VERITAS - Broj 4 (416) - travanj 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: SRETAN USKRS!; Razgovor s kardinalom Kuharićem: STAROST JE MILOSNO VRIJEME! Pojmovi: ISUSOV GROB


SADRŽAJ - br. 4/99

IZAZOVI: L. Dimovska - USKRSNUĆE
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - VJERUJEMO LI?
ZRCALO VREMENA: "Napretkova" skupština; Patrijarh Pavle u Hrvatskoj; Biskup Ćiril Kos - jubilarac
POJMOVI: A. Kordić - ISUSOV GROB
DUH ASIZA: F. Miliša - BORBA S MISLIMA
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - HRVATSKI DANI U RIMU; Vijesti i zanimljivosti iz Rima
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - PORUKA ILI OPORUKA?
DUHOVNA OBNOVA: KAO MILOSRDNI OTAC
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - IVAN PAVAO II. - SUPERSTAR
MLADI: N. Gašparović - PRAVI NAČIN
UZ GODINU STARIJIH OSOBA: A. Baotić i M. Puškarić - STAROST JE MILOSNO VRIJEME! - Razgovor s kardinalom Franjom Kuharićem
VODENJAKU USUSRET…: J. Blažević - IVICA PROKIĆ I "BRACO"
SUGOVORNICI: M. Horvat - MLADI ISUSOVI RADNICI - "Veritas"  na kavi sa Želimirom Sušićem, voditeljem pjevačkog zbora M. I. R. dr. Miroslavom Marićem, generalnim konzulom RH u Pečuhu
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - VJERA I UMJETNIČKO STVARANJE
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - USKRS - SVE NOVO; POVIJEST SPASENJA
ZA ODMOR: NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE
MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - RASPETI PROSJAK
ZADNJA STRANICA

UZ OMOTNE STRANICE: 
Kristovo uskrsnuće zalog je i našega uskrsa, pa potiče na vjeru i bűdi nadu. Na zadnjoj stranici: Uskrsli Krist - rad s. Samuele Premužić.

Naslovnica - Veritas br. 4/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 4/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

USKRSNUĆE

Dugi niz godina
tražila sam znanje
i živjela svoje
tiho umiranje.

U zabludi teškoj
prošla mi je mladost;
tek Krist me naučio
što je prava radost.

Sada hvalim Boga,
u slavu mu kličem,
jer slutim da s Njime
iz pepela ničem.

LIDIJA DIMOVSKA

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

ISPIT VJERE NA PITANJU USKRSNUĆA

VJERUJEMO LI?

Gosodinov pitanje hoće li, kada ponovno dođe, naći vjere na zemlji, aktualno je uvijek. Svako vrijeme i svako podneblje mogli bi se pohvaliti svojom čvrstom vjerom, ili pak razočarati konstatacijom da većina ljudi uopće ne vjeruje u Boga ili vjeruje u svašta i u svakoga.

Sjećam se kada smo prije nekoliko godina razgovarali s mladima o tome vjeruju li u uskrsnuće. Odgovora je bilo, ali njihov sadržaj mogao je neugodno iznenaditi i uznemiriti vjeroučitelje, svećenike i biskupe jer im mlade ovčice gotovo ništa ne znaju o spomenutom sadržaju vjere. Već i sama uznemirenost, ako je uopće još kod nekoga ima, dobar je znak svijesti o postojanju teškoga problema i daje nadu da bi se nešto u tom pogledu moglo i poboljšati.

* * *

Sve je veći problem širenja različitih religijskih učenja koja svojim "koktel naukom" samo zbunjuju i one vjernike koji su bar donekle bili i praktični. Mješavine različitih, uglavnom privlačnih, vjerskih sadržaja, izvučenih iz konteksta velikih svjetskih religija, kao da imaju za cilj zavesti, prevariti. Što je ta čarobna kombinacija svega i svačega čudnija, nevjerojatnija i naivnija, to ljudi lakše nasjedaju i misle da je to baš ono pravo.

Htjeli mi to priznati ili ne činjenica je da sve veći broj vjernika, i ne samo mladih, vjeruje u neku vrstu reinkarnacije ili promjene u času smrti, a kršćanski smisao i značenje uskrsnuća bili su im i ostali nerazumljivi. Iako zreo vjernik zna da je Isus Krist jedini otkupitelj, a ne nikakavi samozvani proroci, iskustvo nas uči da takvih zrelih ima premalo, ili da su previše sramežljivi pa ne žele svjedočiti svoju vjeru u Isusovo i u vlastito uskrsnuće tijela, iako vjeruju da je Isus Krist jedini Otkupitelj i Spasitelj.

* * *

Jesu li i naši katolički mediji u svemu tome bar djelomično krivi za neznanje ili za nevjeru? Možda i nisu je nije moguće nikoga prisiliti da prihvati određene vjerske sadržaje, kao i to da se najprije potrudi dobro upoznati vlastitu vjeru, a tek onda da se pozabavi traženjem onoga što je dobro i plemenito i kod drugih religija. Malu djeca, mlade, roditelje i starije kao da više ne zanima ono što Biblija govori o pojedinim životnim stvarnostima, osim kada se nađu u bezizlaznoj situaciji. Sve to jasno je ako imamo na umu da je Božja riječ oduvijek bila (pre)zahtjevna i zato nikada nije bila privlačna jer poučava, potiče i opominje.

I "Veritas" je mnogima pretvrd i nedokučiv jer poziva na radikalizam evanđeoskoga življenja i jer se ne želi ulizivati onima koji su sve već razvodnili, pa bi i same vječne istine htjeli servirati ohlađene, razblažene i zaslađene. Točno je da je svako ljudsko djelo, pa tako i sadržaj katoličkih listova, nesavršeno, ali već samoj ljudskoj dobroj volji pritječe u pomoć Duh Božji koji sve okreće na dobro. Krist tog Duha daruje svima. Cijeli njegov život bio je neprestano obdarivanje ljudi Duhom životvorcem, a na kraju svoga boravka među nama svima nam je ostavio zalog vjere i nade. Svjestan dobre volje i nadopunjavajuće snage Duha usuđujem se preporučiti vama i ovaj broj "Veritasa".

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

"NAPRETKOVA" SKUPŠTINA

Makar i nepotpuna, bilanca prošlogodišnjega "poslovanja" Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, utvrđena na temelju izvješća 33 od ukupno 61 podružnice, te na osnovi izvješća udruga, klubova, organizacija i središnjih tijela Društva, doista je dojmljiva — opća je ocjena, izrečena na Petoj godišnjoj skupštini Napretka, održanoj 13. i 14. ožujka o. g. u Sarajevu.

U 1998. godini, na koju su se odnosila izvješća, Napretkova obitelj organiziala je 82 koncerta, priredila 24 tribine i 46 likovnih izložbi, izdala 22 knjige, upriličila predstavljanje 42 knjiga, održala više od 50 sportskih manifestacija, među kojima uskrsni i božićni turnir u malom nogometu, rukometu i šahu već imaju ustaljeni međunarodni značaj. Napredak je, uz to, priredio dva međunarodna festivala zabavne i dječje glazbe ("Forte '98" i "Pikolisimo"). Društvo je obnovlo dvije svoje podružnice (Donja Lastva kod Tivta u Boki Kotorskoj i Imotski) i osnovalo jednu novu (Malmö).

Prošle godine Napretkov fond "Vladimir Prelog", namijenjen stipendiranju i potpori siromašnim i darovitim učenicima, odobrio je 151 stipendiju i potporu, a same podružnice su osigurale još 100 stipendija. Društvo je već ušlo u izdavački projekt Dječja književnost Hrvatâ u BiH (u 12 knjiga), a u pripravi su izdavanje sabranih djela Nikole Šopa i izrada Leksikona Hrvatâ u BiH. Stoga ne čudi da je mons. Pero Sudar, vrhbosanski pomoćni biskup, zamjenjući odsutnoga kardinala Puljića i predvodeći sv. misu zahvalnicu u sarajevskoj prvostolnici, rekao Napretkovcima i ovo: "Neka Napredak — milošću Božjom i nastojanjem dobrih ljudi — doista bude i hrvatsko i kulturno ovdje u ovoj našoj dragoj zemlji, s jasnim i prepoznatljivim programom: služiti najprije onima koji su najpotrebniji."

Napredak je tu prepoznatljivost, po riječima uvodničara Franje Topića, predsjednika Društva, potvrđivao od svog osnutka (1902), kao što je potvrđuje i danas s prosječno jednom i pol manifestacijom dnevno, i to u poratnom vremenu. Najveći dio tih manifestacija i programa sadrži u sebi toliko potrebne elemente međusobnoga pomirenja Hrvatâ, a zatim i njihovog pomirenja s drugim narodima s kojima dijele isti životni prostor, skrbeći istodobno za odgoj i za školovanje sposobnih i poštenih ljudi.

S. P.

PATRIJARH PAVLE U HRVATSKOJ

Njegova svetost Pavle, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, 15. i 16. ožujka o. g. pohodio je, prvi put nakon 1990. godine, pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj. Prvoga dana pastirskog pohoda slavio je svečanu liturgiju u zagrebačkoj pravoslavnoj crkvi, uz sudjelovanje više visokih pravoslavnih svećenika. Arhijerejski namjesnik Milenko Popović tom prigodom nazvao ga je "anđelom mira" koji je došao pomiriti Srbe i Hrvate. Patrijarh Pavle vjernike je pozvao na poštivanje sviju, na snošljivost i na mir. Potaknuo ih je da se vrate na svoja ognjišta i da poštuju zakone RH. Nakon svečane liturgije, mitropolit Jovan priredio je prijam za predstavnike vjerskih zajednica, drižavnih tijela, parlamentarnih stranaka, diplomatskog zbora u RH, te za predstavnike srpskih organizacija i istaknutih pojedinaca iz crkvenog, javnog i kultrunog života RH.

Drugoga dana pastirskog pohoda zagrebačkoj eparhiji, srpski patrijarh Pavle posjetio je predsjednika HBK, mons. Josipa Bozanića. Nadbiskup Bozanić, nakon susreta, između ostalog je rekao da je cilj susreta bio izgradnja ekumenskog dijaloga na evanđeoskim temeljima, usprkos svim poteškoćama u odnosima kroz nedavnu prošlost. Prigodom susreta u Nadbiskupskom dvoru, patrijarh Pavle susreo se i s kardinalom Franjom Kuharićem.

Istoga dana patrijarha Pavla primio je i predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, a cilj posjeta bila je normalizacija odnosa hrvatskoga i srpskog naroda, kao i normalizacija odnosa između dviju susjednih suverenih država, Hrvatske i Jugoslavije, istaknuo je predsjenik Tuđman.

Nakon spomenutih susreta, članovi izaslanstva SPC-a u prostorijama Mitropolije zagrebačko-ljubljanske održali su konferenciju za novinare. Tom prigodom mitropolit Jovan istaknuo je da je susret s predsjednikom Tuđmanom bio "historijski događaj", izrazivši nadu da će "blagotvorno utjecati na međunacionalne odnose između Srba i Hrvata, između Srba koji žive u Hrvatskoj i Srba koji još žele da se vrate". Posjet patrijarha Pavla imao je i duboko ekumensko značenje, jer želja je predstavnika SPC-a "da se što aktivnije organizira suradnja s Rimokatoličkom crkvom, sa Svetom Stolicom i sa svim ostalim kršćanskim Crkvama i vjerskim zajednicama", naglasio je mitropolit Jovan.

BISKUP ĆIRIL KOS — JUBILARAC

Umirovljeni đakovački biskup, mons. Ćiril Kos, 25. ožujka o. g. (na Blagovijest) proslavio je 25. obljetnicu biskupstva, 55. godišnjicu svećeništva i 80. godinu života. Biskup Kos rođen je 19. studenoga 1919. u Ribić-Brijegu kod Ivanca, ali su mu roditelji ubrzo nakon toga odselili u Slavoniju, u Harkanovce kod Valpova. Nakon osnovne škole završo je franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu kao "vanjski" đak, a potom studij teologije u Đakovu. 1944. godine zaređen je za svećenika, a nedugo zatim imenovan je kapelanom u Srijemskoj Mitrovici. Pred dolaskom partizana mnogi su bježali, a tako i mitrovački župnik (kasnije je osuđen na 20 godina zatvora), pa je mladomisnik s iskustvom od nekoliko mjeseci ostao sâm na župi. U vremenu poratnih osveta i otimačina dobio je premještaj i imenovanje župnikom župe Trnjani. 1951. godine biskup Bäuerlein imenovao ga je duhovnikom u bogosloviji. Kao duhovnik odležao je od 1959. do 1962. u komunističkim zatvorima u Osijeku i u Staroj Gradišci, a zatim je imenovan tajnikom u Biskupskom ordinarijatu. Od 1973. do 1974. obavljao je službu kapitularnog vikara, a đakovačkim i srijemskim biskupom imenovan je 6. veljače 1974. Iste godine preuzeo je upravljanje biskupijom, koju je vodio sve do 1994. godine, kada je zbog svoje dobi Svetom Ocu ponudio ostavku. Biskup Kos, sažimajući svojih 25 godina biskupskog služenja, ističe da je sve učinjeno inicijativama i radom svih svećenika, njegovih vjernih i vrijednih suradnika.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

MJESTO POBJEDE ŽIVOTA NAD SMRĆU

ISUSOV GROB

Kristov grob je prvi u povijesti čovječanstva ostao prazan, jer je Isus uskrsnuo od mrtvih. Istinu o uskrsnuću od mrtvih izrekla su usta Sina Božjega, Isusa Krista, koji je Put, Istina i Život. I ljudski grobovi ostat će prazni, kao što je i Isusov grob, nakon uskrsnuća, ostao prazan.

Da se dogodilo nešto izuzetno s Isusovim tijelom treći dan po njegovu ukopu, svjedoči njegov prazni grob. Rano ujutro prvog dana sedmice (u nedjelju) pobožne žene prve otkrivaju da je Isusov grob prazan: Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma, a potom i apostli Petar i Ivan. Žene su od straha pobjegle (Mk 16, 8), a Ivan i Petar pak trče na grob, ulaze i ustanovljuju da nema Isusovog tijela u grobu. Ivan je tada povjerovao da je Isus uskrsnuo (Iv 20, 8). Njemu je prazni grob dozvao u pamet ono što je Isus već najavio: da će treći dan usksrnuti. Malo potom uskrsli Isus ukazuje se Mariji Magdaleni, Petru i ostalim učenicima.

* * *

Isusov grob bio je kroz povijest, kao i danas, mjesto hodočašća kršćana. Dobro je ukratko promotriti Kristov prazni grob, koji mnogo govori, te naše grobove, koji će jednoga dana, isto tako, ostati prazni.

Jedan od sigurnih znakova čovjekove religioznosti od njegovih početaka do danas jest pokapanje mrtvih. Istina, možda to danas mnogi čine iz tradicije, a ne iz vjere u Boga, no ne bi se mogla ni kod njih zanijekati religiozna oznaka tog čina. U naše vrijeme pomalo zbunjuje činjenica, iako su to izolirani slučajevi, pokapanja i dizanja spomenika psima, vjernim ljudskim prijateljima i ljubimcima. Ako ih još k tome budu i balzamirali, kao što su to činili stari Egipćani u jednom razdoblju svoje povijesti s diviniziranim mačkama, onda će potpuno zastraniti i iskazivati neku vrst štovanja onome čemu štovanje apsolutno nikako ne pripada.

Stari Kaldejci su zbog vlažnosti tla pravili grobnice od opeke. Kod njih nije bio nepoznat ni običaj spaljivanja mrtvih. Obični puk kod Egipćana zakapao je svoje pokojnike u pijesak. Imućniji Egipćani pravili su jednostavne grobnice-kućice od opeke, a vrlo bogati pravili su mastabu, zasebni grob, koji se sastojao od unutarnje molitvene prostorije, zdenca i podzemnih prostorija, u koje su polagali mumije sa zalihama hrane za pokojnike. Stari egipatski faraoni gradili su sebi piramide, velike grobnice. Kanaanci, prethodnici izraelskog naroda u Kanaanu, klesali grobnice u mekanom kamenu. Tako su pronađeni ostaci njihovih grobova u Gazeru i Mageddu. Ni kod njih nije bio nepoznat običaj spaljivanja pokojnika. I oni su pokojnicima ostavljali hranu i piće. Kad su Izraelci došli u Kanaan, oni su za grobove najprije upotrebljavali prirodne duplje. No kasnije Židovi, ovisno o društevnom položaju, prave bogate grobnice. Pokojnika bi polagali na lijevu stranu, tako da bi koljena dodirivala bradu. I izraelske grobnice imaju zdenac. Židovi nisu u grob stavljali hranu i piće. Grobovi židovskih kraljeva nalaze se na brežuljku Ophelu u Jeruzalemu. No postoje i grobovi židovskih sudaca, proroka i drugih.

* * *

Isus je bio pokopan u novi grob, koji je pripadao Josipu iz Arimateje. Grob se nalazio u vrtu blizu Kalvarije; bio je uklesan u kamen. Grobnica se sastojala od grobne prostorijice, u koju se ulazilo stubama kroz niska vrata, koja su se zatvarala kamenom. "Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob, koji bijaše isklesan u stijeni. Dokotrlja veliki kamen na grobna vrata i otiđe." (Mt 27, 59-60) Glavari svećenički i farizeji dali su zapečatiti grob i postavili su stražu, da ne bi došli Isusovi učenici, ukrali njegovo tijelo i rekli da je on usksrnuo. Međutim, u času Kristova uskrsnuća "zadrhtaše stražari i obamriješe" (Mt 28, 4).

U Isusovo vrijeme i Kalvarija i njegov grob nalazili su se izvan Jeruzalema. Nije nam cilj ovdje opisivati sve ono što se u graditeljskom pogledu kroz povijest događalo nad Isusovim grobom, nego samo iznijeti neke podatke iz prvih stoljeća kršćanstva. Danas i Kristov grob i Kalvarija, mjesto Kristove muke i smrti, čine u graditeljskom pogledu jednu cjelinu: crkvu (baziliku) Svetog groba. Prvi kršćani sigurno su nasljedovali primjer Petra, Ivana i pobožnih žena, te svojim dolaskom častili Isusov grob. No tek nakon gradnje crkve na Isusovom grobu u 4. stoljeću dolazi do organiziranog štovanja ovog groba. Rimski car Hadrijan (+ 138.) dao je nad Isusovim grobom sagraditi poganski hram posvećen božici Afroditi. To samo potvrđuje da su pogani dobro znali što Isusov grob znači za kršćane. Car Konstantin dao je srušiti taj poganski hram. Godine 326. otkopan je Isusov grob, Sveti grob. Crkveni povjesničar Euzebije, Konstantinov suvremenik, ovako opisuje gradnju crkve uskrsnuća — Anástasis — nad Isusovim grobom: "Car... zapovijeda da se oko spilje Spasa podigne raskošno svetište, dostojno svoga velikog bogatstva i krune..."

* * *

Kristov grob prvi je u povijesti čovječanstva ostao prazan radi uskrsnuća od mrtvih. Ovdje ne ubrajamo Lazarov grob, a niti grobove mnogih svetih koji su uskrsnuli kod Isusove smrti (usp. Mt 27, 52). Naime, sv. Pavao jasno kaže: "Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku." (1 Kor 15, 22-23) Dakle, najprije je uskrsnuo Krist i tako ostavio svoj grob praznim. A na Sudnji dan uskrsnut će svi ljudi od postanka do svršetka svijeta i ostaviti svoje grobove praznima. Čak će i more predati svoje mrtvace (Otk 20, 13). Sv. Pavao piše: "Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju — jer zatrubit će — i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi... Jer ovo raspadljivo (tijelo) treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost." (1 Kor 15, 52-53) Bit će to najveličanstveniji prizor na ovoj zemlji koji se ikada dogodio. Fantazija? Nipošto! Istinu o uskrsnuću od mrtvih izrekla su usta Sina Božjega, Isusa Krista, koji je Istina, Put i Život. I ljudski grobovi ostat će prazni, kao što je i Isusov grob nakon uskrsnuća ostao prazan.

