjećam se sjajnih urednika i suradnika lista i njihovih brilajntnih promišljanja. Usudio bih se reći da mi je 'Veritas', uz roditelje, bio i odgajatelj u mojoj mladosti i u sazrijevanju. Pored uglednih i velikih imena našega lista, koje su spomenuli suradnici u spomenutom broju, ja se s poštovanjem i simpatijom sjećam i onih s kojima sam se preko tekstova u 'Veritasu' upoznao, kao g. Jakova Sedlara, odmjerenog i misaonog suradnika-estetičara, vehementnog Ivice Karamatića i drugih.

Dragi su mi i noviji Mašini tekstovi i tekstovi novih urednika, ali držim da je velika duhovna vrijednost sve što je u listu za nas napisao Celestin Tomić. Kada bi se neki njegovi tekstovi i ponavljali, ne bi bili suvišni, niti dosadni mlađim čitateljima.

Želje i mogućnosti za sutra? Moja generacija voljela je i cijenila 'Veritas', osobito onaj dio koji je bio zauzet trepljenjem i odricanjem za neke ideale. Vjerojatno i novi naraštaj mladića i djevojaka u najnovinim teškim iskušenjima, mladi koji pokazuju visoku nacionalnu hrabrost, ima potrebu za kvalitetnim moralnim i vjeričkim štivom. Neka to bude ovaj list."

NOVA PRETPLATNICA iz Čakovca: "Poštovani, kako već dugo nisam u mogućnosti kupiti ‘Veritas’ kod nas u župi, već se dovijam na razne načine (uglavnom mi ga dobri ljudi i prijatelji kupe u Zagrebu!), molim vas uputite me kako mogu postati redoviti pretplatnik na tako mi dragi list."

Uprava "Veritasa": Draga gospođo, Vi i svi koji žele primati "Veritas" na svoju kućnu adresu, jednostavno nazovite Upravu lista, pišite nam ili pošaljite faks s osnovnim podacima, a mi ćemo vam odmah poslati list i objasniti vam kako se najjednostavnije možete pretplatiti. Sve podatke o "Veritasu" možete naći na drugoj (omotnoj) stranici lista. Hvala!

ČITATELJICA iz Zagreba: "U prvoj polovini prosinca prošle godine jedna mi je mamica rekla da je na Radio-Mariji iznesen negativan stav prema svescima Marije Valtorte. Ja imam sve te knjige, a o njima je najpozitivnije govorio pokojni o. Ivon Ćuk, bivši urednik ‘Veritasa’. Tko je on bio, dovoljno je pročitati ‘Veritas’ br. 2/79 ili 2/83, kao i još dosta drugih. Budući da te knjige i danas čitam s ljubavlju i pobožnošću, neugodno me iznenadilo da netko od crkvenih ljudi može dati takav sud. Kako vidite, nisam baš jaka na peru, ali morala sam se nekom izjadati."

BOGOLJUB iz Dubrovnika: "Molim poštovano Uredništvo da me ispiše iz članstva pretplatnika glasnika, "Veritasa". Razlog nije u nezadovoljstvu uređivanjem i sadržajem meni veoama dragog glasnika, već jednostavno zato jer sam ja već zašao u duboku životnu starost, pa ne želim da moji nasljednici poslije moje smrti ne podmiruju redovitu godišnju pretplatu na Glasnik. Ja ovim ne prestajem biti revnosni čitatelj Glasnika, jer ću ga do konca svoga života nabavljati na štandu crkvenog tiska. Hvala vam na lijepom uređivanju glasila. Nemojte posustati ni u budućem vremenu, nego nas i dalje hranite lijepom duhovnom hranom, radi čega će vas dragi Bog uistinu obilato nagraditi. Kad umrem, sjetite me se makar jednom i mene u euharistijskom slavlju za vaše čitatelje. Hvaljen Isus i Marija."

ZVONIMIR iz Daruvara: "Kao dugogodišnjeg pretplatnik glasnika 'Veritas' veoma me obradovala prekrasna fotoreportaža pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, koja je objavljena na naslovnoj i na zadnjoj stranici 'Veritasa' br. 11/98. Čestitam vam na tome. Na str. 15 zamijetio sam fotografiju sarkofaga i tijela našega Blaženika snimljenu u zagrebačkoj prvostolnici. Ja imam mnoge fotografije kard. Stepinca još od 1939. godine, a neke sam i sâm snimio. Mnoge od njih nalaze se i u spomen-zbirci iza katedrale u Zagrebu, kao i kod mons. Jurja Batelje. Prije nekoliko godina darovao sam i vama na Svetom Duhu slike blagopokojnog Nadbiskupa na kojima obavja blagoslov oltara u crkvi sv. Antuna Padovanskoga. Sada molim vas da mi pošaljete jednu fotografiju Blaženika u sarkofagu. Unaprijed zahvaljujem."

Uredništvo: Hvala na pohvalama i ohrabrenjima, a fotografije ste, nadamo se, primili.

NIKOLA iz Rumunjske: "Dragi gospodine Ljudevite. Čitao sam u Glasniku da su u Uredništvu bile neke promjene. Vi ste blizu 26 godina imali veliku dužnost glavnoga urednika lista 'Veritas'. Znamo da su to bile teške godine, ali Duh Sveti lebdio je nad Vama, vodio Vas i sve ste teškoće prebrodili. Svemogući će Vas nagraditi nebeskim darom. Mi Vam samo možemo zahvaliti za sve dobro što ste nam učinili, jer je Vaš Glasnik dopro i do nas Hrvata u Rumunjskoj. Čitamo ga već 6 godina. Sv. Antun neka se Bogu moli da se i unaprijed ovaj list uljepšava, učvršćuje i umnožava.

