VERITAS - Broj 5 (417) - svibanj 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: Predstavljamo: DJELO MARIJINO — POKRET FOKOLARA; "VOJSKA BEZGREŠNE"; DUH SVETI PUŠE GDJE HOĆE I KAKO HOĆE...


SADRŽAJ - br. 5/99

IZAZOVI: L. Dimovska - MAJKO, HVALA TI!; E. Kraljić - URONJENA U TEBE
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - ODGOVORNOST
ZRCALO VREMENA: ZASJEDANJE NAŠIH BISKUPA; POMOĆ KOSOVSKIM IZBJEGLICAMA
POJMOVI: A. Kordić - MARIJA GROB
DUH ASIZA: RAZLIKE I SLIČNOSTI
IZLOG: ČASOPISI
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - PROLJEĆE MLADIH; Hrvatski odjeci u Rimu
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - DUŠEVNE BOLI
MARIJIN MJESEC: E. Kraljić - PLEMENITOJ MAJCI
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - ZALJUBLJENA ŽENA
MLADI: N. Gašparović - USKRS-FEST '99
SUGOVORNICI: M. Horvat - NOVA ZARUČNICA DUHA SVETOGA - "Veritas" na kavi s pomoćnim biskupom Đakovačke i Srijemske biskupije, mons. Đurom Gašparovićem
MARIJIN MJESEC: M. Puškarić - SAV MARIJIN
VODENJAKU USUSRET...: J. Blažević - TEOZOFIJA
DJELO MARIJINO: DUH SVETI NA DJELU
ČITATELJI : ČESTITKE I REAGIRANJA
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - BESKUĆNICI
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - ISUSOVI SVJEDOCI; DOĐI, DUŠE PRESVETI!
ZA ODMOR: NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE
MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - MARIJIN ŽONGLER
ZADNJA STRANICA

UZ OMOTNE STRANICE: 
Teme broja su: Marijin mjesec i djelovanje Duha Svetoga u Crkvi. Na naslovnoj str.: Chiara Lubich, utemeljiteljica Pokreta fokolara, okružena djecom u Zagrebu. Na zadnjoj str.: Bogorodica - rad s. Samuele Premužić.

Naslovnica - Veritas br. 5/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 5/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

MAJKO, HVALA TI!

Majko Božja, Tebi hvala
što si mi tu milost dala
da ja, grešna, duša mala
upoznati mogu ovo:
Sveto Srce Isusovo.

U snu si me pohodila
nada mnom si Ti molila.
Govorila nisi glasno,
ali shvatih: "Prijeđi preko!";
"Obrati se, nije kasno!"

LIDIJA DIMOVSKA

URONJENA U TEBE

Obasipa me smirenošću,
Bože, Tvoj blagoslov.
Duhom Svetim dodiruješ
Moju ranjivost.
Uranjam u Tvoje
Postojanje.

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

DAROVI DUHA SVETOGA I NJIHOVO DJELOVANJE

ODGOVORNOST

Uskrsno vrijeme, na poseban način uskrsno bdijenje, označeno je čestim i brojnim podjelama sakramenata kršćanske inicijacije. Uvođenje vjernika u život s Bogom ostvaruje se trima sakramentima: krštenjem, koje je početak novoga života; potvrdom ili krizmom, koja taj vjernički život učvršćuje; euharistijom, koja učenike hrani Kristovim Tijelom i Krvlju, da bi ih tom hranom preobrazila u Krista. Biti kršćanin, tj. "pomazanik" Duhom Svetim, znači neodvojivo se povezati s Kristom, koji je jedini pravi pomazanik, jedini pravi svećenik, prorok i kralj. Sakramenat potvrde, na neki, način "potvrđuje" i dovršava krsno pomazanje, te doziva u pamet ono što zreli kršćanin ima nadalje živjeti i drugima svjedočeći naviještati.

Dar za sobom povlači i odgovornost, a ona pak uključuje ozbiljnost i zauzeost kršćanina oko ostvarivanja onoga što mu je Bog povjerio. Vodom i Duhom opran i nanovo rođen, novokrštenik se odijeva u bijelu haljinu, da bi sebi i drugima pokazao koliko je i kakvo dostojanstvo onoga koji je postao posinjeno dijete Boga Oca, ud Kristova tijela i hram Duha Svetoga. Krštenje je pravo umiranje grijehu i ulazak u vječni život Presvetoga Trojstva po Isusu Kristu. Kristom obasjan i prosvijetljen, vjernik je pozvan biti "svjetlost svijeta". Kristom "začinjen", kršćanin je dužan biti "začinska sol" svima koji su obljutavili i koji ne vide smisao svoga i tuđega postojanja.

* * *

"Po sakramentu potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga, te su tako, kao pravi Kristovi svjedoci, više obvezani riječju i djelom širiti i braniti vjeru." (LG, 11) Imajući ovo tumačenje pred očima, nemoguće je ne zamijetiti veliko nepodudaranje onoga što se od zrelih kršćana traži s onim što oni u svom životu žive. Iznimke su rijetke, a u život mladih vjernika kao da se uvlači neko nepisano pravilo da je s krizmom sve gotovo i da je to kraj "gubljenja vremena" na vjeronauku ili kraj slušanja dosadnih svećenika, časnih sestara i vjeroučitelja, koji stalno "tupe" o onome što mladi smiju ili što ne smiju činiti. Potvrda mnogima dođe kao čin oslobođenja. Pojedini dečki i cure misle u sebi: Konačno slobodan! Neki eventualno dođu pameti kada uvide da bi se trebali još i crkveno vjenčati, pa onda ponovno osjete neku neugodnu neizravnu prisilu, pa se opet vrate svojim zaboravljenim aktivnostima dolaženja na misu ili vjeronauka za odraslije i zrelije.

* * *

Je li to ispravan način postupanja? Znamo da nas je Krist oslobodio od grijeha i od svakoga drugog ropstva. No, znači li to slobodu bez granica i ograničenja, pa i slobodu koja je izvor vlastitih gluposti, grijeha i problema stvorenih drugima? Siguran sam da ne! Krist od zrelih kršćana očekuje odgovorno ponašanje u svakom trenutku života i na svakom mjestu. Tko tako ne postupa, na sablazan je i vjernicima i nevjernicima.

Marija, na poseban način obdarena Duhom Božjim, bila je i ostala najslobodnija od svih stvorenja, pa i onda kada se čini da je bila gotovo prisiljena prihvatiti Božje planove u svom životu. Biti poslušan Duhu Božjemu jedina je oznaka zreloga kršćanina, a svi ostali ponašaju se kao nezasitna i nezahvalna "derišta" koja su primila neki suvišni dar s kojim ne znaju što bi učinila.

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

PLENARNO ZASJEDANJE HBK

U Zagrebu je, pod predsjedanjem mons. Josipa Bozanića, predsjednika HBK, od 12. do 15. travnja održano osamnaesto redovno plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Tek trećega dana zasjedanja hrvatski biskupi su bili prisutni u kompletnom sastavu, jer tada im se priključio i pomoćni biskup đakovački i srijemski, mons. Đuro Gašparović, koji je kasnio zbog poteškoća oko izlaska iz Jugoslavije. Zasjedanju su također prisustvovali apostolski nuncij mons. Giulio Einaudi, te delegat Biskupske konferencije BiH, banjolučki biskup Franjo Komarica.

Osamnaesto plenarno zasjedanje otvorio je predsjednik HBK, nadbiskup Bozanić. Istaknuo je da se ovo zasjedanje održava u vrijeme ratnih strahota i stradanja u našem susjedstvu, te je izrazio zabrinutost cijele Crkve u Hrvatskoj za sudbinu izbjeglica i prognanika s Kosova. Pozvao je na molitvu i na karitativnu pomoć za sve koji pate, izražavajući posebno razumijevanje za subrata u episkopatu mons. Marka Sopija, biskupa za Albance katolike na Kosovu.

* * *

Jedna od glavnih tema ovoga zasjedanja bili su konkretni koraci koje HBK poduzima u pripravi za proslavu Velikog jubileja. Predsjednik Odbora HBK za Veliki jubilej, varaždinski biskup Marko Culej, upoznao je biskupe s planovima proslave Velikog jubileja u Rimu i u Svetoj Zemlji, dok je riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut izložio glavne točke papinske bule "Otajstvo utjelovljenja".

Biskupi su raspravljali o znakovima Velikog jubileja istaknutim u Papinoj buli "Otajstvo utjelovljenja". Jedan od novih znakova Jubileja je i "čišćenje pamćenja". Budući da Sveti Otac, govoreći o tom znaku, zahtijeva da na ulasku u treće tisućljeće Crkva "zatraži oprost za propuste i za grijehe svojih sinova", biskupi su se zadržali u razmišljanju o tom znaku, pokušavajući s više vidika vrednovati prošlost na ovim našim prostorima.

Analizirajući posjet "Ad limina apostolorum", u središtu diskusije bio je govor Svetoga Oca upućen našim biskupima. Istaknuto je da je govor Svetoga Oca poticaj našoj Crkvi da još zauzetije izvršava svoje pastoralno poslanje, računajući sve više na karizme laikâ i duhovnih pokreta, te na njihovu raspoloživost za djela evagelizacije, kako unutar Crkve, tako i na području javnoga života.

Biskupi su raspravljali i o nekim aspektima Ugovora o gospodarskim pitanjima, analizirajući poduzete korake glede odredbi tog Ugovora.

Naglašavajući važnost i ozbiljnost pristupa sredstvima društvenog priopćivanja kao snažnom sredstvu evangelizacije, biskupi su raspravljali o načinima na koje je moguće postići još veću učinkovitost Hrvatskoga katoličkog radija (HKR), kao i Izvještajne katoličke agencije (IKA).

Uvažena je zamolba don Živka Kustića da ga se razriješi dužnosti glavnog urednika IKE, a na tu dužnost biskupi su izabrali svećenika Krčke biskupije vlč. Antona Šuljića, vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci.

Požeški biskup mons. Antun Škvorčević zamolio je da ga se, zbog mnoštva obveza, razriješi dužnosti generalnog tajnika HBK. Biskupi su za novoga generalnog tajnika izabrali vlč. Vjekoslava Huzjaka, svećenika Varaždinske biskupije, koji odnedavna obavlja službu ravnatelja Središnje ustanove HBK za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.

* * *

Drugog dana zasjedanja u zagrebačkoj je katedrali u 17,30 sati održana koncelebrirana sveta misa, koju je predvodio predsjednik HBK, nadbiskup Bozanić, a propovijedao je požeški biskup Antun Škvorčević.

Po završetku osamnaestoga plenarnog zasjedanja biskupi su na zajedničkom objedu proslavili osamdeseti rođendan kardinala Franje Kuharića, uz sudjelovanje umirovljenoga zadarskog nadbiskupa mons. Marijana Oblaka, te đakovačkoga i srijemskoga umirovljenog biskupa mons. Ćirila Kosa. U popodnevnim satima hrvatski biskupi susreli su se s utemeljiteljicom pokreta Djelo Marijino Chiarom Lubich.

POMOĆ KOSOVSKIM IZBJEGLICAMA

Unatoč intenziviranju NATO-vih napada na Jugoslaviju, sve više se povećava broj prognanika i izbjeglica s Kosova. Odazivajući se brojnim vapajima onih koji su u krajnjoj oskudici, u svim biskupijskim Caritasima u Hrvatskoj započeta je akcija prikupljanja pomoći za protjerane s Kosova. Za glavno mjesto prikupljanja pomoći izabrano je sjedište Hrvatskog Caritasa u Zadru, čiji je predsjednik zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Tone brašna, trajne hrane i živežnih namirnica, kao i odjeće, obuće, pokrivača i higijenskih potrepština, svakodnevno se dopremaju iz pojedinih biskupijskih Caritasa u to centralno Caritasovo skladište u Zadru, odakle se dalje, na različite načine, prevoze do izbjegličkih kampova.

Crkva u Hrvatâ potiče sve vjernike da se prisjete svojih nedavnih stradanja i da, unatoč vlastitoj oskudici, imaju milosrdno srce i darežljivu ruku. Pomoć se može dostaviti župnom ili biskupijskom Caritasu, a oni će je zatim proslijediti do onih kojima je namijenjena.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

GOSPINA SMRT, USKRSNUĆE I UZNESENJE NA NEBO

MARIJIN GROB

Kao što je Kristov grob postao slavan po uskrsnuću, tako je i Marijin grob postao slavan po njezinom uskrsnuću i uznesenju na nebo. Nije nam poznato je li netko trčao na Marijin grob poslije njezinog uskrsnuća, odnosno uznesenja na nebo, kao što su apostoli Petar i Ivan trčali na Isusov grob poslije njegovog uskrsnuća i ustanovili da je grob prazan. Tada je Ivan povjerovao da je Isus uskrsnuo (Iv 20, 8), a malo potom i ostali apostoli.

Crkva je kroz cijelu svoju povijest vjerovala da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo. No, tek 1. studenoga 1950. ta istina vjere postala je potpuno zajamčenom i sigurnom, jer je papa Pijo XII. Marijino uznesenje na nebo proglasio dogmom vjere. Nemali udio u pripremi za ovo proglašenje dao je i naš sunarodnjak fra Karlo Balić. Izgleda da velika većina katoličkih teologa ne prihvaća mišljenje sv. Epifana (308-403), salaminskog biskupa, koji nije isključio mogućnost da je Marija bila uznesena na nebo bez umiranja. To znači da je Marija umrla, uskrsnula i bila uznesena na nebo.

* * *

S Marijinim grobom stvari nisu tako jasne kao s Isusovim grobom. Poslije Isusove smrti za Mariju se brine apostol Ivan: "I od tog časa uze je učenik k sebi." (Iv 19, 27) Sveto pismo spominje poslije toga Mariju još kod silaska Duha Svetoga (Dj 1, 14; 2, 1). Od tada sv. pismo više ne prati tijek Marijinoga zemaljskog života; ne spominje ni njezinu smrt, ni grob, ni njezino uskrsnuće, odnosno uznesenje na nebo. No, o tome govore neki apokrifi, koji ne spadaju u sveto pismo, ali imaju svoju određenu vrijednost; u tome ima svoju riječ i crkvena predaja, koja u prva četiri stoljeća ne govori izravno o Marijinom uznesenju, ali ta tradicija sigurno ima svoj početak u apostolskim vremenima; o Marijinom uznesenju govore i kršćanski pisci od 5. stoljeća nadalje.

Dva se mjesta otimaju za Marijin grob: Efez u Maloj Aziji i Jeruzalem u Palestini. Pristaše Marijinog groba u Efezu pozivaju se na izjavu Efeškog sabora (431), koji je osudio Nestorija i pojasnio istinu o Marijinom bogomajčinstvu: "gdje (su) Ivan teolog i sveta Djevica Marija Bogorodica", misleći na Efez. Drugi opet misle da se ta izjava odnosi na crkvu posvećenu sv. Ivanu i Djevici Mariji, u kojoj je održan sabor, a ne na njihove posmrtne ostatke. Neki vjeruju mističarki i vidjelici Ani Katarini Emmerik (1774-1824), koja tvrdi da se kuća u kojoj je živjela Marija nalazi u Panaghia-Kapouli, nedaleko od Efeza (15 km). Drugi opet s pravom kažu da je to privatna objava, na kojoj se ne može povijesno ništa graditi. Naime, jedna druga mističarka i vidjelica, Marija d’Agreda (1602-1665), tvrdi da je Djevica Marija umrla u Jeruzalemu i da je pokopana u Jozafatskoj dolini. To je isto prije nje u viđenju (1371.) vidjela sv. Brigita Švedska. Leucije Charinus piše polovicom 2. stoljeća u Ivanovim djelima da je sv. Ivan poduzeo jedno putovanje u Efez, ali kad je bio vrlo star; to znači da je Marija tada već bila dovršila svoj zemaljski život i da nije bila s Ivanom u Efezu. Crkveni povjesničar Euzebije piše u prvoj polovici 4. stoljeća da je Ivan i pokopan u Efezu.

* * *

Da je Djevica Marija živjela i umrla u Jeruzalemu, te da je bila pokopana u Jozafatskoj dolini blizu Getsemanija, na mjestu gdje se danas diže crkva Uznesenja Marijina, izgleda očitim. Naime, apokrifi govore da je Marija umrla u Jeruzalemu te da je pokopana u Jozafatskoj dolini. Čak donose i ovaj "cvjetić": Kod Marijine smrti, uz Gospodina Isusa i anđele Gabrijela i Mihaela, bili su prisutni i svi apostoli, osim Tome; kad je napokon i on došao, tražio je da se Marijin grob otvori i ustanovio je da u grobu nema njezinog tijela, to jest da je uzneseno na nebo.

Godine 451. car Marcijan traži od jeruzalemskog biskupa Juvenala da mu u Carigrad pošalje Marijino tijelo, koje želi postaviti u novosagrađenu crkvu u čast Mariji. Biskup odgovara, pozivajući se na staru tradiciju, da je Marijino tijelo uzneseno na nebo i da u grobu nema njezinog tijela. Ipak, on caru šalje Marijin lijes i mrtvačko platno. Juvenal je nad Marijinim grobom sagradio crkvu između 453. i 458. godine. Ova crkva u Jozafatskoj dolini bila je kroz povijest više puta rušena i ponovno zidana. Grob se u sadašnjoj crkvi nalazi čak 12 metara ispod razine zemlje. U njoj vrše vjersku službu pravoslavna i druge kršćanske zajednice, osim katolikâ (od 1757.); čak i muslimani imaju svoje mjesto za molitvu.

Koliko je Marija imala godina kad je umrla, odnosno kad je uznesena na nebo? Ne zna se; neki misle od 59 do 80 godina. Kako je Marija izgledala? Ni to se ne zna. Portreta nema. Najstariji Marijin crtež, s početka 2. stoljeća, nalazi se na groblju sv. Priscile. Ta slika predstavlja Mariju kako drži dijete Isusa i doji ga.

O Marijinom uznesenju na nebo pisali su mnogi pisci. Ovdje posebno ističemo sv. Ivana Damaščanskog (+ oko 750.), koji, između ostalog, kaže: "Trebalo je da ona, koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, svoje tijelo sačuva posve neraspadnuto i poslije smrti."

Car Marcijan određuje u 5. stoljeću da se na Istoku i blagdan Uznesenja Marijina slavi 15. kolovoza. Nekako u isto vrijeme (oko 600. godine) papa Grgur određuje da se i na Zapadu ovaj blagdan slavi isto tako 15. kolovoza. Prije toga na Zapadu se ovaj blagdan slavio 18. siječnja.

* * *

Marijin prazni grob i njezino uznesenje na nebo dušom i tijelom jamstvo su sigurnosti svima onima koji žive po Božjem zakonu da će se i njima to isto dogoditi: "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku." (1 Kor 15, 22-23) Prvina Krist, potom Marija, koja svima nama pokazuje put u slavu. Dolikovalo je da Marija, majka Sina Božjega, bude izuzeta od raspadljivosti tijela i da dušom i tijelom prva od svih stvorenja bude uznesena na nebo. Marijino uznesenje na sav glas viče da duh ima prevlast nad materijom i tijelom, odnosno da se tijelo po uskrsnuću produhovljuje i dovodi do savršenstva i sreće u Bogu.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


DUH ASIZA

KRŠĆANSKI PRISTUP INDIJSKOJ DUHOVNOSTI

RAZLIKE I SLIČNOSTI

Iz Asiza: FRANE MILIŠA

Pitanje koje nije uvijek ugodno, a koje bismo češće trebali postavljati, glasi: Poznajemo li doista Krista? Naše razumijevanje Isusove poruke nesumnjivo je pod snažnim utjecajem kulturnih obrazaca u okviru kojih nam je darovana njegova nazočnost i kojima se služimo da bismo je objasnili drugima. Naše razumijevanje Krista je, stoga, ne samo ograničeno, već i uvjetovano. Mi nismo sposobni shvatiti svu njegovu puninu. Ograničenosti naše kulturne sredine iskrivljuju Isusovu sliku i naš osobni susret.

