VERITAS - Broj 7-8 (419) - srpanj-kolovoz 1999.

TEME BROJA: RAD I ODMOR; OPROSTI; B. GRÖNING I DR. ŠIMETIN; ŠTO S TALENTIMA?; MLADI I FRANJEVAČKA MLADEŽ


SADRŽAJ - br. 7-8/99

IZAZOVI: E. Kraljić - PUTUJ SA MNOM, GOSPODINE
NAŠ OSVRT: M. Puškarić - ČITAJUĆI...
ZRCALO VREMENA: Novi biskup - Mile Bogović; Susret hrvatskih i slovenskih katoličkih novinara; Majka Terezija uskoro blažena? Umro kardinal Basil Hume
POJMOVI: A. Kordić - ŠTO SU OPROSTI?
VELIKOM JUBILEJU USUSRET: SVECI U SLUŽBI JUBILEJA
FRANJEVAČKA MLADEŽ: "IMAMO OCA NA NEBESIMA!"
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - CRKVA ZA SIROMAŠNE; Hrvatski odjeci u Rimu
LISTAJUĆI KALENDAR...: M. Kalanj - MOJA AFRIKA
NOVA EVANGELIZACIJA: Nazočnik - O. DANIEL-ANGE U SPLITU
S ONU STRANU KATEDRE : A. Penić - GRIJEH SVOJ LJUBIM!
MLADI: N. Gašparović - ŠTO S TALENTIMA?
SUGOVORNICI: M. Horvat - GOSPA - SAVRŠENSTVO ŽENE - "Veritas" na kavi s Nevenkom Nekić, hrvatskom književnicom
PROMIDŽBA: R. Karlović - ZAMKE LIBERALIZMA
VODENJAKU USUSRET…: J. Blažević - DR. RATIMIR ŠIMETIN
MALENIMA: M. Šincek - RAZBIJENO KOLJENO
ČITATELJI: U "NEW AGEU" NEMA BOGA!; IZVANREDNA SESTRA
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - HRVANJE S VLASTITOM SJENOM
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - RAD I ODMOR; NE BOJTE SE!
IZLOG: ČASOPISI
ZA ODMOR: NAGRADNA IGRA
NAKON UMORA — MALO HUMORA!
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - DJEČAK SA ŠKOLJKAMA
ZADNJA STRANICA

UZ NASLOVNU STRANICU: 
Mladima i Franjevačkoj mladeži posvetili smo naslovnicu ljetnoga dvobroja. Mladenačka radost i vedrina sastavni su dio ili cilj svakoga odmora.

Naslovnica - Veritas br. 7-8/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 7-8/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

PUTUJ SA MNOM, GOSPODINE!

Putuj sa mnom, Gospodine,
Žitnim poljima Slavonije.
Ja ubirem radost jutarnje rose
I ljubim Tebe
U ovo jutro tek probuđeno.

Miriše zelena trava.
Prekrasan leptir
Na dlan mi stao.
Srce se moje razlilo
Nad poljima Slavonije.

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

ODMARATI SE, A NE LJENČARITI...

ČITAJUĆI...

Umijeće je znati živjeti u svemu umjereno. Dugovječni starci i starice često govore o tome da su sve jeli i pili, ali s mjerom; da su radili i odmarali se — također s mjerom. Bez obzira kakve su čije želje i ciljevi — živjeti dugo ili što prije otići iz ove "suzne doline" — život na zemlji ipak ima svoju vrijednost i nije neka glupa čekaonica iz koje treba što prije otići. Cilj ljudskoga života svakako je nebo, ali njega dobivamo na dar od Boga tek kada se njemu svidi, a do tada nas on potiče da se potrudimo živjeti onako kako je živio Isus Krist, njegov Sin.

Je li Isus pretjerivao s poslovima, s hodanjem, s propovijedanjem ili s liječenjem bolesnih i opsjednutih? Evanđelja spominju da je pritisak mnoštva bio takav da nekada nije imao vremena niti za molitvu, odnosno da je s apostolima morao gotovo pobjeći na osamljeno mjesto da bi se odmorili i da bi mogli moliti. Ipak je Isus znao mjeru i uspijevao je oteti se pritiscima i željama ljudi. On, koji je za svoga zemaljskog života bio najtraženija i najvažnija osoba na cijelom svijetu, ipak je znao reći: "Za danas je dosta!", pokazujući i nama da trebamo znati zaustaviti se u trci za materijalnim dobrima, da znademo mjeru čak i u milosrdnom služenju potrebitima. Tako je postupao Spasitelj čovječanstva, a mi to, ipak — nismo!

Odnos prema radu i prema odmoru često je pitanje pravilno odgojene savjesti. Onaj tko ima neosjetljivu savjest, taj se neće pitati je li izvršio zadaću koju mu je Bog toga dana zadao, a onaj tko ima preosjetljivu savjest, taj će možda i pretjerati s različitim poslovima, bojeći se da ne podlegne napasti ljenčarenja. Isus je tu izvrstan primjer.

Da ne bih i ja pretjerao s pisanjem, a vi s čitanjem, prepuštam vas gledanju slike, uživanju u vlastitom odmoru negdje na našoj obali, na otocima, uz rijeke, po gorama ili u vlastitim domovima. Ako vam se ni to više ne dâ, nadam se da još nije prekasno da preispitate svoj odnos prema radu i prema odmoru, te da, poput Isusa, pronađete pravu mjeru.

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

NOVI BISKUP - MILE BOGOVIĆ

Papa Ivan Pavao II. 4. lipnja o. g. imenovao je mons. dr. Milu Bogovića pomoćnim biskupom Riječko-senjske nadbiskupije. Novi pomoćni biskup, čije će sjedište biti u Gospiću, trebat će ujedno izvidjeti mogućnosti osnivanja nove biskupije za područje Like.

Mons. Bogović docent je crkvene povijesti na Teologiji u Rijeci i upravitelj Sakralne baštine u nekadašnjem biskupskom sjedištu u Senju. Novi pomoćni biskup poznat je i priznat znanstveni i pastoralni djelatnik, nositelj je odgovornih crkvenih službi i zauzeti promicatelj duhovne i materijalne obnove ratom opustošenih dijelova Riječko-senjske nadbiskupije. Glavni je urednik "Riječkoga teološkog časopisa", član je Vieća za ekumenizam i dijalog i Vijeća za kulturu HBK.

Novi biskup rođen je 7. kolovoza u Cerovcu kod Slunja, od Mije i Mande r. Piršić. Osnovnu školu pohađao je u Nikšićima, Pazinu i u Slunju, gimnaziju u Pazinu, kao i teološki studij. Za svećenika je zaređen 5. srpnja 1964. Pastoralne sužbe vršio je u Senju i u Krivom Putu, a zatim započinje studij crkvene povijesti u Rimu, na Papinskom sveučilištu "Gregoriana". Na istom sveučilištu je i doktorirao 21. lipnja 1971. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu imenovao ga je 24. lipnja 1997. docentom pri Katedri crkvene povijesti za Teologiju u Rijeci.

Vrativši se iz Rima, od 1971. do 1974. vršio je dužnost tajnika Riječko-senjske nadbiskupije, a službu profesora na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci obavlja sve do danas. Od 1974. do 1985., te od 1991. do 1994. bio je rektor spomenute škole, a od 1993. do 1996. bio je generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije.