Razumjeli smo da je novi urednik fra Marko Puškarić. Sigurni smo da će i on ići putem kojim ste Vi putovali, a, ako nebeski Otac hoće, bit će i bolje. U svoje ime i u ime svoje familije čestitam novome uredniku i svim suradnicima.

Primite, molim Vas, ovo naše pismo, i ako smo negdje pogriješili, oprostite nam."

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

ŽUĐENO I NEIZDRŽIVO SUNCE POTPUNE PRAVDE

SAVRŠENA PRAVDA

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Strašna je tajna: apsolutna pravda u nama. I nije nas Bog pozvao da budemo savršeni spoznavatelji dobra i zla. Sasvim drugačije drvo on nam nudi.

Pravda!

Pravda uistinu, potpuna pravda, savršena pravda.

Žudnja za savršenom pravdom u korijenu je ljudskoga bića. Izgleda da naše najdublje potrebe za savršenim životom i svijetom uvijek podrazumjevaju i tu "savršenu pravdu". Gladni smo pravde kao i kruha, a samo nas potpuna pravda može uistinu nasititi. Svaka je polovična pravda donekle i nepravda. Ako se išta očekuje od Boga, savršena Stvoritelja, onda je to da bude savršeno pravedan. Pa ako je ljubav iznad pravde, a jest, ipak, ona nije moguća bez pravde. Nepravednost bitno ometa ljubav. Nepravedan Bog ne bi bio bezuvjetna Ljubav prema svima, već hiroviti silnik, ljudski slab, kockar-Slučaj, potamnjeno svjetlo, pa čak i izvor zla u svijetu; jer nepravda je zlo. Bez pravde u svijetu nema u njemu ni mira ni ljubavi, već nemir i sukob, i ništa nije tako podmuklo, opako i zlosretno kao "pacifiziranje silom" i nepravedan mir, tobožnja "ljubav" ili "opće dobro", a bez prave pravde.

Za pravdom žudimo, u prvom redu, jer se i sami osjećamo pogođeni nepravdom; pa ako nas često pogađa nepravda koja se čini našim bližnjima i drugim ljudima, još se dublje, češće i svakodnevnije susrećemo s doživljajem nepravde prema nama samima. Svakodnevno nas bodu i salijeću muhe sitnih nepravdi, a kadšto i krupnije zvijeri ove vrste; koprcamo se ranjeni, bolni, poniženi. Nepravdu jedemo kao kruh svagdanji, nepravda nas jede svakodnevno, pa kako onda ne bismo čeznuli za pravdom?! Ne za nesavršenom ljudskom pravdom, koja nosi povez preko očiju i prosuđuje tko ima boljeg "fiškala", ne za krvnom osvetom primitivnih plemena, ne za hladnom, pogrešivom, birokratskom i paušalnom pravdom modernih sudnica, ne za pravdom-nepravdom moćnikâ nad nemoćnima; ne za pravdom-mrežom koja propušta velike ribe, a lovi male; ne za objektivnom i izvanjskom pravdom hladnih računala; niti za subjektivnom pravdom pristranih sličica u našemu mozgu, pravdom-slutnjom, neodređenom čežnjom, pravdom-krikom iz dubine; izjeda nas čežnja za istinskom, pravom i potpunom pravdom, pravdom s velikim "P", zbiljskom i savršenom pravdom.

* * *

Takva je pravda bitno religijski pojam. Pojam velikih svjetskih osnovnih religija: kršćanstva, judaizma, islama, hinduizma, đinizma, buddhizma, taoizma, konfucijanizma, mazdaizma. Ili, na primjer, pojam grčkog filozofskog idealizma, od Parmenida i Pitagore, do Platona i neoplatonizma.

Mi kršćani vjerujemo u postojanje takve pravde, jer vjerujemo u savršeno pravednog Boga Stvoritelja.

Takva Pravda onda nije nešto što tek treba biti ostvareno, nekakvi utopijski još-ne-bîtak, etički postulat, ili postulat naših najdubljih potreba. Nešto što će doći tek na kraju vremenâ, u eshatonu, i čemu nema mjesta ovdje u povijesti. Pa sada caruje nepravda. Već, naprotiv, ona jest, i to sada i ovdje.

Ma koliko to paradoksalno i čudno izgledalo i, naizgled, nemalo veze s onim što nam se događa, postojanom proživljavanju nepravde oko nas. Već sada i ovdje mi smo točno mjereni i vagani po Pravdi, svaki naš čin i misao, bez greške, na savršenom Božjem najunutarnjijem računalu, u svijetu stvorenom poput draguljne rozete katedrale, savršeno providnoj mreži činâ i protučinâ, gdje se stalno vrti saldo obračuna spleta nepravdi koje činimo drugima i nepravdi koje od njih primamo, bez greške. Sve se u konačnici izravna, i otkucava točna mjera u svemu; iza svih križeva, kušnji i patnji, naše je djelo i srce izvagano: Bog točno zna; bar tako vjerujemo.

* * *

Pa ipak, upravo je takva savršena pravda — ono najopasnije! Moglo bi nas spržiti ono za čim toliko žudimo! Ukoliko zamijenimo mjesta, pa pravdu stavimo na najviše mjesto, na mjesto samoga Boga, na mjesto Ljubavi.