Ako to vrijedi za svaku kulturu, neizbježan je zaključak da je i doseg naših trenutačnih razumijevanja i iskustava sasvim djelomičan i ograničen. Naše duhovno iskustvo je pod snažnim utjecajem zapadnjačkih kulturnih obrazaca mišljenja, psiholoških modela i same umjetnosti življenja. Naravno, Zapad je ostatku svijeta otkrio Krista — što se ne smije zaboraviti. Ali ta predana slika ne iscrpljuje misterij. Njegova neiscrpnost zahtijeva i neograničene izražajne oblike, kako bi naše razumijevanje moglo napredovati i kako bi Kristovo samootkrivenje u našim životima moglo postići svoj maksimum. U tome nam sigurno može pomoći poznavanje drugih kultura i njihovih izražajnih sredstava.

* * *

Indija, glasovita po finoći svoje misli, po dubokom duhovnom iskustvu i po raznolikosti kulturnog izričaja koji se uvijek temelji na duhovnosti, ima privilegiranu poziciju. Ta jedinstvena kultura može, ukoliko je pravilno shvatimo, pomoći u produbljenju shvaćanja tajne utjelovljenja. Ostajući vjerni učenju Crkve, oprezno, uz pomoć Duha Svetoga, naš ponekad pretjerani strah od nepoznatog može biti zamijenjen divljenjem i proširenjem obzorja.

Indijska kultura, onako kako je poznajemo iz njezine filozofije, religije i umjetnosti, tijesno je povezana s neutaživom ljudskom žeđi za realizacijom božanskog u ljudskoj osobi. Otuda granice između svjetovnog i duhovnog, između svjetovne i duhovne umjetnosti npr., postaju vrlo nejasnima. Razdvajanje filozofije i umjetnosti od religije pojava je novijega datuma i svjedoči o snažnom utjecaju Zapada. Iako su u povijesti indijske misli postojale i materijalističke škole, u odnosu na one koje su se nadahnjivale duhovnošću njihov broj i utjecaj je zaista zanemariv. Čežnja za krajnjom istinom i za nedohvatnim i neizrecivim najbitnija je karakteristika, kako filozofije tako i umjetnosti. To neizmjerno duhovno bogatstvo nije rezervirano samo za sljedbenike hinduizma. Ono kao predispozicija može pomoći (i već pomaže) kršćanima Azije u življenju njihove vjere, a pogotovu u integraciji vjerskih istina u područja svakodnevnog života.

Za današnjeg kršćanina poznavanje prihvatljivih strana indijske duhovnosti, umjesto prijetnje, može postati izvorom obogaćenja vlastite vjere. Crkva Indije je toga duboko svjesna i pokušava, ne bez pogrešaka i rizika, iskoristiti vrijednu tradiciju svoga naroda. Ti napori su poznati pod zajedničkim imenom "inkulturacije". U posljednje vrijeme neki od teologa Indije otišli su malo predaleko u svojim kristološkim interpretacijama, ali to ne smije spriječiti ostale, pa i one izvan Indije, da nastave tragati za uvijek novim načinima na koje se narodima može prenijeti uvijek ista poruka.

* * *

Odgovor na pitanje: "Što je zapravo Indijska kultura?", može biti vrlo složen. Indija je zemlja različitih rasa i plemena. Dravidi su već imali razvijenu kulturu kada su plemena Arijaca prodrla u Indiju. Sami Arijci su mješavina raznih kultura, čiji je jezik, kako znamo, srodan našim indoeuropskim jezicima. Tijekom stoljeća izmjenjivali su se napadači i osvajači, kao npr. Perzijanci, Grci, Huni, Arapi, Turci, Portugalci, Francuzi i naposljetku Englezi. Svi oni su izvršili veći ili manji utjecaj na razvoj sadašnje indijske kulture. Povijest je pokazala da su Indijci oduvijek imali izuzetnu sposobnost usvajanja najboljih elemenata stranih kultura i obrazaca misli. Opći stav tolerancije Indijaca prema svakoj religiji nije samo pasivan, već i aktivan, što znači da oni posjeduju sposobnost da uklope različita religijska nadahnuća i na neki način ih prilagode svojem svjetonazoru. To nosi, dakako, opasnost sinkretizma, religioznog miš-maša, no ujedno znači i posebnu vrlinu usredotočenosti na drugoga i poštivanja njegovog dostignuća. Džainizam i budizam u početku su bili shizme hinduizma, ali s vremenom su mnoga džainistička i budistička učenja općeprihvaćena i "ugrađena" u hinduistički korpus.

>>>
Fenomen koji već dulje vrijeme traje, i koji mnoge uznemiruje, jest naglašeni interes Zapada za religije Azije. Površno ili studiozno, mnogi se trude proniknuti u tajne meditacije, yoge i harmonije duha i tijela. Nečuvena komercijalizacija i površnost, koje su karakteristika New Age-a, učinile su zapravo medvjeđu uslugu približavanju kršćanstva dalekoistočnoj mudrosti. Zbog svoje agresivnosti, površne duhovnosti, koja je zapravo kult tijela i male osobne sreće bez idealâ, New Age je uspio obezvrijediti i prikazati vulgarnim i opasnim vrijedne sadržaje kojima se obilato koristi. Dijalog je time bitno usporen. Nužno je ukazati na razliku između vrlo slojevitih, izvornih religijskih učenja i površne ambalaže u kojoj se neka od njih "nude na prodaju".
>>>

Indija je primila i usvojila mnogo toga od Zapada. Logično je da i sama ima mnogo što dati. Ipak, svi ti tako egzotični sadržaji (mislim pritom na duhovnu tradiciju) nisu i ne bi smjeli biti sasvim novi Zapadu. Ova vrsta duhovne "razmjene" ne bi smjela biti nikakvo dodavanje novih elemenata Objavi, već jednostavno podsjećanje na vrijednosti koje su oduvijek postojale u našoj duhovnosti, a koje su se uslijed različitih okolnosti pomalo — uspavale.

* * *

Ako pogledamo malo unazad, otkrit ćemo u povijesti kršćanske duhovnosti dugu i bogatu tradiciju meditacije i kontemplacije. Ali u visoko tehniciziranim kulturama, u kojima se kršćanstvo uglavnom razvijalo, ova dimenzija je nesvjesno potiskivana i djelomično zaboravljena, kao što su uostalom i u istočnim kulturama zakržljale neke druge dragocjene mogućnosti koje organizirano društvo može razviti. Prisutnost "drugačijih", neizbježna u našem vremenu, može nam poslužiti kao pročišćivač naših vlastitih uvjerenja.

Što se tiče stvarne razlike između duhovne "boje" Istoka i Zapada bilo bi naivno misliti kako se ona može objasniti u okviru jednoga članka. Moguće je, ipak, potcrtati ono što se čini najvažnijim osobitostima. Te osobitosti, iako prilično različite, ne isključuju se međusobno. Razlika je više u naglascima.

Temeljna razlika između zapadne i istočne duhovnosti očituje se u njihovom odnosu prema stvarnosti. Stvarnost je u indijskoj tradiciji — posljednja stvarnost, sveprisutna svijest, Brahman. Odatle proizlazi da je stvarnost zapravo oblik svijesti, a kako svijest posjeduje svako ljudsko biće, indijski pristup stvarnosti je prvenstveno introspektivan i intuitivan. Proces razumijevanja te stvarnosti kroz meditaciju ujedno je i filozofija i religija.

Zapadni put je okrenut prema vanjskoj, vidljivoj dimenziji. Zapadnjak izlazi "iz sebe" da bi istraživao stvarnost svijeta i da bi odatle proslijedio k višim oblicima stvarnosti. Taj put dovodi ga na kraju do Boga, posljednje stvarnosti, "nepokretnog pokretača" svega što postoji.

Takav stav čini od Zapadnjaka pažljivog promatrača stvarnosti i, dosljedno tome, vidljiva stvarnost postaje predmetom njegova studija. Ta sklonost prema objektivizaciji vodi ga do analize svih stvari i, naravno, do studija, do daljnjeg istraživanja, provjere i naposljetku — do napretka. Istočnjačka sklonost pounutarnjenju, na drugoj strani, stavljajući naglasak na unutarnji identitet duše, okrenuta je prema otkrivanju stvarnosti u dubinama čovjeka. Naravno, tako se s obzorja gube neke vrijednosti vanjskog svijeta i, posljedično, materijalni progres.

Istočnjački duh je uvijek u nekoj vrsti traženja, dok se zapadnjački više bavi istraživanjem. Razlika nije samo u jednostavnom prefiksu. Istraživanje zahtijeva znanstvenu metodologiju. I dok je Zapad pretjerao podvrgavajući znanstvenom ispitivanju baš sve, dotle se Istok pomalo nekritično prepustio mistificiranju svekolike stvarnosti. Nepregledne dubine duha nisu zahvalan predmet znanstvene analize i ne mogu biti mjerene ni vagane. Nužno je osobno iskustvo. Indijski pristup, pak, boluje od pretjerane subjektivnosti. Indijska duhovnost vodi čovjeka prema unutarnjem, imanentnom, Bogu, kao što zapadna duhovnost upućuje na transcendentnog Boga. Imanentni Bog dostiže se meditacijom, a transcendentni Bog molitvom i prošnjom. Prava je istina da je Bog ujedno i imanentan i transcendentan. Iako smo mi kršćani navikli doživljavati Boga više kao transcendentnog, on time ne gubi i svoju drugu dimenziju. Stoga se ova dva duhovna pravca nužno moraju nadopunjavati.

* * *

Bilo bi pogrešno misliti da zapadna tradicija nije uopće upoznata s imanentnim Bogom, ili da Istok ne poznaje njegovu transcendentnu dimenziju. Naša doktrina o Duhu Svetom nastanjenom u nama dokaz je čvrstog stava Crkve o tom pitanju. U indijskoj tradiciji imanentni Bog se poznaje preko jnana (znanja), a njegovu transcendentnu dimenziju dosižemo putem pobožnosti — bhakti. I bhakti i jnana su snažno prisutni u indijskoj duhovnoj tradiciji. Ali čak i pobožnost, ma kako snažan bio njezin krik prema Bogu koji je izvan čovjeka, teži k ujedinjenju, tj. prema pounutarnjenju. Pounutarnjenje kao istraživanje dubina vlastite nutrine jest ključ indijske duhovnosti

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

ČASOPISI

VRHBOSNENSIA — 2/98. Iz sadržaja: Duh Sveti i službe u Crkvi; Duhovnost dijaloga; Tolerancija; Pitanja sakramenta pomirenja; O svojstvima i porijeklu duše u Stadlerovoj Psihologiji; Međureligijski kolokvij katolikâ i Židovâ... Narudžbe prima: Vrhbosnensia, Josipa Stadlera 5, 71000 Sarajevo, BiH.

BOSNA FRANCISCANA — br. 10/98. Iz sadržaja: Sloboda i grijeh; Proročki i Isusov govor; Bez-lična mržnja u Bosni; Katolička župa Jajce; Biskup fra Marijan Šunjić; Kršćani u islamskim zemljama... Narudžbe kod: Bosna franciscana, Aleja Bosne Srebrene 111, 71000 Sarajevo, BiH.

BILTEN Franjevačke teologije - Sarajevo — br. 1/99. Iz sadržaja: Hrvatski jezik i bosanski franjevci; Isus i vjera; Povijest i savjest; Franjevačka mjesta u Sarajevu... Narudžbe: Bilten FT, Aleja Bosne Srebrene 111, 71000 Sarajevo, BiH.

BOGOSLOVSKA SMOTRA — br. 4/98. Iz sadržaja: Sociologijsko istraživanje: Vjera i moral u Hrvatskoj; Alternativna religioznost; Pobačaj i mentalitet u društvu; Povjerenje u institucije u Hrvatskoj; Povjerenje u medije... Narudžbe prima: Kršćanska sadašnjost, Marulićev trg 14, 10001 Zagreb, pp 434.

CRKVA U SVIJETU — br. 1/99. Iz sadržaja: Četvrti ugovor između Svete Stolice i RH; Krisološki temelji saborskog nauka o Crkvi; Crkvene prilike u Sloveniji; Američki izvoz sekta u Europu... Narudžbe kod: Crkva u svijetu, Zrinjsko-frankopanska 19, 21001 Split, pp 329.

SLUŽBA BOŽJA — br. 1/99. Iz sadržaja: Biotehnologija i Božje stvaranje; Župa Sućuraj na Hvaru; Pjevana Muka po Mateju; Uzorak bogoslužja za ministrante... Narudžbe: Služba Božja, Franjevački put 1, 21300 Makarska.

MARULIĆ — br. 2/99. Iz sadržaja: Luka Perinić (1906-1999); Svevlad Slamnig (1924-1999); Uskrsna vjera u riječi i glazbi; Naši knjižničari i knjigoljupci; Bileamova magarica (radio-drama); Nostalgična priča... Narudžbe prima: HKD sv. Jeronima, Trg kralja Tomislava 21, 10000 Zagreb.

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

PROLJEĆE MLADIH

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Iako vremena nisu nimalo naklonjena nadama, mladi posljednji umiru bez nade, zar ne? Posebno kad se tu umiješa i Bijeli starac, za kojima mladi luduju. Ne vjerujete li, dođite na bilo koju audijenciju ili susret s Papom; brzo ćete se uvjeriti, posebno ako je proljeće. Pa ako i nije tako lijepo kao u bajkama ili poslovicama, poput ovoga kišnoga mjeseca travnja u Rimu…

Trebala je to biti posebno svečana Cvjetnica. Trg sv. Petra urešen je s pedesetak starih i mladih maslina, koje je darovala pokrajina Apulija (glavni joj grad Bari počiva na jadranskoj obali). No, jaka kiša u subotu i ponovljeno nevrijeme u nedjelju natjerali su marljive radnike koji uređuju Baziliku ili Trg sv. Petra za posebne namjene da preko noći pripreme sve potrebno za slavlje 14. svjetskoga dana mladih u veliku, široku, dugačku, ali ipak i nedovoljno prostranu crkvu da primi tolike tisuće mladih. Mnogi su morali ostati vani i na velikim ekranima promatrati što se događa unutra.

A Papa je posebno razdragan kada susretne i doživi mlade. Iako mu nimalo nije bilo lako zbog netom otpočetoga rata, zbog kosovske krize. I na to se osvrnuo, kao i bezbroj puta ovoga mjeseca, ali je ipak govorio tako da ne ugasi nade: "Mladi, prijatelji moji, u predvečerje novoga tisućljeća, ovo je vaš trenutak!" Bio je to izljev velikih osjećaja i očinske brige za one kojima pripada bar prva polovica prvoga stoljeća trećega milenija. "Suvremeni vam svijet otvara svoje putove i poziva vas da budete nositelji vjere i radosti."

* * *

Ovaj preduskrsni susret pape Ivana Pavla II. i mladih iz cijeloga svijeta bilo je "generalna proba" u minijaturi onoga što će se dogoditi od 15. do 20. kolovoza 2000., što bi trebao biti ako ne najvažniji, ono sigurno najspektakularniji susret predviđen u Svetoj godini. Na ovogodišnjem susretu mladih i Pape predstavljen je logotip, kako se danas kaže, ili zaštitni znak jubilarnoga 15. svjetskoga dana mladih iduće godine. Bazilika sv. Petra s prepoznatljivom kolonadom povezuje zagrljaj mladog svijeta i križa, sve u tipičnim bojama Vječnoga grada (žuto, crveno i narančasto). Zamislio ga je mladi folinjski grafičar Andrea Filippucci. Odsad će se taj logotip pojavljivati na svim listovima i časopisima koji žele privući pažnju mladih, kao ono pred nekoliko godina vrlo uspjeli logotip Velikog jubileja (pojavljuje se već dulje vremena i na naslovnici našega mjesečnika).

Zagrijavanje mladih počelo je u Rimu nekoliko dana prije spomenutoga susreta. Papa je u velikoj vatikanskoj dvorani primio dvadesetak tisuća mladih iz rimskih sredina i proveo s njima nekoliko ugodnih ali i zahtjevnih sati. Mladi su Svetog Oca pozdravili upravo skladanom himnom za jubilarni susret mladih, koja nosi naslov "Emmanuel" (koji posjeduju zvučnu karticu u računalu, pjesmu mogu poslušati na internetu: www.jubil2000.org/).

* * *

Ovih dana konačno je globalno razrađen program ovoga susreta, na kojemu se očekuje nekoliko milijuna mladih i zbog kojega još uvijek gradske vlasti u Rimu trpe glavobolju kako bi logistički osigurale pun uspjeh ovoga višednevnog skupa. Nosiva tema 15. dana mladih glasi: "Riječ tijelom postade i nastani se među nama!" Mladi su pozvani da se već sada u svojim malim zajednicama i skupinama, na temelju ove poruke, počinju spremati razmišljanjem i djelovanjem.

Što se tiče organizacijskih detalja, oni će se i dalje razrađivati, a zasad je samo poznat okvirni program: 14. kolovoza 2000. mladi bi se trebali, iz raznih krajeva svijeta, usmjeriti prema Rimu, gdje je prvi susret predviđen za Veliku Gospu na Trgu sv. Petra. U petak 18. kolovoza održat će se Križni put u rimskom Koloseumu, a predvodit će ga sâm Papa (nešto slično pobožnosti na Veliki petak, koju već godinama prenosi Mondovizija). Dan kasnije, u subotu 19. kolovoza održat će se veliko noćno bdjenje uz sudjelovanje Pape, a za nedjelju 20. kolovoza predviđeno je završno euharistijsko slavlje. Ova dva posljednja skupa, zbog predviđenoga milijunskog sudjelovanja mladih, održat će se na velikom prostoru Tor Vergate, blizu sveučilišnoga grada, koji se upravo uređuje za tu i za slične namjene.

* * *

Proljeće mladih. I ovoga su proljeća među hodočasnicima, ili, točnije rečeno, turistima, najprisutniji mladi. Osim kosookih posjetitelja s Dalekog Istoka, za koje je teško odrediti dob, jer svi izgledaju mladoliko, u Rimu, dakle i u Vatikanu, najviše ćete vidjeti mlade. Zapazit ćete ih na svakom koraku, s telefončićem u ruci (Mama, kako si?) i s naprtnjačom na leđima (nose je i starije časne sestre, čak i bradati redovnici).

Među takvima nađe se podosta i naših mladih zemljaka. Teško je voditi preciznu evidenciju o hrvatskoj nazočnosti na audijencijama, a posebno izvan toga. No, u posljednje je vrijeme bila zapažena skupina mladih učenika pazinskoga Kolegija, gimnazijalci dviju splitskih srednjih škola, mladi iz raznih zagrebačkih župa. Desetak dana školskih praznika za uskrsne blagdane omogućilo je dolazak mladih u Vječni grad, da udahnu nešto od rimskoga proljeća (ne mislimo na kišno vrijeme, nego na duhovno ozračje) i ponesu koju dragu uspomenu kao zalog ponovnog povratka (pjesmica "Tri novčića u fontani" nastala je kao odgovor na nostalgiju onoga koji napušta Vječni grad).

* * *

Pustimo sada sentimentalne priče. Ovdje se svakodnevno događaju i redaju tolike stvari da ih je teško i registrirati. Evo samo nekih:

* Početkom travnja talijanska televizija počela je omogućivati korisnicima Interneta da mogu redovito pratiti informacije o Jubileju (adresa: www.giubileo.rai.it/), gdje se mogu birati zanimljivosti iz raznih područja, kao što je program televizije za skora slavlja, dnevne novosti o Jubileju, kalendar najznačajnijih zbivanja, korisne informacije o pripremnim radovima koji su u tijeku, itd.

