VERITAS - Broj 6 (418) - lipanj 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: VJERONAUČNA OLIMPIJADA; ANTROPOZOFIJA - HEMEOPATIJA I WALDORFSKA ŠKOLA; MOĆ REKLAME; DIJALOG S NEW AGEOM; ALBANCI - NAROD S BUDUĆNOŠĆU


SADRŽAJ - br. 6/99

IZAZOVI: M. Galić - BLAGO TEBI, ŠIMUNE, JONIN SINE!; SI QUAERIS...
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - ŠTOVANJE SVETIH; NAŠA ISKRENA ZAHVALNOST
ZRCALO VREMENA: Medijska nedjelja; Novi nadbiskup - Nikola Eterović; Crkva i socijalno stanje u Državi
POJMOVI: A. Kordić - SLIKE I KIPOVI
ANTUNOVSKE STRANICE: N. Bakoš - NAJLJEPŠE ANTUNOVO; VJERONAUČNA OLIMPIJADA
ZAHVALJUJU...
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - PISMO UMJETNICIMA; Hrvatski odjeci u Rimu
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - SOLIDARNOST JE RJEŠENJE
RAT I PORAĆE: M. Hrsan - LICE ZLA
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - VOLIŠ LI ME?
MLADI: N. Gašparović - INTERNET
SUGOVORNICI: M. Horvat - NAROD S BUDUĆNOŠĆU - "Veritas" na kavi s vlč. Frokom Zefiqom, katoličkim svećenikom, Albancem
PROMIDŽBA: R. Karlović - MOĆ REKLAME
VODENJAKU USUSRET...: J. Blažević - ANTROPOZOFIJA
IZLOG: ČASOPISI; KNJIGE
ČITATELJI: NAJBOLJE JE - PRETPLATITI SE!
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - DIJALOG S NEW AGEOM
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - ČRSTA STIJENA; NOVA EVANGELIZACIJA
ZA ODMOR
NAKON UMORA — MALO HUMORA!
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - DJEČAK S DATULJAMA
ZADNJA STRANICA

UZ NASLOVNE STRANICE: 
Aktualnost štovanja svetih, napose sv. Antuna. Na naslovnoj str.: "Župa sv. Antuna Padovanskoga" - pobjednička ekipa na Vjeronaučnoj olimpijadi. Na zadnjoj str.: Misnica sv. Antuna (detalj) - rad službenica milosrđa iz Dubrovnika.

Naslovnica - Veritas br. 6/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 6/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

BLAGO TEBI, ŠIMUNE, JONIN SINE!

Kao more zanoćalo:
granica mislî,
šutnja vjerovjesna.

Upisuješ se, Gospodine,
riječima izgovorenim
jednom od ribara.

MILJENKO GALIĆ

 

SI QUAERIS...

Ako išteš znati čuda, s kojim Antun sja posvuda,
Evo! biži Smert, grih, tuga, Đavli, guba i zla druga;
Biži nemoć; zdravi vstaju, Nemoćnici, i pivaju,
Svi Antuna Pomoćnika, ne našavši drugog lika.

(Iz pjesmarice Đure Arnolda "Pismenik" — jedan od brojnih prijevoda pjesme "Si quaeris...", objavljen 1918. god. u Osijeku)

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

BLAŽENICI, SVECI I OSTALI STANOVNICI RAJA

ŠTOVANJE SVETIH

Svi mi koji radimo ili pišemo u "Veritasu", odnosno "Glasniku sv. Antuna Padovanskoga", na poseban način radujemo se Svečevu blagdanu. Vjerujemo da naš nebeski zaštitinik bdije i nad svima koji rado, redovito ili povremeno, čitaju njegov "Glasnik".

Katolička crkva nikada nije popustila pred pritiscima da se odrekne svojih članova koji su sada dionici nebeske Crkve i da im ne iskazuje štovanje. Već od samih početaka vjernici su osobito častili Majku Božju, gledajući u njoj najsvjetliji lik cijeloga ljudskog roda. Uz nju su, nakon njihove svjedočke smrti, štovali i svete apostole, mučenike i Isusove učenike.

Vjernička pučka pobožnost razvijala se usporedo s razvojem bogoslužja. Uz službene oblike sakramentalnih slavlja vjernici su rado častili svete moći, oltare poznatih svetaca, hodočasteći na sveta mjesta i u poznata svetišta, moleći i posteći za sebe i za druge. Crkva se brinula da sve te pobožnosti rastu na zdravim temeljima i da vjernike vode sakramentalnom životu, inače postoji rizik da one odvode od Boga i od čovjeka.

* * *

Mnogi vjernici ne razumiju razliku između proglašenih blaženika i svetaca. Općenito se može reći da su blaženici vjernici koji su došli u raj, a papa ih proglašava našim zagovornicima, te ih štuju određene grupe ljudi ili neki krajevi. Sveci postaju već prije proglašeni blaženici, a papa ih predstavlja svim vjernicima kao uzore za nasljedovanje, kao normu ponašanja i razmišljanja da bismo i mi došli u njihovo društvo.

Uz proglašene blaženike i svece, vjerujemo da su mnogi, pa i oni nama poznati i dragi, skupa s Gospodinom. Na svom odlasku u Nebo Isus nas podsjeća da u nebu ima još puno slobodnih mjesta koja je za nas pripravio i koja čekaju na nas. Isplati se potruditi se da ih jednom zauzmemo.

MARKO PUŠKARIĆ

NAŠA ISKRENA ZAHVALNOST

S izlaskom iz tiska prošlog broja "Veritasa" (br. 5/99) navršilo se punih 20 godina tiskanja našeg lista u tiskari "A. G. Matoš" iz Samobora. Suradnja je započela i ranije, jer smo u istoj tiskari već bili tiskali nekiliko naslova naših knjiga. (Usput, "A. G. Matoš" je tiskao gotovo sva naša izdanja.) Prvi broj "Veritasa" koji je tiskan u Samoboru bio je lipanjski broj 1979.

Možda 20 godina po sebi i nije neki veliki jubilej, ali ako se uzmu u obzir sva politička i gospodarska događanja koja su se zbila od 1979. do danas, onda je ovih 20 godina (i više) neprekidne suradnje doista velika stvar.

Ovom prigodom "A. G. Matošu", tisarsko-izdavačkom dioničkom društvu iz Samobora, dakle svima onima koji su doprinosili ili sada doprinose da naš list redovito može ugledati svjetlo dana ‡ najiskrenije zahvaljujemo!

Želja nam je da se naša dosadašnja suradnja i dalje uspješno nastavi, a sve neizbježne probleme nastojat ćemo ‡ kao i do sada ‡ rješavati uz međusobno po-štivanje i uvažavanje, na obostrano zadovoljstvo!

UREDNIŠTVO I UPRAVA "VERITASA"

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

MEDIJSKA NEDJELJA

Ovogodišnji, 33., Svjetski dan sredstava društvenog priopćavanja, kao i druga obljetnica Hrvatskoga katoličkog radija (HKR), proslavljen je 16. svibnja u crkvi Sv. Križa u zagrebačkom Sigetu. Program je započeo predstavljanjem katoličkih medija koji djeluju na području Hrvatske i BiH.

Svoje medije predstavili su "Glas Koncila", "Informativna katolička agencija", "Radio Marija", "Program religijske kulture" (HTV), "TEMA" (kuća koja se bavi video-produkcijom), zatim izdavačke kuće: "Kršćanska sadašnjost", "Teovizija" i "Katehetski salezijanski centar". Zasebno su predstavljena tri katolička lista za mlade: "MI — List mladih", "Pogled" (bivši "Pomak") i "Tau", a na kraju su došli na red i naši mjesečnici i povremenici: "Veritas", "Naša ognjišta", "Svjetlo Riječi", "Glasnik sv. Josipa" i "Živo vrelo".

Predstavljanje katoličkih medija glazbom i pjesmom obogatili su popularne skupine i samostalni izvođači duhovnih skladbi: "Kefa", "Electro-Spiritus", "Fides", Željka Marinović, Čedo Antolić i Luka Balvan.

Svečanu koncelebriranu sv. misu predvodio je predsjednik Odbora HBK za sredstva društvenog priopćavanja, zagrebački pomoćni biskup mons. Vlado Košić, skupa s još dvadesetak svećenika, od kojih većina radi u katoličkim medijima. Biskup je pozvao sve vjernike okupljene u crkvi, kao i one koji su misu pratili putem radio-prijemnikâ, da prihvaćaju one evanđeoske vrijednosti koje im se nude u katoličkim medijima. Na kraju mise sve nazočne pozdravio je ravnatelj HKR-a, radija slavljenika i organizatora izvanjske proslave medijske nedjelje, fra Mirko Mataušić. Na misnom slavlju pjevanje je predvodio mješoviti zbor "Augustin Kažotić", a prigodom podjele zahvalnica prijateljima i dobročiniteljima HKR-a, svečani koncert održalo je Tamburaško društvo "Ferdo Livadić" iz Samobora.

U predvorju sigetske crkve Sv. Križa tom prigodom priređena je i posebna izložba naših katoličkim medija. Posjetitelji su mogli razgledati što izdaje Katolička crkva u Hrvatâ, te steći uvid u stanje domaćih katoličkih glasila i nakladničkih kuća.

Uz naiskrenije čestitke prigodom druge godišnjice rada HKR-a, valja pohvaliti to prvo organizirano predstavljanje katoličkih medija prigodom Svjetskog dana sredstava društvenog priopćavanja, te poželjeti još bolju suradnju onih kojima je cilj nova evangelizacija modernim sredstvima komuniciranja.

NOVI NADBISKUP — NIKOLA ETEROVIĆ

24. svibnja o. g. objavljena je vijest da je papa Ivan Pavao II. mons. Nikolu Eterovića, svećenika Hvarske biskupije, imenovao novim apostolskim nuncijem u Ukrajini, te ujedno nadbiskupom, čija je naslovna biskupija sv. Kvirina Sisačkog. Biskupsko posvećenje novoga nadbiskupa previđeno je za 10. srpnja u hvarskoj katedrali, a glavni posvetitelj bit će kard. Angelo Sodano, državni tajnik Svete Stolice.

Mons. Eterović, sin Ante i Franke r. Martinić, rođen je 20. siječnja 1951. u Pučišćima na otoku Braču. Osnovnu školu završio je u Pučišćima, gimnaziju u splitskom sjemeništu, a dvije godine filozofije na splitskoj bogosloviji. Teološki studij završio je u Rimu, gdje je i doktorirao iz misiologije. U Rimu je ujedno postigao i magisterij iz crkvenog prava. Za svećenika ga je zaredio tadašnji hvarski biskup Celestin Bezmalinović, 26. lipnja 1977. u Hvaru.

Nakon završenih studija na Papinskoj crkvenoj akademiji u Rimu, službovao je u apostolskim nuncijaturama u Obali bjelokosti (1980-83), u Španjolskoj (1983-87), te u Nikaragvi (1987-90), a od 1990. godine radi u Državnom tajništvu Svete Stolice.

Naš novi nadbiskup, uz svoj materinji jezik, govori talijanski, francuski, njemački, engleski, španjolski, poljski, ruski i ukrajinski jezik.

Mons. Eteroviću želimo Božji blagoslov i pomoć, te puno uspjeha u novoj službi.

CRKVA I SOCIJALNO STANJE U DRŽAVI

Uz gospodarske probleme, goruće pitanje u Hrvatskoj svakako je i socijalna problematika. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve pri HBK organizirao je u svibnju o. g. "Socijalne tribine" s aktualnom tematikom. Prvu u nizu tribina, 4. svibnja, otvorio je nadbiskup Josip Bozanić. Dr. Stjepan Baloban, pročelnik Centra, tom prigodom je istaknuo da se radi o nastavku prošlogodišnjih tribina, koje se ove godine bave sljedećim temama: Karšćanin u politici; Etika u medijima; Kriticizam i defetizam u hrvatskom društvu; Socijalna dimenzija kršćanina u župi i u školskom vjeronauku. Za nas je, svakako, bila najzanimljivija tema etike u medijima. Novinari su bili i ostali oni koji, uz nužnu stručnost, moraju poštivati ljudsko dostojanstvo i slobodu svake osobe, potičući svojim radom na solidarnost, na čuvanje i na izgradnju općega dobra u svakom društvu. Naši istaknuti i kompetentni predavači pokušali su svestrano obraditi zahtjevnu i raznoliku tematiku, a ciljevi tribina jesu proučavanje problemâ u našem društvu, te ponuda onih rješenja koja su u skladu sa socijalnim naukom Crkve.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

PREDMETI OSPORAVANJA I ŠTOVANJA

SLIKE I KIPOVI

Vjernici katolici često se susreću s pripadnicima nekih kršćanskih sljedbi (sekti) koji ne samo da osuđuju štovanje svetih slika i kipova, nego osporavaju i njihovo pravljenje i postavljanje u crkve i drugdje. Govore da je to idolopoklonstvo i da se protivi Božjoj zapovijedi. A katolici i dalje štuju svete slike i kipove, pravoslavci slike-ikone; protestanti ne štuju ni slike ni kipove. Promotrimo, stoga, ovaj problem s biblijskog i s povijesnog gledišta.

Na prvi pogled izgleda kao da protivnici slika i kipova imaju pravo. Naime, u prvoj Božjoj zapovijedi piše: "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi." (Izl 20, 4-5a) U Knjizi Ponovljenog zakona stoji zašto se Boga ne može prikazivati u nekom liku: "Onoga dana kad vam je Jahve, Bog vaš, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika." (4, 15) Pod likom se podrazumijevaju kipovi i slike. U Svetom pismu, posebno Starog zavjeta, na mnogo mjesta doista se zabranjuje idolopoklonstvo, klanjanje onome što nije Bog, izrađenim likovima, koji se hebrejski nazivaju sélém, asabbim, sémél, massčkah, nésék, pésél, ébén, maskith, tabnith; a grčki eídolon, ágalma, eikón. Proroci su žestoko nastupali protiv izrađivanja i protiv klanjanja likovima. Kod izabarnog naroda u Starom zavjetu postojala je velika opasnost od klanjanja idolima, kojima su se klanjali okolni narodi. I čim im se pružila prilika, Izraelci su se iznevjeravali objavljenom Bogu, Jahvi, i klanjali se krivim bogovima.

* * *

Međutim, ni u Starom zavjetu nije bilo potpuno zabranjeno prikazivanje likova, to jest kipova i slika. Tako sâm Bog, Jahve, naređuje Mojsiju da u pomirilištu napravi dva kerubina (anđela), što ovaj i čini (usp. Izl 25, 18). Jahve također zapovijeda Mojsiju da u pustinji napravi zmiju od mjedi i tako zaštiti ljude od smrtonosnog ujeda tih otrovnica (usp. Br 21, 8). Kad je kralj Salomon sagradio hram u Jeruzalemu, ne samo da je u pomirilište stavio kerubine, nego je "po svim zidovima hrama unaokolo, iznutra i izvana urezao likove kerubina, palma i rastvorenih cvjetova" (1 Kr 6, 29). Osim toga mjedeno more kod hrama "počivalo je na dvanaest volova" (1 Kr 7, 25). Salomon je na podnožjima za umivaonike dao izraditi lavove, volove i kerubine (usp. 1 Kr 7,29). Prorok Ezekijel vidi u budućem hramu, iznutra i izvana, likove kerubina, a svaki kerubin opet ima lice čovjeka i lava (usp. Ez 41, 18-19).

>>>
Dokle god navedeni likovi nisu bili predmet klanjanja, nisu se protivili prvoj Božjoj zapovijedi. No, kad je zmija od mjedi, koja je bila postavljena u hram, postala predmetom klanjanja, kralj Ezekija je razbija (usp. 2 Kr 18,4). Sv. Toma Akvinski lijepo zaključuje da prva Božja zapovijed ne zabranjuje pravljenje svakog lika, nego ona zabranjuje pravljenje lika za klanjanje.
>>>

Zanimljivo je da se na grobovima u više židovskih katakomba u Rimu iz prvih stoljeća poslije Krista, a posebno u Vigna Randanini, nalaze i crteži živih bića: pijetla, pilića, kokošiju, glave ovna i vola. U više židovskih sinagoga i prije 3. stoljeća poslije Krista nalaze se na zidovima, osim uobičajenih ukrasnih elemenata, i figure orlova, lavova, dupina, kentaura... U pogledu slika najglasovitija je sinagoga u Doura-Europos na rijeci Eufratu, iz 245. godine. U njoj se nalazi čak 15 čitavih freski s raznim prizorima iz Staroga zavjeta: slika Abrahama u želji da žrtvuje sina Izaka, te ciklusi: Mojsija, zavjetnog kovčega, proroka Ilije i proroka Ezekijela. Oslikanih sinagoga ima i u Africi, Španjolskoj, pa čak i u Palestini. Unuk rabina Gamalijela II., patrijarh Juda I., koji je živio u II. stoljeću poslije Krista, čak izjavljuje da likovi lažnih božanstava nisu zabranjeni kad im se ne iskazuje nikakav kult.

No, koncem V. i u VI. stoljeću nastaje u Palestini vrlo jaki židovski pokret protiv likova koji prikazuju životinje i ljude. U mnogim sinagogama, ali i drugdje, uništene su slike, kao u Kafarnaumu i u Noarhu.

Prema nekima, ikonoklazam (borba protiv slika i kipova) na kršćanskom istoku potaknut je upravo ovim židovskim ikonoklazmom. Ta bespoštedna borba nastala je s bizantskim carem Leonom III. Izaurijskim, 725. godine, a završila s caricom Teodorom, 843. godine. U predahu te borbe održan je 787. godine II. nicejski sabor, koji je osudio ikonoklazam i dopustio štovanje svetih slika. Spomenutu borbu predvodili su carevi. Glave su padale, bilo je mnogo krvi, progona i bičevanja onih koji su štovali svete slike, ikone; po crkvama i drugdje uništavane su svete slike, freske, mozaici. I ikonoklasti su se u svojoj borbi pozivali na prvu Božju zapovijed.