Savršena je pravda poput Sunca: oslijepi nas kada u nju preduboko i predugo gledamo. Opasno, strahovito, užareno, prevrelo, neizdrživo Sunce. Presjajni Božji plašt. Pa ne vidimo Boga u tome plaštu, Boga koji je blagi lahor, intimna blizina i zajednica blagonaklonih Osoba, međusobno i prema drugima, pa i potpuna i savršena Ljubav i predanje. Trojstveni Bog su savršeno slobodne Osobe, beskrajna otajstvena punina postojanja, koja nam stvaralački i dobrohotno pristupa. Bog koji je i dijaloški Ti, pa iznad svega poštuje našu slobodu, makar je ujedno i Netko toliko dubok i sveobuhvatan da nam pristupa iz našeg iskona i cjeline našeg života, pa je i više od te cjeline života, sa svim njezinim čuvstvenim i sjetilnim bogatstvom, stvoritelj svega, ono najkonkretnije iz čega sva ostala konkretnost proizlazi, ono više od svega.

Nasuprot tome pravda je apstrakcija, zakon i račun; ona je red stvari, tek umna izlučevina, gotovo ništa. Pa ipak, i ona prožima sve, i jedna je od osobina Logosa, Pravednika, Božje Riječi po kojoj je sve stvoreno i prosuđeno, od najsitnijeg atoma do svake ljudske osobe: sve je sređeno u Božjem naumu, pa čak i sve te strahovite i destruktivne prirodne i povijesne sile, koje muče, ranjavaju i ubijaju ljude, ne čine to mimo Božje providnosti, mimo pravde, pa čak ni sâm pakao, ako postoji. Odatle je Sunce vrlo primjerena slika te apsolutne pravde, oko koje se sve naizgled vrti, strahotno, titansko, sveobasjavajuće, svedarivajuće, pa su tek ljubav i osobe ono što nadmašuje i opravdava samu pravdu i njezin apsolutni red, ono što je dublje i izvornije od same pravde, i čemu pravda tek služi.

* * *

Pravda je poput najvišeg anđela, koji može biti i Sotona, ako ga se stavi na mjesto Boga. Pa nema ništa strašnije od pravde bez milosrđa, od pravde koja ne izvire iz Ljubavi i njoj ne služi. Pa su nemilosrdni istjerivači pravde ujedno najdublji izdajice pravde, njezini temeljni krivotvoritelji.

Egocentrično je zrenje apsolutne Pravde škodljivo. Čisti racionalni uvid, koji srce ostavlja hladnim. Neizdrživo Sunce, što ostavlja ledene opekline na srcu. Sebičnost koja samo vlastitu i tuđu sebičnost vidi, led koji se ogleda u ledu, pa vidi samo kazne, i posvuda kaznu koja je isto što i čin, zatvoren krug stanja. Ili, kakav Lucifer, napasnik, sudac i kažnjavatelj, što provodi paklenu pravdu kao vječni krug. Račun, posvuda samo račun, i osamljen ego ulovljen u računsku protežnost, kao u paukovu mrežu.

Ni anđeli ne mogu gledati u taj ponor a da se ne zapale, i iskre kao sjajne zvijezde padalice što sjaje kozmetičkim nebom punim svijeća i sjajnih kuglica, nad jaslicama u kojima bi se Božić trebao roditi, a spašavano dijete uspijeva kroz posrebreno ogledalo svoga zrcaljenog odraza ugledati Nekog, sasvim Drugog, i zavoljeti ga.

* * *

Pravda je kao Sunce. Gledaš li u nju, oslijepiš. Ništa nije toliko opasno kao Pravda. Savršena Božja pravda. Kada se tobože uspneš na Božje motrište i uvidiš njezinu matematičku točnost, pa ništa ne može biti toliko cinično kao matematička teodiceja, jednadžba bîtka, koja sve uspješno objasni, a srce, ipak, ostavi proračunato hladnim. Pravda je Sunce, užareno, neizrecivo moćno, prevrelo, nepodnošljivo; podaruje energiju i kretanje svemu, svaki nepravedan čin povlači golemi stroj izjednačavanja, pa je svijet grdna dinamika, a u njegovoj dubini neizdrživ bljesak! Eshatološka vrata u prozirnu jasnoću!

Pa one duboke ronioce zatvorenih srca uvlači u očaj uzaludna samospašavanja, ostavljene u gustoj mreži egoistične samoće, koja se iz nepravde ne može sama iskobeljati, jer ono spasonosno: ljubav, prisnost i darežljivost u nama, može samo druga ljubav izazvati, i tuđa potrebitost.

"Savršena pravda" je škodljiva i kao opravdanje naše nemilosrdnosti i ravnodušnosti. Ne znam išta tako opasno kao "savršenu pravdu" kad je stavimo na jezik ideologâ i moćnikâ, pa onda njome, u naopakoj teodiceji, pravdamo sve što postoji. Jer, tobože, sve je to Bog stvorio, i sve je po njegovoj providnosti. Sav taj užas međuljudskih odnosa i nepravdi. Pa ne trebamo u ništa dirati. Kao u kakvoj liberalnoj teoriji, koja proizlazi iz apsolutne teokracije. Jer, sve će Bog nagraditi i kazniti, pa čemu se miješati?