* Za hodočasnike koji vole klečati izrađeno je posebno sklapajuće klecalo, koje se sastoji od osamnaestak sklopivih drvenih dijelova, koji se mogu staviti u naprtnjaču i ponijeti na hodočašće. Ipak, teret je težak 5 kg, a stoji poprilično, jer je rađen od kvalitetnoga materijala. Proizvod je zaštićen i do kraja Jubileja ne bi smio imati konkurenciju.

* Ne sprema se samo Vječni grad da vidljivo obilježi Veliki jubilej. U Parizu dovršavaju visoki toranj nazvan Tour de la Terre, koji bi Parižane trebao upozoravati i na postojanje neba. U Londonu je dovršena izgradnja goleme čelične kupole, nazvane Millenium Dome, koja podsjeća na olovnog svemirca koji pohađa našu Zemlju. U Rimu se mnogo toga gradi i obnavlja, ali je malo toga dovršeno.

* U mnogim zemljama istovremeno je predstavljen compact-disc "Abba Pater", s jedanaest modernih skladbi koje čine podlogu Papinu glasu. Čuju se govor, molitva i pjesma Svetog Oca, skladno sklopljeni u jednu umjetničku cjelinu, koja će se sigurno mnogima dopasti, posebno mladima. Utržak od prodaje namijenjen je za pokrivanje troškova Svete godine.

* Od ovogodišnjeg Uskrsa u svih 80.000 soba rimskih hotela svaki se gost može služiti ekumenskim izdanjem Lukina Evanđelja. U prvoj je nakladi tiskano 140.000 primjeraka. Ujesen je predviđena nova naklada, a ako se pokaže potreba, uslijedit će i treće izdanje. Na Luku je pao izbor zato što je ovaj evanđelist bio veliki putnik, čovjek kozmopolitskih pogleda i otvoren raznim kulturama, a to je savršeno na liniji Jubileja, izjavili su izdavači.

* * *

U nedjelju 18. travnja papa Ivan Pavao II. proglasio je troje novih svetaca. Jednoga Francuza i dvoje Talijana. Sv. Marcelin Champagnat (umro 1840.) osnovao je školsku družbu marista, koja danas broji oko 5.000 članova. Sv. Ivan Calabria (umro 1954.) utemeljio je brojne muške i ženske družbe karitativnoga, zdravstvenog i prosvjetnog usmjerenja, a sv. Augustina Pietrantoni, članica milosrdnica sv. Ivane Antide Thouret (umrla 1894.), žrtvovala je svoj mladi život u zdravstvenoj službi, gdje joj je život nasilno prekinuo jedan bolesni manijak. Ova trostruka kanonizacija privukla je brojne hodočasnike, ali je u mnogima pojačala želju da Crkva uz posvećene osobe dobije i svete laike, posebno bračne parove. Osjeća se velika potražnja.

Uskoro se očekuje i beatifikacija poznatoga talijanskog franjevca kapucina, o. Pija iz Pietrelcine. Već je odavno "rasprodan" raspoloživi broj pristupnica ovoj svečanosti, koja će se 2. svibnja istovremeno obaviti pred Bazilikom sv. Petra i pred onom sv. Ivana Lateranskoga. Bolje rješenje da se zadovolje brojni zahtjevi za prisustvovanje nije se uspjelo pronaći.

 

HRVATSKI ODJECI U RIMU

* U rimskom Domu hrvatskih hodočasnika "Dr. Ivan Merz" od 15. do 28. veljače Ernestinovačka kiparska udruga održala je svoju likovnu koloniju. Četiri umjetnika, pod vodstvom osnivača Mate Tijardovića, izrađivala su u hrastovu drvetu likove naših velikana koji su posebno povezani s Vječnim gradom, kao što su Bartol Kašić, Julije Klović, Katarina Kosača, Ruđer Bošković, Marija Petković i Marica Stanković. Kipovi će zauzeti svoje mjesto u dvorištu Doma, dostupni hrvatskim hodočasnicima u Rim. Naknadno će biti izrađen kip hrvatskoga hodočasnika kojega Dante spominje u svojoj "Komediji", a donijet će ga hodočasnici iz Domovine.

* U Rimu je s osobitom pažnjom primljen program 9. međunarodnog skupa koji je od 24. do 26. ožujka na temu "Bog Otac" u Loretu organizirao Pokret za posvećenje svijeta. Pokret je osnovao i zauzeto ga vodi hrvatski monfortanac o. Luka Cirimotić.

* Papinski institut za kršćansku arheologiju, zajedno s Arheološkim muzejom grada Splita, priredio je 12. travnja u vlastitim prostorijama predstavljanje triju svezaka 13. međunarodnoga kongresa kršćanske arheologije, koji je krajem rujna 1994. održan u Splitu i Poreču. Djelo je predstavila prof. Raddaella Farioli, a u predstavljanju su sudjelovali i hrvatski stručnjaci-urednici prof. Nenad Cambi i prof. Emilio Marin. Uz brojne hrvatske sudionike predstavljanju su bili nazočni i veleposlanici Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pri Svetoj Stolici.

* U četvrtak 13. svibnja Međunarodna papinska marijanska akademija pri papinskom ateneju "Antonianum" u Rimu priređuje predstavljanje djela "Crkva, stup istine" umirovljenoga splitskog nadbiskupa dr. Frane Franića, u kojemu ovaj uvaženi teolog iznosi svoje uspomene na doktrinarne djelatnosti za vrijeme II. vatikanskog sabora. Predviđeno je da autora predstavi prof. Atanazije Matanić, hrvatski franjevac i umirovljeni profesor duhovne teologije na "Antonianumu", a sámo djelo predstavlja prof. Cornelio Del Zotto, franjevac i šef katedre skotističkih studija na istom ateneju.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

KRŠĆANIN I POLITIČKA (NE)ODGOVORNOST

 

DUŠEVNE BOLI

Ovih dana bombardiraju nas vijesti o NATO udarima na dvije republike zvane SR Jugoslavija: ovih dana u Kinoteci sam odgledao jugoslavenski film "Rane" redatelja Srđana Dragojevića, gdje su glavne uloge povjerene Draganu Bjelogrliću i Mikiju Manojloviću. Nakon filma "Mi nismo anđeli" i "Lepa sela lepo gore", Dragojević je upotpunio svoju ratnu trilogiju najnovijim filmom, koji je polučio zavidnu gledanost u zagrebačkoj Kinoteci...

Tražeći zaborav od "teških tema" svratio sam u Maksimir i pogledao sraz "Dinamovih" legendi i nogometašica "Croatije": Škorić, Čonč, Kasumović, Dautbegović i Lamza — rezultat: 8:1, nekoliko stotina gledalaca i "slow motion". Nogometni.

* * *

Nisam se previše iznenadio pročitavši u novinama: znatno je veća odšteta za pretrpljene "duševne boli" nego za smrti djeteta u prometnoj nesreći!? Kažu — Hrvatska je svjetski rekorder po broju tužbi protiv medija. Tek podatak — protiv Media Pressa vodi se 78 sudskih sporova, u kojima tužitelji traže 35 milijuna kuna(!?). Na drugoj strani, sasvim solidne novčane iznose nudi svojim čitateljima najveća hrvatska obiteljska revija "Arena", koja je proslavila četrdesetu obljetnicu izlaženja. Dr. Zvonimir Sabati tvrdi da svi oni koji su se ogriješili o zakon i na nepošten način prisvojili nacionalno bogatstvo neće pobjeći sudu pravde i tu Crkva ne smije ostati po strani!

Radnici "Tiska" na Markovom trgu, Vlada obećala čvrsti rok sanacije. Hrvatska drvna industrija svela se na izvoz trupaca.

Njemački kancelar Schröder: Milošević mora prihvatiti uvjete NATO-a, dok u Albaniji traje raspoređivanje "apacha"... Posve je jasno: akcije NATO-a, kao i štete pričinjene bombardiranjima, broje se milijardama dolara, ali postavlja se pitanje: Tko ovdje gubi, a tko dobiva?

Kamo i kako pobjeći od turobne stvarnosti? Jednostavno, otići u kino i pogledati "Zaljubljenog Shakespeara": osjetiti makar na trenutak rječitost i duboku mudrost genijalnih stihova, osjetiti makar na trenutak ono što zovemo ljubavlju, istina ljudskom, no bolje i ljudska nego nikakva!

Osjetiti Shakespearovu izazovnost, vidjeti šarmantan i duhovit film o elizabetinskom dobu... Neponovljivi "labud s Avona".

Napustio nas je Ivan Hetrich, gospon Het. Jednako mirno primio je nepravde (tko ih je pošteđen?) koje su ga, poput mnogih, zadesile pri kraju života. Ponajviše onu da više nije mogao raditi ono što je želio i znao, mnogo bolje od mnogih...

* * *

Možda je uistinu "jabuka svemu kriva", kako nam lijepo govori Ephraim Kishon humoreske ili satire, svakako biblijska tematika i "upute za uporabu 10 zapovijedi" u najnovijoj autorovoj knjizi.

Nostradamus nam poručuje: S pomrčinom sunca 11. kolovoza 1999. počinje 3. svjetski rat! I začudo, mnogi mu vjeruju. Vjeruju u konstelaciju Sunca, Urana, Satruna i Marsa i "prekretnicu" u ljudskoj povijesti, a ne vjeruju Onome koji traži samo jedno — obraćenje! Postupno ili radikalno, u obje varijante riječ je o trajnom procesu, ma koliko čudno izgledalo. Činjenica je — moderno doba naprosto vrvi od raznoraznih "pobožnosti", i dok teolozi i svećenici nastoje unijeti reda u duhovne manifestacije naših dana, "nove pobožnosti" stavljaju nas pred nove izazove...

Sva sreća, još postoje ljudi na koje se možemo pozvati i na koje se možemo ugledati. Pravo osvježenje za mene bilo je nedavno gostovanje Marija Ivekovića na HRT-u u emisiji "jedan plus jedan". Imponira dosljedno kršćansko svjedočenje. Kamo sreće da je takvih svjedoka više... Imam sreću da poznajem Marija (upoznali smo se na šahovskim dijagonalama) i mogu reći: svjedočenje iz srca i duše. Gdje riječi itekako slijede život. Što nije nimalo jednostavno u srazu socijalnih nedaća s kojima se Mario kao županijski povjerenik SSSH bori...

U zraku je pitanje: Kad će doći bolja vremena? Dok deseci zagrebačkih tvrtki muku muče s plaćama koje kasne i do tridesetak mjeseci... Čekajući Godota ili neka "bolja vremena"? Kako objasniti sušu u mirovinskom i zdravstvenom fondu, gdje mjesecima ne dolaze kune? A, proizvodnja? Ona je ionako već godinama prepuštena sama sebi i sretnom slučaju.

Hoće li 15 milijuna DEM biti dostatno za pokretni krov nad maksimirskim travnjakom? Specijalci su bili dostatni u derbiju protiv Hajduka.

* * *

I kako u svemu ostati katolik, konstruktivan i kritičan? Jako teško. Skoro nemoguće. Iskreno me je obradovala vijest o imenovanju vlč. Antona Šuljića glavnim urednikom IKA-e; vjerujem kako je definitivno završio dijalog s nesuđenim riječkim intendantom...

Ako život piše romane, onda smo svi romanopisci, no je li uistinu tako? Što u situaciji kada literatura predviđa stvarnost? Tako se otkrilo da je veliki prorok bio William Shakespeare koji je u "Zimskoj priči" napisao da su brodovi pristali uz pustu obalu Bohemije. Samo da ne pristanu neki drugi brodovi. Dotad, hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje još uvijek pregovara o kreditima, gdje bi umirovljenicima trebalo biti isplaćeno i povećanje od 3,9 posto za prva tri mjeseca ove godine. Nije samo Srbiji ispran mozak, i nije u pravu srpski patrijarah Pavle (dvojben mi je njegov nedavni pohod Hrvatskoj) govoreći o biblijskom principu "jači ne smije napadati slabijeg". Upozorenja stoje, ali su zakasnila. Makar nekoliko godina. Rat i projektili uvijek su zlo, no nije li krivca trebalo ranije potražiti? U slijedu još jedna otužna vijest: U Vukovaru pronađeno novih 25 tijela — nazire li se kraj?

Nije tajna i ne bojim se "kritičarâ", pod hitno nam je potrebna nova socijalna politika: nezaposleni, mali dioničari i umirovljenici tek su dio "velikih problema". Ima i utješnih vijesti: Najveća hrvatska prehrambena tvrtka uglavnom dobro posluje — dobit "Podravke" od 68 milijuna kuna respektabilan je iznos. No, odakle će Država namaknuti više od tri milijarde kuna da isplati štediše samo četiriju banaka u stečaju? Topla voda i Amerika davno su otkriveni, no kako pronaći "male računice za velike propuste"?

Nije vrijeme radosnih tema, no nisam odolio i nasmijao sam se vijesti: u "Konzumu" jeftinije napolitanke! Cijena hamburgeru snižena je 22 posto, napolitanke su dosegle 30 posto, sokovi, tjestenine, juhe, deterdženti i sredstva za čišćenje također su u silaznoj liniji. Dakle, jeftiniji će proizvodi u trgovinama biti posebno označeni, a dio njih naći će se i na plakatima! Slažem se sa Željkom Bebekom — pjesmi nije potrebna putovnica. Još uvijek čuvam snimku uživo s "Hajdučke česme", zgotovljenu prije 25 godina ili nešto manje. Nakon trogodišnje diskografske pauze vratio nam se Bebek. S albumom "S tobom ili bez tebe" i, tko zna — možda ga uistinu "tjera neki vrag"!?

* * *

Ludilo u balkanskoj krčmi traje, zabava "pijanstva i kiča" u punoj je snazi, "banket u Blitvi" traje li, traje... Baš kao i hrvatski Jurrasic park, gdje stari kadar postaje novi (mislim na ministre) i gdje izgleda nema previše uzbuđenja uoči prvosvibanjskog Maksimira ili neke druge lokacije...

Raos, Ivan, ne Predrag, pisao je o "prosjacima i sinovima"; prosjakâ se već nekako nađe; sinova, uglednih očeva, također.

Rukometaši "Badela 1862" već nekoliko sezona biju ljuti boj s "Barcelonom". Predsjednik zagrebačkih modrih najavljuje: Jedino se Zeus i njegova Hera mogu naljutiti pa da ne budemo na Olimpu!

I, za kraj: U Karlovcu (sjećam ga se po četirima rijekama i vlaku "Karleku", kao i po nogometašima Cvetković) održan šesti Popmedia festival, gdje je četverostruki laureat i ovogodišnji dobitnik gomile Crnih máčaka, Porina i ostalih egzotičnih životinja, zna se — Damir Urban. Bila je nazočna i Sanja Perić.

Lakersi potjerali Rodmana. Zar je već prošlo 19 godina od ubojstva Johna Lennona? Pjesme ostaju. Ostaje i Elvis Presley, Aretha Franklin, Frank Sinatra i Bob Dylan. Što nam još ostaje ili preostaje?

MIRKO KALANJ

>[SADRŽAJ]<


MARIJIN MJESEC

PLEMENITOJ MAJCI

Procvala je prva svibanjska ruža. Jutro ju je osulo bisernim kapima rose, koje sramežljiva sunčeva zraka polako ispija s drhtavih latica.

Zablistao novi dan u ljepoti buđenja, u zvižduku vjetra što nježno "češlja" travu i razlistalo drveće, zavirujući znatiželjno svuda oko sebe

* * *

Svibanj je mjesec koji nekako čudnovato utječe na mene, jer čini mi se kako tada postajem previše osjetljiva, kao da me svibanjska ljepota začara svojom postojanošću.

I srcem i dušom klanjam se Mariji, svibanjskoj kraljici, zagovornici mira i ljubavi, ženi koju poštujem i ljubim poput rođene majke.

Marija — majka nad majkama, Marija — neustrašiva i neutješna, Marija — radosna i žalosna, Marija — ponosna i vječna. Jer, nitko kao Marija nije tako hrabro nosio svoj križ kroz život na zemlji, i nitko kao Marija nije tako uzvišeno doživio svoje uznesenje na nebo.

U mislima je nosila Isusov križ, brisala mu krvave suze s lica, uzdisala i plakala zbog nepravde koja mu je učinjena. Majčino srce ispunjeno bolom bilo je probuđeno Njegovim uskrsnućem, spoznajom da njezin Jedinac sjedi s desne Ocu, da je s Ocem u slavi i da osobno doživljava kraljevstvo Božje, sve do susreta s njom, majkom Marijom.

Sve moje molitve večeras izgovorene, i one koje će mi zaspati na usnama zbog sna kojeg mi noć daruje, sve molitve upućene su Mariji, koja nas ljubi, koja nas ne ostavlja izgubljene i zalutale, koja nas hrabri kad se nađemo u bezizlaznoj situaciji.

Marija je moje vječno nadahnuće, moja tajna snaga, koja me vodi kroz život, koja mi daje sve dozrele plodove moga življenja. Zbog Marije želim biti dobra majka svojim sinovima, zbog Marije ću uvijek imati puno srce ljubavi i razumijevanja za svakoga, za sve koji me trebaju; bit ću ruka vodilja za sve one koji još nisu upoznali Mariju, najdražu Majku i njezina najdražeg Sina, Isusa Krista.

S krunicom u ruci stojim pred Marijom; molitve mi lagano teku s usana, a vani prolaze dani svibnja, nižu se jedan za drugim, potpuno ispunjeni Božjim blagoslovom, jer, klanjam se tebi, Majko, tebi, Marijo, tebi, Kraljice ljubavi i dobrote. Na usnama mi još drhti neizgovorena želja što srce je nosi, a bojim se suza i uzdaha boli što mi ne daju da dolazeće dane života živim u radosti, okrunjena Tvojom ljubavlju, Majko!

* * *

Već stoput sam poželjela u mislima da prestane rat na ovome svijetu, da se mržnja pretvori u rijeke ljubavi, da sva oružja svijeta postanu ugodna glazbala, koja će svirati samo pjesmu mira, da zli ljudi osjete strune ljubavi u sebi, da riječ rat izgubi zauvijek svoj smisao.

Marijo, ove svibanjske večeri, Tebi se obraćam: Dodirni svojom ljubavlju sva srca u kojima mržnja plete krvoločne planove, sva srca koja ne znaju što je ljubav, sva srca u kojima caruju sebičnost, pohlepa, razdor, licemjerje... Pokaži, Majko, da nas sve podjednako ljubiš, da nas Tvoj Sin želi neokaljane duše i čista srca, jednog dana u Susretu, tamo u kraljevstvu Božjem...

San će mi uskoro sklopiti oči, zaspat ću sretna s Tvojom molitvom na usnama, Marijo, ove svibanjske noći s još jačom i s gorljivom željom da pojedini ljudi na zemlji shvate da ih samo ljubav i dobrota mogu dovesti k Tebi i Tvome Sinu, u vječnost...

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

LJUBIMICA DUHA SVETOGA

ZALJUBLJENA ŽENA

Sjedila sam pored nje u crkvi i — ugledala njezine zaplakane oči. Poslije mise smo otišle na kavu. Rasplakala se... "Moj sin je ostao u Beogradu. Toliko mislim na njega... Kako je samo nesretan... Ne može dobiti posao zato što je Hrvat, nema stana; do sada se nekako snalazio sa svojim slikama; nije se ni oženio, a uskoro će navršiti trideset i tri godine... Što se sada s njim događa, sâm Bog zna" — jecala je...

Slušala sam je bez riječi. Jako dobro poznajem njezina sina, jer je bio moj učenik.

