VERITAS - Broj 3 (415) - ožujak 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: KORIZMA — MOLITVA, POST I DJELOTVORNA LJUBAV; VRIJEME JE ZA PROMJENU SRCA! A ČEGA STE SE VI ODREKLI? 


SADRŽAJ - br. 3/99

IZAZOVI: V. Molinar - MOLITELJICA; M. Galić - MEŠTROVIĆEVO RASPELO U OTAVICAMA
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - NITKO NIJE IZUZET!
ZRCALO VREMENA: PRVI SUSRET NADBISKUPA BOZANIĆA S REDOVNICAMA; PREOBRAZBA ŽIVOTA - OD DROGE DO SLOBODE; NADBISKUP BOZANIĆ U BANJOLUČKOJ BISKUPIJI; "RADIO MARIJA" - DVIJE GODINE EMITIRANJA
POJMOVI: A. Kordić - KRIŽ
KORIZMA: VRIJEME KUŠNJE - Što o korizmi i o odricanju misle krizmanici (8. razred), a što Framaši?
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - PAPINO POŽURIVANJE; Hrvatski odjeci u Rimu
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - "VELIKI HRVATI"
TUŽNA PRIČA: E. Kraljić - PROLJEĆE BEZ TEBE...
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - NIŠTA NIJE BILO!
MLADI: N. Gašparović - A ČEGA STE SE VI ODREKLI?
SUGOVORNICI: M. Horvat - BOŽJA BLIZINA TJEŠI! - "Veritas" na kavi s vlč. Đurom Ćurajem, svećenikom, svjedokom mučeništva srijemske Crkve
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - GOSPIN KRUH
IZLOG: KNJIGE; ČASOPISI; VIDEO-KASETE
VODENJAKU USUSRET…: J. Blažević - "SHEN QI"
ČITATELJI: KRITIČKI I POHVALNO...
SVETI ČUDOTVORAC: Ana - ONA MOŽE SVE...
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - UMJETNOST KRŠĆANSKOG NADAHNUĆA
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - VJERA I DJELA; DUH NA DJELU U POVIJESTI
ZA ODMOR: NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE
MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA
DOŽIVLJAJI: M. Hrsan - OČE NAŠ...; S. Štorga - BAKINO LICE
ZADNJA STRANICA

UZ OMOTNE STRANICE: 
Muka Kristova nadahnuće je i snaga mnogima... Na zadnjoj stranici: Četvrta postaja Križnoga puta s. Samuele Premužić.

Naslovnica - Veritas br. 3/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 3/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

MOLITELJICA

Imam jednu sestru:
velika je u žrtvi,
u skrovitosti srca
svoje biće mrtvi.

Ona "ne zna" ljudima
govoriti o Bogu,
ali zato zna i može
o njima govoriti Bogu!

VLASTA MOLINAR

 

MEŠTROVIĆEVO RASPELO U OTAVICAMA

Ženo u crnom,
ključarice kapele
Presvetog Otkupitelja,
ti sanjaš obzor
Arkanđelova smiješka.

MILJENKO GALIĆ

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

KORIZMENI POZIV NA PREOBRAZBU SRCA

NITKO NIJE IZUZET!

Korizma je središnja tema ovoga broja "Veritasa". O njezinom značenju i o načinu primjene toga spasonosnog "lijeka" rečeno je dosta toga u broju koji Vam je u rukama. Mladi i stari razmišljaju o tome kako nasljedovati Isusa pokornika i patnika radi ljudskoga spasenja. Isus je uzor svakom kršćaninu i njegov način života najbolji je i najsigurniji način življenja da se izbjegnu sve opasnosti zastranjenja na putu pokore i obraćenja. Unatoč poteškoćama, grijesima i uvijek ponovnim padovima, ohrabruje činjenica da Gospodin sigurno "ne želi smrt grešnika, nego da se obrati i da živi" kao novo, oslobođeno stvorenje.

* * *

Gospodin najprije svojim primjerom poziva na obraćenje, a tek potom započinje svoje javno djelovanje — propovijedanje, liječenje i naviještanje Radosne vijesti. Već i prije nego će započeti skupljati apostole i privlačiti prve učenike, već tada spremno odbija zavodnika koji ga želi zarobiti potrebom za hranom, zavodljivošću slave i pokvarenošću neograničenom vlašću.

Gospodin ne nasjeda na ono čemu većina ljudi jednostavno ne može odoljeti. No, nije to opravdanje za nemoralan i grešan život, kojemu su se neki ljudi već odavno odali. Upravo korizma je plodonosno, posebno pogodno, vrijeme za ponovni pokušaj svladavanja onih napasti i onih zavodljivosti koje je Isus tako spremno odbio i odbacio. Jasno da će sve to ostati samo na pokušaju, ako se pouzdamo i oslonimo isključivo na vlastite snage. Isus nam zato nudi spasonosna sredstva, kao što su post, molitva i djela milosrđa, te sve što je s time povezano, a cilj svega jest preobrazba čovjeka po uzoru na Bogočovjeka.

Traži se ne samo preobrazba pojedinca, nego i cijeloga ljudskoga društva, da ono postane "po mjeri Očenaša", reći će nadbiskup Bozanić u svom ovogodišnjem korizmenom pastirskom pismu. U ovoj godini Boga Oca, napose u korizmi, na osobit način je aktualna Molitva Gospodnja. "Trebamo ponovno učiti molitvu Očenaša jer je očito da ona nije samo dragocjeni obrazac iz Isusovih usta, nego je to upravo njegov svjetonazor i škola", poručuje Nadbiskup. Molitva Očenaša veoma je zahtjevna i na osobnom i na društvenom planu. Ako nam je svima Bog Otac, onda su svi ljudi braća, bez obzira na razlike, rase i nacionalnosti. Bila bi "nedopustiva dvoličnost ponavljati ‘Oče naš...’ dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti, ili čak namjere nasilja i osvete", govorio je Papa 1994. u Zagrebu.

A puno toga i u našem društvu treba promijeniti. Svatko, a osobito vjernici, polazeći od sebe, mora se boriti protiv psovke, protiv podmićivanja i korupcije svake vrste, protiv zloporabe položaja i ugleda, protiv ljenčarenja, zakašnjavanja i preranog odlaženja s posla, protiv iskorištavanja drugih za vlastite, pa i nemoralne, ciljeve itd. Mnogi vjernici sve rečeno i drugo uopće ne prepoznaju kao grijeh i ne smatraju potrebnim ispovijedati i mijenjati, jer je sve to već postalo "sasvim normalno". S druge strane poslodavci, pa i oni koji se smatraju vjernicima, ne uočavaju i ne shvaćaju ozbiljno "u nebo vapijući grijeh" neplaćanja radnika i po nekoliko mjeseci. Ima čak i crkvenih ustanova koje su se povele za njihovim primjerom, pa omalovažavaju rad zaposlenika u vlastitim uredima ili u svojim medijima. Poziv na promjenu srca upućen je svima — nitko nije izuzet!

* * *

S približavanjem kraja tisućljeća uočavaju se sve brojniji crni proroci, koji smatraju da zastrašivanjem mogu pridobiti nove i brojne pristaše. I oni pozivaju na različite promjene, na potpuno nov način života, ali njihove prijevare i zavođenja najlakše je otkriti u svjetlu Kristova evanđelja. Papa, naprotiv, svojim govorima i porukama ne poziva ni na kakav strah, nego na povjerenje u bezgraničnu Božju ljubav. Treća godina priprave za Veliki jubilej, godina posvećana Bogu Ocu, ima za cilj povratak svakoga stvorenja nebeskom Ocu. Svaki iskren čovjek može se prepoznati u slici rasipnoga sina, koji je odlutao od kuće Očeve. Samo je pitanje jede li još uvijek skupa sa svinjama, ili je već uvidio svoju ludost i podigao glavu iz dubokoga blata i prljavštine...

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

PRVI SUSRET NADBISKUPA BOZANIĆA S REDOVNICAMA

19. veljače na Šalati je održan prvi susret zagrebačkog nadbiskupa mons. Josipa Bozanića s redovnicama grada Zagreba. Više stotina redovnica odazvalo se pozivu Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica i došlo na susret s mons. Bozanićem, koji je priređen zato "da posvijestimo ono što jesmo i da jedni druge u tom podržimo, jer svi smo u jednoj Kristovoj Crkvi, i on je u ovom vremenu u kojem živimo nama povjerio tu Crkvu", naglasio je nadbiskup Bozanić.

Nekoliko sestara govorilo je o evangelizatorskom zalaganju redovnica, o permanentnoj izobrazbi, o konkretnim pitanjima vezanim uz rad u školama, bolnicama, domovima, uredima i u vrtićima, o gospodarskim pitanjima, te o liku redovnice za treće tisućljeće.

Nadbiskup Bozanić osvrnuo se na izlaganja sestara, konkretno odgovarajući na postavljena pitanja i komentirajući izrečeno. Na kraju susreta pozvao je redovnice da u svojim zajednicama stalno žive u Božjoj prisutnosti. "Tako ćemo i u svojoj službi zračiti Božju prisutnost svima drugima", naglasio je mons. Bozanić.

NADBISKUP BOZANIĆ U BANJOLUČKOJ BISKUPIJI

Zagrebački nadbiskup mons. Josip Bozanić 20. i 21. veljače o. g. pohodio je biskupa i vjernike Banjolučke biskupije. Mons. Franjo Komarica dočekao je gosta na ulazu u Republiku Srpsku, a zatim su skupa pohodili nekoliko župa koje se nalaze na puta prema Banjoj Luci. Nakon zajedničke molitve u banjolučkoj katedrali nadbiskup se susreo sa svećenicima, redovnicama i redovnicima iz grada i okolice. Drugoga dana pohoda mons. Bozanić je u katedrali predvodio svečano misno slavlje. U pozdravnom govoru mons. Komarica je istaknuo da "Banja Luka uvijek treba mirotvoraca i da bez njih može samo biti nesretna. Naši sugrađani sve više prepoznaju dragocjenu ulogu katolikâ. To nas, dakako, veseli, ali i zadužuje nas da i dalje ustrajemo na tom putu". Nadbiskup je istaknuo da je Božji narod Banjolučke biskupije i u teškim trenucima ostao vjeran Bogu i Crkvi, ohrabrivši sve vjernike da ustraju na putu Božje ljubavi, jer On "ljubi svakoga koji želi činiti dobro". Skupa s domaćim biskupom mons. Bozanić je obišao gradske župe, a zatim su oba ordinarija dali izjavu za medije. Mons. Komarica izrazio je želju da se "i hrvatski političari malo više skrbe za članove svoga naroda, gdje god on bio. I po Ustavu RH imaju ti ljudi pravo i dužnost brinuti se za Hrvate izvan Hrvatske, ali i mi u Bosni i Hercegovini imamo predstavnike hrvatskog naroda, koji također imaju pravo, a sigurno i mogućnost, da se malo više pobrinu za Hrvate kojima je rodni kraj Banja Luka i banjolučka regija". Nadbiskup Bozanić naglasio je da je u Banjoj Luci "našao Crkvu koja svijetli i koja svjedoči". Izrazio je želju da "i drugi što bolje upoznaju situaciju mjesne Crkve, kao bismo više ojačali naše zajedništvo".

"RADIO MARIJA" — DVIJE GODINE EMITIRANJA

Naš prvi radio s isključivo katoličkim programom, "Radio Marija", 22. veljače proslavio je drugu obljetnicu postojanja i emitiranja. Zahvalno misno slavlje u sigetskoj crkvi sv. Križa predvodio je kardinal Franjo Kuharić, a zatim je na zagrebačkoj Šalati održan glazbeno-govorno-molitveni program, pod nazivom "Dvije godine zajedno", u kojemu su sudjelovali radijski voditelji, suradnici, zborovi, skupine mladih i brojni gosti Radija.

Dosadašnji rad "Radio-Marije" obilježilo je više od stotinu dragovoljnih suradnika, kako svećenikâ, tako i vjernikâ laikâ. U skladu sa svojim geslom: "Radio Marija — kršćanski glas u tvome domu", Radio duhovno podupire sve uzraste, a obraća se i slušateljima koji još ne vjeruju ili se nalaze u duhovnim problemima i dvojbama. "Radio Marija" promiče laičke udruge vjernika, prati katolički tisak i promiče njegovu važnost u životu vjernikâ. Njeguje izravna javljanja starijih, osamljenih, bolesnih i svih koji su gotovo zaboravljeni, a potrebna im je duhovna i materijana pomoć. Osnovna karakteristika radija slavljenika jest da je manje informativan, a više duhovno-formativan, okrenut duhovnim potrebama svakog čovjeka.

PREOBRAZBA ŽIVOTA — OD DROGE DO SLOBODE

Bivši ovisnici o drogi, Alen, Neno, Nikša i Zlatko, a sada članovi zajednice "Cenacolo — Sv. Josip Radnik" u Varaždinu, bez ustručavanja i bez srama svjedočili su u crkvi sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu o svom životu prije i poslije droge. S. Elvira, utemeljiteljica zajednice "Cenacolo", naučila ih je prepoznati i cijeniti prave životne i kršćanske vrijednosti, otvoreno su isticali mladići koje je ona ponovno "vratila u život". Zahvalni za taj dar preporođenja i preobrazbe života, četvorica mladića iz zajednice u Varaždinu, na drugu korizmenu nedjelju, prvi put u Zagrebu, pod svim misama su govorili o svom životnom križnom putu. Svjedočili su pred roditeljima, pred djecom, pred mladima i starima da je, uz Božju pomoć, moguće preobraziti svoj život. Na posebnim susretima odgovarali su na brojna pitanja onih koji bi se i sami htjeli osloboditi različitih ovisnosti, ili onih koji bi svojim prijateljima narkomanima htjeli pomoći da pronađu pravi put ozdravljenja.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

SIBMOL I SREDSTVO SPASENJA

K R I Ž

Križ Isusa Krista, raspeti Isus, vrlo je prisutan kod kršćana: u crkvama, u kućama, na grobovima, na križanjima , oko vrŕta, na krunicama... On je postao znakom prepoznatljivosti za kršćane. Križ prožima cijeli kršćanski život, od krštenja do smrti, od znaka križa na čelu do nošenja svagdanjeg križa: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom." (Mk 8, 34) A u korizmi križ Isusov, raspeti Isus, još je prisutniji u kršćanskom životu nego inače; na Veliki petak on gospodari svijetom: vjernici mu tada po crkvama ljubljenjem iskazuju posebno štovanje.

Stoga je dobro malo promotriti križ Isusov: Što je on, kakav je izgledao kod Isusovog razapinjanja, što je značio za kršćane prvih stoljeća? Križ Isusov toliko je bogat i neiscrpiv svojim sadržajem, da je svako govorenje o njemu nesavršeno i djelomično. Ovdje ćemo se dotaći samo nekih vidova križa Isusova.

* * *

Odakle kršćanima tolika ljubav prema križu Isusovu? Zar na njemu nije umro onaj koga kršćani ljube? Kako ljubiti, častiti sredstvo Kristove muke i smrti? Ciceron piše da je križ bio krajnja i najteža kazna za robove. Za Židove križ Kristov bio je ludost, a za pogane sablazan, piše apostol Pavao. Pa ipak, nastavlja izti Pavao, križ je "sila Božja" (1 Kor 1, 18) za one koji se spasavaju i "Božja mudrost" (1 Kor 1, 24); križ je za Pavla ponos: "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu." (Gal 6, 14) Za Pavla je, dakle, križ Isusov Božja sila i mudrost i njegov ponos. Križ Kristov postao je za kršćane sinonim ljubavi. Naime, Isus je svojom mukom i smrću na križu do kraja posvjedočio svoju ljubav prema čovjeku i donio mu spasenje. Kršćanima je nemoguće odvojiti Raspetoga od križa. Oni i na golom križu vide Raspetoga, Isusa Krista. Sv. Toma Akvinski kaže da je štovanje križa povezano s dodirom koji je Isus imao s njime u času otkupljenja. Dakako, kršćani u štovanju križa ne smiju prijeći u idolopoklonstvo, kako lijepo opominje Drugi nicejski sabor (787).

A kako je izgledao Kristov križ? Pa vjerojatno slično križevima kako se i danas prikazuju. Izgleda da su Rimljani preuzeli križ kao sredstvo muke i smrti od Kartažana, iz sjeverne Afrike. Kod Egipćana, Židova i mnogih drugih naroda križ kao sredstvo muke i smrti nije bio poznat. Kod Židova u Starom zavjetu najčešća smrtna kazna bilo je kamenovanje; no bilo je poznato i vješanje o stablo, o drvo. Vješanje o stablo smatralo se "prokletstvom Božjim" (Pnz 21, 22-23).

* * *

Isusa Krista osudio je na smrt razapinjanjem Poncije Pilat, rimski upravitelj. Prisutnost satnika (centuriona) na Kalvariji govori da su vojnici koji su razapeli Isusa na križ pripadali Ponciju Pilatu; oni su razapinjanje izvršili na rimski način. A rimski križ sastojao se od dva dijela, tj. kraka: okomitog, zvanog stipes ili staticulum, koji se donjim dijelom stavljao u zemlju, i vodoravnog, zvanog patibulum, koji se pričvršćivao na okomiti krak, stup, na određenoj visini. O tome već govori i sv. Justin u 2. stoljeću; Tertulijan početkom 3. stoljeća piše da križ naliči na pticu u letu.

Mnogi zastupaju mišljenje da se vodoravni dio križa stavljao na vrh okomitog stupa, te bi tako križ imao oblik grčkog slova tau (T); takav crtež križa nalazi se i na Palatinu u Rimu, na kojem je u 3. stoljeću Isus prikazan na podrugljiv način (s magarećom glavom). Osuđenici na smrt razapinjanjem nosili su do mjesta razapinjanja taj vodoravni dio križa, patibulum, i to na vratu, raširenih i svezanih ruku za taj krak. I Isus je, izgleda, nosio do Kalvarije samo taj vodoravni dio križa. Cijeli križ, koji je izgleda bio visok više od 4 metra, a širok više od dva i pol metra, bio bi pretežak za nošenje. Na Kalvariji, prije razapinjanja, skinuli su Isusa do gola, razapeli mu ruke na vodoravni dio križa i vjerojatno ga podigli na okomiti dio križa, gdje su mu i noge pričvrstili uz križ s jednim ili s dva čavla.

Takav križ naziva se grčki staurňs i on se pretežno nalazi u Novom zavjetu, više od 20 puta. No, upotrebljava se nekoliko puta i naziv ksylos za drvo na kojem bi Isus bio obješen. U tim mjestima ili se citira Pnz 21, 22-23, ili se želi reći za križ da je stablo, drvo. Naime, prvi ljudi, Adam i Eva, sagriješili su sa stabla, s drveta, pa je i spasenje moralo doći po stablu, drvetu, po Isusu Kristu razapetom na križu (drvetu).

* * *

Da li je sv. Jelena, majka cara Konstantina, koji je dao kršćanima slobodu (313), doista pronašla Kristov križ u Jeruzalemu, to je upitno. Naime, Euzebije (prva polovica 4. stoljeća), crkveni povjesničar, koji u svojim spisima prati Jelenu na hodočašću u Jeruzalemu, ne piše ništa o našašću sv. Križa. No, malo kasnije dolazi do te legende, koja se jako proširila. O našašću sv. Križa piše čak i Eterija (konac 4. stoljeća), poznata hodočasnica, ali bez spominjanja Jelene. Ipak, ova legenda ima svoje značenje.