Božja se providnost temelji upravo na ljudskoj slobodi. Slobodne odluke ljudi određuju povijest i ljudski svijet, a Božja pravda tek tu povijest sređuje u providonosni red, imajući ljudski slobodan čin kao ishodište. Pa je takva "savršena pravda" nešto sasvim nedovoljno, jer su ljudi više ili manje nepravedni jedan prema drugom, i često nemilosrdni. Makar se na kraju i sve izravnalo.

>>>
Premda je ljudska pravda tek vrlo dalek i blijedi odsjaj božanske pravde, naše pravedničko mucanje i šepanje, kada pokušavamo sami biti pravedni ili nastojimo smanjiti grijeh struktura i nepravedne odnose među ljudima, gdje se obilato razmjenjuju nepravde, ona, ipak, poboljšava svijet. Dok spoznaja "savršene pravde" može opravdati našu neaktivnost u suzbijanju međuljudske nepravde; jer ako će svako dobro biti nagrađeno, a svako zlo kažnjeno, zašto se onda angažirati u promicanju pravde? Zašto uzeti od gavana i dati sirotinji, zašto onemogućiti moćnoga i ojačati slaboga, zašto spriječiti zločinca i zaštititi žrtvu? Zbog pravde? Zbog gole, apstraktne, čiste pravde — ne! Jer, ona je ionako savršena. Ali, da! Zbog ugroženih osoba. Da! Zbog patnikâ da manje pate. Da! Zbog neslobodnih da im se omogući samooslobađanje. Da! Zbog ljubavi. Jer, pravda tome služi. Zato nam je potrebna što bolja međuljudska pravednost, i požrtvovno nastojanje da se ona ozbilji u društvu.
>>>

Savršena Božja pravda ostaje nevidljivom. Najčešće ostaje tajnom skrivenom duboko u nama, duboko iza pojava, kako bismo u slobodi mogli ljubiti, usprkos doživljajima nepravdi; kako bismo bili prepušteni tamnoj noći vjere, milosti i spasu, pa bi nam se i ta neočitost Pravde uračunala u zaslugu. Jer samo je ljubav spasonosna, samo je ljubav svrha svega.

Savršena pravda, dapače, može činiti svijet nalik na spravu za mučenje, dolinu suza i patnje. Svijet onakav kakvim ga mi činimo. Mi ljudi, motori povijesti, činitelji i ispaštatelji. Nalik na pakleni stroj-vrtešku zločina i kazni. Jer smo postojano nepravedni. Mišlju, riječju, djelom i propustom. A, kakvi smo mi, takav je i svijet. Savršena je pravda sasvim nedovoljna za spas, ona je popločeni put u pakao ako ne vodi k tebi, Bože Ljubavi. I što bismo mi bez križa nevinosti i muke ispaštanja? Mi nepravedni?

Jao onome kome se ne čini nikakava nepravda, već je ostavljen svojoj nepravednosti, jao onome koga ne popravljaju nepravde njemu učinjene, već raste u nepravednosti i srce mu biva sve hladnije, pa isijava tamu na bližnje, a da im i ne mora nešto svjesno činiti nažao. Jao onome koji drugima zadaje patnju, a sam je ne prima. Jao onome koji sablažnjava malene, uči druge propasti, širi viruse sebičnosti i beznađa. Božje računalo nitko ne može prevariti. I najsitnija jota tu je zapisana, i svaka vlas je izbrojena; život nam je izmjeren na savršenoj apotekarskoj vazi, kroz sve obrate i paradokse krivice i nevinosti, kroz sve finte naših samozavaravanja, lažnih zasluga i tobožnjih grijeha, tobožnjih kazni i tobožnjih nagrada. Nisu li nam neke nagrade, zapravo, kazne, a neke kazne — nagrade? Na Božjem računalu, koje mjeri ono najsubjektivnije i najunutarnjije: važe dušu i Božji lahor iz kojega ova izrasta.

* * *

Naš je tajni Saldo nedostupan poput užarena Sunca u nama, pa ako ga želimo otključati, rastopit ćemo ruke, a nećemo ući, pa ako ga želimo ugledati, spržit ćemo oči, i ništa nećemo vidjeti. I mozak će nam proključati i duša poludjeti. Strašna je tajna: apsolutna pravda u nama. I nije nas Bog pozvao da budemo savršeni spoznavatelji dobra i zla, kakav je On. Uz sasvim drugo drvo on bi htio privezati zov naše slobode: drvo križa i Ljubavi.

Brigu o našemu Saldu tada preuzima On, dobar znalac svojega računala. Pozvani smo prije svega voljeti, živjeti za druge, i na taj način postajati pravednijima, a sve će nam ostalo On, ako treba, nadodati.

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

PRISPODOBA O OKRUTNOM DUŽNIKU

BOG OPRAŠTA! A ČOVJEK?

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Oprostiti svome bratu... (Mt 18, 23-35)

Prispodobi o okrutnom dužniku prethodi Petrovo pitanje: "Koliko puta da oprostim bratu svome, ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Petar postavlja pitanje savjesti. Gospodin mu je povjerio svoje stado. U tom stadu "braća" se ne vladaju kao braća. Petar misli da je dosta oprostiti dva tri puta, najviše do sedam. Misli da se ta granica ne smije prijeći.

Isus mu kaže: "Ne kažem ti do sadam puta, nego do sedamdeset puta sedam." To znači uvijek.