Ipak, u cijeloj toj borbi križ Kristov ostao je pošteđen, za razliku od kalvina (dio protestanata), koji u borbi protiv slika i kipova nisu trpjeli ni križ Kristov. Luterani i anglikanci spasili su ipak mnoga remek-djela srednjovjekovne umjetnosti. Izgleda da je prvi ikonoklast bio biskup Marseilla, po imenu Serenus. On je uništio sve slike u svojoj crkvi. Sv. Grgur, papa, uputio mu je opomenu: "Zabranjujući klanjanje slikama zaslužujete pohvalu, a uništavajući ih zaslužujete prijekor. Jedna je stvar klanjati se slici, a drugo je shvatiti preko slike kome ide naše klanjanje. Ono što je Sveto pismo za one koji znaju čitati, to su slike za one koji ne znaju čitati."

* * *

S pravom mnogi sveti oci ističu da se Boga može prikazivati u liku otkada se Sin Božji utjelovio u Isusu Kristu. Naime, Bog je postao čovjekom i imamo ga pravo prikazivati u liku čovjeka. Katekizam Katoličke crkve iz 1994. godine uči: "Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, čast iskazati slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan, i tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana. Čast iskazana svetim slikama jest čašćenje puno poštovanja a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu."

Iz svega prikazanoga jasno je da štovanje Boga i svetaca preko slika i kipova koji njih prikazuju nije grijeh niti idolopoklonstvo, nego čovjeku može pomoći da stupi u što prisniju vezu s Bogom ili sa svecima. Dakako, nikada i nipošto ne smije se klanjati tim likovima kao božanstvu, nego samo Bogu preko njih.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


ANTUNOVSKE STRANICE

UZ SVECA MILJENIKA I BOLESNE NOGE MOGU HODATI!

NAJLJEPŠE ANTUNOVO

Bože moj, koliko se toga promijenilo u posljednje tri godine. Još danas joj odzvanja glas njezine prijateljice, koja ju je točno prije tri godine nazvala i rekla: "Znaš, ti još danas moraš spavati u domu." A radilo se o domu umirovljenikâ.

Iako su za taj trenutak pripreme trajale već nekoliko mjeseci, Branka se sjeća kako joj je srce snažno zakucalo. Nešto ju je steglo u grudima. Pogled joj je prošao po zidovima njezina stana i znala je: nikada više ovamo. Prijateljica s druge strane žice nije ni slutila kakva se oluja podigla u Branki. Znala je Branka da je sama na to pristala, jer je rijeka njezina života krenula sasvim drugim tijekom.

Branka se više niti ne sjeća koliko ih je, zapravo, došlo da je otprate u mirovni dom, koji se nalazi samo nekoliko tamvajskih stanica dalje od njezina stana, ali to je odjednom postalo daleko, vrlo daleko.

* * *

Prva večer u domu bila je teška. Bila je još sama u sobi i dobro je da je bilo tako. Nije trebala ni pred kime skrivati suze. Branka, koja je uvijek govorila da nikada neće u mirovni dom, sada nije imala izbora. Život često napiše teška poglavlja u svojoj knjizi. U najtežim trenucima povjeravala se svome Gospodinu. Samo on je znao kako joj je bilo teško. Kada je došla, bila je još jako slaba. Jedva je stajala na nogama. Onda je polako počela šetati parkom. Koraci su bili sve čvršći, a dionica šetnje svaki dan se sve više povećavala i Branka je do drugog proljeća već bila drugi, mnogo zdraviji čovjek.

Ljeto je bilo blizu. Došao je 13. lipnja, blagdan sv. Antuna. Branka je sjedila u parku na klupi i slušala zvuk crkvenih zvona. Malo niže stajala je crkva sv. Antuna. Sjećala se Branka kako je svake godine išla u posjete tom dragom svecu, a sada... Sjedila je na klupi u parku, slušala zvona i nešto se u njoj počelo buditi: čežnja, velika čežnja da krene nizbrdo do crkve.

— Bože, kako ću? Tako dugo se nisam maknula od doma.

A onda su je opet iz misli prenula zvona. U jednom trenutku odluka je donešena.

— Sveti Ante, znaš što?! Neka me podupre s jedne strane moj anđeo, a s druge strane ti!

* * *

Takva odluka bila je zaista u Brankinu stilu. Poznavala je ona taj osjećaj, kada se u njoj počnu buditi i želja i odluka. Znala je da će joj, i ovaj put, Nebo biti na pomoć. Ustala je s klupe i krenula. Polagano, korak po korak. Svakih nekoliko koraka stala je i čudila se kako je noge još uvijek slušaju; te njezine noge, koje gotovo dvije ili tri godine nisu pošteno hodale cestom.

Došla je u crkvu. Bilo je nešto prije osam sati. Sveta misa je bila u tijeku, a crkva, ka'no što se veli, puna k'o šipak. Ušla je. Straga su stajale neke mlade časne sestre. Branka se približila jednoj i zamolila je da se smije malo nasloniti na nju.

— Naravno, samo se naslonite.

Branka joj je bila neizmjerno zahvalna. Izdržala je svetu misu do kraja, primila sv. pričest, a onda izašla iz crkve. U želji da se malo odmori, sjela je na kamen koji strši iz crkvenih temelja. Upravo je malo ispružila noge, kad začuje jedan poznati glas:

— Branka, pa što ti radiš ovdje?

— Slavica!

Za Branku je to bilo ugodno iznenađenje. Znala je da je sada njezina prijateljica neće pustiti da se sama vraća uzbrdo u dom. Naravno, Slavica i njezin veliki unuk otpratili su je i ona se lijepo vratila u svoj novi dom.

* * *

Bilo je to Brankino najljepše Antunovo. I od onda njezini su koraci sve čvršći, sve brojniji, i samo kada je ružno vrijeme onda se ne kreće. Branka vrlo dobro zna u kakvoj se situaciji nalazila sa svojim zdravljem i sigurna je, a i mnogi njezini prijatelji, da je Gospodin načinio veliki zahvat u njezinu životu. Danas, nakon tri godine, ona je zadovoljna u domu umirovljenikâ, gdje je našla svoj pravi novi dom i u kojem prima velike milosti od svoga Spasitelja i od svih svojih — kako ona veli — "nebeskih advokata". Više ni ne misli na stari dom.

U njezinoj duši vlada veliki mir. Unatoč kroničnoj bolesti, radost je uvijek u njezinim očima i u njezinoj duši. Drugima ponekad nije jasno kako Branka može uvijek biti dobre volje, pa tu svoju vedrinu zrači i na ostale. Za Branku i za one koji vjeruju, to nije nikakva zagonetka. Zna se, izvor njezine radosti i mira jest živi Bog.

NEVENKA BAKOŠ

VJERONAUČNA OLIMPIJADA "U GODINI BOGA OCA"

U vjeronaučnoj dvorani župe sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, 21. svibnja 1999. održana je vjeronaučna olimpijada za područje sjeverozapadnog dijela grada Zagreba. Učenici osnovnih škola spomenutog područja, podijeljeni u 15 natjecateljskih ekipa, odgovarali su na pitanja koja su objavljivana u MAK-u, a zahtijevala su poznavanje svega što je vezano uz molitvu "Očenaša" u Godini Boga Oca, uz Isusa Krista, uz Vjerovanje, uz grijeh, uz sakramente, itd. U završnicu natjecanja ušle su 4 ekipe s osvojenih maksimalnih 15 bodova: OŠ "Tin Ujević", OŠ "Oton Iveković", OŠ "August Šenoa" i ekipa "Župa sv. Antun Padovanski". Daljnjim eliminacijskim natjecanjem ostale su dvije ekipe, a u završnici natjecanja pobijedila je domaća ekipa, "Župa sv. Antun Padovanski".

Natjecalo se oko 150 djece, pokazavši zavidno znanje iz vjeronauka. Pobjednička ekipa ide na daljnje natjecanje na višim razinama. Sve prisutne pozdravili su fra Žarko Relota, župnik domaćin, i dr. Josip Jakšić, predstojnik Katehetskog ureda Zagrebačke nadbiskupije. Djeca su počašćena sendvičima, grickalicama, sokovima i sladoledom. Sve ekipe dobile su diplomu za sudjelovanje, a pobjednici su dobili i prigodne kape.

>[SADRŽAJ]<


ZAHVALJUJU...

Marica Kršulović zahvaljuje Gospi, sv. Antunu i bl. Alojziju Stepincu na uslišane molitve. (Prilog za Kruh sv. Antuna)

Članice Društva sv. Krunice iz New Yorka, Marija Grbić, Danica Jelić, Željka Miloš, Srećka Perak i Vesna Škara, zahvaljuju sv. Antunu i ostalim zagovornicima za uslišane molbe, uz dar za Kruh sv. Ante.

M. K. iz Molva zahvaljuje Blaženoj Djevici Mariji i sv. Anti za uspješno pronađene stvari, uz dar za Kruh sv. Ante.

Urica Peranić iz Novalje zahvaljuje dragom Isusu, Majci Božjoj, sv. Josipu, sv. Antunu, sv. Nikoli Taviliću, sv. Leopoldu Mandiću i ostalim svecima za uslišane molitve, za zdravlje obitelji i za vlastitio zdravlje. (Prilog za Limenku sv. Antuna)

Majka iz Slavonije zahvaljuje sv. Antunu za sve primljene milosti, te i dalje preporuča svoju obitelj u njegovu zaštitu.

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

PISMO UMJETNICIMA

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Iz vrlo bogate ponude posljednjih zbivanja u Vječnom gradu i oko njega, zaista je teško odabrati nešto što će zauzeti središnje mjesto u ovako skučenom izvještaju. Mi ćemo prvu pažnju posvetiti jednom Papinu spisu, neobičnom po adresantima, a još više po sadržaju. Radi se o Pismu pape Ivana Pavla II. umjetnicima, potpisanom u Rimu ovog Uskrsa, a predstavljenom javnosti 22. travnja.

* * *

Nije to prvi put da se ovaj papa obraća određenoj kategoriji osoba. Pisao je on i ženama, i starijim osobama, i maloj djeci. Sada se Sveti Otac u poduljoj poruci obraća umjetnicima, "onima koji strastvenom predanošću traže nova očitovanja ljepote, da bi je podarili svijetu u umjetničkom stvaralaštvu", kako piše u posveti. A da je Papi stalo da njegova poruka stigne daleko, potvrđuje i podatak da je Pismo istovremeno tiskano u osam najpoznatijih svjetskih jezika. Biranoj javnosti Pismo je predstavio kardinal Paul Poupard, predsjednik Papinskog vijeća za kulturu, a uz njega su sjedili najistaknutiji talijanski umjetnici katoličkog usmjerenja, filmski redatelj Ermanno Olmi (sjećate se njegova remek— djela "Drvo za klompe"?) i spisateljica Susanna Tamaro (nama posebno draga i po svojim istarskim korijenima).

Odnos s umjetnicima predstavlja daljnje obogaćenje one pastoralne nîti koju je Ivan Pavao II. počeo tkati od prvoga dana svojega pontifikata. Pismo potvrđuje profinjeni osjećaj poljskoga prvosvećenika za onaj svijet koji ga vraća u mladost, kada se Karol Wojtyla dokazivao kao glumac, pisac i pjesnik. Ni danas Papa ne propušta pokazivati svoju naklonjenost muzama, te neizbježivo osobno prati svaki umjetnički događaj, posebno koncerte koji se upriličuju u njegovoj blizini. Konačno, smisao za lijepo dokazuje i nedavno objavljeni kompakt-disk, pod naslovom "Abba Pater" (gdje Ivan Pavao II. "posuđuje" svoj glas muzičkoj podlozi koja sadržaju nudi zamamnu formu).

Kao traženje i izražavanje lijepoga, umjetnost može doista postati duhovno iskustvo i još čvršće čovjeka približiti Stvoritelju. Toga je bio svjestan još jedan nama blizak papa, Pavao VI., koji je njegovao izgrađeni odnos prema umjetničkim stvarateljima, pa je s osobitim odobravanjem i neskrivenim simpatijama primljena vijest da će dan nakon predstavljanja Papina pisma umjetnicima u Vatikanu biti otvorena tematska izložba "Pavao VI. — svjetlost za umjetnost", koja je do kraja lipnja dostupna (i to besplatno) svima koji vole lijepo. (Ulazi se s lijeve strane kolonade.) Poznavatelje umjetnosti ne treba podsjetiti da je baš Pavao VI. poticao moderne umjetnike na stvaranje takvih djela kojih se ovo stoljeće neće stidjeti, a mogu se svakodnevno susresti u Vatikanu. "Uskrsnuće" Perikla Fazzinija nazvali su "najljepšim Kristom na svijetu od Michelangela do danas", a Brončana vrata u Bazilici sv. Petra Giacoma Manzua svakodnevno privlače pažnju i onoga koji nije neki osobiti poklonik lijepih umjetnosti. Konačno, "Aula za audijencije" Pierluigija Nervija toliko oduševljava posjetitelje da ponekad odvlači pažnju i više od očekivanoga.

* * *

Ne samo medijsku pažnju pobudila je beatifikacija franjevca kapucina o. Pija iz Pietrelcine. I nekoliko dana prije nedjelje 2. svibnja u Rimu se nagađalo da će Vatikan biti pretijesan primiti tolike štovatelje ovoga karizmatičkog fratra, koji i danas privlači vjernička mnoštva. (Dovoljno je spomenuti podatak da je do ove godine objavljeno 140 biografija, a samo ove godine još 60 izvornih životopisa ovoga blaženika.) U njegovu kultu susreću se dvije neobične krajnosti: vole ga široke vjerničke mase, a jednako je privlačan i visokoj eliti. U danima koji su se bližili, a i nakon beatifikacije, gotovo se može reći da su se brojni političari, umjetnici, javni djelatnici i intelektualci raznih profila natjecali u iznošenju svojih sjećanja, dojmova i hvalospjeva vezanih uz ovoga neobičnoga franjevca kapucina, poznatog i po tome što je veći dio života nosio Kristove rane. Medijsku pažnju, dakako, najviše je privukla žena koja je nedavno ozdravila zagovorom o. Pija na doista neobjašnjiv način.

Pa ipak, uspaničeni rimski gradonačelnik uspio je odvratiti velik dio domaćih znatiželjnika i štovatelja i usmjerio ih je na dvodnevni izlet izvan Rima, čime je osjetno olakšao pristup hodočasnicima izvana, ali razočarao one koji su očekivali drukčiju reklamu. Slavlje je obavljeno na napunjenom, ali ne i prepunjenom Trgu sv. Petra, dok je istovremeno za velik dio hodočasnika program emitiran na velikim platnima na Trgu sv. Ivana Lateranskoga, kamo se i Papa helikopterom spustio odmah nakon beatifikacije u Vatikanu. Podaci o nazočnim vjernicima, kao i obično, jako variraju. Čini se da je ipak u Vatikanu bilo do 300.000, a u Lateranu oko 150.000 vjernika, što je, dakako, impozantna brojka, pogotovo ako se uzme u obzir da je istoga dana mnoštvo vjernika bilo okupljeno i u San Giovanni Rotondo, mjestu gdje je blaženik živio i umro, a gdje je podignut velik institut za njegu starih i bolesnih osoba.

Bilo je mnogo ispovijedi i pričesti, a to znači da ovaj pučki i elitni blaženik autentično djeluje. Sakramenti su najbolje mjerilo da li neki čovjek privlači sebi ili Bogu. To se tih dana zorno vidjelo i doživljavalo, i ne samo u Rimu.

* * *

Ekumenski pohod pape Ivana Pavla II. Rumunjskoj, od 7. do 9. svibnja, bio je putovanje u povijest, kako su to neki zgodno izrazili, kada je Papa obavio i ekumenski susret s najvišim predstavnicima Rumunjske pravoslavne crkve i pastoralni pohod rumunjskim katolicima obaju obreda, a na bukureštanskom groblju podsjetio i javno odao priznanje žrtvama terora koji je pedesetak godina uništavao sve što je vjersko i katoličko. U subotu 8. svibnja Papa je, iako i sâm nemoćan, dugo klečao nad grobovima nekih od tih žrtava i zahvalio im za svjedočanstvo vjere, koje su neki orosili i svojom krvlju.

Sam pohod oduševio je pravoslavnu većinu, dok su katolici ipak u svojem zanosu osjećali neki prigušeni stisak u grlu. Žarko su željeli da ih Papa pohodi tamo gdje žive u većini, a ne samo u malobrojnoj bukureštanskoj dijaspori, ali ovoga puta Svetom Ocu nije omogućeno da ih pohodi u Transilvaniji i Moldaviji. Možda bi to bilo previše za crkvene i političke vlasti, koje ipak prvi put primaju rimskog biskupa u jednoj pravoslavnoj zemlji.

* * *

Na kraju, evo i nekoliko važnijih "jubilejskih" vijesti:

 

HRVATSKI ODJECI U RIMU

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

KULA BABILONSKA ILI DAROVI DUHA SVETOGA?

SOLIDARNOST JE RJEŠENJE!

Još jednom sam imao prigodu, a te prigode doživljavam kao milosne darove, slušati Tomislava Šagi-Bunića i teologiju "prevedenu" na jednostavan jezik, uvijek iznova osjećajući se bogatijim za poneku teološku spoznaju, uvijek postavljajući sebi pitanje, zapravo odgovor: Ovdje je uistinu na djelu Duh Sveti, koji progovara i kroz ljudsku mudrost, koja uvelike resi ovoga skromnog i jednostavnog franjevca kapucina. Civilizacija ljubavi i ključna rečenica Biblije (Mt 25, 40) — Tomislav Šagi Bunić. Istinski duhovni nasljednik sv. Leopolda Mandića ili najnovijeg blaženika Katoličke crkve — o. Pija.

* * *

Krenule su i tribine o socijalnom nauku Crkve, gdje je solidarnost jedan od ključnih pojmova, bar tako bi trebalo biti; kakva je u društvu, nije potrebno trošiti papir i prostor. Ponjavlja se pitanje koliko u Crkvi živi (ne mislim na verbalizme) pojam "solidarnost"? Ne kažem koliko se o njoj priča, nego koliko uistinu živi. Vraćam se jednoj političarki, riječ je o njezinom odgovoru na pojam solidarnosti objavljenom 7. svibnja ove godine (!) u "Nedjeljnoj Dalmaciji". Citiram: "Postoji i te kakva solidarnost. Prisjetite se samo svih onih godina od 1991. na ovamo. Bez solidarnosti ne bismo izdržali. Sudjelovala sam u dobrotvornoj akciji koju je organizirao Obiteljski radio, a to je prodaja peciva na Cvjetnom trgu za kupnju opreme za Petrovu bolnicu. Prilazili su ljudi za koje vidite da nemaju puno novca, ali imaju snažan osjećaj solidarnosti." Ivana Sutlić-Perić bi rekla — "završen citat". Slično i Dino Ramović, ili Jamie Shea.