Iako su prije cara Konstantina na raznim kršćanskim spomenicima najviše prikazivani likovi ribe, pastira i golubice, ipak ima i spomenika urešenih križevima.

A pravljenje znaka križa na čelu poznato je već u prvim stoljećima kršćanstva. Tako već Tertulijan (+ 220.) govori o znaku križa na čelu kršćana. Tertulijan naziva kršćane vjernicima križa. Zatim o znaku križa na čelu govore Origen, sv. Ciprijan, sv. Ćiril Jeruzalemski, sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim... U djelima sv. Afre jedan poganin kaže za sv. Narcisa i za njegovog đakona: "Znam da su oni kršćani, jer svakog časa prave znak križa na svom čelu." Prudencije piše da su kršćanski vojnici prije bitke pravili znak križa na čelu.

Posebno bi se trebalo osvrnuti na pobožnost križnog puta, na razvojni put prikazivanja križa u umjetnosti... No, ovaj put neka bude dosta.

Klanjajmo se križu Kristovu, Kristu raspetome, posebno u ovom korizmenom vremenu!

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


KORIZMA

IZNENAĐUJUĆA (NE)ZRELOST NAŠE MLADEŽI

VRIJEME KUŠNJE

Što o korizmi i o odricanju misle ovogodišnji krizmanici (8. razred)?...

IVANA: "Korizma je za mene vrijeme odricanja i opraštanja. To je vrijeme kroz koje mi pokušavamo oprostiti sebi i drugima, kada se želimo pomiriti sa svojim bližnjima. U korizmi treba smoći snage i nečega se odreći. To bi morala biti neka nama draga stvar, kako bismo pokazali Gospodinu da nam je on važniji od svega materijalnoga. Najljepše i najbolje bi bilo kada bismo ono čega smo se odrekli poklonili nekom siromahu. Tako bi i drugima uljepšali korizmu."

TOMISLAV: "Korizma je za mene vrijeme odricanja od nekih stvari koje su meni važne. Kad se želim nečega odreći, onda ispitujem svoju izdržljivost i upornost u tome. Ja sam se odrekao igranja na kompjuteru. Priznajem da sam nekoliko puta ipak igrao, ali sam odlučio da do kraja korizme više neću. Odrekao sam se igrica, jer sam želio vidjeti hoću li uspjeti izdržati."

IVA: "Moram priznati da kroz ovih 14 godina života nisam niti jednom osjetila korizmeno vrijeme. Jedino sam uočila odricanje svojih roditelja. Odriču se kruha (valjda zato da smršave), ili možda cigareta, itd. Prošle godine i ja sam se potrudila nečega se odreći, ali ništa od toga... Ove korizme odrekla sam se mesa (tri puta tjedno) i čokoladica, ali to je sve od ovakvih gluposti. Osim toga, pokušala sam biti strpljivija i nešto sam i uspjela."

VANJA: "Za mene korizma je vrijeme odricanja najdražih stvari, a to činim samo zbog Isusa, koji je umro za nas ljude. U korizmi sretno se odričem najdražih stvari, a ne namrštena lica, jer ako je Isus čak umro za nas, onda se i ja mogu odreći bar tih sitnica, kao što je jelo, itd. Pepelnica me je podsjetila da sam prah i da ću se pretvoriti u prah, a Isus mi pokazuje da sam za njega važna, toliko važna da je umro i za mene. Odrekla sam se televizije i svoje drage serije 'Esmeralda'. U početku je bilo teško odreći se onoga u što sam do tada gledala po šest sati dnevno, ali sam to učinila radi Isusa."

SARAH: "Iako je u školi i u mom društvu sve ostalo isto, bez nekih vanjskih promjena, u meni se nešto promijenilo, a ne znam točno što i ne mogu to opisati... Samo znam da je sve drugačije i neobično. Moji roditelji baš se i nisu promijenili, ali se promijenio moj odnos prema njima. Nastojim ne svađati se s mamom, ne kasniti i ne govoriti gluposti. Sada se osjećam lakše i slobodnije, kao da su svi problemi odjednom rješivi. Molim se češće, s jačom vjerom i sa snažnijom željom. Odrekla sam se kruha, jer mi je to bilo najteže; obroke nisam mogla zamisliti bez njega. Sada kao da mi nikada nije niti trebao i bez 'frke' jedem bez kruha."

VEDRAN: "To je vrijeme odricanja i dobrih djela. I jedno i drugo treba činiti iz ljubavi prema Bogu, a treba se odreći onoga što najviše volimo, npr. kompjuterskih igrica, čokolade, itd."

DEA: "Korizma je doba godine koje jako volim. To je za mene kao neko ponovno vraćanje u neki vrstu 'izgubljenog' reda. Korizma je pravo vrijeme za povratak u normalu koju smo tijekom godine izgubili, jer smo izgubili smisao za pokoru, za odricanje, za mir i za poslušnost. U korizmi ja osjećam pravu želju da nešto promijenim, da budem pobožnija i bolja. Odricanje svakom čovjeku pomaže da popravi svoju dušu. Nije važno odričemo li se puno stvari, pa se time još i hvalimo, nego je važno da sami osjetimo čega se treba odreći — treba imati smisla i osjećaja za tu žrtvu. Ja sam se odrekla čokoladnih poslastica i smanjila sam telefonske razgovore s deset na jedan dnevno. Ponekad se još odreknem onoga što sam upravo željela. Npr. krenem gledati 'Esmeraldu' i onda sama sebi kažem: 'Neću!'. I ne gledam je. Korizma je dobar test za svakog čovjeka, da otkrije koliko može ovladati sam sobom."

MARIJA: "Za mene je korizma vrijeme odricanja i vrijeme jačeg razmišljanja o Isusovim mukama prije smrti i uskrsnuća. To odricanje svakog čovjeka malo približi Bogu, a svrha i jest da se što više poistovjetimo s Isusom, koji je 40 dana postio u pustinji i tri puta je pobijedio napast, Sotonu. Za vrijeme korizme više se molim i idem na Križni put. Ja sam se za vrijeme korizme odrekla televizije, osim 'Esmeralde'. Ponedjeljkom, srijedom i petkom pokušavam postiti, što je ponekad i uspješno; s bratom svake večeri molim krunicu, itd. Pokušavam se manje svađati i malo više pomažem u kući."

RENATA: "Odrekla sam se slatkišâ, te na neko vrijeme i televizije. Moram priznati da mi je to ponekad i teško, ali onda pomislim na to da je Isus u pustinji postio 40 dana i odmah mi je 'lakše'. Pokušavam činiti što više dobrih djela, manje griješiti, ići na Križni put i na misu. Tako se pripremam za Uskrs."

LOVRO: "Za mene je korizma vrijeme namijenjeno pročišćenju duše, uspostavljanju boljih odnosa s Bogom, s drugima i sa samim sobom. To je vrijeme suočavanja sa svojim grijesima i manama, koje trebamo ispraviti i ukloniti. Moram priznati da se nisam ničega odrekao."

MATHEA: "Ja se u korizmi posebno trudim živjeti po Božjim načelima. Ali to ne bi trebalo biti neko ograničeno vrijeme, nego bi korizma trebala trajati kroz cijeli naš život. Cijeloga života trebali bismo se pridržavati tih Božjih zapovijedi, približavati se Bogu, te se i odreći nečega zbog Boga. Ja sam se pokušala odreći svega što mi šteti, od jela do stvari i loših navika. Pokušavam biti ljubaznija prema onim ljudima koje ne volim i ne povrijediti ih."

JELENA: "U korizmi se odričem onoga što mi je drago. Najviše to radim da se uvjerim kako sam dovoljno jaka, da je moja vjera čvrsta, te da ustrajem u svom naumu. Odrekla sam se čokolade, pa iako sam koji put prekršila obećanje, ipak znam da mi je Bog oprostio, jer se trudim i iskreno pokušavam. Trebam biti još čvršća u vjeri i u svojim odlukama, ali vjerujem da ću s godinama odricanja i to naučiti."

ANA: "Korizma je vrijeme dokazivanja svoje prave vjere. To je za mene kušnja u kojoj se vidi koliko sam spremna pokoriti se i žrtvovati se za Boga. Korizma je još jedna stepenica na putu prema pravoj i snažnoj vjeri. Ja sam se odrekla čokolade, svađanja i manje pušim."

TOMISLAV: "Mislim da u korizmi treba pojačati molitvu, redovito i češće ići u crkvu i pustiti Isusa da uđe u naša srca. U korizmi se treba obratiti i početi novi život — bolji za dušu."

MAJA: "Ma koliko mi mladi kršćani izgledali neozbiljno i ma kako naša vjera izgledala 'zakržljalom' i tek u začetku, mislim da se ipak svi u ovih 40 dana posvetimo dobrim djelima, odricanjem i žrtvama (po Isusovom uzoru)."

LOVRO: "Korizma je za mene vrijeme zahvalnosti Bogu za sve što mi je darovao. To je vrijeme razgovora s Bogom, vrijeme odanosti Bogu i vrijeme vježbanja vlastite volje. Odrekao sam se slatkoga i pušenja, a obećao sam da ću se ispovjediti i da ću svake nedjelje ići na misu."

JELENA: "Svake godine odričem se nečega, uključujem se u sve što je vezano s vjerom i činim dobra djela. Nitko me ne prisiljava, nego osjećam potrebu nešto dobro učiniti za druge, a i za sebe. Svaki put kada nekome pomognem bolje se osjećam, jer osjećam da sam ga usrećila."

HELENA: "Isus se zbog nas odrekao svega, patio je zbog nas i umro za nas. To je dokaz koliko nas voli i koliko mu je do nas stalo. Ja u korizmi više razmišljam o Isusu, o njegovu životu, i više se približavam Bogu. Idem na Križni put, a odrekla sam se mesa i slatkiša."

MATEA: "Korizma je vrijeme u kojemu se moja duša čisti i obnavlja. Tada donosim neke nove odluke, izbjegavam psovanje, smanjujem telefonske razgovore, jedenje slatkoga, itd. Odlučila sam svake večeri čitati Novi zavjet. U njemu ima puno životnih poruka. Pokušavam ne prekršiti svoja obećanja, iako nije lako."

MAJA: "U korizmi suosjećam s izmučenim Kristom i s radošću primam i prihvaćam svoj križ. Korizma je vrijeme pročišćavanja duše, vrijeme razmišljanja o Kristovoj muci i o ljubavi, vrijeme molitve i odricanja. Skrušenim kajanjem, molitvom i odricanjem otvaram vrata vječnosti."

... A što misle članovi Franjevačke mladeži?

IVA: "Želim li biti blaga, moram se truditi ukrotiti svoj oholi jezik; ne prigovarati, ne ogovarati i ne pričati previše. Moja blagost može doći samo od Boga. Što sam više povezana s Njim, to se više otvaram za potrebe bližnjih. Molitva je za mene pravi put koji me vodi Bogu, a Bog mi daje snagu da idem naprijed usprkos svojoj naravi, svojim slabostima i usprkos svim kušnjama i iskušenjima.

Mislim da korizma ne traje samo 40 dana, nego je ona svaki dan za onoga tko se opredijelio za ljubav. Zato je razumljivo da se trebamo odreći svega što nas sprečava da budemo Božji. Tako nam poteškoće postaju kao krila za let prema Stvoritelju. U korizmi uvijek obnavljam svoje odluke da ću se truditi živjeti tako da ne bježim od poteškoća. Nastojat ću ići na Križni put, na klanjanje, odricat ću se i postiti."

MARINA: "Ja korizmu koristim kao vrijeme četrdesetdnevnog pokajanja. Tad se odričem onoga što mi je najmilije, kako bih se (bar donekle) iskupila za svoje grijehe i kako bih mogla dostojno proslaviti Uskrs. Ja sam se odrekla slatkiša, a svake srijede i petka postim ili bar ne mrsim — praznog želuca ne mogu učiti za ispite na fakultetu... Samo molim Boga da mi pomogne obdržavati moju pokoru."

KAROLINA: "Korizma je za mene milosno vrijeme. Naglasak Isusovog posta i molitve, a zatim i muke i smrti, jest na Uskrsu. Bog preko Isusa pokazuje koliko mu je stalo do čovjeka. Isus i svojim učenicima govori da neće biti pošteđeni onoga što je on, Učitelj, pretrpio. I oni će biti iskušavani, izdavani, progonjeni, osamljeni, pa čak i ubijeni, zato jer su Njegovi. Korizma je poziv na razmišljanje o Kristovoj muci, ali i poziv na potpuno obraćenje Bogu, na pojačanu molitvu, post i milostinju, na čitanje Svetoga pisma... Korizma je i vrijeme velikih kušnji i napasti da odustanemo od dobrih namjera. Baš kada nam je nešto najteže učiniti, onda treba biti odlučan i ne upasti u sotonske zamke. Ako na Uskrs doživimo duboku, istinsku radost i zadovoljstvo, te ako osjetimo da su i naši problemi, boli i grijesi uskrsnuli zajedno s Isusom, onda, kao novi ljudi, možemo reći da je naša korizma urodilia dobrim plodovima."

IRENA: "Iz ljubavi prema Isusu u korizmi sam spremna uložiti veliki napor. To je vrijeme kada moja 'tvrdroća' i navezanost posebno dolaze do izražaja. Tada nastojim osloboditi se i odreći se svega što me steže. Pri tom se javljaju ljutnja i otpor 'staroga čovjeka'; sve kuha u meni i vuče me prema odgovoru: 'E, baš neću!'. To je ključni trenutak kada Isusu trebam odmah reći 'da' i, usprkos svemu, poslušati ga. Svako odugovlačenje rađa kompromisima. Zato je važno puno moliti i 'naoružati se' za borbu. Isusov primjer daje mi snagu za odricanje i za žrtvu. Primjećujem da ustrajnost u odlukama rađa slobodom i osjećajem divne lakoće."

Priredili: JOSIP BLAŽEVIĆ i MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

PAPINO POŽURIVANJE

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Lijepo je i zanosno potkraj stoljeća i tisućljeća gledati kako i svjetski mogućnici, poput Clintona nedavno, pognute glave slušaju prijekor Bijeloga starca, kada, npr., upozorava da se mir ne postiže bombardiranjem, ili kada posvađani parlamentarci jedne bivše katoličke države, poput Italije, slušaju Papine poruke o pravima stranaca i o zaštiti života sve tamo od začeća. Imaju pravo novinari kada proglašavaju današnjega starog i bolesnog papu najdinamičnijim autoritetom svijeta.

To se u Rimu doživljava svakog dana, posebno za vrijeme audijencija ili za nedjeljnog "Angelusa". Ali i kada ima susret s lijevo nagnutom rimskom vladom, kao na primjer u subotu 6. veljače, kada je primio članove gradske vlade i tom prilikom istaknuo potrebu duboke duhovne obnove, te izdvojio neke brige koje ga posebno tište, kao stanje obitelji, mladih, useljenika, ali i upozorio na neke materijalne probleme, posebno s obzirom na kašnjenje svih radova koji se u Rimu vrše u vidu što dostojnije proslave Svete godine. "Zatvorite što prije gradilišta!", odjekivao je tih dana Papin glas u rimskim novinama, a desna oporba jedva je dočekala taj trenutak da saspe svoju paljbu na "crvenu" upravu, koja da nije sposobna (ili voljna) izvršiti ono što je prihvatila. I tako se iz dana u dan može čitati medijsko prepucavanje, već prema tome kako je tko idejno opredijeljen. Jedini pošteđen ostaje Bijeli starac.

* * *

Trenutno je u Rimu otvoreno 319 gradilišta, a dovršena su svega 32 projekta. Dakle, jedna desetina. Od ovih velikih zadaća posebnu znatiželju pobuđuju podzemno parkiralište pod Janikulom i njegov prilaz Vatikanu, treći vozni trak na velikoj rimskoj zaobilaznici, centar za prihvat hodočasnika na postaji Svetog Petra, nova željeznička postaja Tiburtina s pristupom zaobilaznici, uređenje pješačke zone pred ulazom na Trg sv. Petra… Projekti za pet velikih tzv. jubilejskih pješačkih mostova, kojima će pješaci moći nesmetano pristupati glavnim središtima, kao npr. Sv. Ivanu Lateranskom, tek su odobreni i za njih je osigurano sedam milijardi lira, ali ima svega devet mjeseci vremena… Postoje razlozi za zabrinutost, pa, eto, Papa s punim pravom požuruje.

U raspravama se, dakako, najviše spominju tehnički podaci koji predstavljaju razlog za zabrinutost. Na primjer, promet. Predviđa se da će tijekom Svete godine gradom Rimom svakodnevno prometovati oko 40.000 osobnih vozila iznad dnevnoga prosjeka i oko 1.400 do 2.000 turističkih autobusa. Sada, za turističke "špice" ljeti Rimom prolazi od 600 do 900 takvih autobusa. Gradska agencija za Jubilej predlaže tijekom Svete godine zabranu prometovanja povijesnim središtem Rima, a autobusima, koji nemaju prethodne dozvole, od 7 do 21 sat zabranu ulaska unutar prstena koji čini zaobilaznica. Za vozače autobusa koji ne poznaju pravila rimskog prometa predviđeni su dobrovoljci koji će ih dočekati na ulazu u grad i ponuditi im se za sprovođenje do određenih parkirališta, odakle će se pješice stići do odredišta. Za starije i nemoćne osobe bit će uređen posebni prijevoz. Predviđa se oko 15 milijuna talijanskih i oko 10 milijuna stranih hodočasnika, a za susret s Papom 19. i 20. kolovoza 2000. računa se na bar dva milijuna mladih. Baš taj susret izaziva stalne prepirke. Predviđeno je da se održi u predgrađu Tor Vergati na jugu, u blizini drugoga sveučilišnoga grada, na 330 hektara zemljišta, ali još nisu dovršeni svi nacrti, pa je i to jedan od razloga zabrinutosti. No, kad se radi o mladima, oni su skromni i vjerojatno će biti zadovoljni i s minimalnim uvjetima udobnosti. Razni redovnički instituti ponudit će u svojim domovima i kolegijima 5.000 ležajeva, a rimski hoteli mogu primiti 55.000 gostiju. U okolnim kampovima može biti ugošćeno oko 5.000 prijatelja prirode.

* * *

Ekološke i higijensko-sanitarne probleme bit će posebno teško riješiti. Komunalno poduzeće morat će nabaviti šezdesetak novih kamiona za skupljanje otpada, a osobito će se paziti na plastične boce i čaše, koje na poseban način onečišćuju, pa će se umjesto toga prodavati piće u staklenim bocama, sa staklenim čašama, koje će se moći vratiti. U tom će smislu biti stimulirani proizvođači osvježavajućih pića. A što se tiče javnih zahoda, tu se ima što poželjeti. Sada je trenutno u Rimu otvoreno samo 30 takvih prostorija, a za Svetu godinu predviđa se otvaranje još 47 javnih zahoda, koji će potom ostati gradu na raspolaganju. Od vlasnikâ barova i bistroa traži se dodatno uređenje sanitarnih prostorija i besplatno ustupanje ne samo onima koji su posluženi, jer se predviđa da će oni u zaradi pobrati dobar dio kolača.