* * *

Majka moga bivšeg učenika odjednom mi je pomogla da shvatim kako se Isusova majka osjećala u vrijeme Muke, ali i tijekom cijelog Isusova javnog života... U Muci je s Njim, a sav ostali život provela je "u kutu, nikom na putu", daleko od Njegova javnog djelovanja, od Njegovih uspjeha, neuspjeha, susreta, čudesa... Uvijek u svom Nazaretu, uvijek spremna dočekati Ga i biti Mu utjehom, odmorom, društvom u kojem se osvježava, oživljava i skuplja snagu za sva hrvanja s javnim mnijenjem, s javnim uspjesima i neuspjesima, ali sama nikada nije bila glavna na pozornici, niti u glavnoj ulozi, osim onda kada su svi koji su ga voljeli, mrzili, dodvoravali mu se, ili ga se bojali — "zdimili" svatko na svoju stranu. S izuzetkom šačice žena i dva hrabra člana društvenog establismenta, koji su znali kako se suočiti i kako razgovarati s Pilatom.

Jednostavno je čudesno kako je Isusova majka zapravo malo prisutna u Bibliji, a kako je preobrazila kulturu, postala onom koju će "svi naraštaji zvati blažena", pa i ovaj naš, današnji. Tu je, sasvim sam sigurna, snaga njezine ljubavi, njezina iznimna odnosa s Duhom Svetim, čija je ona ljubimica bila i tada, ali je i sada. I upravo u tome, u činjenici da je ljubimica Duha Svetoga, vidim prekrasnost njezine osobnosti, koja omamljuje, koja zadivljuje, koja privlači one koji su jednostavna srca i dobre volje, ma iz kojeg naroda bili i ma iz koje kulture dolazili.

Prve dvije glave Lukina Evanđelja imaju više šarma, više ženstvenosti, više ljepote, više ljubavi, više Marijine duše, više privlačnosti Žene nego sva svjetska književnost, i više nego što "izžaruju" sve ostale žene Svetoga pisma, a ja sam sve sigurnija da ih je ispričala sama Gospa, da je ona, današnji novinari bi rekli, Lukin "pouzdani izvor"... koji je ljepotom i dobrotom "ozario" i "novinara", tj. "izvjestitelja". To se ponovilo u naše dane, kad je jedna engleska novinarka htjela napisati nešto o Majci Tereziji, pa je pošla u Indiju da sve "pomno ispita" — a vratila se kao njezina obožavateljica.

I Majka Terezija je, jer joj je Gospa uzor — ljubimica Duha Svetoga. A jer je ljubimica Duha Svetoga, i ona je bila, kao i Isusova majka — zaljubljena žena.

* * *

I toga sam postala svjesna ove godine, u Korizmi, dok sam, zbog gripe, kod kuće imala duhovnu obnovu od tjedan dana... Zapanjujuće je vidjeti da Gospa govori o najljepšem događaju, da govori na svadbi, da joj je stalo do ljudske i prijateljske radosti. Ali znakovito je da Luka ne donosi detalj da je ona pod križem, da taj detalj ne donose ni Matej, ni Marko, da ga donosi tek Ivan kao svjedok, kao sin i kao prijatelj. I bî mi jasno da je Marija postala nova Eva u doba Muke, kad je svu svoju ljubav, svu svoju vjeru, svu svoju bol skupila u jedno — biti jedno sa svojim Sinom, biti s Njim i biti tu zbog Njega i — šutjeti! Prva Eva sve je "uprskala" jer je "očijukala" sa Sotonom, mi bismo danas rekli: pregovarala s njim, pokušavala se nagoditi, odmjeriti svoju i njegovu pamet, svoju i Božju božanstvenost — u sve to uvukla je i svoga muža — i sve upropastila! I uvijek se to ponavlja — kad mimo Boga i mimo njegove volje želimo onima koje volimo osigurati nebo na zemlji, ili bar malo neba, ili bar malo zajedničkog neba i raja! Bilo da se radi o našem bratu, mužu, sinu, o našem kolegi, o našem ovom ili onom, ovoj ili onoj — čim mu želimo dobro mimo onoga što je Bog rekao i zapovjedio — sigurno mu štetimo; ali, još i te kako — štetimo i samima sebi. Nekada i nepovratno... Gospa se toj napasti, u potpunom predanju Bogu i u potpunoj šutnji i molitvi, u potpunosti oduprla... I — doživjela je da joj Sin umre, ali i da uskrsne, da uzađe na nebo, da pošalje Duha Svetoga i da nam Duh Sveti i sad pokaže kako ćemo biti njegove ljubimice — prihvaćati Božje putove i poniženja, križeve i neizvjesnosti onako kako je to Gospa činila. Pogotovo kako je postupala u najbolnijim trenucima Svojega Sina.

* * *

To sam rekla majci svoga učenika. Mudrost svijeta je suprotnost mudrosti Božjoj i zašto je njezin sin sad posve sâm u Beogradu, a kao Hrvatu možemo zamisliti kako mu je, i zašto su mnogi drugi sinovi morali izginuti po tolikim mjestima Hrvatske, pa i vršnjaci njezina sina, zna Bog, a mi moramo vjerovati Njegovoj mudrosti. I rekla sam joj neka pogleda Gospine oči i neka se ogleda u njezinu pogledu. I shvatit će koliko je Gospa razumije i koliko je voli. Da i nju i njezina sina voli danas više nego jučer, a manje nego sutra. Jer je ona sad uz njezina Sina, kao nekada uz Isusa, pod križem. Povjerovala je... I sad i ona Gospu voli srcem zaljubljene žene, kojoj je na prvom mjestu volja Božja, i u njezinom i u životu njezina sina.

Evo, kako je sve jednostavno kad se gleda očima jednostavne službenice Gospodnje, ljubimice Duha Svetoga, moga životnog uzora i moga životnog izbora... zaljubljene žene.

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

GREGORIJANSKI KORAL I CRKVENI ROCK

USKRS-FEST '99

Pjesma i glazba te su večeri, 17. travnja, odjekivale iz dvorane zagrebačkoga Studentskoga centra. Kao i oduševljena podrška publike, koja se stisnula u prostoru zaista premalom za toliko slušateljstvo. Riječ je, naravno, o "Uskrs-festu ’99" — za sada jedinom festivalu duhovne glazbe u nas.

I ove godine imali smo prilike poslušati izvedbe mladih glazbenika iz gotovo svih krajeva Hrvatske, koji očito iz godine u godinu sve više napreduju u kakvoći glazbenog izričaja, ali i u njegovoj raznovrsnosti. To je dokazala i neodlučnost žirija u odabiru najboljih skladbi, te dodjeljivanje triju dodatnih nagrada. Za informaciju onima koji još ne znaju: Prvo mjesto osvojio je Čedo Antolić, drugo skupina "Novo doba", treće mladi župe Blažene Djevice Marije iz Zadra, a nagradno snimanje u tonskom studiju Hrvatskog radija i televizije, kao i prva trojka, dobile su i skupine: "Kefa", "Navještenje" i "Fides".

* * *

No, na ovogodišnjem "Uskrs-festu" imali smo prilike čuti i vidjeti i nastup, kako ga je voditelj nazvao — kontroverznog — dominikanca o. Ante Bobaša. Kontroverzan ili ne, njegov se nastup svakako dojmio svih nazočnih. Zapravo, mnogi kažu da je bio pravo osvježenje večeri, premda je, kako smo rekli, ove godine konkurencija bila prilično jaka. Zašto?

U našoj je sredini zaista pomalo čudno vidjeti jednog svećenika s tako "ekstremnim" glazbenim ukusom, i još k tome da ga tako pokazuje u javnosti. Ne čudi, stoga, što ga mnogi smatraju kontroverznim, ili se pomalo zgražaju nad tako smjelim glazbenim pothvatima. Možda je čudno, ali svakako ima odjeka među mladima i ubire njihove simpatije. Premda nisam glazbeni kritičar, smatram da je njegov pristup glazbi, i mladima kroz glazbu, hvalevrijedan i mogao bi poslužiti kao uzor mnogima. Naravno, pritom ne mislim da bi svi dušobrižnici trebali naviještati evanđelje s gitarom u ruci, nego mislim na njegovo shvaćanje današnjeg trenutka i današnje mladeži. Danas više nije potrebno "probijati led" sa suvremenom duhovnom glazbom, jer ta glazba već na misama za mlade puni crkve i vrlo često stvara čvrste zajednice mladih vjernika koji se okupljaju na župnim susretima i na pjevanju. Ali premda je to tako očito, izgleda da još nije svima doprlo do svijesti.

* * *

Nedavno je u jednom listu objavljen članak upravo o o. Anti Bobašu i o liturgijskoj glazbi. Iako živimo na kraju 20. stoljeća, tekstopisac se, među ostalim, vrlo žustro založio za vraćanje gregorijanskog korala u liturgiju i za izbacivanje "sotonske" rock-glazbe, koja se u jednom svom obliku uspjela "uvući i u Crkvu". Da bi sve bilo još čudnije, časopis je namijenjen mladima. Nemam apsolutno ništa protiv gregorijanskog korala, kao, naravno, niti protiv autora navedenog teksta, ali jednostavno ne mogu ne osvrnuti se na takve tvrdnje.

Poznato je da je glazba od najdavnijih vremena sastavni dio čovjekova života. Ta se glazba, kao dio kulture ljudskog društva, s vremenom razvijala, mijenjala, nadograđivala, stvarala. Svako vrijeme ima svoju "glazbu", a rock-glazba je svakako glazba koja je obilježila ovo stoljeće. I mnoge generacije koje su uz nju odrastale.

Evanđelje, kao i njegove poruke, nasuprot tome, nepromjenjivo je, ali načini naviještanja Božje riječi trebali bi biti prilagođeni vremenu u kojemu živimo. To se ne odnosi samo na glazbu. Uzmimo kao primjer tehnička dostignuća — korištenje kompjutera i Interneta. Sve je više crkvenih i vjerskih web stranica na "mreži koja povezuje svijet". Ako to usporedimo s ranije navedenim tvrdnjama o suvremenoj glazbi, Crkva bi dakle trebala odbaciti tehnički novitet koji je "obuzeo" svijet, a koji, među ostalim, nudi i negativne i nemoralne sadržaje, ali i neslućene mogućnosti u širenju Božje riječi.

U evangelizaciji je, kao i u svemu ostalome, potrebno slijediti tijek vremena i nastojati promicati Božju riječ na način blizak suvremenom čovjeku. Da to bude moguće, potrebno je privući pažnju "slušateljâ". To se odnosi i na glazbu. Osobito kad je u pitanju pristup mladima.

Dovoljno je da malo prelistamo časopise za mlade, da "prisluhnemo" razgovor u skupini srednjoškolaca, ili da samo uključimo radio, pa da shvatimo koliki su utjecaj i važnost glazbe za jednu mladu osobu. Svatko najbolje razumije svoj jezik; tako i mladi radije poslušaju riječi koje su im upućene na njihovom "jeziku", a isto tako i sami radije govore sebi svojstevnim "jezikom".

* * *

Nadajmo se da će se i u nas, osim "Uskrs-festa", razviti i drugi načini približavanja suvremene duhovne glazbe slušateljstvu (poznati su već mjesečni koncerti duhove glazbe u zagrebačkoj diskoteci "Best", koji u početku, iskreno rečeno, i nisu bili previše posjećivani, ali s vremenom su zadobili svoju publiku), kao i da će se naći još puno "Bobaša" i njemu sličnih, koji će glazbi i mladima pristupati s puno duha i volje. Svatko, naravno, ima vlastiti glazbeni ukus i svatko ima na njega pravo. A svaka je glazba pozitivna ako u sebi nosi pozitivnu poruku. Zato treba napraviti mjesta i "skinuti kapu" onima koji tu poruku nastoje prenijeti i svojim glazbenim umijećem, jer to u današnjem vremenu nije nimalo lako.

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S POMOĆNIM BISKUPOM ĐAKOVAČKE I SRIJEMSKE BISKUPIJE MONS. ĐUROM GAŠPAROVIĆEM

NOVA ZARUČNICA DUHA SVETOGA

Kad je, tijekom Uskrsnog tjedna, u hrvatskim medijima objavljena vijest da je pomoćni biskup Đakovačke i srijemske biskupije mons. Đuro Gašparović zatočen u Srbiji, tj. da mu je onemogućen povratak u Hrvatsku jer je vojni obveznik, javnost je bila ogorčena ovim, kako se to doživljavalo, ponižavanjem hrvatskoga crkvenog dostojanstvenika.

S druge strane, nikome nije svejedno gledati scene koje nam iz dana u dan donose i domaći i svjetski mediji iz susjedne države — kako iz Srbije, tako i s Kosova... tako prepoznatljive.

Đakovačka i srijemska biskupija je i s ove i s one strane Dunava. Redovnička zajednica Milosrdnih sestara Sv. Križa, koja ima svoje sjedište u Đakovu, ima svoje sestre i na Kosovu; u Zemunu, na prostoru ove biskupije, djeluju Sestre milosrdnice sv. Vinka; tako je ova biskupija, nakon vrlo kratkog predaha, postala ishodište tjeskobe i zabrinutosti, molitve i nade, ali — i svjedočanstvo međusobne ljubavi Božje i hrvatskog naroda, kao i drugih naroda Katoličke crkve, te vjere u pobjedu dobra, istine i pravde.

Nakon samo dvije godine, u posve novim okolnostima, na mnogo načina dramatičnim, razgovaramo s mons. Đurom Gašparovićem, nakon njegova povratka iz Srijema.

* Kako ste se osjećali tijekom svog zatočeništva u Srbiji?

— Nije to bilo zatočeništvo; u hrvatskim medijima je sve to bilo krivo interpretirano. Ja sam, kao što su uvijek do sada to rado činili i biskup Ćiril Kos, i biskup Marin Srakić, pa i u najtežim ratnim godinama, na Veliki četvrtak poslijepodne otišao u Srijem u pohod katoličkim vjernicima, gdje sam vodio obrede Velikog tjedna i služio sv. mise po različitim župama. Planirao sam se vratiti na Uskrsni ponedjeljak. U međuvremenu je objavljeno ratno stanje u SR Jugoslaviji, a kako sam ja jugoslavenski državljanin, imam i jugoslavensku putovnicu, kao vojnom obvezniku nije mi dopušten izlaz iz zemlje. Ja sam se obratio Ministarstvu za odnose s vjerskim zajednicama i oni su me poslali na neko drugo mjesto. Dakle, ni oni nisu znali tko je nadležan za rješavanje ovog problema, pa sam tako išao od ureda do ureda, od telefona do telefona, dok na kraju nisam dobio dozvolu Ministarstva obrane da smijem napustiti zemlju radi organiziranja humanitarne pomoći. Bio je to ujedno i prst Božji koji mi je omogućio obići i druge župe, koje nisam dospio obići do Uskrsnog ponedjeljka.

* Možete li usporediti Uskrs 1991. u Hrvatskoj i Vaš Uskrs 1999.?

— Teško je bilo zamisliti 1991. ovo što se danas događa, pogotovo jer smo svi očekivali i molili se: "Ne ponovilo se! Nigdje i nikome!" Nadali smo se da nitko neće morati iskusiti ono što smo mi iskusili tijekom Domovinskog rata. Granice su konačno stabilne, mir je uspostavljen i nadali smo se mirnim vremenima i s ove i s druge strane.

* Možete li usporediti ovo iskustvo Crkve u kojoj su Vukovar, Aljmaš, Ilok i rijeka prognanika koji još nisu povratnici, u kojoj su tolike crkve još porušene i ratne rane nezacijeljene, s krajem 1. stoljeća Crkve?

— To se može reći za nekoliko posljednjih godina, ne zato što je bilo progonstvo Crkve, nego zato što Crkva, kao i na kraju prvog stoljeća, želi živjeti, želi rasti, jer su se u posljednje vrijeme, što je uvijek nakon ratova poznato, u ljude počeli uvlačiti tjeskoba, neizvjesnost, zatvaranje u sebe i strah od nečega. A Crkva koja se okupljala tijekom Domovinskog rata živjela je od zajedništva, od zajedničke molitve i od krunice. Ona je učvršćivala vojnike u obrani Domovine i bila je ishodište jedinstva hrvatskog naroda. Sjećam se, tada sam bio u Rimu, mi smo se okupljali i zajedno molili za svoju domovinu. To se sada vidi u Srijemu — ljudi se okupljaju, mole se, jer osjećaju da su kad se mole zajedno, kad mole jedni za druge, jači i da se mogu moliti za rješenje cijele ove situacije. Znaju da se trebaju moliti i za svoje progonitelje, kako nas Isus uči.

* Na Veliki četvrtak biskup Marin Srakić je rekao svećenicima da su oči cijele Crkve uperene na ovu biskupiju, jer je upravo Đakovačka i srijemska biskupija prva u Hrvatskoj pokrenula nešto zaista znakovito nakon ratnih strahota — Sinodu... Možemo li reći da je Sinoda plod mučeništva bezbrojnih žrtava Domovinskog rata, ako, recimo, staricu iz Vukovara sada kći identificira samo po krunici? Je li plod žrtava Ovčare, ali i nadahnuća Duha Svetoga, začetak nečega novog, što će biti obogaćenje za cijelu Crkvu?

— Sinoda je u prvom redu ispitivanje Crkve o samoj sebi. Crkva se pita: "Što si sada, u ovom trenutku?" Ona ne gleda toliko na prošlost, nego se ispituje: "Gdje si sada? Što si sada?" Ona treba ispitati sve svoje dobre i loše strane, sve pozitivne i negativne činjenice, a pogotovo je to pitanje bilo izazvano padom komunizma. Sada, u ovom trenutku, mi trebamo s Duhom Svetim vidjeti kako Crkvu usmjeriti, što je vizija Crkve na ovim prostorima, u ovoj biskupiji, koja je bila najviše pogođena ratom, najviše je bilo prognanika i izbjeglica, najviše uništenih crkava, nekoliko godina biskupija je bila podijeljena u tri dijela: onaj okupirani, koji je potom bio pod upravom UN-a, te slobodni i srijemski, koji je u drugoj državi. Sigurno su prava pitanja: "Što smo sada? Gdje smo mi to? Gdje smo u svom rastu? U kršćanskom pastoralu? Kako krenuti naprijed?" Zato moramo krenuti od baze, od kršćanskog puka, od prognaničkih župa, od iskustva njihovih vjernika.

* Je li u rad Sinode uključena i Srijemska biskupija?

— Svakako. I to vrlo duboko, jer Crkva u Srijemu ima što reći. Tamo su prilike, i pastoralne i katehetske, sasvim drugačije od ovih u Hrvatskoj. Njihovi članovi ravnopravno sudjeluju u radu Sinode, a svećenici sudjeluju u pripremnom povjerenstvu.

* Na žalost, moramo se suočiti i s činjenicom problema mladih ljudi, pa i vjernikâ, pogotovo ovdje, u Đakovu: droga, nasilje, poremećene vrednote (mlade po najnovijim anketama najviše zanimaju bogatstvo i lagodan život), psovka... i sve to nakon gotovo jednog desetljeća sustavnog podučavanja vjeronauka u školama. Što Sinoda radi za mlade, koji su, kako se to voli reći, budućnost Crkve?

— Mladi nisu samo budućnost Crkve, oni su i njezina sadašnjost. S obzirom da će oni biti nositelji Crkve u sljedeće tisućljeće, mislim da je važno njima se otvoriti. Otvoriti im vrata župa, vrata naših crkava, da počnu Crkvu doživljavati kao svoju. Mi im pružamo i nešto pastoralnoga, i nešto katehetskoga, ali oni su ti koji se trebaju otvoriti Duhu Svetomu i on će ih izgrađivati tako da budu primjer drugima. U Srijemu imamo susrete mladih, na nekima ih bude i po dvije stotine, pa i dvije stotine i pedeset. Tu dolaze čak i pravoslavni. Oni očekuju da će tu nešto naći, a mi im nastojimo ponuditi bogatstvo kršćanske poruke, liturgije i zajedništva. Oni dolaze i Crkva ih treba slušati s više pozornosti.