Dakle, fantastičan i nezaboravan odgovor; oprosti, poštovani (Boga se štuje, a ljude poštuje) čitatelju, zar kod tebe ovakav odgovor nije ono: "kęs za urnebes", nešto što tjera na smijeh: da nije tragično, bilo bi komično! Uistinu, svašta papir podnosi, naše oči i uši još više, svakodnevni život ponajviše.

Opet mi se javlja jedno zločesto pitanje, ona dobroćudna prepuštam onima koji bi uskoro od velikih Hrvata mogli postati nešto manji Hrvati, hrvatići... tako nekako... Riječ je o prirodnom toku stvari; Predrag Matvejević bi rekao kako rijeka, ali i stvari uglavnom teku svojim tokom, rjeđe tijekom!

Dakle, pitanje je: A zašto ljudi nemaju "puno novca", ili bar onoliko koliko je potrebno za elementarno ljudsko dostojanstvo?! Taj odgovor nismo dobili! Očito je, dotična političarka zasigurno nije čitala Papinu encikliku "Sollicitudo rei socialis"; očito je, i život naš svagdašnji jako slabo čita...

Tek kao "odgovor odgovoru", u nedavnom razgovoru županijski povjerenik SSSH ponudio mi je sasvim suprotan odgovor i logično pitanje: Tko ovdje laže? Jer, pojam solidarnosti pretpostavlja (uključuje) ako ne idilu, a onda bar svakako socijalni mir, a mi smo svjedoci niza prosvjednih skupova, propalih tvrtki, neisplaćenih plaća i radnika na cesti, a nije riječ o cesti spasa...

Solidarnost nije sladunjavo i hinjeno sažaljenje, nego, prije svega, odlučnost i ZAUZETOST za zajedničko, opće dobro: za dobro svekolike zajednice i svakog pojedinca ponaosob, kako bismo svi postali odgovorni za sve ljude! U istom tonu, od "životne" je važnosti koriensko pisanje: Mlijeko ili mlieko — pitanje je sad? Shakespeare bi rekao — "as you like it"! Ili na pozivnici: HKDPD vas POZIVLJE na predavanje... U pravu je bio Einstein: Ako svemir ima granice, ljudska glupost doista in nema! Stephen Hawking još se nije izjasnio o ovom pitanju...

* * *

Posljednjeg dana mjeseca travnja-nisana stigle su mirovine za ožujak (zar i ovo nije "solidarnost na djelu"?); u kioscima su osvanuli natpisi STIGLE CIGARETE i tako nam je "blagdan (osobno, držim da je primjereniji termin praznik) ljudskog uma i ruku" prošao dostojanstvenije: mrtvački lijes je krenuo s Trga i završio u nekom podrumu. Ako ne istrune, možda još posluži; za manje upućene, na lijesu je pisalo HRVATSKO GOSPODARSKO ČUDO 1990-1999. Neslužbeno sam saznao kako su oni koji su nosili lijes potegnuli koju kapljicu više i, tko zna?, možda su zbog toga pogriješili put... pa umjesto u Maksimir, skrenuli u jednu ulicu i jedan podrum, jasno, uz nesebičnu potporu ljudi zaduženih za red i sigurnost. Dakle, sve je proteklo dostojanstveno i ponosno, kako već i priliči "blagdanu ljudskog uma i ruku". I što se tiče pisanih medija, uglavnom je bilo korektno, no HRT...? Ne drži nas Zapad slučajno pod prismotrom glede i u svezi ovog pitanja!?

Poskupjeli telefonski impulsi; impulsi "gluhih telefona" još su skuplji... Drugog svibnja Ivan Pavao II., za kojeg dr. Neven Šimac reče kako nas "voli više no što zaslužujemo", proglasio je blaženim o. Pija; vjerujem, uskoro će biti i njegova kanonizacija, baš kao i beatifikacija o. Ante Antića: proces njegove kauze u Rimu lijepo napreduje.

U manje lijepe vijesti ulazi i ova: Zaduženje Zavoda za mirovinsko osiguranje iznosi 1,18 milijardi kuna; što ako su dobili kredit od "komercijalnih banaka" koje preko noći postaju nekomercijalne? Čelnici umirovljenikâ s pravom postavljaju pitanje: Gdje je završio prošlogodišnji "višak" iz proračuna od oko 7,5 milijardi kuna?!

Nenaplaćena potraživanja (čitaj nelikvidnost) iznose dvadesetak milijardi kuna!? Hoće li rebalans državnog proračuna popraviti stanje? Teško, jako teško... O tome su govorili i ekonomisti u Sheratonu; konobari su se nakon toga pitali — tko će platiti tristotinjak popijenih kava? Tko je u pravu: ekonomija ili politika? Dok se one dogovore, možda nas zaskoči inflacija; recesija je već tu — tvrdi guverner HNB; ili, ne daj, Bože — socijalni slom. Krah...

Radnici NAME probili se do Markovog trga: 2.088 radnika očekuje "strateškog ulagača".

* * *

Ibrahim Rugova u Italiji, a Milošević do daljnjega u bunkeru. Poželjna je što češća promjena; naravno, bunkera. Novac je ionako vani, mislim Miloševićev; vjerujem kako i u našem okruženju postoje oni koji imaju povjerenje jedino u strane banke.

Pojavio se list ZAREZ; u posljednjem broju je zanimljiv interview s Mirkom Kovačem; ukratko, solidna tiskovina u moru "nesolidnih". Tko zna? Možda je svemu kriv "deimurg" ili "deimurzi", kako nam visokoumno, te nadasve patriotski lijepo, sugerira Borna (lijepo ime, Bog ga živio!) u prošlom broju VERITASA?! Toplo preporučam tekst na 21. str., onima koji ga još nisu pročitali. Poza, patetika, neznanje i totalna nepismenost — eto mojih dojmova.

Proslavljen Majčin dan: bivši glasnogovornik HDZ-a i najveća feministkinja iz političkog života uveličali proslavu; svečani koncert održan u HNK-u, uz "izraze zahvalnosti majkama" i poticaje na "hrabrost", jer, "tko je održao hrvatski narod kroz ovih 13 stoljeća, dok nije bilo Ministarstva obnove, dječjeg doplatka, pomoći države, nego hrvatska majka!". Ne znam zašto, uvijek sam zazirao i nisam vjerovao feminističkim i populacijskim pokretima...

* * *

Za kraj citiram nadbiskupa Bozanića: "Prošli smo godine ratnog nasilja, a sada nas nagriza društveni nemoral velikih razmjera, potpomognut ne samo od pojedinaca, nego i nemarom, neučinkovitošću, pa i zaštitom nekih predstavnika vlasti." U Maksimiru, zna se, može se svašta vidjeti: Japanaca, Litvanaca (dobre investicije za još bolje provizije!); padaju kranovi; padali su i crveni karanfili, koji groteskno zakitiše revere i poprsja onih koji dođoše na grah, uglavnom nepozvani...

MIRKO KALANJ

>[SADRŽAJ]<


RAT I PORAĆE

HAŠKA OPTUŽNICA I PROTIV MILOŠEVIĆA — KONAČNO!

LICE ZLA

Oprosti mu, Bože, on ne zna što čini... Pomišljam to i nehotice, gledajući naslovnu stranicu visokotiražnoga američkog tjednika i čitajući ispod fotografije — "The face of evil". A lice pripada jednom od najomraženijih ljudi današnjice, modernom tiraninu, koji vrlo hladno opovrgava svaku optužbu na svoj račun; dapače — čudi se o čemu to svijet govori. I, doista, u svakom svom nastupu govori o slobodi, dostojanstvu, pravu svakog čovjeka...

Bože, je li on svjestan što čini?

Na licu mu ne vidim tragove unutarnje borbe, grižnju savjesti. S obzirom na vrijeme otkad traje njegova tiranija, otkad teku suze, znoj i krv na ovim prostorima, kao posljedica njegovog djelovanja, lice bi mu moralo izgledati drugačije.

Ili... koliko puta sam se prevarila procjenjujući nečiji izgled u odnosu na karakter.

Prije nekoliko godina, dok sam i sama puno trpjela zbog njegovog bezumlja, razmišljala sam što bih mu rekla da mu sjedim nasuprot i da me sluša.

Mislila sam o tome jednoga srpanjskog dana, posteći pred blagdan sv. Ilije — mog sveca-miljenika. Sjetila sam se Ilijinih riječi na Horebu, kad je rekao: "Već mi je svega dosta, Jahve. Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih."

I ja sam, kao i Ilija, bila nestrpljiva u svojoj muci. Nisam bila spremna podnositi je dok Bog ne odredi drugačije.

Kako onda — tako nesređena u svojoj nutrini — krenuti, pa makar samo u mislima, ususret čovjeku kamena srca, poludjelom od oholosti...?

Pa njega može "spustiti na zemlju" samo naš Gospodin.

Bi li mu on blago prišao?

Zamišljam scenu u luksuznom kabinetu silnika.... Silnik sjedi i pažljivo čita spis na stolu. Odjednom se trza, diže glavu i vidi pred sobom neobičnog Stranca, koji se nečujno pojavio ispred njega i gleda ga neobičnim pogledom. I prije nego silnik može izustiti ijednu riječ, Stranac mu blago i tiho kaže: "Dođi!"

Silnik ustaje, prilazi, slijedi Stranca prema foteljama. Najprije sjeda Stranac, pa silnik, koji je vidno blijed i uznemiren. Stranac ga dugo promatra i napokon kaže: "Duh ti je bolestan, čovječe. Ti si jednostavno nesređen čovjek. Divlje si rasporedio najbolje talente: inteligenciju, smjelost, okretnost, zauzetost, tako da djeluješ u smjeru zla, izopačenosti... Oholost i umišljenost su tvoji najgori saveznici. Ti obmanjuješ sebe, a, što je još gore — obmanjuješ i druge. Puno si zla učinio, čovječe. Duboko se ponizi i pokaj pred Bogom i ljudima za svoja zlodjela."

Silnik zuri u Stranca otvorenih usta i ostaje tako i sljedećih nekoliko trenutaka, nakon što Stranac nestaje.

* * *

Samo naš Gospodin može upokoriti silnika.

Smiluj se njemu i nama, Gospodine!

MARIJA HRSAN

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

DAN JE NA IZMAKU...

VOLIŠ LI ME?

Bila je sva slomljena, nježna ko’ breza... mala Deana, moja bivša učenica, koju sam znala zadirkivati: "Deana, samo da znaš, nešto sam od tebe posudila." Ona bi me u čudu pogledala: "Ma, što ste to posudili? Ja se ne sjećam." Nasmijala bih se, ponovila da sam nešto njezino uzela, a kanila sam joj jednom reći i što. Ali nisam. Jer su nam se putovi razišli i nisam je do sad vidjela. Da joj to sad kažem — bilo bi neukusno i neprimjereno. A posudila sam, prije desetak godina — njezino ime.

Na žalost, susrela sm je na najtragičniji način — na pokopu njezina brata, prekrasnog, pametnog, dobrog, lijepog mladića, koji je kao dječak bio pravi preslikani anđeo: kovrdžava kosa, okrugli obrazi, pune usne, žive oči, uvijek nasmijan i zato omiljen i među učenicima i među učiteljima. Svaka bi ga majka poželjela za sina, sestra za brata, i svaki učitelj za svoga učenika... a ubio ga je otac nožem u srce. Brat se zvao Denis. Deana i Denis...

* * *

I to je dno! To je ono što je zagrebački nadbiskup rekao u Splitu: da smo na nekim područjima dotakli dno! Kad otac ubije svoga sina — dobroga, brižnoga, marljivoga, pristojnog mladića — to je dokaz da postoji Sotona i da je on "ljudski ubojica od početka" i "otac laži", kako ga naziva Sveto pismo. Nad ovim se mora zamisliti!

Ovo dno, ovo pomračenje uma, metaforički, mogu usporediti sa scenom kad Kleofa i drugi učenik pozivaju stranca, koji im je, dok su išli iz Jeruzalema u Emaus, srca zagrijao do usijanja, te nikako nisu mogli zamisliti da se s njim rastanu, tako im je bilo lijepo s njim. I napravili su ono što im se činilo najlogičnijim — večer je, dan je na izmaku, pa su ga pozvali na večeru i spavanje; mi bismo rekli "bed and supper" (umjesto "bed and breakfast", kako se to danas radi u hotelima), i sve to besplatno, dakako. Ma, bili su presretni što je pristao, toliko im je bio omilio dok im je tumačio Pisma... I, dok je ON lomio kruh (stvarno su bili velikodušni, svaka im čast) — prepoznali su svoga ljubljenog Učitelja. Paf! Trenutak neba, radosti, bliskosti, od koje se gubi dah, od koje se zanijemi i živi u bezvremenu; ljubav koja odjednom kao munja rasvijetli dušu, traje samo tren — i Njega nestaje... Ali oni od toga žive. Vraćaju se u Jeruzalem da ostalima ispričaju što su doživjeli. Ovi i nisu baš impresionirani (ni Ivan, ni Matej ih ne spominju, a Marko samo jednom rečenicom), ali oni svejedno od toga žive zauvijek, jer uvjerena sam da je sâm Kleofa cijeli događaj ispričao Luki. Evo što susret sa živim, uskrsnulim Isusom čini: nema više ni mraka, ni noći, ni tame, ni straha, premda je, objektivno, mrkla noć i na mnogim područjima dotiče se samo dno.

Vjerujem, stoga, da je Denis našao pokoj u zagrljaju Očevu, a molim Isusa i njegovu majku da Deani i njezinoj majci budu suputnici i da im osvjetljavaju put u ovom mraku, u kojem je moguće časno živjeti i preživjeti samo s uskrslim Bogom kao suputnikom.

* * *

Taj nevjerojatni uskrsli Isus — fantastičan je! Pored scene "Na putu u Emaus" najljepša mi je idila jutra na Tiberijadskom jezeru, koju Ivan "nadopisuje" svome Evanđelju, kad Isus uz ribu i kruh (danas bi vjerojatno uz jutarnju kavu), u opuštenoj idiličnosti, izravno pita Petra: "Voliš li me?", i to ga pita tri puta, da ne bude zabune! Do sada mi je Petar uvijek bio pred očima jadan, zbunjen, kriv, u stisci, u kojoj se, ovako izravno pitan, našao, ali sad gledam Isusa — Boga s iskustvom čovjeka, koji se usudi pitati: "Voliš li me?"

Pokušavam se sjetiti kad sam ja posljednji put nekoga pitala: "Voliš li me?"... i ne mogu se sjetiti. Da sam rekla: "Volim te!", o da, mnogo puta i mnogima. To ništa ne košta — reći da nekoga voliš. Tako mi se činilo. Ali — da pitam u zbornici, ili u razredu, ili koga od svojih frendova "Voliš li me? (ili od čitateljâ "Veritasa"), dobila bih zaprepašten i zbunjen pogled: "Što ti pada na pamet?" "Pa, to se ne pita!" Od izravnog odgovora — iskreno — strah me je. Ali, vjerujem — ne samo mene.

A Isus se usudi. On ima "petlje" Petra izravno pitati: "Voliš li me?", i to tako da Petar nema ni vremena, ni prostora, ni načina za "izvrdavanje", premda je, to tako sad doživljavam, ono "Ti sve znaš..." pokušaj "manevriranja", jer je slutio što izravno "Volim te!" znači. Ivan to kaže: "... Da označi kakvom će smrću umrijeti." That's it! To je to! Izravan odgovor na Isusovo pitanje: "Voliš li me?", uključuje odgovor: "Da, spreman sam, spremna sam na mučeništvo."

A to ne godi. Nikome i nikada. Pa mi je jasno da je Crkva katkada u povijesti "vrludala" i "izmotavala se" da dâ izravan odgovor, jer je izbjegavala mučeništvo. Zato i moj "volim ovoga i onoga", "volim ovo i ono" nije baš posve jasan — jesam li spremna na mučeništvo. Pa umjesto jasnog: "volim", Bogu odgovaram: "molim".

Molim i molimo — da volim i volimo. Do mučeništva...

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

ISKORISTITI PREDNOSTI I IZBJEĆI OPASNOSTI

INTERNET

Znate li što je Internet? Ako znate, da li ga koristite? Ako ga koristite, koliko? Suvremena tehnologija toliko je napredovala i napreduje da niti oni najupućeniji više ne stižu pohvatati sve njezine novitete. Još do prije nekoliko godina malo je tko kod nas u svakodnevnom životu koristio kompjuter, a za Internet je znala tek nekolicina povlaštenih. Sjećam se nastave informatike u školi i čudnih starih kutija koje su se nazivale kompjuterima, ali prema svom izgledu i funkcioniranju malo bi koga podsjetile na suvremena "čuda tehnike". Popularnost virtualnog svijeta u posljednje vrijeme toliko je porasla da malo nedostaje da u potpunosti zamijeni onaj stvarni.

Dvije "sitnice" — računalo i modem — nekima znače sve u životu. To elektroničko robovanje počinje danas već u najranijoj dobi. Ne tako davno, ulice su u popodnevnim satima bile prepune žamora i galame. I danas znaju biti, ali još je više mališana koji čekaju svaku slobodnu priliku da sjednu pred svojega sobnog prijatelja i uđu u svijet mašte, koji je daleko bolji od onoga stvarnog, jer u njemu mogu biti što požele i raditi što žele, a da to pri tom izgleda tako "stvarno". Mnoga djeca danas prije nauče tipkati na tipkovnici i upravljati "mišem", nego li pisati ili čitati na "starinski način". To sve i nije tako loše, no donosi sa sobom i jedan drugi problem, skriven u pozadini svega: problem otuđivanja i zatvaranja svakog pojedinca u svoj mali privatni svijet. Djeca odrastaju uz najboljeg prijatelja — kojega isključuju i uključuju po potrebi, s kojim se ne moraju svađati, koji im nudi zabavu kakvu požele, te trpi sve njihove hirove i nepodopštine.