Mons. Bogović za biskupa je zaređen na Petrovo, 29. lipnja o. g. u riječkoj prvostolnici. Glavni zareditelj bio je mons. Anton Tamarut, riječko-senjski nadbiskup, skupa s biskupima sufraganima i s nadbiskupima i biskupima iz drugih metropolija.

SUSRET HRVATSKIH I SLOVENSKIH KATOLIČKIH NOVINARA

O "Medijima u pluralističkom društvu" od 9. do 11. lipnja o. g. u karmelićanskom samostanu u Krku raspravljali su hrvatski i slovenski katolički novinari. Tom prigodom predstavljeni su katolički tiskani i elektronički mediji dviju susjednih država, uspoređujući stanja u njima i probleme s kojima se suočavaju. Drugi dan susreta bio je posvećen publicističkom djelovanju biskupa Antona Mahniča, krčkoga biskupa, koji je početkom ovoga stoljeća povezao Crkvu u Slovenii i Hrvatskoj. O njegovom životu i radu govorio je dr. Anton Bozanić, naglašavajući da je biskup Mahnič uočio važnost katoličkog tiska za evangelizaciju, kao i važnost posjedovanja vlastitih glasila i vlastite tiskare. Angažirao se i na gospodarskom i socijalnom polju, osnivajući zadruge i prosvjećujući seljake, a njegova osobita zasluga je i promicanje glagoljske kulture, istaknuo je predavač. O biskupu Mahniču, svom sunarodnjaku, govorio je i Pavel Bratina, suradnik "Družine", istaknuvši napose biskupovo pastoralno djelovanje među mladima, koje je znao slušati, imati povjerenja u njih i poticati ih na kršćansku zauzetost. Na susretu je bilo riječi i o mogućim konkretnim oblicima suradnje pojednih hrvatskih i slovenskih katoličkih medija.

Uz novinare i urednike, na skupu je bio prisutan i biskup Vlado Košić, novi predsjednik Odbora za medije pri HBK, a za vrijeme susreta sudionike je primio krčki biskup Valter Župan. Posjetili su krčku katedralu i druge povijesne znamenitosti grada, te franjevački samostan na otočiću Košljunu.

>>> (Slika uz ovaj tekst)

MAJKA TEREZIJA USKORO BLAŽENA?

Uskoro bi trebao započeti postupak za proglašenje blaženom Majke Terezije. Iz uprave Misionarki ljubavi, reda sestara koje je "Anđeo milosrđa" osnovala, upućeno je pismo nadbiskupiji Kalkutta da 26. srpnja otvori biskupijski postupak za beatifikaciju. Red je stavio na raspolaganje jednu postulatoricu kauze, a nadbiskup Henry D'Souza treba uskoro odlučiti o ponuđenom terminu, te odobriti svoga postulatora.

UMRO KARDINAL BASIL HUME

Predsjedik Biskupske konferencije Engleske i Walesa, westminsterski nadbiskup kardinal George Basil Hume (1923-1999), umro je 17. lipnja, od posljedica raka. Upravu Nadbiskupije preuzeo je 1975., kardinalom je imenovan 24. svibnja iste godine, a tri godine kasnije postao je i predsjednik Biskupske konferencije. Kardinal Hume bio je prvi westminsterski nadbiskup koji je je pripadao nekom monaškom redu (benediktincima). Pokojni kardinal najviše se isticao zauzetošću na području ekumenskog dijaloga, zalažući se za prevladavanje svih podjela među kršćanima. Poznata su i njegova nastojanja oko mira u Sjevernoj Irskoj, kao i služenje siromašnima i zaboravljenima, te borba za ljudska prava i za dostojanstvo svake ljudske osobe.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

OPROŠTENJE GRIJEHA I UKLANJANJE NJIHOVIH POSLJEDICA

OPROSTI

Približava se Veliki jubilej 2000. godine, kada će mnoštva hodočasnika iz cijelog svijeta pohrliti u Rim i drugdje radi dobivanja oprosta, pa je dobro malo promotriti povijesni razvoj i crkveni nauk o oprostima. Bilo je u prošlosti i zloporaba s oprostima. No ne bi valjalo s prljavom vodom izbaciti i dijete. Pitanje oprosta vrlo je složeno, pa ovdje dajemo samo neke natuknice.

Mnogo puta sam se pitao što su to vremenite kazne koje ostaju i nakon oproštenog grijeha u sakramentu ispovijedi? Naime, Isus je na križu rekao desnom razbojniku, koji se pokajao za grijehe: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju." Izgleda da tu nema mjesta vremenitoj kazni, osim ako to nije smrt koju je morao podnijeti na križu. Isus je rekao onoj preljubnici: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti." Izgleda da nema mjesta vremenitoj kazni ni u Isusovoj paraboli o izgubljenom sinu, kome je otac sve oprostio kad mu se ovaj vratio. Možda se vremenita kazna za grijehe u ovim slučajevima sastojala u tome što su se oni kasnije u životu morali boriti protiv negativnih posljedica koje je u njima ostavio počinjeni grijeh. A to je, vjerujem, u skladu s naukom Crkve, koja preko katekizma uči "da svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji, bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilište". Katekizam još uči da se vječna kazna nastala teškim grijehom oprašta kad se čovjek obrati, ali vremenita kazna ipak i dalje ostaje.

* * *

Nauk o oprostima ne nalazi se izričito u Svetom pismu. Oprosti su crkvena odredba, koja počiva na nekim dogmatskim istinama. Ona se razvila iz prakse sakramenta sv. ispovijedi iz prvih stoljeća Crkve. Naime, od početka kršćanstva pa sve do 6. odnosno 7. stoljeća pokora za počinjene grijehe bila je javna; nju je određivao biskup za javne teške grijehe (ubojstvo, preljub, idolopoklonstvo). Prijestupnik je najprije morao izvršiti naloženu pokoru, a potom je uslijedilo odrješenje od grijeha, pomirenje s Bogom i s kršćanskom zajednicom. Pokornik je bio do pomirenja isključen iz kršćanske zajednice. Pokornika su za vrijeme pokore pratile molitve vjernika. No, biskupi su mogli i skratiti trajanje pokore, imajući u vidu zasluge mučenikâ i dobra djela pravednikâ. O tome piše sv. Ciprijan u 3. stoljeću, kad se u Crkvi mnogo raspravljalo o onima koji su bili otpali od vjere zbog progonstva, a kasnije su se željeli vratiti u Crkvu. Tada je, naime, redovita pokora za takve trajala 3 godine.

Od 7. do 11. stoljeća pokora je privatna i izvršuje se poslije odrješenja od grijeha, kao i danas. No trajanje pokore (dani, mjeseci ili godine) bilo je taksativno određeno, ovisno o težini i o vrsti grijeha; sve se to nalazilo u pokorničkim knjigama. I tada je ispovjednik mogao zamijeniti tešku pokoru s lakšom. Radilo se dakle o oprostima od nekih pokora, vremenitih kazni za grijehe. Danas su te ispovjedne pokore doista svedene na minimum, zahvaljujući zaslugama Krista, Djevice Marije i svetaca, odnosno blagu, riznici, Crkve.