Neka je slava i hvala dobrom Bogu za vječi život i za uskrsnuće koje daruje čovjeku!

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


DUH ASIZA

SUSRESTI BOGA U MOLITVENOJ TIŠINI

BORBA S MISLIMA

Iz Asiza: FRANE MILIŠA

U prvim koracima kontemplativnog života najveća bitka je ona koja se vodi s tijekom naših misli. Stoga je od velike važnosti poznavanje i razlikovanje vrsta misli koje ispunjavaju taj tijek, kao i vještina djelovanja na njih.

Najčešći tip misli koje ometaju našu molitvu jesu različita lutanja naše mašte. Naša mašta je u neprekidnom pokretu, u neprekidnom titranju. Stoga je obična utopija vjerovanje u mogućnost potpunog prekida tijeka misli. Kada se govori o unutarnjoj tišini, misli se samo na relativni stupanj tišine. Ta tišina prije svega znači unutarnji odmak od misli kojima vrvi naša svijest.

Zamislite da se nalazite na sedmom katu neke zgrade u centru grada, s otvorenim prozorima, pokušavajući razgovarati s nekim. Kroz prozor dopire buka prometa koji, dakako, ne možemo zaustaviti. Ukoliko izgubimo strpljenje i počnemo nervozno komentirati: "Zašto već jednom ne prestanu?", ili, u goroj varijanti, siđemo na pločnik i počnemo urlati: "Dooostaaa! Ušutite bar načas!", tako ćemo samo uspjet prekinuti razgovor s prijateljem. Ako, naprotiv, nastavimo razgovor ignorirajući buku, malo po malo ćemo razviti sposobnost "isključenja" od nepoželjnih elemenata. To je bio i ostao najbolji put za kontroliranje i ušutkivanje mašte. Nametljiva struja misli će uvijek postojati, kao dio našeg unutarnjeg svijeta. Ako se on u potpunosti prihvati, misli će nestajati kao magla pred suncem.

Ponekad buka postaje nesnosna, decibeli rastu do neizdržljivosti. Potrebno je prihvatiti čak i takvo stanje. Ponekad nas od samog početka pa do kraja molitvenog časa proganjaju neobuzdani letovi i trabunjanja misli. To ne znači da naša molitva nije bila dobra ili da nismo okusili ništa od unutarnje tišine. Ako ustrajemo, polako ćemo razviti nove navike i nove sposobnosti, od kojih je najvažnija sposobnost boravljenja na dvjema razinama svijesti. Tako možemo čuti sva vanjska i unutarnja mrmorenja i istovremeno biti svjesni jedne dublje razine svijesti, koju je teško definirati, ali koja nesumnjivo postoji.

Uskoro ćemo početi osjećati blagodati ovakva pristupa, sposobnost izgradnje neke vrste bedema koji štiti unutarnju tišinu od vanjske buke. Ako se buka prihvati, jedva ćemo je i primjećivati. Ako joj se usprotivimo, ili ako prežarko želimo da nestane, naći ćemo se zaglušeni sve dosadnijim šumovima. Činjenica je da mnoge obitelji koje žive tik uz željezničku prugu ne obraćaju pažnju na periodične proboje jake buke nailazećih vlakova. Jednostavno načas prekinu konverzaciju, da bi je nakon prolaza vlaka mirno nastavili.

* * *

Potrebno je, naravno, osigurati bar minimum uvjeta za molitvu: izdvojiti neki mirniji trenutak dana, udaljiti se od telefona i od drugih mogućih izvora uznemirivanja. Treba bar pokušati poslušati Isusov savjet kada nam kaže da molimo svoga Oca u tajnosti. Ali ispod našeg prozora upravo jure brojna urlajuća djeca, to može biti malo kompliciranije. Stoga je za mnoge jedino donekle mirno mjesto u stanu — kupaonica. Neki šumovi, kao što su kosilica za travu ili daleki zvuk zrakoplova, mogu, kao što smo već rekli, biti integrirani u molitvu, ali smetnje koje privlače našu pažnju i naš intelekt, kao što je glasan razgovor u susjednoj sobi, mnogo teže su savladive.

Možemo zaključiti kako je najbolji odgovor na uobičajene rastresenosti i struju misli jednostavno neobraćanje pozornosti; svakako bez nervoze i tjeskobe, u stavu prihvaćanja i mira. Svaki odgovor koji dajemo Gospodinu mora započeti s potpunim prihvaćanjem realnosti, koja se očituje upravo u datom trenutku.

Kroz čitavo vrijeme koliko traje molitva tišine mi naizmjence poniremo i izlazimo iz carstva tišine, klizimo i uklizavamo u nj. Naša pozornost podsjeća na dječji balon koji se približava mirnoj površini jezera. Upravo kada balon treba dotaknuti površinu vode odnekud zapuše vjetar i balon se opet diže u visinu.

Na sličan način i u molitvi tišine postoje trenuci kada nam se čini da konačno uplovljavamo u carstvo mira i predanosti, a upravo tada se pojavljuje nekakva sasvim banalna, ali nametljiva, misao. Potrebna je velika strpljivost da bi se prihvatila ta nepovoljnost i da bi se izbjegla razočaranost nad neuspjehom. Molitva je milost, uza sve naše napore. Moramo jednostavno početi iznova. Ovo stalno započinjanje, sa strpljivošću, s mirom i sa stavom prihvaćanja, postupno nas uvježbava u prihvaćanju cjelokupne nepredvidljivosti života. Priprema nas za akciju. Prije nego se odlučimo na djelo, nužan je ovaj stav pomirenosti.

* * *

Kontemplativna molitva nas osposobljava za sasvim drugačiji odnos prema vlastitim osjećajima. Mnogi pretjerano snažni osjećaji proizlaze iz temeljne nesigurnosti, osobito kada se osjećamo ugroženima. Kada se osjetimo zaista ohrabreni u Božjoj prisutnosti unutar tihe molitve, bitno se smanjuje strah od poniženja ili od protivština. Tako se može postati dovoljno poniznim ili bar smirenim i naučiti štogod od neugoda i poniženja kojima smo neizbježno izloženi, ne bivajući pritom poplavljeni osjećajima obeshrabrenosti ili željom za osvetom. Negativni osjećaji koje pothranjujemo, u nama polako postaju prevladavajućima u našoj kulturi, koja se temelji na niskom vrednovanju nas samih. To vjerojatno proistječe iz takmičarskog karaktera te iste kulture. U takvom okružju onaj tko ne pobjeđuje, ne osjeća se vrijednim, dok u tišini duboke molitve tih parametara jednostavno nema. Tamo postajemo konačno nama samima.

>>>
Često čujem pitanja pospješuje li post molitvu — pitanja učestala za vrijeme korizmenog perioda. Preskačući zasad iznimno teološko značenje posta, primjer Isusa i apostolâ, zaustavit ću se na praktičnoj razini. Intenzitet i vrsta posta ovise o osobnim mogućnostima. Važno je naglasiti da ne treba pokušavati s molitvom tišine dok je želudac prepun. Ova vrsta molitve usporava metabolizam. Kao posljedicu vuče za sobom i usporavanje procesa probave. Potrebno je pričekati bar sat, ili sat i pol. Nije preporučljivo ni potpuno prepuštanje tišini neposredno prije lijeganja u krevet. Može se dogoditi da nas preplavi takav val volje za životom i energije koji nas potom satima drži budnima.
>>>

Molitva tišine razvija u nama neku vrstu sposobnosti koja se može nazvati duhovnom pozornošću. Radi se o pozornosti koja je svjesna vanjskih događaja, ali oni ne proizvode nikakvu vrstu učinka, jer je ona usmjerena prema unutarnjem misteriju, veoma slično razgovoru dvoje zaljubljenika. Možda ne govore ništa posebno, ali zato su potpuno udubljeni jedno u drugo. Ako se nalaze u nekom restoranu, konobari mogu dolaziti i odlaziti; oni su toliko udubljeni u razgovor ili kontemplaciju drugoga da i ne primjećuju ništa od konobarova posla. Ne primjećuju ni račun, ni već praznu salu, ni kasne sate…

Kontemplativna molitva teži za oslobađanjem čovjeka, prema razvoju njegove sposobnosti da ljubi. Radi se o ljubavi koja se mora neprekidno pročišćavati i uzdizati i koja u svojim najvećim dometima zadržava samo blijedo sjećanje na ono što mi poznajemo kao ljubav, onaj osjećaj ograničen i egoističan, koji nam ipak služi kao polazišna točka.

* * *

Jedno od najljepših lica takve ljubavi jest njezina univerzalnost. Osjetiti se jedno s Gospodinom, s Onim koji jest, nimalo ne ograničava ljubav pojedinca; to ga otvara prema beskrajnim perspektivama, uvodeći ga u ljubav prema svim stvorenjima. Glasovito je duhovno svjedočanstvo sv. Franje Asiškoga, ili sv. Ivana od Križa, koji je rekao: "Moj Ljubljeni… planine, doline… otoci… rijeke… zrak… noć… zora… tiha glazba, zvučna tišina…", ne upadajući pritom u opasnost panteizma.

Ova kozmička svijest usmjerava ideal molitelja prema idealu sjedinjenja s ljudskom zajednicom, s kojom je povezan na razini općega spasenjskoga plana. Činjenica da se ne spašavamo sami jest realnost koje postajemo svjesni u dubokoj molitvi. Čovjek postaje svjestan da i najmanja uvreda ili šteta počinjena drugome, zajednici, svemiru u svojoj bîti predstavlja manjak ljubavi prema sebi. On tada shvaća kako se najuzvišeniji osjećaj jednoga života sastoji u polaganom pretvaranju svoga bića u kanal-provodnik Božje ljubavi prema njegovim stvorenjima. Služba je to koja se vrši u duhu potpunog posvećenja i poslušnosti. Na takav način može se cijeniti i ono što postoji u strukturama svijeta, a što je u sebi dobro, zdravo i autentično; od političkih sustava, razvoja znanstvene misli, itd. Sve ono što može poslužiti ostvarenju najvišeg ideala, univerzalne ljubavi, ili, koristeći primjer najljepše molitve, ono što može ostvariti želju: "Dođi kraljevstvo Tvoje...".

Ovakve upute mogu ostaviti dojam neke vrsti navođenja vjernika na život usamljenog asketa ili kakvoga mističnog bića udaljenog od realnosti života. Ne smijemo zaboraviti kako kontemplativna molitva nastoji integrirati čovjeka u taj realni svijet, iako, u samom početku, zahtijeva rad na razvijanju čovjekovih zakržljalih "duševnih organa". Kada je njegovo otvaranje prema Bogu uznapredovalo, kada su njegove sposobnosti, nekada rahitične i konfuzne, postale jasnijima i snažnije usmjerenima Bogu, u tom trenutku vjernik zadobiva osobnost koja je nesklona napetostima i poludjelom aktivizmu i koja uspijeva ozračiti svoju okolinu unutarnjom snagom. Čovjek na taj način uspijeva preoblikovati svoj život, naći ono što zovu umjetnošću življenja. Uspijeva to podijeliti s drugima na radostan i spontan način. Oni koje nazivamo misticima daleko su od svake mizantropije i čudaštva.

>>>
Ponekad se mogu susresti osobe koje, pod izlikom traženja mističnih slojeva stvarnosti, zatvaraju sami sebe u duboko narcisoidna i društveno agresivna "utočišta". Drugi, naprotiv, nakon prvih, čak i zadovoljavajućih, iskustava molitve pitaju u tjeskobi: "Čemu to sve služi u praktičnom životu?" Činjenica je da put kršćanske mistike ne naliči na tečaj marketinga, ali ni na iskustvo s psihodeličnim drogama. To je put koji uvažava kako duh, tako i tijelo, kako društvenu, tako i osobnu dimenziju čovjekova života.
>>>

Važna osobina dubinske molitve jest njezina iskustvena dimenzija. Čitav unutarnji stav je usmjeren prema upoznavanju molitelja sa svijetom njegovih iskustava, njegovih neotkrivenih bogatstava i neočekivanih tajni. Ona nastoji biti iskustvom koje usklađuje sva druga, jer u to središnje iskustvo uviru sva druga. Misao je također samo jedno od iskustava, ali kontemplacija nije samo misao; nije ni samo osjećaj, niti snaga volje, ili tjelesna opuštenost. Ona je objedinjavajuće iskustvo u kojem se sve naše sposobnosti produbljuju, kako bismo mogli promatrati stvarnost onakvom kakva jest. Mnogo puta ovakvo cjelovito iskustvo nadilazi mogućnosti ljudskog izričaja. No ono što je zaista važno nije sposobnost njegova opisa, već njegova utjelovljenja u naš svakodnevni život.

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

HRVATSKI DANI U RIMU

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Netko je u Vatikanu početkom ožujka ove godine u šali mogao uzviknuti: Pa to je, nakon poljske, prava hrvatska invazija na Rim. Desetak prvih dana spomenutoga mjeseca svi hrvatski rezidencijski i pomoćni biskupi proveli su tjedan dana "ad limina apostolorum", u pohodu Svetoj Stolici, prema unaprijed određenom rasporedu. Bila je to prigoda da posjete razne kongregacije i urede Svete Stolice, Državno tajništvo, te osobno i zajednički i samoga papu Ivana Pavla II. Novine, ne samo one strogo katoličkoga karaktera, izvještavale su ili bar registrirale pohod 18 nadbiskupa i biskupa Republike Hrvatske, koji je na svršetku okrunjen posebnom audijencijom kod Svetoga Oca.

* * *

Sve je nekako počelo nešto ranije, u utorak 2. ožujka 1999., kada je u Bazilici sv. Ivana Lateranskoga kardinal Vinko Puljić, u sklopu gradskih misija za pripravu Svete godine, održao zapaženo predavanje na temu "Pravda i oprost". Sarajevski nadbiskup, poznat po svojoj otvorenosti i tolerantnosti, osvijetlio je iz svojega teškog iskustva ovu nimalo laku temu. S druge strane, danas nesumnjivo najpopularnija talijanska spisateljica, koje su neka suvremena djela prevedena i na hrvatski, Tršćanka Susanna Tamaro, nadopunila je istu temu sa svojega gledišta. Govorila je o svojim uspomenama iz djetinjstva, kada je i njezin kraj zbog blizine granice i silnog broja izbjeglica proživljavao nešto što se nedavno dogodilo u Bosni i Hercegovini. Istaknula je, poput sarajevskoga kardinala, potrebu pomirenja, koje jedino rješava ove konflikte.

* * *

Službeni pohod biskupâ Republike Hrvatske Svetoj Stolici počeo je u ponedjeljak 8. ožujka o. g. ranom svetom misom na grobu sv. Petra. Tako je slijedilo svakoga dana, s time da su se biskupi izredali u svima četirima velikim bazilikama grada Rima. No, osim toga liturgijskog dijela, biskupe je čekao mnogo naporniji dio rada: pojedinačni posjet Papi, Državnom tajništvu, rimskim kongregacijama i uredima. Premda ti pohodi znaju imati formalni karakter, ipak mogu biti značajna prigoda za izmjenu misli i iskustava, za upoznavanje s problemima i pokušaj pronalaženja rješenja. Mnogo toga nas dakako nuka da se pitamo i o drugim sadržajima ovih susreta, ali diskrecija koja prati ove pohode ostala je iznad naše puke znatiželje.

U sklopu ovoga pohoda, koji se redovito ponavlja svakih pet godina, u ponedjeljak 8. ožujka podvečer u staroj sinodalnoj dvorani u Vatikanu "Osservatore Romano" priredio je vrlo posjećeno predstavljanje monografije "Il Cardinale Alojzije Stepinac", djela koje je napisao mladi vatikanski novinar Giampaolo Mattei, a objavio spomenuti vatikanski dnevnik. Novinar je na zgodan način prikupio brojna svjedočanstva uglednih ljudi o kardinalu Stepincu i pružio talijanskoj javnosti vrijedan dokumenat za upoznavanje još uvijek osporavanoga novoblaženika. Djelo je u uvodu kratko predstavio Mario Agnes, glavni ravnatelj dnevnika "Osservatore Romano".

Svečanosti je predsjedao kardinal Angelo Sodano, državni tajnik, koji je, polazeći od svojih prisjećanja iz Marije Bistrice, gdje je Papa proglasio blaženim kardinala Stepinca, iznio neke svoje poglede na njegov slučaj, posebno u vezi s montiranim procesom i "crnom legendom", koja je pokušala zamagliti herojsko svjedočenje blaženog Alojzija na spomenutom suđenju. Kardinal Sodano zahvalio je novinaru, izdavaču i svima koji su svojim svjedočenjem pridonijeli osvjetljenju ovoga mučenika.

Glavni prikaz, ne toliko djela koliko života bl. Alojzija, na tečnom talijanskom jeziku iznio je umirovljeni zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, koji je u izlaganju izdvojio svoja osobna sjećanja na brojne susrete s onim koji mu je podijelio svećenički red, rekavši tada njemu i ostalim novoređenicima da ih "šalje u lokvu krvi". Odmah nakon ovoga prikaza uslijedila su pitanja kardinalu Kuhariću, koji se posebno osvrnuo na neke detalje samoga suđenja, kao i na značenje spomenute Stepinčeve izjave, koja se u mnogome i obistinila.

Na predstavljanju ovoga djela bili su prisutni i svi biskupi iz Republike Hrvatske, uz mnoge druge goste, veleposlanike, svećenike, redovnike, redovnice i ostale Hrvate koji žive u Rimu. A nije bio zanemariv ni lijep broj talijanske publike.

* * *

Hrvatski dani u Rimu popunili su tako skoro cijelu prvu polovicu mjeseca ožujka. Ne treba ni spomenuti da su prigodom redovite generalne audijencije, koja se nadolaskom ljepšega i toplijeg vremena opet počela održavati na velikom Trgu sv. Petra, uvijek nazočne i hodočasničke skupine iz Domovine. U vrijeme pohoda naših biskupa na audijenciji srijedom Papa je pozdravio hodočasničku skupinu iz Gajnica u Zagrebu, pod vodstvom župnika Ilije Žugaja.

Završetak službenog dijela pohoda "ad limina" uslijedio je u subotu 13. ožujka, kada je Papa zajednički primio sve naše biskupe, kao što je i običaj na kraju takvih susreta. Nakon euharistijskog slavlja je nadbiskup Bozanić, predsjednik HBK, pozdravio Papu, zahvalio mu za sve što je učinio za Crkvu u Hrvatâ i iznio temeljne zadatke koje vrijeme stavlja pred nju: "Na pragu trećega tisućljeća pred Katoličkom crkvom u Hrvatskoj stoji kao neodložni zadatak nova evangelizacija, na koju nas svojim djelovanjem providonosno potičete. Odgoj mladeži, formacija katoličkog laikata, pastoral obitelji, a napose zauzetost za duhovna zvanja, kao i neumorno promicanje ekumenizma, stoje pred nama kao posebno važni zadaci. Unošenje načela socijalnog nauka Crkve u javni život, kako bi se pridonijelo uzdizanju društvenog morala, hitni je zahtjev našega pastorala."

Papa Ivan Pavao II. je okupljenim biskupima održao sadržajan govor, iz kojega je, kao naslov, "Osservatore Romano" izvukao Papinu poruku: "Na materijalnim i duhovnim ruševinama, koje su izazvale razne ideologije, vaša je zemlja pozvana prijeći put pravedne slobode u odnosu na sva ljudska prava." Papa je naglasio ulogu duhovnih pastira da neumorno upućuju na trajna načela i nepromjenjive vrijednosti što ih je Bog postavio u temelje dostojanstva svake osobe i svakoga naroda. Papa je posebno izdvojio "duh ljubavi, postojanu strpljivost i dosjetljivu dalekovidnost". Sveti Otac je dakako istaknuo unutarcrkvenu ulogu biskupâ, posebno njihovu skrb i pažnju za svećenike, redovnike i redovnice, kao i mjesto i ulogu laikâ. Papa se na kraju osvrnuo i na odnos Crkve i Države i ponovio poznato načelo neovisnosti, "ali su obje u službi jednoga te istoga čovjeka", i dodao: "Zdravoj i plodonosnoj suradnji Crkve i Države na dobro svih građana zemlje svakako pogoduje uzajamno poštivanje i međusobno dogovaranje, koji su porasli zahvaljujući također i četirima ugovorima što su ih nedavno sklopili Sveta Stolica i Republika Hrvatska." Ovim Papinim govorom, koji je na hrvatskom i talijanskom jeziku objavljen i u vatikanskom dnevniku, zaokružuju se i poruke Ivana Pavla II. Crkvi u Hrvatâ, počete za vrijeme prvoga i nastavljene u vrijeme drugoga pastirskog pohoda Republici Hrvatskoj.