* * *

Da ne bismo ostali samo na iznošenju problema, kojih nesumnjivo ima mnogo, evo i nekoliko informacija o nekim ponudama za koje će biti nesumnjivo zainteresirani oni koji namjeravaju tijekom Svete godine pohoditi grobove apostolskih prvaka i ostala sveta mjesta u Rimu. Jedno od najvažnijih pomagala hodočasnicima bit će "hodočasnička kartica", elektronsko-magnetska kartica (iskaznica), koja će omogućiti pristup odabranom cilju, a koja će istovremeno davati mnoge korisne obavijesti. Predviđa se, naime, da se u velike bazilike neće moći ući bez takve kartice i bez prethodne najave, kako bi se izbjegle moguće stiske. Svi će hodočasnici na temelju prijave dobiti malu naprtnjaču sa sklopivom sjedalicom.

Korisnici interneta već od 22. veljače mogu na sedam jezika dobivati željene informacije (www.jubil2000.org). A da bi televizijski operatori bili što bolje osposobljeni za proizvodnju, praćenje i prijenos programa Svete godine, od 11. do 13. veljače u Vatikanu je Papinski ured za društvena priopćavanja, zajedno s Uredom za liturgijska slavlja i Vatikanskim televizijskim centrom, priredio trodnevni seminar, na koji je svoje predstavnike poslalo više od šezdeset televizijskih odašiljača. Njima je ponuđen detaljan program zbivanja, s preporukom što da se izabere.

* * *

U sjeni postavljanja i rješavanja tih i takvih tehničkih i materijalnih pitanja, prolaze dani priprema. A ovdje se svakodnevno događaju značajne stvari. Evo samo nekih kratkih naznaka:

* Još za vrijeme pohoda Meksiku, Papa je 22. siječnja Crkvi u Latinskoj Americi predao svoju apostolsku posinodalnu pobudnicu "Ecclesia in America", gdje je na opširan način prikazao stanje, probleme i perspektivu Crkve na tim prostorima i, po svojem običaju, ponudio mnogo konkretnih i praktičnih prijedloga i sugestija.

* 27. siječnja u Tiskovnom uredu Svete Stolice predstavljen je novi obred egzorcizma, koji je objavila Kongregacija za božanski kult. Dokumenat je pobudio priličnu pažnju javnosti, ali i izazvao različite komentare. (Neki su novinari egzorciste nakon ovoga naputka prozvali "psihijatrima sa svetom vodicom".)

* 2. veljače u Bazilici sv. Petra redovnici i redovnice Rima proslavili su Svjetski dan posvećenoga života. Pročitana je prigodna poruka bolesnog Pape, u kojoj je on naglasio proročku snagu svjedočenja redovničkog života. Posebno se sjetio nedavno ubijenih redovnika i redovnica, koji daleko od svoje domovine svjedoče ljubav za Crkvu i ljude.

* 6. veljače Tiskovni ured Svete Stolice podijelio je novinarima opširan izvještaj o završetku istrage samoubojstva švicarskog gardista Cedrica Tornaya, nakon što je 4. svibnja 1998. ubio komandanta Estermana i njegovu suprugu. Stručnjaci su dokazali da se radilo o bolesnom mladiću i nema nikakvih dokaza o nekim drugim naklapanjima. Talijanska javnost vrlo je pozitivno ocijenila ovaj izvještaj, aludirajući na mnoge sudske procese koji se vuku godinama, a da na kraju ne bi stigao nikakav odgovor.

* Najavljena beatifikacija o. Pija iz Pietrelcine, 2. svibnja o. g., pobudila je silno zanimanje javnosti, pa je broj hodočasnika ograničen na 150.000, koliko će ih biti smješteno na Trgu sv. Petra. To će ujedno poslužiti i kao generalni pokus sličnih manifestacija Svete godine.

* 11. veljače, na Svjetski dan bolesnikâ, Papinsko vijeće za laike objavilo je vrlo poticajan i sadržajan dokumenat o dostojanstvu starih ljudi i njihovu poslanju u Crkvi i svijetu. To je prvi put da se osobama "treće životne dobi" posvećuje takva i tolika pažnja.

* U subotu 13. veljače Sveti Otac je u velikoj dvorani za audijencije primio oko 9.000 rimskih učenika, s njihovim profesorima i ravnateljima. Taj je susret trebao biti održan tjedan dana ranije, ali zbog Papine gripe bio je odgođen, kao i skoro svi pohodi i susreti prethodnog tjedna. Papa je mladima posebno spomenuo raspelo koje se nalazi u njihovim školskim dvoranama, da bi ono bilo "poziv na plemenito darivanje za izgradnju novoga, solidarnijeg i pravednijeg svijeta".

* Prvi korizmeni tjedan, po običaju, pridržan je u Vatikanu za duhovne vježbe Svetog Oca i njegovih užih suradnika. Od 21. do 27. veljače duhovne vježbe je vodio 59-godišnji belgijski biskup Andre-Mutien Leonard. U to vrijeme nisu održane ni javne ni privatne audijencije.

* * *

I tako, u sjeni ovoga dinamičnog izmjenjivanja pohodâ, susretâ, naputaka i upozorenjâ, 14. veljače gotovo je neprimjetno prošao vrlo značajan posjet anglikanskog primasa Careya, canterburyjskog nadbiskupa, Papi i Svetoj Stolici. Potražili smo opširniju informaciju o tome i u katoličkim dnevnicima, ali je vijest (ako je navedena) bila vrlo štura, na unutarnjim stranicama novina. Nekada su te vijesti popunjavale veći dio naslovnica, ne samo katoličkih novina, a sada je to postalo gotovo svakidašnja pojava, koja ne pobuđuje toliko zanimanje, ali je vrlo značajna za daljnje učvršćivanje ekumenskih veza među kršćanima na Zapadu.

HRVATSKI ODJECI U RIMU

U očekivanju skoroga pohoda svih biskupa Republike Hrvatske Svetoj Stolici, tzv. "ad limina Apostolorum", koji se obavlja svakih pet godina, predviđenoga za početak ožujka ove godine, kada će se kroz nekoliko dana izmijeniti svi naši biskupi na raznim vatikanskim kongregacijama i u uredima, posebno u susretu s papom Ivanom Pavlom II. i s ostalim visokim dužnosnicima Svete Stolice, izvješćujemo samo o velikoj svečanosti koja je u nedjelju 7. veljače održana u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu. Tom prilikom je nadbiskup Jose Saraiva Martins, pročelnik Kongregacije za proglašavanje svetaca, zajedno s još šest biskupa (od hrvatskih biskupa bili su mons. Ivan Milovan i mons. Anton Bogetić) i oko šezdeset svećenika, slavio svečanu euharistiju na čast bl. Alojziju Stepincu. Nadbiskup Martins održao je zapaženu propovijed o našemu mučeniku vjere. Prijašnjih se godina u ovo vrijeme na tim misama molilo za beatifikaciju, a ovo je bila prigoda za zahvalnost što je kardinal Stepinac nedavno uzdignut na čast oltara. Na toj svečanosti u crkvi sv. Jeronima bilo je dosta hrvatskih vjernika, posebno redovnica, a zapažena je i nazočnost hrvatskih i bosansko-hercegovačkih veleposlanika pri Svetoj Stolici i pri Republici Italiji. Nakon svečanosti u crkvi, rektor Zavoda sv. Jeronima, mons. Jure Bogdan, pozvao je sve prisutne u prostorije Zavoda na bogati domjenak, uz prigodu za druženje.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

JÁNOS I ISTVÁN IZ MAGYARORSZÁGA

"VELIKI HRVATI"

Piše: MIRKO KALANJ

Već napisani tekst pospremio sam ad acta: dakle, nisam nimalo iznenađen, ali sam prozvan i red je da odgovorim, koliko mi dopuštaju moje skromne mogućnosti i moje "malo hrvatstvo", koje meni, Hrvatu po ocu i po majci (rođ. Rukavina), prišivaju stanoviti i meni apsolutno nepoznati "veliki Hrvati na daljinski upravljač" János i István iz Mađarske.

* * *

Nedavno mi je stiglo pismo iz Mađarske na nivoju (baš tako!) ispod svake razine i minimalne objektivnosti, ali zato pljuvački nastrojeno, gdje su na meti glavni urednik i moja malenkost. Krleža mi je na umu sa svojim "Moj obračun s njima".

Glupa i tupa vremena. Eksplikacija slijedi i prva rečenica glasi: "Cijenjeni g. Kalanj! Vrlo bih rado pročitao u 'Veritasu' članak o tome što ste Vi i Vaš kolega g. Puškarić učinili da Hrvatska bude Amerika, a ne zemlja u tranziciji." (!?) Na rubu pameti!

Dakle, u stilu J. F. K. — bitno je što ste vi dali Americi, a ne što je ona dala vama! Ali osnovno je pitanje: Tko smo to mi, a tko su oni? Mislim da je time sve rečeno. Nikada nisam bio pristaša jednoglasnoga laveža i zato dobro pamtim (na vlastitoj koži!) centralne komitete. Zar danas kao "mali Hrvat" nemam pravo misliti i promišljati o Hrvatskoj, koja nije upitna, no bitno je kakva Hrvatska. Za ovakvu apsolutno nisam — glasno i jasno! Gdje to na kugli zemaljskoj dojučerašnji anonimus može odjednom imati 150 tvrtki?

Čemu šutnja dok nam bivši odrpanci i bjelosvjetske skitnice deru kožu, busaju se u svoja hrvatska prsa i pune svoje hrvatske džepove? Ovaj i ovakav govor, jasno u osobno ime, tek je skromni pokušaj obrane dostojanstva velikih i malih Hrvata, kao i onih srednjih, koji su, čini mi se, najopasniji... po Hrvatsku!

Zar atributi "gospodarskih čudesa" na hrvatski način nisu beskrupuloznost, laži, prijevare, krađe, bijeda, beznađe i očaj? Zar distanca od devet godina nije niti malo sposobna razumom donijeti realnu ocjenu — ne srcem, koje me u početku zavelo. Brzo gubimo uporišta s kojih bismo, možda, još mogli krenuti u velike (ili veće) promjene, koje su tako nužne; promjene po kojima bi čovjek pojedinac bio vrijednost i mjerilo kakvoće života, bar u onoj mjeri u kojoj je to moguće u ovom svijetu u kojemu živimo.

Hinjeno hrvatstvo i krokodilske suze nad "malim Hrvatima" svakako su najgore rješenje!

* * *

U pismu dalje piše: "Uvjeren sam da ste i Vi priželjkivali smrt socijalizmu, a sada ste se totalno razočarali u priželjkivanom kapitalizmu (kojem? — op. a.) i demokraciji (kakvoj? — op. a.)." Zatim slijedi nekoliko biser-rečenica: "Kapitalizam je donio nepravdu, grabež i siromaštvo. Mišljenja sam da ne biste trebali pisati o 'nekima', već o izvoru svih zala: divljem, nemilosrdnom kapitalizmu." Bez komentara.

Zatim slijedi pismopiščev govor o "kukanju", ali ipak s "otvorenim dućanima", a onda crescendo: "U Vašem napisu nema ni trunke realnosti." Opet bez komentara. Protiv gluposti, ako je samo ona u pitanju, nema dokaza. Slijedi jedan savjet: "Pogledajte malo oko sebe, pogledajte druge tranzicijske zemlje." Ja gledam širom otvorenih očiju i često mi na njih pada mrak. Što me briga za druge tranzicijske zemlje!?

Idemo dalje... Autentičan tekst uvijek je najbolji dokaz, a zna se čega: "Vi iz Hrvatske donosite u Mađarsku (u tome i jest poanta! — op. a.) milijune DEM i kuna (jedna kuna je 30 forinti) i pri tome ne primjećujete da u Mađarskoj ima stotine tisuća takvih ljudi koji ne mogu kupiti neophodne medikamente." U Hrvatskoj, kao, takvih nema — gospodarska čudesa čine svoje. Čujmo dalje: Mađari "moraju dobro razmisliti hoće li kupiti 5 ili 10 dkg salame, dok Vi, svakodnevno vidim, kupujete kilu, dvije ili pet." Nema što, vrijeme blagostanja i "shopping-Hrvatâ" po okolnim zemljama; time se pismopisac ponosi, a ja se stidim. "Mnoga djeca idu bez doručka u školu, zatvaraju se škole, otpuštaju nastavnici, inflacija od 15 do 20 posto 'pojede' skromnu povišicu plaća i mirovina. Radnici najveće metaloprerađivačke baze na Csepelu već četiri mjeseca nisu primili plaću (kao da se to u Hrvatskoj ne može dogoditi? — op. a.). Sve je više nezaposlenih i beskućnika, a Mađarska nije bila u ratu."

Danas nitko nije kriv: krivi su rat, nasljeđe i tranzicija... i susjeda Štefa — kaj god! Tipično hrvatske bedastoće.

Saznajem iz pisma kako kod sjevernih susjeda "od 1. siječnja poskuljuje gradski prijevoz, elektrika, poštanske usluge, telefon, benzin; raste porez koji se plaća ovisno o težini automobila... I ovdje su 'vješti' ljudi preko noći postali milijuneri, a vi ogovarate ratnike koji su se borili na krvavim bojištima...". Mogu samo dodati da poza i patetika s distance i nisu neki problem.

Zatim slijede tipično udbaški slogani: "Vi, u demokraciji, bezbrižno možete ogovarati, jer se ne trebate bojati da će vas 'neki' zločesti ljudi pozvati na odgovornost". Nisam posve siguran, ali istina mi je draža i od prijateljâ, napose od neprijateljâ ili od Hrvatâ starih 9 godina! Ja ipak imam nešto više godina i sasvim solidno pamćenje — bar zasad.

A onda prozivka glavnog urednika, koji je napisao: "Njih najčešće ne zanimaju uništene tvornice, otpušteni radnici i brojne obitelji dovedene do prosjačkog štapa." Nije bitno što on tvrdi, bitna je istina koju "mali Hrvati" tako zorno vide: srednji i veliki imaju neku drugu dioptriju, gospodo János i István. Priznajem, možda baš i nije jednostavno iz susjedne zemlje vidjeti neke stvari, jer i kilometri čine svoje. Uostalom, dođite živjeti ovdje. Hrvatska široka i radosna srca ljubi one iz dijaspore, a napose "velike Hrvate".

Završavajući svoje pismo, autor i prevoditelj na "književni jezik" nastavljaju: "Imam dojam da su Hrvati bolestan narod", dodajući da rijetko u kojoj zemlji ima toliko mržnje kao u Hrvatskoj. Ja bih se upitao zašto je to tako i kako je to moguće u ozračju "sveopćeg pomirenja"?

A onda slijedi savjet bez kojega nam nema života, tj. da se može "kritizirati s ljubavlju" (napose one sa 150 tvrtki, zbog kojih su tisuće na ulicama) i "odgovorno, a ne pozivajući se na 'neke'". Ali zanimljivo je pitanje tko su ti "neki"? U pljuvačkom tonu autori pisma poručuju: "Vi i Vama slični sve čekaju od 'nekog', kao da je taj svemoguć i samo treba da mahne rukom pa će i u toku tranzicije Hrvatskom poteći med i mlijeko, ali je taj 'neko' toliko pokvaren da neće, ne želi mahati, već sve čini da ljudi žive što je moguće teže i siromašnije. Vaš je kolega jedan intervju naslovio ovako: 'Mijenjati svijet mijenjajući sebe'." Apsolutno se slažem, no javlja se jedan mali problem: Važi li to i za novopečene Hrvate, ili samo za one koji su to oduvijek bili?

Gospodo, budimo precizni u izražavanju iliti u izričajima, govorio je moj poštovani profesor filozofije dr. Platz.

* * *

Umoran sam od citiranja i navodâ, posebno ove vrste, no, još samo ovo: "Ima pravo Mile Dedaković Jastreb koji je u Vukovaru rekao: 'Srbi više ne predstavljaju opasnost za Hrvatsku. Opasnost predstavljaju sami Hrvati.'" Pitam se, koji? Mali, srednji ili veliki? Oni koji su stari nekoliko godina, ili oni koji su svoje hrvatstvo skupo platili i koji ga i danas plaćaju, jer — imamo Hrvatsku!

Moram ovaj tekst završiti onako kako su napisala gospoda iz Magyarországa (Mađarske): "Uvjeren sam da Vi niste bili na ratištu, ni Vaš kolega, pa nije lijepo što ogovarate ratnike." Ratnicima, istinskim, moj naklon do poda, a lopovima, švercerima i profitelrima gađenje do neba. Što je meni osobno donio ovaj rat, to ja najbolje znam; bez vrećice sam stigao u Zagreb. Što sam prošao i doživio, znamo Bog i ja.

Ja nikad ne govorim o "nekima", jer oni imaju svoje ime i prezime; njihov je problem što se prepoznaju!

I, na kraju svojih pisanija, pitaju me pismopisci: "U čije ime? U ime Crkve, 'Veritasa' ili osobno ime?" Odgovaram: U osobno ime, u ime katolištva kojem ponosno pripadam i u kojem sam rođen, kao čistokrvni Hrvat, i ne samo "po majci", kako se János predstavlja u pismu!

>[SADRŽAJ]<


TUŽNA PRIČA

PROLJEĆE BEZ TEBE...

Ponovno se rađa i ponovno cvjeta proljeće u našim životima. Kao da ga je slikar obojao raskošnim bojama ljubavi, kao da mu je za vječnost svojim kistom oslikao dušu i utjelovio našim očima ovu prekrasnu ljepotu zelenila i bôja.

Ali, sve ove raskoši ne bi bilo da Ti, Gospodine, nisi ulio vrčeve nadahnuća slikarevom srcu, koje bojama stvarnosti veze predivne ćilime svuda oko nas.

* * *

Zbog utkane ljepote oko mene ja najviše volim rađanje proljeća, kao da sitni pupoljci preko noći razlistavaju i jutrom budu čarobna slika očima što njihovom ljepotom započinju dan. Tako i u mom dvorištu, ispod virnice koju su ruke moga muža tijekom godina spretno oblikovale do željenog savršenstva, ispod naslaga snijega kojeg smo sklonili, zastali smo ugodno iznenađeni prizorom ispred nas. Malene glave prvih visibaba, jaglaca i klobučana virile su iznad zemlje.

Koje li radosti u osjećaju da nam se proljeće već daruje ljepotom! Ma koliko se trudila da opet proživim sve radosti u rađanju proljeća, srce mi ove godine ostaje tužno, nedirnuto ovom ljepotom. Jer, sve ove visibabe, jaglace i klobučane što izranjaju iz utrobe zemlje za mene je iz šume, jedne poratne godine, s korijenjem donio moj bratić Milan. Tako su iz godine u godinu od sasvim malih grmića nastali pravi grmovi, koji kad procvjetaju svakom prolazniku izmame uzdah radosti zbog pružene ljepote.

Ali, ove godine je sve drugačije. Ja ne osjećam ljepotu buđenja proljeća; čak i kada vidim te male zelene glavice ispod virnice, osjetim samo bol. Ruka koja ih je u šumi ubrala i meni srcem darovala, zaspala je za vječnost. Moj bratić je umro prije mjesec dana. Iznenada, daleko od svoje obitelji... Bile su mu samo 44 godine kada je njegovo srce zauvijek zaustavljeno; zrele godine za jednog hranitelja obitelji, za dragog oca i supruga.