* * *

Prava revolucija u pogledu oprostâ od vremenitih kazni nastaje kad se oprosti u 11. stoljeću počinju podjeljivati i izvan sakramenta sv. ispovijedi. Papa Urban II. izjavljuje 1095. godine da sudjelovanje u križarskoj vojni odgovara potpunoj pokori, to jest potpunom oprostu od vremenite kazne. Potpuni križarski oprost dovodi do ideje o potpunom jubilejskom oprostu. A papa Kalikst IV. godine 1457. prvi je dao mogućnost oprosta i za pokojne.

Hugo od Santo Caro, dominikanac, prvi je razložio, oko 1230. godine, temelj na kojem počiva nauk o oprostima: to su zasluge Krista i svetaca, zasluge Crkve. U srednjem vijeku i kasnije oprosti su pokretali velika vjernička mnoštva prema mjestima dobivanja oprosta: Isusov grob u Jeruzalemu, grob sv. Petra u Rimu, grob sv. Jakova u Compostelli, Porcijunkula u Asizu, te još neka druga mjesta.

>>>
Preko oprostâ postiže se brisanje vremenitih kazni za već oproštene grijehe. Dakako, oprosti nisu jedini način opraštanja vremenitih kazni, niti su po sebi nužni. Oproštenje vremenitih kazni može se postići i na mnoge druge načine: preko raznih pokorničkih djela, patnji i životnih kušnji koje se podnose strpljivo, s vjerom i s ljubavlju. Vjernici su slobodni u tome da li će se koristiti oprostima ili neće. No, dobro se koristiti oprostima, koje Crkva blagohotno podjeljuje svojim članovima.
>>>

Danas postoje, prema dokumentu "Indulgentiarum doctrina" (nauk o oprostima) pape Pavla VI. iz 1967. godine, samo potpuni i djelomični oprosti. Nekada su djelomični oprosti bili određivani danima, mjesecima ili godinma. Potpuni oprost u sebi uključuje opraštanje svih vremenitih kazni, a djelomični oprost djelomično opraštanje tih kazni. U prvo doba kršćanstva i kasnije pokornici su morali vršiti određene vremenske pokore za počinjene grijehe; tako, mogli su dobiti pokoru od nekoliko dana, mjeseci ili godina. Po djelomičnim oprostima te su se kazne opraštale po uzoru na pokore dobivene kod sakramenta ispovijedi (oprost od toliko i toliko dana, mjeseci ili godina). Po molitvama, dobrim djelima ili oprostima članova zemaljske Crkve dušama u čistilištu se ublažavaju ili potpuno dokidaju njihove muke, naravno, ovisno o Božjem milosrđu. I oni koji izvan Katoličke crkve ne priznaju oproste, a mole za duše pokojnika, zapravo vjeruju da se po molitvama opraštaju kazne za njihove grijehe.

Važno je naglasiti da se oprosti ne postižu automatski, to jest izvršavanjem određenih uvjeta koje Crkva propisuje, nego mora biti prisutno iskreno obraćenje, jedinstvo s Bogom i ljubav. Za potpuni oprost traži se još isključenje sklonosti i prema lakom grijehu. Ipak, opraštanje vremenitih kazni ovisi o Božjoj darežljivosti i njegovu milosrđu. Ako se ne ostvare uvjeti za dobivanje potpunog oprosta, onda on postaje djelomičan.

Crkva potiče vjernike na dobivanje oprosta, bilo za njih same, bilo za pokojnike.

AUGUSTIN KORDIĆ

>[SADRŽAJ]<


VELIKOM JUBILEJU USUSRET

PADOVA: GRAD VELIKIH SVETACA — STRANACA

SVECI U SLUŽBI JUBILEJA

U trogodišnjoj pripravi za Veliki jubilej Crkva se koristi svakom prilikom da pripravi svoje vjernike, a i svijet, na proslavu 2000. obljetnice Isusova rođenja. Za to su na poseban način prikladna velika okupljanja na blagdane svetaca, posebno onih koji su popularni, kako u vjerničkom narodu, tako i u cijelom svijetu! Padova se, kao malo koji grad, može podičiti time da ima dva takva sveca: sv. Antuna i sv. Leopolda Mandića. Slave se jedan u svibnju, a drugi u lipnju, tako da proslava jednoga sustiže proslavu drugoga. Padova kroz to vrijeme živi od njih.

Eto, Padovu su proslavili "sveci — stranci"! Jedan je došao sa Zapada, s obala Atlantika, u 13. stoljeću, a drugi s Istoka, s obala Jadrana, u 20. stoljeću. Tu su se sastali da povežu svijet. Padova je zaista susretište svijeta i svjetovâ. Tu se vide svi narodi i čuju svi jezici na zemlji.

LEOPOLD MANDIĆ — SVETAC JEDINSTVA I MIRA

Svetište sv. Leopolda Mandića nalazi se na južnom dijelu Padove. Tiho je to, drago i privlačno svetište. Kao da odražava samu njegovu osobu — njega, "sitnoga gorostasa" — malenoga tijelom, a velikoga duhom! Utješno je danas gledati na njegovu grobu natpis: "SV. LEOPOLD MANDIĆ"; nema više "di Castelnuovo", kako je nekada pisalo. To je, dakako, bio dűg istini i njegovu rodoljublju i domoljublju, kojega nikada nije zatajio.

Imao sam sreću ove godine prvi put u Padovi pribivati njegovu blagdanu. Osoba i lik sv. Leopolda tako su prikladni za ovaj Jubilej, kada se Crkva s papom Ivanom Pavlom II. priprema na veliko kajanje i na pomirenje. A sv. Leoplod je bio upravo to: apostol mira i pomirenja. Bog, bogat milosrđem, našao je u njemu oruđe svoga milosrđa, blagosti i očinske dobrote. "Bože, koji svoju svemoć očituješ najviše milosrđem i praštanjem...", molimo u jednoj misnoj molitvi.

Bog je u ovom stoljeću najkrvavijih sukoba i ratova pronašao sv. Leopolda kao apostola svoga milosrđa i ljubavi. Uzdigao ga je kao znak mira i pomirenja među narodima. Na njegovu se grobu svijet pomiruje s Bogom i međusobno.

Njegova subraća, franjevci kapucini, dobro su iskoristili poruku svoga svetoga subrata i svu su proslavu blagdana stavili pod znak pomirenja. Čak je skladan i jedan oratorij, pod naslovom "Otajstvo pomirenja", nadahnut likom sv. Leopolda, a prvi put je izveden u povodu ovoga blagdana.

Ni ove godine Leopoldov blagdan nije prošao bez hrvatske prisutnosti i bez hrvatskih hodočasnika. Iz Rijeke je gostovao katedralni zbor sv. Vida, pod vodstvom župnika mons. Linića. Zbor je pjevao na misi koju je predvodio o. Serafin Turčin, franjevca kapucin iz Rijeke, a nakon mise zbor je priredio i poseban koncert za padovansku publiku. Hrvatski su hodočasnici prikazali 133 crvene ruže, u znak 133 godine od Leopoldova rođenja. Lijepo aranžirane, u velikoj košari, stajale su pred glavnim oltarom. Kad je to na glavnoj proslavi blagdana naglasio biskup, franjevac kapucin, mons. Carraro iz Verone, crkvom je odjeknuo spontani pljesak.