* * *

Sve češće čitamo o maloljetničkim zločinima, odnosno o pucnjavi u školama (za sada uglavnom onim prekooceanskim) koje, na žalost, prolaze s tragičnim posljedicama, odnoseći živote i nevinih žrtava i samih počinitelja. Što navodi djecu, mlade i bilo koga, da se iz čista mira, iz uzornog učenika ili studenta, pretvore u masivne ubojice? Mišljenje je mnogih: utjecaj video-igrica i ostalih medija, prepunih nasilja (od TV-a pa do Interneta). Na ekranu to naravno izgleda sasvim drugačije. Ti si akcijski junak koji "čisti sve pred sobom", a onda se, po želji, opet vratiš na početak, promijeniš kanal ili ubaciš novi CD. U stvarnom životu, na žalost, to je nemoguće.

Prema izjavama svjedokâ, obiteljî i samih mladih nasilnika, vidljivo je da u trenucima "igranja u stvarnom svijetu" nisu bili svjesni onoga što čine, niti posljedica učinjenoga. Kako je to moguće? Onome tko imalo poznaje suvremene medije, jasno je da je takvo nešto ipak sasvim moguće.

Jeste li ikada izgubili nekoliko sati "buljeći" u sličice i slovca koja se nižu na ekranu vašeg računala, na milijunima različitih web stranica? Ima tamo zaista svega. Ako imate prikladan program (i dovoljno financijskih sredstava za plaćanje, u Hrvatskoj sve skupljih, impulsa), možete gledati svoj omiljeni TV-program a da se ne odvojite od računala. Zatim "skoknete" u cyber kafić i "pročavrljate" s nekim od nepoznatih internet-prijatelja diljem svijeta. Nakon toga mogli biste pogledati što ima nova na kugli zemaljskoj; no, ako vas previše ne zanima politika, posjetit ćete neku glazbenu stranicu i poslušati svoje omiljene "stvari" ili odigrati pokoju igricu, pogledati što Microsoft nudi svojim vjernim korisnicima, te, ako ste savjesna poslovna osoba, "prelistati" stranice s najnovijim stručnim materijalom.

Naravno, neka od ovdje nabrojenih čuda Hrvatima još nisu dostupna, jer se naša poduzeća i ostale društvene ustanove tek privikavaju na postojanje virtualnog svijeta i na mogućnosti koje im se tim putem nude. Ipak, radi se i na tome.

* * *

Koliko tu ima prednosti?! U neka davna vremena zadaće su nam znali pisati roditelji ili starija braća, a danas je tu računalo — koje ne moramo moliti ili "podmićivati" — a podatke nam izlista u rekordnom vremenu. Nije više potrebno posjećivati knjižnice ili kupovati knjige, otići u banku ili u kupovinu, putovati svijetom (premda je ovo posljednje ipak puno zabavnije u stvarnosti), jer sve što trebamo moguće je nabaviti ili naručiti elektroničkim putem.

I Crkva ima svoje, sve važnije, mjesto na Internetu. Prepoznavši prednosti novih medija, Božju riječ naviješta i elektroničkim putem, nebrojenim korisnicima "svjetske mreže".

* * *

Ne niječući pozitivnosti novih medija, ipak želim ukazati na neke negativne posljedice njihove nekritičke i nekontrolirane uporabe. Uz neprocjenjivu pomoć onima koji ih koriste i uz neslućene mogućnosti, koje se sve više razvijaju, novi mediji donose i novo lice našem ljudskom društvu. Pomalo nas odvajaju od stvarnog svijeta i zatvaraju nas u svijet budućnosti, svijet koji postoji samo kada smo sami sa svojim računalom i s onim što vidimo na njegovu ekranu.

Stoga, na kraju, svim korisnicima, sadašnjim i budućim, jedan mali, skromni, savjet povremenoga računalskog ovisnika: ako se "uhvatite" da vam je najbolji prijatelj, s kojim ste počeli provoditi većinu slobodnog vremena, postalo vaše računalo, isključite ga (i pustite da se odmori) — nazovite one stvarne prijatelje — i pozovite ih na kavu, u šetnju prirodom, na vožnju biciklom, ili na partiju "Bele" (ljetni su dani pred nama).

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S VLČ. FROKOM ZEFIQOM, KATOLIČKIM SVEĆENIKOM, ALBANCEM

NAROD S BUDUĆNOŠĆU

"Ova radnja je samo mali isječak bogate povijesti mučeničkoga albanskog naroda i njegove Crkve, koji nam dadoše veliku ženu našeg vremena — Majku Tereziju. Tijekom naše teške povijesti primali smo i pomoć iz drugih kršćanskih sredina. Albanci su zahvalan narod. Zato i ja ovu radnju posvećujem Majci Tereziji i njezinim Misionarkma Ljubavi, apostolima među sirotinjom svijeta, Majci Otiliji i Kćerima Božje Ljubavi, apostolima među sirotinjom Kosova, i svim prijateljima albanskog naroda"

(Frok Zefiq: Iz Predgovora knjizi "Mihael Summa")

Svaki dan, gotovo u cijelom svijetu, počinje i završava vijestima s Kosova, a dok ovo pišem, na žalost, s novim i novim valovima izbjeglica u Makedoniju i Albaniju, s nadom da će stotine i tisuće nesretnih ljudi i pojedinačnih ljudskih sudbina naći mir i smještaj dostojan čovjeka, "miljenika Božjega, vrijednog u Božjim očima", kako nas uči Sveto pismo... Hrvati, posebice oni u Hrvatskom Podunavlju, te u ostalim krajevima Lijepe naše, koji još liječe svoje prognaničke rane, u njima prepoznaju vlastite suze, vlastite sudbine i vlastiti križ...

I zato smo bolje upoznati sa svim što se nesretnom narodu Albanaca događa, ali smo i pred poviješću i budućnošću odgovorniji za solidarnost i sućut koji su brojni Albanci 1991. za Hrvate i za njihove muke pokazivali. Sjetimo se samo koliki su Albanci nastanjeni u Hrvatskoj angažirali svoju rodbinu na Kosovu da bi izvukli iz JNA hrvatske mladiće koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka, a postali su taoci generalâ jugo-vojske, koliki su besplatno darivali kruh, peciva, kolače, slastice za hrvatske branitelje, a među prvim žrtvama pokolja u Dalju bio je i Albanac, pekar, koji se brinuo da narod odsječen barikadama od Osijeka i Vukovara ima bar svježeg kruha. Bio je katolik.

Tijekom Domovinskog rata suradnja hrvatskog i albanskog naroda posebno je izražena u dokumentarnim filmovima Shenide Bilalli "Bože, daruj nam mir", potaknut željom hrvatskih majki da svoje sinove izvuku iz JNA, koje su se obraćale srpskim majkama za pomoć, koja, na žalost, nikada nije stigla, te filmom o hrvatskim očevima i majkama koji još uvijek traže svoje nestale sinove.

Na izbjegličku krizu nastalu tijekom posljednjih mjeseci na Kosovu, koju se najuglednija svjetska novinarska pera ne ustručavaju nazvati "biblijskom", prva je reagirala Katolička crkva, pozivajući sve svoje vjernike na solidarnost i na velikodušnu pomoć po nadahnuću svoga srca, a u organizaciji Caritasa.

>>>
O suživotu i o suradnji hrvatskog i albanskog naroda, koji su nekoliko stoljeća dugi i bogati, razgovaramo uz kavu, s VLČ. FROKOM ZEFIQOM, katoličkim svećenikom Đakovače i srijemske biskupije, autorom knjige-studije o djelovanju Mihaela Summa, nadbiskupa skopskog, o Albancu koji je gotovo četrdeset godina živio i djelovao u Osijeku, te s autorom knjiga: "Albanci Klemetinci u Hrtkovcima i Nikincima 1737-1997", "Vinko Zmajević i Skopska nadbiskupija", a u rukopisu je i knjiga "Gradivo za povijest Prizrenske biskupije od 1624. do danas".
>>>

Vlč. Frok Zefiq poznat je hrvatskoj javnosti kao svećenik čiji je "misnik" bio dječak koji je svu misu znao napamet; kao njegov "mentor" i uzor nastupio je u emisiji Živa istina HRT-e, te u nekim njemačkim gradovima.

* Velečasni, kako Vi proživljavate sve ovo što se na Kosovu događa i kako se to odražava na Vašu obitelj?

— To se očekivalo na Kosovu, jer je isti scenarij viđen najprije u Hrvatskoj, to se događalo i u Bosni, a znalo se da su Milošević i beogradska vlada pripremali egzodus i albanskog naroda, kako bi s "očišćenim" Kosovom od Albanaca došli na pregovore s boljom pozicijom. Međunarodna zajednica je možda prekasno došla da spasi narod od patnje, ali nikada nije prekasno da se pokuša spriječiti ono najgore.

* Hrvatska još liječi rane na duši i na tijelu svoga narodnog bića, ali Hrvati se sjećaju da su 1991. bili podržani od brojnih Albanaca koji ovdje žive. Pomagali su i oni na Kosovu, koji su izvlačili hrvatske mladiće iz JNA. Biskupi neprestano pozivaju na pomoć nesrtnom narodu i tu su zaista svi jedinstveni. Unutoč teškoćama u kojima žive, Hrvati su pokazali svoju solidarnost. Kako Vi gledate na sve što je do sada učinjeno?

— Drago mi je što ste Vi spomenuli da Albanci koji žive u Hrvatskoj Hrvatsku smatraju svojom domovinom. Hrvatski narod sad može najviše pomoći izbjeglicama, a mi znamo što to znači, jer se sjećamo prognanikâ iz Bosne i Hercegovine, te iz okupiranih dijelova Hrvatske. Problem je u tome što je Kosovo predaleko: Makedonija je daleko, Albanija je daleko, Hrvatska ne graniči s Albanijom. Morskim putem pomoć se dovozi do Drača, a onda do ljudi kojima je ona potrebna, a to je gotovo milijun osoba. Naš đakovački i srijemski biskup mons. Marin Srakić na Veliki četvrtak je pozvao sve svećenike da se uključe u humanitarnu pomoć putem biskupijskog Caritasa. Do sada je Hrvatska učinila zaista mnogo. Što se tiče moje obitelji — na svu sreću ja imam prostran župni stan, pa sam mogao prihvatiti svoje roditelje (mama mi kuha), sestru i njezinu obitelj...

* Vi ste sustavno istraživali međusobno ispreplitanje sudbina hrvatskog i albanskog naroda tijekom povijesti i kroz dramatične događaje. Otkriće je da je jedan Albanac bio gotovo četrdeset godina crkveni poglavar u Osijeku, točnije — bio je nadbiskup?

— Bavim se poviješću albanskog naroda, uglavnom crkvenom poviješću, na tlu Hrvatske i na Kosovu. Veze između Hrvatâ i Albanaca su duboke i dopiru daleko u povijest, a prve veze su egzodus albanskog naroda u Zadar, u Arbanasima 1690. godine. Drugi egzodus zbio se kada je počeo austro-ugarski rat protiv Turaka — od 1737. do 1739. godine; neuspio ustanak, koji je rezultirao progonom jednog naroda s Kosova, koji je došao u ove krajeve, u Srijem, u Hrtkovce i Nikince. Tu su se smjestili, u ondašnjoj austrijskoj državi, čuvali su granicu na Savi, sa srijemske strane. Tek 1910. su se izjasnili Hrvatima. Vođa toga prognanog naroda, nadbiskup skopski Mihael Summa, došao je u Osijek i tu je živio punih 39 godina i obavljao službe koje u Crkvi može obavljati samo biskup. On je, budući da je bio nadbiskup, vršio službu vikara ostrogonskog biskupa, primasa Mađarske.

* Dakle, nakon oslobođenja od Turaka (1687) Katoličkom crkvom u Osijeku upravlja Albanac... i to punih 39 godina! Kako to?

— Možemo kazati da povijest Osijeka nije zapamtila da je u Osijeku ikada stolovao biskup, ali, eto, ponavljam, tu je punih 39 godina živio i vršio službu biskupa i nadbiskupa Albanac — Mihael Summa. On je 1742. došao u Osijek i tu je boravio do 1777., a tek nešto prije njegove smrti osnovana je Đakovačka i srijemska biskupija, sa sjedištem u Đakovu. Do 1773. godine nadbiskup Summa vršio je te dužnosti — dakle njegovo djelovanje bilo je prthodnica Đakovačke i srijemske biskupije. Jer već je postojala praksa, navika, da mađarski biskup ne mora više dolaziti u Osijek, da ne mora ovdje dolaziti i vršiti pontifikalnu službu, a to je stvaralo i vjersko i političko uvjerenje i preduvjet da se stvori jedna nova biskupija u Srijemu.

* Možete li ovo vrijeme usporediti s tim vremenom, kad su, nakon više od stoljeća i pol turske vladavine, Osijek i Hrvatska bili oslobođeni, a Crkva se našla na svim mogućim zgarištima (duhovnim, materijalnim, moralnim) i — počela ispočetka?

— Možemo ih usporediti, samo su pravci kretanja bili drugačiji — sad opasnost dolazi Albancima sa sjevera, a tada su bježali na sjever — u austrijske krajeve. Osijek je tada bio prihvatno mjesto albanskih izbjeglica, a znalo se, premda se to nije smjelo govoriti, da se narod neće vratiti na svoja ognjišta. Nadbiskup Summa je bio svjestan toga i zamolio je Svetu Stolicu da u Skopju imenuje novog nadbiskuipa, jer je znao da se on nikada više neće tamo vratiti. Sveta Stolica je to prihvatila.

* A današnji Albanci — hoće li se oni vratiti?

— Daaa! Svakako! Svi prognani Albanci žele se vratiti i živjeti na svom teritoriju. Tko je živ — njemu pripada i zemlja.

* Ima nešto vrlo dirljivo i znak je velike nade: Albancima pripada budućnost. U zbjegovima i oko mladih žena vide se brojna djeca, koja će se moći vratiti. Nije li to pravi znak albanske vjere u budućnost — brojna i složna obitelj?

— Oni će se svakako vratiti, jer svatko voli svoj kraj. Albancima je obitelj svetinja. Prije nekoliko godina režim u Beogradu je za Albance uveo porez za treće dijete, ali to je tako ogorčilo mlade obitelji da su se svi odlučivali na brojnu djecu. Život je nama, svaki život, dar od Boga i najveća dragocjenost.

* Napisali ste knjigu: "Isusovci u albanskom narodu" i, rekla bih, zabilježili kako "Hrvati uzvraćaju udarac" i Albancima odgajaju najveću ženu u povijesti naroda, "zaštitni znak" i metaforu dobrote i ljubavi — Majku Tereziju. Recite...

— Majka Terezija je učenica isusovaca — Hrvatâ iz Hrvatske. Oni su stvarali tzv. "leteće misije", gdje su držali klasične propovijedi i opismenjavali narod, podučavali ga u vjeri, tako da i danas u mome kraju za nekoga dobrog svećenika kažu: "Dobar je k'o isusovac." Toliko su dubok trag isusovci ostavili u albanskom narodu. Te "leteće misije" u Albaniji i na Kosovu činile su, i još uvijek čine, čudesa — tu su se rađala brojna duhovna zvanja, a među njima je svakako najveća Majka Terezija.

* Znakovito je da je Majka Terezija to postala u situaciji kada se našla u Indiji, među bespomoćnim i nesretnim prognanicima, u situacijama koje su vrlo prepoznatljive u ove dane. Patnja konkretnog čovjeka pomogla joj je da donese odluku i da od ravnateljice škole postane sluškinja najbjednijima. Možete li u današnjoj situaciji vidjeti i ovakve znake nade?

— Pa, čujte! Kad žena rađa, osjeća bol i jauče, ali se raduje kad se dijete rodilo. Zašto se kroz patnju i suze mora rađati — to je tajna, ali je činjenica da je to tako. Tako je tijekom Domovinskog rata nastala hrvatska država, a ja sam siguran da će se i iz ove kušnje albanskog naroda roditi i samostalna država na Kosovu.

* Na Kosovu djeluju i mnoge hrvatske redovničke zajednice. Imate li ikakva saznanja o njima?

— Koliko ja znam, njima se još ne prijeti, ali znam da su u crkve smješteni srpski tenkovi, jer je poznato da se crkve ne bombardiraju. Poučeni iskustvom Crkve tijekom rata u Hrvatskoj i BiH, prizrenski biskup Mark Sopi izjavio je da će on i svećenici ostati na Kosovu koliko god to bude bilo moguće. Oni žele ostati s narodom bez obzira na njegovu vjeru, jer su na Kosovu katolici — kako Albanci, tako i Hrvati — manjina, zapravo, ima ih vrlo malo. Hrvati i Albanci katolici se inače izvrsno slažu. Međusobno se žene i udaju, tako da ćete vrlo rijetko naći neku isključivo katoličku hrvatsku ili isključivo albansku obitelj. I to je dobro, i znak je univerzalnosti Crkve.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


PROMIDŽBA

ŠTO SE DOGODILO S KATOLIČKOM PROPAGANDOM?

MOĆ REKLAME

Doista, što se dogodilo s nekoć nenadmašivom propagandom Katoličke crkve? Na početku želim naglasiti da se riječju "propaganda" ne koristim s onim negativnim prizvukom kakav je, zajedno s riječima "ideologija" i "dogma", stekla u okrilju liberalizma. Upotrebljavam je, naprotiv, u njezinom izvornom značenju, kao sredstvo kojim se promiče i širi neki nauk, a on može biti istinit ili lažan. Ako je to nauk koji ljude privodi istini, njegova propaganda ne samo da ne može biti loša, već je i poželjna. Tek u suprotnom slučaju, služeći izopačenom nauku, propaganda postaje negativna.

Neovisno, pak, o istinitosti ili o izopačenosti ideologije koju širi, propaganda može biti više ili manje učinkovita. Ako je želimo postaviti u službu širenja istinitog nauka, ne vidim zašto ne bismo otvoreno razmotrili njezine tehnike, razradili ih i preporučili one koje su najučinkovitije.