A što reći o majci koja je izgubila najmlađeg sina i čiji plač ne prestaje? "Bolje da si mene uzeo, Gospodine!", stalno čujem njezine vapaje i ne znam joj pomoći, jer majčinska bol je neutješna.

Milan je bio čovjek sa sela, koji je kao "Đurin" mentor proputovao mnoga gradilišta kod nas i vani. A kada je buknuo rat, zdušno je svoj posao zamijenio puškom, jer ljubav prema Domovini bila je jača od inozemne zarade. Tu su mu bili sinovi i kći, i zbog njihove sutrašnjice Milan je bio spreman dati i svoj život.

Prošao je rat, ostali su ožiljci u duši, ali sve je zasjenila sloboda koju su nam ponosni očevi i sinovi darovali. I sada, nekoliko godina poslije rata, kada je trebao uživati u rastu i napretku svoje djece, kad im je bio najpotrebniji da ih izvede na pravi put, njegovo je srce iznenada stalo. Zaustavilo se vrijeme u trenutku umiranja, jer bio je daleko od obitelji, premda s prijateljima s posla, ali sâm, bez najdražih, na izdisaju.

* * *

Gospodine, Ti znaš kako mi nedostaje moj bratić i koliko me zaboljela njegova smrt, ali, molim Te, zaštiti ovu nesretnu obitelj, koja je ostala bez svoga jedinog hranitelja. Izvedi na pravi put njegovu dječicu, podari neizmjerno mnogo snage i zdravlja njihovoj majci, da se hrabro nosi sa svim problemima i nedaćama u daljnjem životu, bez Milana.

A mojoj ujni, neutješnoj majci, pomozi utjehom i vjerom u teškoj boli zbog gubitka najmlađeg sina.

Milane, dolazi proljeće; za koji dan će procvasti prve visbabe, jaglaci i klobučani koje si mi darivao, ali proljeće bez tebe nikada neće biti kao proljeće s tobom. Zbogom, moj dragi bratiću, i hvala Gospodinu što smo te imali u ovome zemaljskom životu — do susreta u vječnosti.

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

PA ŠTO TO CRKVA RADI? I ŠTO NE RADI?

NIŠTA NIJE BILO!

Idem s jutarnje mise, nedjelja je... Na uglu — paf! Predamnom se stvori kolega, profesor iz srednje škole.

— Dobro jutro, kolegice. Što ste se tako zamislili?

— Idem s mise i razmišljam o propovijedi.

— A o ovome, o ovome ne razmišljate? — pokazuje nogom na ostatke razbijene boce (očito skupog) pića, na asfaltu. — I zar Vi ne čujete kako u rane jutarnje sate urlaju, vrište, lupaju vratima automobila kad idu iz diska. Pa što Crkva radi? Što Crkva o tome misli? Što Vi mislite?

— Ništa! Ostajem bez teksta. To me, naravno, žalosti, ali — to su i Vaši učenici. I Vi ste za njih odgovorni.

— A Vi ste nam ih iz osnovne škole poslali... i vjeroučitelji, da budem jasniji. Pa što Crkva radi? Zar svećenici to ne vide? Idu bez veze za političarima i za najmanjim seoskim moćnikom i škrope sve što im se kaže, a ovo? Vide li oni ovo?

— To se i ja pitam! — tiho kažem, dok se s njim opraštam, jer je njegov pas, kojeg je vodio u šetnju, počeo vući uzicu koju je kolega držao u ruci.

Mi smo se razišli u miru... Ali ja više nemam mira. Pitanja, pitanja, pitanja... samo izranjaju. Nove novine, nova pitanja; nove emisije na HTV-u, nova pitanja; novi dan, nova pitanja...

* * *

Gdje je nastao lom? Gdje su nestale bliskosti između svećenikâ i njihovih mladih vjernika? U čemu je "kvaka"? Kako zatrpati "rupu na duši" mladih i sve mlađih narkomana, kako kaže za problem droge s. Bernardica? I uvijek se javlja ono prvo pitanje: "Kako to da najviše problematičnih mladića i djevojaka živi u Zagrebu, Splitu i Đakovu, gdje je skupljen sav duhovni i crkveni "establishment" mjesne Crkve, gdje su skupljeni i duhovni i teološki autoriteti, koji usmjeravaju život svih vjernika? A... usmjeravaju li ih? Nedavno je u jednoj propovijedi biskup Marin Srakić rekao da su nam danas potrebni svjedoci vjere, a ne učitelji. I još je dodao da je puno lakše naći učitelje i tumače, nego istinske svjedoke, koji poznaju sadržaj svoje vjere i iskustveno žive milosna bogatstva Isusova nauka.

Iskreno — to me je malo začudilo. Pa ja sam mislila da je to posve jasno, da je to uvjet da bi netko uopće postao učiteljem, odnosno — vjeroučiteljem. I svećenikom. I teologom.

A onda su me neki moji "frendovi" najdobronamjernije pitali: "Jesi li ti rodom iz Hlebina?"

Kad je jedan od najmudrijih hrvatskih teologa rekao da je vrlo žalostan, jer ima teologa koji svete tekstove uzimaju kao što anatomičari uzimaju mrtvo tijelo koje će secirati — bila sam šokirana. A on je bio šokiran mojom naivnošću.

Sad mu počinjem vjerovati... Zašto? Pa, činjenice mu govore u prilog. I biskupu Marinu Srakiću. Da imamo mnogo više učitelja, nego svjedoka.

Jer — samo tako mogu shvatiti da od gotovo stopostotne populacije vjeroučenika u osnovnoj školi, koji vjeronauk zaista vole i rado ga uče, kasnije postaju sve manje dobri vjernici, a sve više — "dobri", "kvalificirani" grešnici... narkomani, alkoholičari, bludnici (ne ustručavam se pravim imenom nazvati one koji žive kao da su u crkvenom braku, a nisu!), kriminalci, lopovi... Sve je to "rupa u duši", odnosno — bezbrojne rupe u bezbrojnim dušama...

I — što? Ja znam što bih ja! Studirala bih na postdiplomskom studiju, otišla bih na pusti otok ili bih se sakrila u neki zatvoreni samostan, bilo gdje, samo da ne moram čitati novine, gledati televiziju, slušati onaj raspojasani govor u nedjeljno jutro, kad se moji bivši učenici vraćaju iz diska.

Možda tako misli još netko? Možda tako misle mnogi?

* * *

Svakako, tako ne misli Sveti Otac. On mlade obožava, a sasvim sigurno — i mladi obožavaju njega. To su pokazali i nedavno, kada su u stotinama tisuća došli da ga pozdrave u Americi, gdje im je ponovno rekao da nema Uskrsa bez Velikog petka, da nema uspjeha bez truda, da se ne zavaravaju slatkorječivošću onih koji obećavaju blaženstvo bez križa i sreću bez uskog i trnovitog puta, puta koji im pokazuje Isus, koji je i sâm njime išao; i to do smrti, smrti na križu, a tek tada — uskrsnućem i životom vječnim.

Ma, naš Papa je fantastičan! On ima petlje reći "popu pop, bobu bob, grijehu grijeh, smrti smrt, ali i kreposti krepost, vrlini vrlina i svetosti — svetost! I na svetost poziva sve mlade. "Ovo je Papa za buduće tisućljeće i mladi ga mnogo bolje razumiju i prihvaćaju nego njihovi roditelji", napisao je u "Vjesniku" Carl Gustav Ströhm.

* * *

I to je fantastično. Ta nada, ta jednostavnost, ta lakoća kojom Papa komunicira s mladima, kojom im prenosi iskustvo života s lijepim, mladim, neodoljivim Učiteljem, kojem je povjerovao u svojoj mladosti i postao zuvijek — Njegov, Isusov. I Marijin.

A to je već biblijska utjeha, te putokaz i nama. Kako su se Isusovi učenici osjećali nakon noći Muke? Svjesni da su "uprskali" do kraja, nije im bilo lako. Osjećali su se "šugavo", bijedno, prazno, porazno... Dok ih On sam, uskrsnuo i prekrasan, nije utješio, oprostio im grijehe i ohrabrio ih: "Ne bojte se!"

Živi, uskrsnuli Isus toliko je neodoljiv da se s ničim ne može usporediti. Pogotovo kad nam preko svećenika oprašta grijehe. Cesarić bi rekao: "Ništa nije bilo!"

A moji učenici: "It's so cool!"

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

KORIZMA KAO POTICAJ NA DOBRO

A ČEGA STE SE VI ODREKLI?

"I…, čega si se odrekla u korizmi?", pitali su me ovih dana mnogi; neki iz čiste znatiželje, a neki s već spremnim monologom o vlastitoj žrtvi i četrdesetdnevnoj patnji.

Odricanje od nečega do čega nam je stalo, bilo to i samo na određeno vrijeme, uvijek nam je vrlo teško i nimalo ugodno. Neki ljudi odriču se stvari do kojih im je stalo — ali minimalno. Te "žrtve" onda obično obznane široj javnosti i, na žalost, nerijetko ih koriste za mahanje ispred nosa onima "slabijima", koji nisu uspjeli biti "toliki karakteri" i suzdržati se od svojih sitnih slabosti samo četrdesetak dana. Ako ste bili u crkvi na Pepelnicu, imali ste priliku čuti što Isus na to kaže. Ukoliko postimo, ne bismo trebali činiti patnička lica i s vremena na vrijeme spominjati kolika je naša glad, već naprotiv s osmijehom izdržati dan, a što je iza njega darovati samo Onome kome je žrtva namijenjena. Isto je i s dobrim djelima — možemo birati između trenutnog ljudskog divljenja i Božje nagrade.

* * *

No, post i odricanje nisu dovoljni; pronaći vremena za osobe koje nas trebaju, konkretna pomoć onima u nevolji, lijepa riječ i osmijeh — stvari su koje bi trebale biti sastavni dio našeg života. Pa ako za to nismo našli vremena kroz godinu, počnimo to činiti sada.

Tako nam je poručio i Papa u ovogodišnjoj korizmenoj poruci: "Golema su područja u kojima je Crkva, u tijeku stoljećâ, riječju i djelima svjedočila ljubav Božju. I danas se pred nama otvaraju veliki prostori u kojima djelatna Božja ljubav mora postati prisutnom po djelima kršćana. Novi oblici siromaštva i teška pitanja koja muče mnoga srca očekuju konkretne i prikladne odgovore. Oni koji su osamljeni, koji su na rubu društva, koji gladuju, koji su žrtve nasilja, koji nemaju nade, moraju, u skrbi Crkve, moći doživjeti nježnost nebeskoga Oca, koji je, od početka svijeta, mislio na svakog čovjeka kako bi ga ispunio svojim blagoslovom." Korizma je, poručuje nam Sveti Otac, jedinstveno vrijeme djelatne ljubavi, koja se ostvaruje u tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. "Misao je upravljena osobito isključenima iz gozbe svakodnevnog potrošaštva. Ima puno ‘Lazara’ koji kucaju na vrata društva: to su svi oni koji ne sudjeluju u materijalnim probicima koje donosi napredak. Tu su trajna stanja bijede, koja ne mogu ne potresti kršćaninovu savjest, podsjećajući ga na dužnost žurnog ispunjavanja obveza, kako osobno, tako i zajednički."

Na tu je obvezu Papa pozvao ne samo pojedince, nego i međunarodne ustanove i središta za usmjeravanje svjetskoga gospodarstva. Oni bi, kako ističe Sveti Otac, na početku ovogodišnjega korizmenog vremena trebali "poduzeti hrabre korake i projekte za pravedniju raspodjelu zemaljskih dobara, kako unutar pojedinih država, tako i u međunarodnim odnosima".

* * *

A kako se u korizmi angažiraju mladi? Zajednice mladih vjernika diljem svijeta i ove su korizme priredile različite akcije odricanja od onih "sitnih", ali vrlo prisutnih, poroka, kao što su cigarete i alkohol. Tako primjerice Katolička mladež u Austriji već dvadesetak godina, u ovo doba, priređuje "Suhu akciju", odnosno akciju odricanja od alkoholnih pića.

Kako bi korizmeno odricanje promovirali među mladima, i ove su godine po školama i vjeronaučnim zajednicama podijelili promidžbene brošure, a organizirali su i nagradnu igru s vrijednim nagradama za sudionike akcije. Dosadašnji rezultati njihovog rada pokazali su da se trud isplatio, te da su mnogi mladi i nakon korizme nastavili "borbu protiv promilâ".

Korizmeni je pothvat pokrenulo i Papinsko vijeće za pastoral zdravstvenog osoblja: Odrecite se cigareta kroz 24 sata, a ušteđeni novac od te "žrtvice" namijenite za borbu protiv AIDS-a. Taj je poziv upućen svima odgovornima na području zdravstva pri biskupskim konferencijama cijelog svijeta. Na konkretno provođenje te akcije poziva u svom pismu predsjednik tog vijeća, nadbiskup Lozano Barragan, koji taj pothvat povezuje s poticajem za vršenjem dobrih djela, koji mora naći svoj odraz u dvije različite prigode: vrijeme priprave za Uskrs i približavanje Velikog jubileja. Novac namijenjen za cigarete možete darovati i u druge svrhe — dati ga prosjaku u vašoj ulici, kojega inače zaobilazite u širokom luku ili jureći za "obvezama" i ne zamijetite ga; ubaciti u "škrabicu" za misije; kupiti cvijeće starici "preko puta"…

Pokušajte, i vidjet ćete da će se dugi "dan apstinencije" pretvoriti u "dan radosti" zbog nečijeg smiješka, riječi ili pogleda zahvale.

* * *

Svatko od nas na svoj se način pripravlja za Uskrs; bilo bi dobro da u dobrim djelima ustrajemo i nakon korizme.

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S VLČ. ĐUROM ĆURAJEM, SVEĆENIKOM SVJEDOKOM MUČENIŠTVA SRIJEMSKE CRKVE

BOŽJA BLIZINA TJEŠI!

Što se više približavamo novom stoljeću i tisućljeću, u dušama mnogih vjernika rađaju se tjeskoba i strepnja — ne idemo li ususret velikim katastrofama, vjerskoj ravnodušnost, i, napokon, nekoj strašnoj kataklizmi?

Vjerojatno su tako razmišljali i tako se osjećali i kršćani u prvim stoljećima, nakon što su svi svjedoci Isusova života, smrti i uskrsnuća poumirali, a nasuprot šačici vjernika stajao je sav poganski svijet, s poganskim vrednotama, s poganskim vlastima i poganskim okružjem.

Vjerojatno su mislili da su oni posljednji naraštaj onih koji su Krista zavoljeli, prigrlili i bili spremni za Njegov nauk položiti i svoje živote.

Njihova mučenička krv bila je, snagom Duha Svetoga, sjeme novih kršćana, sve do "na kraj Zemlje"... A taj "kraj" tada je bila i daleka srijemska provincija.

* * *

Na kavi smo u župnom uredu u Koški, slavonskom selu, sa župnikom vlč. Đurom Ćurajem, svećenikom, koji je svojim životom posvjedočio snagu Crkve, snagu Duha Svetoga u teškim vremenima progonstva, maltretiranja, ali i mučeništva Katoličke crkve "za krst časni i slobodu zlatnu" upravo danas — odnosno u posljednjem desetljeću, koje je svakako obilježio Domovinski rat.

Vlč. Đuro Ćuraj je, naime, svećenik Đakovačke i srijemske biskupije, koji je tijekom Domovinskog rata, odnosno na samom njegovu početku, bio župnik u Šidu, "s onu stranu granice", a to je bilo dovoljno da bude uhićen, premlaćivan, mučen, ali je to bila i prigoda da se još jednom pokaže snaga Duha Svetoga — koji vodi Crkvu Isusovu i u najtežim vremenima...

Možda ni jedna mjesna Crkva na ovim prostorima nije toliko propatila tijekom posljednjih godina kao Đakovačka i srijemska biskupija, u kojoj je jedan svećenik (vlč. Ivan Buik) ubijen, mnogi svećenici i bogoslovi bili su pretučeni, a neki su prošli srpske logore (kompletna "ekipa" franjevačkog samostana u Vukovaru prošla je "vatrenu" provjeru svoje vjernosti Crkvi i narodu, s kojim su bili do posljednjeg dana, do okupacije Vukovara). Bile su zatočene i prognane i časne sestre, ali u isto vrijeme — u svim ostalim dijelovima Biskupije — svećenici i časne sestre dijelili su sudbinu svoga naroda. Vinkovci i Osijek, Slavonski Brod i Županja; za vrijeme najžešćih granatiranja i bombardiranja — u podrumima, ili u javnim skloništima, Crkva je živjela svoju "katakompsku sudbinu i karizmu".

Važno je ovo i zabilježiti i sjetiti se toga, da buduća Crkva zna da je ovaj naraštaj dao svoj doprinos njezinoj budućnosti — svojim mučeništvom.

S druge strane, to je važno i nama, da se sjetimo i sada da nismo sami — da nas i u ovo vrijeme iskušenja tješi i vodi Duh Sveti, samo ako imamo čisto srce i vjeru u konačnu pobjedu Dobra, Ljubavi i Istine.

Život vlč. Đure Ćuraja je tome svjedokom.

* * *

* Velečasni, hoćete li nam ispričati što se s Vama dogodilo u jesen 1991., kad je Hrvatska televizija prikazala reportažu o Vašem stradanju? Što se tada, zapravo, zbilo?

— Do napada na policijsku stanicu u Borovu Selu, početkom svibnja 1991., meni je u Šidu bilo super! Tu sam bio zaista zadovoljan, najzadovoljniji od svih mjesta u kojima sam kao svećenik službovao, a službovao sam u Osijeku, Radikovcima i Luču (Baranja). U Šid sam došao 1. rujna 1989. Tu sam se osjećao prihvaćenim; pogodio sam pristup ljudima i stvarno mi je bilo dobro. Nakon ubojstva hrvatskih policajaca u Borovu Selu — Šid je vrvio vojskom kao mravinjak. Neprestano se čula pucnjava, danju i noću; ne znate tko na koga puca, niti zašto — a kasnije su počeli i telefonski pozivi i provokacije... Dan prije negoli sam bio uhapšen, 20. rujna 1991., kolona tenkova krenula je prema Tovarniku, koji je jedno od najistočnijih mjesta u Hrvatskoj. Kolona je bila neprekinuta, a prolazila je cijelo jutro. Oko podneva je počela pucnjava, izgledalo je da gore i nebo i zemlja. Sutradan, na blagdan sv. Mateja apostola, trebao je biti crkveni god u Tovarniku, koji, dakako, nije održan, jer je to mjesto bilo gotovo sravnjeno sa zemljom. Ljude koje su nalazili u podrumima izvlačili su i odvodili u Šid, u Crveni križ, a neki su dospjeli i u zatvor. Ondje su bili maltretirani kao "ustaše", "zločinci", a sve žene su odvedene u Crveni križ. Ako je koja imala kakvu rodbinu na toj strani, mogla je otići svojima, a muškarci su odvedeni i o njihovoj sudbini kasnije ništa ne znam. 21. rujna 1991., za vrijeme ručka, došli su k meni neki muškarci. Bili su u vojnim uniformama JNA, ali su vjerojatno bili rezervisti, jer su bili prilično neuredni i zapušteni, neobrijani... Htjeli su me isprovocirati, odnosno htjeli su pokazati kako se iz katoličke crkve puca po tenkovima i da JNA ima legitimno pravo uzvratiti vatrom. Obili su vrata od sakristije i provalili u stan; zatekli su me u dnevnoj sobi i odmah su me počeli tući. Poveli su me sa sobom onako kako sam bio obučen — i u čarapama — nisu mi dopustili ni da obujem kućne papuče. Od crkve do policijske postaje bili su, dakako namješteno, ljudi koji su to promatrali i vikali: "Treba ga ubiti!", "uništiti"; prilazili su i udarali me. Ali — još više su me udarali oni koji su me, kao, "štitili".