* * *

I, za kraj, neka bude dopuštena jedna dobronamjerna sugestija, više negoli prigodni prigovor, uz pohod naših biskupa Vatikanu. Hrvatska kolonija u Rimu nije toliko brojna koliko utjecajna, pa se smjelo nadati da će hrvatski biskupi bar jednim euharistijskim slavljem, recimo u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima, pružiti mogućnost duhovnog susreta sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, laicima, posebno studentima i mladima, kojih sve više ima u Vječnom gradu. Poznato je da je program bio jako zgusnut, ali se ipak mogao uprogramirati i jedan takav susret...

VIJESTI I ZANIMLJIVOSTI IZ RIMA

* 20. veljače o. g. papi Ivanu Pavlu II. predstavljen je Papinski godišnjak za 1999. godinu, s podacima koji se uglavnom odnose na kraj 1997. godine. Prvi put je broj katolika u svijetu prešao barijeru od milijardu pripadnika, ili, još točnije: milijardu i pet milijuna katolika, što predstavlja 17,3 posto cjelokupnoga svjetskog žiteljstva. U isto je vrijeme bilo 4.420 biskupa, 404.208 svećenika (od kojih 263.521 dijecezanskih), 24.407 stalnih đakona, 58.210 redovnika nesvećenika, 819.278 zavjetovanih redovnica, 31.197 članova svjetovnih ustanova, 26.068 misionara laika i 2,019.021 kateheta. Broj svećeničkih zvanja u 1997. veći je za 2,5 posto u odnosu na prethodnu godinu.

* U Vatikanu su nedavno predstavljeni rezultati koje je Katedra za sociološku metodologiju Katoličkog sveučilišta u Milanu obavila o odnosu Talijana prema sakramentu ispovijedi. Upitano je 4.500 odraslih ljudi između 18 i 74 godine u 166 talijanskih općina. Istraživanje je pokazalo da 53 posto ispitanika bar jednom godišnje ide na ispovijed, a od te polovice čak 16 posto vrlo često. Na pitanje o sadašnjoj ispovjednoj praksi 43 posto ispitanika izjasnilo se zadovoljnima, za 22 posto ona predstavlja dosta problema, 19 posto smatra da je preživjela, za 10 posto teškoću predstavlja svećenik. Papa Ivan Pavao II. upoznat je s ovim istraživanjem i proslijedio je rezultate Vatikanskoj penitencijeriji, čije je članove svečano primio u subotu 13. ožujka o. g. A jedan je vatikanski biskup prokomentirao ove rezultate ovako: "Što se ljudi više ispovijedaju, to manje traže pomoć psihijatra."

* U vezi s pripremama za proslavu Svete godine svakog dana ima sve više zanimljivih vijesti. Tako je 6. ožujka u Milanu održano veliko savjetovanje o oprostu dugova u povodu Velikog jubileja. Istina je da Katolička crkva ne traži toliko odgodu međunarodnog duga, jer pod njezinu mjerodavnost ne spada predlaganje gospodarskih mjera i uzoraka, ali ona stalno ističe da velike sile promiču one pothvate kojima bi se smanjio ili čak poništio teret dugova siromašnih zemalja. Drugim riječima, Crkva se zalaže za reformu kapitalizma u smislu kulture ekonomije i ekonomske solidarnosti.

* S time donekle ima veze i vijest da je početkom ožujka papa Ivan Pavao II. službeno obavijestio predsjednika Talijanske Republike da razmotri prijedlog pomilovanja atentatora Alija Agce od daljnjeg izdržavanja kazne u talijanskim zatvorima, a u povodu Velikog jubileja. Ili da bar dopusti daljnje izdržavanje zatvorske kazne u atentatorovoj domovini Turskoj.

* Talijanska je vlada pripremila prijedlog o tzv. socijalnom miru, koji bi jamčio da se tijekom Svete godine u Rimu i okolici neće organizirati nikakvi štrajkovi ni prosvjedni skupovi, kako bi hodočasnici i posjetitelji iz cijeloga svijeta, a očekuje ih se više od deset milijuna, imali zajamčen mir i sigurnost. Predstavnici rimskih vlasti izrazili su punu podršku ovom prijedlogu talijanske vlade.

* Skora beatifikacija o. Pija iz Pietrelcine, franjevca kapucina, koji je umro, na glasu svetosti, prije tridesetak godina u mjestu San Giovanni Rotondo, trebala bi biti generalni pokus za slične manifestacije kojih će u Svetoj godini u Rimu biti skoro svaki tjedan. Broj najavljenih hodočasnika premašio je svako očekivanje, pa se organizatori hvataju za glavu. Na Trgu sv. Petra osigurano je oko 200.000 mjesta; možda će se moći stisnuti još stotinjak tisuća, ali gdje smjestiti ostalih 500.000 i više štovatelja ovoga poznatoga kapucina? Nakon višetjednih prepucavanja u medijima, rimske su vlasti ipak odobrile da se dio hodočasnika smjesti na Trg sv. Ivana Lateranskoga, gdje će preko velikoga platna moći pratiti događanja na Trgu sv. Petra, a potom će ih Papa pohoditi i s njima izmoliti uobičajeni Angelus i podijeliti blagoslov.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

DOBRO JE — MOŽE BITI I GORE!

PORUKA ILI OPORUKA?

Piše: MIRKO KALANJ

Polemike su najčešće prljav, otrovan i jalov posao; svatko od nas ima svoje aklamatore i pljuvače i od toga nitko nije izuzet. U srazu laži i istine svatko sebi odabire mjesto, unatoč bjelodanim činjenicama, ali — različitim dioptrijama. Bolestan pogled uma i prijetvoran govor srca, čvrsto vjerujem, najgora su i najteža stvar koja može snaći čovjeka.

* * *

Učitelj nas je poučio: iz ljudskog srca izlazi dobro, ali i zlo; često u velikim i neograničenim količinama, gdje se čini da je zlo odnijelo pobjedu... Kratkoročno — da! No, vrlo je zanimljivo, "prevrnuti kaputi" uvijek su u modi; oni koji te danas napadaju, sutra te mogu dizati u nebesa, jasno, kada minu sve oluje opasnosti i bure rizika. Tako vrlo često (gotovo redovito) — današnji zagovornici laži sutra postanu gorljivi branitelji istine; danas vide pred sobom zlatno tele, a sutra u njemu prepoznaju bezvrijednu bižuteriju...

Uostalom, Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al' ne nađe štrika za toliko Juda! Obično ne razględam dućane, no ovih dana nisam odolio golemim slovima: "sniženo", "povoljno". Dvije jastučnice i gornja i donja plahta za samo 298 kuna. Čarape svugdje 69, kod nas samo 19 kn. Ma, je li moguće?

Istina je, iako nije jednostavno, ovih dana istovremeno čitam 3 knjige: "Mene tekel fares" Ivana Supeka, "Političko pleme" Slavena Letice i "Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka" Samuela P. Huntigtona; možda mi svašta padne na pamet i vid mi još više oslabi... A što se tiče kleveta i laži, listanje kalendara mi je posao sve miliji i draži! Njima za inat; nije oporuka (vjerujem da dragi Bog ima još neke planove sa mnom), tek najobičnija poruka. Kao vic o Bobiju i Rudiju. Jedan drugi Bobby, legendarni, genijalni i do kosti kontroverzni šahovski velikan Robert James Fischer, proslavio je ovih dana 56. rođendan. Vjerojatno negdje na obalama Dunava u Budapestu. Opet Magyarország. Kako vrijeme brzo leti!

Korizma je iza nas, no životne križne postaje u vidu struje, vode, plina — ostaju. Ostao je i PDV.

Naš najveći prijatelj poslije dragog Boga, papa Ivan Pavao II., nakon petodnevnog posjeta hrvatskih biskupa "ad limina apostolorum", opet je progovorio o našoj društvenoj i duhovnoj zbilji i uobrazilji (ovo je za sijače lažnog optimizma), zapravo o krizi kojoj se ne nazire kraj... Papa je progovorio o "društvenoj i duhovnoj krizi koja je obuzela Hrvatsku". Zar su za to krivi oporba ili "nesavjesni i nedržavotvorni" tekstopisci i urednici? Gospodo ili drugovi unisonisti, moram vas duboko razočarati: Same činjenice i podaci, zapravo, govore sve, a nije bitno što kažu Janko ili Marko! A činjenice kažu: Velika većina hrvatskoga pučanstva grca u velikim egzistencijalnim (elementarnim) problemima! Sve je više oboljelih od "paranemije", iako gripa ionako jenjava...

Opasna situacija na Kosovu i dalje traje. Nema mira na brdovitom Balkanu. U isto vrijeme u Zagrebu održani 8. Dani hrvatskog filma, a nagrada za životno djelo "Vladimir Vuković" pripala Ivi Škrabalu. U zagrebačkom BP Klubu održan Spring jazz time fever ’99... Groznica jazza u Teslinoj 7., te legendarni Boško Petrović...

Ako je Maksimir nastao 1848., ovih dana nastaje grandiozna sjeverna tribina, modri iz Maksimira definitivno su dobili novu igračku zvijezdu — Igora Bišćana! Kako je samo odigrao protiv Rijeke! Velemajstorski. Dostojno najvećih imena maksimirskog travnjaka.

* * *

Ma kako se ljudi ponašali u životu, ipak vole britak, glasan i jasan govor, lišen dvosmislenosti i uvijanja, kao i sitnog kukavičluka. Kukuvačluk i hod niz dlaku su sitni. Čemu i zašto se bojati istine? O ukusima ne želim raspravljati, napose ne s onima koji danas pušu u mijehove onih koji su iznad njih... Sutra će ionako u neke druge... Njihov problem! Toplo im preporučam, da ako već slabije poznaju Novi zavjet, malo prouče Stari: napose góvore (grmljavinu) prorokâ kraljevima, kroz koje govori sam Bog, ako je za njih Biblija uistinu riječ Božja.

Nastavljaju se ratne igre Clintona i Saddama, nema mira ni između Etiopije i Eritreje.

Ako su tajkuni (više volim izraz lopovi) uništili mnoga poduzeća, tvrtke i tvornice i ostavili tisuće na ulicama i mjesecima i bez bijedne plaće, odakle državi "hrabrost" sanirati ta ista poduzeća, tvrtke i tvornice, i to s novcem iz proračuna, dakle novcem onih koji su dovedeni do prosjačkog štapa! Papa poziva na mir kršćane i muslimane u Indoneziji, dok iz Ljubljane dolazi zanimljiva vijest: Srpski patrijarh Pavle stigao u glavni grad Slovenije i nije propustio prigodu nego je naglasio — Kosovo je oduvijek srpsko! Naročito nakon 1389. i Kosovske bitke, koju naša istočna braća slave, a gdje su zapravo potučeni do nogu. Po toj logici i Turci imaju pravo na Kosovo.

Već pomalo iritiraju i zamaraju granične nesuglasice Hrvatske i Slovenije, gdje premijer Drnovšek mudro naglašava: Slovenija je spremna na međunarodnu arbitražu samo onda ako ona ponudi više od sadašnjih pregovora! Doista mudro.

Prije nešto više od godinu dana (točnije 15. ožujka prošle godine) zaređen je i ustoličen krčki biskup Valter Župan, a uskoro bi dosadašnji splitski nadbiskup, mons. Ante Jurić, koji ispunjava dobne uvjete za umirovljenje, nakon plodnoga pastirskog revnovanja trebao u zasluženu mirovinu.

* * *

Ako "proljeće i mladost idu zajedno", kako bi bilo lijepo kad bi Crkva u Hrvatâ doživjela istinsko duhovno proljeće na prijelazu u treće tisućljeće! Odgovornost je na mladim biskupima i svećenicima, odgovornost je na svima nama! Nitko nije izuzet. Napose u ovo uskrsno vrijeme, koje potiče na "vjersku odgovornost" za druge. I, kako je istaknuo nadbiskup Bozanić, trebamo unositi načela socijalnog nauka Crkve u javni život. Dodajem: Tek tada i samo onda stvari će krenuti nabolje! Nema morala bez Boga, bez istinski i iskreno obraćenog srca.

Seljaci su posebna priča. Rade jednako kao i prije, a novac za svoje proizvode za 1998. još nisu dobili. Upravo zato slavonski seljaci pokušali su nagovoriti osporavane "Lijanoviće" da im otkupe svinje koje će inače morati pomoriti!?

Da, točno je već pjevao Krleža u "Baladama Petrice Kerempuha": Ni pravice med velikima i malima. "Ako ne želite Boga (a On je ljubomoran)", govorio je T. S. Eliot, "morate štovati Hitlera ili Staljina." Istina, nema više Hitlera ili Staljina, no vlast, novac, čast i moć ostaju trajni izazovi, kojima je teško odoljeti...

Ovo je stoljećima bilo osporavano: Ako je Bog savršen, onda i postoji. Jer, pojmu savršenosti pripada i postojanje.

Ako situacija nije savršena (daleko je i od prosjeka), ne znači da ne postoji! Ovo danas neki osporavaju, iz samo njima znanih motiva i pobuda, zapravo groznih zabluda. Bog djeluje i u vremenu... Nasuprot ljudske nestrpljivosti stoji božanska strpljivost. Božji mlin melje lagano, ali sigurno.

Nisam Ivo Lončar i ne vodim politiku, kako je za njega rekao direktor HRT-a, no još ovoliko: Na upit kako čitati "Hazard", odgovaram — lijepo, krenemo od početka, ne propustimo sredinu i dođemo do kraja! Hrvatski opći leksikon, francuski ili arapski, nemaju ovdje što reći. Život sve govori. Nisu ovo optužbe, ovo je tužna istina; nisu ovo razdori, ovo je situacija gdje neki plivaju u novcu, a neki u vodi do grla. O krivcima ne bih, jer su dobro poznati, dok promjena nije isto što i revolucija! Zátvori ionako uvijek pružaju utočište onima koji ih zaslužuju. Iskrena srca molim i priželjkujem nove Duhove, ostajući duboko zahvalan onima kojima smeta moje pisanje, jer to je dokaz kako govorim istinu. Postoji stil, ali postoji i sadržaj, gdje je stil manje bitan; volim nadmetanje argumentima!

I, kako kaže Slaven Letica: "Za krajnji se ishod ove bogoslovne rasprave ne treba brinuti: Bozanić je samo aktualizirao ono što je Vatikan odavno odredio kao svoju socijalnu filozofiju." Žestoki sam protivnik kržljavog i strogo kontroliranog "protoka ideja"; zar nije prošlo vrijeme cenzura i mišljenja "jednom glavom", vidljivih i nevidljivih cenzura i autocenzura? Nakon svega: Neka nam uskrsnuli Gospodin svima udijeli svoju ljubav, radost i mir! San svih proroka; čak i onih lažnih...

>[SADRŽAJ]<


DUHOVNA OBNOVA

KAO MILOSRDNI OTAC

Što novo na planu duhovne i materijalne obnove, pred ulazak u treće tisućljeće kršćanstva, planiraju učiniti ili već čine naše redovničke zajednice, pitali smo nekoliko redovničkih poglavarica i poglavara.

O. MARINKO ZADRO, dominikanski provincijal

Ulazak u treće tisućljeće kršćanstva čekamo kao i svaki ulazak u nešto novo. No, budući da su s tim u vezi već nametnuti neki okviri, ni mi ne možemo iz njih.

Čini mi se da se pokušavaju dati neki naglasci u našem životu, pa te naglaske i mi želimo osjetiti. Htjeli bismo iskoristiti ovo vrijeme za intenzivnije življenje vjere kakvu imamo mi kršćani, vjere u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga, najprije na osobnom, a onda i na zajedničkom planu.

Zbog svoje radikalnosti, redovnički život je uvijek u preispitivanju, "u krizi". Kod nas je to preispitivanje danas i naglašenije, jer uz zajedničke izazove što ih nove prilike stavljaju pred nas, imamo i svoje, što nam ih nude novonastale promjene u našem društvu. Sve to rezultira manjim brojem redovnika i većim brojem zadataka. Zato, znati te izazove prihvatiti i na njih uspješno odgovoriti, pravo je umijeće.

Mi pokušavamo odgovoriti na dva načina: organizacijom već postojećeg kadra i pripremanjem braće koja su u formaciji. Što se tiče postojećeg kadra, pokušavamo odrediti optimalni broj zajednica i broj članova u tim zajednicama. To će sa sobom sigurno izazvati i zatvaranje nekih kuća, što je uvijek bolno, ali nužno. Bolje je da se to učini planski, nego da se dogodi stihijski. Što se pak tiče braće u formaciji, velika važnost daje se studiju. Nakon nekoliko prvih godina studija na KBF-u, uglavnom svu braću šaljemo na neko od europskih učilišta, da dovrše studij i da eventualno postignu neku specijalizaciju. S boljom pripremljenošću možemo se nadati i i boljem ulasku u nova vremena, pa i u novo tisućljeće.

S. ADELINA FRANOV, provincijalna poglavarica sestara Kćeri milosrđa

Na prošlom generalnom kapitulu naše Družbe odlučile smo što temeljitije produbiti svoju karizmu "Kćeri milosrđa" i, kreativnim zahvatom u Družbinu baštinu, prilagoditi karizmu potrebama Crkve i društva danas.

Vrhovna uprava je pripremila program za proučavanje karizme na razini cijele Družbe, a svaka provincija je dobila upitnik koji je obradila i na taj način doprinijela primjeni karizme u svojim mogućnostima i u okviru mentaliteta naroda kojemu služi. Početkom ove godine u Čileu je održan trodnevni studij karizme. Na temelju radnih dokumenata svake provincije razmatran je i predložen za daljnji studij sljedeći izričaj naše karizme: "Svjedočiti milosrdnu ljubav Očevu, služeći u Crkvi po djelima milosrđa, vjerne duhu Evanđelja, po primjeru života sv. Franje i Majke Marije Propetog Petković, službenice Božje".

Kao sljedeći korak predloženo je da se produbljuju glavne sastavnice karizmenog identiteta, a, prema izazovu vremena u kojem živimo, pojavila su se i neka pitanja:

— Kako primijeniti našu karizmu u sadašnjim (ne)prilikama svijeta?

— Treba li se otvoriti novim oblicima apostolata, ili podržavati već postojeće?

Opće mnijenje sestara jest da se prema našim mogućnostima nastave preuzete djelatnosti apostolata, ali da se vrše obnovljenim žarom i potrebnom stručnošću sestara. Jednako tako da se ne zatvaramo pred novonastalim potrebama našeg društva. Zato treba pripravljati sestre, kao i naš redovnički podmladak, kako bi milosrdnu Očevu ljubav svjedočili i budućim naraštajima, upravo čineći duhovna i materijalna djela milosrđa.

U Hrvatskoj, naša provincija "Krista Kralja" nastoji Očevo milosrđe približiti čovjeku kroz pastoral obitelji, te u odgoju predškolske djece i mladeži. Najčešće obiteljski pastoral obavljamo preko djece i mladih, radom u našim vrtićima i kroz župnu i školsku katehezu. Svjesne smo krize obitelji, krize identiteta oca i majke, a onda i nepovjerenja u Oca ljubavi i milosrđa. U ovoj godini, posvećenoj nebeskom Ocu, želja nam je, u susretu s ljudima, posvjedočiti sliku milosrdnog Oca, koji čeka naš povratak, jer kćeri smo takvog Oca.

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

PAPA ZNA S MLADIMA...