SA SV. ANTUNOM U TREĆE TISUĆLJEĆE

Tako je glasio natpis na pročelju velebne bazilike. U duhu tog poziva odvijale su se sve pobožnosti, propovijedi i hodočašća, priprave i proslava Svečeva blagdana. Mnoge biskupije iz okolice, u vidu priprave na veliki Jubilej, priredile su hodočašća svojih vjernika na čelu sa svojim biskupima. Priprava za blagdan započela je posljednjeg dana svibnja. To je poznata "tredićina", "trinaestodnevnicva", kao što je kod nas u Hrvatskoj poznato "trinaest utoraka".

Vrhunac je bio sam blagdan, koji je ove godine pao u nedjelju, što je mnogima pogodovalo da dođu. Od ranog jutra do večeri Antunovo je svetište-bazilika bilo puno. Sve se odvijalo unutar bazilike, jer Svečev je grob svima cilj. Biti blizu njega, dotaknuti ga i dragom Svecu šapnuti sve svoje potrebe... tada je obavljen zavjet i srce smireno!

Glavnu misu, s početkom u 11 sati, predvodio je padovanski biskup Antonio Mattiazzo, i sâm svečar toga dana, pa mu je razdragano mnoštvo na čestitku uzvratilo burnim pljeskom.

Svi su odahnuli kada je došlo vrijeme velike procesije u večernjim satima. Njome je, zapravo, završila proslava blagdana. Tada su svi na nogama. Za tu procesiju živi cijeli grad Padova, kao kod nas Dubrovnik za sv. Vlaha ili Split za sv. Duju. Predvoditelj procesije je redovito provincijal Padovanske provincije franjevaca konventualaca; sada je to o. Luciano Fanin. Procesija je prošla središtem grada i završila je na trgu pred bazilikom. O. Provincijal je održao završni govor i prisutnom mnoštvu udijelio blagoslov moćima sv. Antuna. Vrijeme je bilo idealno. Tako redovito biva, kako ovdje tvrde. Sv. Antun sebi i svojim štovateljima isprosi i lijepo vrijeme!

* * *

Tako dva velika sina sv. Franje štite ovaj grad, a i cijeli svijet s njime, jer su oni sveci svega svijeta. Ipak, mali brat Leopold nije još uvijek sustigao svoga starijeg brata Antuna. Ali vjerno ide za njim! A zajedno ostaju svima znak i svjetlo na putu kajanja i pomirenja, s kojima Crkva želi završiti drugo, a započeti treće tisućljeće.

MAKSIMILIJAN HERCEG

>[SADRŽAJ]<


FRANJEVAČKA MLADEŽ

TREĆI PROVINCIJSKI SUSRET MLADIH I FRANJEVAČKE MLADEŽI

"IMAMO OCA NA NEBESIMA!"

Od 18. do 20. lipnja o. g. održan je treći susret mladih i franjevačke mladeži (Frama) Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Kao geslo susreta u Godini Boga Oca izabrane su nešto izmijenjene riječi sv. Franje, koje je izgovorio pred biskupom kada ga se njegov otac javno odrekao: "Imamo Oca na nebesima!". Prvi susret održan je u Cresu, drugi u Zagrebu, a ovogodišnji u Novom Marofu i u Madžarevu.

Mlade, oko 120 djevojaka i mladića, kao i njihove voditelje, na početku susreta pozdravili su mons. Marko Culej, domaći biskup, zatim Cvjetko Maltar, ravnatelj osnovne škole u Novom Marofu, gdje se odvijao veći dio programa i gdje su mladi spavali, te fra Đuro Hontić, gvardijan i župnik u Novom Marofu.

Ove godine došli su mladi iz Splita, Pule, Vinkovaca, Siska, Molva, Zagreba, Novog Marofa, te gosti iz Slovenije. U suradnji s fra Miljenkom Hontićem, provincijskim duhovnim asistentom Frame, susret su organizirali domaći mladi i framaši. Svih sudionika dojmila se procesija od škole do župne crkve sv. Antuna, s upaljenim svijećama u rukama. Molitva, pjevanje i klanjanje pred Presvetim trajali su do kasno u noć. Biskup Culej u prigodnoj propovijedi potaknuo je mlade neka se ne boje približiti se Bogu, neka imaju u njega povjerenje u svim svojim potrebama ili poteškoćama. Bog je blizu i kada nas svi drugi ostave, zaključio je propovjednik.

Drugoga dana susreta, nakon doručka i molitve, slijedio je rad po skupinama. Predvođeni duhovnim asistentima, mladi su raspravljali o odnosu prema rođenom ocu, ukoliko on uvjetuje i odnos prema Bogu Ocu, o praštanju i o sakramentu pomirenja, što su središnje teme posljednje godine priprave za Veliki jubilej. U predavanju koje je slijedilo, fra Nikola Roščić govorio je o temi "Imamo Oca na nebesima". Mladima je stavio na srce evanđeoske vrijednosti, upućujući ih na čitanje Ivanova Evanđelja, koje na osobit način govori o Isusovu odnosu prema svom i našem Ocu. Zapisničari svih skupina iznijeli su ukratko o čemu je bilo riječi u njihovim skupinama, dobivši od predavača brojne pohvale za ozbiljnost i otvorenost u pristupu predloženim temama.

Sportsko-rekreacijski dio susreta, te film o modernom izgubljenom sinu, koji su snimili mladi iz Vinkovaca, kao i pokorničko bogoslužje, ispovijed i misa bili su sadržaj popodnevnog dijela susreta, koji je održan u susjednom selu, u Madžarevu.

S puno truda i ljubavi u novomarofskoj kino-dvorani priređen je koncert pod nazivom "Frama show '99". Pojedine skupine mladih predstavile su se pjesmama, šalama, kratkim igrokazima, plesom i glazbom, za što su često nagrađivani burnim pljeskom.

Nedjelja, treći dan susreta, započela je igrokazom "Sveti plamen", u izvedbi Glumačke družine "Sv. Antun" iz Zagreba. Dobro uigrana ekipa na daske je postavila pripovijetku Selme Lagerlöf, a režirala ju je Arijana Meštrović. Igrokaz s tematikom križarskih ratova govori o kršćanskim i ljudskim vrijednostima, kao što su pobožnost, vjera, pouzdanje u Boga, ljubav i plemenitost srca.

Završno misno slavlje predvodio je fra Ilija Miškić, provincijal franjevaca konventualaca. Okupljene mlade, ali i sve vjernike župe sv. Antuna u Novom Marofu, pozvao je da imaju pouzdanje u Boga kakvo su imali veliki sveci kroz dalju i bližu povijest. Na kraju sv. mise, koja je ujedno bila i misa zahvalnica na završetku školske godine, ravnatelj škole zahvalio je učenicima i njihovim nastavnicima, potaknuvši sve mlade da se pridruže franjevačkoj mladeži i da aktivno sudjeluju u duhovnoj obnovi našega naroda.