Treba još imati na umu da iako naša odbojnost prema pojmu "propaganda" potječe od liberalizma, sami ideolozi liberalizma obilato se služe tom istom propagandom. Oni je, međutim, zovu "zabavom u slobodno vrijeme", kad se radi o televiziji (npr. američke serije i "talk-shows"), te "pozitivnim društvenim angažiranjem" (pokretanje raznih peticija za ljudska prava i sl.).

Kronološki gledano, Crkva je tijekom stoljećâ razvila spektakularnu propagandu u svrhu širenja vjere. Liberalizam joj je ukrao tehnike propagande i upotrijebio ih, u obliku TV-a, u svrhu suzbijanja vjere i za širenje vlastite ideologije. Iz liberalizma se izrodio "aktivizam", koji unutar te ideologije ima uglavnom folklornu funkciju.

Djelatni vjernici-laici nasjeli su na igrokaz aktivizma, ozbiljno ga shvatili i počeli ga i sami prakticirati. Službena crkvena propaganda s vremenom je postala neobično sramežljiva i izgubila se u velikom valu propagande liberalizma.

Katolička propaganda danas

Sam pojam "propaganda" službeno je rođen 1622. godine, s osnivanjem Kongregacije "De propaganda fide" ("za širenje vjere"), čiji je cilj bilo suzbijanje vjerskih zabluda i širenje vjere među nekršćanima. No, već davno prije toga Crkva je poznavala bogatu tradiciju propagandnog djelovanja. Nedvosmislena propaganda bio je već francuski ep Pjesma o Rolandu iz 1l. stoljeća, koji su profesionalni recitatori recitirali pred vojničkim četama prije bitke, kako bi u njima pobudili rodoljubne i vjerske osjećaje. Crkvena skazanja, u kojima su se životi svetaca postavljali na pozornicu na spektakularan način, sa zmajevima, s anđelima što prolijeću iznad glava gledateljâ, te uz pregršt "specijalnih efekata", također su bila dio propagande.

U doba osnivanja Kongregacije, propagandna tradicija se i dalje obogaćivala. Crtani su "stripovi", kojima su misionari približavali vjerske misterije nepismenim domorocima, a remek-djelo katoličke propagande svakako je veliki ep Oslobođeni Jeruzalem, talijanskog pjesnika Torquata Tassa s kraja 16. stoljeća.

Načęla propagande

Načęlo na kojem je počivala sva propagandna mašinerija bilo je sljedeće: najprije privući atraktivnom, naizgled bezazlenom, formom (npr. radnja s puno akcije, pirotehnike i lijepih sličica), a potom neprimjetno "ubrizgati" nauk koji želimo. Pri tom je važno paziti na to da se taj nauk nikad ne svede na puko propovijedanje, već da uvijek ostane umotan u zavodljivu vanjštinu.

Kako stoje stvari s katoličkom propagandom danas? Među rijetkim spektakularnim događajima svakako su posjeti Svetog Oca, te veliki karizmatički seminari i procesije na velike blagdane. Nasuprot tome, Crkva je odabrala tehniku diskretnijeg približavanja čovjeku. Crkveni čelnici, služeći se liberalnim pojmovima, započinju svoj govor u njihovom stilu: "Mi se zalažemo za ljubav, za prava čovjeka i za slobodno izražavanje njegove osobnosti", ali zatim pokazuju da liberalizam ne dovodi do tih ideala u njihovom istinskom obliku, te da je spomenute ideale moguće dostići jedino kršćanskim životom. Polazeći, dakle, od liberalističkog rječnika, Crkva opovrgava taj isti liberalizam njegovim vlastitim oružjem.

To se dobro vidi na primjeru Pisma obiteljima Svetog Oca. Papa zna da ne smije govoriti ofenzivno, dakle otvoreno napadati slobodnu ljubav, životnu filozofiju "anything goes" (sve je dopušteno) i individualizma, ako želi u zamjenu za te "divote" ponuditi "samo" bračnu odgovornost, skromnost, poštivanje začetoga života i strahopoštovanje prema Bogu. Ti doktrinarni pojmovi danas jednostavno nisu popularni. Govoriti mladima koji su već od malena indoktrinirani u hedonističkom duhu, neobično je delikatan zadatak. Zbog toga govor Svetog Oca vrvi, npr., riječju "ljubav", jer su je liberali mladima usadili u glavu, tumačeći im da je ljubav dobra, a misleći, naravno, samo na slobodnu ljubav i na predbračni seks. Papa stoga ponavlja da se zalažemo za istinsku, nesebičnu ljubav, misleći i govoreći o kršćanskoj i o sakramentalnoj, bračnoj, ljubavi.

U ovoj tehnici možemo prepoznati, ponešto oslabljeno, nekadašnje načęlo zavodljivosti. Međutim, tako izvedena propaganda ne daje željene rezultate. Mladi, iako su oduševljeni Papinom pojavom i njegovim riječima, ipak i dalje prakticiraju razne oblike predbračnih odnosa. Nadalje, čim im netko spomene dužnosti, odmah se pozivaju na prava. Na posljetku, čvrsto vjeruju da njihova osobnost može biti slobodna samo ako je beskompromisno odvojena od bilo kakvih institucija, budući da "svatko ima pravo na svoje mišljenje". Što je tome razlog?

Crkveni i liberalni govor

Uzrok slabom odazivu ovakvoj propagandi leži u činjenici da je govor liberalizma odveć razgranat, da previše upija sve što mu se približi, a da bi bilo moguće istovremeno koristiti njegov rječnik i ostati zamjetljiv na obzorju ideološkog tržišta. Naime, Crkva je prije imala zagarantiranu veću "šnitu" tog tržišta, budući da je narod, uz eventualne liberalne novine, obvezno pratio i neku vrst "kršćanske televizije", oličene na crkvenim zidovima i opisane s propovjedaonice. Danas se, međutim, govor Katoličke crkve utopio u govoru nebrojenih časopisa svih vrsta (od obiteljskih do pornografskih), bezbrojnih televizijskih kanala, u mnoštvu uličnih reklama, čemu su se u posljednje vrijeme pridružili i moderni mediji, s ponudom svega na Internetu.

Nije važno što je govor liberalizma do iznemoglosti monoton i duhovno siromašan. On je vanjštinom neodoljivo zavodljiv i, što je još važnije, brojčano nadmoćan. U tolikoj količini neprijateljskog žamora teško je ne izgubiti glas ako smo diskretni. S druge strane, već smo vidjeli da ne smijemo biti napadni, jer ćemo samo ispasti još antipatičniji, a simpatičnost je, kao dio zavodljivosti, jedan od zakona "show businessa".

Nadalje, ne radi se samo o tome da je diskretna katolička poruka slabo zamjetljiva u buci liberalizma putem medija. Još gore od toga, sama priroda medija je relativistička: možemo na televiziji govoriti najljepše stvari o vrlini, mi neizostavno doprinosimo relativiziranju tih vrijednosti. Gledatelj jednostavno okrene kanal i vrlina je već zaboravljena, a usto je korisnik medija stekao dojam da je govor o vrlini "samo osobno mišljenje onog popa koji je govorio u emisiji", baš kao što je taj TV-kanal bio samo jedan od mnogih TV-kanala.

Ako se želimo služiti oružjem liberalizma kako bismo diskretno vršili propagandu protiv njega samog, pokrenuli smo izrazito ambiciozan projekt. Liberalizam je postao sveobuhvatan, pogotovo nakon njegove totalne globalizacije putem Interneta. Veliki udarac ovakvoj tehnici katoličke propagande zadala je porazna činjenica da korisnik Interneta može, u jednom trenutku, prelistati stranicu o kardinalu Stepincu, a u drugom se prebaciti na "cybersex" i gledati pornografske materijale.

Uz količinsku nadmoć liberalnog govora vezana je još jedna opasnost: da onaj koji sluša pomiješa liberalnu i Papinu uporabu pojmova, npr. slobodnu i kršćansku ljubav. Naime, liberalizam je toliko inzistirao na slobodnoj ljubavi kao jedinom pravom i prirodnom obliku ljubavi da je prosječnom mladom čovjeku teško povjerovati da bi takva ljubav mogla biti u ikakvom neskladu s Božjom voljom. Tome valja pridodati i tzv. religijski egzistencijalizam, odnosno stav: "Ja osobno mislim da je Bog drugačiji nego što ga prikazuje Papa". I kad Sveti Otac govori o odgovornoj, altruističkoj ljubavi kao oslobođenju čovjekove osobnosti u sklopu braka, mladom čovjeku već odzvanja negdje u glavi da se predbračni seks, budući da je prirodan i oslobadajući "sam po sebi" (po liberalizmu), svakako, bez problema, uklapa u plemeniti nacrt Svetog Oca. Isto vrijedi i za osobnost: Ako mladom čovjeku kažemo da može u potpunosti ostvariti svoju osobnost samo u odnosu na Boga, on će je nastaviti ostvarivati u skladu s liberalističkim zakonima individualizma ("anything goes"), a Boga će "riješiti" tako da će se s djevojkom, s kojom je seksualno aktivan, pojaviti na misi. Mnogi misle: Jedanput tjedno, pa to i nije prevelika cijena za čistu savjest, a poslije se možemo zabavljati.

 

Katolički aktivizam

Jedna od posljedica svjesne, promišljene uporabe liberalnog rječnika u službenoj crkvenoj propagandi jest i nesvjesna, neplanirana zaraza liberalnim govorom među djelatnim vjernicima-laicima. Iz neoprezne prilagodbe sredstvima liberalnog govora nastala je tako neobična hibridna tvorevina — katolički aktivizam.

Dva se problema nameću u vezi s tom pojavom. Jedan se tiče onoga što taj aktivizam zagovara, a drugi same bîti aktivizma. Glede prvoga: Katolički aktivisti traže "prava" vjernikâ, pružaju "argumente" kojima će opravdati istinitost vjere, "agitiraju" kao manjina, itd. Drugim riječima, koriste se rječnikom i tehnikama liberalizma, vjerujući pri tom u njihovu univerzalnost. Na taj su način nasjeli na liberalni Monopoli: liberalizam i jest postulirao da svatko ima "pravo" na vjeroispovijest, kako bi izjednačio sve vjeroispovijesti, relativizirao ih i na taj način učinio nedjelotvornima na širem društvenom planu. Vjeroispovijest je tako ograničena na područje pojedinačnog, osobnog izbora. Liberalne strukture moći potom daju svakom pojedincu ili manjini mogućnost da "argumentiraju" svoj privatni izbor, pri čemu su svi — od katolikâ do posljednje sotonističke sekte ili Hare Krishna — ravnopravno saslušani, a težina argumenata mjeri se liberalnim mjerilima. Na posljetku, manjine "agitiraju" za svoje potvrđivanje putem peticija ili prosvjeda i time prihvaćaju status manjine, dakle egzotičnih skupina ljudi koje s ostatkom čovječanstva i nemaju puno veze.

Popustivši liberalnoj ideji "prava", "argumentiranog dijaloga" i "afirmiranih manjina", katolički aktivizam je sam sebe osudio na to da nikad ne bude više od onoga što mu je liberalizam dodijelio da on bude: jedna od manjina, jedna od vjeroispovijesti, jedan od privatnih izbora "životnog stila", podjednako istinit i neistinit kao i svi drugi "životni stilovi": New Age, feministice, zeleni, ljubitelji vampirizma, punkeri, homoseksualci... U tome i jest najveća majstorija liberalizma: samim time što je dopustio "pravo na vjeroispovijest", zabranio je vjeru. Jer, vjeroispovijestî je mnogo i nekoć su se zvale hereze; vjera je jedna i njoj ne trebaju ni dopuštenja ni prava, ona to pravo ima od Boga.

Ako pak sami predstavnici vjernikâ — aktivisti — prihvate da su jedna od vjeroispovijesti i tako se ponašaju, onda su poručili liberalizmu: "Vi ste, a ne Božji nauk, najsveobuhvatniji sustav vjerovanja. Oprostite nam što smo obmanjeni religioznim iluzijama i što nismo prosvijećeni kao vi. Preklinjemo vas, odobrite nam da postojimo iako smo, naravno, relativni kao i sve ostalo. Samo vi znate jesu li naše vrijednosti dostojne razuma ili su najgluplja izmišljotina u povijesti čovječanstva."

ROMAN KARLOVIĆ

(Nastavak u idućem broju!)

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET...

HOMEOPATIJA I WALDORFSKA ŠKOLA

ANTROPOZOFIJA

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

Grčka riječ "theosofia" (theos = bog, sofia = mudrost) može se prevesti kao "božanska mudrost". Teozofi naučavaju da su sve religije dobre za svoje vrijeme, ali istovremeno i nesavršene. Vjeruju da se iza svih religijskih oblika skriva "božanska mudrost", koja predstavlja podlogu za ujedinjenje svih religija, i to njihovim nadilaženjem. Dakle, teozofija predstavlja religioznu mješavinu ideja preuzetih posebno iz hinduizma, budizma i kršćanstva, s osobitim isticanjem reinkarnacije i panteizma. Posebno vjeruju u tzv. "svjetske učitelje", koji se (re)inkarniraju kako bi svijetu objavili božansku mudrost. Službeni negativni stav prema teozofiji od strane Katoličke crkve izrekla je Kongregacija za nauk vjere 16. srpnja 1919., jasno upozorivši vjernike na opasnosti koje se skrivaju iza ovog nauka, koji Crkva proglašava pogibeljnim za dušu i katolicima zabranjuje sudjelovanje u teozofskim društvima.

Godine 1897. u njemačko teozofsko društvo uključuje se dr. Rudolf Steiner (1861-1925), doktor filozofije (specijalizirao je prirodoslovlje), rođen u Hrvatskoj, u Donjem Kraljevcu, koji postaje knjižničar teozofske biblioteke u Berlinu. Pokazivao je posebnu sklonost prema Goetheu, zbog njegove sklonosti okultizmu i mistici, te zbog navodnih Goetheovih veza s alkemijskim mističnim bratstvom Rosenkreuzeri. Na Steinerov "duhovni" razvoj također je utjecao ovaj tajanstveni red, i to svojom alkemijskom simbologijom i numerologijom. U kasnije razvijenoj Steinerovoj spiritualnoj znanosti posebno mjesto zauzima Goethe, kao jedan od "tajanstvenih duhovnih vođa čovječanstva". Imao je susrete s teozofskom prvakinjom dr. Annie Besant, koja je nakon H. P. Blavatsky preuzela kormilo teozofskog pokreta. Postaje generalnim sekretarom njemačke teozofske sekcije, da bi potom uslijedile nesuglasice sa službenom teozofskom doktrinom, kao i s vodstvom Internacionalnoga teozofskog društva (ITD), sa sjedištem u Adyaru.

Neposredni povod za raskol zbio se na teozofskom kongresu održanom 1913. godine u Parizu, na kojemu su teozofski lideri Annie Besant i C. Leadbeater proglasili jednoga indijskog dječaka, kasnije mistika i teozofa, sa spiritualnim imenom Krishnamurti, za novu Kristovu inkarnaciju (zbog čega su roditelji djeteta gđu Besant tužili i sud ju je dva puta osudio!), a s čijim se proglasom Steiner nikako nije mogao pomiriti.

>>>
Nakon raskola u teozofskom društvu, Steiner je osnovao antropozofiju (anthropos = čovjek; sofia = mudrost; "čovječja mudrost"), koja se javlja kao europeizirani pandan teozofiji. Antropozofija će još više nego teozofija nastojati postati znanstvena religija, a u tu svrhu i danas organizira brojne simpozije, predavanja i sajmove, na kojima spajaju okultno i magijsko s religioznim i znanstvenim. Antropozofija pokušava provesti demitologizaciju teozofije i ulaže znatan napor da svoju disciplinu predstavi kao "egzaktnu znanost o nadčulnom".
>>>

Steiner će napustiti teozofsku ovisnost o milosti misterioznih "tibetanskih majstora" (navodnih nadnaravnih bića u ljudskom tijelu, obdarenih tajnim znanjima i sposobnostima) i, ostavši u kontaktu s brojnim "višim bićima", razvojem svijesti putem meditacija, doći će u doticaj s famoznom "Akasha kronikom". (Akasha kronika je neka magična knjižnica koja predstavlja uvid u sva saznanja, a navodno postoji u eteru, kao u petom elementu, u kojoj je sadržano apsolutno znanje o svim stvarima koje su se ikada dogodile, mislile, ili se tek imaju dogoditi). Do te kronike dolazi se putem inicijacija u "mistična istraživanja" — što predstavlja okosnicu antropozofije. Cilj svega je, kao i u teozofiji, pobožanstvenjenje čovjeka!, "Biti kao Bog!". To je davno uspjela podvala (iz doba praskozorja čovječanstva), koju New Age pokušava prodati upakiranu u novu ambalažu i s promijenjenim datumom!

* * *

Steiner je također pripadao i rozenkrojcerskom mističnom bratstvu od 1905. godine, koje je na njemačkom tlu 1902. godine obnovio jedan od lidera tajnoga čarobnjačkog društva O.T.O., po imenu Theodor Reuss. Steinerova antropozofija razvila se u tri pravca:

1. Religijsko-duhovni — koji predstavlja "posebnu verziju kršćanstva, upućenu ‘nadčulnoj stvarnosti’", koja je nastala kao plod Steinerova susreta s otpalim evangeličkim župnikom F. Rittelmeyerom, koji je u Berlinu vodio "Novu crkvu". Konfesija danas broji 20.000 sljedbenika, a ima ih i u Hrvatskoj. Naziv "Zajednica kršćana" uzeli su nakon što je Rittelmeyer 17. rujna 1922. posvetio prve sljedbenike nove vjere u antropozofskom hramu. Članom postaju punoljetne osobe koje to žele, a na obredu sličnom misi umjesto vina koriste mošt.