IVAN PAVAO II. — SUPERSTAR

Sjedimo u jednoj učionici, same žene (pa u školama uglavnom rade žene) i čekamo rezultate natjecanja svojih učenika. Pričamo... I jedna mlada učiteljica oduševljeno zapita: "Jeste li vidjele Papin TV-spot? Super je! Jako sam se iznenadila što se Papa 'gura' među pop i rock pjevače, ali — spot je tako dobar da će sigurno postati veliki hit." Jedva sam dočekala da to kažem, jer sam u ruci držala "Vjesnik", koji kao temu dana donosi upravo tu vijest — kako je Papina "turneja" na MTV-u više nego uspješna i da se očekuje mega-hit, mjeren desetinama milijuna prodanih primjeraka CD-a na kojem on pjeva, govori i moli.

Eto, što god Papa napravi — postaje hit, kao da je od zlata: njegova pjesma — pjesma nad pjesmama; njegova knjiga — knjiga nad knjigama; svaki njegov javni nastup — spektakl, na kojem se skupljaju toliki njegovi obožavatelji da mu svaki estradni umjetnik, ili sportaš, recimo, može pozavidjeti. Može, ali neće. Jer ga i oni vole. Papa Ivan Pavao II. bez sumnje je već dvadeset godina najomiljeniji među mladima i, uz Majku Tereziju, njemu su mladi najviše vjerovali i njima su najviše pisama pisali. I jedino ih oni nisu razočarali. "Ovoga Papu bolje razumiju mladići i djevojke nego njihovi roditelji i, sasvim sigurno — njegove poruke su poruke budućnosti", prisjećam se Vjesnikova komentara...

* * *

Kako to da Papa toliko mladih uspije skupiti svaki put kad negdje dođe, da ga s toliko ljubavi slušaju i slijede "s kraja na kraj svijeta", kako sâm kaže u knjizi "Prijeći prag nade"; još više, kako je uspio da ih nikada i ničim ne razočara i ne iznevjeri? Papa zna s mladima, a mi? Što bih dala da sam na njegovu mjestu! Što bih dala za jednu njegovu gestu blagosti, dobrote, čvrstoće u stavovima i očinske ljubavi, sve začinjeno talentom glumca koji je "dobio svijet za pozornicu na kojoj može pokazati raskoš svoga glumačkog talenta", kako je, prije točno dvadeset godina, napisao "Time"? I tada su pragmatični Amerikanci snimili njegove mise po Americi i druženja s mladima i bilo je zabavno vidjeti kako se Papa "gura" na top-listama s "Bee-Geesima", s kojima je stalno izmjenjivao prvo i drugo mjesto. Ma, Papa je fantastičan! To doista mislim!

A da bude "fora" do kraja, ni on ni Majka Terezija "ni u peti" nisu imali nikakvo podilaženje nikome, pa ni mladima. Dapače, od najranije mladosti željeli su se samo Bogu svidjeti, molitvom i životom slijediti Isusa Krista i voljeti Boga onako kako ih je Isus nadhnjivao i kako im je Otac širio srca. I kao "feedback" dobili su obožavanje svih koji iskreno traže Boga, jer su ga na njihovom tragu i u njihovu životu nalazili.

Mislim da je to i nama jedini pravi putokaz: svim srcem biti Božji, prožeti Bogom, pa će naši učenici, naši mladi, koji sve više postaju noćna mora i roditeljâ, i škole, i društva zbog svoje nezainteresiranosti i ravnodušnosti spram pravih vrijednosti (njima je ideal biti mlad, moćan, bogat i lijep) u nama prepoznati ono što su prepoznali u dvoje Božjih zaljubljenika i zavoljeti nas onako kako vole njih. Bezpogovorno, s divljenjem, pa i onda kad ih zbog svoje slabosti i "kulture smrti" u kojoj žive i ne mogu slijediti onako kako bi željeli. Papa im govori punim srcem i puninom vjere, koja je s onu stranu nade i ljubavi, iskustvom koje "miriše" i izriče — nebom! A nebo je ipobjeda dobra, bezmjerna pobjeda ljubavi, dobrote, istine i nade — zauvijek.

* * *

Kad sam u prošlom "Veritasu" pročitala što misli Stanko iz Zagreba: "Veritas... nudi mekušasti optimizam ženske provenijencije" — prasnula sam u smijeh. U trenu sam, naime, predočila uskrsno jutro u Jeruzalemu i scenu kad žene, zadihane, zbunjene, uplašene, sretne, nepovezano i nedosljedno, u dahu pokušavaju apostolima objasniti što su upravo iskusile — susret s Uskrsnulim i s anđelima, a ovi ih, pogotovo Matej (nije li carinik s bogatim iskustvom, "inelektualac" među priprostim ribarima?), prezirno "otpuhuju": "Mekušasti ženski optimizam!" Tvrdim muškim pametima, Matoš kaže "uskoj varoši i uskim grudima", nije bilo puno jasnije ni kad su zaista sreli, opipali živoga, uskrsnuloga Učitelja; njima ništa do kraja nije jasno, pa ga na samom kraju, pred Njegov konačni odlazak u Nebo, pitaju: "Hoćeš li sada obnoviti Izraelovo kraljevstvo?" Ženama koje su ga voljele nije bilo bitno kraljevstvo, njima je bio bitan On — prelijepi Učitelj, za kojim su, ko prave ovčice, išle kamo god je On išao. Do kraja, do Kalvarije...

Ali ona koja Ga je najviše voljela — nije išla nikamo. Ona Ga je uvijek čekala u svom domu, pa Ga je i sad čekala — uskrsnuloga. Jedina je vjerovala Bogu da će održati svoju riječ i sve okrenuti na dobro. Vjerovala je iznad svake vjere i voljela iznad svake ljubavi. Prešla je prag nade... i odgojila i srce Karola Wojtyle, koji danas i svojim TV-spotom búdi nadu onima bez ikakve nade.

Biti na njegovoj strani, meni je čast. Jer je "šminkerski" biti uz jednu zvijezdu spektakla.

A Ivan Pavao II. je — superstar! Svaka mu čast!

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

UZ 14. SVJETSKI DAN MLADIH

PRAVI NAČIN

"Nismo siročad, ljubav je moguća. Jer — znate to — ne može se ljubiti ako nisi ljubljen." Jedna je to od poruka Svetog Oca upućenih mladima u povodu 14. svjetskog dana mladih, koji je proslavljen na blagdan Cvjetnice.

Mnoge probleme u današnjem društvu, probleme današnje mladeži, uzrokuje baš nedostatak ljubavi. Najvažnije "zapovijedi" našeg materijalističkog doba mogu se definirati kao: "uspjeh u karijeri", "položaj u društvu", "materijalna sigurnost". A za njihovo ispunjavanje potrebno je odvojiti sve raspoloživo vrijeme. Za obitelj i bližnje ostaje nam samo slobodan vikend, a ako nešto i tada iskrsne, ove obiteljske "obveze" lako ćemo odgoditi, za dobrobit svih.

Takva je, naizgled pozitivna, suvremena filozofija razorila mnoge "normalne" obitelji, a roditelji su se jednog dana samo začudili kada su shvatili da se njihovo dijete kreće u sumnjivom društvu, zalazi na čudna mjesta, čudno se odijeva i nosi čudnu frizuru (ali oni nisu tako staromodni i nefleksibilni, pa prihvaćaju trendove mladih generacija) i, konačno, prilično se čudno ponaša. Kako je do toga došlo, a da oni nisu niti primijetili? Pa oni su im "prijatelji" i valjda bi se, da nešto nije u redu, najprije povjerili baš njima — svojim najbližima. Bar oni su uvijek imali razumijevanja za svoju djecu i pružali su im sve što im je ustrebalo, imali su sve što su imali i óstali klinci u susjedstvu, u vrtiću, u razredu… Ti i takvi roditelji najčešće niti ne pomišljaju da je njihovoj djeci možda samo još jedno nedostajalo — roditeljska pažnja i ljubav...

* * *

Nedavno sam imala prigode pratiti svjedočanstva mladih koji su upali u najgori i najrašireniji porok današnjice — u ovisnost o drogi. Njihova svjedočenja pratila je zaista brojna publika, što je vrlo pohvalno i korisno. Ali što uopće navodi te mlade ljude da unište svoju mladost i da postanu spremni na sve samo zbog jednog "jointa"?

"Sve je počelo još u djetinjstvu. Nikad nisam naišao na razumijevanje svoje obitelji. Iako su se moji roditelji trudili da mi pruže kršćanski odgoj, ja sam od najranijeg djetinjstva išao krivim putem. Najprije sam krao novac od roditelja, da bih kasnije počeo bježati od kuće, pušiti, piti. Ni to mi nije bilo dovoljno, osjećao sam potrebu za uzimanjem nečega jačega…", pripovijeda jedan liječeni ovisnik.

Za svoje pogreške ne optužuje nikoga osim sebe, ali već samo ova rečenica ukazuje na najčešći uzrok svim buntovima i stranputicama — nedostatak pažnje i, stoga, potreba dokazivanja pred "škvadrom", izgrađivanja "imagea" koji će tada omogućiti privlačenje pozornosti u puno većoj mjeri od one koju su on ili ona dobili u vlastitoj obitelji. Naravno, ovisnost o narkoticima samo je jedan od oblika manifestiranja toga bunta protiv neshvaćanja i neprihvaćanja. Sve to može proći i sasvim "bezbolno" (zadržati se samo negdje duboko u nutrini osobe, koja će istu filozofiju možda kasnije primjenjivati i na vlastitoj djeci), a neki željenu pažnju i ljubav pronalaze ulascima u različite "egzotične" sljedbe, glazbene i kulturne pokrete, koji u novije vrijeme sve više niču — a koji omogućavaju mladima da kroz, ponekad i vrlo čudne, načine umjetničkog izražavanja pokazuju svijetu vlastitu osobnost i činjenicu "da i oni postoje, tu negdje, i da imaju svoje mišljenje o svemu tome".

* * *

Mogű li mladi naći tu ljubav i u Crkvi?

U mnogim se zemljama na Crkvu počelo gledati isključivo kao na ustanovu, hladnu, zatvorenu, formalnu. Takva slika nipošto ne može biti privlačna mladima koji traže nešto sasvim suprotno od navedenih epiteta. Lakše je imati "vlastitu slobodu" i izbor, živjeti slobodan od različitih okova koje nameću društvo i Crkva.

Prepoznavši problem današnjih mladih, Papa ih u ovogodišnjoj poruci tješi i poručuje im: "Otac vas ljubi." Obraćajući im se u posljednjoj godini ovog tisućljeća, on ponovno ističe važnost povezanosti s Bogom i s Crkvom.

Činjenica da nas "Otac ljubi" — bez obzira na to koliko mu mi tu ljubav uzvraćamo ne može doprijeti do svakoga, a i malo tko danas ima vremena čitati, slušati i pratiti poruke koje nam se upućuju putem katoličkih medija i, uopće — ostalih tiskanih i elektroničkih glasila. A nedjeljne propovijedi najčešće ispare iz sjećanja nedugo nakon što ih (i ako ih) vjernici odslušaju.

Za rad s mladima potrebno je puno ljubavi i strpljenja. To je često naporno i mnogima se čini uzaludno obraćati se tim "čupavcima" i "fakinima". No, možda je jedini i najveći problem u pronalaženju "pravog načina" i "zrnca" ljubavi, kao što to zna Sveti Otac:

"U naše doba Crkvi i svijetu potrebni su više nego ikada ‘misionari’ koji znaju naviještati riječju i primjerom tu temeljnu, utješnu sigurnost. Svjesni toga, vi, današnja mladeži i odrasli novoga tisućljeća, pustite se ‘oblikovati’ u Isusovoj školi. U Crkvi i u različitim sredinama, gdje se događa vaš svagdanji život, postanite vjerodostojni svjedoci Očeve ljubavi! Učinite je vidljivom u izborima i stavovima, na način prihvaćanja osoba i u stavljanja u njihovu službu, u vjernom poštivanju volje Božje i njegovih zapovijedi."

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


UZ GODINU STARIJIH OSOBA

RAZGOVOR S KARDINALOM FRANJOM KUHARIĆEM

STAROST JE MILOSNO VRIJEME!

Povod našem razgovoru jest nedavno objavljeni i na hrvatski jezik prevedeni dokumenat Papinskog vijeća za laike, pod naslovom "Dostojanstvo i poslanje starijih u Crkvi i u svijetu". Dokumenat je izraz osobite skrbi koju Crkva posvećuje starijim osobama. Preko tog dokumenta htjeli smo dotaknuti našu crkvenu i društvenu stvarnost u odnosu na starije.

Vrijeme Uskrsa vrijeme je buđenja nade i radosti koju doživljava svatko tko se susretne s proslavljenim Gospodinom. Kardinalove riječi žele biti ohrabrenje i utjeha svim vjernicima i ljudima dobre volje da se približe Kristu u trenucima odbačenosti, bolesti ili staračkih poteškoća i križeva. Sigurni smo da je Kardinalova dob, te s njom povezane povremene ili stalne zdravstvene poteškoše, najuvjerljiviji dokaz vjerničke ozbiljnosti i neslomljive nade, unatoč svim životnim križevima.

* Je li ova Godina starijih osoba, na neki način, pokazatelj da se staračka dob, i starije osobe uopće, redovito zanemaruju, a iznimno ih se sjetimo?

— Danas se postavlja pitanje odnosa prema starijim osobama i kaže se da se starije osobe zanemaruju, da im se ne posvećuje zaslužena pažnja. Ako je to doista tako, onda je to odraz stanja duha, odraz civilizacije koja čovjeka promatra materijalistički, tj. gleda ga kroz njegovu korisnost. Takvi stare ljude smatraju suvišnima, jer više nisu društveno korisni. Zato odnos prema starijim osobama treba ispitati već u obitelji, u župi i u Državi. Sigurno je da stare osobe zaslužuju svu pažnju i poštovanje. Ako gledamo samo na njihovu ulogu u obitelji i u društvenoj zajednici, onda je jasno da su oni ugradili cijeli svoj život u tu ljudsku zajednicu. Ugrađivali su svoj rad, svoje sposobnosti i brige, te zaslužuju da im već u obitelji njihovi mlađi sve to vraćaju s poštovanjem i sa zavalnošću. Na žalost, ako prevlada krivo mišljenje da je čovjek vrijedan samo onoliko koliko daje i koliko je koristan, dakako da onda, s tog stajališta, stariji ljudi neće biti previše poštivani i osjećat će se suvišnima.

U jednom njemačkom gradu bila je poplava, u kojoj su i dva staračka doma teško oštećena. Uprave domova poslale su poziv djeci tih staraca i starica da dođu po svoje roditelje i da ih odvedu k sebi dok ih domovi ne mognu ponovno primiti. Dogodilo se to da je samo dvoje djece došlo po svoje stare roditelje, a svi drugi nisu se niti javili. To je jedan simptom odnosa prema starima. Mnogi se ponašaju kao da su jedva dočekali da ih se riješe, da se tako oslobode brige za njih i svake odgovornosti. To je materijalištički duh, koji čovjeka shvaća na krivi način, a to stari ljudi osjete.

* A što se tiče odnosa samih vjernika ili Crkve prema starijima...?

— Što se tiče Crkve, postavlja se pitanje treba li ona posvetiti više brige starijim ljudima. Neki misle da bi trebala graditi i staračke domove. Pitanje je može li to naša Crkva, ima li sredstva za gradnju i za uzdržavanje domova. U Njemačkoj je Crkva, preko svoga Caritasa, izgradila brojne domove, što je znak brige da što više staraca bude dobro i pažljivo zbrinuto. Ali Crkva u Njemačkoj imala je i financijske mogućnosti za to. S druge strane, dolazili su u Hrvatsku da bi dobili časne sestre za služenje u tim domovima i stotine sestara je otišlo, jer su vjerovali da će one postupati drugačije s tim starim ljudima nego što postupaju ljudi koji rade samo za plaću.

Dakle, važan je motiv. I uopće u odnosu prema čovjeku važan je motiv: Što smatram vrijednim u tom čovjeku i po čemu je on vrijednost, te po čemu zaslužuje poštovanje i pažnju, bio on star ili mlad, dijete ili još nerođena osoba. Mi smo svjesni da čovjek zaslužuje ljubav i pažnju zbog Isusa, koji nam govori: "Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste." Dakle, Bog se utjelovio da bi se poistovjetio sa svakim čovjekom. Nema većeg niti trajnijeg motiva u odnosima među ljudima od toga vjerničkog znanja da se Isus Krist poistovjećuje s tim starcem ili staricom, s čovjekom uopće. Prema tome, što činim njemu, činim Isusu Kristu. To je ono što Crkva ne samo mora činiti, nego mora i odgajati u tom duhu. Zato i kršćanska obitelj, sva djeca i unuci koji su zaista prožeti vjerom, sigurno se drugačije odnose prema svojim starcima nego što se odnose oni koji te vjere nemaju. Crkva mora odgajati svoje članove u tom duhu da u starim ljudima gledaju samoga Isusa.

* Je li prošlô vrijeme uspjelo spriječiti Crkvu u nastojanjima oko odgoja u tom duhu?

— Nije samo komunističko vrijeme razlog lošem odnosu prema starima. Niti u bogatim kapitalističkim zemljama ne nastoje baš jako zadržati svoje starce u obiteljima, nego ih što prije žele smjestiti u domove. Kod nas su i suvremeni uvjeti stanovanja nehumani. U njima nema mjesta ni za djecu, niti za starce. Već kod izgradnje stanova stvara se program i predviđa se mjesto za tri ili četiri osobe. I to je jedan od razloga ili isprika da se stare smješta u domove. Ne mora se uvijek raditi o nepoštivanju ili o pomanjkanju zahvalnosti prema starima u obitelji, nego su uvjeti teški.

* Jesu li ti i takvi uvjeti razlog ili isprika i za pobačaje?

— I toga sigurno ima, jer mnogi koji se odlučuju za pobačaj također se opravdavaju stambenom krizom, tjesnoćom stana ili podstanarskim statusom, itd. Ali to ipak ne može i ne smije biti razlog i motiv da se napada nevini ljudski život. Činjenica je da je problem starih u Državi velik. Nedavno je pisalo u novinama da oko 13.000 staraca i starica čeka na smještaj u domu. Neki od njih više nikoga nemaju, ostali su sami i ne mogu više tako živjeti. Svaka župa bi trebala popisati svoje stare, osobito one osamljene. Trebala bi organizirati redovite posjete tim starima. To mogu učiniti njihovi susjedi vjernici ili mladi iz župe. To mora biti organizirano, tako da ti stari osjete da njihova vjernička zajednica misli na njih i da im pomaže, možda i materijalno. Ali za njih je najvažnije da se ne osjete osamljenima, napuštenima, zaboravljenima. To je poslanje Crkve!

* Treba li ih uključiti i u strukturu župne zajednice, npr. u pastoralna vijeća?

— Da, ako je netko još aktivan i vitalan. Važno je i starijima dati mogućnost da čine nešto dobro, da sudjeluju u nekom apostolatu ili u karitativnom pothvatu. To njima onda daje puninu života u starosti, tj. svijest da oni nisu suvišni, nego da su još uvijek korisni.

* Jesu li bar u nekim župama organizirane skupine starih osoba, kao što je to slučaj s organiziranim grupama mladih, djece, roditelja i drugih?

— Nije mi poznato da bi stariji u nekoj župi bili posebno organizirani, ali ima ih u župnim vijećima. To su uglavnom oni koji su i prije bili aktivni vjernici i još se mogu kretati i djelovati. No, posebno treba misliti na one koji su nepokretni i koji su zatvoreni u svoje sobe. Na njih posebno treba misliti, tako da ih župa zbrine i njeguje. To je jako važno i za odgoj mladih. Mladima treba pružiti mogućnost i dati im priliku da čine dobro. Ako ih zaposlite činjenjem dobrih djela, to će ih oplemenjivati i sve više će u njima stvarati raspoloženje da uvijek čine dobro. Kad god netko učini dobro, osjeća se punijim, zadovoljnijim i sretnijim. Čitao sam u prošlom broju "Veritasa" ono što mladi govore o korizmi. Sami govore o tome kako su zadovoljniji kad učine nešto dobro. Dragi Bog to odmah nagrađuje mirom, zadovoljstvom i radošću jer si nekome činio dobro. Onaj tko drugom napakosti, nije poslije toga sretan.