* Sveti Otac ne prestaje pozivati vjernike na molitvu za mir. I sâm moli "Kraljicu mira" da izmoli mir ovom "trusnom" području europskog kontinenta i susretu europskih civilizacija. Možemo li, sukladno tome, reći da je Sinoda ove biskupije mjesto rađanja nove Crkve, "nove Zaručnice", koja je spremna rasti u vjeri, kao što je bila spremna rasti Isusova majka?

— Sigurno. Marija uvijek sve vodi prema svome Sinu, a na tom putu Crkva raste u vjeri, kao što je Marija rasla u vjeri cijeloga svog života. Bilo je pitanja koja joj nisu bila jasna. Recimo, već kod Navještenja netko bi drugi pao pred tim silnim teretom i zadatkom i odustao bi od svega kad bi vidio što ga čeka, ali — ona je to prihvatila. I ona se, na neki način, usavršavala i pripremala da bi mogla pod križem darovati svoga Sina i prihvatiti volju Božju baš u tim, najtežim, trenucima. Sinoda svakako i u njoj gleda uzor Crkve i uzor vjernice, Majke koja želi da se njezina djeca okupljaju. Ona nam pokazuje kako se treba otvoriti Duhu Svetome.

* Možemo li reći da je Gospa ljubimica Duha Svetoga?

— Svakako! Ne bi Duh Sveti nekoga samo tako izabrao! Ona je bila spremna, otvorena Duhu; to se sigurno vidjelo. Sjetimo se krizmi ovih dana: Kad vidite kako djeca proživljavaju sâm sakramenat, kad vidite tu radost i kad vidite kako Duh Sveti silazi u nečiju dušu, tu se moraju osjetiti — radost, mir, ljubav...

* Rečeno je da Sinodi nije određenog trajanja? Možemo li put Sinode nazvati putem u Emaus?

— Mi idemo s Kristom i čekamo. Ne znamo udaljenost i ne znamo gdje će se On, i kada, zaustaviti. Sinoda ne mora završiti za godinu, ili dvije, nego onda kad osjetimo da preporod dolazi iznutra, iz baze, iz vjerničkog puka, iz naroda Božjega. Vjerujem da su vjernici, svećenici i biskupi otvoreni Duhu Svetome, a on vodi Crkvu, on vodi biskupe, on vodi svećenike, on vodi vjernike, on puše gdje hoće i kako hoće; rekao bih da on puše sa svih strana, samo treba osjetiti ga i prepustiti se njegovu djelovanju i njegovu dahu. Po njemu Sinoda mora uspjeti. Ona se može i prekinuti, ako ne bude donosila svoje plodove, ali to onda znači da su se malo zauzeli svećenici, da su se malo zauzeli vjernici; to pak znači da je Sinoda propala. Sinodu vodi Duh Sveti i mi smo sigurni u njegovo vodstvo i završit će kad on, Duh Sveti, to bude htio i kad to bude pokazao.

* U Marijinom smo mjesecu, i iz dana u dan u — drugačijem vremenu... U mjesecu smo i u biskupiji u kojoj, Sinodom, na izniman način živi Duh Sveti... Duh Božji je duh Ljubavi... Može li se reći da je Marija, Isusova majka i nova Eva — zaljubljena žena?

— Ona to svakako jest. I sama je to govorila, tako da se to iz njezinih riječi može zaključiti, a to se sigurno vidi i iz njezina života. Svibanj je vrijeme kad se kršćanski život rascvjetava, a mi želimo da se po Sinodi život u biskupiji rascvjeta onako kako se rascvjetao i Marijin život, da se preobrazimo, da olakšamo i sebi i drugima, da s Marijom i po Mariji slavimo Isusa, jedinoga Sina Božjega. Marija nikada nije rekla: "Slavite mene!". Svaki njezin čin je usmjeren na Isusa Krista, a onda — On nju proslavlja i daje nam jeza Majku.

Želio bih da tako i naša Crkva raste, da prestanu sve opasnosti i da puninom Duha Svetoga nadvladamo strah od neizvjesnosti i od budućnosti, da nadvladamo krize koje se mogu dogoditi svakom vjerniku i svakom čovjeku. Molimo da se faraonu naših dana otvori duša, da se svi problemi i tjeskobe riješe mirnim putem; Crkva je tu da vrši svoju ulogu i svoje poslanje služenja narodu, a za odgovorne može moliti da budu otvoreni Duhu Božjemu.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


MARIJIN MJESEC

RAZGOVOR S FRA ANTOM GAŠPARIĆEM, VODITELJEM "VOJSKE BEZGREŠNE"

SAV MARIJIN

U Marijinu mjesecu čitateljima "Veritasa" predstavljamo pokret "Vojska Bezgreše", udrugu osobitih štovatelja Majke Božje. Pokret je osnovao sv. Maksimilijan Kolbe (1894-1941), poljski franjevac konventualac, veliki štovatelj Bezgrešne Djevice Marije. Svoje propovijedanje i evanđeoski rad zapečatio je mučeništvom u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. Umro je kao dragovoljac u bunkeru gladi, da bi od sigurne smrti spasio jednoga oca obitelji.

Za razgovor smo zamolili fra Antu Gašparića, hrvatskog franjevca konventualca, koji već deset godina vodi hrvatski ogranak pokreta "Vojska Bezgrešne". Njegov rad, kao i rad i molitve više od 22.000 članova ovog pokreta veoma su tihi, ali zato ništa manje djelotvorni.

* Koji su razlozi Kolbeove osobite pobožnosti prema Mariji?

— Za Kolbeovu pobožnost prema Mariji bio je presudan jedan doživljaj iz djetinjstva, koji je uslijedio nakon što ga je majka ukorila jer je napravio neku "psinu" u kući. Majka ga je dobro "isprašila" i zabrinuto mu rekla: "Što će biti od tebe, sinko?" Mali je otišao najprije pred Gospin oltarić u kući i molio je za oproštenje. Kasnije, u crkvi je to isto on pitao Mariju: "Što će biti od mene?" Gospa mu se ukazala, ponudivši mu dvije krune: bijelu i crvenu. Mali Kolbe je htio uzeti obje, a one označavaju djevičansku čistoću i mučeništvo. Tu svoju veliku tajnu povjerio je samo svojoj majci.

* Bezgrešna je, znači, već od njegova djetinjstva s njim imala posebne planove...

Da... Drugi značajan događaj zbio se za vrijeme Kolbeova studija teologije. Upalio mu se i zagnoio kažiprst. Liječnik je pregledao prst i predložio amputaciju, jer je i kost bila zatrovana. Kolbe se obratio svom odgojitelju, a ovaj mu je dao blagoslovljenu lurdsku vodu da u njoj ispere prst i da se s pouzdanom molitvi povjeri Gospi. Već sutradan isti liječnik je rekao da prst ne treba rezati, a za nekoliko dana prst je bio potpuno zdrav. Možda može izgledati nevažno, ali treba znati da je tada jedan od uvjeta za ređenje bio i taj da kandidat za svećeničko ređenje mora imati kažiprste i palce. Dakle, Gospa Lurdska mu je pomogla da bi mogao biti zaređen za svećenika. Od tada Maksimilijan na poseban način štuje Bezgrešnu i ima bezgranično pouzdanje u njezinu snagu. Ukazanje Bezgrešne u Lurdu bilo mu je nadahnuće da uz Gospinu pomoć započne borbu protiv masonerije i protiv svih neprijatelja Boga i Crkve. Znao je da je Gospa prije 75 godina obratila slavnoga Ratisbonea, pa je bio uvjeren da može obratiti i sve druge bezbošce.

* Kada je nastao Pokret i što je Maksimilijana potaknulo na osnivanje "Vojske Bezgrešne"?

— Pokret je nastao u Rimu, 16. listopada 1917. Maksimilijan je još studirao i nije još bio zaređen za svećenika. Nakon puno molitve i razmišljanja odlučio je osnovati pokret "Militia Immaculatae" — "Vojska Bezgrešne". Povjerio je svoju ideju šestorici svojih prijatelja, koji su ujedno i suosnivači pokreta. Cilj im je bio i ostao širiti slavu Božju, pridobivajući sve ljude za Boga uz pomoć Bezgrešne. Prvi uvjet za to je vlastita posveta Djevici i pravi kršćanski život s tim u skladu.

* Kako se Pokret širio?

— U klerikatu u Rimu posvetu Begrešnoj živio je najprije samo uski krug Maksimilijanovih suradnika. Kada je postao svećenik, te pošto se vratio u Poljsku, najprije je pridobio magistra, a onda i klerike, i tako se pokret počeo širiti. Uskoro je razrađen sam ustroj Pokreta, od mjesnih, preko regionalnih i nacionalnih razina, pa sve do međunarodnog središta "Vojske Bezgrešne", koje se nalazi u Rimu. Pokret danas u cijelom svijetu ima oko četiri milijuna članova.

* Kada se u nas počeo širiti pokret "Vojska Bezgrešne"?

— Prije drugoga svjetskog rata. Pokojni fra Ambroz Vlahov pokrenuo je i potaknuo pobožnost preko glasila "Svetište sv. Antuna Padovanskoga". Ne zna se koliko je tada bilo članova, ali neki tad upisani članovi su mi se javljali i tražili medaljice ili materijale o Bezgrešnoj ili o Pokretu.

* Koliko sada u Hrvatskoj ima članova?

— Oko 22.000 u Hrvatskoj i u BiH. Ima nešto naših ljudi koji su članovi, a nalaze se ili rade u europskim zemljama, ali ima i onih koji su u Australiji ili u Americi. Povremeno se dopisujem i s njima.

* Koje su dužnosti članova?

— Obveza im je živjeti svoju posvetu Bezgrešnoj, moliti bar jednom dnevno molitivu "O, Marijo, bez grijeha začeta..." i nositi uza se čudotvornu medaljicu Majke Božje. Dužnost im je i širiti pobožnost prema Bezgrešnoj, propagirati katolički tisak i dijeliti medaljice onima koji se žele posvetiti Bezgrešnoj Djevici Mariji.

* Jesu li članovi angažirani i na karitativnom planu?

— Članovi najviše mole za naše biskupe, za svećenike i za zvanja. Neki su uključeni u rad karitativnih i socijalnih ustanova ili pomažu u radu s ovisnicima i s bolesnicima. Djelatnost članova inače nije strogo propisana, nego se više prepušta inicijativi pojedinaca.

* Kako je kod nas Pokret ustrojen?

— Nedavno je odobren novi statut i Sveta Stolica je pokret priznala kao javnu međunarodnu udrugu vjernika. Kod nas je "Vojska Bezgrešne" službeno osnovana na provincijskoj razini, a to je sada ujedno i nacionalno središte pokreta. U budućnosti trebat će stvoriti regionalna i mjesna središta, pa će biti lakše raditi i usklađivati aktivnosti i programe.

* Što bi trebalo poboljšati na organizacijskom planu?

— Bilo bi dobro da imamo neku kuću u kojoj bismo imali na raspolaganju ono što nam je potrebno za rad, da možemo imati jedan stalni ured u kojemu bismo mogli biti lakše dostupni svima koji su zainteresirani za ovaj pokret.

* Od kada ste Vi voditelj naše "Vojske Bezgrešne"?

— Od 1989. i neprekidno sve do sada. Punih deset godina! Već prije nego sam preuzeo službu voditelja Pokreta, naravno u suglasnosti s ministrom provincijalom, započeo sam jaču promidžbu preko našega vjerskog tiska. I za vrijeme komunizma uspijevali smo širiti pobožnost i posvećenje Bezgrešnoj, iako to nije bilo bezopasno.

* Poput sv. Maksimilijana, koji se rado koristio medijima za širenje pobožnosti prema Mariji, i Vi ste pokrenuli list "Apostol Bezgrešne"...

— List je pokrenut 1994. godine. Naklada mu je 8.000 primjeraka, a zasad izlazi povremeno. List se dijeli besplatno članovima i drugima koji su zainteresirani, a troškove pokrivamo dragovoljnim prilozima.

* Što Bezgrešna danas znači vjernicima?

— Prema pismima koja stalno dobivam, mogu zaključiti, a to i sami ljudi pišu, da s primanjem medaljice Bezgrešne Djevice Marije, odnosno s početkom molitve i pouzdanja u Gospu, u mnogim obiteljima ili u životima pojedinaca započinje novi život. Jedna majka piše da je njezina kći dobila medaljicu i da su njezine molitve Mariji promijenile njihove odnose u braku i u obitelji. Muž i ona su se crkveno vjenčali i primili druge sakramente, redovito idu crkvu i postali su i oni članovi "Vojske Bezgrešne".

* Medaljica se ne nosi kao neki fetiš...

— Ne, nikako, nego je simbol pouzdanja, molitve i štovanja Bezgrešne. Čovjeku uvijek treba nešto konkretno, vidljivo i opipljivo da bi lakše mogao razumjeti, prihvatiti i zavoljeti ono što je nadnaravno, što je Božje.

— Pristupaju li u "Vojsku Bezgrešne" češće cijele obitelji ili pojedinici?

* Ima i jednoga i drugoga. Jedna muslimanka mi je pisala da je njezin muž, katolik, dobio medaljicu, ali i ona je osjetila plodove njegovih molitava, pa je poticala i djecu da se mole i da uza se nose čudotvornu medaljicu Bezgrešne.

* Je li Bezgrešna, u ovom vremenu seksizma, izazov mladima, ili je prezahtjevna?

— Mladi, po uzoru na Bezgrešnu, pokušavaju živjeti čisto i trude se promijeniti svoj život kada uvide u čemu griješe. Neki daju dobre i jasne znakove promjena: odlaze u sjemeništa i u samostane; ali ima među njima i dobrih bračnih drugova i pravih kršćanskih roditelja, što je jako važno za Crkvu i za društvo, jer će te osobe dobro odgajati i svoju djecu. Među onima koji su već davno postali članovi "Vojske Bezgrešne" danas ima dosta svećenika, redovnika i redovnica, pa i oni šire pobožnost prema Bezgrešnoj.

* Je li u sjemeništima i klerikatima rašireno štovanje Begrešne?

— Osim sjemeništaraca i klerika franjevaca konventualaca, članovi "Vojske Bezgrešne" su sjemeništarci iz Sinja i iz Zadra, te pokoji bogoslov, a tako i kandidatice časnih sestara.

* Ima li dovoljno suradnika na polju širenja ove pobožnosti?

— Ima ih, ali ne baš dovoljno. Nekoliko nastavnika i profesora upisali su više stotina mladih u Pokret. Da su svi odgojitelji i nastavnici tako aktivni kao oni, Pokret bi bio još daleko rašireniji i brojniji. Ja, inače, jedva stižem odgovarati na pisma članova i na dopise onih koji traže rješenje nekoga svojeg problema. Mnogi mi pišu da im pošaljem tiskane materijale kako bi bolje upoznali Bezgrešnu i sâm Pokret.

* Koja su naješća pitanja?

— Obiteljski problemi su najčešći... Ne znaju kako bi ispravno postupili kada su pritisnuti nekim problemom, pa pitaju za savjet. Ja nastojim najprije razumjeti problem, a onda pokušam dati neke upute za kršćanski život. Mnogi mi poslije zahvaljuju, iako su i oni, kao i ja, svjesni da je Bezgrešna ona koja je posredovala i koja je pomogla da se riješi neki obiteljski sukob ili problem.

* Na kraju, želite li uputiti poziv ili neku poruku svim članovima Pokreta i čitateljima "Veritasa"?

— Svakako! S približavanjem Velikoga jubileja kršćanstva potaknuo bih sve članove, ali i one koji to još nisu, da se preko Bezgrešne nastoje još više posvetiti i približiti Bogu. Bezgrešna je uzor pravoga kršćanskog života i ona pomaže svakome čovjeku, svim ljudima dobre volje, da se njihova iskrena i ispravna nastojanja ostvare. To je svojim životom i plodnim radom, a i svetom smrću i ljubavi prema bratu čovjeku, dokazao i sv. Maksimilijan Kolbe.

* * *

Čitatelje koje ovaj razgovor potakne na razmišljanje ili na veću pobožnost prema Gospi, molimo da se obrate fra Anti Gašpariću, na adresu:
Centar "Vojske Bezgrešne"
Franjevačka 6
42220 Novi Marof
Tel. (042) 611-113

Razgovarao: MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET...

KOLIJEVKA PROROKA NOVOG DOBA

TEOZOFIJA

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

Priprava za Novo doba odigrava se na svim razinama među kojima, prema nekim autorima, posebnu ulogu igraju autoritet Crkve (otud napadi na papinstvo, dogme i celibat), masonska bratstva, te područje odgoja i obrazovanja. Pokret Novog doba očito poprima sve jasnije konture prave religije, filozofije i znanosti, predstavljajući se najprije kao alternativa, a potom i kao zamjena postojećeg poretka. Kao što pretendira na svoj "Vatikan", religija Novog doba očekuje i svoga "papu", nekog religioznog (i političkog?!) vođu u osobi Gospoda Maitreye, koji se, prema mišljenju pripadnika Novog doba, još nije javno očitovao, ali je već među nama. Tvrde da je on osoba koju kršćani nazivaju Kristom, Židovi Mesijom, budisti Petim Budom, hindusi Krišnom, a muslimani ga zovu Imam Mahdi.

* * *

Gornje ideje ni po čemu nisu nove, nego su samo "podgrijane". Korijen im je u starim ezoterijskim i hermetičkim društvima i organizacijama, među kojima teozofiji i antropozofiji pripada istaknuto mjesto.

Izostavivši njegove prapočetke, koji navodno sežu u treće stoljeće, sve do Ammoniusa Sacchusa, filozofa i Plotinovog učitelja, Teozofsko društvo, danas već planetarnog karaktera, okultno-magijsko-spiritističkih vibracija, životno je djelo velikih medija i okultista: Ruskinje Helene Petrovne Blavatsky (skraćeno: H. P. B.) (1831-1891.), irskog spiritista Williama Quana Judgea (1851-1896) i pukovnika Henrya Steela Olcoltta (1832-1907) uz desetak drugih pionira duhovnosti Novog doba. Olcoltt je bio i prvi predsjednik Teozofskog društva, sa sjedištem u Adyaru (Indija). Kao najbliži suradnik H. P. B., on je u svom dnevniku zapisao: "Nitko je nije poznavao tako intimno kao ja... Razni Mahatme, kada su mi pisali o gđi H. P. B. i njezinom tijelu, govorili su o tom tijelu kao o nekoj ljusci, koju je zaposjeo jedan od njih."

Postoje i druga mjesta koja neoborivo potvrđuju da je H. P. B. bila medij raznih duhova, s kojima je stupila u kontakt bavljenjem magijom. Ne govori li već za sebe puno i činjenica da su članci, upute i komentari H. P. Blawatsky objavljivani u časopisima "Lucifer" i "Path" (Put)?! Madame Blavatsky od najranijeg djetinjstva boravi u društvu onostranih bića. Oni su joj se pokoravali i bili joj na usluzi cijelog života. "Kad sam pisala ‘Izidu’, činila sam to tako lako da to sigurno nije bio napor, nego užitak… Zato jer mi je netko tko zna sve diktirao... Živim okružena vizijama, otvorenih očiju. Neprekidno je vidim preda mnom (Izidu — op. J. B.), i ona mi otkriva tajna značenja njezinih davno izgubljenih tajni. Zadržavam dah i jedva vjerujem svojim čulima."

Isto potvrđuje i očevidac, pukovnik Olcoltt: "Pero joj je marljivo pisalo, a onda bi iznenada stala, zagledala se u prostor praznim pogledom vidovnjaka, skratila pogled, kao da gleda u nešto nevidljivo u zraku ispred nje, i počela prepisivati na papir ono što je vidjela. (…) Sjećam se dva slučaja kada sam i ja mogao vidjeti i uzeti u ruke knjige iz čijih je astralnih duplikata ona kopirala citate."