Treba jasno reći da ova zajednica svoj korijen ima u gnozi, a ne u kršćanstvu, kako se predstavlja. Sustav se zasniva na Steinerovim objavama i na duhovnom treningu, koji jednog antropozofa osposobljava za odnose s bićima u "višim razinama". U svom djelu "Kako se stiču saznanja viših svetova", Steiner kao metode duhovnog nauka (gnozis) navodi tri stupnja: 1) priprema — kojom se razvijaju duhovna osjetila (odn. tzv. "lotosovi cvjetovi" ili "čakre"; 2) prosvjetljenje — koje pali duhovnu svjetlost; 3) posvećenje — koje omogućava općenje s "višim bićima" iz "duhovnog svijeta". Sve to postiže se putem raznih oblika meditacije. "Kad čovjek jednom stekne sposobnost gledanja duhovnim očima, on tada pre ili posle nailazi na gore pomenuta bića, od kojih su neka po rangu viša a neka su i niža od čoveka; to su bića koja nikada ne dolaze u fizičku stvarnost" — misli Steiner.

Ova Steinerova ideja, iako ni po čemu nije nova, nipošto nije bezopasna! Svratimo pozornost na sve veću prisutnost tzv. "učitelja" (čitaj: ubojica duša!) koji vjeruju da kontaktiraju s "anđelima", "duhovnim vodičima", "uzašlim majstorima"… u "astralnim razinama", te tako putem meditacija iniciraju svoje slušatelje (lukavo im ubrizgavajući spiritističke ideje pod krinkom molitve i pobožnosti — ali daleko od crkvenog prostora i od crkvenog autoriteta!).

2. Antropozofska medicina, koja je kasnije ugrađena u sustav alternativne medicine, čije je obilježje holističko gledanje na čovjeka u kozmičkom ambijentu i pojednostavljeni alkemijski postulati, a svoje temelje ima u homeopatskim načelima koje je protežirao Samuel Hahenmann (1775-1843), liječnik iz Beča. "U Hahenmannovoj medicinskoj praksi pronalazimo sažetak drevnije simpatičke magije, koja je počivala na praznovjerju da ‘slično proizvodi slično’." Potvrdu ove Grakaličeve tvrdnje možemo naći i u knjizi "Homeopatija" Davida Andrewsa i Petera Chappella (osnivača i člana Kraljevskog udruženja homeopata u Londonu). Spomenuti autori pišu: "Homeopati vjeruju (dakle, nije riječ o znanosti, nego o vjeri! — apostrofirao J. B.) da u svakom čovjeku postoji inteligentna energija, koja odražava ravnotežu između tijela, duha i osjećaja i koja upravlja sposobnošću za liječenje i održavanje organizma. Ta se energija zove vitalna snaga, pojam koji je zajednički kulturama širom svijeta. U akupunkturi ona se zove 'chi', a u indijskoj kulturi 'prana'. U homeopatskoj praksi za spravljanje lijekova koristi se iscjeljujuća energija živih bića, poput orlova, lavova, delfina i škorpiona, i to pored one koja je već dugo u upotrebi: energija zmija, riba i paukova. Tamo gdje je dostupno, potentizira se i mlijeko životinja; u slučaju orla, korištena je krv na peru koja je slučajno iscurila."

Isti autori od presudne važnosti za učinkovitost ove metode — zanimljivo je uočiti! — ne smatraju samu tvar koja se koristi, nego prije svega njezino razrjeđivanje, popraćeno "žestokim tręšenjem" (!), tzv. "potentiziranjem", bez kojega je ona potpuno bezvrijedna. ("Tręšnja je vrlo bitna, budući da bez nje razblažene tekućine gube svu svoju ljekovitu vrijednost"). A tko može tręsti? "Svatko tko posjeduje pravo znanje i kome je stalo do toga, može potentizirati neku tvar i proizvesti lijek." Vrhunac njihovih razmišljanja je u tvrdnji: "Zbog čega ovaj postupak uspijeva, još uvijek je tajna…"

>>>
Slobodni smo iznijeti svoj zaključak: Ograđujući se od davanja bilo kakvih sudova o možebitnoj (ne)učinkovitosti homeopatije, napominjemo da je ona, gledano samo s aspekta razuma i vjere, više od do sada poznatih prirodnih zakona, koji su temelj svake znanosti. Homeopatija se upušta u duhovno područje, te u anatomiju i kozmogoniju građenu na "objavama" koje je primio dr. Steiner, a koje su, iako prikriveno, protivne kršćanskoj objavi. Stoga je ova metoda liječenja — pa makar (možda!) i pokazivala izvjesne rezultate — s kršćanskog gledišta vrlo upitna.
>>>

3. Obrazovni sustav, koji svoj najistaknutiji izraz nalazi u "waldorfskim školama", zasnovanim na Steinerovim "objavama", koje su se institucionalizirale i u Hrvatskoj. Steiner je u svom sustavu spojio osnovnu i srednju školu i podijelio je u 12 obrazovnih stupnjeva. (Nedavno je waldorfska škola "Sv. Juraj" na Cvjetnom trgu u Zagrebu organizirala skup na kome je tražila podršku građana da bi i ona dobila financijsku potporu Države.) Steiner je razvio i poseban tečaj "eurythmije", kao neki vid zapadnjačke yoge, ali koji ima meditativni i kultni karakter.

* * *

Antropozofi su u Zagreb stigli početkom dvadesetih godina ovoga stoljeća i do danas su (kao i teozofi) iznjedrili velik broj gurua, vidovnjaka, raznih učitelja, raznih organizacija i akcija. Počeci antropozofije padaju između dva rata, a vezani su uz više društvene slojeve, među kojima je i poznata zagrebačka spiritistica barunica Anka Gvozdanović.

Prvi predsjednik antropozofskog društva u Jugoslaviji bio je dr. Stanislav Župić, koji je sa svojom suprugom Klarom rođ. Dajčev (preminula 1984.) dugi niz godina obavljao privatnu liječničku praksu antropozofskog profila na adresi Baruna Trenka 4, gdje se i danas nalazi sjedište Antropozofskog društva. Nakon njihove smrti naslijedili su ih dvojica mlađih liječnika dr. Aleksandar Soltyšik i dr. Ratimir Šimetin. Društvo je upisano u Registar udrugâ Republike Hrvatske 9. ožujka 1998., pod punim nazivom Antropozofsko društvo "Marija Sofija", sa sjedištem u Zagrebu.

Sadašnji predsjednik društva je Radovan Subotić, dopredsjednica Dunja Gojković, a tajnica Senija Grčić. Među djelatnostima društva navode se: "njegovanje znanstvenih, umjetničkih i odgojnih nastojanja antropozofske duhovne znanosti, koju je utemeljio Rudolf Steiner; stvaranje prostora gdje će čovjek susresti čovjeka na općeljudskoj razini i tako primati poticaje za sva područja svog djelovanja; razvijanje suradnje s Goetheanumom (Visokom školom za duhovnu znanost u Dornachu) i drugim ustanovama i udrugama čija se djelatnost temelji na načelima antropozofski orijentirane znanosti…". Mesijanske spekulacije među antropozofima govore da bi se na hrvatskom prostoru uskoro morao pojaviti "novi prorok", Steinerova inkarnacija.

* * *

Nedavno se u hrvatskim katoličkim medijima vodila polemika o mogućnosti sudjelovanja katolikâ u waldorfskom školskom sustavu. Između redaka, među polemičarima moglo se naslutiti da ima i onih "vjernika" koji bi željeli sjediti na dvije stolice: ostati katolici i biti antropozofi. Takav stav, smatramo, plod je neznanja. Steinerova "duhovna znanost" ("objava") nipošto nije manje pogibeljna za dušu od teozofske. A ako su temelji loši, ludo je na njima dizati zdanje. Hoćemo reći, temelj antropozofije su Steinerove "objave", a one su za dušu smrtonosne. Ludo je očekivati da će njihovi derivati uroditi dobrim plodom sve dok se ne presade na drugi temelj. Nitko ne poriče vrijednosti koje nudi waldorfski sustav školstva, ali dokle god on počiva na Steinerovoj "duhovnoj znanosti" — iz kršćanskog kuta gledanja — nije prihvatljiv!

Stoga je razumljivo da iz osude teozofije iz 1919. ne bi trebalo izuzimati ni njezinu kćerku — antropozofiju.

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

ČASOPISI

RIJEČKI TEOLOŠKI ČASOPIS — 1/99. Iz sadržaja: Darovi Duha za naše vrijeme; Duh Božji u Bibliji: kršćansko-teološka refleksija; Drugi vatikanski koncil: veliki dar Duha Crkvi na kraju drugog tisućljeća; Povratak pentekostalnog vremena: Crkva između fundamentalizma i relativizma... Narudžbe kod: Teologija u Rijeci, Tizijanova 15, 51000 Rijeka.

OBNOVLJENI ŽIVOT — 2/99. Iz sadržaja: Izlaganja sa znanstvenog kolokvija o Antunu Baueru; Važnost oca za zdrav duhovni život; Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskoga jezikoslovlja; O Savonaroli u našim krajevima... Narudžbe prima: FTI, Jordanovac 110, 10001 Zagreb, pp 169.

KNJIGE

Knjižnica "U pravi trenutak", 31400 Đakovo, pp. 51
Hertzka — Strehlow: KUHINJSKE TAJNE HILDEGARDINE LJEKARNE — Spoznaje i savjeti sv. Hildegarde iz Bingena o ljekovitosti naših živežnih namirnica. Ovo je već sedma Hildegardina knjiga na hravtskom jeziku. Cijena 50 kn.
Mario Crvenka: KORAK PO KORAK — Kroz korizmu do Uskrsa — Meditacije za svaki dan tijekom korizme. Cijena 20 kn.
Andreas Laun: AKTUALNI PROBLEMI MORALNE TEOLOGIJE — Savjest, teološka etika, Crkva i seksualnost, planiranje obitelji, umjetna oplodnja, AIDS. Knjiga će dobro doći profesorima teologije, studentima na crkvenim učilištima, kao i svim pastoralnim djelatnicima. Cijena 60 kn.
Andreas Laun: PITANJA MORALNE TEOLOGIJE DANAS — Pobačaj, etička razmišljanja o ratu, eutanazija i problemi neonatologa, sloboda savjesti nakon Drugoga vatikanskog sabora. I ova druga knjiga biskupa Launa odlična je literatura iz moralne teologije. Cijena 80 kn.
SVETA MALA TEREZIJA — Video kazeta u plastičnoj kutiji, s ovitkom u boji. To je, nakon "Lurda", druga video-kaseta u nizu "Kršćanska videoteka". Cijena 70 kn.

Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo
Mato Zovkić, MEĐURELIGIJSKI DIJALOG IZ KATOLIČKE PERSPEKTIVE U BiH — Iz sadržaja: Koncilski nauk o slobodi religije; Poštivati vjerničku savjest jedni drugih; Djelovanje Duha Božjega u nekršćanskim religijama i kulturama...
Nikola Bilogrivić, KATOLIČKA CRKVA NA PODRUČJU DANAŠNJE BANJALUČKE BISKUPIJE DO INVAZIJE TURAKA — Doktorska disertacija koja donosi topološke i povijesne crtice o Crkvi banjolučke regije.

Zbornik "Kačić", Trg G. Bulata 3, 21000 Split
Fra Luka Tomašević, HKM U MÜNCHENU — Ilustrirana monografija o Misiji uz 50. obljetnicu života i djelovanja (1948-1998).
Fra Ante Konstantin Matas, PROPOVIJEDI I GOVORI — Drugo, prerađeno i dopunjeno, izdanje izbora iz autorovih govora i propovijedi.

Tomislav Baričević: NA SVOJOJ HRIDI — Zbirka pjesama. Nakladnik: Verbum nostrum croaticum, Savski Nart, Dugo Selo.

Ferdinand Holböck, BOŽJA SVJETLOST SJEVERA — Sv. Brigita Švedska i njezine objave. Papa Ivan Pavao II. stavlja sv. Brigitu za uzor nove evangelizacije Europe. Narudžbe prima: Samostan sv. Klare, Ul. sv. Klare 1 A, 21000 Split.

Anto Ćosić, NE MOŽEŠ ŽIVJETI VJEČNO (Banjolučke priče) — Odabrane pripovijetke koje oslikavaju bosansku, prije svega banjolučku, stvarnost. Nakladnici: Hrvatska matica iseljenikâ (Zagreb) i Zajednica Hrvatâ sjeverozapadne Bosne (Zagreb).

Kardinal Basil Hume, OSB, TRAŽEĆI BOGA —Opis monaškog načina života otaca benediktinaca i prigodni nagovori. Narudžbe prima: Benediktinski samostan sv. Nikole, Kohl-Genscherova 2, 21220 Trogir; tel. (021) 881-631.

Jan Ch. Korec, OD ONE BARBARSKE NOĆI — Opis događaja u noći dokidanja svih redovničkih zajednica i progona redovnika u Slovačkoj i u Češkoj (13. na 14. travnja 1950.). Nakladnik: HDK sv. Jeronima, Trg kralja Tomislava 21, 10000 Zagreb.

S. M. Ksenija Režić, ODSJAJ NADE — Najnoviji životopis s. Marije Propetog Petković, službenice Božje, utemeljen na spisima, svejdočanstvima i pismima. Narudžbe kod: Kćeri milosrđa, Mallinova 4, 10000 Zagreb.

AZRA KRISTINA LJUMANOVIĆ — Spomen-knjiga objavljena prigodom prve godišnjice smrti A. K. Ljumanović, istaknute katoličke djelatnice.
Molitveno sjećanje na pokojnu članicu i suradnicu održano je 17. svibnja o. g. u župnoj crkvi sv. Antuna na zagrebačkom Svetom Duhu, a priredili su ga Collegium pro musica sacra i Srednja škola za kožu, tekstil i dizajn, u kojoj je Azra, kao vjeroučiteljica, radila sve do svoje nagle smrti od posljedica raka.
Svetu misu zadušnicu predvodio je mons. Vlado Košić, zagrebački pomoćni biskup, pokojničin školski kolega, a misno slavlje pjevanjem je uzveličao Collegium pro musica sacra. Nakon sv. mise u crkvi je predstavljena ova nedavno objavljena spomen-knjiga o pokojnici, koju je uredio fra Garijel Jurišić. Narudžbe kod izdavača: Collegium pro musica sacra, Kaptol 31, 10000 Zagreb.

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

NAJBOLJE JE — PRETPLATITI SE!

Novi pretplatnik iz Daruvara: Poštovani, slobodan sam izvijestiti Vas da sam jučer uplatio godišnju pretplatu za Vaš doista izvanredni list, do kojeg se u Daruvaru jednostavno ne može doći, pa sam ga sve do sada bio prinuđen kupovati u Bjelovaru ili u Zagrebu.

UREDNIŠTVO I UPRAVA: Drago nam je što ste se pretplatili, ali nam je istovremeno žao zbog onih koji vjerojatno ne mogu, iako bi kao i Vi željeli čitati "Veritas", zbog toga ići u Bjelovar, u Zagreb, ili tamo gdje je list dostupan u slobodnoj prodaji. Ovom prigodom ujedno potičemo sve koji bi željeli primati naš list da se pretplate, ako već nisu u mogućnosti nabaviti ga na drugačiji način. (Dovoljno je da se javite našoj Upravi: tel. (01) 37-77-125; faks (01) 37-77-252.)

Čitateljica V. V-B. iz Kanade: U Vašem svibanjskom broju "Veritasa", na str. 26., pod naslovom "Malo humora", stoji šala "Posjet i vizitacija". Ona se može primijeniti na protestantske "župnike" (ministers), jer oni imaju punce i punice. 1) Kako bi to trebala biti šala za katoličke čitatelje? 2) Kada će se prestati šaliti na račun žena, punica i sl.?

UREDNIŠTVO: Iz Vaše reakcije jasno je da ste samo djelomično razumjeli šalu. Ne radi se o oženjenom župniku, nego o oženjenom župljaninu, koji onda ima punca i punicu. Šala na račun "žena i punica i sl." doista nije uvredljiva, nego samo oslikava realno stanje stvari. Žene su, priznat ćete, ipak malo znatiželjnije za vrijeme posjeta svojoj udanoj i oženjenoj djeci, ali i inače.

Cilj humora nije vrijeđanje, nego smiješan, a onda i privlačan poticaj na popravljanje onoga što se općenito uočava kao nešto, manje ili više, negativno. Humor najčešće odražava komične životne situacije i rađa se iz konkretnih pojava i događaja u našem životu. Teško je naći sasvim bebazlene viceve koji će većinu ljudi nasmijati, a nikoga i ništa neće ismijati. Ako Vi, ili ostali naši cijenjeni čitatelji, znadete takve viceve, slobodno nam ih pošaljite i mi ćemo ih rado objaviti.

Čitateljica I. B. iz Osijeka: Poštovano Uredništvo "Veritasa", u prošlom broju predstavili ste nam dva pokreta unutar Crkve: Pokret fokolara i Vojsku Bezgrešne. Možda sam nekada i čula za njih, ali nikada nisam znala o čemu se, zapravo, radi. Uvijek sam sumnjičavo gledala na te grupe osoba koje se nekako izdvajaju od ostalih vjernika, pa su mi izgledali nekako čudno. U međuvremenu sam upoznala jednu djevojku koja je članica "Vojske Bezgrešne". Vidim da je posve normalna, kao i sve druge cure, samo što se puno više trudi živjeti kao prava kršćanka.

Baš mi je drago da ima i takvih kršćana, koji nisu potpuno mlaki i kojima nije svejedno kako provode svoje dane. Sada mi je puno jasnije zašto su takvi i zbog čega ih, oni koji ih slabo poznaju, bezrazložno omalovažavaju i osuđuju. Drago mi je kada se moja nova prijateljica ne srami prekrižiti nasred ulice kada zazvoni crkveno zvono ili prije nego počne jesti svoj sendvič, iako je mene još uvijek nekako sram.

Bilo bi lijepo kada bismo svi mi živjeli svoju vjeru u svakom trenutku života i na svakom mjestu. Tako bismo poticali jedni druge da se svakodnevno popravljamo i da izbjegavamo ono što vrijeđa Boga i ljude. Sigurna sam da bi tada bilo manje psovki i ljudi bi više jedni drugima pomagali. Nije za ovo nužno da svi postanu članovi nekog pokreta (ja nisam članica), nego da svi žive onako kako nas je Isus učio i kako nam je zapovjedio. Nekada nije jednostavno, ali isplati se uvijek iznova pokušavati.