* Što mislite, Uzoriti, da li više šteti ili pomaže ono strogo odvajanje dobnih skupina?

— Strogo odvajanje nije preporučljivo. Dob je tijek života; kao da slikate neku sliku, pa je različito nijansirate bojama. Život osobe ima svoj tijek, svoje mijene, svoje boje, koje su u određenim životnim dobima malo drugačije, ali to je kontinuitet jednoga života i jedne osobe. Često se govori o sukobu generacija. Sukob generacija uopće nije kršćanski pojam. U kršćanskom shvaćanju odnosa među ljudima nema sukoba generacija. Ako smo kršćani, onda bi naši mladi morali biti tako odgojeni da poštuju svoje stare roditelje, djeda i baku i svakoga starog čovjeka. S druge strane, stari se vesele djeci i unucima i njih poštuju, daju im dobar primjer i savjetuju im... To je pravi suživot, a kada se stvaraju kategorije, onda kao da se stvaraju neke granice i kao da se život cjepka, a on je kontinuitet.

* Raduje činjenica da mladi uočavaju svoje grijehe i propuste u odnosu na roditelje i starije...

— To je znak osjetljive i dobre savjesti... Pitanje je odgoja u obitelji i pravilnoga odnosa djece prema roditeljima, i obratno. Gdje se događa nemar i zapuštanje starih, tu se treba pitati jesu li i ti stari postupali ispravno prema svojoj djeci i prema unucima. I to je pitanje savjesti! Jesu li im bili odgojitelji u punom smislu, ili su im pokazali da su suvišni ili neželjeni. Neželjeno dijete kao da već u utrobi prima i osjeća tu neželjenost. Kasnije se to očituje u njegovom psihološkom razvoju i ono osjeti da je hladno primljeno ili neželjeno. Takvo dijete se razvija tako da i ono kasnije ne želi drugoga. Djeca koja su imala roditelje koji su ih voljeli, koji su za njih živjeli i svjedočili im ljubav ozbiljnom roditeljskom odgovornošću, da ih odgoje za dobro i životnim primjerom i riječju, ona će ipak imati drugačiji odnos prema starim roditeljima, nego oni koji su osjetili da su ih roditelji zanemarili ili su im svakodnevno pokazivali da su neželjena.

* Što u tom pogledu mogu učiniti svećenici u svojoj pastoralnoj praksi?

— Recimo, ovo je dobra praksa da svećenici bar za svaki Božić posjećuju obitelji u njihovim stanovima i pohvalno je to što za Božić i Uskrs ispovijedaju starce u kućama. To je osobito dragocjeno za starije osobe, jer im tada mogu ponuditi svete sakramente i tako ih pripraviti za blagdane. To je svećenička pastoralna služba koju uvijek treba poticati, jer daje dobre plodove kod starih ljudi, a i sam svećenik je zadovoljan kada učini to dobro. To svakako treba poticati, ali i izvan tih prigoda svećenik bi trebao posjećivati stare. Važno je, iako je to teško ostvarivo u velikim gradskim župama u odnosu na one seoske, ali i tu treba nastojati, stupiti u vezu sa svakim starcem ili staricom u župi. Važno je napraviti popis tih osoba s opisom njihovih situacija. Stari ljudi su jako osjetljivi na te znakove ljubavi i pažnje, i zahvalni su za svaki posjet. Oni moraju osjetiti da su voljeni.

Majka Terezija je jednoga starca s ulice donijela u svoje prihvatilište. Oprala ga je i obukla u čisto, te ga smjestila u krevet, a starac je samo gledao što se s njime i oko njega događa. Majka Terezija mu je samo rekla: "Bog te voli!". Starac ju je zamolio da mu to ponovi, a ona je to učinila. Starac je nadodao: "Nikada mi u životu nitko nije rekao da me voli." Važno je svima objavljivati tu Božju ljubav prema svakom čovjeku.

* Kako Vi sami, kao vjernik, doživljavate svoju dob ? Je li to samo vrijeme poteškoća, ili ono ima i svoje pozitivne strane?

— Odnos prema starosti kod mnogih ljudi je jednak kao prema bolesti i biti star povezuju s onim — biti bolestan. A prema bolesti se čovjek odnosi na tri načina: protiv bolesti se čovjek može buniti, rezignirano je prihvaćati, ili je prihvaćati s pouzdanjem i predanjem i pretvoriti je u ljubav. To je onaj stupanj na kojemu bi vjernik trebao biti u odnosu na svoju bolest, a i na starost. Sigurno je to da čovjek osjeća razlike između onoga što je bio u mladosti i onoga što je sada. Osjeća da je stariji, da je slabiji i umorniji, te da više nije za neke napore koje je u mlađoj dobi s lakoćom mogao podnijeti. Važno je i tu situaciju znati prihvatiti.

Ovo je vrijeme moga sazrijevanja i ja ga prihvaćam kao prigodu koju mi Bog još daje da malo više razmišljam. Starost je vrijeme smanjene aktivnosti, ali bi morala biti i vrijeme dublje metafizičke mislenosti. Ja razmišljam o svom prošlom životu, o svojoj sadašnjoj situaciji, ali mi vjernici razmišljamo i o svojoj budućnosti. Starost je predvorje prijelaza, vrijeme koje nam Bog dopušta da se prisjetimo da nismo putovali u smrt i u grob, nego da smo putovali i da putujemo u život, a taj put polako se dovršava i nalazimo se pred vratima. Dok sam imao 30 ili 40 godina nisam baš previše mislio da sam pred vratima, a sada razmišljam o tome. Znam da me čeka prijelaz, ulaz i Susret.

To je milosno vrijeme, u kojemu čovjek ima prigodu pripraviti se za taj veliki susret. To je prigoda da ono što je u životu propustio, promašio, pogriješio ili krivo učinio da to ispravlja skrušenim kajanjem i da se povjeri Božjem milosrđu, te da smireno očekuje susret s milosrdnim Ocem. Tko tako živi svoju starost, on živi u milosnom vremenu; ali ako čovjek nema vjere, onda mu je zaista teško živjeti i starost, a pogotovo bolest. To su vremena milosti i dragi Bog nas tako provjerava, pročišćava i daje nam mogućnost da otkrijemo dublji smisao svoga života, bar pri njegovom zalazu.

Nadbiskup Franić kaže da bi svaki aktivni biskup morao svakodnevno moliti bar tri sata, a mi umirovljeni bi onda morali moliti bar četiri ili pet sati. Dakle, imamo više vremena za molitvu, za razmišljanje i za čitanje, pa to može biti doista blagoslovljeno vrijeme, gledano s vrhunaravne točke gledanja.

* Jesu li upravo korizma i uskrsno vrijeme povoljni trenuci za pohod starijim osobama, da im se navijesti i donese nada uskrsnuća?

— Kako da ne! Oni se susreću s križem. Starost je za neke teški križ, a može biti križ i za njihove bližnje. Zato je križ potrebno uvijek nositi s vjerom u uskrsnuće. Uskrs osvjetljuje misterij križa i patnje. Križ je najdublje očitovanje ljubavi. Rana svijeta i rana svake osobe je sebičnost. Ona je posljedica istočnoga grijeha i kao da smo ranjeni njome. Da bi dragi Bog izliječio čovjeka od te sebičnosti, koja je prisutna u svim grijesima, izabrao je put potpunoga altruizma, put apsolutne nesebičnosti, a to je križ. Isus nas nije liječio samo riječima: "Ja vas volim", nego je tu ljubav zapečatio križem, da nam potvrdi: "Za vas i umirem!". A rekao je da nema veće ljubavi nego dati život za svoje prijatelje.

Važno je znati svoju starost, bolest i slabost "utopiti" u smisao Kristova križa, da to bude moje darivanje u Kristu i po Kristu za spasenje svijeta. Mi smo povezani s Isusovim križem i uključeni smo u njegovu otkupiteljsku ljubav. Mi s njim suspasavao svijet i trebamo iskoristiti tu svoju situaciju križa za spasavanje svijeta skupa s Isusom. Stari ljudi mogu prikazivati raspetom Kristu svoje patnje za svoju djecu i unuke.

Dakako, križ nema posljednju riječ, kao niti Veliki petak. Posljednju riječ ima uskrsnuće, Uskrs. Što se više ulažemo u križ, to smo više uključeni u slavno uskrsnuće, a to je naša budućnost. Naš cilj nije grobna jama, nego Život. Sada smo u predvorju Života. Svi, i mladi i stari, u istoj smo "čekaonici". Prijelaz je ono za što smo stvoreni i za što smo otkupljeni.

Često mladima naglašavam istinu o čovjeku, da je on besmrtno biće i da ako toga nema sve je besmisleno i čovjek postaje apsurdno biće. Ali čovjek sam može svoju egzistenciju učiniti apsurdnom, ako ne živi tu nadu i taj vječni smisao. Apsurdno je kada čovjek teži da što više ima, da što više uživa i da što više vlada. To je besmisao života i to nije život.

* Sveto pismo i poimence spominje starije osobe, kao i godine. Je li to zanemareno u pastoralu ili u katehizaciji?

— Vječna načela za odnose prema starim osobama sažeta su u nekim dijelovima Svetoga pisma. U psalmu molimo da nam Bog dade mudro srce da znademo brojiti svoje dane, ili zbroj naše dobi je sedamdeset, ako smo snažni i osamdeset godina.

* Vi ste, onda, snažni, Uzoriti, jer upravo navršavate osamdesetu!

— Da... (smijeh). Sve te svetopisamske molitve uvijek su molitve nade i predanja u Božje ruke. Sveti pisac i molitelj znadu da je Bog njihov cilj i smisao, onaj koji nas čeka. U katehezi već kod tumačenja četvrte Božje zapovijedi govori se i o odnosu prema starijima. Sveto pismo uvijek naglašava Božji odnos prema čovjeku, a to je odnos ljubavi. Ako želimo biti poslušni Bogu, moramo prema roditeljima i starijima svjedočiti ljubav i poštovanje.

* Koji je najveći problem starijih osoba?

— Odbačenost je najteži osjećaj starosti, tj. ako ti se na svakom koraku pokazuje da si suvišan i da bi najbolje bilo da se što prije ukloniš. Eutanazija je zato sasvim logičan zaključak materijalističkog shvaćanja čovjeka. Tu se očituje bezboštvo materijalističke civilizacije, kao i u pobačaju. Takva civilizacija ne gleda u čovjeku ništa drugo osim kratkoročne pojavnosti, koju treba prihvatiti ako je korisna, ili odbaciti ako više nije korisna. Zato neki misle da treba smanjiti broj tih suvišnih. To se tumači humanom smrću ili pomoću da ne trpe, ali sve su to samo sofizmi, a cilj je maknuti suvišne. Zato, ako bolesnik i u postupcima medicinskog osoblja osjeti da je suvišan, on proživljava najteži osjećaj.

* Neke starije osobe, iako su vjernici, boje se npr. sakramenta pomazanja, ili se njihova rodbina boji pozvati svećenika...

— Nije to strah, to je samo pomanjkanje vjere. Bojati se sakramenata je čista nevjera, pa i bojati se smrti je nevjera. Čovjeku je naravno htjeti živjeti, ali ja kao vjernik znam da ne idem u smrt, nego u Život. Moram se ponovno roditi za Život, a to su smrtne porođajne boli. To bi svaki vjernik morao shvatiti i ja ne smatram vjerničkom obitelju onu koja svom bolesniku ili starcu ne dozove svećenika jer se boji da će ga to uznemiriti i prestrašiti. Tako ne razmišlja prava vjernička obitelj, nego oni indiferentni, tj. oni koji nemaju vjere. Dokaz te nevjere je činjenica da, osobito u gradovima, velik broj bolesnih i starih umire bez svetih sakramenata.

Kao župnik na selu susretao sam sasvim prirodno prihvaćanje smrti i umiranja kao dijela životnoga tijeka. Posjećivao sam jednoga starca, devedesetogodišnjaka, koji je bio sasvim priseban. Jednom prigodom došla mu je kći iz Zagreba koja me na odlasku pitala: "Je li moj tata znao da ste mu dali sakramente." Odgovorio sam da je znao, a ona je rekla da je to strašno. Mnogi misle da bi trebalo čekati da bolesnik padne u komu, a tek onda zovu svećenika da ga pomaže, kako svećenik ne bi imao razloga prigovarati toj obitelji na sprovodu.

* Znači, u spomenutom slučaju Vi ste došli prerano...

— Da... To je nevjera. Katolika ima više od jedne milijarde, ali kamo sreće kad bi svi bili vjernici. Pravi vjernik je onaj koji vjeruje u cjelovitosti i u svoj dosljednosti, onaj kome je to uvjerenje i koji tako živi. Zato nema problema s bolesnim ili starim vjernikom. On zna što su sveti sakramenti, a oni ne služe za "ubijanje" ljudi, nego su darovatelji života.

Jednoj starici, koju sam posjećivao kao župnik, uvijek sam na poziv njezine rodbine dolazio i davao svete sakramente, kao i bolesničko pomazanje. Jednom sam je ispovjedio i pričestio, a kada sam joj rekao da ću je pomazati, ona je rekla da ne bi htjela pomazanje. Pitao sam je zašto ne, jer uvijek joj je bilo bolje nakon pomazanja. Ona mi je rekla: "Baš zato, jer sada želim umrijeti i otići Gospodinu!"

Eto, to je vjera! Ali ima i onih koji su doista nepoučeni. Ti današnji odrasli, ako nisu imali temeljit obiteljski odgoj u vjeri, ponašaju se praznovjerno. U najsudbonosnijem trenutku života djeca svojim roditeljima uskraćuju najveću milost.

* To je i pitanje savjesti...

— Itekako je pitanje savjesti. Mislim da je teško konstatirati: "Umro mi je tata bez sakramenata, jer sam ga ja zanemarila ili zanemario." A ta ista djeca onda će se jako potruditi da sprovod bude što svečaniji. Neki će sve učiniti za njihovo tjelesno zdravlje, a za dušu ništa. Uopće ne razmišljaju o tome.

* Mogu li mediji pridonijeti tome da se prevlada taj strah od sakramenata ili, kako ste rekli, ta nevjera?

— Pitanje je koji mediji? To bi trebali biti katolički mediji. Oni bi se trebali tom temom baviti više nego politikom; odgajati ljude u pravoj i cjelovitoj vjeri, naviještati evanđelje. U svijetu zarobljenom neznanjem i indiferentizmom treba jasno naviještati vjeru i nadu u svim njezinim sadržajima. Kad već imamo mogućnost nastupanja na radiju, onda bismo trebali sustavno tumačiti Katekizam Katoličke crkve — ono što Crkva vjeruje. To je kod nas manjkavo. I naše propovijedi često su na horizontalnoj razini, na tobožnjem humanizmu. Treba tumačiti tko je i kakav je Bog Objave, pa ćemo onda razumjeti i tko je Isus Krist, od čega nas spasava i za što nas spasava. Iz toga slijedi i što su sakramenti, što je Crkva, a što Božje zapovijedi, koje ja smatram najkraćim ustavom svijeta. Treba kršćane učiti moliti, jer bez molitve su prazni. Kršćanstvo nije filozofija ili neka ideologija, nego je suživot s Bogom. A s Bogom žive oni koji mole, koji žive sakramentalno, koji su uključeni u euharistiju i koji ostvaruju Božju ljubav prema svima. To je pravi kršćanin, ali pitanje je koliki je postotak takvih kršćana. Mi smo pozvani odgajati takve kršćane.

Mnogi mladi dolaze iz obitelji koje ne mole. Za njih je onda molitva strani svijet. Lako je s onom djecom koja dolaze iz obitelji koje doista vjernički žive. Njima je Božja riječ stalno zanimljivo otkrivanje novoga, dok je drugima to dosadno, jer u njima nema temelja vjere. Osjećaj vjere stvara se u najranijoj dobi, već kada dijete počne tepati.

* Baš zato komunisti časnim sestrama nisu dali imati vlastite vrtiće, da ne bi u djecu usadili tu neiskorjenjivu klicu vjere...

— Hvala Bogu, još uvijek ima jako dobrih i mladih obitelji koje žive svoju vjeru, a u toj vjeri odgajaju i svoju djecu. To su oni koje je Isus nazvao malim stadom. Isus nije rekao da će se sav svijet obratiti. Kršćanin nije od ovoga svijeta i, ako je doista Božji, onda mu svijet neće pljeskati, nego će ga progoniti. Isus kaže: "Mene su progonili, i vas će progoniti." Kršćaninov je poziv biti drugačiji, biti sol i svjetlo, inače nije ništa. To je svjedočanstvo životom, novošću života. Takve vjerničke obitelji znale su odgajati svoju djecu, jer su znale moliti i djecu su učile moliti. A molitva je već Božje djelovanje u duši. Kriza i u sjemeništima ima svoje uzroke u obitelji koja ne moli.

Sve se svodi na osobni odnos s Bogom, s Bogom ljubavi. Ljudima nedostaje metafizička ozbiljnost, govorio je jedan moj profesor. Znanost ima određene granice i ne može riješiti smisao života i postojanja. Crkva se mora boriti protiv bezbožnoga i materijalističkoga mentaliteta. Opasnost je da se i u Crkvi počne misliti svjetovno i u skladu s materijalističkim mentalitetom. Baš zato mnogi napadaju Papu, jer bi htjeli ukinuti petu, šestu i devetu Božju zapovijed. Bezboštvo je ondje gdje Bog nema pravo biti norma naše savjesti. Crkva i svaki vjernik danas su na velikom ispitu, jer su ugroženi indiferentizmom. Militantni ateizam nije toliko opasan kao što su opasni odbacivanje i nezainteresiranost za Boga. A veće je čudo obraćenje grešnika nego uskrsnuće od mrtvih. Jedan starac u komunustičkom logoru mi je rekao: "Da Bog postoji, ne bi oni ovo meni učinili." Komunističke zločine pripisao je dragom Bogu i umro je bez sakramenata.

* Uzoriti, što biste prigodom Gospodinova uskrsnuća poručili ili poželjeli vjernicima, osobito onima koji su Vam po dobi najbliži?

— Na kraju ovoga razgovora, na osobit način želim starim osobama i bolesnicima zaželjeti sretan Uskrs. Uskrs označava vjeru u pobjedu Života, pobjedu koju je ostvario Isus Krist svojim uskrsnućem nakon smrti. Molim Gospodina da nas, ako nas je već patnjama uključio u Veliki petak, uključi i u slavu uskrsnuća. U toj nadi svima želim uistinu sretan Uskrs!

* U ime svih starih i bolesnih zahvaljujemo Vam za razgovor i za dobre želje, a u ime svih čitatelja "Veritasa" želimo Vam sretan 80. rođendan i da Vas dobri Bog još dugo poživi!

Razgovarali: ANTO BAOTIĆ i MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET…

INVAZIJA SAMOZVANIH PROROKA

IVICA PROKIĆ I "BRACO"

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

Svijet u kojemu živimo upravo vrvi od raznih "proroka". Kao da se sámo "nebo" negdje prolomilo i poplava "objava" sručila se na zemlju. "Proroci" nas presreću na raskrižjima ulica, na trgovima, na parkiralištima, u zabavištima... O njih se već spotičemo, povlače nas za skute haljina i za rukave i apeliraju da ih saslušamo prije nego bude prekasno... "Probudite se", jer Novo doba je stiglo!

U toj invaziji "proroka" i njihovih proturječnih "objava" mnoštva su zbunjena i zavedena. Počinju vjerovati svemu i svakome, ili pak — nikome! Što je najopasnije, svjetionici su zamagljeni i mnoštva se, umjesto po zvijezdama, orijentiraju po — krijesnicama! Brodolom je neizbježan, posljedice su dalekosežne, cijene previsoke...