U zatvoru su me nastavili tući; tražili su novac, kojeg nisam imao ni u jednom džepu, kao što nisam imao uza se ni osobne isprave. Našli su samo dvije maramice i to im je bilo čudo — što će mi u džepovima dvije maramice — i češalj.

* Jesu li Vas tukli milicajci ili vojnici?

— Njih četvorica, petorica nasrnuli su na mene — šakama, kundakom, pendrekom, nogama, cipelama... Po uniformama bih rekao da su bili rezervisti. Zatim sam bio bačen u samicu. Svakih pola sata — to je bilo tako redovito da nije bio potreban niti ručni sat — dolazili bi po mene i nastavljali me tući. Ali — nakon toga više nisam bio u samici, nego s ljudima iz Tovarnika, njih petnaestak, među kojima je bio i mladić petnaest, šesnaest godina star, ali — kad su ih odveli — gubi im se svaki trag. Samo se jedan čovjek vratio, ne znam tko je, jer nismo smjeli komunicirati.

* Vi ste nakon nekog vremena "osvanuli" na HTV-u u emisiji u kojoj se vidi kako ste bili teško izranjeni. Tko je to snimio?

— U zatvoru su tražili da odam tko je sve od vjernika organizirao ili surađivao s HDZ-om, što sam ja, naravno, odbio, jer meni su dolazili vjernici, a ne političari. Rekao sam im: "Ja sam ovdje da svjedočim ljubav, a ne da potičem mržnju prema bilo kome." Nakon što sam pušten iz zatvora, otišao sam najprije u Petrovaradin, pa u Suboticu, gdje sam se susreo s Belom Tonkovićem, koji je odmah pomogao tako što me je smjestio u bolnicu, u kojoj su izvršene sve pretrage, a on je organizirao i video-snimanje tragova batinanja. Svojim kanalima on je snimku, preko Beča, uputio u Zagreb, gdje je bila emitirana u okviru dokumentarnog programa. Za to vrijeme ja sam uspio otići u Njemačku, gdje sam, na nekoliko različitih mjesta, bio do rujna prošle godine, kad sam imenovan župnikom u Koški.

* Za sve ovo vrijeme imali ste kontakte sa svojim biskupom, odnosno s biskupima, u Đakovu?

— Da. Čim je bilo moguće, ja sam se javio biskupu Ćirilu Kosu. Ovom prigodom moram pohvaliti svoga školskog prijatelja dr. Franju Komaricu, banjolučkog biskupa, koji me je posjetio u Njemačkoj, a veoma sam zahvalan i svom biskupu dr. Marinu Srakiću, koji me je posjetio 1997. na njemačkoj župi, na kojoj sam tada pastoralno djelovao.

* Vaše je iskustvo zaista bolno iskustvo Crkve u Srijemu, o kojem se u drugim dijelovima Države i država u kojima žive Hrvati malo zna. Recite, jeste li tada, kad ste bili posve sami, osjećali Božju blizinu?

— Svakako! Isus je rekao da se ne moramo brinuti što ćemo reći u trenucima kad nas zlostave zbog Njegova imena, jer će nam Duh reći što da kažemo. Upravo sam to osjetio. Ne samo u zatvoru, nego kroz sve godine svoga svećeničkog života — osjetio sam blizinu Božju, osjetio sam kako je blaženstvo ne mrziti i imati pouzdanja u Boga. Znate, kad osjetite da mržnju gotovo možete dotaknuti, toliko je bila intenzivna u onima koji su me tukli i ispitivali, osjetite i snagu Božju koja vas krijepi. Nakon što sam bio uhapšen, ušli su u župni stan i u crkvu; fotografije Svetog Oca i našeg biskupa su bacili i uništili. Mogli su uništiti zgrade, inventar, ali — srce nam je čuvao Bog.

* Vi ste, velečasni, zato posve mjerodavni reći kolika je snaga Istine i praštanja. Kolika je?

— Neizmjerna! Kad me pitaju da li opraštam onima koji su me tukli, ja naravno kažem: Da!, i osjećam da svim srcem opraštam, ali ja sam tu u puno boljoj situaciji nego oni iz Vukovara, ili iz drugih mjesta, jer ja svoje mučitelje nisam poznavao i sasvim sigurno ih ne bih prepoznao. A to je velika prednost. Meni se i sada, naime, ponekad, sasvim iznenada, dogodi da se trgnem, da gotovo zajecam kao dijete koje se smiruje nakon plača. Nisu to laka iskustva. Posljedice su trajne, na narušenom zdravlju, na primjer.

* A Vi ste tu, tu ste otvorili izložbu križeva, tu ste u Slavoniji nastavili svoj svećenički život. Je li Vam žao što ste se vratili u Hrvatsku?

— Ja svoje svećeničko zvanje neizmjerno volim. Oduvijek sam želio biti samo svećenik, i ništa mi nije teško. Kad je moj biskup tražio da se vratim iz Njemačke, ja sam se vratio i prihvatio mjesto koje mi je ponuđeno. U Njemačkoj, među njemačkim vjernicima, bilo mi je lijepo. S njima sam i među njima proslavio i svoj svećenički srebrni jubilej. Ali — Domovina je Domovina! Ja sam rođen na slavonskoj zemlji, ja sam dijete ovog naroda i sretan sam što sam ponovno ovdje.

* Jeste li išta donijeli iz Njemačke?

— Da! Kamionom sam prenio mladice bora koje ću ovdje zasaditi... Veliki sam zaljubljenik Božje prirode; jako volim cvijeće i svugdje gdje sam kao svećenik boravio nastojao sam od okoline crkve stvoriti park ugodan i za oko i za dušu...

* Nalazimo se u još jednom kriznom trenutku našeg naroda. Kako Vi vidite budućnost i naroda i Crkve?

— Bog vodi svoju Crkvu i narode koji mu se povjere. Krizâ je uvijek bilo i bit će ih. Ne smiju nas slomiti... Ja volim obnavljati kipove i križeve, a veliki sam štovatelj Gospe... Dok osjećam kako pod mojim prstima kip Majke Božje, sveca, ili Isusovo tijelo na križu postaju ljepši, cjelovitiji, mislim na to — kako svatko od nas biva obnovljen iscjeliteljskom snagom Isusove muke, smrti i uskrsnuća... Uskrs je naša nada, naš smisao... Nije važno kako izgledamo, važno je koliko Bogu vjerujemo. On će sve okrenuti na dobro, pa i svaku našu bol, svako naše trpljenje — pretvorit će u radost i blagoslov za mnoge.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

UZ BLAGDAN NAVJEŠTENJA GOSPODINOVA — BLAGOVIJEST

GOSPIN KRUH

"Josipe, vidi se da si umoran. Pomolili smo se Gospodinu i zahvalili mu na svim njegovim dobročinstvima koje nam je i danas udijelio, pa lijepo pođi sada na zasluženi počinak. Sutra te opet čeka naporan dan...", govorila mu je Marija dok je malog Isusa zibala u kolijevci, pjevuckajući mu svoju milu majčinsku uspavanku.

A Josip je imao pune ruke posla. Bilo ih je toliko da ih sve, usprkos svojoj vještini i marljivosti, nije uspijevao na vrijeme pozavršavati. A srce mu nije dopuštalo da ikome odbije neku uslugu. I onima za koje je znao da će mu platiti tek materijal ili možda ni to. Imao je sućuti prema njihovu siromaštvu. Stoga je i sam sa svojom obitelji živio skromno, gotovo siromašno. Razmišljao je: Nije li i Isus postao siromašnim da nas učini bogatima? Josip ga je takva promatrao svakoga dana u svom domu — njega, Sina Božjega! Je li i sâm mogao biti drugoga duha, drugih osjećaja?

Često se tako događalo da su i u njegovoj kući ponestale ionako skromne zalihe hrane, a trebalo je i sutra živjeti i preživjeti. Kad bi se u takvim prigodama susreli, pomalo upitno, Marijini i Josipovi pogledi, kao da se već i u njima nazirao smiren odgovor: Providjet će dobri Bog!

* * *

Marija je jednoga jutra, po svom običaju, ustala vrlo rano i počela tiho — da ne probudi umornoga Josipa i maloga Isusa — uređivati kuću i spremati doručak. Mislila je pri tom što će im pripremiti za ručak, pa i za večeru. Nešto će se naći. Zadovoljni su oni i s malim i skromnim, samo da je s ljubavlju pripremljeno. A ona je to i te kako znala i činila.

Tada je bio običaj da domaćice umijese i ispeku kruh kod kuće, no postojala je i seoska pekarnica, kojom su se domaćice često služile. Marija redovito ne. Bilo joj je draže kad je kruh — onako topao, iz vlastite krušne peći — mogla staviti na stol, čemu su se posebno veselili Josip i mali Isus. Takav im se činio slađi i ukusniji...

No, kad je zavirila u posudu, našla je samo pregršt brašna u njoj. Što će? Ložiti krušnu peć za tako malo — doista se ne isplati! Odlučila je zato da i ona, iznimno ovaj put, ponese zamiješeno tijesto u seosku pekarnicu da se tamo ispeče. Tako će biti, mislila je, ipak jednostavnije.

Kad se pojavila pred pekarnicom, tamo je već bilo više djevojaka i žena. Svaka je čekala sa svojom košaricom pripremljenoga tijesta za pečenje. U očekivanju da se pekarnica otvori i započne radom, živahno su — baš kao prava ženska čeljad — čavrljale i pri tom, ženskom radoznalošću, zavirivale jedna drugoj u ono što su za pečenje donijele: Možda je njezin kruh veći i bjelji od moga, možda i nije kruh nego slasna pogača, ili mirisav kolač... Što će tek biti kad se izvadi iz tople krušne peći!

Tako je nekako prevrtala u svom mozgu i Marta, kad joj se najednom pogled zaustavi na malenoj Marijinoj košarici i na još manjem prijesnom krušcu u njoj.

"Da slučajno nakon pečenja ne bi došlo do zabune i da taj bijedni krušac ne dopadne meni, dok je moj i veći i sigurno bolji, od boljega brašna", mislila je Marta u sebi i odlučila to preduhitriti. I stvarno, kad joj se pričinilo da je Marija jako zamišljena i da neće ništa primijetiti, izvadi svoj nožić i brzim potezom na Marijinu krušcu ureže dvije crte, nešto poput križa. "Tako" — tješila je samu sebe — "sada mogu biti mirna, do te zabune sigurno neće doći. Svakome svoje: sirotinji njezino, a nama — naše!"

Iz pekarnice se sve više širio ugodan miris. Doskora je kruh bio i pečen. Marta je dobro pazila kada će iz peći biti izvađen Marijin kruh, onaj bijedni krušac koji joj i pripada. Već unaprijed se veselila kako će s prezirnim smiješkom pogledati Mariju kad ga primi u svoje ruke.

— Ima tu jedan kruh koji je označen križem; čiji je? — upita pekar jedva što ga je izvadio iz krušne peći.

— Marijin! — izleti iz ustiju Marti, a da ga zapravo nije još ni vidjela.

No, gle čuda! Marta se ugrizla za usnice kad je ugledala kako pekar pruža Mariji kruh veći, mirisniji nego svi drugi i kao pozlaćen. Zavist i prezir učinili su da se Marijin krušac u krušnoj peći čudom rascvate, tako da je doista više sličio neobično velikoj i divnoj ruži, nego kruhu.

Marta se pokunjila i otišla bez riječi. Marija, i sama u čudu, zahvaljujući Bogu u svom srcu za taj njegov neočekivan dar, ponizno je uzela svoj kruh, s djevičanskim smiješkom pozdravila sve prisutne i uputila se svom domu. Kako će ovim kruhom razveseliti Josipa i Isusa, a da nisu znali (zar ni Isus?) što se to zbilo pri pečenju njezina kruha!

* * *

Kažu da je Marija od toga dana na svaki novi kruh, prije nego bi ga ispekla, utisnula znak križa. I da bi joj pri tom svaki put kapnula na nj po koja majčinska suza, podsjećajući se kako joj jednom reče starac Šimun: "I tebi će samoj mač probosti dušu..." U duhu je gledala kako će njezin Isus umrijeti na križu — predoznačen ovim znakom križa što ga je urezivala u svoj svagdašnji kruh. No znala je i to da će on upravo tako postati kruhom života za sve koji mu povjeruju i uzljube Gospodina.

Kažu također da su od tada, po primjeru Gospina kruha, svi dobri i pobožni kršćani običavali nad kruhom, prije blagovanja, učiniti sličan znak križa — ako već i prije pečenja nije bio u nj utisnut. I tako je do dana današnjega...

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

KNJIGE

Knjižnica "U pravi trenutak" — Karitativni fond UPT-a, 31400 Đakovo, pp 51

Jean Galot: UPOZNAJMO I SLAVIMO OCA - Nacrt teologije o Ocu — Prvi teološki traktat o Bogu Ocu u nas. Aktualan je osobito u ovoj crkvenoj godini. Cijena 35 kn.
MLADEŽ S BOGOM - Molitvenik z mlade — Četvrto izdanje molitvenika koji su sastavili mladi, skupa sa svojim dušobrižnicima. Cijena 20 kn.
Živan Bezić: ZNAKOVI, SIMBOLI, MITOVI — Knjiga govori o vrijednosti svih vrsta znakova, religioznih simbola, te starih i novih mitova. Cijena 20 kn.
Roswitha Kornprobst: MAJKA TEREZIJA - ZNAK NADE — Ponovljeno izdanje rado čitanoga životopisa Majke Terezije. Cijena 15 kn.
Linda Schubert: ČUDESNI SAT MOLITVE izmijenit će vaš život — Ponovljeno hrvatsko izdanje poučne knjižice. Cijena 8 kn.
Ann i John Murphy: USPJEŠNO RODITELJSTVO — Supružnici, savjetnici bračnim drugovima i roditeljima, jednostavno i zanimljivo govore o svojim roditeljskim zapažanjima. Cijena 20 kn.
Ivan Zovkić: NAŠE LJEKOVITO BILJE I FILANTROPIJA — Opisuje 200 naših ljekovitih biljaka (s njihovim slikama u boji). Pregledno su opisani stanište, izgled, berba, priprema lijeka, primjena i djelovanje. Cijena 100 kn (tvrdi uvez 140 kn).
Gotfried Hertzka: ČUDO HILDEGARDINE MEDICINE — Već šesta knjiga na hrvatskom o sv. Hildegardi, a nova je u tisku. Cijena 40 kn.

Katehetski salezijanski centar, Vlaška 36, 10000 Zagreb

Anto Stojić: NEBO NIJE DALEKO - Propovijedi za djecu (A) — Priručnik prikladan za svećenike, roditelje i odgojitelje, jer donosi odgovore na brojna dječja i mladenačka pitanja. Cijena 80 kn.
Carlo Maria Martini: POVRATAK OCU — Ova godina priprave za Veliki jubilej posvećena je Bogu Ocu. Kroz prispodobu o milosrdnom Ocu autor o Bogu govori kao o Ocu (i majci) svih ljudi. Vratiti se Ocu znači otkriti svoj pravi identitet. Cijena 30 kn.
Elisabetha Maioli, Juan E. Vecchi: ANIMATOR u skupini mladih — Dobar priručnik za rad s mladima. Animiranje mladih uvijek ima konkretan osobni oblik, a to je osoba animatora. Njegova sprema i služenje u središtu su mogućnosti i problema skupine. Cijena 60 kn.

ČASOPISI

OBNOVLJENI ŽIVOT — br. 1/99. Iz sadržaja: Bog Otac; Globalizacija i Crkva; Milost u djelu R. Guardinija; Bioetika danas; Delinkvencija; Fides et ratio... Narudžbe prima: Obnovljwni život, Jordanovac 110, 10001 Zagreb, pp 169.

KATEHEZA — br. 1/99. Iz sadržaja: Pastoral mladih u nas devedesetih godina; Profil mladih danas; Udruge i postojeći modeli rada s mladima; Odgoj u vjeri i u školi; Odgoj u vjeri: mladi i župna kateheza; Problematika mladih u studentskim domovima... Narudžbe kod: Katehetski salezijanski centar, Vlaška 36, 10000 Zagreb.

MARULIĆ — br. 1/99. Iz sadržaja: Svjedočanstvo nedavne prošlosti - vlč. Antun Grahovar, prva žrtva Domovinskog rata; Sjećanja na dr. Petra Rogulju kakva su ga poznavali prijatelji; O poslanju umjetnosti; Uskrs - Pod zidom; Put kroz džunglu... Narudžbe: HKD sv. Jeronima, Trg Kralja Tomislava 21, 10000 Zagreb.

VIDEO-KASETE

LURD - Hodočašćenje i ozdravljenje — Ova video-kaseta, prva u nizu "Kršćanska videoteka", dobro je pomagalo župnicima i vjeroučiteljima. Izdavač poziva na solidarnu kupnju ovoga pomagala, da bi druge kasete iz započetoga niza mogle biti još jeftinije. Cijena 80 kn. Narudžbe prima: "U pravi trenutak", 31400 Đakovo, pp 51.

MAKSIMILIJAN KOLBE - "Samo ljubav stvara" — Na hrvatski prevedena i sinhronizirana video kaseta prikazuje mjesta života i djelovanja sv. Maksimilijana Kolbea, franjevca konventualca, od Niepokalanowa do Japana, od Rima do Pariza, od Asiza do Padove, sve do smrti u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. Kaseta je obogaćena dokumentima, svjedočanstvima, slikama i do sada neobjavljenim prilozima. Cijena 70 kn. Narudžbe kod: Centar "Vojske Bezgrešne", Franjevačka 6, 42220 Novi Marof (tel. 042/611-113).

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET…

TERAPEUTSKA ILI VJERSKA ZAJEDNICA?

"SHEN QI"

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

Do nedavna, na svakom koraku, mogao se čuti smirujući i topli glas Kineskinje koji je pozivao u Šubićevu na tretmane: "Boli duša, bole noge, boli glava, nema novca — shen qi, Šubićeva tri; pozdravlja vas vaša Aiping Wang".

Shen Qi, metoda koju je prije desetak godina razvila četrdesetgodišnja Kineskinja Aiping Wang iz tisućgodišnjeg kineskog Qi Gong sustava, nakon djelovanja u Americi i Sloveniji, stigla je (u svibnju 1996.) i u Hrvatsku. Svoju djelatnost obavlja u poduzeću "Wangfu, d. o. o." za održavanje tjelesnih sposobnosti, ugostiteljstvo, proizvodnja hrane, trgovinu i uvoz-izvoz. Vlasnici spomenutog poduzeća su gospođa Wang i njezin suprug Aleksandar Fulepp, koji je ujedno i direktor poduzeća, inače Zagrepčanin. "Sve sam to ja smislio! Sve je to moja ideja" — tvrdi Aleksandar Fulepp. Svoju ženu Aiping Wang upoznao je 1989. godine u Zagrebu, kamo je došla s izaslanstvom poduzeća, u kojem se bavila osiguravajućim poslovima. Posao su sklopili i s radom započeli 1990. godine (zbog naslućujućeg rata) u Ljubljani, gdje su postigli zapanjujući uspjeh. Dnevno je dolazilo od 6.000 do 7.000 osoba (ukupni promet bio im je oko 30.000 polaznika, s cijenom od 13,5 DEM po osobi), a radili su samo njih dvoje. No, nakon što su neki polaznici tretmana u Sloveniji prestali uzimati svoje lijekove, uslijed čega je njihov život bio ugrožen, digla se oko toga prilična prašina; uslijedila su policijska saslušanja i suđenja na ljubljanskom Okružnom sudu, koja, koliko je poznato, još nisu završena, što je sve istima i pomoglo napustiti Sloveniju i preseliti se u Ameriku. Ondje su proveli dvije i pol godine.