Mate R. iz Splita: "Veritas" mi se već odavno jako sviđa. Imate puno različitog sadržaja, koji je prikladan gotovo za sve uzraste čitateljâ. Kažem "gotovo za sve", jer nema dovoljno korisnog štiva ili crteža za naše najmanje. U mojoj obitelji rado čitamo "Veritas", ali rado bismo nešto od toga prenijeli i svojoj djeci. Ne kažem da je nemoguće neke sadržaje prepričati i mališanima na njima razumljiv način, ali bilo bi lakše kada bismo se mi morali malo manje truditi, a Vi malo više. Hvala Vam unaprijed!

UREDNIŠTVO: Drago nam je što ste, uz pohvale, uočili i taj mali nedostak. I sami znadete da "Veritas" nije prvenstveno namijenjen djeci, ali rado bismo i njima posvetili dio prostora u Listu. Problem koji muči gotovo sve katoličke listove za djecu i mladež jest premali broj dobrih novinara i crtača koji se bave i vjerskom tematikom. Najteže je pisati i izražavati se na jednostavan i na svima razumljiv način, no, potrudit ćemo se i oko toga. Ovaj crtež neka bude znak naših iskrenih nastojanja.

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

LAKOVJERNOST, A NE ZLA NAMJERA?

DIJALOG S NEW AGEOM

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Bez opažanja konkretnih ljudi i povijesne uvjetovanosti, složenosti i ambivalentnosti kritizirane pojave, naša kritika postiže suprotni učinak od onoga koji želimo.

Stvaralačka zadiranja u "vruća pitanja" i sučeljavanja različitih pogleda kršćana i inovjeraca nisu bez rizika, napora i kušnje, no utoliko više doprinose međusobnom upoznavanju ljudi, razumijevanju vlastitih i tuđih uvjerenja, uviđanja razlika, sličnosti, predrasuda i nesporazuma, a to su osnovni preduvjeti dijaloga i evangelizacije koja ne bi bila nasilna, promašena i kontraproduktivna. Toga su svjesni i autori emisije religijske kulture za mladež "Smjerokazi", pa su emisiju u travnju o. g. posvetili upoznavanju još jedne postmoderne religijske pojave: New Ageu.

Katoličkim su pogledima i kritici New Agea Zorana Vukmana, kolumnista "Slobodne Dalmacije", i isusovca dr. Mije Nikića, suprotstavljene obrane "glasnogovornika" New Agea, mr. Mirjane Gračan, anglistice i novinarke, i prof. Vladimira Perčeca, učitelja iscjeliteljske vještine reikija. Gosti emisije, zapravo, odgovarali su na pitanja novinarâ, ali su njihovi odgovori izrezani u kratke izvatke, koji su zajedno montirani po slobodnoj scenarističko-redateljskoj volji, u dijalošku tvorbu različitih pogleda na New Age i na Crkvu. Dobili smo osebujni umjetnički sraz, montiran u brzome ritmu, različitih pogleda, ali i konvergentnih težnji, dijaloga i odsutnosti dijaloga.

Dobra montaža različitih monologa otvara dijaloški prostor, prokazuje nesporazume i predrasude. Na primjer, glasnogovornica New Agea ne uočava problem personalnosti bîtka, ne uviđa postojanje osobne mistike i proroštva u Crkvi do današnjih dana, i čini joj se da Crkva taji neka "ogromna znanja koja ljubomorno čuva". Vrijedi i obratno. Potrebno je dobro međusobno poznavanje da bi kritika pogodila stvarne razlike, a ne samo umišljene. Bez obzira na ta međusobna nepoznavanja i predrasude, i bez obzira na nesavršenost emisije, takav dijaloško-kritički pristup New Ageu otvara perspektivu boljega međusobnog poznavanja u budućnosti, a time i put prema boljem dijalogu i djelotvornijoj evangelizaciji. Današnja duhovna situacija u nas razlikuje se od one prije tri desetljeća. Više ne živimo u okružju borbenoga ateizma. Sada pušu vjetrovi iz nekih drugih smjerova. Kako iščitati nove znakove vremena?

>>>
Živimo u doba velikog povratka religioznosti, ali na već opustošeno posvjetovnjeno tlo, pa se takvome svjetovnome mentalitetu na tržištu neutaženih religijskih potreba često podvaljuje nadomjestak umjesto religije. Uz katastrofalno bujanje raznih praznovjerja najniže razine, kao što su gatanja po talogu kave i miješanju karata, uz ludičke i zabavljačke verzije astrologije i spiritizma, možemo susresti i ozbiljnije pokušaje obnove nekih ezoteričnih i magijskih tehnika, pa i na produhovljen način, u vidu moderniziranih inačica pradrevnih magijsko-religijskih oblika.
>>>

Umjesto u budućnost, krenulo se u prošlost; no, što je mnogo gore, i u tržišne nadomjestke, šarlatanski ili naivno pomiješanih religijskih i magijskih sadržaja, zatupljujućih i glupavih, postmoderne maglovite ezoterično-okultne religioznosti, koja više nije u stanju ozbiljiti niti pravu zajednicu, što inače može svaka normalna sekta, već samo površna i prolazna grupiranja oko prodavaonica, tribina, časopisa ili masovnih medija. Religioznost je to bez obreda i teorijskog sustava, tobože okultna i ezoterička, a zapravo ludička, kojoj cilj nije spas, već uzbuđenje i doživljaj, sredstvo protiv dosade, zabava i provod, tržišno konzumiranje nadomjestaka, zapravo: lažno zadovoljenje religijske potrebe.

* * *

Patološki i, više ili manje, nakrivljeni oblici religioznosti postoje oduvijek, no ovaj, tržišni i individualistički osebujan, postmoderni oblik novijeg je datuma i može na poseban način biti zloćudan. Mnogim predmodernim i modernim sektama, ma koliko skučene i zatupljujuće bile njihove ideologije, često moramo odati priznanje na autentičnome zajedništvu, a zajednica ljudi koji se međusobno poznaju i vole i jest ono bitno, najvažnije od svega, čemu smo dužni odati poštovanje; dok, naprotiv, postmoderna religioznost najčešće ljude ostavlja atomiziranim pojedincima u masi, pa se onda možemo upitati ima li tu uopće nečega dobrog i korisnog? Zar samo nadomjestak i bijeg?

Zašto se katolička kritika, od svih problematičnih oblika postmoderne religioznosti, posebice usredotočuje na New Age? Zanimljivo pitanje. Dok su, više ili manje, obrazloženja današnje ezoterično-okultne prakse teorijski ispod svake kritike, u New Ageu možemo naći obrazloženja dostojna kritike. New Age, naime, posjeduje idejno (filozofsko, ideološko) jezgro, nešto što teologija može raspoznati kao religijsku misao, pa onda i misaono pobijati. Tko će ozbiljno pobijati gatanje iz kave, komercijalnu prodaju horoskopa ili zabavljanje oko stola zazivanjem duhova? Gdje ima sustava, tu ima i digniteta misli, pa tu može biti i kritike i pobijanja.

New Age najviše liči na gnozu. Za razliku od antičke gnoze, maniheističke i pesimističke, ovdje imamo posla s gnozom suprotnih osobina: panteističkom i naivno optimističkom. Makar i New Age u sebe prima mnoštvo tobože ezoteričkih i okultnih oblika, pa i mnoštvo neobrazovanih šarlatana i diletanata, koji glupošću svojih misli kompromitiraju taj vrlo nestrukturiran, pluralističan, individualističan i fluidan pokret, ipak je on, u svojim misaonim vrhovima, nošen sustavnom nadom nadolaska utopijskog vremena savršena sklada i bratstva, evolucionističkom, holističkom, feminističkom, ekološki svjesnom vizijom svijeta, vjerom u promjenu ljudske svijesti i preobrazbu društva. Ta je gnoza nastavak modernih stremljenja, pseudoznanstvene svjetovne religioznosti, post-racionalna i post-tehnološka oporba racionalnom i tehnološkom svijetu, pokušaj ponovnog ujedinjavanja znanstvenih i religijskih težnji u neomagijsku tvorbu, uz prihvaćanje raznih ezoteričkih vještina: astrologije, spiritizma, itd., samo sofisticiranije istumačenih; naivni sinkretizam nasuprot znanstvenokritičkoj analitici, religijska potraga za izgubljenim jedinstvom, ali na način postmodernog individualizma, a ne predmodernog kolektivizma ili vjerskog zajedništva. Ono što tu "ucjeljuje" čovjeka i njegov svijet, nije osobni Bog, već "viša razina svijesti", pojedinčev uvid, pa odatle možemo govoriti o gnozi, makar se često radi tek o pukom teoretiziranju, o pseudognozi, zapravo.

>>>
Budući da taj gnostičko-pseudognostički New Age ipak pruža neki sustavniji "credo", katolička se kritika obrušila na njega, a to su onda neki neupućeniji katolički kritičari pogrešno shvatili, kao da je u New Ageu izvorište zla čitave postmoderne religioznosti, a ne tek njezino najmanje loše opravdanje. No, uzrok je baš u tome, u obrazloženosti i privlačnosti. Jer New Age je, kao nasljednik neiskorijenjive utopijsko-milenarističke čežnje, kao najosmišljeniji vid religijskoga postmodernizma, upravo time najprivlačniji i Katoličkoj crkvi najkonkurentniji oblik. Vic je u tome što je, od čitavoga tog oceana pseudoreligijskoga smeća, New Age najmanje loš i najmanje glup.
>>>

Problem je već i u granici između New Agea i ostalih oblika postmoderne religioznosti, jer svašta se gura i trpa u New Age, pa postoje velike razlike između teoretičara New Agea i njegovih diletantskih šarlatana. Ma koliko da su te granice neodredive i fluidne, ovisne o individualnim hirovima, one ipak postoje, pa se neke puko magijske i okultne tehnike ne mogu uvrstiti u New Age, a pogotovo se u njega ne može uvrstiti sotonizam, jer, po osnovnim pravilima dijaloškog ponašanja, teoretičarima New Agea ne smijemo prikrpavati one individue i pokrete kojih se oni sami gnušaju i koji su im duboko strani.

Demonizacija New Agea, njegovo povezivanje sa sotonizmom, izraz je kritičareve nemoći da svoju kritiku konkretizira, da točno odredi u čemu je zloćudnost neke pojave, a u čemu, pak, dobroćudnost, jer ukoliko se ne radi o vragu, uz mane postoje i neke vrline, pa je potrebno ambivalentnost i dvosmislenost neke pojave što kompleksnije ocrtati, a to je neudobna, a kadšto i nemoguća, pozicija za neobrazovana kritičara, koji bi htio samo napasti i raskrinkati, a da mu uopće ne pada na pamet da je kritički napad nož s dvije oštrice, pa kad vidiš vraga u nekoj pojavi, potrebno se upitati gdje je on u suprotnoj pojavi, pa ako je u prelaksnima, onda je i u prestrogima, ako je lijevo, onda je i desno, ako je u zavodničkom New Ageu, onda je i u nasilnom kršćanstvu, pa nam je nasilno, glupo, pretkoncilsko, bojovno i napadačko kršćanstvo još uvijek nezgodniji problem nego New Age. Ako je dijalog bez kritičnosti misaono neproduktivan, kritika bez dijaloške svijesti o ljudima koje kritiziramo — kontraproduktivna je. Bez opažanja ljudi i povijesne uvjetovanosti, složenosti i ambivalentnosti kritizirane pojave, naša kritika postiže suprotni učinak od onoga koji želimo.

Tako je i s demonizacijom New Agea. Autori takve kritike žele odvratiti mlade od štetnih utjecaja New Agea, pa polučuju suprotni učinak; nehotično ukazuju da vrag nije tako crn, kad ocrnjenje ne odgovara samoj stvari, pa kod mladih koji nisu dovoljno ucijepljeni u Crkvu izazivaju razočarenje u Crkvu i u njezine sudove. Odmjerena i točnija kritika mnogo bolje pogađa istinu pojave, pa time i raskrinkava ono što je zlo u njoj. Pri tom treba priznati i ono što je dobro: na primjer nenasilnost, uljuđenost, otvorenost i pitomi mentalitet većine današnjih poklonika New Agea.

* * *

Iako u New Ageu uvijek ima nečega parareligioznog i štetnog, parareligiozni su itekako bili i prohujali moderni oblici svjetovne religioznosti, pa se i u marksizmu, koji je urodio krajnje zloćudnim plodom totalitarizma, našlo podosta humanih mislioca, s kakvima je bio moguć dijalog, i takvog su se dijaloga plašile komunističke vlasti, a ne Crkva, a dijalog, bez obzira na različita uvjerenja, pogotovo ako za njega ima iskrenosti i dobre volje, blagotvoran je. Za razliku od hiperkritičke i antiideologične prikrivene hiperideologičnosti marksizma, što ga čine osebujnom farizejskom pojavom, New Age je mnogo naivniji, nekritičniji, iskreniji u legitimiranju svoje naravi. On je gotovo otvoreno parareligiozan, a diletantizam njegovih mislilaca očito je inferioran kritičkoj filozofskoj i teološkoj misli. Manifestira prije nemoć nego moć.

U bombastičnost "tihe zavjere" osim pripadnikâ New Agea vjeruju još samo njegovi fundamentalistički kritičari, koji iza bljeđahnih tribina novodobnih razglabala vide moćnu đavolsku organizaciju, koja preuzima vlast nad svijetom. Postmoderno praznovjerje sasvim uspješno buja i bez legitimacije New Agea, pa kad se pamet pusti na dopust, u tome je uloga New Agea minorna, te legije gluposti u većoj mjeri pospješuju neke druge organizacije, a gdjekad su gluposti i prilično autohtone, bez vanjske zasluge. Demonizator bi, isto tako, trebao imati na umu da nigdje u povijesti đavao nije bio toliko prisutan kao u crkvenim bojovnicima protiv đavla. Bijes na đavla isto je bijes, i nipošto nije garancija da nisi njegov. Đavao svrstan na samo jednu od više ideoloških strana jest ideološki (zlo)upotrebljavan đavao. Samo je u totalitarizmu đavao na jednoj strani, onoj totalitarnoj; u demokraciji to nije slučaj.

No, osnovni problem takve kritike je u imenovanju. Oni često pod imenom New Age podrazumijevaju cjelokupnu postmodernu (para)religioznost, ili čak sve zloćudne supkulturne pojave (post)modernoga društva uopće, dok je u cijelom tom ludilu iracionalnosti New Age jedno od rijetkih mjesta gdje je neki osmišljeniji i umniji dijalog još uvijek moguć.

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

PETAR: KLJUČAR, NADGLEDNIK I KRISTOV POVJERENIK

ČVRSTA STIJENA

Piše: CELESTIN TOMIĆ

"Blago tebi, Šimune, sine Jonin..." (Mt 16, 13-30)

Značajna stranica u Matejevu Evanđelju: imamo ispovijest Petrove vjere, obećanje i poklik zajednice prvom biskupu i pastiru Crkve. To ja važan događaj u Isusovu životu. Evanđelisti ukazuju na mjesto događaja: Cezareja Filipova, koju je Filip, sin Herodov, podigao na padinama brda Hermona, za razliku do Cezareje na Moru.

Isus dođe u područje grada koji obiluje šumama i bistrim izvorima. U toj tišini upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?" "Sin čovječji" može jednostavno značiti čovjek. Prema tome, što ljudi misle o Isusu. Ali u Evanđeljima "Sin čovječji" ima uvijek prizvuk mesijanskog naslova.

U narodu kruže različna mišljenja: Jedni drže da je oživljen Ivan Krstitelj, drugi da je došao Ilija, kojega narod očekuje kao preteču Mesije, treći misle da je Sin čovječji Jeremija, kojeg narod uvelike štuje, ili "neki od prorokâ". Narod je još uvijek u iščekivanju Mesije, koji će ostvariti ovozemno, nacionalno kraljevstvo.

Isus se obraće učenicima: "‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Šimun Petar prihvati i reče:‘ Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.’" Petar ispovijeda da je Isus Mesija-Krist. Dakle, onaj koji po vjerovanju rabinâ daje konačno tumačenje Zakona. Njegova riječ je posljednja Božja riječ; dovršak proroštva i početak posljednjih vremena.

Isus nije samo Mesija, nego i "Sin Boga živoga". To su apostoli ispovjedili u noći na moru, kad je Isus pristupio k njima hodajući po moru (14, 33). Sada to Petar svečano izjavljuje. Isus nije samo Mesija, nego je i pravi Bog.

Isus mu reče: "Blago tebi, Šimnune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima!"

Petar je doista blažen, jer pozna otajstvo Božje. To nije plod "tijela i krvi", tj. plod ljudskog umovanja i istraživanja. Matej je već naveo da "nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti" (11, 27).

Ova Petrova ispovijest tada još nije bila potpuna. Ali ona će zasjati u svem svojem sjaju tek u Kristovom slavnom uskrsnuću. Tada će to postati poklik zajednice koja slavi svoga prvog i vrhovnog pastira i biskupa.

* * *

Slijedi Petrovo poslanje i veliko obećanje. Isus svečano započinje: "A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju."

Novo ime označava novi poziv, novu službu, novo poslanje: Petar-Stijena (grčki: Petros; aramejski: Kefa). Pavao će Šimuna nazivati Kefa (Gal 1, 18; 2, 9. 11. 14; 1 Kor 1, 12; 3, 22, itd.), dok Matej upotrebljava ili Petar, ili Šimun Petar, tj. osobno ime skupa s imenom službe — kao npr. Isus Krist.

U Starom zavjetu imenom Stijena-Pećina nazivan je sâm Jahve, posebno u psalmima. Bog je pećina Izraela, njegov oslon i obrana, jamstvo vjernosti i sigurnosti.

Isus nastavlja: "Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju." I ovo nas podsjeća na Stari zavjet: Jahve je sagradio svetište svoje na brdu Sionu. Isus će tako na Petru-Stijeni, sagraditi svoju Crkvu, ne od kamena i gredâ, nego od živih ljudi, "sveti hram" (Ef 2, 21), "duhovni hram" (12, 5), "sveti grad Jeruzalem" (Otk 21, 10).