Isus ima pred očima lik Lameka: "Ako će Kajin biti osvećem sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta." (Post 4, 24) Lamek uvodi civilizaciju mržnje, osvete bez granica, bez praštanja. Isus, naprotiv, uspostavlja civilizaciju ljubavi, praštanja, milosrđa; novi svijet, koji će odražavati Očevu dobrotu i praštanje, kraljevstvo Božje. To osvjetljuje jednom značajnom prispodobom o okrutnom dužniku.

* * *

Kralj odluči urediti račune sa slugama. Dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako mu nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se prodaju on, žena mu i djeca i sve što ima, te se dug pomiri. Nato sluga padne ničice preda nj, govoreći: "Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti." Gospodar se smilova tome sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.

Deset tisuća talenata je bajoslovna svota (talenat je oko 26 kg zlata). Godišnji prihodi Heroda Velikoga bili su 900 talenata. Galileja i Pereja, 4. godine prije Krista, ima godišnje prihode svega 200 talenata. Gospodar kani pomiriti dug tako da proda u ropstvo slugu i njegovu obitelj. Ali rob košta 200 do 500 denara. To je pola grama zlata. Sluga moli za oproštenje i obećaje da će sve vratiti. Obećava nemoguće. Ipak, gospodar se smilova tom sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.

Gospodaru dostaje obećanje. "Smilova se", izriče unutarnje uzbuđenje. Oproštenje je veliki čin milosrđa. Ovako djeluje samo Bog. Tako nam se kralj-gospodar u prispodobi već pokazuje kao Otac nebeski. Čovjek samo prema Bogu može načiniti toliki dug, i samo Bog mu u svojoj samilosti, dobroti i milosrđu može to oprostiti.

* * *

Slika se mijenja. Taj isti sluga, izišavši, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. To je doista neznatna sitnica prema dugu od 10.000 talenata. To je stotinu radničkih plaća. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: "Vrati što si dužan!" Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati istim riječima kao što je ovaj sluga zaklinjao svoga gospodara. No nema milosrđa, samilosti, oproštenja, nego ga on baci u tamnicu dok mu ne vrati dug.

Nova slika. Drugovi njegovi, vidjevši što se dogodilo, silno se ražalostiše, odoše i sve dojaviše gospodaru. Gospodar ga dozva i reče mu: "Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio, jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?" I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima, dok mu ne vrati sav dug. I prispodoba završava:

"Tako će i moj Otac nebeski učiniti s vama, ako svatko od srca ne oprosti svome bratu."

* * *

Imamo pozadinu Posljednjeg suda, konačnu Božju presudu nad onima koji ne poznaju milosrđa i praštanja.

Ali prispodoba nam opet otkriva srce Boga, Oca našega. Kako smo već spomenuli, samo čovjek prema Bogu može tako nerazmjeran dug učiniti, i samo Bog može čovjeku toliko oprostiti. Bog je dobri Otac, ne samo u djelima stvaranja, nego i u praštanju, milosrđu, darežljivosti. Dostatno je samo pristupiti k njemu i iskreno ga zamoliti: "Oče, oprosti!" I on oprašta naše goleme dugove. Ali traži da i mi moramo one sitne obračune s braćom spremno poravnati praštanjem, da možemo doći pred Oca i moliti da nam oprosti naše dugove.

Isus nas uvodi u novi svijet, u otajstvo kraljevstva Božjega, u kojem nam se Bog otkriva kao dobri Otac, kao Ljubav. Upravo jer je Bog sama ljubav i praštanje, to je njegovo mjerilo i držanje prema svojim stvorenjima, posebno prema čovjeku: ljubav, praštanje. Ali i čovjek se mora voditi tim božanskim mjerilom i vladanjem. I on mora biti spreman na praštanje, pomirenje, darežljivost. Ne smije biti tvrda srca.

Prispodoba ne stavlja toliko naglasak na konačnu odluku, kako Bog ljubavi i milosrdni Otac postaje strogi Sudac, nego na zahtjevnost praštanja među ljudima. Ona je objava Božjeg upravljanja čovjekovim svijetom i otvara nove vidike ljepšeg svijeta, u kojem odnosi prema ljudima postaju drugačiji, bratskiji, prijateljski, ljudskiji ako smo uvijek spremni oprostiti jedni drugima, pomiriti se s drugima. Ta zar to ne molimo i u molitvi Gospodnjoj: "Oče naš, koji jesi na nebesima... Otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo (otpustismo) dužnicima našim!" Pred Bogom moram stupiti već pomiren s bratom, da doživim dobrotu, oproštenje, milosrđe Boga našega, da osjetim srce Oca nebeskoga.

DUH ISTINE

Osobita je značajka Evanđelja sv. Ivana u tome što Oca, Sina i Duha Svetoga izričito imenuje kao osobe od kojih se prva razlikuje od druge i treće, a ove opet međusobno jedna od druge (Ivan Pavao II.).

U dnu Ivanova Evađelja jest: Isusov događaj je konačna objava Boga Oca, tj. nevidljivi postaje vidljivi (Iv 1, 18), nedostupni postaje dostupan i Sveti postaje tijelom (1, 14). Objavitelj Oca je sama Riječ Božja, koja je Bog (1, 1) i koja u vremenu postaje čovjekom (1, 14). Proroci su naviještali Božju riječ, a u Isusu se sama Božja Riječ objavila u osobi, u tijelu. Stoga je Isus i "Svjetlost svijeta" (8, 12) i Istina (14, 6. 9).