* * *

Po povratku iz Amerike njih troje (treća je Fuleppova kćerka iz prvog braka) dali su se na biznis u Hrvatskoj, gdje su dobro primljeni. Prema podacima za 1997. godinu, ostvarili su promet od pet milijuna kuna, a izdaci na propagandu i za porez iznosili su 4,100.000 kuna. Danas je u poduzeću, uz jedinu velemajstoricu A. Wang, uposleno i 5 majstora, 20 viših instruktora i oko 300 instruktora (ove brojke vjerojatno uključuju i samostalne majstore u Sloveniji i Americi). Prema riječima A. Fuleppa, u toj istoj godini najnižu plaću u njihovom poduzeću imala je čistačica, 2.500 kuna, a najviše plaće kretale su se između 4.000 i 5.000 kuna.

Vrtoglavi uspon na ekonomskoj ljestvici u Hrvatskoj, na trenutak je omelo Ministarstvo zdravstva, na čelu s bivšim ministrom Hebrangom, koje je protiv njih podnijelo krivičnu prijavu. Iz razgovora s bivšim ministrom zdravstva dr. A. Hembrangom za "Večernji list", na pitanje o nadležnosti kontroliranja rada Shen Qi centra, izdvajamo: "Sam centar oglašava se u javnosti vrlo opreznim formulacijama, u kojima izbjegava riječ 'liječenje'. Očito je to dobro smišljeno, jer u slučaju propagiranja ili provođenja bilo kakva oblika liječenja takva djelatnost podliježe krivičnoj odgovornosti na temelju Krivičnog zakonika, u kojemu se nadriliječništvo proglašava krivičnim djelom. Iako nemamo nikakvih dokaza da se u tom centru provodi liječenje, prikupili smo indicije koje na takvu mogućnost upućuju. Među njima je i nesretan slučaj smrti posjetiteljice takva centra, koja je bila bolesnica. Na temelju takvih indicija Ministarstvo zdravstva je podnijelo krivičnu prijavu i zatražilo istragu, pod sumnjom da je riječ o nadriliječništvu."

Situacija danas?! Na besplatnim tretmanima (u svrhu propagande održavali su besplatno seriju predavanja i u Zaprešiću, od 4. do 13. veljače 1999., od 17 do 19 sati) u vremenu od 5. do 20. siječnja 1999., od 16 do 18 sati, u dvorani Doma Sindikata u Zagrebu dnevno je na Shen Qi meditacijama bilo prisutno oko 350 "vjernika". Hotimice koristimo ovaj izraz "vjernici", jer su na nas ostavili takav dojam. Od voditelja tretmana doznajemo da dnevno kroz spomenutu dvoranu prolazi oko tisuću ljudi. Svima se preporučuju pohodi energetskim tretmanima u pet sati ujutro, kada je "energija najsnažnija". Energija se, navodno, pročišćava od 1 do 3 sata, a od 3 do 5 nastaje nova energija, te se odašilju nove poruke. Od 5 do 7 sati nastavlja se rad te energije. Neki polaznik besplatnog tečaja je na to primijetio: "A zašto nam ne stavite besplatne tretmane u pet sati ujutro, ako je onda energija najdjelotvornija?" Nakon što se stišao smijeh u publici, dobio je ironičan odgovor: "Vi ste vrlo lukavi. Podobni ste za Shen Qi."

U vezi s plaćanjem dodajmo i obrazloženje učitelja: "Da bi nešto dobili, morate nešto i dati. Najbolje rezultate su imali oni koji su plaćali najskuplje ulaznice. Koji su najviše dali, najviše su i dobili..." Na reakciju jednog od sudionika seanse da je prostorija, zbog neprozračenosti — zagušljiva, voditelj mu smireno odgovara da je njegova žučljivost reakcija njegove jetre. Neka se potpuno opusti i dopusti energiji da djeluje na njega. Ne radi se o zagušljivosti, nego o jakom energetskom polju. To se vidi, nastavlja voditelj, i po djeci — koja su tog trenutka ubijala dosadu trčkarajući po dvorani... Njihova razigranost ili plač (premda je nešto ranije zbog plača djece voditelj reagirao!), samo je reakcija na snažno energetsko polje u dvorani...! (Može se i tako protumačiti, zašto ne?! — op. a.).

"Imate probleme s jetrom", "Vaši bubrezi nisu u redu" — ovako glasi dijagnoza bar svakom drugom pacijentu koji se žali na bilo što. Ovi organi su — prema riječima majstora — glavni uzročnici svih bolesti.

* * *

Zapazili smo da je auditorij u dvorani takvog sastava da je svako kritičko mišljenje, najblaže rečeno — nepoželjno. Uvjerenost u učinkovitost ove energije je neupitna. Auditorij se hrani već poštapalicom voditelja: "Energija je svemoćna!" Dva voditelja naizmjence uvjeravaju sve prisutne kako oni i njihove riječi nemaju nikakvu vrijednost. "Sve čini samo energija, koja počinje djelovati od trenutka kad se stupi u dvoranu, nalik ulasku u bazen. To energetsko polje ozdravlja. Ono je u dvorani jače od svih drugih polja. Ta ‘božanska = kozmička energija’, koja je sve stvorila, ona je u nama. Ona nas pokreće. Mi je ne poznajemo, kao što ne poznajemo ni svoju dušu. Shen Qi nas želi s njome upoznati. Potrebno je opustiti se, jer energija odabire za nas (!). Zatim je potrebno osluhnuti."

Shen Qi se, navodno, ne kosi ni s jednom religijom, što se tvrdi skoro u svakom od sličnih pokreta. Shen Qi nas — tvrdi voditelj — uči o odnosu s Bogom, koji nam nedostaje. Za razliku od religija koje su neprirodne, Shen Qi je prirodna metoda; on ništa ne naređuje, ništa ne zabranjuje. O svemu ćete odlučiti sami(!)...

Ovdje svakako valja napomenuti razliku između tzv. "prirodnih religija" i "objavljene religije" — tj. kršćanstva! Prirodna religija je djelo mudracâ, skup narodnih mudrosti, uputâ korisnih za postizanje ravnoteže, zdravlja, umjerenosti… sretnog života. I, što je najvažnije, podrijetlo prirodnih religija je u čovjeku. Obredi su zanemarivi — osim ako stvaraju estetski ili relaksirajući ugođaj. Ovo posljednje više se odnosi na tzv. "New Age" religije, u koje svrstavamo i Shen Qi. U njima je čovjek sam svoj bog. "Bog" takvih religija služi čovjeku. Nasuprot njima, kršćanstvo je "objavljena religija". Ono je puno više od svih mudrosti prirodnih religija. U kršćanstvu inicijativa nije na čovjeku, nego na Bogu. U kršćanstvu čovjek služi Bogu. Traži i želi vršiti volju Božju, a ne svoju. U kršćanstvu se Bog utjelovio i postao čovjekom u Isusu iz Nazareta. Isus nam je objavio svoga Oca. Otac Isusa Krista, naš Bog, nije nikakva bezlična "sila", niti "energija", niti "svijest", niti "Nirvana" — kako ga predstavljaju poneke "prirodne" i(li) "New Age" religije. Otac Isusa Krista, i naš nebeski Otac, jest Osoba. On je Ljubav. Crkva je živa zajednica onih koji su povjerovali objavi koju je donio Isus Krist i krenuli za Njim. Shen Qi ne poznaje takvoga Boga.

Shen Qi se — na reklamnim lecima — predstavlja kao "potpuno nova metoda duhovnog i životnog treninga, kojoj je temeljno ishodište i način rada utjecaj energije (pri čemu 'Shen' znači 'Božja', 'Kozmička' ili 'Superkreativna' — kako tko hoće, a 'Qi' je 'energija' — op. a.). Pomaže pri rješavanju vaših zdravstvenih problema, problema u vezama, obrazovanju i poslu, a pri tom se u potpunosti oslanja na prirodne procese. Shen Qi je spoj filozofskih disciplina, znanja i kulturâ Istoka i Zapada, a svojim značajkama je prihvatljiv svim ljudima, bez obzira na dob, spol, rasu, vjeroispovijest, nacionalnost. Da biste prihvatili Shen Qi, nisu vam potrebni nikakvi preduvjeti...". Osim dobrog budžeta! — Ovo posljednje bili smo slobodni sami pridodati, jer se polaznicima preporuča višemjesečno izlaganje utjecaju ovih energija. Cjenik boravka u toj misterioznoj dvorani, koja skuplja "svemoćnu" energiju (obično u trajanju od 90 min.), za siječanj 1999. izgleda otprilike ovako: obični tretman stoji 25 kn; telefonski tretman s gospođom Wang (koja se javlja iz Novog Zelanda) 50 kn; dnevna ulaznica (bez tel. tretmana) 50 kn, a s telefonskim tretmanom 75 kn; mjesečna ulaznica (bez tel. tretmana) 1.300 kn; a s tel. tretmanom 1.800 kn. Studenti i umirovljenici imaju popust: bez tel. tretmana 600 kn, a s tel. tretmanom 750 kn. Osim toga, moguće su razne masaže. Cjenik usluga masaže glave u vremenskom trajanju između 20 i 45 minuta iznosi od 50 do 120 kn, ovisno o vrsti.

* * *

I, na kraju, postavimo najvažnije pitanje: Osim što uzima puno novca i vremena, što Shen Qi "religija" za uzvrat daje svojim "vjernicima"? Majstori ističu tri stvari: 1) Iscjeljenje (u tom smislu opsjenjeni ste obećanjima: "Na Shen Qiu je apsolutno sve moguće. Mogu se dobiti rješenja svih problema. Moguće je sve što vi vjerujete da je moguće... Nema problema. Nema bolesti."); 2) Znanje; 3) Duhovnost.

Zanimljivo je da Shen Qi, unatoč tome što se javno deklarira kao nereligiozno orijentirani pokret, nudi i "duhovnost", koja je bitno svojstvo religijâ. Da bismo saznali nešto više o tipu duhovnosti što ga nudi Shen Qi, morali smo se uputiti na plaćene termine ("jer se te informacije ne pružaju na besplatnim tretmanima"!). Najprije, tamo smo saznali (u prisutnosti šezdesetak osoba) za mogućnost još jedne usluge. Za 600 kn majstori Shen Qi "religije" očitat će vam sve što ste bili u prijašnjim životima i spoznat ćete svoju karmu; zašto trpite, ispaštate, ili zašto vam je dobro. "Shen Qi ima svoj cilj, pozna put. Ima vlastiti pogled na svijet i život." Prema njihovom učenju, ljudi su na zemlji zato da pročiste svoju dušu (koja se sastoji od četiri dijela) i da podignu svoje sposobnosti, a da bi to postigli, potrebno je što duže živjeti. Onima koji pohađaju Shen Qi tretmane obećava se da će umrijeti bez bolova i da će prije smrti dobiti spoznaju skorog kraja, te kamo će poslije smrti (u nebo, ili će se ponovno roditi!).

* * *

Ograđujući se od davanja bilo kakvih sudova o terapeutskim učincima ove metode (na što pozivamo kompententnije!), slobodni smo konstatirati tri stvari: 1) Shen Qi "religija" nadilazi "čisto prirodne energije", kako se predstavlja; 2) zadire u područje duhovnoga; 3) upotrebom pojmova "prijašnji životi" (dakle, reinkarnacija), "karma" i sl., jasno daje do znanja da je to duhovno nespojivo s kršćanskim. Isus Krist je jedini Spasitelj i On nam je objavio istinu o životu. Život je samo jedan, i nema ponovnih rađanja za Zemlju. Mi smo svi samo putnici u vječnu domovinu na nebesima, gdje nas čeka naš brat i Gospodin Isus Krist, u slavi.

Nema sumnje da će ozbiljan kršćanin vrlo brzo prozreti da se u Shen Qi ponudama radi o podvali. Nadamo se da laka obećanja neće poljuljati čistu vjeru i da kršćani neće popustiti izazovu da osobnog Boga zamijene Kozmičkim (energijama), čije je porijeklo zagonetno, a, s obzirom na iscjeliteljski učinak, i upitno. Energija = Bog = Svijest predstavlja okosnicu "New age" duhovnosti, a njihovi elementi vrlo su prepoznatljivi i u ovom eklektičko-filozofskom nazoru i ne bi nam bilo na čast ako je istina, a za to ima indicija, da su polaznici energetskih tretmana bile i neke duhovne osobe!

(3 — Nastavlja se.)

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

DOPISI I MIŠLJENJA O "VERITASU"

I KRITIČKI I POHVALNO...

I u ovom broju donosimo nekoliko pisama čitateljâ, u kojima oni iznose svoja mišljenja o tome trebaju li se brojni katoliči listovi ujediniti u jedan, koji bi bio utjecajniji i bolji. Ne dovodeći u pitanje samu ideju, te dobre namjere i želje, postavljamo ipak pitanje realnih materijanih i kadrovskih mogućnosti za, npr., jedan katolički dnevni list.

Objavljeni dopisi ne izražavaju nužno stav uredništva "Veritasa", a samo uz neke donosimo nužni komentar. O njima i o ostalima najpozvaniji ste suditi upravo vi, poštovani čitatelji. Zahvaljujemo svima koji nam pišu, potičući i one neodlučne da se jave.

JURICA iz Dubrovnika: "Potaknut sadržejem pisma objavljenog u Vašem listu br. 1/99, odlučio sam javiti se i iznijeti svoje mišljenje.

Danas postoji poveći broj listova i časopisa koje izdaje naša Crkva. Kod nas postoje još i dvije radio-postaje s 'katoličkim' programom. Postavlja se pitanje koliko svi oni mogu utjecati na javno mnijenje, ako nemaju veće naklade i utjecaj. I pored svih tih medija glas Crkve je tih. A trebalo bi ga čuti, posebno u ovim vremenima.

Crkva sigurno nema velika sredstva koja bi se mogla odvojiti za medije, ali, udružujući već postojeća sredstva, moglo bi se stvoriti glasilo (tjednik ili slično) koje bi odražavalo stavove Crkve i katolikâ u vezi sa svime što sačinjava naš život. Utoliko razumijem i podupirem stav svećenika iz Splita. Jedan katolički list danas bi se trebao baviti duhovnim, ali i svim drugim vidovima života. Ono što se danas može naći, to ne daje cjelovitu sliku katoličkih stavova u našem društvu. Treba iznositi istinu u vezi sa svime što se tiče čovjekova života. Jedno takvo glasilo moglo bi biti mješavina listova, časopisa koji već postoje (duhovni život, umjetnost, svakodnevni život, povijest Crkve i sl.). Ne znači da bi se svi oni trebali ukinuti, ali trebalo bi zajedničkim snagama pokrenuti nešto veće, što bi svojim nakladama, a samim time i svojim utjecajem, pridonosilo boljem životu svih nas. Treba izaći vani i pokazati da smo ovdje, da postojimo i da se naš glas čuje. Ne skrivati se! Biti prepoznatljiv! Privući ljude kvalitetom i paziti da se Božja Riječ ne utopi u mnoštvu bezvrijednih riječi.

Zvuči možda teško ostvarivo, ali sam siguran da kod nas ima dovoljno dobrih, vrijednih, a i kvaliteltnih, ljudi za nešto takvo.

Ovo je samo moje razmišljanje o toj temi, ali i vapaj osobe koja sigurno nije osamljena u svom mišljenju. Inače surađujem kao prevoditelj u časopisu 'Zlatno pero'. Želio bih da dobro promislite o ovoj temi i uz Božju pomoć da se iznađe najbolje rješenje."

JOSIPA iz Zagreba: "Poštovano i drago Uredništvo! Veoma mi je žao što je naš 'Veritas' primio, za mene, vrlo tužno pismo takvog sadržaja, i to još od župnika. 'Veritas' čitam od prve do zadnje stranice. Sve su mi rubrike jednako interesantne i svaka donosi lijep sadržaj u odnosu na svoj naslov. Hvala Vam na člancima o bl. Alojziju Stepincu! 'Veritas' smatram našim najboljim mjesečnim glasnikom, a k tome još dodajem 'Živo vrelo'. Želim Vam obilje Božjeg blagoslova i neka Vas prati svako dobro."

STANKO iz Zagreba: "U siječanjsom broju pozvali ste čitatelje da se jave svojim mišljenjima o dopisu župnika iz Splita.

1. Slažem se s njegovim mišljenjem da se sva vjerska glasila izmiču odgovornom sučeljavanju s našim prilikama i neodgovorno im okreću leđa, što će se (i već jest) pokazati pogubno na kretanje događaja kod nas. Ono o čemu se piše prikazuje se najpovršnije, opet izbjegavajući ulaženje u dubinu problema, pa se čini da izvjestitelji nisu ni bili na licu mjesta. Nitko ne pokazuje i nema neki određeni stav, kut gledanja. Načelan je pristup prema svemu što se događa oko nas (npr. od redovnikâ se očekuje da se kroz njihovo pisanje nazrijevaju njihovi zavjeti, ali toga nigdje nema), pa stoji mišljenje splitskoga župnika da takvu bezličnu, neodgovornu, nekritičnu, nedosljednu i neinteresantnu štampu nitko ozbiljno ni ne uzima. Čini se da neki dnevnik, koji je trebalo pokrenuti odmah 1990., a i sada, usprkos svemu (siromaštvo i nezainteresiranost) nije kasno, crkveni ljudi ne žele imati. To bi značilo izložiti se riziku javnosti i vlasti, a to naši crkveni poglavari ne žele. Lakše je tamjanom kaditi one koji tu vlast drže i nemati odgovornosti (i neprilika). Toliko o Splićaninu.

2. 'Veritas' ide tim širokim putem, kojim kroče i ostala crkvena glasila... 'Veritas' nije glasnik istine, nego nudi mekušasti optimizam ženske provenijencije, kao sve će to još dobro završiti i slično, zaboravljajući da je povijesno iskustvo (Bonhoefer) govorilo: 'Trebali smo glasno vikati' (dok je bilo vremena). Treba reći da je Crkva kod nas, zahvaljujući crkvenim glasilima koja su takva kakva jesu, i zahvaljujući crkvenom vodstvu, izgubila golemi moralni kapital stican kroz pola stoljeća krvi i znoja svojih vjernika i službenika. Ne radi nesnalaženja, nego upravo radi lagodnog 'snalaženja' u prilikama koje imamo.

Ukratko, 'Veritas' se uređuje kao neke davne školske novine: tko napiše ili nariše nešto, objavit će mu se. Ima li to vrijednost i kakva je korist od toga za čitatelje, nije važno..."