* * *

U našem prikazu mjerodavno polažište je Božja riječ. U biblijskom smislu riječi, proroci su ljudi pozvani od Boga i govore u Božje ime (iz čega, iako to nije u prvom planu, nije isključeno i proricanje budućnosti i otkrivanje skrivenih stvari). U Bibliji su imenom "prophetes" nazivani najprije starozavjetni Jahvini proroci, a u Novom zavjetu ljudi koji su na poseban način u službi riječi Božje u prvoj Crkvi. Po sakramentu krštenja svaki krštenik obilježen je trostrukom Kristovom službom: svećenika, proroka i kralja. Prema tome, po sakramentu krštenja, a kasnije i darom Duha Svetoga u sakramentu potvrde, svaki kršćanin je pozvan i poslan da bude prorok, tj. da zastupa (i nastavlja) Božje djelo spasenja širenjem kraljevstva Božjega.

Ovaj kratki uvod bio je potreban da bismo bolje razlikovali pogansko shvaćanje pojma "prorok", bez obzira zvao se on Nostradamus, Sai Baba ili jednostavno Ivica Prokić.

* * *

Ivica Prokić (ili Jovica?, na srpskom), spada u klan okultista i vidovnjaka pseudoreligiozne provenijencije spiritističkih vibracija. Najavljivao je Božju "čistku", koja je počela 1992. godine, različitim prirodnim katastrofama, koje će ugroziti cijelo čovječanstvo. Samo oni koji se sklone pod jednu od tri "križne gore" bit će spašeni. Prva je Jastrebac planina, koja se nalazi u Srbiji (između Kruševca i Niša; ona je mjesto začetka jedne "nove civilizacije") i nju čuvaju sveci (s tim u vezi prorokovao je da će Kruševac u skoroj budućnosti biti glavni grad Srbije); druga je Avala kod Beograda i nju čuva Bog, a treća je Medvednica kod Zagreba, koja je povjerena njemu na čuvanje. To je najopasnija gora za čuvanje, jer tu, navodno, ulazi podzemni vladar. Prema vlastitom kazivanju, Prokić je svoje "objave" primao izravno iz Sunca, koje je poistovjetio s Bogom. Svrstavajući sebe uz bok Nostradamusu, o svojim okultnim praksama Prokić piše: "… Ja sam čovjek koji gledam u plamen, to prenosim na zrcalo i govorim budućnost."

O zadobivenim "moćima", kojima ni sâm nije poznavao porijeklo (čini se da ih povezuje s tajanstvenim događajem iz ranog djetinjstva, kad je imao sedam godina!), sâm Prokić piše: "Kupao sam se u jednoj rječici pokraj moga rodnog sela; bilo nas je oko pedesetak djece. Događaj se zbio u srpnju 1957. godine. Ležali smo na pijesku pokraj rječice. Ja sam iz sveg glasa zaviknuo i jauknuo i tog momenta ostao nepomičan. Kada su djeca vidjela što se zbilo, razbježala su se, što sam kasnije saznao od roditelja, a za djecu sam ostao kao mrtav na tom pijesku. Kada sam došao k svijesti, vidio sam da nema djece, pa sam vikao sâm i tražio ih. Svi bolovi su nestali, samo iznad skočnog zgloba lijeve noge bila je mala opekotina, a tu je ušao komadić Sunca i putovao tijelom sve do slabine. Nije me smetalo sve do moje 21. godine, kada je nastala velika bol. Išao sam od liječnika do liječnika, sve dok mi nije rečeno da moram krenuti na životni put."

Dakako, spoznaje o svom "putu" Prokić je primio od raznih bioenergetičara i sličnih osoba koje je konzultirao. "Prorečeno" mu je da će djelovati u Zagrebu, gdje je stigao 1971. godine i postigao golem uspjeh kod naivnog puka. Bez obzira na njegovu grubost u postupcima s "pacijentima", kao i na nenadane ispade agresivnosti, dnevno ga je opsjedalo i do 400 osoba, koje su slijepo vjerovale u njegove "(sve)moći". Premda usluge nije naplaćivao, ipak je dobro živio od dobrovoljnih priloga svojih "vjernika" i mogao si je nabaviti prilično zlata, koje mu je bilo potrebno u radu (sa Suncem?!).

Još jedan događaj u njegovom životu imao je veliko značenje: "Zaključao sam vrata i legao u kadu. I vrisnuo. Vidio sam čovjeka kako pada s križa. Desnicom je još bio obješen o čavao, ali je ipak padao! Trgnuo je rukom, a onaj križ s kojeg je padao odvojio se od njegovog tijela. Proletio je zrakom i pao mi na čelo. Od tog dana imam na čelu ožiljak u obliku križa. (…) Iz dlanova mi je liptala krv. Od tog trenutka imam izraženu moć iscjeljivanja. (…) Križ je došao na moju glavu 5. 11. 1989. i od tada pa do današnjeg dana, kada bi mi došao čovjek pojedinac ili sa slikom, kroz moja usta bi govorio duh (istaknuo J. B.) i kako nikad ne bih vidio osobu, ja bih tako smireno i najjednostavnije govorio toj osobi prošlost, sadašnjost i budućnost."

Ovdje smatramo važnim istaknuti da duh čiji je medij postao Prokić, nema nikakvih dodirnih točaka s Božjim duhom, nego je nalik pseudoreligioznim iskustvima drugih okultista. Koliko god svoje sposobnosti pripisivao Bogu, ostavivši po strani i Prokićev porušeni obiteljski život i njegovo "moram da napomenem da u crkvu slabo idem…", njegovi astralni letovi, zastupanje nauka o reinkarnaciji, anatomiji građenoj na čakrama, nepromjenjive predodređenosti u smislu sudbine — sve to isprepleteno s infantilnim vjerovanjem u vile i vodenjake, kao i pučkim praznovjerjem — jasno dokazuju da se ne radi o Božjem Duhu. Svi njegovi, navodni, iscjeliteljski i ini uspjesi, materijalizacije i bilokacije, imaju podudarnosti isključivo s drugim sličnim vidovnjacima, "prorocima", okultistima i sličnim medijima, od kojih ćemo još neke prikazati. Kao Crowleya, Fortunu, Steinera.. tako i Prokića u njegovom svijetu astrala, koji se isprepliće sa stvarnošću, a u kojem susreće misteriozne osobe, prati njegov "duhovni vodič".

Prokićev svjetonazor je i animistički, i šamanistički, i spiritistički... — samo najmanje kršćanski! Pozor! Prema Prokićevim riječima, "duhovni vodiči" su, zapravo, duše pokojnikâ! Sâm Prokić piše: "Bez duhovnog vodiča nema nam života; to je obično duša nekog od naših već umrlih predaka, a prije nego li je postala duhovni vodič, morala se isprati od grijehova. Naš duhovni vodič hrani se krvlju, jer je krv život, a vodič svakog od nas osobito djeluje na naš mozak." Iznenadne bolesti za Prokića su znak da je nečiji duhovni vodič opijen i da je zaspao. "Ljudske duše umrlih posvuda su oko nas. Ponekad ih možemo vidjeti, kad su u obličju neke ptičice, poput vrapčića ili sjenice, ali su najčešće nevidljive ljudskim fizičkim okom. (...) Sada napominjem, sva moja astralna putovanja i vizije uspijevam ostvariti uz pomoć svoga duhovnog vodiča ili snage."

Ima još jedan zanimljiv detalj u životu ovog "proroka". On, sukladno Novom dobu, naviješta i novi dan koji će biti posvećen Gospodinu, kako je to njemu objavio njegov duhovni vodič. Taj dan više neće biti nedjelja, nego četvrtak! "U najskorijoj budućnosti mnogi ga budu svetkovali i slavili, baš ovako kao što ga ja slavim. Na taj dan idem u kupovinu, odmaram se, slavim ga kao što se slavi nedjelja i mogu da kažem da sam jako sretan baš zato što sam prvi došao do ovog dana, borio se i izborio ga. Bogom je dân, a ono što je Bogom dâno ne može se oteti. Sada ostaje da se vidi kada će i drugi sljedbenici da prihvate ovaj dan i za koje vrijeme da ga svetkuju kao što ja danas činim."

* * *

Kršćanin zna da je nedjelja vezana uz blagdan Kristova uskrsnuća, a ono je za nas kršćane novo stvaranje. Jedino to je bio dovoljan razlog da se nedjelja počne slaviti umjesto starozavjetne subote. Uvođenjem četvrtka kao dan svetkovanja, Prokić svojim vjernicima sugerira da njega prihvate kao drugoga Krista i da slave njegov dan umjesto Kristovog. To čitatelj ne smije izgubiti iz vida.

Očito je o kakvim se "duhovima vodičima" radi u životu "proroka" Prokića i sličnih gurua. Povratak s astralnih putovanja i sâm ulazak u svoje tijelo Prokić opisuje kao "velike slasti, sámo spajanje duha i mog fizičkog tijela; taj vrhunac može se samo osjetiti u orgazmu. (...) Napominjem da sam ovu slast osjećao tri dana, a bolovi u predjelu slabine i lijevog testisa su prestali, a konstantno je po meni, mojem tijelu, strujala slatka energija". Prokić bilježi da je izlaske iz tijela najlakše ostvarivao pri izlazu i zalazu sunca, a svoje parasposobnosti povezivao je uz "Đorđevdan", koji se slavi posebno kod Cigana (6. svibnja), a oni se također bave gatanjem. "Ljude ne dijelim po boji... Ali, najdraži su mi Cigani. S njima najrađe volim razgovarati." Ne znamo je li s Ciganima izmjenjivao svoja "vidovnjačka" iskustva, ali pouzdano znamo ovo: "Moje vizije su vrlo jake. Prenosim ih na sve moje posjetitelje koji dolaze kod mene. Mogu da predvidim zemljotres, mogu da predvidim velike ratne sukobe, mogu da predvidim sve nesreće koje dolaze na zemlju, mogu da predvidim ono što se dešava."

Čini se da tek jedno Prokić ipak ne može: izbjeći "sudbini". To dokazuje i njegova neobična smrt u inozemstvu. Možda je tada pao i veo sa zagonetnog proročanstva koje je primio na početku svoga "puta", a reklo ga je biće s one strane stvarnosti: "Ne zaboravi da ćeš zadnji saznati tko si."

Tko je bio Ivica Prokić? Umjesto odgovora, napominjemo da on spada u krug samouvjerenih ljudi, koji su, poput Alistera Crowleya (oca modernog sotonizma), svoje "moći" pripisivali "božanskim silama", "energijama" ili "inteligenciji". Ipak, Crowley je, za razliku od svetaca, svoj razvratni život završio obeshrabrujućim riječima: "Ništa mi nije jasno, strah me je…"

* * *

Prokićevom smrću ipak nije završeno i njegovo djelovanje. "Njegov" "duh" je nastavio svoje djelo po novom mediju, njegovom učeniku prozvanom "Braco", koji nesmanjenom popularnošću nastavlja "prorokovo" djelovanje. Prema iznesenim svjedočanstvima osoba koje su ga pohađale, snaga njegovih okultnih moći ni po čemu ne zaostaje za njegovim učiteljem. A cvijeće koje treba donijeti kod posjeta, i njemu kao i njegovom učitelju, na što drugo podsjeća nego na vid klanjanja koje vjernik iskazuje svome Bogu kad mu prinosi dar ili kada daje svoje milodare?!

Napominjemo da je eventualna učinkovitost ovakvih "vidovnjaka", posebno na području iscjeljivanja, uglavnom djelotvorna samo dok je osoba podložna i ovisna o "vidovnjaku". Udaljavanjem od "vidovnjakova" učenja i uputa, obično se bolest vraća na prijašnje stanje, a nerijetko se javljaju i razni neobični fenomeni, tzv. (para)psihološke prirode. Premda je okultne fenomene ponekad dijagnosticirao i pogađao "k’o ćorava kokoš zrno", Prokić je ipak jednu stvar pogodio nadasve izvanredno. U svojoj knjizi piše: "Morate me shvatiti da čarku (urok — op. J. B.) može da skine samo onaj koji nikada nikome ništa nažao nije uradio; dragi moji čitatelji, čarka se otkupljuje kod Boga."

* * *

Zreo vjernik zna da je Isus Krist jedini otkupitelj, a ne nikakav Ivica Prokić ili "Braco", kao ni oni koji će poslije njih doći, bez obzira pod kojim imenom i u čijem krznu se skrivali. Samo Isus Krist! Nakon pada u grijeh ni jedan čovjek, osim Isusa Krista (i njegove Majke), nije ovom zemljom hodao bezgrešan i nije mogao otkupljivati od grijehâ. Isus Krist je jedini otkupitelj i spasitelj. Zato, povjerujmo konačno Isusu i nemojmo zbog privremenih dobara proigrati vječna.

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI SA ŽELIMIROM SUŠIĆEM, VODITELJEM PJEVAČKOG ZBORA M. I. R.

MLADI ISUSOVI RADNICI

U vremenu u kojemu katkada izgleda da smo u bezizlazju na svim područjima — od gospodarskih do moralnih — pravo je osvježenje posjetiti župu sv. Josipa Radnika u Belišću, gradiću na Dravi, koje sve što ima — zahvaljuje kombinatu "Belišće", a sve što jest — zahvaljuje sv. Josipu, svom zaštitniku, te redovnicima, franjevcima trećorecima, i entuzijazmu vjernika koji su na mnogo načina i u mnogo oblika angažirani oko svojih svećenika, na dobro svojih duša, svojih obitelji i cijele župne zajednice.

Neposredni povod pozivu na kavu "Veritasovoj" novinarki bio je ekumenski susret vjernikâ Katoličke crkve i Pentekostne crkve u Belišću, pod naslovom: "Ustat ću i poći k svome Ocu", u povodu godine posvećene Bogu Ocu. Čitanje biblijskih tekstova, recitiranje poezije nadahnute vjerom u Isusa Krista, koji nam je objavio Boga koji je Ljubav sama i koji nas ljubi bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadamo — posebno je snažno odjeknulo u svjedočenjima vjernikâ i jedne i druge Crkve.

Ovi ljudi, koji dijele iste probleme, hodaju istim ulicama, idu zajedno na posao, a djeca im idu u iste škole i razrede — sad su pokazali da zajedno mogu i moliti. Posebnu draž i šarm susretu i meditativnoj molitvi dali su pjevački zborovi jedne i druge Crkve, koji su nastupali odvojeno, a na kraju su zajedno pjevali i svirali, Bogu na čast i sebi na radost, pjesme koje su znali svi u dvorani — i katolici i protestanti. Bilo je vrlo lijepo čuti želju predstavnika protestanata da Zbor mladih vjernika župe sv. Josipa radnika M. I. R. ponovi uspjeh na državnom natjecanju zborova hrvatske mladeži... S obzirom da je ovaj zbor dobio nagradu grada Belišća za desetu obljetnicu rada, 1998., da je prisutan u javnom životu Belišća i Hrvatske svojim vjerskim, katoličkim identitetom, nastalim slaveći Boga na nedjeljnoj misi — rado pijem kavu s prof. Želimirom Sušićem, osnivačem i zborovođom ovog zbora, svojim bivšim učenikom, a sada kolegom po struci i ljubavi prema Bogu i Crkvi. Radost je time veća.

* Želimire, reci kako je počeo rad zbora Mladi Isusovi radnici i tko je došao na ideju da u ona nesklona vremena, 1988., počne skupljati mlade u tako zahtjevan rad kakav je višeglasno liturgijsko pjevanje?

— Sjećam se... Bili su zimski praznici i večer poezije i kolegica iz razreda me je pitala hoću li i ja s njom ići. Rekoh: "Hoću!" Kad sam vidio program i sve te mlade ljude, svoje vršnjake, jako mi se svidjelo. Moj prijatelj, brat o. Zvonimira Brusača, koji je sad u Rimu, svirao je sa mnom i ja sam mu se požalio kako mi u Valpovu nemamo baš puno prilike za angažman u crkvi. On me je pozvao: "’Ajde, dođi u Belišće, pa ćemo napraviti nešto za Uskrs." Već smo bili razmišljali o Uskrsu. I zaista, za Uskrs je on svirao gitaru, a ja orgulje, tako da je liturgija bila mladenački obojena. Naravno, našoj se generaciji to jako svidjelo. Malo po malo to je krenulo; počeli su se pridruživati i novi mladi ljudi; u tome vidim prst Božji, da je tada iz osnovne škole izlazila jedna generacija koja je bila glazbeno iznimno bogato nadarena.

* Svi su oni bili iz Belišća?

— Da. Tu je djelovao o. Iko Paponja, koji nam je dao mogućnost da radimo, a to je velika stvar! Kad svećenik dozvoli mladima da slijede svoja nadahnuća i dâ im mogućnost da se angažiraju u crkvi, kod njih se rađa odgovornost za ono što su dobili i onda oni nastoje opravdati povjerenje. Iz godine u godinu sve nam se više mladih pridruživalo; učili smo nove pjesme, družili se i molili zajedno, i mislim da je to neprocjenjivo bogatstvo. Te jeseni ja sam krenuo na studij glazbe na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, gdje je odjel zagrebačke Muzičke akademije, i sve ono što sam na studiju nova naučio, ja sam primjenjivao u radu sa zborom u ovoj župi.

* Jeste li se i izvan crkve družili?

— Da. I to je najljepše. Bili smo jedna "škvadra", jedna ekipa koja se družila u slobodno vrijeme, tako da smo i po kafićima bili zajedno, i na koncertima, ali okosnica svega bila je nedjeljna misa, za koju smo se utorkom pripremali, a četvrtkom smo imali zajedničku molitvu ili vjeronauk.

* Jeste li zbog toga imao problema na studiju; to je doba, danas već legendarne, "Ruže Hrvatske" i nezobilaznog koncerta "Prljavog kazališta", koji je postao paradigma buđenja hrvatske mladeži, koja će koju godinu kasnije uzeti krunicu i gotovo goloruka braniti svoj dom i Domovinu?

— Mama se pomalo bojala kako ću se snaći u školi kad jednom završim studij, a ja ovako javno idem na misu i ne pada mi na pamet da se skrivam. Vjerovao sam da će se Bog već pobrinuti, a, uz to, uvijek ste mi na pameti bili Vi, koji ste javno išli na misu i radili ste u školi.

* A moja je velika radost što te i nakon više od deset godina vidim na misi kao mladog i već afirmiranog zborovođu, kulturnog djelatnika, skladatelja i — svoga kolegu, iako ne radimo u istoj školi. Reci, kako ste bili prihvaćeni u javnosti, jer, očito, niste bili ni politički, ni "moralno" podobni?

— Kako je naš rad i naš angažman u crkvi rastao, tako se i policija počela za nas zanimati. Te je godine bio koncert "Prljavog kazališta" u Belišću, na kojemu je bilo jako puno mladih i iz okolnih mjesta, a, dakako, na koncertu smo bili i mi, iz crkvenog zbora. Sutradan su nâs desetak pokupili i odveli na "informativni razgovor" — jednog po jednog, i pitali gluposti kao: "Zašto ste pjevali 'Marjane, Marjane'", pa su nam imputirali da smo pokidali petokraku iz hrvatske zastave, a, dakako, nismo, a zapravo je sve bilo ciljano da se ta grupa razbije, odnosno da roditelji uplašeni policijskim prijetnjama kažu svojoj djeci: "E, sad je dosta!"

* Da li neke od tih policajaca sada vidiš? Da li ih, možda, viđaš u crkvi?

— Pa, onaj koji je mene ispitivao bio je Srbin, koji je 1991., pred rat, otišao, a za one koji su ispitivali druge dečke — ne znam. Ali, jako dobro se sjećam — postigli su suprotan učinak!

* A onda su došli demokratski izbori?

— Ma, odmah nakon onog "bliskog susreta" s policijom — bilo nas je više, sve je postalo jače, veće i žešće. A kad je počeo rat — nakon prvog nesnalaženja (svi smo mislili da će to sve vrlo brzo prestati) — svim smo se srcem angažirali u Caritasu. Zapravo, ovi mladi ljudi su najviše radili — od jutra do duboko u noć, jer su potrebe bile goleme — Belišće je bilo stalno na udaru s baranjske strane Drave, crkva je bila omiljena meta, i iz rata smo izašli ne samo stariji, nego i iskusniji. Počeli smo sve iz početka, i u Bizovcu, na festivalu duhovne pjesme 1993., osvojili smo prvo mjesto. Bilo je to prije šest godina i to je bio prvi veći uspjeh.