Isus je objava Oca, ali je i Objavitelj Oca. Zato treba vjerovati i u Isusa Krista (2, 11; 3, 16), u njegovo "Ime" (1, 12; 2, 23). Vjera u Boga Oca neraskidivo je povezana s vjerom u Krista. Ne može se odijeliti, kao ni Krist od Oca. Kršćanska vjera je kristovska, sinovska u Kristu koji nas vodi k Ocu. Ako vjerom prihvatimo Krista, imamo vječni život. Inače nas čeka propast (3, 16. 18).

U tu objavu Boga Oca u Kristu ulazi Duh Sveti, koji nastavlja u vremenu, te čini da prihvatimo objavu Božje Riječi i da uzvjerujemo.

* * *

Krist objavljuje svoj odlazak k Ocu, ali objavljuje i Duha Svetoga, Duha istine. "Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete, jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti siročad; doći ću k vama." (14, 6-8)

Krist je objavitelj Oca. To će biti i Duh Istine. Krist je svjedočio za Oca (8, 40. 45. 46). Sada kad odlazi k Ocu, Duh će svjedočiti. Isus je svjedočio samo određeno vrijeme, a Duh ostaje s ljudima zauvijek, do kraja svijeta. On je "drugi Paraklet", Branitelj, Odvjetnik, Zagovornik, Tješitelj. Bit će "prisutnost" nepoznata svijetu, koji ne prihvaća vjeru, koji se zatvara pred istinom. Njegov dolazak ovisi o Ocu i o Isusovoj molitvi, koja je uvijek uslišana.

Uloga Duha koga će Otac poslati u Isusovo ime bit će: "Poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam rekoh." (14, 26) Duh Sveti ne donosi novu objavu, nego doziva u svijest i podsjeća na ono što je Krist rekao i učinio. Tako učenici, pošto je Isus uskrsnuo od mrtvih, "prisjetiše se" da je Krist Židovima govorio o hramu svoga tijela, a ne o zgradi. Taj duhovni hram tijela Kristova, jedino mjesto kulta u Duhu i Istini, Duh Sveti objavljuje učenicima (2, 19-22).

"Duh Istine, koji izlazi od Oca, on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti sa mnom." (15, 16-17) Duh Sveti nije samo Branitelj, nego je i Svjedok. On će svjedočiti za Krista. Duh Sveti u poslanju Crkve nije uz nju, već kao svjedočka sila apostolâ u svim poteškoćama, klonulostima, obeshrabrenjima, kolebajima i u kušnjama.

Njegovo djelovanje bit će unutarnje. Duh Istine po apostolima će "dokazivati da je svijet u zabludi — glede grijeha, glede pravednosti i glede osude: glede grijeha — da ne vjeruju u mene; glede pravednosti — da odlazim Ocu i više me nećete vidjeti; glede osude — da je knez ovoga svijeta osuđen " (16, 8-11). "Grijeh" ovdje označava nevjeru na koju je Isus naišao među "svojima", počevši od svojih zemljaka u Nazaretu, pa sve do svećeničkih glavara, starješina i pismoznanaca u Jeruzalemu. Označava odbijanje njegova poslanja, što će ljude navesti da ga osude na smrt. Glede "pravednosti" izražava da Isus ima na pameti onu konačnu pravednost koju će mu dati Otac kada ga ovjenča slavom uskrsnuća i uzašašća na nebo: "Odlazim k Ocu."

Isus je osuđen jer se "pravi Sinom Božjim" (19, 7). Duh Istine dokazat će grijeh svijeta u osudi Isusa na smrt na križu. "No, Krist nije došao na svijet zato da bi ga sudio i osudio: došao je da ga spasi. Prema tome, dokazivanje svijetu da je u zabludi glede grijeha i glede pravednosti ima cilj spasenje svijeta i spasenje ljudi. Upravo tu istinu, čini se, želi istaknuti tvrdnja da se osuda tiče samo ‘kneza ovoga svijeta’, to jest Sotone, onoga koji se od samoga početka protivi spasenju, savezu i sjedinjenju čovjeka s Bogom: on je već ‘osuđen’ od samoga početka. Ako Duh Tješitelj mora dokazivati svijetu zabludu upravo glede suda-osude, to je upravo stoga da u svijetu nastavi Spasiteljevo djelo." (Ivan Pavao II.)

* * *

Duh Istine "upućivat će" nas u svu istinu (16, 12-13), u punu spoznaju Kristova otajstva. Isus je Put, Istina i Život. Duh Istine neće nam samo pokazivati put, već će nas voditi, upućivati, usmjeravati, biti vođa na putu u Život, na putu k Ocu.

Duh Istine je životvorni Duh. "Duh je onaj koji oživljuje!" (6, 63), uskrišava mrtvo tijelo, daje novi život, i to božanski život. Za ulazak u kraljevstvo Božje potrebno je roditi se ponovno, odozgor, iz vode i Duha (3, 3. 5). To se izriče simbolom vode: "Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!" "Utroba" označava pećinsko udubljenje, a misli se na Stijenu koja vraća život već klonulom narodu u pustinji (Izl 17, 6).

Duh Sveti kod Ivana je onaj koji daje novi život, vječni život, život koji leži u spoznaji Boga Oca i Krista. Duh Sveti pomaže nam otkriti lice Oca i Sina. I u tom je istinski poklon. "Bog je Duh, i koji se njemu klanjaju, u Duhu i Istini treba da mu se klanjaju." (4, 24)

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamsku rečenicu o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite i, uz svoju priloženu adresu, najkasnije do 20. ožujka 1999., pošaljite na:

"Veritas" — za Slapove vjere, Sveti Duh 33, HR - 10000 Zagreb.