M. P.

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

CRKVA ZA SIROMAŠNE

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Iz bogate ponude najnovijih zbivanja Crkve u svijetu mogli smo se opredijeliti za Papino putovanje u njegovu domovinu, koje je pratila izuzetna medijska pažnja, a osobno ga je vidjelo oko jedanaest milijuna Poljaka. Mogli smo se zaustaviti na trima najnovijim dokumentima Svete Stolice, koja u posljednje vrijeme nudi zaista vrijedne pobudnice. Ipak, odlučili smo se za pothvat koji baca novo svjetlo na novo lice Crkve na pragu Velikog jubileja…

S određenim olakšanjem Sveta Stolica je primila vijest da su najbogatije zemlje svijeta, tzv. "G-8", na svojem sastanku sredinom lipnja u Kölnu, odlučile brisati oko trećine vanjskoga duga 36 najsiromašnijih zemalja, pretežito onih na afričkom kontinentu. Na taj će način biti "otpisano" oko 70 milijardi dolara, od ukupno 230, koliko ove zemlje duguju najindustrijaliziranijim zemljama svijeta. Premda svota ne zvuči nimalo zanemarivo, ipak ovo brisanje duga ne zadovoljava mnoge nevladine organizacije, koje su očekivale još veće razumijevanje i posvemašnji otpust duga. I u Vatikanu se priželjkivalo širokogrudnije rješenje, koje bi omogućilo da Veliki jubilej doista postane jedinstvena prigoda posvemašnjeg oprosta dugova, kako je u takvim značajnim prigodama već bivalo u Starom zavjetu.

A malo je poznato da je inicijativa krenula iz Rima. Razne crkvene ustanove Svete Stolice, posebno papinska vijeća "Justitia et Pax" i "Cor unum", koja osobito promiču uzajamnu pomoć i solidarnost prema siromašnijima, već nekoliko mjeseci apeliraju na bogatije da usvoje ponuđeni plan. Irski biskup Martin Diarmuid, tajnik vatikanskoga vijeća "Justitia et Pax", jamči da su svi sudionici "G-7" (bez Rusije, koja se i sama koprca u silnim dugovima) primili pismene molbe i prijedloge koje je, na Papinu inicijativu, izradio nedavno održani seminar o siromašnima. Sadašnji predsjednik Republike Italije, Carlo Azeglio Ciampi, nedavno izabran na ovu visoku dužnost, izjavio je prije nekoliko mjeseci, dok je još bio talijanski ministar financija: "Jubilej predstavlja izvanrednu prigodu da se ponovno pokrene razvoj mnogih zemalja danas pritiješnjenih siromaštvom", obećavši da će se Italija zalagati za stopostotni otpis duga od kredita za pomoć i bar devedesetpostotno smanjenje komercijalnih dugova zemalja u kojima prihod po osobi ne prelazi jedan dolar dnevno.

* * *

Da Sveta Stolica ne misli samo na druge, potvrđuju inicijative s kojima su novinari upoznati na tiskovnoj konferenciji održanoj 27. svibnja u Vatikanu. Tom je prigodom nadbiskup Crescenzio Sepe, generalni tajnik Središnjeg odbora za pripremu Velikog jubileja, upoznao novinare s planovima i programima koji će osjetno olakšati siromašnijim vjernicima sudjelovanje na Velikom jubileju. Iz njegova opširnog izvještaja proizlazi da se cijela Crkva nekako stavila u pokret, posebno ona u Italiji, koja će biti najvećim dijelom domaćin brojnim gostima. Na poticaj Talijanske biskupske konferencije do sredine svibnja ove godine 374 samostana i kolegija stavilo se na raspolaganje za prihvat gostiju uz osjetno ublaženje cijena, dok se 41 crkvena ustanova do sada obvezala besplatno prihvatiti i ugostiti hodočasnike skromnijih financijskih mogućnosti. U svemu do ovoga trenutka ovi instituti mogu ponuditi nešto više od 26.000 ležajeva. Dakako, da bi se izbjegla mogućnost zlorabljenja ovoga gostoprimstva, svaka će nacionalna biskupska konferencija imati određeni odbor, koji će provjeriti i proslijediti svaku molbu za takav smještaj i prehranu.

Što se tiče samoga Rima, gdje se dakako očekuje daleko najveća potražnja jeftinijih i besplatnih ponuda, sam je papa Ivan Pavao II. u svojoj homiliji 22. svibnja zatražio od domaćinâ da otvore svoja srca, "kako bi velikodušno bili prihvaćeni siromašniji hodočasnici, željni sudjelovati u jubilejskim zbivanjima". To će, prema Papinim riječima, biti "konkretno ostvarenje one rimske ljubavi koja je plod vjere, što je uvijek pratila proslave svetih godina". Ovdje će nesumnjivo mnogo pomoći prilog bezbrojnih volontera, koji svoj dragovoljni rad obavljaju iz dubokoga uvjerenja da djela uvijek moraju pratiti vjeru. A takvih plemenitih kršćana ima doista mnogo, što je potvrdilo i nedavno zauzimanje karitativnih ustanova oko prihvata i pomoći bezbrojnim izbjeglicama s Kosova.

Dakako, Crkva i na ovom planu očekuje razumijevanje, suradnju i svesrdnu pomoć građanskih i političkih vlasti, bar u tome da se spriječi nekontrolirana mogućnost iskorištavanja često naivnih i neiskusnih hodočasnika i posjetitelja, koji znaju otići i s praznijom novčarkom od predviđenoga.

* * *

Još jedna, ne baš crkvena, vijest, ali svakako u vezi sa slavljenjem Svete godine, pobuđuje pažnju i zanimanje. Početkom lipnja talijanska je vlada potpisala "Protokol o namjerama za Jubilejsku godinu", koji su također supotpisali rimski gradonačelnik i tajnici glavnih sindikalnih organizacija u Italiji. U rujnu će biti potpisan punopravni sporazum o sindikalnom miru, kojim će se jamčiti da tijekom Svete 2000. godine neće biti organiziran nikakav socijalni prosvjed niti štrajk, a sve predviđene razmirice i nesuglasice trebaju biti riješene do kraja ove godine, ili zamrznute do isteka Velikog jubileja. A što to znači, najbolje mogu osjetiti brojni turisti koji i ovoga ljeta putuju Italijom i Rimom, pa iznenada ostanu bez vlaka, autobusa, taksija ili zrakoplova. Jedan od generalnih tajnika talijanskih sindikata, Pietro Larizza, kaže: "Potpisali smo ni ne trepnuvši okom, opredijelivši se za precizan izbor: izbjegavati socijalne sukobe u povodu Svete godine. Radi se o obvezama koje preuzimamo pred milijunima hodočasnika, koji će doći u Italiju iz cijeloga svijeta da obave čin vjere, koji je pravedno bar poštivati." Ipak, postoje i tzv. autonomni sindikati, koji se zasad nisu izjasnili, pa i dalje nije isključena mogućnost izazivanja divljih štrajkova, izvan kontrole, ali to izlazi iz okvira nadležnosti onih koji će u rujnu potpisati definitivni sporazum.

* * *

Od programa Svete godine i dalje najviše pažnje privlači održavanje XV. svjetskog dana mladih u Rimu, sredinom kolovoza 2000. godine. Kao duhovnu i organizacijsku pripremu biskupijski centar za pastoral mladih u Rimu priređuje od 19. do 25. kolovoza ove godine hodočašće mladih rimske biskupije u Lurd. Program predviđa susret s pariškim kardinalom Lustigerom i rimskim vikarom kardinalom Rinijem. Točno godinu dana pred veliko hodočašće mladih u Rim, ovo rimsko hodočašće mladih u Lurd trebalo bi biti prigoda za osluškivanje iskustava pariške mladeži, koja se dokazala u povodu održavanja Svjetskog dana mladih u Parizu 1997. godine.