* Nakon toga?

— Nakon toga počinje jedno sasvim drugačije razdoblje u životu crkvenog pjevačkog zbora M. I. R. (Mladi Isusovi radnici). Jedna od činjenica koja je na to utjecala svakako je promjena svećenikâ — tijekom tih nekoliko godina njih se trinaest izmijenjalo u župi sv. Josipa Radnika. Između ostalih, otišao je i o. Iko Paponja, koji nam je bio sve, i to je svakako bila jedna praznina teško nadoknadiva.

* Ali ti si tu uvijek — svakog utorka, svakog četvrtka i svake nedjelje na misi. A danas ti nisi samo zborovođa... Reci...

— U međuvremenu sam diplomirao, tako da sam danas profesor glazbene kulture i radim u Osnovnoj školi u Belišću i Srednjoj školi u Valpovu; duboko u sebi osjećam poziv da budem tu, da vodim ovaj zbor, da je baš to ono što mi je Bog namijenio da se po mom i po našem radu On proslavi.

* Danas je to već peta, deseta generacija mladih. Imate li u zboru bračnih parova, roditelja? Kako izgleda vaš molitveni susret? Imete li problema?

— Problemi, normalno, dolaze, ali kad god sam pomislio: "Bože moj, ne mogu više, gotovo je, sve će se raspasti!" — kad dođem na rub ponora i uplašim se njegove praznine (ja zaista volim ovaj zbor i živim za njega) — onda Bog nešto učini. Više se i ne brinem toliko koliko sam se znao brinuti, jer znam — Bog će sve okrenuti na dobro, jer On sve vodi; tu je očito prst Božji, a ja Bogu samo nudim svoje slabe snage i dajem onoliko koliko mogu. Bog je zaista velikodušan i uvijek napravi više nego li ja i očekujem. Uvijek nas je negdje oko četrdesetak. Naravno, i bračnih parova, i zaručnika, pa i moja djevojka je članica zbora, ali mnogi su otišli na studij u Zagreb, ili Đakovo, ili u Osijek, pa ne mogu uvijek biti ovdje. Nekoliko mladih studenata teologije "izniklo" je u našem zboru. Na neki način — mi radimo isto, premda uvijek malo drugačije.

* Objasni, kako to misliš — uvijek isto?

— Glazbom privući ljude k Bogu — to je moj motto od prvog dana i on se ni jednog trenutka nije promijenio. Danas imamo toliko reklama koje na vrlo privlačan način reklamiraju ono što žele prodati i mislim da trebamo učiniti privlačnim i ono što smatramo da je istinski, odnosno jedino vrijedno — a to je Bog koji nas ljubi! Misa je nešto najdivnije, najfascinantnije i neponovljivo lijepo — pjesmom slaviti Boga! To je ono što je ostalo nepromijenjeno. Ono što je drugačije — to je da se ne "deremo" onako glasno kao na početku, nego je to bliže umjetničkom pjevanju. Entuzijazam, srce, polet i ljubav su ostali isti, dapače — ta ljubav je danas dublja, iskrenija, proživljenija, bogatija. Danas je naše pjevanje uhu ugodnije, a mi se trudimo da i Bogu bude ugodnije s nama, da mu ugodimo svojim životima — u svemu. Ponavljam — srce koje želi slaviti Boga ostalo je isto.

* Ali zbor M. I. R. pjeva, koliko smo vidjeli, i kaubojske pjesme, na primjer, pa i druge vrste glazbe, dapače — nekada ste na pozornici vrlo razigrani i raspjevani. Reci--...

— Mi ne želimo od mise praviti kazalište, niti musical. Sveta misa je sveta, i tako ju nastojimo otpjevati. Ja, naravno, i skladam. I misu skladam. Pozvat ću Vas na premijeru, obećajem. Nakon vježbanja mise, koje više ne traje dugo, malo po malo počeli smo na probama pjevati i druge skladbe, i druge vrste glazbe. Tako smo se odlučili prijaviti na natjecanje mladih pjevačkih zborova, i to kao troglasni ženski zbor, i, unatoč našem strahu, osvojili smo zlatnu plaketu i prvo mjesto u toj kategoriji, a u konkurenciji 36 zborova u različitim kategorijama — dobili smo nagradu za najblju izvedbu skladbe domaćeg autora, za skladbu "Život" Adalberta Markovića. To je bilo u Varaždinu, gdje se svake godine održava natjecanje zborova "Glazbene svečanosti hrvatske mladeži", a to je zapravo državno natjecanje mladih pjevačkih zborova.

Posebno sam radostan što M. I. R. okuplja i one malo starije mlade, koji su već završili srednju školu, pa mogu reći da su nam članovi u opsegu od 15-29 godina. I tu vidim posebnu vrijednost što se oni iznad 20. na taj način angažiraju u crkvi. Neki naši članovi imaju takve mogućnosti i talente da se mogu i na drugačije načine baviti glazbom. Gledajući ih kako s ljubavlju i ponekad s odricanjem prilaze pjevanju u crkvenom zboru, i sâm uvijek dobivam poticaj za rad. Ovi koji studiraju teologiju obogaćuju nas i uvijek je to međusobno darivanje i međusobno obogaćivanje. Nisam se umorio i uvijek mi je veliki događaj zajedničko hodočašće u Taizč, gdje počinjemo svoje godišnje odmore i uživamo u tišini i blizini Božjoj.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

RAZLIČITOST I SLIČNOST IZMEĐU VJERE I UMJETNOSTI

VJERA I UMJETNIČKO STVARANJE

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Kršćanska nadahnutost nekoga umjetničkog djela izvire, u trenutku stvaranja, iz najdubljih umjetnikovih motivacija, rizika i životne kušnje, u protivnom radi se o lažnoj sakralnosti ili duhovnosti.

Umjetnost kršćanskoga nadahnuća preživjela je dvadeseto stoljeće, pa se možemo nadati i njezinom budućem procvatu. Da izbjegnemo nesporazum, potrebno je pobliže objasniti riječ "preživjeti". Ona ovdje ne znači životarenje, puko trajanje, nastavljanje prošlog; jer tako ne bi preživljavala umjetnost, već tek nadomjestak umjetnosti, lažljivi kič, ili šund fabriciran za mase, prividnost koja samo fingira umjetnost, a uistinu je izdaje. Ukoliko je ono što preživljava zaista umjetnost, riječ je o stvaralačkom činu na razini vlastitoga povijesnog trenutka, što znači ispred i iznad njega, o umjetnosti koja je okrenuta budućnosti i vječnosti.

Ta riječ "preživjeti", međutim, ukazuje na nešto drugo, na marginalizaciju umjetnosti kršćanskoga nadahnuća, i općenito duhovne i vjerske umjetnosti, i to ne samo zbog perifernosti teme, već, što je bitnije, marginalizaciju zbog vrlo malog postotka autentičnih autora koji stvaraju takvu umjetnost.

Riječ "marginalizacija" može također izazavati nesporazume. Neki smatraju da je takva umjetnost slabije kakvoće, ili čak bez prave kakvoće; no, ne radi se o tome da su, na primjer, slikari duhovnih opredjeljenja ili sakralne tematike, kao Rouault i Chagall, bitno drugačiji i slabiji slikari nego Munch, Carra, Marc, Kandinski, Mondrian, Ernst, Klee, Dali i mnogi drugi koji nisu bili vjerski nadahnuti, već se radi o tome da ovih prvih ima znatno manje nego ovih drugih. Taj je omjer vrlo nepovoljan, pa čak reći jedan prema sto previše je optimistično. Onda nije čudno da ova druga grupa može imati i najboljeg slikara, recimo Picassa, no iz svega toga nije moguće izvući zaključak da bi avangardno slikarstvo vjerske inspiracije zbog nekih svojih unutarnjih razloga bilo slabije od onoga profanog, već samo to da je relativno vrlo mali broj avangardnih umjetnika bio vjerski nadahnut.

Marginalizacija u prvome redu znači tu malobrojnost; biti gurnut na rub jer si "malo stado" ili "kvasac", a ne više cjelina društva, većina, pa čak niti neka od glavnih struja. Nisi u modi, niti u glavnom stvaralačkom trendu.

* * *

Prelaskom u postmoderno doba pojavili su se znaci promjena. Osebujan je vid religioznosti, postmoderna religioznost, postao čak pomodan, što je vidljivo osobito na području romana, gdje mistično-magijske sadržaje nudi jedan od najznačajnijih žanrova. Danas je u nas sakralna umjetnost i arhitektura u konjukturi, no prave umjetnike-vjernike često potisnu tržišni maheri razvikanih imena. Možda se napredak može lakše pokazati na području poezije, gdje tržište igra znatno manju ulogu? No, sve je to skupa još daleko od brojnosti ili pomodnosti umjetnosti kršćanskoga nadahnuća. Odgovor na pitanje: Je li ovo početak ili nije početak obnove kršćanske umjetnosti u nas, ostavimo, zasad, budućnosti i vratimo se neospornoj činjenici da je upravo avangardno razdoblje dovelo marginalizaciju vjerske umjetnosti do vrhunca.

Uz malobrojnost slikara duhovnih opredjeljenja sličnu pojavu vidimo i u drugim umjetničkim rodovima, na primjer u avangarnoj poeziji. Tu su pjesnici kršćanske inspiracije, kao što su Jimenez, Eliot i drugi, u jednako nesrazmjernoj manjini nasuprot ostalima, ali to ne znači da su oni slabiji pjesnici.

>>>
Pa i u hrvatskoj poeziji, gdje je omjer još nepovoljniji, ne znači da su Kranjčević, rani Andrić, djelomično Nazor, Sudeta, Šop, Vida, Dizdar, Pupačić, Krmpotićka, Golub i drugi pjesnici kršćanskoga ili inovjerskog nadahnuća u nas slabiji od onih drugih, već samo to da ovih drugih ima mnogo više, pa se ovi malobrojni među ostalima gube kao pojedinci u gomili, da ih jedva vidiš! Slično je i u likovnoj umjetnosti, pa nije Meštrović slab kipar, niti su Večenaj i Lacković slabi slikari naivci, niti su Dulčić, Šulentić i neki drugi umjetnici sakralnoga prostora slabi — već naprotiv! Vrsni su to umjetnici, lako uvrstivi u same vrhove likovnoga stvaranja u nas, ali ih je zaista malo, nasuprot mnogobrojnom profanom slikarstvu, pa oni koji prate ukupnu produkciju likovnog stvaranja u nas lako zanemare ne samo žanr sakralnoga slikarstva, već i duhovnu tematiku uopće, kao nešto preslabo zastupljeno da bi na to obratili pažnju.
>>>

Bakmaza možemo uvrstiti u sam vrh hrvatskoga dramskog stvaranja kraja ovoga stoljeća, uz bok Brešana i Šnajdera, pa, ipak, Bakmaz je previše usamljen da bi kritičare i teoretičare naveo na proučavanje drame kršćanskoga nadahnuća. Tako i kršćanska drama ispada kao nešto usputno i slučajno, čak i u samoga Bakmaza, što je pogrešno.

Zbog te malobrojnosti vrsnih autora vjerskoga nadahnuća, razni teoretski i kritički pristupi suvremenoj umjetnosti, osobito onoj hrvatskoj, sustavno zanemaruju takvu umjetnost, u autorskom, tematskom i žanrovskom smislu; prelaze preko nje kao preko plitke žanrovske površine i tematske slučajnosti, nedostojne dublje pažnje i studioznijeg pristupa. Kršćansko ili inovjersko nadahnuće nekoga umjetničkog djela nije tek nešto vanjsko i površno tomu djelu, nije tek neka proizvoljna tema, već izvire, bar u trenutku stvaranja, iz najdubljih umjetnikovih motivacija i opredjeljenja, njegova egzistencijalnog rizika i temeljne životne kušnje; u protivnom, radilo bi se o lažnoj sakralnosti ili duhovnosti, kamuflaži rutinera, dekadentnome prenemaganju ili pak o religijskome šundu, kakvoga ima u preobilju.

* * *

Čest je slučaj da teoretičari uopće ne opažaju problem, pa religijsko nadahnuće pripisuju potpuno vanjskom činiocu, koji, dapače, sputava ili onemogućava umjetnost. Nazivom žanra "umjetnosti vjerskog nadahnuća" imenuju uglavnom pojavu kiča, šunda ili slabe umjetnosti, čega u tržišnom društvu ima u popriličnim količinama, ne pomišljajući da se u takvoj umjetnosti ne zbiva samo usahnuće umjetničkog, već i usahnuće religijskog, pa je pogrešno religijski i vjerski naziv pridijevati tamo gdje istinske vjere i religioznosti nema. Tek je u autentično umjetničkom zaista izraženo i ono religijsko.

Što je onda religijska umjetnost? Kič roba na sajmovima u kojoj nema ničega osim tržišne dopadljivosti i prijevare, ili proizvodi onih malobrojnih vjernika koji zaista posjeduju umjetnički talenat? Pa, ako je slaba vjernička poezija još moguća, jer nije toliko izložena tržištu, što ne znači da je tu prisutna vjera u dovoljnoj kakvoći!, likovne su vjerske sličice prepuštene goloj komercijalnoj laži. Još se samo u rijetkim crkvenim prodavaonicama mogu naći uskrsne ili božićne čestitke koje nisu najvulgarniji kič, a izvan crkava — nigdje. Što je onda vjerska umjetnost i religijska tema? Mjesto fingiranja, laganja religijskog, ili, u najboljem slučaju, mjesto gdje to vjersko na zakržljali način životari?

Ne vidi se unutarnja povezanost "vjerske snage" i "umjetničke snage", ili kako je to Igor Zidić poentirao govoreći o Ivanu Golubu: "jak u vjeri i jak u pisanju". Doduše, vjerska autentičnost i umjetnička karizma različiti su darovi i ne moraju se poklopiti u jednakoj mjeri u raznih autora, pa je normalno da neki uzorni vjernici posjeduju slab umjetnički dar; i obratno, da neki slabi vjernici budu vrlo daroviti u umjetničkom stvaranju. No, iako je potrebno strogo lučiti ta dva bitno drugačija talenta, to ipak ne znači da ne treba vidjeti unutarnji međusobni odnos tih darova, vidjeti kako utječu jedan na drugoga, kako se međusobno oplođuju i oblikuju u jedinstvenu cjelinu. Ne znači da oba ne izviru iz istoga dara! Iz stvaralačkoga bogoljudskog Duha, Duha kojim Bog i nadahnuti čovjek stvaraju svijet. Ma koliko bio slab umjetnik, čovjek u autentičnom odnosu spram Boga ne može proizvoditi kič! Kič proizlazi tek iz naše neautentičnosti. "Kič-čovjek" prethodi kič-umjetnosti — površna vjera prethodi površnoj umjetnosti. Unutarnja duševna neiskrenost prema samome sebi (i prema Bogu!) prethodi pseudoumjetničkoj laži.

Odatle ne treba čuditi da je i u onim vjerskim zajednicama kakva je bila, ili još uvijek jest?!, molitvena zajednica "Mir" karizmatskog teologa Tomislava Ivančića — gdje se vjera živjela duboko, predano i autentično — obična diletantska poezija, kakvu su pisali mnogi od njezinih članova i objavljivali u "Koracima" i u "Novim koracima", dakle većinom ljudi bez književna talenta, pokazuje ne samo začudnu odsutnost kiča, kakvog u preobilju nalazimo u poeziji slična ranga, već povremeno pokazuje čak i prave proplamsaje pjesničke snage, kada, inače netalentirani, diletant, zahvaćen u dubini svoga bića, dobiva dar govora/pisanja, te spontano pronalazi iskreni i jednostavni izraz svoga egzistencijalnoga uloga. Pravo nadahnuće nije bez ikakva utjecaja na umjetnički dar. Asketska poezija života sama može proizvesti asketsku poeziju riječi, pa i sv. Franjo pjeva svoju "Pjesmu bratu Suncu". To se događa ukoliko vjera zahvaća korijen čovjeka.

* * *

I religija i umjetnost apsolutni su odnosi i beskonačna bogatstva. Između religije i poezije, ako uspoređujemo sličnosti religijsko-mističkog i pjesničkog iskustva, možemo otkriti nevjerojatno bogat niz podudarnosti — samoiskrenosti i egzistencijalne dubine, duševnog predanja, askeze i odbacivanja svega retoričkog i suvišnog, sprezanja na čistu bît, na supstancijalno bogatstvo, spontanost i osluškivanje Boga u našoj dubini, ćutilno preobilje i ucjeljivanje suprotnosti, spoj svjesnog i nesvjesnog, beskonačnosti okrenut govor simbola, izricanje neizrecivog i imanentna transcendencija, vrtlog Logosa što uvire u šutnju, čin slobode i rizika, ulaganja naše cjelokupne osobe, zaljubljenost, zanos i okrenutost Novosti i Otkrivenju, blaženstvo ojađenih što baštine puninu, razgoljivanje i riskantna intimnost što ranjava i ucjeljuje umah, blizina Riječi što tjera sve kroz sve, stvaranje višega i boljega novog svijeta, dar i milost u slobodi, objava ranjenosti čovjeka i njegova ucjeljivanja, obrat u srcu bîtka i obrtanje svijeta, misterijski zakon ljubavi, žrtvena igra, slava poniženog, centralnost perifernog, svjedočenje skrivene tajne, otajstveno tijelo, djelatna milost, pomazanost Duhom, duh inicijative i neustrašivosti, i tako dalje i tomu slično.

Pa ako otkrijemo beskonačno bogatstvo sličnosti između religijsko-mističnog i umjetničko-stvaralačkog iskustva, to ne znači da ne bismo mogli naći i beskonačnost različitog! Jer umjetnost i vjera bitno su različite pojave, makar se u svojoj beskonačnosti mogu nesagledivo podudarati i razlikovati.

Vjerom Bog oblikuje nas, a preko nas i svijet, a umjetnošću mi oblikujemo tvar u umjetničko djelo, kojim djelujemo na ljude i svijet. Umjetnost je mimezis Božjeg stvaranja nas i svijeta, stvaranje ex nihilo, bitna novost. Umjetnost je otvorena Bogu/transcendenciji i na nesvjestan način dolazi od Njega, čak i u ateistâ!, ali je ipak u njoj naglasak na čovječjem činu kojim tvar poprima osobine iz konkretnog pojedinca/autora i tek time biva zrcalom Boga, transcendencije i cjeline postojanja. Umjetnost utoliko ima neke sličnosti s magijom. Pa ako u vjeri sve možemo pripisati Bogu, a nama samo ne-vjeru, umjetnost je uvijek ljudska i nesavršena, više ili manje zakrivljena, istinonosna i problematična. Iako se i vjera i umjetnost kreću od Boga, preko čovjeka prema svijetu, iako su oboje apsolutni odnos koji u sebi sadrži sve, ipak je vjera prvenstveno osobni odnos, dok je umjetnost prvenstveno oblikovanje tvari.

Vjera se kreće prema međuosobnoj ljubavnoj prisustnosti, u smjeru dijaloške šutnje, pa se i u avangardnoj umjetnosti može opaziti kretanje prema samoukidanju i šutnji, no sa stajališta vjere nije svejedno kakva je ta šutnja, šutnja punine ili šutnja praznine, prisutnosti ili odsutnosti, šutnja pustinje postvarenih predmeta ili šutnja osoba koje se vole.

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

PRAZAN GROB I VJERA U USKRSNUĆE

USKRS — SVE NOVO

Piše: CELESTIN TOMIĆ

"Nije ovdje! Uskrsnuo je!" (Mt 28, 6)

Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođoše Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. Nastade žestoki potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. I progovori anđeo ženama: "Ne bojte se! Ta znam: Isusa raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao..."