Crkva-ecclesia, što odgovara hebrejskom kahal, označava zajednicu okupljenu i sabranu da sluša Božju riječ, da slavi liturgiju, da moli, da slavi pashu. U Starom zavjetu odgovara riječima kahal Jahve — Jahvina zajednica, ovdje u značenju "moja" Crkva (Kristova). To je novi Izrael, Božji Izrael. Isus jest i ostaje Mesija Izraela; ne dokida Zakon i proroke, nego ih ispunja; ipak, njegovo djelo stvara nešto novo, dovršuje i ispunja Stari savez i otvara novi, u kojemu će Božja prisutnost biti stvarna i prisna.

>>>
Isus upotrebljava riječ "sagraditi", što bi se odnosilo na kuću, toranj, grad. Očekivali bismo glagole "okupiti", "sabrati"... Isus ostavlja sliku "sagraditi", da pokaže kako će nova zajednica biti sagrađena ne na "pijesku", nego na "stijeni", koju olujne kiše, rušeće poplave i vrtlozi vjetrova neće porušiti.
>>>

Slijedi veliko obećanje: "I vrata paklena neće je nadvladati." "Vrata paklena" su demonske sile, sile smrti. Crkva, kao i uskrsli Krist, pobjeđuje smrt (Rim 6, 9). I to mora ulijevati sigurnost i bezgranično predanje u neuništovost i vječnost Crkve, koju je Krist utemeljio na Petru-Stijeni.

* * *

Isus na Petru-Stijeni gradi "svoju Crkvu". Ne samo na Petrovoj vjeri, nego i na njegovoj osobi i poslanju, što je očito iz onog što slijedi.

"Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga." Kraljevstvo Božje je prikazano kao jedan grad, ili kuća, koja ima jedna vrata, a njih čuva upravitelj ili ključar. Isus "čovjeku" povjerava vlast i odgovornost za ulazak u Kraljevstvo. Petar nije samo ključar, nadglednik, nego i Kristov povjerenik. Petar nije Posrednik spasenja, nego samo odgovoran za one koji mogu ili ne mogu biti dionici Kristova otkupljenja i spasenja.

Slika može označiti i "ključ znanja" (Lk 11, 52). Isus pismoznancima i farizejima upravljava oštri "jao", što "zaključavaju kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulaze, a ne daju ući ni onima koji bi htjeli" (Mt 23, 13). Petar i njegovi nasljednici, kao i nasljednici apostolâ, moraju slijediti samoga Isusa, iznositi vjernima zdravi i vjerni evanđeoski navještaj.

"Pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." Isus predaje Petru sudačku vlast. Ali slika ukazuje i na učiteljsku vlast, naime da proglasi istinit ili lažan nauk, ispravno ili nedozvoljeno moralno vladanje. I to što Petar "sveže i odriješi", to i nebesa potvrđuju, bit će pred Bogom ili od Boga prihvaćeno.

* * *

Katolička crkva vidi u ovim Isusovim riječima značajan dar spasenja Novog saveza: Petrov primat, temelj jedinstva Crkve. Dok osluškujemo Petrov glas, njegove pravne, poučne i disciplinske odredbe, u pogledu vjere i morala, ostajemo u istini.

 

NOVA EVANGELIZACIJA

Papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pohodu, od 2. do 4. kolovoza 1994., došao je "miloj" Hrvatskoj, "dragoj" zemlji, kao hodočasnik Evanđelja, kao navjetitelj nove evangelizacije, kao papa koji uvodi Crkvu u treće tisućljeće. Kroz sve njegove govore i propovijedi, kao zlatna nît, provlači se potreba nove evangelizacije.

"Dolazim k vama kao ‘hodočasnik Evanđelja’", reći će na početku svojeg pohoda, u govoru u zračnoj luci "Pleso" u Zagrebu, 2. listopada 1998. Govor završava: "Posebno bih želio da kršćani znaju dati odlučan zamah novoj evangelizaciji velikodušno svjedočeći za Krista Gospodina. Otkupitelja čovjeka."

Mladima pred Stepinčevom katedralom, iste večeri, Papa između ostalog poručuje: "Nadahnjujte se na Evanđelju. U svjetlu njegova nauka moći ćete razvijati zdrav kritički duh za suočavanje s modnim konformizmima, te u svoju sredinu unositi novinu evanđeoskih blaženstava, koja oslobađaju. Naučite se razlikovati dobro od zla i ne biti površni u prosuđivanju. To je ona mudrost koja mora resiti svaku zrelu osobu."

* * *

U pozdravnom govoru Svetome Ocu na Mariji Bistrici, 3. listopada, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić rekao je: "Hvala Vam što ste došli ovamo, u predrago hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, da nam ovdje svima usmjerite pogled na nju, Zvijezdu nove evangelizacije, koja Vam je toliko pri srcu."

Sveti Otac je u govoru nakon proglašenja blaženim Alojzija Stepinca rekao: "Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smilu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama koje je podnio: posljednjih petnaest godina njegova života bilo je obilježeno neprekidnim nizom zlostavljanjâ, posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja Evanđelja i za jedinstvo Crkve."

Na euharistijskom slavlju na Žnjanu u Splitu, 4. listopada, Sveti Otac, nadovezujući se na riječi Poslanice sv. Pavla Timoteju: "Gospodin je stajao uza me, on me je krijepio, da se po meni potpuno razglasi Poruka, te je čuju svi narodi" (2 Tim 4, 17), veli: "Oni koji danas, na kraju drugog tisućljeća, moraju nastaviti evangelizaciju, mogu na toj stranici spomenute Poslanice nalaziti svjetlo i utjehu. U tome se pak djelu propovijedanja Radosne vijesti, koje je istodobno Božje i ljudsko, valja oslanjati na Gospodinovu snagu. S pravom, dakle, na pragu novog tisućljeća govorimo o potrebi nove evangelizacije, nove s obzirom na način, ali uvijek iste što se tiče istina koje valja naviještati. Nova evangelizacija golem je zadatak. Kako pri tom ne osjetiti potrebu da Bog podupre našu neznatnost?"

Na susretu Svetog Oca s hrvatskim biskupima u Nadbiskupskom dvoru u Splitu, 4. listopada, nadbiskup zagrebački Josip Bozanić pozdravio je Svetog Oca i rekao: "U hrvatskom društvu događaju se nagle promjene, koje su povezane s procesom demokratizacije. Stoga nam se nova evangelizacija, onako kako ste je Vi, Sveti Oče, naznačili, predstavlja kao prvenstveni pastoralni zadatak. Osjećamo da promicanje socijalnog nauka Crkve, koje je Vaša učiteljska služba produbila, u tome treba imati posebno mjesto."

Sveti Otac u svom govoru biskupima ističe kako obnovljeno propovijedanje Evanđelja mora biti glavna zadaća. On ističe: "Danas je, u novom demokratskom ozračju, potrebno snažno potaknuti novu evangelizaciju, kako čovjek, obitelj i društvo ne bi bili zavedeni te pali u zamku konzumizma i hedonizma. Valja svjedočiti i propovijedati vrijednosti koje životu daju radosni i pravi smisao, zasićujući ljudsko srce i ispunjavajući ga nadom s obzora baštine što ju je Bog pripravo svojoj djeci. Zato Crkva u Hrvatskoj treba ponovno otkriti svoje vjerske i kulturne korijene, kako bi mirno i s pouzdanjem prekoračila preko praga novoga tisućljeća, koje je već na vratima."

Mladeži i vjeroučiteljima u Solinu, u kolijevci hrvatskog kršćanstva i hrvatske državnosti, 4. listopada, papa Ivan Pavao II. pokazuje uzore evangelizacije. "Blaženi Alojzije Stepinac", veli Papa, "ostavio je poseban primjer kršćanskog svjedočanstva. On je službu naviještenja Evanđelja ispunio prije svega patnjom za Crkvu, a svoju je poruku vjere zapečatio smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okovâ, kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja."

* * *

Papa Ivan Pavao II. ovaj svoj pastirski pohod naziva "hodočašćem u znaku svjedočenja". U svojim nadahnutim govorima otkriva nam zahtjev i potrebu nove evangelizacije na pragu trećeg tisućljeća. Tumači nam u čemu se ona sastoji: u navještaju riječi Evanđelja, životom i rječju, sve do mučeničke smrti, kako svjedoče mučenici od rimskih vremena, od sv. Dujma pa do naših dana, obilježenim mučeništvom bl. Alojzija Stepinca.

Nova evangelizacije je omiljela tema Ivana Pavla II. Nije to reevangelizacija, ponovno evangeliziranje, nego "nova", na novi način, ponovno uprisutnjenje Evanđelja, da ono bude doista Radosna vijest današnjem čovjeku. U nju ulaze ne samo biskupi i svećenici, nego sav kršćanski puk. Svi su pozvani na apostolat, od djece, preko mladića i djevojaka, muževa i žena, do staraca i starica. Nova evangelizacija je evangelizacija prvih kršćanskih vremena, unesena u naše povijesne, društvene, socijalne, kulturne i civilizatorske okvire.

Evangelizacija je uvijek djelo Duha Svetoga. Otvoreni Duhu, moći ćemo biti vjesnici i apostoli nove evangelizacije, evangelizacije ljubavi i života, praštanja i pomirenja, te stvaratelji bratskijeg, humanijeg i sretnijeg čovječanstva; izazov današnjem ateističkom i materijalističkom, konzumističkom i hedonističkom društvu — uprisutnjenje Božjega kraljevstva ljubavi i mira.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 20. kolovoza 1999. pošaljite na:

"Veritas" - za Slapove vjere
Sveti Duh 33
10000 Zagreb

Imena triju dobitnika/ca nagrada objavit ćemo u "Veritasu" br. 9/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U četvrtom krugu izvlačenja (za br. 4/99) prvu nagradu dobio je Ivan MAMIĆ iz Poljica kod Zadra (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je Anamarija DIMIĆ iz Novske ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobio je Petar ŠIMUNOVIĆ iz Crnića kod Stoca ("Tajna vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

PS - Rješenja iz "Veritasa" br. 5/99 primamo do 20. lipnja, a ne do 20. svibnja.

>[SADRŽAJ]<


NAKON UMORA — MALO HUMORA!

BEZBROJ ŽIVOTA

Da bi djeci što zornije predočila Božju vječnost, vjeroučiteljica objašnjava:
* Bog je već bio tu prije nego su rođeni vaši roditelji, roditelji vaših roditelja i njihovi očevi i majke, djedovi i bake. A on je i sada tu, i bit će još jako, jako dugo. Kako se to onda naziva?
— Pa to je bar jasno! — hrabro će kompjuteraš Perica. — To znači da Bog ima bezbroj životâ!

NAJVEĆI GREŠNIK

* Tko je bio najveći grešnik Staroga zavjeta? — pita profesor studente.
— Mojsije. Odjednom je pogazio svih deset Božjih zapovijedi!

DE-MOLIRANJE

* Kako su svirale jerihonske trube? — pita profesorica glazbe.
— U d-molu — odgovara razredni vic-maher.
* Otkud ti sad to?
— Pa, njima su sve gradske zidine demolirali.

PO IZBORU

* Ne samo da ste puno toga ukrali, nego ste i sve ispreturali i povadili iz ormara i iz ladica — sudac će optuženome.
— Da, časni suče, ja sam se držao riječî sv. Pavla: "Sve provjeravajte, dobro zadržite."

NE ZNAJU ŠTO ČINE!

U jednoj crkvi, ispod baroknog raspela na glavnom oltaru, stajao je natpis: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" Sakristanka je, u dogovoru sa župnikom, svake subote, prije vjenčanja, cvijećem pokrivala natpis.
— Nije zgodno — opravdavala se — svatovima bi moglo svašta pasti na pamet...

NEZAPOSLENI

Za vrijeme gospodarske krize dvojica prijatelja našla su se u uredu za zapošljavanje. Jedan će drugome:
— Znaš, prijatelju, tješi me samo to da je i naš dragi Bog, nakon samo šest dana rada, ostao bez posla...

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

GOSPODINE, KOLIKO PUTA DA OPROSTIM SVOM BRATU?

DJEČAK S DATULJAMA

Jednoga ljetnog dana Isus se s Petrom i Ivanom uputi prema Jerihonu. Možda to bijaše upravo kada ga tamo, popevši se na smokvu, dočeka carinik Zakej i gdje je Isus ozdravio dva slijepca. Sunce je nemilice peklo. Nakon duga i zamorna puta kroz užarene pustinjske predjele, stigoše napokon do prve male oaze s nekoliko palmi, plodnih datuljama. Nedaleko je žuborio potočić, na kojem su se bar donekle osvježili i njegovom bistrom vodom utažili žeđ.

— Zaustavimo se ovdje i odmorimo se malo u sjeni ovih palmi! — reče Isus Petru i Ivanu.

Oni rado prihvatiše ponudu, jer bijahu na smrt umorni.

* * *

Isus, tek što je legao, odmah je i zaspao. Petru, međutim, nije bilo do spavanja. Više ga je mučila glad nego pospanost. Promatrajući visoko iznad sebe zrele datulje, činilo mu se da je još gladniji, jer su ga one još više nadraživale. Napokon se obrati Ivanu:

— Gledaj kako je odmah i bezbrižno zaspao! Baš kao onda kad nas je u barci, ploveći Tiberijadskim jezerom, zatekla oluja. Ne misli na nas, na naš prazan želudac...

— Ne budi takav, Petre! — odgovori mu Ivan. — Što nam je do sada, uz njega, nedostajalo? Zar nam u stvari nije dao sto puta više nego što smo ostavili? Uostalom, zar si zaboravio da je i onom prigodom utišao oluju i tako nas spasio?

Petar gotovo da ga i nije slušao. I dok je visoko iznad sebe promatrao zrele datulje, najednom zapazi kako im se približava neki dječak s košarom punom datulja.

— Što to nosiš? — upita ga Petar kad mu se približio.

— Kamenje! — odreže dječak glatko.

Bojao se, naime, da će, kaže li mu istinu, ostati bez datulja. Tko zna tko su ti ljudi koji ovdje besposličare. Možda samo čekaju zgodu da nekoga opljačkaju? I ode, pjevuckajući neku pjesmicu i požurujući korake.

— Lažljivac! — promrsi Petar kroz zube, siguran da se u košari nalaze datulje. — Zaslužio si da ti se ovoga trenutka doista pretvore u kamenje!

Dječak se na to nije obazirao, već je pošao još bržim koracima. No, što je išao dalje, to mu je košara na glavi postajala sve teža. Začuđen, kad mu je teret postao već nepodnošljiv, zaustavi se, skinu s glave košaru i s čuđenjem zagleda u nju, a u njoj doista bijaše kamenje; ništa drugo doli samo kamenje. Razumio je...

Sada još brže poleti k Petru, kojemu se plačući odmah obrati:

— Gospodine, oprosti mi! Lagao sam. U košari nije bilo kamenje, nego datulje. A sada je stvarno u njoj, vidiš, samo ovo jadno kamenje. Što ću s njime? Datulje sam nabrao i ponio svojoj siromašnoj obitelji, svojoj mlađoj i gladnoj braći i sestricama. Što ću im sada, jadnima, dati? Ti si jamačno čarobnjak, jer je samo čarobnjak mogao učiniti što si ti učinio s mojim datuljama. Molim te i zaklinjem da mi ih sada isto tako vratiš!

Petar je okrenuo glavu da ne čuje njegove jadikovke, gunđajući sebi u bradu:

— Tako ti i treba! Tako ćeš se naučiti da ne lažeš i da ne vučeš za nos gladne starce!

Sve jači dječakov plač probudio je, međutim, Isusa.

— Zašto plače taj dječak? Što mu se dogodilo? — zapita on odmah Petra.

No kako je ovaj pokunjeno šutio, Ivan mu ukratko protumači što se zbilo. Isus na to pozove dječaka da mu se približi i da košaru stavi preda nj, a zatim podigne oči prema nebu i pomoli se nebeskom Ocu, držeći svoje blagoslovljene ruke nad prekrivenom košarom s kamenjem. Kada je napokon, na njegovu riječ, otkriše, a u njoj gle opet — zrele, prekrasne datulje! Presretni dječak nije znao kako bi mu na tomu zahvalio. Sav radostan, stavi pregršt datulja u Petrove ruke, poljubi Isusa, uzme svoje datulje te iz one oaze nerazumljivih mu tajni veselo krene svojoj kući. Isus se tada obrati Petru:

— Nisu li možda tvojom krivnjom datulje pretvorene u kamenje? Petre, ne radi se tako! Čudo, a i svako naše djelo, znak je ljubavi, a ne mrzovolje i, možda, čak i osvete.

— Ali, taj dječak je lagao i bio je sebičan...

— Petre, Petre, a što sam vas ja učio? Ne treba li oprostiti, i to ne jednom ili dva puta, pa ni sedam puta, nego sedamdeset puta sedam? A ti onako, otprve...

— Da, Isuse, govoriš istinu! No, oprosti i ti meni, kao što si mi, uostalom, već često opraštao. Još mnogo toga moram od tebe naučiti, ali pomozi mojoj slabosti!

* * *

Čini se da se Petar nakon svega malo smirio, pa nekako i oraspoložio. Od pregršti darovanih datulja jedan dio dade Isusu, drugi Ivanu, a tek nekoliko zadrži za sebe. Kad je, međutim, iz ustiju izvadio prvu datuljinu koščicu, zagledao se u nju i tek tada na njoj zapazio — nije, naime, nikada prije tome posvećivao pažnju — kao neki rez, pa počeo razmišljati: Da, tako je to i kada čovjek ne oprašta svome bližnjemu, ili ga čak i ponižava i vrijeđa — uvijek mu u dušu urezuje bol, tugu i žalost, umjesto da se s njime pomiri i da zajednički osjete radost, veličinu i ljepotu opraštanja i ljubavi...

Isus, koji je čitao njegove misli, pogleda ga ispod oka, te mu prišapne:

— Da, Petre, upravo tako! A i djecu, koja uživaju u slatkim datuljama, trebalo bi to podsjetiti da ne budu sebična i da ne lažu, jer i to nekoga boli. Mene u prvom redu.

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

Zdravo stokrat o Antoni, ti goruči Serafin,
zdravo cvet nebu povoljni, zdravo neba Kerubin;
nut ovo Božje Detece vu tvojih svetih rukah je,
kotoro je sve stvorilo, vu te zuljubljeno je.

(Ex libro Mathiae Keleminae, 1772. godina)

>[SADRŽAJ]<