Blavatskyjeva je svoje neobične "sposobnosti" naslijedila već od svojih predaka. Na štetu duša, danas se nerijetko zanemaruje činjenica da i postoji izvjestan broj ljudi koji podnose duhovne presije što su im ih nanijeli njihovi preci svojim neurednim životom ili bavljenjem nekom od okultnih praksi...

Iz djela "Crtice iz života H. P. Blavatsky" donosimo detalj s krštenja nje kao djevojčice: "Kumovi su se nalazili baš u aktu odricanja od zla i od sviju njegovih djela, kada su opazili, da je plamen svijeće djeteta zahvatio odijelo svećenika i siromašnom starom gospodinu nanio strašne opekotine." I dalje: "Njezine dadilje… bile su uvjerene da Helena ima veze s onim nevidljivim." Prilikom igre Blavatskyjeva je hipnotizirala djecu; jedno se dijete tako i utopilo. Svoje odnose s "nevidljivim pomagačima" Blavatskyjeva je svjesno produbljivala. S tom svrhom putuje svijetom i susreće znamenite okultiste, koji je upućuju u mnoga tajna umijeća. U Kairu je jedan fakir upućuje u tajne crne magije i posvećuje je kultu Izide. U Parizu se upoznaje s Mesmerovim magnetizmom. Proučava voodu i haićansku magiju.

"Helena je širila užas oko sebe." (J. Bergier) "Neka misteriozna vatra joj je palila cigarete." (M. Monestier) Prima misteriozne posjete, kontaktira s misterioznih "sedam tibetanskih majstora" (godine 1851. susreće u Londonu svoga učitelja, a 1868. skupa s njim pohađa Tibet), koji joj daju upute i živi u njihovom društvu. Po njihovom nalogu putuje u Tibet i u Meksiko. Diktiraju joj "Tajnu doktrinu" i određuju stvaranje Teozofskog društva, koje je utemeljeno 8. rujna 1875.

O njezinoj "duhovnoj misiji za svijet" (i Đavao ima svoje misionare!) svjedoči C. Jinarajadasa, koji kaže da je ona svijetu dala podlogu jedinstva: "Naravno da je zadaća svake religije, da sjedini čovječanstvo, ali to ne može niti jedna od postojećih religija. Kršćanstvo, na primjer, ne može sjediniti svijet iz jednostavnog razloga što od sviju najprije zahtijeva da postanu kršćani... Tako je to sa svakom religijom... Sa svojim naučavanjem, koje je uzela iz sviju religija, pokazala je ona da je jedinstvo čovječanstva jedna prirodna stvar, jedna isto tako jedinstvena činjenica, kao i ona, da svi narodi žive na površini istog planeta, usprkos razlika boje kože i oblika državnog uređenja."

Uz pokušaj spajanja znanosti i vjere, dakle 1) poticanja komparativnog studija svih religija, filozofija i nauka, te 2) istraživanja nerazjašnjenih zakonitosti prirode i čovjekovih latentnih moći (parapsihološka istraživanja); sinkretizam, odnosno 3) težnja za jedinstvom čovječanstva i nadilaženjem svih religija predstavlja srž teozofskog nauka. Teozofija nipošto nije (kao npr. kršćanstvo) od Boga "objavljena" religija, nego, prema teozofskim autorima, "drevna mudrost koja je nastala kao rezultat istraživanja prosvijetljenih mislioca i vidovnjaka".

U kolijevci Teozofskog društva, tijekom vremena, stasali su mnogi pojedinci, gurui i neke posebne gnostički orijentirane organizacije. Jedna od najznačajnijih, ujedno i "religiozno tijelo" teozofije, jest "Slobodna katolička crkva", koju je 1916. godine u Londonu osnovao otpali protestantski pastor C. W. Leadbeater. U Hrvatskoj se članovi Slobodne katoličke crkve sastaju na misi nedjeljom u Mesničkoj ulici, gdje je 1930. godine otvorena i prva službena prostorija Teozofskog društva. Osim toga, četvrtkom obavljaju zazivanje "anđela" i vrše službu "ozdravljanja". Recimo još i to da Krist Novog doba više nije Božji Sin - Spasitelj, nego, prije svega, terapeut, iscjelitelj i prosvjetitelj…

Unutar teozofije također djeluje i ezoterijska "Škola tajnih misterija". Iako se osjeća superiornijom od svih religija, teozofija ipak nije mogla izbjeći institucionaliziranju i stvaranju svojih "dogmi" (a toliko se protiv njih borila!), koje su od nje načinile novi (pseudo)religiozni sustav. U tom smislu mogu se zapaziti sljedeće teozofske "dogme":

— sve je podložno evoluciji, a posebno čovjek, koji je putem tehnika i duhovnog razvoja može skratiti;

— evolucija se odvija po zakonu uzroka i posljedice, koji se tumače kao zakon karme;

— kraj evolucije jest u dosizanju "savršenstva", koje se sastoji u oslobađanju od zakona uzroka i posljedice (zakona karme), povezano s prosvjetljenjem.

* * *

Nadalje, teozofi vjeruju kako su kroz sva vremena postojali ljudi koji su dosezali spomenuta evolutivna "savršenstva", sa sposobnostima koja su ih učinila "svjesnim suradnicima božanstava". Njih se naziva "majstorima" ili "guruima", koji su svoj evolutivni put dovršili, a zatim imaju ulogu da kao "svjesni suradnici božanstava" pomognu ljudima na putu evolucije, kako bi svoj evolutivni put ubrzali i skratili. Teozofski lideri oduvijek su tvrdili da se nalaze u kontaktu s tibetanskim majstorima, članovima lože "Velikog Bijelog Bratstva", koji predstavljaju skupinu "emancipiranih duša" (dušâ pokojnika koje se sele iz jednog tijela u drugo!), koje imaju zadatak upravljanja evolucijom svijeta i ljudi. Njih nazivaju "avatarima". Avatari nakon smrti ne odlaze u raj, već ostaju na zemlji, obavljajući svoju "misiju", a nakon smrti ponovno se rađaju (reinkarniraju) i u njihovoj svijesti je sačuvano znanje o prošlim životima, kao i znanje uopće (gnoza). Prema okultno-ezoterijskim spekulacijama, oni posjeduju sedmerostruko tijelo, a stupanj njihovog razvoja obećava se i svima koji krenu okultnom stazom i podvrgnu se njihovim inicijacijama. Tzv. "ispiranjem mozga", koje se očituje u nekritičkoj ovisnosti o "božanskom", guru može onesposobiti osobu za normalno prosuđivanje zdravim razumom, što omogućava razne psihološke manipulacije. Zahtjev takve apsolutne podložnosti nalazimo i kod Swami Brahmajnanande u djelu "Nitya yoga, yoga za vječnost", u kojemu on poučava: "Stoga moraš posjedovati ogromnu opreznost, jer (eventualni) raskid sveze s tvojim guruom bit će tvoja propast, a odanost guruu uzdići će te do Prosvjetljenja."

Kamo može dovesti slijepa pokornost "božanskom" guruu (opsjednutom mesijanskom samodostatnošću), pokazuju patološko-kriminalna djela, koja nam donose i crne kronike. Dovoljno je samo prisjetiti se kronologije najspektakularnijih masovnih ubojstava ili samoubojstava, objavljenih u medijima.

Možda u ovom kontekstu nije na odmet spomenuti i činjenicu koja se, uslijed poplave orijentalnih borilačkih vještina, sve više potiskuje, a to je da neke od borilačkih vještina imaju i kultni karakter, ili bar da predstavljaju "idealni stil življenja ili put k Savršenstvu". Na putu k Savršenstvu oni veliku važnost pridaju poštivanju svoga učitelja i starijih u rangu, "obuzdavaju se od nasilja i pridržavaju se pravila uljudnosti, s istinskom odlučnošću njeguju duh samosvladavanja, nastoje postići smirenost uma (čvrstinu ili stabilnost duha) i nepokolebljivo streme k Istini".

* * *

Danas se aktivnost teozofâ provodi putem raznih sekcija, koje predlažu vegetarijanstvo, makrobiotiku, zdravu prehranu i zdrav život, čistu i zdravu čovjekovu okolinu, meditativne tehnike, razne vrste yoge, autogenog treninga, razne energetske i ine duhovne tretmane, masaže, glazbene radionice, te šíre ekološke ideje, pacifizam i sl. Ovo posljednje sve više privlači i velik broj kršćana, koji, zabljesnuti spektakularnim obećanjima i znanstvenim kvalifikacijama osoba koje ih reklamiraju, sve se više, u potrazi za izlaskom iz svojih životnih nedaća, podvrgavaju inicijacijama i izlažu utjecaju (nipošto bezopasnih!) energetskih i duhovnih strujanja duhovnosti Novog doba.

Sve je više osoba koje nakon sličnih tretmana trpe od nesanica, noćnih mora; opterećuju ih opsesivne (suicidalne) misli, uznemiruju razni glasovi i vizije bićâ iz "astralnih dimenzija". Nije neuobičajen slučaj da neka osoba, nakon kontakta s okultnim silama koje je zarobe, postane i njihov prijenosnik.

* * *

Prvi sukob među hrvatskim tezofima izbio je osamdesetih godina, kada je unutar mlađeg, liberalnijeg, članstva počeo aktivnije djelovati samozvani guru i tantrički jogi Franjo Miličević, koji oko sebe okuplja grupu sljedbenika u Zagrebu, te nastoji dobiti status posebne teozofske lože. Sukob je završio njegovim isključenjem, na što je on reagirao osnivanjem vlastitog pokreta, kojeg je prozvao "Ananda yoga SFRJ", kojemu će kasnije dati novo ime, "Komaja". Uslijed međunarodnih trvenja u krugovima teozofije, javlja se i teozofski krug "Fenix", iz kojega će se kasnije razviti "Nova akropola".

>>>
Pozivamo sve čitatelje da svoja (ne)iskustva, informacije, zapažanja, materijale… vezane uz duhovnosti Novog doba (sekte, alternativce…) dostave na adresu našeg uredništva, s naznakom: Za rubriku "Vodenjaku ususret...". Unaprijed zahvaljujemo za suradnju.

>[SADRŽAJ]<


DJELO MARIJINO

CHIARA LUBICH — UTEMELJITELJICA POKRETA FOKOLARA

DUH SVETI NA DJELU

Od 7. do 18. travnja u Hrvatskoj i u Sloveniji boravila je Chiara Lubich, utemeljiteljica Djela Marijina ili Pokreta fokolara. "Državljanka svijeta", kako je članovi pokreta i simaptizeri vole nazivati, rado se odazvala pozivu nadbiskupa Bozanića, predsjednika HBK, i prvi put je posjetila našu domovinu. Za vrijeme svog boravka Chiara se susrela s članovima HBK, a upriličen je i susret raznih crkvenih pokreta u zagrebačkoj katedrali, kao i susreti s voditeljima središta za jugoistočnu Europu, koje se nalazi u Križevcima.

* * *

Pokret jedinstva i sveopćeg zajedništva osnovan je za vrijeme drugoga svjetskog rata. Godine 1943. Chiara Lubich i njezine prijateljice u Trentu započinju čitati, ponovno otkrivati i živjeti Evanđelje. Svoj promijenjeni način života konkretno pokazuju i drugima, pomažući najsiromašnijima u gradu. Malo po malo prva skupina prerasta u pokret, koji se najprije širi po Italiji, zatim po Europi, a onda i po cijelome svijetu.

Iako svi članovi Pokreta žive istu duhovnost evanđeoskog jedinstva i zajedništva, zbog raznovrsnosti dobi i staleža koji mu pripadaju (obuhvaća sve dobne skupine — od djece do staraca, kao i članove različitih staleža: laike, redovnike, svećenike, biskupe...), Pokret je podijeljen u 27 grana. Članovi Djela Marijina danas su prisutni u 182 zemlje, a Pokret broji oko 100.000 aktivnih članova i više milijuna pristaša u cijelome svijetu.

Pokret fokolara postupno je uspio ostvariti i neke velike konkretne projekte, kao što su otvaranje škole "Abba" ili projekt "ekonomije zajedništva", u koji je uključeno više od 700 poduzeća, koja dio svoje dobiti usmjeravaju i za pomoć najsiromašnijima, odnosno za stvaranje struktura koje će oblikovati evanđeoske ljude. U mnogim mjestima podižu se gradići svjedočanstva, umnažaju se djela na socijalnom i na karitativnom planu, a ostvaruju se i različiti projekti na polju izdavalačke djelatnosti.

Već 1962. godine Sveta Stolica je odobrila Pokret, a to odobrenje potvrđeno je 1990. Djelo Marijino primilo je brojna priznanja za svoj rad i za zauzetost na polju jedinstva svih kršćaa od strane različitih kršćanskih Crkava. Pokret njeguje i međureligijski dijalog, a uživa ugled i priznanja mnogih međunarodnih kulturnih i političkih tijela.

* * *

Slavljenički dio programa Chiarina boravka održan je u maloj dvorani "Doma sportova" posljednjeg dana njezina boravka u Hrvatskoj. Nekoliko tisuća članova iz cijele srednje i jugoistočne Europe okupilo se oko svoje majke, da s njom podijele radost susreta. Različite nacionalne folklorne skupine predstavile su se pjesmom, igrom i plesom, a zatim je Chiara u obiteljskom ozračju odgovarala na niz pitanja koja su joj postavljali članovi Pokreta iz različitih zemalja.

Na pitanje i konstataciju jednoga slovenskog svećenika da se u Crkvi osjeća preveliki klerikalni utjecaj, Chiara je odgovorila: "Ne tako davno prije govorilo se da Crkvu čine oni koji uče i oni koji poučavaju. Oni koji uče bili bi laici, a oni koji poučavaju su članovi hierarhje. Čini mi se da su se s Drugim vatikanskim saborom stvari malo promijenile, tj. da od tada i laici imaju što reći. Laici mogu Crkvi dati svoj doprinos koji ne mogu dati niti biskupi, ni Papa, ni svećenici, niti redovnici — taj doprinos mogu Crkvi dati samo laici. Radi se o utjelovljavanju Evanđelja u ljudsku stvarnost, o posvećivanju svijeta Bogu. Dakle, na tom polju laici su i učitelji, a ne samo učenici.

U našim modernim vremenima, preko karizme jedinstva, u Pokretu nastaju prekrasna nova zvanja; novi političari, novi ekonomisti, novi psiholozi i umjetnici ili nove osobe koje upravljaju sredstvima društvenog priopćavanja. Tim osobama se ljudi dive, jer imaju kod njih što vidjeti i od njih što čuti: to su stručnjaci u posvećivanju svijeta. Mislim da se svećenici ne bi smjeli ograničiti samo na katehiziranje, evageliziranje i sakramentaliziranje vjernikâ, vjerujući da im je to jedina zadaća. Morali bi biti svjesni da su pred njima dragocjene osobe, koje imaju što reći svijetu, pa i njima samima" — zaključila je Chiara.

* * *

Djelo Marijino ili Pokret fokolara spada u onu pojavu procvata crkvenih laičkih udruga koju je papa Ivana Pavao II. nazvao "odgovorom Duha Svetoga na dramatične izazove na kraju drugoga tisućljeća". Sveti Otac prošle je godine potaknuo održavanje susreta šezdesetak različitih crkvenih pokreta vjernika, na kojemu se okupilo gotovo pola milijuna pripadnika različitih udruga i pokreta. Cilj susreta bio je bolje povezivanje i jedinstvo svih udruga na planu djelovanja, kao i ostvarivanje čvršćega zajedništva između hijerarhijske Crkve i one karizmatske.

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

ČESTITKE I REAGIRANJA

LJILJANA SUČIĆ iz Cresa: Cijenjeno Uredničko vijeće "Veritasa"!

Vrlo je lijepo iznenađenje na Veliku subotu otvoriti poštanski sandučić i u njemu naći "Veritas", kao uskrsnu čestitku. Velika hvala svima vama koji ste se potrudili da to tako bude!

Zahvaljujem se i Uredniku što nam na stranicama u boji, s vrlo lijepim i kvalitetnim fotografijama, prezentira dio radova s. Samuele Premužić, koji su zaista jednistveni.

Ovim putem moja obitelj i ja želimo svima vama sretan i radostan Uskrs!

KARD. FRANJO KUHARIĆ: Crkva blagdanom uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista ispovijeda i potvrđuje svoju vjeru u događaj koji je temelj Crkve i Božji pečat na cjelu Objavu i na povijest spasenja. (...) Uskrs je blagdan utjehe svima koji trpe, ako prihvate svjetlo vjere u svoje srce i u svoju savjest. Uskrsom se najavljuje Božja radost u kušnjama! Uskrsnuće je Božji odgovor na tajnu smrti. "Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime." (Rim 6, 8)

Zahvaljujem Vam, s poštovanjem, za zajedništvo u toj vjeri i za hodočašće k Ocu u toj ljubavi!

Bio Vam blagoslovljen Uskrs u Božjoj radosti! Želim Vam svako dobro, s pozdravom i poštovanjem.

SPOMENKA ŠTORGA iz Splita: Ljubav uvijek proizlazi iz nevidljivosti dara Gospodinove milosti i stoga, kao najveća vrijednost, jedino se ona može svagda, svima i svemu besporazno suprotstaviti i najsvečanije uljepšati praskozorje uskrsnuća. Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

UREDNIŠTVO: Ograđujući se unaprijed od onoga što je ovdje ispod napisano ističemo da donosimo neispravljeni tekst, koji nam je poslan elektroničkom poštom. Ispričavamo se što čitatelje zamaramo nepismenošću "mlade inteligencije". Dijelovi teksta koji su zamijenjeni trima točkama u zagradama veoma su osobno uvredljivi, pa smo ih morali izostaviti, a mladi gospodin svojim pisanjem samo pokazuje kako ne bi trebali izgledati prilozi jednoga vjerskog lista, koji bi, kako on sam tvrdi, morao biti slobodan od gluposti i žutila.

BORNA iz Splita: Štovano uredništvo,

Javljam Vam se kao dugogodišnji pretplatnik Vašeg katoličkog mjesečnika (Vaš list uz Glas koncila već 30 godina čita se svaki tjedan u našem obiteljskom domu) ponukan sadržajem teksta autora Mirka Kalanja pod naslovom Poruka ili oporuka objavljenom u Veritasu broj 4 — travanj 1999.

Gospodo urednici dotični pisac tog teksta jezikom šupljih fraza odpočeo je beskrupuloznu predizbornu promidžbu plutokracijeske hrvatske oporbene scene. Pitam se, otkada se Katolička crkva zalaže za takav servis usluga ovom napačenom narodu. Istina je da nas životna zbilja baš i ne miluje, onako kako bismo mi željeli, ali priupitajmo se, je li moglo biti gore. Moglo je! I budimo sretni što nije. Nije sve u skladanju materijalne zadovoljštvine, bar Vi kao urednici to biste trebali znati.

No, vratio bih se autoru teksta. On mi je nekako najzanimljiviji u svemu ovome. Površinski ću zagrebsti na ono što je napisao, da ne bi bilo "nisam tako rekao ili mislio". Dotični tekstopisac započima svoju kolumnu s uprljanim rukama. Kaže da je "polemika prljav i jalov posao". Ako je to tako, onda bi bilo najbolje za našeg uređivača ovog teksta, da se ne bavi s ovim poslom. Ima više alternativa, npr. pletenje čipki. Ovo je za Vas suviše suptilno. Nije to za Vas. Vjerujte mi. Govorim Vam to kao iskusni borac za "niske udarce". Pogriješili ste prije, nego li ste počeli. No, nikada nije kasno za priznati za počinjenu štetu. To i očekujemo od vas.