* * *

Anđeo tumači tajnu praznoga groba. Anđeo nije sišao s neba da bi otkotrljao kamen s groba kako bi Isus mogao izići. Otkotrljao je kamen da žene mogu ući u grob, da se uvjere da je grob prazan, da Isusa više nema u njemu. Grob nije prazan zato što su apostoli ili netko drugi uzeli njegovo tijelo, niti zato što je zbog potresa tijelo palo u usjekline izazvane njime, niti zato što bi Raspeti bio ukopan polumrtav, pa se razbudio u grobu. Razlog je praznoga groba radosna vijest, koja otkriva najveći događaj povijesti i svemira, a to je: Raspeti je "uskrsnuo"!

Nije uskrišen kao Lazar iz groba, kao mladić iz Naina, kao kćerka Jairova, da nastavi ovaj život i da ponovno umre. Isus, utjelovljeni Bog, za svojega zemaljskog života postao je ljudima u svemu sličan; kao dijete na grudima majke, kao mladić, kao odrastao čovjek. Uskrsli je novo stvorenje, početak novog stvaranja. To je stvaranje novog tijela, u slavi, u jakosti, stvaranje duhovnog tijela. Ono više nije podloženo zakonima prostora i vremena. Izlazi iz groba dok je još grob bio zapečaćen, kao što će doći među apostole dok su vrata bila zatvorena.

* * *

Uskrsnuće ostaje otajstvo. Evanđelisti su toga svjesni. Svojstva uskrsloga nadilaze naše znanje i iskustvo. Stoga ga i ne opisuju u njegovom stvarnom, božanskom, vječnom, novom životu. Kad se ukazuje, pojavljuje se tako da ga prepoznaju, a nakon susreta nenadano nestaje, kako se i pojavio. Ta ukazanja Ivan će nazvati "znamenjima". Čudesa koja je Isus ostvario za svoga javnog djelovanja su "znamenja koja ukazuju na duhovne stvarnosti". I ukazanja su "znamenja" koja ukazuju na duhovnu stvarnost, koja se uprisutnjuje, postaje vidljiva, opipljiva, postaje izvanjska za svjedoke uskrsnuća.

Heretici na prijelazu iz prvoga u drugo stoljeće pokušali su to otajstvo opisati. Čitamo tako u apokrifnom Petrovu evanđelju (2. st.): Kad su vojnici bili na straži, začuju snažan glas s neba. Vide nebo otvoreno i dva čovjeka obučena u čudesni sjaj kako pristupaju grobu. Kamen na grobu poče se sâm od sebe kotrljati i pade na stranu. Grob se otvori i dva čovjeka uđu u grob. Kad su vojnici to vidjeli, probude zapovjednika i starješine, jer su i oni bili s njima. Dok su im pripovijedali što su vidjeli, ugledaju tri čovjeka kako izlaze iz groba. Dvojica pridržavaju trećega. Za njima ide križ. Glave dvojice ljudi sežu do neba, a trećemu glava ulazi u nebo. I začuju glas s nebesa: 'Ti si propovijedao mrtvima.' I s križa se začuje glas: 'Da!' Nakon toga vojnici se prepiru da li da odu Pilatu i sve mu to kažu.

Uskrsnuće nije iskustvena istina. Ne možemo je razumom otkriti, protumačiti, osvijetliti. Shvaćamo ga i spoznajemo samo u vjeri. To je početak novog stvaranja. Krist u uskrsnuću je "Prvorođenac od mrtvih" (Kol 1, 15). "Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje." (Rim 6, 9)

* * *

Kršćanstvo stoji i pada s ovim otajstvom. Sveto pismo Novog zavjeta napisano je radi ove istine. Isusovo rođenje imamo samo na tri mjesta spomenuto (Mt 2, 1; Lk 21-20; Iv 9, 42), a Uskrsli je prisutan na svim stranicama. I evanđelja Isusova djetinjstva, kao i njegovo javno djelovanje, možemo shvatiti samo u svjetlu uskrslog Gospodina. Ova istina je posve preokrenula gledanje učenikâ. U svjetlu uskrsnog dana otkrivaju Gospodinove riječi i život, priznaju ga Bogom i čovjekom i sve dobiva novu težinu.

Već i prije pisanih dokumenata Novog zavjeta kršćani raspetoga Isusa priznaju svojim Gospodinom i Bogom. To dolazi do izražaja u najstarijim izričajima vjere, u hvalospjevima, u liturgijskim molitvama, a posebno u uskliku "Marantha!": dođi Gospodine, ili došao je Gospodin.

Stoga je shvatljivo da je Uskrs najstariji kršćanski blagdan, svečanost nad svečanostima, koja se slavi od samih početaka kršćanstva. Božić se počinje slaviti tek od četvrtog stoljeća, a Utjelovljenje od sedmoga stoljeća. Uskrs se ne slavi samo jednom godišnje, već vazmeno otajstvo Crkva od početka slavi i svakoga "prvoga dana u tjednu", u svaku nedjelju, koja postaje Dan Gospodnji. I svaka nedjelja, koja okuplja vjernike kroz povijest i prostore, očito je svjedočanstvo istine Isusova i našeg uskrsnuća!

 

POVIJEST SPASENJA

Otajstvo objaviteljske Riječi i milosti koja nas spasava ostvaruje se nužno u povijesti i kroz povijest. Kršćanstvo ne prihvaća dualizam, koji razdvaja Božji svijet i svijet stvorenjâ. Boga i njegovu Riječ dohvaćamo preko vidljivih, povijesnih znakova. "Otajstvo" nije nešto apstraktno, nešto više, odvojeni svijet duhovnih stvarnosti. To je Božji spasenjski plan, skriven od vječnosti i sada objavljen u Kristu. Objava i njezino ostvarenje ukazuju na povijest. Zato u povijesti otkrivamo put. Budući da se Objava skriva u povijesnim znakovima, zato se budućnost već krije u sadašnjosti i možemo je otkriti iz sadašnjosti.

* * *

U početku vremenâ već su Riječ i Duh Božji na djelu stvaranja i čovjekova uzdignuća. Dobro znamo da grijeh ulazi "zavišću Sotoninom", kao i zlo na svijetu. U Isusu Kristu grijeh i zlo bit će dokinuti. Ali Isusovo djelo, otajstvo spasenja, odvija se unutar velike, naše, povijesti.

Do nedavna se "povijest spasenja" sužavala samo na božanski prostor i vrijeme, na djelo spasenja, a izvan toga je prostor pustinje ili vrijeme Sotone. Ili se govorilo o "svetoj povijesti" i o "profanoj povijesti", obilježenoj grijehom. Konačno, govorilo se o dvjema formama iste povijesti spasenja: "opća", koja zahvaća sve Božje djelovanje, stvaralačko i spasenjsko, te se može govoriti o "povijesti spasenja", ali samo analogno; "specijalna" povijest spasenja, tj. biblijska, Isusova, te povijest Crkve.

Danas se govori o jednoj, nerazdvojenoj, povijesti i brišu se izvanjske granice "sakralnog". Povijest je u svojim dubinama jedna, a u izvanjskosti otkriva se raznolika. Božja Riječ i Božja Ljubav prolazi kroz povijest, kroz nebrojene žilice i potočiće čiste vode, kroz različne putove. Drugi vatikanski sabor govori o "tajnim putovima" koji vezuju Boga s ljudima. Teolozi govore o eshatološkom, konačnom, putu. Kršćanski je "redoviti" put, a za ostale izvanredni. Bog želi sve ljude spasiti. Nitko nije isključen. Božja Riječ je "Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka" i daje mu život (Iv 1, 9).

Danas se govori o sjemenu koje u svima raste do zrelosti. Riječ je sjeme i polje je svijet. Sjeme različito raste i donosi raznovrsni plod. Bog daje milost da raste i da se razvija.

Bog je uvijek Bog, Bog sviju. Ne mijenja svoju prisutnost i odsutnost. Svuda je prisutan. Ali je Bog i Otac i Sin i Duh Sveti. I kao takav ispunja povijest, koja otkriva otajstvo, prisutnost, ikonu Presvete Trojice.

Bog je Otac. To je biblijska objava, posebno objava Isusa. Prisutan je i djeluje kroz svu povijest. On je Otac sviju, za sve, sa svima. On to ne može ne biti.

Sin Božji izlazi od Oca, ali jednobitan je s Ocem. Dolaskom Isusa na svijet, u našu povijest, nastaje odlučni korak. Isus ne ruši "vrijeme Oca", nego ga dovršuje, ispunja, objavljuje u dubinama.

Ali i Krist je Riječ, "sjeme". Vrijeme Kristova djelovanja unutar "povijesnih i prostornih kategorija" je omeđeno. Dolazi Dar i Ljubav Oca i Sina — Duh Sveti, koji tumači Kristovo vrijeme, otkriva Oca. I prije i izvan biblijskog prostora, Duh "puše" i otkriva snagu Riječi. No, njegovo djelovanje otkriva se posebno u vremenu Crkve, a ono je i "vrijeme Duha". To jasno kazuje evanđelist Luka. Pavao tumači Isusovu sveopćenitost, otkriva kako se "sve" treba "uglaviti" u Kristu, da on bude sve u svima, do uskrsnuća, kada će Bog Otac biti sve u svima. Krist baca sjeme, ali Duh Sveti otkriva njegovu životnu silu, pomaže da se razvija i da raste do zrelosti.

Kako lučiti da li je to Svjetlo, ta Riječ, to Sjeme zaista od Krista ili od Sotone? Ivan XXIII. ističe kako je potrebno lučiti znakove vremena, da bismo mogli razlikovati istinito od lažnog, nebesko od zemaljskog, božansko od stvorenog, Kristovo od demonskog.

Apostol Pavao daje kao raspoznajni znak — ispovijest vjere: Isus je Gospodin. To je temelj pravovjerja, izgradnje Crkve i svetosti istine. Crkva kao živi organizam luči što je dobro i zdravo, a što nije. Zatim, tu su i plodovi po kojima možemo lučiti, ali oni redovito kasne. Tu je i put savjesti i slobode, protiv fanatizma, prozelitizma i lakih obećanja.

* * *

Danas se osjeća žeđ za proroštvom, ali, na žalost, ne za pravim, već za lažnim, kao što su astrologija, magija, lažne apokalipse. A prorok je onaj koji živi intenzivno svoju prisutnost, zahvaća prošlost i nazrijeva budućnost. Kršćanski prorok nije astrolog, kiromant, mag, vračar... Ne otuđuje, već ispunja duše radošću i mirom. A to je dar Duha.

Crkva je danas raspoloživa i sposobna slušati i učiti što joj Duh govori (Otkr 2, 7. 11. 17. 29). Samo ako smo ispunjeni Duhom Svetim, možemo ispravno i sa simpatijom vrednovati ono što drugi govore, razotkrivati probleme i čežnje vremena i u njima otkrivati "glasove" Duha Božjega. S Božjim Duhom možemo i otkrivati ono što je zajedničko, te surađivati na izgradnji boljeg svijeta, u kojemu će vladati mir, ljubav, praštanje, velikodušnost... a to su darovi Duha Svetoga.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 20. svibnja 1999. pošaljite na:
"Veritas" - za Slapove vjere
Sveti Duh 33
10000 Zagreb

Imena triju dobitnika/ca nagrada objavit ćemo u "Veritasu" br. 6/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U drugom krugu izvlačenja (za br. 2/99) prvu nagradu dobila je Tereza VUKELIĆ iz Senja (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je Terezija TEPEŠ iz Zagreba ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobila je Mira REBIĆ iz Rijeke ("Tajna Vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[SADRŽAJ]<


MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA

LAKŠE JE OVAKO

U tramvaju, nakon višednevnoga redovitog čitanja tuđih novina preko susjedova ramena, već iznervirani čovjek zatvori svoje novine i reče nepoznatom čitatelju:
* Zar nemate pet kuna da si kupite novine i zar morate buljiti u moje?
— Ma, nije problem u novcu, ali tko će mi ih onda držati i listati? Ovako mi je najlakše...

VJEROUČITELJSKE MUKE

Vjeroučitelj ispituje učenika:
* Tko je ustanovio brak?
— Bog.
* Točno! A gdje ga je ustanovio?
—U raju.
* Dobro. A kojim riječima?
— Onima koje je rekao Adamu: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene..."
* Da!? Evo ti jedinica, a ti provjeri zašto!

BOŽE, SAČUVAJ!

Slavni liječnik, nakon što je olakšao svoju savjest pred svećenikom, svojim pacijentom kojega je trebao operirati, zamoli ga:
* Oče, pomozite mi i spasite me da ne odem u pakao.
— Dobro — bolesni svećenik će mu — ali zauzvrat i Vi mene spasite da danas ne odem u nebo.

ODRICANJE

Jedna žena, čija kćerka želi stupiti u redovničku zajednicu, došla je časnoj majci na razgovor. Nakon nekoliko formalnosti, upita je poglavarica:
* A, što Vi i Vaša kćerka posjedujete od materijalnih dobara?
— Na žalost, ništa!
* A čega će se, onda, Vaša kćerka odreći da bi zavjetovala siromaštvo? — reče joj iznenađena časna majka. — Mislite da se mi samo igramo i da glumimo?!

UMIRUĆI BISKUP

Nad samrtničkom posteljom biskupa koji je jako cijenio umjetnost okupila se cijela kurija. Kad je preuzvišeni opet otvorio oči, neposredno pred sobom ugleda raspelo koje je držao pomoćni biskup, pa potiho reče:
"Prva polovica 17. stoljeća. Ručni rad osrednje kvalitete. Donesite mi ono gotičko raspelo sa zida u mojoj radnoj sobi."

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

VELIKI PETAK: "JOŠ DANAS BIT ĆEŠ SA MNOM U RAJU!"

RASPETI I PROSJAK

Živio nekoć davno jedan prosjak, koji je čitava života lutao svijetom u potrazi za nebeskim rajem. Ljudi ga smatrahu pomalo luckastim, jer bi svakoga koga je sreo pitao: "Znate li mi pokazati put u raj?" To bi pitanje postavljao i na kraju svojih propovijedi što ih je, od vremena do vremena, držao pred nekom crkvom ili na sličnom mjestu. Bio je vrlo pobožan, te je i on — na svoj način — htio govoriti o Isusu i o njegovoj Radosnoj vijesti.

Narod bi se tada znatiželjno okupljao da čuje toga čudnog propovjednika-prosjaka, no — jer su i njegove propovijedi bile nekako čudne, gotovo maštovite — brzo bi se, s pomalo podrugljivim smiješkom, razilazio, dobacivši mu iz samilosti koji novčić. Ostajali su samo oni siromašni poput njega, priprost puk i djeca. Samo takvi mogli su ga razumjeti, pa se čak i zanijeti njegovim riječima.

Svi su ga, ipak, usprkos njegovoj ograničenosti, poštivali kao pobožna i bogobojazna čovjeka. Vidjeli su ga, naime, gdje god bio, kako skrušeno moli, kako sabrano sudjeluje u sv. misi i u drugim pobožnostima i kako — a ni to im nije promaklo — prvi novčić što bi ga primio stavlja u crkvenu škrabicu.

* * *

Idući tako svijetom, malo-pomalo je i ostario. Prošao je već puno brda i dolina, probijao se kroz šume i proplanke, bio u mnogim selima i gradovima, doživio dobro i zlo, naišao na razumijevanje i na neshvaćanje, na ljubav i na prezir, no uvijek je ostao isti: vječni tragač za rajem, za kutićem raja, kojemu se toliko — i jedino — veselio. I sada je već bio siguran da će ga uskoro naći.

U tim mislima jednoga dana stiže do nekoga samotnog samostana. Pokucao je, a kada su se vrata otvorila, ugleda pred sobom redovnika, povisoka i dostojanstvena, u bjelini. Bio je uvjeren da je to anđeo raja. Dakle, ipak! — pomislio je u taj trenutak. Konačno!

— Što želiš? — upita ga bijeli redovnik.

— Ući u raj! Ostario sam, umoran sam, i sada — nakon toliko lutanja, a činio sam, iako sam siromašan, i dobra djela; znaš kako nas je Isus učio i takvima obećao nebo — ne želim drugo nego jedino to, kutić raja, kojemu se toliko radujem.

— Dobro, dobro! — odgovori mu redovnik, misleći i on u sebi kako tom čovjeku nisu baš svi kotači u glavi na mjestu. — Eto, uđi — nastavi redovnik — i malo se odmori. Bit će zatim i za tebe tanjur krepke juhe, a onda pođi svojim putem...

— Ne, ne! — usprotivi se prosjak. — Našao sam raj što sam ga toliko i tako dugo tražio i sada želim ući u nj i u njemu ostati!

— U redu! Eto, uđi, a mi ćemo ti dati nešto za okrepu — zaključi redovnik.

I dok je prosjak zadovoljno jeo ponuđeno, redovnik, samostanski vratar, pođe do svoga poglavara i reče mu da je u samostan došao neki prosjak koji je uvjeren da je ušao u raj i tu želi ostati.

— Pa i može! — zaključi poglavar, a prosjaku poruči: "Radit ćeš i pomagati nam u vrtu i u kuhinji. Siromašni smo i mi, no uvijek će se i za tebe naći komad kruha i zdjelica naše skromne hrane!"

Siromašni putnik-prosjak nikada nije bio sretniji! Odmah se prihvatio posla i marljivo počeo obrađivati vrt. U vrtu je htio i blagovati, jer i do tada je pod vedrim nebom provodio sav svoj život. Činilo mu se da se baš tu nalazi u kutiću svoga raja.

Prvih dana, kopajući i čupajući korov, nije ni zapazio da se u dnu vrta nalazi križ s raspetim Isusom. Jednoga dana, kako mu se sve više približavao, ipak ga ugleda, te ražalošćen njegovim bolnim izgledom samilosno uzdahne:

— Siromašak! Koliko li samo na tom križu trpiš! Zar te nikada ne dođu napojiti i nahraniti? Siđi, dođi k meni, evo tebi moja zdjelica tople juhe, a ja ću se zadovoljiti i s ovim komadićem kruha.

I gle čuda! Raspeti je sišao, uzeo u svoje ruke zdjelicu i žlicu i mirno, a da nije izustio ni riječi, počeo blagovati ponuđeno mu jelo.

Tako je bilo i drugoga, i trećega dana, te kroz mnogo vremena. Prosjak je, međutim, odlučio da nikome ne oda tajnu kako on svoju hranu dijeli s Isusom. Jednom, ipak, zaboravivši se, naivno sve ispripovjedi samostanskom poglavaru i na kraju ga zapita:

— Zašto Isus i danas, u raju, mora trpjeti na križu, a k tome i gladovati?

Poglavar ga nato, iako je već poznavao njegove ograničenosti, upita:

— Misliš li doista da je onaj koji s tobom jede Isus?

— Svakako! — odgovori prosjak. — Štoviše, sutra bi mi mogao dati jednu zdjelicu hrane više, da ne ostanemo i on i ja gladni...

— I dobit ćeš je! — odgovori redovnik. — No ako misliš da je to stvarno Isus koji silazi s križa i blaguje s tobom, sutra ga zamoli da ti dade nešto u zamjenu za jelo koje mu tako ljubazno ustupaš. On je dobar i jamačno ti neće odbiti molbu.

Sutradan, stvarno, čim su Isus i prosjak završili jeslo, upita prosjak Isusa:

— Dobri Isuse! Za svaki prvi novčić što sam ga svakoga dana dobivao i tebi darivao doveo si me u raj; a što ćeš mi dati za jelo koje ti evo već dulje vremena donosim?

— Sutra ćeš jesti za mojim stolom — odgovori mu milo Isus.

I stvarno, one iste noći, dok je prosjak — vječni hodočasnik prema nebu — slatko spavao, siđoše u njegovu sobu dva sjajna anđela i ponesoše njegovu dušu, priprostu, ali i bogatu dobrotom, u pravi raj, u nebo.

* * *

"Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima", reče jednom Isus. Malen je bio, jer se — makar u posljednji trenutak — ponizio i pokajao, i onaj razbojnik na križu zdesne Raspetome, kojemu je on upravo stoga obećao da će još istoga dana biti s njime u raju. Grešnici ili ne — poput našega prosjaka — u nebeski raj idu samo ponizni i maleni: "Blaženi siromašni duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!"

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

ALELUJA!