Osim toga, rimski odbor za prihvat mladih već nekoliko mjeseci obavlja svojevrsni popis svih struktura (župe, samostani, sjemeništa, škole) koje su spremne ugostiti mlade sudionike, za koje se predviđa da će svakako biti najbrojnija skupina hodočasnika tijekom Svete godine. Prema sadašnjim naznakama računa se na najmanje tri do četiri milijuna mladih hodočasnika, a toliko upravo grad Rim ima svojih stalnih žitelja. Osim ustanova, mladi će moći biti ugošćeni i u obiteljima, pa se i na tom planu sada mnogo radi.

Zasad se traže dragovoljci za proslavu Jubileja mladih, jer prema predviđanju treba najmanje 25.000 mladih volontera, kako bi se ovaj skup mogao odvijati u redu i u skladu s programom koji se još uvijek dorađuje. Dobrovoljci će se uglavnom uzimati iz crkvenih organizacija, duhovnih pokreta i udruga raznih talijanskih biskupija, a manjim dijelom i iz inozemstva.

* * *

Kao dokaz svojevrsnoga zagrijavanja mladih za Veliki jubilej, navodimo i prvi međunarodni susret "Mladih prema Asizu", koji Red franjevaca konventualaca priređuje od 22. do 29. kolovoza ove godine, s posebnim programima u Padovi, Loretu, Asizu i Rimu. Zbog skučenih prostornih mogućnosti broj sudionika je ograničen na nekoliko tisuća, a međunarodni karakter ovoga skupa predviđa sudjelovanje mladih simpatizera franjevaštva iz cijeloga svijeta. Iz Hrvatske će sudjelovati više od stotinu mladih.

HRVATSKI ODJECI U RIMU

* U petak, 11. lipnja o. g. Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu priredio je svojevrsni oproštaj od mons. Nikole Eterovića, dosadašnjega savjetnika u Državnom tajništvu, a odnedavna imenovanog apostolskim nuncijem u Ukrajini i naslovnim biskupom u Sisku. Na prigodnom ručku, uz brojne domaće svećenike i ostale koji djeluju u Rimu, sudjelovao je i zapaženi broj službenika Državnog tajništva, na čelu s nadbiskupom Tauranom, koji vodi vanjske poslove Državnoga tajništva. Rektor Zavoda, mons. Jure Bogdan, pozdravio je mons. Eterovića, na što se nadovezao i mons. Tauran, ističući dugo poznanstvo i brojne vrline novoga nuncija. Na kraju se mons. Eterović svima zahvalio i preporučio u molitve.

* Tijekom posljednjih mjeseci više je hrvatskih biskupa pohodilo Svetu Stolicu i sudjelovalo na raznim susretima. Izdvajamo samo pohod krčkoga biskupa Valtera Župana, predsjednika Vijeća HBK za obitelj, koji se u drugoj polovici svibnja susreo s odgovornima iz područja njegove djelatnosti. Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić sudjelovao je sredinom lipnja na velikom skupu o crkvenim pokretima, koji je nekoliko dana potrajao u Vatikanu. A doznajemo da je i novoimenovani riječki pomoćni biskup, mons. Mile Bogović, pohodio neke kongregacije u Vatikanu.

* U utorak, 25. svibnja, Grgo Grbešić, svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije, obranio je na Papinskom sveučilištu "Gregoriani" svoju doktorsku tezu, koju je izradio na temu tzv. "Prijelaza" iz Srpske pravoslavne u Katoličku crkvu na području njegove biskupije. Radnju je izradio pod vodstvom prof. J. M. Beniteza, a obranio ju je pred ispitnom komisijom, kojom je predsjedao poznati isusovac dr. Ivan Fuček, a u kojoj su još bili dr. Tomislav Mrkonjić i dr. Jakov Kulić. Novi doktor crkvene povijesti već dvije godine predaje ovaj predmet na Đakovačkoj teologiji.

* Prigodom pohoda pape Ivana Pavla II. Anconi, gdje je predvodio slavlje tisućite obljetnice katedrale, zapaženo je i sudjelovanje poveće skupine mladih katolika iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, koje je Papa posebno i pozdravio. Oni su već u petak, dva dana ranije, u društvu sa zadarskim nadbiskupom Ivanom Prenđom, trajektom doplovili u Anconu, a u subotu 29. svibnja svi su sudjelovali na misnom slavlju u Loretu, koje je predvodio zadarski nadbiskup. Vatikanski dnevnik "L’Osservatore Romano" objavio je tom prigodom članak nadbiskupa Prenđe o nekadašnjim i današnjim odnosima Zadra i Ancone.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR...

DVIJE VERZIJE JEDNE STVARNOSTI

MOJA AFRIKA

Požalila mi se prodavačica u kiosku — novi šef zabranio prelistavanje novina na kiosku, suvišne razgovore... Sastavio listu od dvadesetak zapovijedi!? Na listi nije pisalo kada stižu plaće, a nije daleko od Šubićeve do Markova trga...

* * *

17. lipnja bio sam na misi kod Sv. Mihaela; nakon Evanđelja ono: pomolimo se i za državne poglavare i njihove ministre. Nešto razmišljam: Nisu li 24 sata dnevno prekratko vrijeme za molitvu, svih nas, u svako vrijeme i na svakom mjestu?

Jeka Nadbiskupove propovijedi u crkvi sv. Marka i govor kod ustoličenja "pobjedničke generacije" dopiru i do JAR-a. "(...) Zbog duge tradicije političke potlačenosti, progona i uskraćivanja narodnih prava, još se uvijek u svijesti i u ponašanju ljudi prečesto susreću međusobno suprostavljene krajnosti. S jedne strane stanoviti apatrizam i apstraktni kozmopolitizam, kojemu je odnarođenost znak naprednosti, a domoljublje sumnjivo kao nacionalizam i natražnjaštvo: s druge je, pak, strane obrambena uskogrudnost i ksenofobija koja se zatvara i boji susreta sa svijetom i s onima koji su drugi i različiti.

Vlastita država nije sebi svrha, ona je u službi općeg dobra naroda i građana. Stoga, ona treba služiti zaštiti slobode, razvitku društvenih vrlina i općem blagostanju. Ona je rezultat naših zajedničkih nastojanja. (...) Crkva je i u našoj domovini zabrinuta za sve teže gospodarske prilike širokog sloja ljudi. Mnogi ne mogu doseći redoviti standrad života. Društveni moral u nas je upao u veliku krizu: primjeri onih koji idu na posao, a ne dobivaju zaslužene plaće, te onih koji dugove ne vraćaju ili dogovoreno ne poštuju, kao i onih koji svjedoče da se bez mita ne može ništa postići, pozivaju sve, a osobito odgovorne, na temeljnu analizu društvenih odnosa i na ispit savjesti, osobito na području vlasništva, stjecanja vlasništva, koje se dogodilo u vrijeme privatizacije...