Osvrt na Papinu prognozu kako je u Hrvatskoj nastupila "društvena i duhovna kriza" kojoj se ne vidi kraja, je blago rečeno latentna izmišljotina između dva navodnika, po kojoj stotinu puta izrečena laž postaje istina. Ma, drug pisac, gdje vi živite!!! Pogledajte malo oko sebe. Složite brojeve u svojoj maloj glavici, pa ćete viditi koji je to postotak ljudi ove države i naroda koji je pratio Papin pastirski pohod u Hrvatsku, u oba navrta. (...) Kako sami kažete "na svima je odgovornost". I bolje da je tako. (...) Božji mlin melje polako, ali sigurno. Tu se jedino u potpunosti slažemo.

Vi o "krivcima" za nastalo stanje ne biste govorili. Opća krivica je najbolje rješenje. Vi niste svjesni što pišete. Takav pritup razmišljanju nas je i doveo do toga, gdje se sada nalazimo. Pokrovitelji masovnih grijeha ne sjede u crkavma, nego u masonskim ložama, ako niste znali. To su krojači tkz. Novog svjetskog poretka, kojima su usta puna demokracije i slobode, deimurzi vremena i prostora. No, što Vama ja o ovome pričam. Govorio Vama ili zidu, isti je učinak. Glavno je da ste Vi o sebi stvorili visoko mišljenje i da vam nos strši prema nebu. Gospodine Vi živite u oblacima. A da pogledate prema dolje vidjeli bi ste da su Vam noge duboko zaljepljene u blatu.

Poslanica koju ste ispisali ima svoje slušače. To su one pridošlice, ili kako se zna reći "izgubljene ovce" koji se laktovima bore da dođu što bliže oltaru. Na njih se to odnosi. Ne na nas "vjernike od kolina". Kako su brzo svladali mini tečajeve iz sakramenata vjere, možda svladaju i ovo i odu tamo gdje im je i mjesto. U ropotarnicu povijesti.

Na kraju molim cijenjeno uredništvo, nemojte nas masirati s ovakim glupostima. Bar ne u ovom listu. Puni su listovi žutog tiska sadržaja kao što je ovaj. Vi niste iz te domene. Oslobodite nas ovakvih "proročkih osloboditelja". Nek svatko ide svome jatu. Endemski glasnogovornici za bolje sutra, ne žive u Lijepoj našoj. Skupo se plačaju tekstovi protiv natopljene krvi za ovu neovisnu državu Hrvatsku. Kad ćemo to dozvati u pamet!

A priređivaču "banane teksta" poručujem da su ulice u Hrvatskoj u ovo doba proljeća, sunačane i da njima kroče nasmijanja lica i da nikakva sotonizacija Hrvatske i hrvatskog naroda neće uspjeti! Našu i moju sreću ništa ne mže uništiti, pa ni ovaj Vaš pokušaj putem pera. To Vam poručuje mlada inteligencija. Nije nas malo i ne možete nas izolirati. Naše vrijeme kuca Vama na vratima. Hoćete li moći podnijeti našu blizinu? Odgovor ćemo tek saznati...

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

KADA TE TO VIDJESMO KAO STRANCA, GLADNA I PROMRZLA?

BESKUĆNICI

Piše: JOSIP SANKO RABAR

"Mogu istaći nekoliko stvari kojima me sasvim sigurno podučila oskudica. Neću nikad više smatrati da su sve skitnice pijanice i propalice. Neću očekivati da mi prosjak bude zahvalan kad mu udijelim novčić. Neću se čuditi što nezaposlenima nedostaje snage."

George Orwell

Tko su beskućnici? Danas, u vrijeme ratova i "prijetvorbi", pljačke i osiromašenja, kada je, kažu, čak tridesetak posto djelatnika u Hrvatskoj bez posla, teško da se beskućništvo može svesti samo na boemsku obijest, ili na lijenčine, alkoholičare i narkomane, pa ne može biti riječ samo o slobodnome izboru, već prije, bar kod većine, o teškoj nevolji, nesreći i udesu. Većina klošara u nas prije je nalik beskućnicima trećeg svijeta, nego umirovljenim vojnicima kolonijalnih ratova, alkoholičarima zbog grižnje savjesti, koji spavaju u pariškome metrou, pa raskošno rasiplju svoja mjesečna primanja, za hrvatska mjerila golema. Da naši klošari imaju takve mirovine, bili bi ugledni građani u udobnim stanovima.

Ako je nekim beskućnicima klošarstvo slobodno izabran način života, pa su raskrstili sa svakodnevnim obvezama, s ustaljenim ritmom, i prepustili se spontanosti i lijenosti, te kao ptice nebeske ne misle na sutrašnji dan, odriješeni od svake odgovornosti, podjetinjeni morževi što se izležavaju na zimskome suncu, blagi pijanice i Božja djeca, žive sadašnji trenutak naprosto, sa svom tjelesnom neudobnošću i duševnom bezbrigom, što nije bez draži, pa nije niti bez prave životne vrijednosti, poput kinika, antičkih pustinjaka i monaha, i modernih hipija, onda ovaj Diogenov tip klošara svakako ima čari i ne smije se olako prezreti; pa ipak, većina naših klošara ne spadaju u tu vrstu blaženikâ; naprotiv, oni su teški nevoljnici, koje gubitak posla i okrutnost rodbine prisiljavaju na skitnju, pa su beskućnici protiv svoje volje, samosažalni patnici, prozebli, neispavani, gladni i žedni ulični stranci, antipatični prljavci, bez prave krivice odbačeni gubavci, upravo oni o kojima će Isus u Mt 25, 35-36, a to znači da u njima tumara on sâm inkognito, raspet i potrebit, a to se još ponajmanje smije prezreti.

Kada je mnoštvo ljudi ostalo bez posla i stana, osobito samci i rastavljeni, nisu se svi umjeli prilagoditi; ne posjeduju svi lukavu inteligenciju samoodržanja, niti proračunatost i beskrupuloznost, gipku snalažljivost i prodornost; naprotiv, neki su očajno inertni i nespretni, pa dobrodušni računaju na tuđu dobrodušnost; lakovjerni, nisu ni život pravo shvatili i njegove okrutne zakone, ptići nebeski izbačeni iz gnijezda na tlo puno mačaka i lisica, poput Pinokia i ostale nesazrele djece. Pa su onda i nevolje tu, puf, paf. Magarad Diogenešova arhipelaga pala u velegradska podzemlja vrloga globalna sela, pa tu pale vatre, podzemne krijesnice, promrzli do kosti, prevareni. Ptići su prisiljeni živjeti poput mačaka; izvana izgledaju kao ogrubjele drske mačke, a iznutra su očerupana pilad, dok se pauni voze mercedesima, a iznutra su grabežljiva zvjerad. Štošta je obratno u basni koja se zove ljudsko društvo: kočopere se vuci u janjećoj koži, a janjad reži u vučjoj.

>>>
Bolji su prosjaci nego tajkuni koji zavlače ruku u naš džep; prosjaci nas, ipak, moljakaju i poštuju našu slobodu. Pa kad su ti samci, ili oni razorena braka, ostali bez posla, a bili su podstanari, pa su se našli na ulici, u čemu je njihova krivnja? Nije sve lijenost natjerala da prosjače i nije sve grubost natjerala da izgledaju grubi i primitivni, prljavi neotesanci. Naprotiv, oni karitativci koji su dublje upoznali zagrebačke klošare pa podijelili s njima Božji nebeski krov i koricu kruha, nalaze samo tople riječi za tu srdačnu i nesebičnu djecu, neiskvarenu televizijom i medijima, neotuđenu i neposrednu, usmjerenu na osobe, a ne na ideje i predmete. Koliko su željni dobrodušna samodokazivanja, vidi se po tom da su nakon blagovanja, kojega su im karitativci priredili, samoinicijativno i radosno pomeli kolodvorski hodnik. Kad ih se prigodimice okupi, pretvaraju se u djetinjastu i veselu škvadru.
>>>

Novinar Večernjeg lista Robert Valdec, nakon što je u potrazi za egzotičnom pričom tjedan dana živio s beskućnicima, ne skriva neugodnu stranu takva života: "Nakon tjedan dana u beskućništvu bio sam presretan što sam došao doma, istuširao se i presvukao. (...) Kad ugledaju beskućnika na ulici, ljudi obično imaju osjećaj odbojnosti, no kad živite s njima shvatite da su to ljudi kao i svi mi. Ima među njima i dobrih i loših."

Valdec otkriva i pozitivne strane beskućništva, osobito osjećaj solidarnosti među njima, iako ni u tome nisu svi isti; mnogi su od njih nesebični i rado pomažu jedni drugima.

Još bolje mišljenje o beskućnicima izrekao je karitativni djelatnik katoličke udruge "Kap dobrote". Četiri godine je živio s tim "prekrasnim ljudima". Tako o njima misle kršćanski entuzijasti koji su besplatno radili u tom katoličkom prihvatilištu. Ali grad nije imao sluha. Godine 1995. prihvatilište je zatvoreno. Nije mi jasno zašto je ponestalo novca za tu dobrovoljnu i besplatnu katoličku udrugu, kad su oni čak i poslove nalazili tim nevoljnicima, dok, s druge strane, ima novca za gradske udruge u kojima rade plaćeni ljudi? Zašto?

Mnogi beskućnici nastoje sebi naći neki poslić, ma koliko bio slabo plaćen. Pa nose ugljen, drva, pomažu kod manualnih poslova, mnogi prekapaju po košarama za otpatke i skupljaju telefonske kartice. Dobiješ i po jednu njemačku marku za karticu, a cijena se onih rijetkih primjeraka može popeti i do 35 maraka. Neki se bave filatelijom. Poštanska marka može biti i puno skuplja. Nekima se, pak, ne dâ raditi. Ljenčare i prosjače. Preživljavaju.

* * *

U javnosti i u medijima dulje se vrijeme beskućnici nisu mogli "okućiti". Tu kao da nisu postojali. Nakon ratnih godina od ’91. do ‘95., kada je karitativno zbrinjavanje posebne vrste beskućnika (prognanika i izbjeglica) bilo u centru pažnje, počela je medijska šutnja o beskućnicima. Osobito na Hrvatskoj televiziji. Gotovo je nastao privid idile. Kao da su svi ljudi potpuno zbrinuti. Nezaposlenost je rasla, a beskućnici su postali nekako nezgodni, previše su bolno ukazivali na ranjivo mjesto.

Sjećam se priloga na HRT-u o beskućnicima Ljubice Janković Lazarić, emitiranog daleke 1996. godine. Otkrivao je tragiku odbačenih, potresne životopise s dna društva. Iz svog feljtona "Sitnozor" na tu temu u "Glasu Koncila" citiram ovo:

* Što biste najviše željeli?

— Da imam stan u Zagrebu, budem ga našla valjda. — odgovor je beskućnice što spava na Glavnom kolodvoru, po noćnim tramvajima, ili po tuđim hladnim šupama. A, kamera je slijedi, kao što slijedi i neke druge beskućnike i beskućnice na njihovoj noćnoj potrazi za snom; u kolodvorske čekaonice, željezničke vagone, noćne tramvaje i mračne podrume. I tu, neusiljenim razgovorom dokumentarni film izvlači iz tih, većinom starih, ljudi tragiku odbačenih, potresne životopise s dna društva.

Lazarićka nedvosmisleno odbacuje stereotip o klošarima kao pijancima. Uistinu, vrlo su različiti razlozi zašto je netko postao beskućnik. Ipak, najčešći je razlog ako nemaš nigdje nikoga, ili su te "najbliži" šutirali na ulicu. Neki od tih odbačenih jadnika primaju mirovinu, ili povremeno zarađuju prodajući svete sličice ("Sveti Ante najbolje ide!"), ili pomažu časnim sestrama. Pred nama se nižu obiteljske tragedije, lomovi, bešćutnost okoline. Gospođa Marija ostala je bez muža, pa onda i bez stana, jer je živjela s muževim roditeljima: "Što mi je drugo preostalo neg’ van?" Dva klošara pronašla su napušteni vagon i svaki od njih je svoj kupe uredio kao mali stan. Sretnici! Ni policija ih ne dira, samo dođe i provjeri jesu li još tu. A, kud bi s njima? U zatvoru je sigurno toplije...

Dokumentarni film je dobro režiran. Ritam i meditativni kadrovi, kamera koja klošarski i pospano luta kroz noćne prizore, te potresni razgovori. Glazba sjajno prati radnju, od tihe pomirenosti sa sudbinom do naglašene drame i agonije noćnog lutanja i besmislene vožnje noćnim tramvajem u potrazi za žuđenim snom.

Od vremena emitiranja ovoga dokumentarnog priloga prošlo je gotovo tri godine. U međuvremenu nisam primijetio niti jedan osvrt na njihove nevolje, pa mi se učinilo da su postali tabu. A, tko i da se osvrne na tu egzotičnu manjinu dok pored nje velika mnoštva ostaju bez posla ili mjesecima ne primaju plaću za svoj rad? Beskućništvo je samo zadnja stepenica na silaznome putu u kloaku. Na HRT-u kao da ih nije bilo.

* * *

Tek je prije nekoliko mjeseci, nenadano obnovljena i osvježena, religijska emisija "Mir i dobro" iznova probila led nakupljen oko problematike beskućnikâ. Konačno je nekome sinulo da nema kršćanskog svjedočenja bez osobite pažnje posvećene najpotrebitijima. A tu su beskućnici, makar nisu jedini, ipak nezaobilazni.

Pred ovogodišnji Uskrs pojavila se i nova emisija "S. O. S., oni nas trebaju" urednice Jasmine Božinovske Živalj. Već se u naslovu vidi namjera: ljudima treba pomoći! O životu zagrebačkih beskućnika razgovarali su gosti u studiju: klošar Marijan Špoljar, pomoćnica pročelnice Gradskog ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb Višnja Fortuna i, već spomenuti, novinar Večernjeg lista Robert Valdec, pa su odgovarali na pitanja gledatelja.

Kao uvod u razgovor poslužio je dokumentarni film kojemu je Jasmina scenaristica i režiserka: "Gospodin klošar, klošar gospodin", snimljen ove zime. Vidimo staricu što po okrutnoj hladnoći sjedi na donjoj izbočini izloga, pa starije dugobrade muškarce u pohabanim odijelima, nečiju drhtavu prosjačku ruku, dok pristojno obučena gradska gospođa prekapa po kontejneru za smeće. Nesretni klošari ispovijedaju svoje životne priče. Kamera ulazi u spavaonicu Crvenog križa s naguranim krevetima. Plaća se 30 kuna dnevno. Nije uopće malo. Gotovo tisuću kuna mjesečno. (Gdje je "Kap dobrote"?) Vidimo klošara servilnoga lica kako prosjači, pruža ruku vozačima u kolima, dok čekaju na semaforu, kumi ih i moli; nitko ga "ne šljivi", a on se, poguren, i nadalje bezuspješno mota od kola do kola, uporno i jalovo, sve kiseliji: "Pa, da vam kažem iskreno, nisam zadovoljan,"

Na kolodvor dolaze i odlaze kompozicije prigradske željeznice. Priča beskućnik zarastao u sijedu bradu, pod skijaškom kapom, pa ćosavi sa škrbavim zubima; kažu, spavaju gdje stignu, kao "jastreb na grani". Starica se kao mrtva ispružila po podu kolodvorskog hodnika. Neki se kulturniji i radišniji klošar izdvojio; kaže, od "ološa" i lopova "ništ’ koristi". Ispovijedaju oni svoja lutanja, tužakaju se na sudbinu, optužuju ustanove i moćnike, proklinju rodbinu koja ih je istjerala iz kuće: "Hranimo se po tim karitasima. Kada bi bar u Zagrebu bilo neko sastajalište, ne bi nam trebao kolodvor." Neki se hvale svojom urednošću, neki brojnošću prijateljâ i znanaca. Klošar Antun žali se: "Mene je strah spavati u vagonu. Ima svakojakih ljudi, može te netko ubiti."

>>>
Zaista, zašto Zagreb ne prepusti barake napuštene od građevinskih radnika beskućnicima da mogu jesti i spavati, pa neka se tu na toplome sastaju, a ne na Kolodvoru? Zašto se ne bi više pisalo o tim nesretnicima, jer više članaka i emisija o njima potiče, ipak, i više dobročinitelja. Karitativne ustanove opskrbljuju pet pučkih kuhinja, a jednu Crveni križ. Pomognite svi koliko možete! I ovo što pišem je apel.
>>>

Nije dovoljno samo poboljšavati zakone i mijenjati strukture. Treba odmah pomoći najpotrebitijima. Ovdje i sada. Njihova nevolja ne može čekati neku bolju budućnost. Upravo su beskućnici zastrašujući primjer nevolje. Ma koliko da su ustanove socijalne države nužne, one nisu dovoljne, jer s vremenom klize u rutinu i birokratizam, pa su potrebne uvijek nove inicijative i karitativne udruge civilnoga društva — u prvome redu crkvene.

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

VRŠITI VOLJU OCA NEBESKOGA...

ISUSOVI SVJEDOCI

Piše: CELESTIN TOMIĆ

"Koji vrši volju Oca moga..." (Mt 7, 21-23)

Prije završetka Besjede na gori, Isus upozorava učenike na pravu i na lažnu pobožnost. Isus je ukazao na pojavu lažnih proroka koji svijetom šire smrtonosni nauk (Mt 7, 15-20). Predstavljaju se kao proroci, a nisu. Dolaze u "ovčjem odijelu", a iznutra su "vuci grabežljivi". Lažni proroci mogu lako prevariti neupućene vjernike. Predstavljaju se kao poslani od Gospodina, čine znamenja i čudesa, tvrde da samo oni shvaćaju i ispravno tumače Isusov nauk i da su oni jedino prava, evanđeoska, Kristova crkva. Već u prvim kršćanskim zajdnicama oni stvaraju ne malu zabunu. Tako je bilo kroz povijest, sve do naših dana. Kako ih prepoznati? Isus daje ovdje siguran znamen: Njihova djela ih otkrivaju. Da bi provjerio njihovu pravovjernost, vjernik se može zapitati stvara li njihova vjera evanđeoska djela spasenja i djela ljubavi u ovom svijetu?

Isus to sažima ovako: "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca moga koji je na nebesima."

* * *

Za ulazak u Kraljevstvo potrebni su obraćenje, pokora, metanoia (3, 8; 4,17). Traži se promjena života i svojih ljudskih i egoističkih pogleda, čak i svojih religioznih poimanja; ukrotiti svoje strasti i težnje prema grijehu, postati novi čovjek. Obraćenje-metanoia nije neka posebna krepost, nego promjena života, otvorenost prema Bogu, raspoloživost ispuniti njegovu svetu volju.

"Volja Oca" je njegov spasenjski naum, koji treba prihvatiti i provesti u život. Očeva volja mora prožeti cijelo čovjekovo biće i donositi plodove spasenja. To je sažetak duhovnosti i Staroga i Novoga zavjeta. Isus traži zahtjevnu, djelatnu, zauzetu pobožnost. Nisu dovoljne samo lijepe riječi, blještava vjera, dobre želje. Ne dostaje samo povremeno zazivati Gospodina i kročiti širokim putem, koji vodi u propast, kao ni prorokovati i činiti čudesa. Isus jasno govori:

"Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene vi bezakonici!’"

"U onaj dan" je dan Suda. To je Isus već najavio: "Svako stablo koje ne rađa dobrim plodovima siječe se i u oganj baca." (7, 19) Jasno će to reći i u prispodobi o Posljednjem sudu. Bit ćemo suđeni prema tome jesmo li vršili djela ljubavi prema bratu čovjeku (25, 31-46).