Imena triju dobitnika/ca nagrada objavit ćemo u "Veritasu" br. 4/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

>[SADRŽAJ]<


MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA

SVAKAKVA PITANJA

Nakon predavanja o zajedničkoj i o sobnoj, te o jutarnjoj i o večernjoj molitvi, započe vjeroučiteljica ispitivati djecu o obrađenoj temi. Prozva malu Ivu i upita je:
— Što rade tvoji roditelji navečer?
* Večeraju.
— A što rade poslije?
* Mama gleda televiziju, a tata čita novine i pije pivo.
— A što rade poslije toga?
* Onda idu u krevet.
— I onda?
* Pa, o tome mi djeca ne smijemo govoriti.

POKVARENJAK

Djevojka se žali prijateljici da je njezin zaručnik jako pokvaren.
"Kako pokvaren", upita je prijateljica.
"On ti zna jako puno bezobraznih pjesama."
"I recitira ti ih, ili pjeva...?"
"Ma ne, samo ih fućka..."

MISIONAR SE (NE) ISPOVIJEDA

Biskup je konačno uspio doći i do svog svećenika misionara u brazilskoj prašumi.
Biskup ga upita: "Kada ste se prošli put ispovjedili?"
Misionar: "Prije tri godine."
Biskup: "Zar to nije malo predug period?"
Misionar: "Oče, najbliži svećenik od mene je udaljen oko 300 km, pa bih zbog ispovijedi trebao izbivati cijeli tjedan."
Biskup: "Pa danas postoje i zrakoplovi i helikopteri, zar ne?"
Misionar: "Točno, ali let mi je malo preskup za lake grijehe, a preopasan za one teške i smrtne..."

PRIČICA ZA LAKU NOĆ

Prije sna mama obašnjava svojoj znatiželjnoj kćerkici kako je izgledalo navještenje Isusova rođenja, ono o čemu je svećenik čitao i dugo govorio na misi. "Marija je sjedila u svom naslonjaču, kad se odjednom otvoriše vrata i u sobu uđe neko stvorenje s dugim bijelim krilima..."
"Već znam što je to", nastavi malena: "to je bila roda, zar ne, mama...?!"

(NE)OZBILJNE MISLI

Teško je pronaći istinu u sebi, ali je nemoguće pronaći je drugdje.
Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. A čovjek niti dlaku.
Prijateljstva su kao i ljubavi — češće su iskrena i prava nego trajna.
Baš kad nađeš idealnu ženu, onda tek saznaš da ona još traži idealnoga muškarca.
Tko voli, on ne treba sanjati, jer ljubav je već san.
Ne dopusti da ono jučer proguta ovo danas.
Tajna brzog uspjeha: zarađivati svoj svagdašnji kruh tuđim znojem.
Teže je prevariti druge nego sebe samoga.

>[SADRŽAJ]<


UZOR I ZAGOVORNIK

UZ GODIŠNJICU SMRTI BL. ALOJZIJA STEPINCA

"BUDI VOLJA TVOJA!"

Bl. Stepinac umire moleći i opetujući: "Fiat voluntas tua! — Budi volja tvoja!" Bio je to posljedni zaziv koji su nazočni čuli iz njegovih umirućih usta, a izgovoio ih je u 14 sati i 15 minuta 10. veljače 1960., uoči spomendana Gospe Lurdske, koju je osobito častio.

Posljednja riječ umirućega ujedno je i oporuka. Izriče i sažima sav njegov život i još ga jednom snažno osvjetljuje. Tadašnji krašićki župnik, vlč. Vraneković, bilježi: "Značajno je što je Kardinal umirući rekao pet puta ‘Deo gratias!— Bogu hvala!’. Takva zahvala mogla je navrijeti samo iz srca svjesna svoga sjedinjenja s voljom Božjom. Kolika je morala biti njegova ljubav prema Bogu koja, povrh gorčine trpljenja koju nanosi stvor, kuša slatkoću planova Božjih i s njime se podudara!"

* * *

Podložnost Božjoj volji — Kardinal Achile Innocenti veli za kardinala Stepinca: "Podložnost Božjoj volji bila je nadahnuće, ponizno, tiho, trajno, svakom njegovom činu, svakom njegovom dahu."

Neki su željeli posredovati za Alojzija da ne bi išao na ratište, no on to nije želio. Rekao je: "Ako je Božja volja, on će me i iz samoga pakla izbaviti." Taj se odgovor vrlo sviđao njegovu prastricu, mons. Matiji.

I s bojišta Alojzije piše svome prastricu: "Neka sve bude po Božjoj volji." U drugom pismu piše: "Za nas u vojničkoj uniformi to znači sve primiti iz Božje ruke. To je najbolji put u ovim strašnim vremenima."

Stepinac se opirao imenovanju za zagrebačkog nadbiskupa-koadjutora s pravom nasljedstva. Zaklinjao je i nuncija da ga ne zapadne ta služba. Ali kad mu je nadbiskup Bauer rekao: "Sveti je Otac odredio!", vidio je u tome Božju volju i plačući prihvatio imenovanje.