Govori se i piše, više ili manje objektivno, o pronevjerama i gospodarskim škandalima, a zatim se promašaji saniraju na zajednički račun, a sve je opet bezlično, kao da nema odgovornosti za počinjena djela."

Zatim je nadbiskup Bozanić spomenuo "određene zakone" ili "možda ne vršenje potrebnih nadzora?" i zaključio: "Potrebne su nam nove vizije i novi programi."

Evo skraćene verzije govora "pobjedničkoj generaciji". Ja osobno pripadam "gubitničkoj", kao i velika većina pučanstva!

* * *

Vidjeli smo delirij oduševljenja u dvorani DRAŽEN PETROVIĆ?! O iskrenosti sudionika ne bih... Vrijeme je nakon dragog Boga ionako najbolji sudac! Dakle, ima jedna istina, a to je — ima onih koji te njihove istine poriču! Zato nam trebaju ovakvi filmovi... Vidio sam mnogo filmova, pogledao sam i ovaj... Bolje i film, nego...

Idemo dalje: Hrvatski barjaci, vojska, policija i diplomacija konačno su otvoreni hrvatskim ljudima. Draga mlada hrvatska braćo i sestre! Uslijedio je govor o ilirizmu i panslavizmu, tuđim uzorima i drugim gospodarima. Jasno, svemu pogoduju "hrvatska glupost i povijesne okolnosti!". Pobjede na svim područjima(?!), "raspolučeno hrvatstvo" i uskrišena nacionalna svijest. Vlastitim snagama, i uz Božju pomoć.

No, svjedoci smo "anacionalnih i katastrofičnih pogleda" u vrijeme "prekretnica kakve su se teško mogle zamisliti". Čak je i Starčević sumnjao u hrvatstvo, nije želio za Hrvatsku popiti ni čašu vode! (...) Beč, Pešta, Beograd i — hrvatski izrodi! I nastavak: Sudbina je do "većine hrvatskog naroda"... eto, dokaz je i drugi Papin posjet. Govor o Stepincu, svjesnom hrvatstvu i hrvatskim čudima i čudesima!

Razmišljam: U Hrvatskoj je više čuda i čudesa no u cijeloj Bibliji, u Starom i Novom zavjetu zajedno. I na gospodarskom području, stabilnost nacionalne valute, gdje, razumije se, imamo problema, no koja zemlja ih nema? Od Aljaske do Australije, od Papue i Nove Gvineje do JAR-a i Amerike!

Nasljeđe i otvoreno društvo... ali sve zloporabe i nepodopštine moramo uklanjati. Imamo gospodarskih problema, no važniji su demografski (!?) problemi, moralni i duhovni preporod. Velebna dostignuća. Potrebno je ponavljati istine, zar i Crkva ne ponavlja svoje 2.000 godina? Imamo hrvatske športaše pod hrvatskim barjacima: naše mirovine su veće od plaća u nekim zemljama i... skulptura POBJEDNIK.

Na filmu "Prljavci", Trg Republike i Ruužooo, moja Ružice... i Mladen Bodalec. Deset godina poslije? Čuli smo Nadbiskupa i govor "pobjedničke generacije"; prisjećam se satova logike: ovdje mi se jedan govor čini u stilu — insekti su krilati, vrapci su krilati, dakle,vrapci su insekti! Ne bih rekao. O načelima kontrasnosti i kontradikcije suvišno je u ovom kontekstu raspravljati.

Händelov Aleluja, ruka i mir vama, no prije toga desno koljeno Nadbiskupa do zemlje pred Svetohraništem! Cantores sancti Marci i kruh ađeoski, TE DEUM, Nadbiskupov blagoslov kao zalog nade, strpljenja i hrabrosti! Hoće li nam pomoći?

* * *

Mirozovi i paljbeni položaji "žutog tiska"; kažu, mlieko pojeftinjuje, dakle bez marže. Samo da nije belgijsko u našoj ambalaži. Opet, kažu, u Hrvatskoj je oko milijun pušača! Misli li se tu samo na umirovljenike?

IDS traži staro ime Brioni, novine su preplavljene, uglavnom "žute", no ima i vragova i "poroda tmine", kako smo čuli u Hloverkinoj emisiji (koje ne propuštam, baš kao ni Nenadove), i drugih boja, dakle, zapljuskuju nas transkripti razgovora...

NAMA je posve drugi problem i, kao siroče ili ružnu i staru curu, nitko je neće! Nikako da se pojavi "strateški ulagač". No, da se kupuje fiktivnom lovom ili bezvrijednim papirom, čega je bilo u bližoj prošlosti, bila bi naprosto razgrabljena! U ZG-banci često nema "veze s centrom", čekate u redu pola sata i — ništa. Možda je rješenje — semafor k’o u Maksimiru i natpis da ljudi ne čekaju uzalud...

* * *

Ministar i doministar prosvjete i športa potrošiše 6,5 milijuna kuna od skromnih sredstava za državna natjecanja: dobro su prošli, nastavnika i profesora je popriličan broj, Opatija baš nije jeftina! Nemušta reklama na TV-u o telekomunikacijama; radnici su rekli svoje, to je njihovo pravo! Ponekad me sve to podsjeća na Kraljevsku dvoranu Jehovinih svjedoka: čuda i čudesa, svako govori svojim jezikom, sveopće ushićenje i bogomdana poslanja! Polažu na nas ruke i pravo — s kojim pravom?

Ako nas može utješiti, i u JAR-u ima korupcije, kriminala i nezaposlenosti. Skoro smo ravnodušni na poziv Miloševiću da odstupi, koji je potpisao (!?) Sveti arhijerejski sinod SPC. Prekasno, i drugi kosovski boj je izgubljen, i eto još jednog razloga za masovna slavlja i pucnjavu po gradovima Srbije: Crnogorci su skloni pucanju u nekim drugim prilikama, posebno oni oko Cetinja... Srbi su opet na početku, Milošević najavio obnovu, new deal na srpski način!

Mr. Luka Vuco se pita: Zar bi Katolička crkva trebala šutjeti? Slažemo se: NE SMIJE ŠUTJETI! Šutnja ne ulazi u bît njezina poslanja; nije to situacija ad libitum... Citirajući Bismarca, don Luka piše: Otvorenost zaslužuje uvijek priznanje! Pomislih, ponekad, ne daj Bože, i zatvor! Ako se ravnamo po Aristotelovoj — čovjek je političko biće — i ako previše pričamo na glavnom Trgu... Još je don Luka govorio o nekim "kantama i beznađima samoubojstava".

Onima koji mi spočitavaju "kriticizam i defetizam" odgovaram jednom pohvalom: nije sve tako crno; oduševio me zagrebački nadbiskup Bozanić svojom hrabrošću za istinu! Vjerujem njegovoj verziji.

MIRKO KALANJ

>[SADRŽAJ]<


NOVA EVANGELIZACIJA

O. DANIEL-ANGE U SPLITU

Od 29. do 31. svibnja o. g. u Domu hrvatske vojske u Splitu održan je Katolički seminar nove evangelizacije. Seminar, pod geslom "Bit ćete mi svjedoci!", organizirali su don Božidar Medvid i fra Josip Marcelić, sa suradnicima.