Uredništvo: Najprije moramo konstatirati da je Vaš cijenjeni dopis predug, uvredljiv (neke dijelove smo morali preskočiti), poluanoniman, nevrijedan i nekoristan za čitatelje. "Malo" kasnite s komentarima na račun broja vjernika u Mariji Bistrici, na misi s Papom, kao i sa svojim komentarima na račun sadržaja i rubrika, što i sami potvrđujete naknadno dopisanim tekstom: "To sam napisao prije nego je izašao siječanjski broj, pa vidim da se u tom smislu nešto već kreće kod vas... i drugdje..." Svoje primjedbe na račun "Glasa Koncila" pošaljite njima, a ono što se odnosi na crkveno vodstvo ne želimo komentirati, jer to spada na HBK. A da "Veritas" ne bi i dalje ostao na razini "davnih školskih novina", koje sve objavljuju, preostale dvije trećine Vašega dopisa završit ću u košu.

BOŽO iz Velike Gorice: "Kako čitati 'Hazard' ('Veritas' br. 1/99)? Hrvatski opći leksikon za riječ hazard kaže sljedeće: hazard (franc. hasard: slučaj, iz arap.), smion pokušaj; posao kojem ishod ovisi uglavnom o sreći. Rječnik stranih riječi ovu riječ prevodi nešto podrobnije: slučaj, rizik, smion pokušaj, opasnost, pogibelj.

U 'Veritasu' sam nedavno pročitao da nijedno vrijeme nije blagonaklono kršćanima, pa ni ovo. Stoga je potrebno, prije nego što donesemo ozbiljne zaključke i pozovemo druge da nam se pridruže (to je krajnji smisao medija), da si posvijestimo neke, sasvim logične, pretpostavke, kao npr.: I od sasvim lijepo obrađenih materijala (kamen, drvo...) može se napraviti ružna i loša kuća (primjera imamo dosta u doslovnom i u prenesenom smislu). I od sasvim točnih konstatacija može se napraviti loša poruka. I od svetopisamskih riječi (pa i rečenica) mogu se izvesti antisveti zaključci.

Sve ovo gore navedeno može se učiniti: dobronamjerno, tj. s uvjerenjem da se izvršava kršćanska dužnost; izmanipulirano, tj. pod utjecajem medijskih 'sila', kojima je upravo to svrha; hazarderski, tj. neozbiljno se igrajući s ozbiljnim.

Gdje spada 'Veritasov' članak 'Hazard'? Pitam se i vapijem: O dođi, Stvorče, Duše Svet. Pohodi duše vjernika! Tako i jedino tako možemo i smijemo mijenjati svijet. Tako i jedino tako ćemo se razumjeti, makar pripadali različitim strankama, narodima, državama... Hrvatskoj nisu potrebne nove optužbe, novi razdori, novi krivci, nove revolucije i novi zatvori, nego novi Duhovi!

Neka nas sve prate Božji mir i blagoslov!"

DRAGICA iz Donjeg Miholjca: "Privukao me naslov 'Napojite se žedni na slapovima vjere' — baš krasno! Prije izrezivanja nagradne igre, naravno, prvo sam pročitala prethodnu stranicu: 'Duh Istine'. U tom istom Duhu, koji nas uvodi u svu istinu o Ocu, lijepo Vas pozdravljam."

IVE iz Imotske Krajine: "Poštovani Uredniče! Uz dužno poštovanje prema Vašoj reviji 'Veritas', ipak moram izraziti duboko žaljenje i razočaranje što ste među šalama na 26. str. ovogodišnjega veljačkog broja Vašega 'Glasnika' objavili i onu prljavu pod naslovom 'Svakakva pitanja'. Dosta nam je takvih šporkarija u svjetovnim medijima! Uz pretpostavku da imate pošten obraz, ispričat ćete se čitateljima. Ne ponovilo se!"

Urednik: O mom poštenom obrazu neka sude drugi, pa i Vi. U svoju obranu citirat ću samo djelić apostolske pobudnice "Familiaris consortio" (br. 13) pape Ivana Pavla II.: "Bračna ljubav uključuje cjelinu, u koju ulaze sve sastojnice osobe — zov tijela i nagona, snaga osjećaja i strasti, težnja duha i volje; ona smjera duboko osobnom jedinstvu, koje — nadilazeći sjedinjenje u jednom tijelu — vodi do punog jedinstva srca i duše. Ta ljubav traži nerazrješivost i vjernost u uzajamnom neopozivu darivanju, te se otvara plodnosti. Riječ je, ukratko, o redovitim značajkama svake bračne ljubavi, ali s novim značenjem, koje ju ne samo čisti i učvršćuje, nego je također toliko uzvisuje te ona postaje izrazom upravo kršćanskih vrijednosti." Papa, dakle, ne govori ni o kakvim "šporkarijama", nego o bračnoj ljubavi govori kao o kršćanskoj vrijednosti. Prihvaćajući Papin stav i crkveni nauk o bračnoj ljubavi i o "sjedinjenju u jedno tijelo", na što se u šali tek aludira, držim da se nemam za što ispričati.

>[SADRŽAJ]<


SVETI ČUDOTVORAC

POVJERENJE U BOŽJU PROVIDNOST

ONA MOŽE SVE

Bilo je to davne 1948. godine, a znademo kakvo je to bilo vrijeme za mnoge. Mjesto zbivanja je Zagreb, crkva sv. Josipa. Gospođa Antonija s petero djece, a suprug joj u zatvoru. Žena ne radi, a djecu treba nahraniti i školovati. Situacija je bezizlazna, ali postoji vjera, duboka vjera u Božju providnost.

Župnik Gašpar znao je za tu tešku situaciju i ponudio je gospođi pomoć od jedne mjesečne plaće, za potrebe, dok se ne snađe. Antonija je odbila, ali župnik je znao da joj nije lako i od srca joj je bespovratno darovao novac. Uzela je dar sa zahvalnošću i otišla u predvorje crkve, do slike sv. Antuna. S novcem u rukama rekla je Svecu:

"Meni je Gospodin dao zdrave ruke i noge, volju, energiju i znanje. Molim dragoga Boga da mi podari posao, kako bih svoju djecu mogla podići na noge, a tebi, sv. Ante, darujem sav ovaj novac i molim Gospodina da mi se smiluje."

Sav novac ubacila je u škrabicu Kruha sv. Ante i radosna otišla svojoj kući. Bila je sretna, jer je i ona mogla nešto dati za nevoljnike.

Kod kuće je mislila o tome da je sada red da Gospodin nešto poduzme. Odjednom je netko pozvonio... Došla joj je prijateljica iz mladih dana. Nisu se vidjele više od deset godina.

Da skratim: Prijateljica joj je ponudila posao i dala joj je predujam od tri redovite plaće. Antonija je počela plakati od sreće i od zahvalnosti, jer je Bog bio tako brz i uzvratio joj još više od onoga što je ona s radošću darovala, vjerujući u Božju providnost.

Antonija je radila. Muž je izašao iz zatvora. Obišla je sva poznata prošteništa i rekla mi je: "Ako ikada mogneš, onda otiđi na Sveti grob u Jeruzalemu. Tamo mi je bilo najljepše."

Dodajem samo da se Božja ljubav očituje u malenima koji imaju veliku vjeru.

ANA

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

SVE ŠTO JE DOBRO I ŠTO VRIJEDI, DOLAZI OD DUHA SVETOGA

UMJETNOST KRŠĆANSKOGA NADAHNUĆA

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Umjetnost kršćanskoga nadahnuća, makar i vrlo malobrojna, prolazila je između ideoloških krajnosti avangardne Scile i postmoderne Haribde, između tehnolatrije i sna, ništavila stila i sadržaja, i drugih utamničujućih krajnosti, otvarajući oba prostora slobode.

U jednoj od najznačajnijih teorija suvremene umjetnosti, "Teoriji avangardne umjetnosti" (1962) Renata Poggiolija, u poglavlju o otuđenju, govoreći o tragičnom položaju avangardnih umjetnika u postvarenu protestu protiv postvarene i klišeizirane kulture masa, odnosno o iskrenom agresivnom tehnicizmu kakvoće protiv prikrivenih tehnika manipulacije industrijske moći (tržišta ili totalitarizma), njezinih stereotipija i kičeraja, dotiče se, uzgred, i umjetnosti kršćanskoga nadahnuća. Avangardni se umjetnik neprijateljski agresivno suprotstavljao masovnoj publici i njezinu ukusu, pa je negirao cjelokupnu tradiciju, koju je vidio upregnutu u pogon manipulacije, ili je naprosto provocirao herostratsku slavu, što je postupno odvodilo avangardnu umjetnost u sektaški grč, samonegaciju i nihilizam. Nasuprot klasičnom umjetniku, koji se priklanjao tradiciji kao stabilnom i povratnom nizu "bogojavljanja", moderni je umjetnik stvarao iz kaosa i ništavila, "prevladan osjećanjem da su jezik i stil u neprekidnoj apokalipsi". Ono obnavljajuće božansko premjestilo se iz sadržaja u novost forme, u misterijsko komadanje, u formalni kreativizam; to je omogućavalo umjetnosti da desetljećima preživljava u stoljeću industrijskih eklekticizama i stereotipa. Poggioli piše:

"Izgleda da je avangardi suđeno stalno se kolebati između različitih oblika otuđenja — psihološkog i društvenog, ekonomskog i historijskog, estetičkog i stilističkog. Nema sumnje da su svi oblici sabrani u jednom drugom, naime u etičkom otuđenju. (…)

Neka mi bude dozvoljeno ovdje samo istaknuti da se etičko otuđenje avangardne umjetnosti pojavljuje upravo u paradoksu da je ona, čak i kada se odbija pokoriti sireninoj pjesmi esteticizma i kada odbacuje iskušenje samoidolatrije, ipak osuđena na slobodu koja znači ropstvo: ona suviše često mora služiti negativnom i razaralačkom načelu umjetnosti radi umjetnosti.

Ovu istinu najbolje pokazuje bijedno stanje u kome se nalazila religiozna umjetnost Zapada više od dva stoljeća, a posebno u naše vrijeme. Moderni umjetnik s pravom vjerom i iskrenim religijskim nadahnućem apsolutno nije u stanju, kao sredstvo za izražavanje božanskog, prihvatiti taj tradicionalni plastički jezik, odavno iskovan ili prilagođen za duhovnu umjetnost. Suvremeni slikar ili kipar sada više zaista nikako ne može u bilo čemu pridonijeti tom figurativnom tumačenju kršćanske doktrine ili legende, koje je posebno u srednjovjekovnom razdoblju služilo kao Sveto pismo za neuke, ili, kako se to kaže, kao Biblija za siromahe. U povijesti modernog slikarstva Georges Rouault pojavljuje se kao stvaralac obdaren najjednostavnijom, najdubljom i najistinitijom vjerom. Ipak, budući da je želio biti i umjetnik kao i vjernik, on je svoj vlastiti religiozni tradicionalizam morao izraziti odstupajući u smjeru umjetničkog antitradiconalizma, ne samo kroz izobličenje slike, nego čak i ikona, potaknut oblikovnim zahtjevima koji su u gotičkom i primitivnom iskrivljavanju bili potpuno strani. Paradoks Rouaulta i drugih modernih umjetnika poput njega sastoji se u spoju estetičkog neslaganja i etičko-mističke suglasnosti. Izuzetna novina ovog paradoksa može se još oštrije istaći ako se uvidi da bi suprotan paradoks u različitim kulturama bio veoma rijedak, ako ne i nemoguć: sjedinjenje moralno-teološke nevjerice s estetičkom i stilskom suglasnošću."

* * *

Poggioli je ove priloge pisao do 1962., kao teorijski zaključak avangardne umjetnosti, bar osam godina prije Hassanovog "Komadanja Orfeja" (1970) i početka promišljanja novoga kulturnog pojma i razdoblja, onog postmoderne umjetnosti. Odatle neke pogreške u njegovu proricanju. U postmodernoj umjetnosti postaje, na primjer, moguće "sjedinjenje moralno-teološke nevjerice s estetičkom i stilskom suglasnošću". A pojava postmodernih oblika figuracije opovrgla je njegovu tvrdnju da suvremeni slikar ili skulptor više nikako ne može u bilo čemu pridonijeti figurativnom tumačenju "kršćanske doktrine ili legende".

Kako shvatiti umjetnost kršćanskog nadahnuća? Poggioli je vrhunski stručnjak, pa ipak njegovi pojmovi tu više zamagljuju bît nego što je otkrivaju, kad on kršćansku umjetnost naziva "figurativnim tumačenjem kršćanske doktrine i legende" ili "izražavanjem vlastititoga religioznog tradicionalizma". Kad bi ono što umjetnik-vjernik svojim stvaranjem izražava bilo tek "doktrina", "legenda" ili "tradicionalizam", kršćanska bi umjetnost davno bila mrtva, ili bi, u najboljem slučaju, danas postojala samo kao pseudoumjetnost masovne kulture i njezine tehnološke manipulacije. Isus Krist nije samo tradicija. Pa čak ako pod time ne mislimo samo mrtvu muzealnu tradiciju čuvanja prošlosti, već i živu tradiciju predanog otajstva i života, aktualnu sadašnjost življenja; ni u tome slučaju Krist nije samo tradicija! Isus Krist nije samo predanje, već nam apokaliptički dolazi i iz budućnosti; on je sutrašnjica što se nagovješćujući posvuda objavljuje, pogotovo u umjetnosti. On je Osoba, zajedno s drugim Osobama, vječna Novost, što uvijek iznenađuje, slobodna učiniti nešto nepredvidljivo. Pa tako i Duh Sveti nosi umjetnost u budućnost i priziva je iz budućnosti, kao ono uistinu stvaralačko u njoj, ono očovječujuće i bogočovječno, ono oslobađajuće i transcendirajuće, ono bogato, divno i očaravajuće.

I u avangardnoj umjetnosti, u onoj mjeri u kojoj je bila stvaralačka i umjetnička, u mjeri u kojoj se uspjela othrvati nihilizmu vlastita tehnicizma i tehnologiji manipulacije masovnog društva, možemo opaziti djelovanje Duha Svetoga, navjestiteljski nadolazak Kristov. Bez obzira na strastveno i sustavno negiranje svega postojećega, kojim je avangardna umjetnost sama sebi kopala jamu nihilizma, ili čak upravo zahvaljujući njemu!, jer se, u obaranju na sve fetiše i sve svjetsko, njezin krik dizao u transcendentno nebo, njezin grč okretao nadsvjetskom utoposu, ma koliko avangardni umjetnici, većinom ateisti, u tome i ne vidjeli Boga, njihova je nesvjesna težnja bila pravi činitelj umjetničkog stvaranja, a ne njihova ideologija. Mogli bismo govoriti o iracionalnoj i nesvjesnoj "vjeri, nadi i ljubavi" avangardistâ, na koju nije sasvim imuna čak ni nihilistička igra dade, i njezini kasniji epigoni. Odatle su tek dosljedan nihilizam, kakav se javlja osobito u sumraku avangarde: Becket, Warhol, itd., i implicitno beznađe i zaborav istine, kadšto prisutno u praksi, a još puno češće u teoriji postmoderne umjetnosti i kulture, zaista imuni na kršćanske kreposti. Iako ni takva nihilistička umjetnost, dokle god je još uopće umjetnost!, a ne puka tehnika ili laž kiča, nije sasvim šutljiva o Bogu. Ona tada o njemu govori na negativan način: čini vidljivom strahotu njegove odsutnosti. Avangardna je umjetnost najčešće nešto mnogo više od Božje odsutnosti; ona je često njegovo otkrivenje, doduše iskrivljeno u zrcalu tehnicizma i redukcionizma, ali autentično u apokaliptičkoj novosti, u patosu umjetnika, u sjaju nadsvijeta.

>>>
Vjernici u avangardnoj umjetnosti ne trebaju vidjeti nešto isključivo negativno, ma koliko da je negacija ključni pojam avangarde (antikultura, antiumjetnost, itd.), zbog te implicitne, makar i nesvjesne, vjere i nade većine avangardista u nešto tek naslućeno, vrijedno i novo, što progovara iz neodređene budućnosti i dobiva predsjaj u njihovu djelu. Svojom umjetničkom beskompromisnošću, istovjetnošću forme i sadržaja, stilsko-sadržajnom inovativnošću, avangarda je razbijala ljušture svijeta, otvarala ga neizrečenom i neizrecivom, rušeći i negirajući sve oko sebe; otvarala je prostor onom neporušivom, čudesnoj šutnji i blistavom paradoksu imanentne transcendencije.
>>>

U nizu povijesnih stilova kroz koje se razvijala umjetnost kršćanskoga nadahnuća, avangarda zauzima svoje legitimno mjesto, za kršćansku umjetnost plodotvorno i obogaćujuće. Iako su avangardu potakli ateisti i ljudi u velikoj mjeri tehnicističkih i negativističkih usmjerenja, svoje je vrhunce avangarda doživjela kod onih umjetnika koji nisu robovali stilu i tehnicizmu, već su avangardne stilske slobode otvarali (bogo)čovječnom (naprimjer, etničkom ili klasičnom; Lorca, Picasso). U autentičnih umjetnika kršćanskog nadahnuća, avangardna destrukcija svijeta nije tek nešto površno preuzeto i izvanjsko, već unutarnja nužnost njihova vlastita stila-sadržaja, njihove apokaliptike.

Pa, ako razlozi takvih "izobličenja" ne mogu biti u svemu isti onima u gotičkom i primitivnom iskrivljavanju, jer umjetničko djelo utjelovljuje bogočovječnost u svoje vlastito vrijeme, u konkretni i osebujni povijesni trenutak, pa se razlozi i načini rastakanja svijeta i vizija nadsvjetskog mijenjaju s vremenom, ti razlozi su, ipak, unutarnji i nužni; oni izviru iz samog sadržaja, pa bio taj sadržaj i "ikona", kako je naziva Poggioli. Rouault nije tek crkveni majmun što svoj "tradicionalizam" izvana oblači u avangardno "ruho", pa njegovo "estetičko neslaganje" nije tek paradoksalno i vanjsko njegovoj "etičko-mističkoj suglasnosti", već obratno: njegova etičko-mistička suglasnost s Kristom, u avangardnome trenutku, nužno zahtijeva estetičko neslaganje sa svijetom "tehnološke manipulacije".

>>>
Umjetnik kršćanskoga nadahnuća ne stvara tako da oponaša "ikone" prošlosti, jer bi to bila idolatrija, tradicionalizam u najgorem smislu te riječi, već tako da slijedi Krista u stvaralačkom smislu, kako u otvorenosti spram Nebeskog Jeruzalema, tako i, da Isusa (svakog čovjeka), poput Veronike, nalazi na križnome putu sadašnjeg trenutka! A danas je Krist strojevno razapet, razapet tehnicizmom i nihilizmom, manipulativnim ništenjima duha. Pa je stilsko rastakanje u Rouaulta dvostruko nužno: nužno kao posvudašnji križni put komadanja čovjeka, i nužno kao trganje zastora svijeta da bi se ugledalo rajsko svjetlo.
>>>

To je paradoksalno samo u Poggiolijevoj glavi, pa i ono suprotno tome: "sjedinjenje moralno-teološke nevjerice s estetičkom i stilskom suglasnošću"; jer s postmodernom umjetnošću ovaj drugi slučaj prestaje biti nemoguć, pa čak i prestaje biti izuzetkom.