* * *

Predanje u Božju volju — U svojoj prvoj oporuci, 26. srpnja 1939., kao nadbiskup zagrebački, Stepinac piše: "Napokon sam pripravan primiti smrt, na bilo koji način mi se približila. Primam je dragovoljno, kao pokoru za svoje grijehe, i predajem se Njemu. Evo, duša i tijelo moje, život i smrt moja jesu u Božjoj volji. Molim Te, Bože, da ova moja volja ostane čvrsta i nepromjenljiva."

Poznata je jednadžba sv. Maksimilijana M. Kolbe: V + v = S, tj. volja Božja + volja čovjekova = svetost. Naprotiv: v - V = P, tj. ako volja čovjekova potisne volju Božju, imamao propast.

Nadbiskup Stepinac u svojim nagovorima jednako govori. U nagovoru akademičarima (25. ožujka 1941.), na Isusove riječi: "Tko god čini volju Oca moga, koji je na nebesima, on mi je brat i sestra i majka" (Mt 12, 50), Stepinac nastavlja: "Ovaj je prizor vrlo poučan, i za pojedinca i za čitave skupine. Ovaj, naime, prizor dokazuje činjenicu da ono što vrijedi pred Bogom, nije ni plemeniti rod, ni srodstvo s kojim svecem, ni koja druga činjenica, nego usklađivanje naše volje s Božjom voljom. Iz toga slijedi zaključak koji je jedino razuman: ja moram postati Bogu drag. A Bogu mogu postati samo onda drag ako svoju volju potpuno podredim njegovoj svetoj volji. Ta Božja volja za mene pojedinca normirana je u dekalogu, normirana je zapovijedima svete Crkve, a naravno da je i u Evanđelju...

Mislim da nije nikakva tajna odakle kriza u životu pojedinca, odakle kriza u životu naroda i svijeta. Krist je to dovoljno očitovao riječima koje toliko puta spominjemo u Očenašu: ‘Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.’ Očitovao je to dovoljno i riječima: ‘Nisam došao vršiti svoju volju, nego volju Oca mojega koji je na nebesima.’ (Iv 6, 38)"

* * *

Vršiti volju Božju — Kada ga je majka Barbara došla pohoditi u zatvoru u Lepoglavi, Stepinac joj kaže: "Evo, mama, što čovjek sve u životu mora proći! Mama, ništa se ne brinite, do volje Božje! Sve treba strpljivo snositi."

Kada je stigao u zatočeništvo u Krašić, 5. prosinca 1951., kaže: "U rukama Božjim je budućnost, a nama nema druge nego trpjeti i moliti. Takva je volja Božja."

Liječnici su u proljeće 1953. godine otkrili kod Stepinca smrtonosnu krvnu bolest, "polycythemia vera rubra". U zemlji nije bilo mogućnosti liječenja. Stoga su mu liječnici savjetovali da ode na liječenje u inozemstvo. On mirno i odlučno odgovara: "U ruke Božje! Ako sam Gospodinu potreban, on će mi lako dati zdravlje, a ako ne, zašto da na uštrb Crkve i našeg naroda tražim posebna liječenja." Naime, traženje dozvole za liječenje u inozemstvu značilo bi priznati da je pravedno osuđen.

U propovijedi na 28. subotu u Marijanskoj godini 1954., govoreći o ljubavi Majke Božje, Stepinac ističe: "I nemojte misliti, braćo, da je Bogorodici uvijek bilo lako reći onu riječ: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj!’... Na nju se s pravom mogu primijeniti riječi prorokove: ‘O vi svi koji prolazite putem, pogledajte i vidite ima li boli kao što je bol moja.’

Nije li naša sveta dužnost da je nasljedujemo u pravoj ljubavi prema Bogu? Možda je upravo to bio jedan od glavnih razloga zašto nas je Isus učio onu divnu molitvu Očenaš... ‘Budi volja tvoja!’ A što je drugo — budi volja tvoja — nego veliki čin ljubavi prema Bogu, jer, kao što rekosmo, nema drugoga znamena prave ljubavi prema Bogu negoli je vršenje Njegove zapovijedi, a to je vršenje njegove volje... To je jedini dokaz da ga iskreno ljubimo, ali i jedini zalog naše vječne sreće u nebu."

* * *

Budi volja Tvoja! — Jednom zbog bolesti Stepinac nije mogao propovijedati. Kaže župniku: "Žao mi je što ne mogu propovijedati narodu. Rado bih to učinio. Teško je samo ležati. Ali daleko od toga da bih prigovorio Božjoj nakani."

Kada mu je vlč. Vraneković 10. veljače 1960. oko 10 sati htio dati injekciju, on ga prekinu i reče mu: "Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade."

I pošto je primio sve sakramente umirućih i papinski blagoslov, pet puta je rekao: "Deo gratias! — Bogu hvala!" Uspravio se na rukama u postelji, upro pogled na Gospinu sliku nad krevetom i rekao: "Blagoslovljeno Božje Ime! Fiat voluntas tua! — Budi volja tvoja!"

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

SVETAC

Umjetnik riječi — pjesnik.
Umjetnik boje i crteža — slikar.
Umjetnik oblika — kipar.
Umjetnik u djelima ljubavi — svetac!

Vlasta M.

UZ PRVU GODIŠNJICU SMRTI KARD. ALOJZIJA STEPINCA KAO BLAŽENIKA

- - - - - - - - - - - - 

REPROCOLOR d.o.o.
Pribička 2, Donje Vrapče
tel. (01) 3734-778
fax (01) 3735-971

>[SADRŽAJ]<