Ljudi dolaze pred Suca i zazivaju ga kako su to činili u liturgijskim obredima: "Gospodine, Gospodine!". Nabrajaju ne samo propovijedi i održane konferencije, članke i knjige koje su napisali, nego i "djela". Pokazuju kako su bili obdareni posebnim nadnaravnim darovima, karizmama. Prorokovali su, govorili su u Duhu za izgradnju Crkve (1 Kor 14), izgonili đavle i činili čudesa. I to zazivajući ime Isusovo, kao i Petar (Dj 3, 6). Činili su djela po vjeri u Krista, na službu Crkve. Ali sve je to bilo odvojeno od njihova života. I stoga slijede teške riječi. "Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene vi bezakonici."

Djelatnost učenikâ mora biti u "ime Isusovo", mora biti Kristova prisutnost na zemlji. I to ne samo u apostolskom djelovanju, nego i u osobnom životu. Isus ih ne "pozna". U biblijskom jeziku to znači da se između Isusa i njih nije stvorilo ono zajedništvo života i ljubavi, nije Isusova riječ prožela cijelo njihovo biće, nisu vršili "volju Oca njegova". Ako toga nema, tada ni izvanredni darovi ništa ne koriste, prazni su i bez ploda.

U svojem zemaljskom životu živjeli su odvojeno od Krista. Krist nije bio prisutan u njihovu osobnom životu; živjeli su odvojeno od Krista i sada ih on odbacuje. "Nosite se od mene, vi bezakonici." Riječi su to psalma 6, 9. Sada je to konačna presuda: odijeljeni su od Krista, od života, i preostaje im samo smrt.

* * *

Isus je rekao: "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (5, 16) Učenici prije svega moraju zasvijetliti životom, koji je ispunjen "dobrim djelima", evanđeoskom ljubavlju, koju svaki čovjek može vidjeti, čuti i dodirnuti, kako nam je to svojim životom ljubavi prema najbjednijima potvrdila ljubiteljica siromaha našeg stoljeća — Majka Terezija iz Kalkute. Posljednji cilj Isusova učenika mora biti djelima objaviti "Oca na nebesima".

To doziva u pamet Isusove riječi: "Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem koji je na nebesima. A tkogod se odreče mene pred ljuidima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima." (10, 32 s)

Isus ovdje prvotno misli na vrijeme progonstva, kada se traže svjedoci spremni položiti život za Gospodina. Ali učenik mora u svako vrijeme svjedočiti za Gospodina — svojim životom i svojim djelima, nikada ne zatajiti svoj poziv učenika.

Koliko smo puta u napasti da zatajimo svoju vjeru pred ljudima koji izruguju, ismjehuju, blate sve ono što je sveto, te Krista i njegovu Crkvu. Moramo se i u tim vremenima pokazati kao Isusovi svjedoci.

Pred ljudskim sudom Isus je kao optuženi i mi ga branimo svjedočeći za njega. U nebu, kod Oca, Isus postaje branitelj svoga vjernog svjedoka. I obratno, ako ga zatajimo, i on će nas pred Ocem.

* * *

Što znači "vršiti volju Očevu"? To znači svijetliti u ovom svijetu dobrim djelima, djelima ljubavi i milosrđa, svjedočanskom vjerom, spremni podnositi ne samo izrugivanja, ismjehivanja, poruge na račun naše vjere i ljubavi prema Kristu, nego biti spremni i život svoj položiti, ako je to potrebno, ispunjeni sigurnom nadom, po riječi Gospodnjoj: "Tko izugubi život svoj poradi mene, naći će ga... Doći će, doista, Sin čovječji u slavi Oca svoga, s anđelima njegovim, i tada će naplatiti svakome po dijelima njegovim." (Mt 16, 25. 27)

 

DOĐI, DUŠE PRESVETI!

Crkva se rađa na Duhove, iz Duha Svetoga. On okuplja učenike i čini Crkvu. Iskustvo crkvenosti je bitni elemenat za susret s Duhom i za shvaćanje njegove osobe, iako on djeluje posvuda, i izvan Crkve. Slike su Duha voda, vatra, vjetar, golubica... ali on je neizmjerno više od svega toga. Iskustvo nam govori da je on život, sloboda, ljubav... To je kršćansko iskustvo što je dar Duha.

* * *

Vrijeme Crkve je označeno darom i djelovanjem Duha, a to je vrijeme Isusove "odsutnosti". Duh Sveti budi vjeru u njega, u spomen njegove trajne i tajne prisutnosti u Crkvi te budi vjeru koja učenike jača u iščekivanju njegova slavnog dolaska. Sve to naviješta se i ostavruje u Bibliji i u euharistiji, u riječi i u sakramentu, u euharistijskom slavlju. Euharistija čini Crkvu — Kristovo mistično tijelo.

Isus je navijestio da će nas Duh Sveti "upućivati u svu istinu" (Iv 16, 13). Pisana Božja riječ nastala je djelovanjem Duha, kao što se silom Duha i utjelovljena Božja Riječ rađa u krilu Djevice Marije. Biblija je Božja riječ ukoliko je nastala po Duhu Božjemu. On se u nama rađa i postaje smisao i snaga u našem životu, ukoliko smo otvoreni Duhu Svetom tako da se Božja riječ može ponovno utjeloviti u našem životu.

U euharistiji se na skramentalan način ponavljaju Kristov dolazak i njegova prisutnost: u žrtvi i u pričesti. A sve to djelo je Duha Svetoga. To je izraženo "epiklezom", zazivom Duhu Svetom prije posvete kruha i vina. Tako Isus u euharistiji postaje prisutan snagom Duha Svetoga, kao što je postao čovjekom u krilu Djevice snagom istoga Duha. Euharistija stvara jedinstvo u istini i ljubavi, slično jedinstvu božanskih osoba, dok vjernik prima "udio u Kristovoj žrtvi, koja se u tom slavlju uprisutnjuje, te u isto vrijeme uči da potpuno nađe sebe po iskrenom sebedarju, u sjedinjenju s Bogom i s drugim ljudima, sa svojom braćom i sestrama. Crkva se od samog početka izražavala i potvrđivala po euharistiji" (Ivan Pavao II.).

Po riječi i po sakramentu Duh čini "spomen Isusov", ostvaruje njegovu prisutnost u Crkvi, koja postaje njegovo mistično tijelo, mjesto novozavjetnog kulta, istinskih klanjatelja, koji se klanjaju Ocu "u duhu i istini" (Iv 4, 21-24). Crkva je mjesto gdje je Kristovo tijelo ispunjeno Duhom Svetim.

Duh Sveti stalno nadahnjuje Crkvu za njezino apostolsko djelovanje, što je poslušnost Istini i Gospodnjoj zapovijedi. U dvorani Posljednje večere učenici su čuli riječi proslavljenog Gospodina: "Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga..." (Iv 20, 21) Duh Sveti sili Crkvu na njezino veliko poslanje u svijetu. Kao što i Isus u sili Duha Svetoga započinje i dovršava djelo spasenja, tako i Crkva izlazi iz dvorane Posljednje večere da naviješta svijetu, svim narodima i jezicima, radosnu vijest, evanđelje spasenja po Kristu. Crkva nikad neće ostaviti dvoranu Posljednje večere. Tu ona slavi euharistiju, čistu žrtvu među "poganima", i uvijek osvježena izlazi na svoje veliko djelo u svijetu, da bi nastavila Kristovo djelo i da bi navijestila novost evanđelja radi obilja darova Duha Svetoga.

* * *

Crkva je zato sveta, iako je sastavljena od grešnih ljudi. Duh Sveti ostvaruje u njoj "plodove svjetlosti": dobrotu, pravednost i istinu, te je stalno ukrasuje plodovima Duha, a to su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5, 22-23).

"Dah božanskog života, Duh Sveti, na najjednostavniji se i najopćenitiji način izražava i zapaža u molitvi. Divna je i spasonosna misao: Gdje god se u svijetu moli, tu je prisutan Duh Sveti kao životvorni dah molitve. Divna je, također, i spasonosna misao: Koliko god je po svem svijetu — u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti — rasprostranjena molitva, toliko su također rasprostranjene prisutnost i djelatnost Duha Svetoga. On je taj koji udahnjuje molitvu u čovjekovo srce, i to u najrazličitijim životnim situacijama i prilikama, sad pogodnim sad nepogodnim za duhovni i religiozni život. Mnogo se puta, pod utjecajem Duha Svetoga, molitva diže iz čovjekova srca, unatoč svim mogućim zabranama i progonstvima, pa čak i unatoč službenim proglasima o areligioznom ili ateističkom javnom životu. Molitva uvijek ostaje glasom onih koji naoko nemaju glas i u tom glasu odzvanja onaj silni vapaj što ga Poslanica Hebrejima pripisuje Kristu (Heb 5, 7). U isto vrijeme kroz molitvu se očituje objava bezdana kakvo je čovjekovo srce: dubina je to koja od Boga potječe i samo je Bog može ispuniti, i to po Duhu Svetomu... Duh Sveti je dar koji ulazi u srce zajedno s molitvom. On se očituje upravo u molitvi, prije svega i nadasve kao dar koji dolazi u pomoć našoj nemoći (Rim 8, 23)." (Ivan Pavao II.)

Ivan Pavao II. u enciklici "Gospodina životvorca" nastavlja: "Naše je uistinu teško vrijeme osobito potrebno baš molitve... Čovjek živi pod stalnim prijetnjama, čovječanstvo je u opasnosti. Zato Crkva ostaje vjerna otajstvu svog rođenja. Crkva je ustrajna u molitvi, kao što su bili ustrajni i apostoli zajedno s Marijom, majkom Kristovom. Duh i Crkva Zaručnica govore Gospodinu Isusu: 'Dođi!'" To je sigurnost nade u srcu Crkve, nade koje je Duh Sveti čuvar i oživljavatelj.

U iščekivanju trećeg tisućljeća ta molitva mora postajati sve vruća, pogotovo u ovom trenutku, kojim se označava 2000 godina. "Na taj jubilej Crkva se želi pripraviti u Duhu Svetomu, kao što je od istog Duha Svetoga bila pripravljena nazaretska Djevica, u kojoj Riječ tijelom postade." (GŽ, 66)

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 20. lipnja 1999. pošaljite na:

"Veritas" - za Slapove vjere
Sveti Duh 33
10000 Zagreb

Imena triju dobitnika/ca nagrada objavit ćemo u "Veritasu" br. 7-8/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U trećem krugu izvlačenja (za br. 3/99) prvu nagradu dobio je Drago SIVONČIK iz Čakovca (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je Evica ŠKARIĆ iz Bizovca ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobila je s. Brigita ROJNICA iz Dubrovnika ("Tajna vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[SADRŽAJ]<


MALO HUMORA ZA ODMOR OD UMORA

PLAMENI JEZICI I KOSA

Sav u zanosu biskup je propovijedao o duhovskom čudu. Nakon što je temeljito protumačio pojavu plamenih jezika nad apostolskim glavama, jedan od slušatelja dobaci svom susjedu u klupi: "Sad mi je jasno zašto nose one kapice — kosa im je izgorjela u onom krugu na glavi."

NEMA UTJEHE

Velečasnom kome su u bolnici odstranili tumor, nakon analize i provjere radi li se o dobroćudnom ili o zloćudnom tkivu, dolazi časna/medicinska sestra i govori:
— Žao mi je, ali ne mogu Vam reći ništa utješno i što bi Vas moglo obradovati... Na Vašu žalost, ipak još nećete u nebo, jer Vaš tumor je dobroćudan.

POSJET I VIZITACIJA

* Izgledate jako potišteno, velečasni — zabrinuto će mladi župljanin svom župniku.
— Kako i ne bih bio — odgovara župnik — kada sutra imam vizitaciju.
* A što je to vizitacija, velečasni? — opet će mladi čovjek.
— Vizitacija znači posjet, ali ne bilo kakav posjet. Kako da Vam objasnim? Posjet Vam je kada Vam punac dođe u kući, a vizitacija je onda kada Vam dođe punica...

SAMO ČUDO POMAŽE

Inozemni novinar pitao je na Kosovu jednoga Albanca postoje li ikakve šanse da srpska vojska i policija odu s Kosova. Kosovar mu je odgovorio:
— Postoje dvije mogućnosti: prirodna i natpriroda. Prirodna bi bila da dođe puno nebeskih anđela i da svaki odnese po jednoga srpskog ratnika. Natprirodna mogućnost bila bi kada bi se Srbi sami povukli...

MEDIJSKE LAŽI

Na crkvenim vratima redar je zaustavio čovjeka koji je u ruci nosio upaljeni tranzistor.
* Ne možete s upaljenim radiom u crkvu — jeste li poludjeli?!
— Moram što prije do velečasnoga — odgovara gospodin čudnoga izgleda i ponašanja.
* Ali onda morate ugasiti tranzistor! — odlučno će redar.
— Je, ali on mora odmah na ispovijed. I velečasni ga mora čuti. Cijeli dan laže, pa neka se sada lijepo ispovjedi...

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

MARIJA POHITI U GORJE, U POHODE SVOJOJ RODICI ELIZABETI...

MARIJIN ŽONGLER

Prošlo je već mnogo, mnogo vremena — možda i više stoljeća — a u njegovu ga se kraju još i danas spominju, prepričavajući njegove dogodovštine, pa, štoviše, i kako mu je jednom i sama blažena Gospa iskazala svoju majčinsku ljubav i zahvalnost.

Ime mu bijaše Gašpar, a koje mu pak bijaše prezime i kako ze zvaše njegovi roditelji, po svoj prilici nije znao ni on sam. Kao mali ostade siroče, bez ikoga i bez ičega, prepušten svojoj sudbini. Netko se ipak za njega pobrinuo. Jamačno bijaše i tada dobrih ljudi, koji ne dopustiše da umre od gladi i na cesti.

* * *

Po prirodi vedre i vesele ćudi, čim je poodrasao najmilije mu je bilo razveseljavati drugu djecu svojim šalama, doskočicama, pa i kojekavim malim trikovima. Uvidjevši u tome svoje uspjehe i sposobnosti, s vremenom odluči izvježbati se i u žonglerskim vještinama, kako ne bi bio drugima na teret, već svojim trudom zarađivao svoj kruh.

Malo-pomalo to mu je sve više išlo od ruke. Počeo je, dakako, s jednostavnijim izvedbama, koje su ipak privlačile samo djecu, a možda tek tu i tamo pokojeg znatiželjnika. Ovi bi mu, istina, dobacili koji novčić, no od toga nije mogao živjeti. Ipak, nije posustao. Vježbao se i vježbao, dok napokon nije postigao toliku vještinu da je i odraslima postao zanimljiv.

Sada mu je to, doista, postao svagdašnji kruh. Doduše onaj kojim se hranio, vrlo skroman, kojiput i bijedan, ali je i na tome bio zahvalan Bogu: I ptičica se — govorio je — nakon što je našla i samo jedno zrno i njime se malo okrijepila, diže u vis i svojim cvrkutom slavi Stvoritelja koji se za nju brine. Nikada nije mrmljao, a još manje — Bože, sačuvaj! — psovao. Ni onda kada je, naročito zimi, ostajao bez novčića i bez korice kruha da utaži glad.

Zimi je bilo najteže. Snijeg je bio pretežak, a vjetar preopasan za njegovo istrošeno šatorsko krilo, mraz preoštar za njegove umorne ruke, smrznuta zemlja pretvrda za njegove otežale noge. Strpljivo je, s ono malo ušteđevine i s pokojim milodarom, očekivao proljeće, pouzdavajući se u Božju providnost i u Marijinu zaštitu. A nju je doista ljubio svim svojim srcem i u nju se pouzdavao svom svojom priprostom dušom. Kad bi ušao u koju crkvu, požurio bi pred njezin oltar i sinovski joj se povjeravao: "Gospođo mila i draga, brini se, molim te, za me, za ovo svoje siromašno dijete, koje ti se potpuno predaje, a na kraju života izmoli mi od svoga ljubljenoga sina Isusa oproštenje svih mojih grijeha, smirenje u Bogu i nebeske radosti."

* * *

Prođoše tako mnoge godine. Jedne večeri, dok je — žalostan i pognut, gladan i promrzao — tražio neko sklonište, neku štalu za noćni počinak, sretne nekog fratra koji mu se ljubazno obrati:

— Brate, vidim da si snužden i žalostan. Koje te nevolje biju? Nego, kako to da si tako odjeven? Možda dolaziš iz nekoga cirkusa? Da nisi klaun?

— Ne baš, nego nešto slično. Žongler sam i samostalno dajem predstave — odgovori mu Gašpar. — Bio bi to za mene najljepši život na ovome svijetu, samo da mogu svakoga dana jesti. Ali, dat će dragi Bog...

Fratru se svidješe Gašpareva jednostavnost i odgovor, pa mu reče:

— Ne bi li možda htio doći k nama, u samostan? Nešto ćeš već raditi, a kruha ti neće nedostajati. Ja sam poglavar, i rado ću te primiti.

I tako Gašpar postade redovnički brat. U samostanu, u kojem bijaše primljen, zapazi kako su se pojedini fratri — osim svojih redovitih dužnosti — natjecali tko će više svojim umijećem uzveličati blaženu Gospu, presvetu Djevicu Mariju. Netko je o njoj sastavljao učene traktate, drugi slikao događaje iz njezina života, treći pisao i skladao pjesme, a netko opet u mramor uklesavao njezin prekrasan majčinski lik...

Gašpar je sve to promatrao, no što je više promatrao, to je bivao sve žalosniji. Govorio je sam sebi:

— Kakvim sve divnim djelima ovi fratri slave Majku Božju! A ja? Bijedan li sam ja, zaista bijedan u svom neznanju i bez ikakve kulture! Osim molitve, meni svakako najdraže "Zdravo, Marijo...", ne znam ništa drugo čime bih je počastio.

I ta ga je žalost uistinu tištila sve više. Jednoga se jutra ipak probudi s nekim posebnim osjećajem utjehe i zadovoljstva. Nije ni sam znao zašto. S tim je zadovoljstvom pošao na zajedničku jutarnju molitvu i na doručak, a zatim se, u svoje slobodno vrijeme, opet — kao po nekom nadahnuću — vratio u crkvu. Moleći se tamo pred likom Majke Božje, najednom mu dođe pomisao: Kad je već drugi slave svojim umijećem, zašto je ne bih slavio i ja svojim? I stvarno, odmah započne izvoditi one točke koje je smatrao najuspjelijima i za koje su mu nekoć najviše pljeskali. Sav sretan, nastavio je to činiti svakoga dana.

Fratre je, međutim, s vremenom počelo zanimati zašto se on sad najednom toliko zadržava u crkvi. Da se ne moli? "Da vidimo!", rekoše jednoga dana. I dok su ga tako poglavar i dva starija fratra uhodili, imali su što i vidjeti.

— Svetogrđe, sablazan! — uzviknuše, ne shvaćajući da taj priprost čovjek na svoj način, svojim talentom, želi slaviti blaženu Gospu.

Poglavar ga je već dobro znao kao jednostavna i pobožna čovjeka, no sada je pomislio da je poludio. S time treba prestati! I dok su pošli da ga uhvate i odvedu iz crkve, gle čuda! Blažena Djevica sišla je s oltara, približila mu se i s njegova čela počela otirati znoj i milovati ga svojom majčinskom rukom.

Na taj prizor poglavar pade na koljena, duboko se pokloni Majci Božjoj i reče:

— Blaženi siromašni duhom, jer oni će vidjeti Boga!

— Amen! — odgovoriše u jedan glas ostala dvojica fratara.

* * *

Tu završava pripovijest o Gašparu, Marijinu žongleru. Ne znamo koliko je još živio, no jamačno ga je Gospa pohodila i u času smrti da ga odvede u raj, za kojim je toliko čeznuo. Marija zasigurno pohađa, pomaže i vodi u raj sve koji je časte i utječu joj se, ali samo one koji su siromašni duhom!

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

Marijo, svibnja kraljice,
ti Majko rajskog slavlja!
Pred sliku tvoju ružice
na pozdrav svibanj stavlja...

>[SADRŽAJ]<