Avangardna umjetnost nastala je kao izraz svjetovne (znanstveno-tehno-ideo-loške) religije, no, ma koliko da je patila od toga redukcionizma (fetišizma), svojom je vjerom i nadom bila otvorena istini i transcendenciji, pa je često (i netematski) istinom bremenita.

* * *

U značajnom dijelu postmoderne umjetnosti, a osobito u njezinoj ideologiji, zbilo se urušavanje te nade i njezino nadomještanje snom i zaboravom. Burghart Schmidt, u svome djelu "Postmoderna — strategije zaborava" (1986.), razobličuje te negativne vidove postmoderne kao samu njezinu bît. Određuje je kao ironijski slobodnu, samovoljnu i površnu, eklektičku igru individuuma koji sve izjednačava i dovodi u pitanje, i potom sinkretički stapa. Nihilizam, koji je u avangardi postao sasvim otvoren i doveden do vrhunca, u postmoderni biva prikriven. U kontraproduktivnoj težnji postmoderna želi sjećanje i prošlost, ali na njih (i nesvjesno) primjenjuje "strategije zaborava". Njezin antitradicionalistički "tradicionalizam" počiva na igri koja je izgubila iskonsko jedinstvo sa žrtvom i misterijem, realnom razapetošću i zbiljskom nadom, s bîtkom, budućnošću i pravom prošlošću; poput Buddhe u Disneylandu: zabava, a ne istina; eskapizam, koji neizbježno upada u kompromise s masovnom pseudokulturom i tehnikama manipulacije.

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

MILOSTINJA, MOLITVA I POST

VJERA I DJELA

Piše: CELESTIN TOMIĆ

"I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!" (Mt 6, 4; 6, 18)

Tri temeljne značajke "pravednosti" i duhovnosti pobožnog Izraelca jesu: milostinja, molitva i post. Zakon to traži, proroci će to naglasiti, kao i židovski mudraci. Isus u Besjedi na gori iznosi najprije iskrivljenu, lažnu, licemjernu pobožnost, koja je prolazna kao i ljudska slava; zatim predstavlja evanđeosku pobožnost i njezinu neprolaznu, vječnu, blagoslovljenu slavu.

* * *

MILOSTINJA je veoma cijenjeno djelo židovske pobožnosti. Zakon na to potiče, a i proroci i mudraci to zahtijevaju. Milostinja je znak milostivoga srca, srca puna samilosti i razumijevanja za bijednike, puna ljubavi. Milostinja je kao i žrtva: briše grijehe i donosi spasenje. Briga za siromahe je kamen kušac društvene moralnosti jednog naroda.

U Isusovo vrijeme, dok je velika bijeda zavladala među nižim društvenim slojevima, milostinja je u židovstvu bila dobro organizirana i djelotvorna. Za siromahe se skupljalo u sinagogama i na javnim mjestima. Ali čin ljubavi prema Bogu lako postaje čin vlastite taštine, u kojemu se ne traži Božja, nego ljudska slava. Stoga Isus oštro napada tu pojavu.

"Kada dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri, da bi ih ljudi hvalili, Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću."

"Trublja" se može uzeti simbolično. Vjerojatno se misli na običaj u sinagogama; kada pojedinac prinosi svoju milostinju, trubač trubom javlja nebu da je učinio veliko djelo milosrđa. "Licemjer" (kod Mateja 14 puta, kod Luke 3, a kod Marka 1 put), hipokrit, označuje glumca koji svoju ulogu izvodi u kazalištu. U prenesenom smislu označava varalicu, čovjeka koji se predstavlja drugačijim nego što jest. Ovdje, glede milostinje, ne daje čast Bogu, niti želi bližnjemu učiniti dobro, nego traži samo svoju slavu. Isus govori da je primio svoju plaću i da nema više što tražiti.

Kršćanin mora postupati suprotno: "Kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što radi desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."

Treba milostinju davati u skrovitosti, da nitko ne zna, pa niti ti sam, što se pokazuje slikom "da ne zna ljevica što radi desnica". Traži se dobra nakana, da se Bogu učini slava. I ne treba se bojati da će to ostati zaboravljeno, izbrisano. Otac nebeski poznaje pokrete srca i naše osjećaje. Njemu ništa nije skriveno i on će vječnom nagradom nagraditi milostinju koja je učenjena Bogu na čast i bližnjemu na korist, tj. samom Gospodinu, kako nam govori prispodoba o Posljednjem sudu (Mt 25, 32).

* * *

MOLITVA mora biti susret s Bogom, priznanje njegova gospodstva, podlaganje njegovoj moći. Ona je uzdinuće k Bogu, osobni i intimni susret s Bogom, životni doživljaj susreta sa živim Bogom.

U Isusovo vrijeme u židovstvu je molitva već proširena. Moli se u određeno vrijeme. Pobožni židov, kada to vrijeme dođe, ako se nađe i na javnom mjestu, uspravi se, diže ruke prema nebu, vrši poklone, baca se na zemlju, itd. Ali i tu se mogu uvući taština, sebičnost, traženje svoje slave, egoistični čin, beskoristan i prazan.

Isus veli: "Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica, da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću."

Tako i molitva, čovjekov najuzvišeniji čin vjere, postaje prigoda da se čovjek pred drugima pokaže onakvim kakav nije. Molitva se tako instrumentalizira u vlastitu korist. Kršćanin mora ovako moliti:

"Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svome Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."

Molitva nije neka parada, već uzdignuće, susret s Bogom, osobni i životni doživljaj Boga. "Soba" može značiti i tamna prostorija bez osvijetljenih prozora, daleko od ljudskih pogleda, skrovito mjesto, u kojemu samo Bog vidi.

Isus ne želi time dokinuti javne molitve, okupljanje vjernika na liturgijske sastanke ili po kućama. Nakon ovoga Isus uči učenike molitvu "Očenaš", a to je molitva zajednice. Reći će: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja s njima." (Mt 18, 20) Isus samo želi naglasiti da molitva ne smije biti neka formalnost, licemjerstvo, isticanje sebe, već ponizno i skrušeno sjedinjene s Bogom, našim Ocem, koji će uslišati i uzvratiti na naše molbe, prošnje, hvale i zahvale.

* * *

POST je u židovstvu veoma naglašen. Prati i pomaže molitvu, umrtvljuje neuredne požude tijela, čisti i ispunja milostima. Post prate izvjesni pokreti: plač, ridanje, oblačenje u kostrijet, ležaj na podu, odricanje od bračnih čina, nebriga za njegu tijela, hodanje bosih nogu, prisustvovanje na sinagogalnim slavljima...

Zakon propisuje postove za svećenike, nazireje i rehabuite, kao i za sav narod, na svetkovinu Pomirenja — Kippur. U Isusovo vrijeme pobožni židov posti ponedjelkom i četvrtkom.

I u ovu temeljnu pobožnost lako se uvuku egoizam, taština, hipokrizija. Isus na to upozorava:

"I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista vam kažem, primili su svoju plaću."

Kršćaninu, naprotiv, poručuje: "Ti, kad postiš, pomaži glavu i umij lice, da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."

I post je jedan susret s Bogom, a svaki susret s Bogom, s Ocem, mora biti blagdanski. Tako i post, koji nas mora približiti Ocu i sjediniti s Ocem, poznavateljem namisli srdaca i s onim koji će nam uzvratiti sve što smo iz ljubavi prema njemu u skrovitosti učinili.

* * *

Milostinja, molitva i post ostaju i za kršćanina značajke evanđeoske duhovnosti, ali moramo ih obavljati evanđeoskim duhom, u "skrovitosti", da bismo od svoga Oca primili nagradu neprolaznu, vječnu.

DUH NA DJELU U POVIJESTI

Biblijska objava ostvaruje se u povijesti i kroz povijest. Kršćanstvo je povijesna, a ne mitska religija. Događaji spasenja odigrali su se stvarno, povijesno, na određenim mjestima i u određeno vrijeme. To vrijeme nije moralo biti značajno za povijest ljudskih zbivanja, ali postalo je jedino i odlučujuće vrijeme, punina vremena, o kojemu ovise sva zbivanja i događaji, sadašnjost i budućnost povijesti i čovječanstva. Stoga, da bismo mogli slušati i shvatiti Božju riječ, moramo je slušati u "povijesti spasenja".

I Božje Lice otkrivamo u odsjaju povijesnih događanja. Presveta Trojica i povijest dodiruju se. Stari zavjet ih najavljuje, a Novi zavjet ih otkriva. Otkrivamo Oca, Sina i Duha Svetoga kako se objavljuju u povijesti. Povijest je zrcalo otajstva Boga, a ne samo mjesto njegova djelovanja. Novi zavjet je osobito nabijen objavom Presvetoga Trojstva.

Bog Otac je skriven u nedostupnom svjetlu. Božji Sin je objavitelj Oca, on je utjelovljeni Bog. Nakratko se pojavio na zemlji, kao čovjek. U znakovima i u nauku, u sili i u vlasti, u riječi i u čudesima otkriva svoju otajstvenu stvarnost. Opet se vratio k Ocu. Kako otkriti, objasniti i shvatiti njegovu objavu? Obećao nam je drugoga Parakleta — Branitelja, Očev dar, Ljubav-Osobu, Duha Svetoga, koji će nas uvoditi u svu istinu.

Duh Sveti nije samo Netko tko čini da shvatimo, nego Netko koga trebamo shvatiti; nije samo sila koja daje govoriti i slušati Riječ, nego je i Riječ. Tumač je, egzeget, komentator Boga, Oca i Sina. On nam otkriva tajne knjige povijesti. Pomaže nam odgonetnuti šifrirani jezik povijesti po Isusu Kristu, koji je raskinuo njezine pečate.

* * *

Iako Duh u Crkvi neprestano djeluje, ipak nam se Crkva danas često pokazuje kao ona koja kasni. Novo doba, koje je započelo s prosvjetiteljstvom, označeno je revolucionarnom klimom, gotovo frenetičnim poletom prema novome. Stalni napredak, trajna revolucija... Kršćani kao da se ne snalaze. Vjera i Crkva pokazuju se kao kočnica, kao sila i počelo očuvanja postojećega.

Dva tisućljeća kršćanske ere možemo sagledati ovako: U prvom tisućljeću Crkva je misionarska sila. Suočava se sa svakom novom kulturom i želi je, na neki način, uklopiti u svoje Vjerovanje. Veliki koncili svjedoče upravo to. Heretici kasne. U drugom tisućljeću Crkva kao da je umorna, iscrpljena, i kao da zastajkuje. Misli se da je dovršena inkulturacija, da je "društvo kršćansko" i da ga samo treba spasavati. Heretici i shizmatici su naprijed, a svako novotarstvo u Crkvi smatra se opasnim.

Dolazi moderni vijek. Brani se autonomija Crkve i vjere, dok svijet postavlja revolucionarno, dijalektičko počelo. Sve je u razvoju, sve je provizorno, a na kraju će se ostvariti konačno rajsko blaženstvo. Crkva kao sila kasni, koči napredak, čak je i neprijateljica promjena. Iako je revolucionarna dijalektika poznata već od Abelarda, ipak Crkva kao da se tek u posljednje vrijeme razbudila, te dolazi do obrata.

* * *

Papa Pio XII. Predaji, koja je nešto živo, nešto što raste, daje novo značenje. Papa Ivan XXIII. raskida s apokaliptičkim tumačenjima povijesti, s pesimistima koji kao da ništa ne uče od povijesti, a daje slobodu "prorocima", ljudima Duha, koji tumače znakove vremena kao glasove Duha, te više ističu Božje milosrđe nego Božju pravdu. Stoga je taj papa i nazvan "doktorom znakova vremena". To će istaknuti i Drugi vatikanski sabor, u kojemu se Duh Sveti ističe ne samo kao jedinstvo života, nego i kao početak "vječne mladosti", počelo pokreta u Crkvi. Papa Pavao VI. još jače ističe važnost znakova vremena i želi da Crkva postane sva proročka, kako je to navijestio prorok Joel, a Petar na dan Duhova gleda kako se to proročanstvo počinje ostvarivati.

Papa Ivan Pavao II. svojom enciklikom "Gospodina i Životvoraca" želi među katolicima posvijestiti silu i snagu Duha Svetoga, te činjenicu da njegovo djelovanje mora postati očigledno, osobito dok se Crkva pripravlja na ulazak u treće tisućljeće kršćanske objave. "Drago nam je što nam sve više prodire u svijest ova činjenica: u djelovanju kojim se Crkva uklapa u povijest ljudskog roda, prisutan je i djeluje Duh Sveti; onaj Duh koji daškom božanskoga života prožima čovjekovo zemaljsko putovanje, te čini da sve stvorenje — sva povijest — postigne posljednji cilj, te se slije u beskrajni Božji ocean." (Br. 64)

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime, te punu adresu, najkasnije do 20. travnja 1999., pošaljite na:

"Veritas" — za Slapove vjere, Sveti Duh 33, 10000 Zagreb.

Imena triju dobitnika/ca nagrada objavit ćemo u "Veritasu" br. 5/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U prvom krugu izvlačenja (za br. 1/99) prvu nagradu dobila je Marija MIOČ iz Metkovića (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobio je Branimir CELJAK iz Bedekovčine ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobila je s. Marina ŽULJEVIĆ iz Metkovića ("Tajna Vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[SADRŽAJ]<


MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA

SAMO SVETAC
"Pa ne mora Vaš sin baš nužno postati svećenik", uvjerava magister sjemeništaraca oca jednoga od svojih odgajanika, pronalazeći različite razloge da ga otpusti. "Znadete i sami da nije baš pretjerano inteligentan, a i Vi nemate materijalnih mogućnosti za njegovo školovanje..."
"Da, ali on je tako ponizan, velečasni", opravdava ga dječakov otac.
"To da", na to će odgojitelj, "ali to je dovoljno samo da postane svetac, ali nije sve ono što se traži da bi postao svećenik".

DOBRO I ZLO
Dva stara prijatelja susreću se ponovno nakon više godina. Jedan će drugome:
"Uviđam da čovjek s godinama sve lakše i bolje uočava razliku između dobra i zla."
"Da, ali samo kod drugih", prihvati njegov prijatelj.

GOVORITE LI U SNU?
Psihijatar se obraća slavnome propovjedniku, kojemu je s vremenom malo pozlilo:
"Govorite li u snu?"
"Ne", spremno će propovjednik, "ja samo govorim dok drugi spavaju!"

IPAK VJERUJE...
Riječima: "Sigurno ste do sada slušali brojna predavanja slavnih teologa", obraća se dekan profesoru slavljeniku s pedestogodišnjim radnim stažom. "Da", odgovara mu profesor, "ali Bog me obdario takvom milošću da, unatoč svemu, još uvijek vjerujem u njega".

FILOZOFIJA, MATEMATIKA I TEOLOGIJA
Stari profesor zorno tumači studentima razliku između filozofije, metafizike i teologije:
"Filozofija je traženje crne mačke u mračnoj sobi. Metafizika je traženje crne mačke u mračnoj sobi, i to vezanih očiju.
Teologija je traženje crne mačke, koja uopće nije u mračnoj sobi, i to vezanih očiju, uz tvrdnju: 'Našao sam je!'"

>[SADRŽAJ]<


DOŽIVLJAJI

OČE NAŠ...

... Vapijem u nebo, stojeći među žbunjem u pustari, na obali mora. Mirujem zatim u očekivanju, a onda osjećam kako se u mojoj nutrini razliježe Njegov odaziv — evo me...

Pokušavam sebi predstaviti svemogućeg Oca; želim mu prići sasvim blizu, nasloniti glavu na njegove grudi i ispripovjediti mu doživljaje dana.

Ali, slabašna je moja mašta, kratko je poimanje. U duhu se zatim približavam Bogočovjeku, plaho gledam u Njegovo presveto Srce...

Nisam dostojna prići izvoru čistoće, ogrijati se na ognju ljubavi. No, raskajana govorim mu: Žao mi je, Gospodine, što sam onečistila Tvoj hram, što sam izobijala Tvoju posudu; pa ja sam Tvoja — samo grijesi su moji. Osjećam ih kao tamne jame u potoku Tvoje milosti koju si ulio u mene pri mom začeću.

Gospodine, molim te, izliječi moje rane, a ja ću onda poput nedužnog djeteta ući u Tvoje presveto Srce. I pripovijedat ću Ti nešto što Ti već znaš...

* * *

Zapažam, najdraži Brate, hodeći danomice između Tvojih stvorenja, da su prozori njihovih duša zastrti tamnim zavjesama.

Bojim se njihovih očiju, Brate moj. U njima se više ne zrcali sunce Tvoje milosti i nema zahvalnosti za dar života koji si im udijelio.

Danas sam prošla pored škole. Desetogodišnjaci i dvanaestogodišnjaci stajali su u skupinama. Polako sam prolazila pored njih, blagoslivljajući ih sve. Neprimijetno sam zavirila u njihove oči... Isuse, pa to nisu mlade, nestašne, nasmijane oči; to nisu znatiželjne oči, što traže darove koje im Ti nudiš. To nisu oči koje čekaju, koje se nadaju i koje gledaju u daljinu.

Vidjela sam suprotno, Isuse. Vidjela sam stare, hladne oči. Čula sam riječi što su poput grubog grumenja izlazile iz mladih usta. I lica su im žuto-blijeda... Nehotice sam ubrzala korak.

To su, dakle, budući ljudi, pomislila sam.

* * *

Na uglu jedne ulice u dvorištu věle sjedile su tri starice. Gotovo vapijući okrenula sam pogled prema njima, tražeći njihove oči... A onda sam pobjegla. Na svojim leđima osjetila sam mrzovoljne i nezadovoljne poglede.

To su dojučerašnji životni borci.

Ošamućena sam išla dalje, čeznući za onim mjestom gdje sada stojim, što dalje od krune Tvojih stvorenja. No, valjda sam morala zapaziti i aktivne ljude današnjice.

Dok sam prolazila gradom, iz jedne ustanove izašle su dvije mlađe žene i tri muškarca. Žene su bile vrlo dotjerane, s potpeticama u skladu s posljednjom modom. I muškarci su bili lijepo dotjerani, s poslovnim kuferima u ruci. Prišli su luksuznom automobilu, a ja sam im na trenutak zavirila u oči... Odjednom mi se u mislima pojaviše ekran, televizija, kompjuter... Neodređena, zastrašujuća hladnoća bila im je u pogledima. Razgovarali su, dakako, o markama. Nekakvi, za mene astronomski iznosi, milijuni maraka kotrljali su se iz njihovih usta. Jedna od dama gotovo doslovce me mlatnula pogledom, kao da sam tek nešto malo više od ništa.

* * *

Isuse, Brate moj, evo me ovdje pred Tobom. Izubijana sam pogledima, te vapijem Ocu i Tebi: molim Duha Svetoga da mi pokaže kako dalje. Kako je moguće opstati u toj pustinji? Kako živjeti bez ljubavi?

MARIJA HRSAN


BAKINO LICE

Znam ja,
bako,
lice tvoje
zašto blista.

Jer srcem cijelim
ti ljubiš Krista!

SPOMENKA ŠTORGA

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

O, ISUSE!

Tvoja ljubav
daruje mi
snagu
smjerno nosit'
breme jada
bez ljutnje i plača,
žarom vjere
svakim danom
jača.

SPOMENKA ŠTORGA

>[SADRŽAJ]<