Velik broj vjernika različite dobi, te mnoštvo bolesnikâ, privukao je o. Daniel-Ange, francuski karizmatik i mistik. Taj pustinjak, osnivač monastičke zajednice Djevice siromahâ, sve prisutne oduševio je svojom djetinjom jednostavnošću i vedrinom, iskazujući najveću pažnju djeci, bolesnicima i hendikepiranim osobama, liječeći njihove unutarnje rane Božjom riječju i posvješćivanjem značenja da smo Božja djeca, dar ljubavi presvetog Trojstva. To je vrelo duboke radosti, koja odbacuje svaku pomisao na pobačaj, na eutanaziju ili na genetički inženjering. Isus, naizvrsniji liječnik naših duša, upravo je zato i došao na ovaj svijet da bi nam vratio izgubljenu radost Božjega djetinjstva. Preduvjeti za to su praštanje i ljubav, naglasio je voditelj seminara.

Vrlo sugestivnim i potresnim primjerima o. Daniel je svjedočio da samo Isus može dušu osloboditi od mržnje i ponovno je ispuniti ljubavlju. Tek tada je moguće da, npr., osuđenici na smrt mirno slave sv. misu i da se raduju skorom susretu sa svojim Spasiteljem, ili da roditelji okrutno ubijene kćeri usvoje njezina obojicu!

Svjetlost Evanđelja o. Daniel-Ange pronosi već godinama, a do sada je posjetio 43 zemlje diljem svijeta, služeći i pomažući nesretnima i bolesnima. U svom misijskom zanosu, sav uronjen u tajnu Božje ljubavi, na svetkovinu presvetog Trojstva (a bio je ujedno i Dan državnosti), pokaznicom s Presvetim blagoslovljao je cijeli svijet, spominjući napose sve pokrajine i gradove naše domovine.

Glasnim odricanjem od različitih oblika navezanosti o. Daniel je prisutno mnoštvo uveo u tajnu Marijina puta prema svetosti, mediativno razmatrajući pojedina otajstva sv. krunice, uz nošenje Marijina kipa i velike krunice kroz narod. U meditacijama su se izmjenjivali i predstavnici gotovo svih molitvenih zajednica grada Splita, na neki način ispunjavajući Isusovu molitvu i želju da svi budu jedno. I kroz malu ali neobičnu pobožnost križnoga puta, s modernim bičevima i toljagama koji ponižavaju "Čovjeka boli", o. Daniel je isticao Isusove riječi da nije došao da mu služe, nego da bi on služio. Govoreći o Marijinu služenju Elizabeti, usmjeravao je prisutne na djelotvornu ljubav prema bližnjima.

Završno misno slavlje predvodio je mons. Ante Jurić, splitsko-makarski nadbiskup. Stavljajući Mariju kao uzor poniznog služenja, Nadbiskup je pozvao vjernike da se otmu zagrljaju modernoga uživalačkog vremena, koje nema osjećaja za bližnjega, pa ljubav u mnogim srcima umire.

U znak zahvalnosti za iscijeljena srca, o. Danielu je darovan mozaik probodenoga Božanskog Srca, izrađen od gelerâ. Ovjenčavši ga golemom krunicom, izrađenom od ribarskih plovaka nanizanih na konop, organizatori su o. Danielu poželjeli da ga Bog učini još većim "ribarom ljudi".

NAZOČNIK

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

VJERA I PROVJERA

GRIJEH SVOJ LJUBIM!

Topla je ljetna večer, uživam u opuštenosti u sebi i oko sebe, dok promatram preplanula mlada lica, ili leđa, ovisi što su mladići i djevojke odlučili pokazati slučajnim prolaznicima. Baš mi je "super"! Tu me nitko ne pozna, mogu raditi što hoću, mislim, i odjednom čujem: "Nastavnice!" Paf!

To "nastavnice" prepoznatljivi je znak, "trade mark" škole u kojoj sam godinama radila. Bio je to lukav način da ne budemo "drugovi i drugarice", ili da nam ne kažu, onako nehotice, "časna", na što bih se uvijek nasmijala i u duši blagoslovila dijete, jer je to bio jasan znak da tako zove svoju vjeroučiteljicu i da ide na vjeronauk. I kad bi se jadno dijete, smušeno i uplašeno, počelo ispričavati: "Oprostite, Vi niste časna", ja bih, kao tobože uvrijeđena, odgovorila "ali, nisam ni nečasna"; "limač" ili "limačica" bi me počeli uvjeravati kako ja nisam časna, kako su časne samo u crkvi, a u školi su "drugovi i drugarice". Oni su i na ostalim "važnim položajima". A oni su nečasni.

* * *

Danas je to malo kompliciranije. Danas su i časne u školi, a u crkvu dolaze i "drugovi i drugarice", premda se baš ne ponose time što su ranije bili drugovi. "Takva su bila vremena", kažu. I, uglavnom se odriču svoga bivšeg drugarstva. Materijalnih dobara koja su stekli dok su bili "moralno-politički podobni" ne odriču se. Šteta! A baš bi bila "fora" da su sačuvali drugarstvo, a odrekli se materijalnih "uspomena" na te dane. Kao carinik Matej, koji je, kad je upoznao Isusa, vratio četverostruko onima koje je prevario. Jer je shvatio da je Isus Bog koji mu znači više nego sve bogatstvo i jednostavno se razbaštinio. I bivšim drugovima bih više vjerovala da su tako postupili.

Ali — nema šanse! Pa kad kod nas nitko nikoga nije prevario, ni opljačkao, ni oklevetao! Kod nas su svi sveci i nitko se ni za što ne treba ni kajati, ni ispričavati. Jer... Dobro, nisu baš svi, ali — ja? Ja sam neporočna... I tako o sebi misli gotovo svatko!

* * *

Da se vratim na početak... Na ono "nastavnice!", okrenem se i prepoznam svoga bivšeg učenika, sportaša, s tragovima nabildanih mišića. Zapravo — samo se naslućuju, toliko se mladić promijenio. Sjeli smo, naručili kavu (sa šlagom) i rekla sam mu: "Pričaj! Sve me zanima!"

I počeo je... "Sjećate se kako sam bio velika nada hrvatskog sporta, kako sam puno obećavao na mnogim područjima. Ništa nisam napravio... Nisam završio fakultet, nisam se oženio, nisam postao reprezentativac; prestao sam trenirati, a pitanje je dana kad ću izgubiti posao. Ništa Vam, nastavnice, u ovoj državi ne valja. Nije to Hrvatska za koju sam se borio. A kad se sjetim... kakvi su to bili dani: bio sam zgodan, dosta da se prošećem gradom pa da mogu imati curu koju poželim... Imao sam auto, novac, provodâ koliko sam htio — 'vino, žene i pjesme', a sad? Ni jedna me neće ni pogledati, eto, kakve su Vam današnje cure! Njih zanima samo dobar provod, dobra 'cuga' i dobar auto... Ljubav? Ma kakvi! One se na to ne 'pale'."

Kad sam došla do riječi, upitala sam ga: "A da si završio fakultet, da si se oženio, da nisi razbio auto, da li bi ovako razmišljao?" Gleda me kao da govorim kineski, ili kao da mu pokazujem mapu vododerina na Marsu... "Vi to mene pitate — jesam li sâm kriv? Nastavnice, pa zar Vama još nije jasno? Ova država je trula, i sve je tu trulo; tu je problem, a ja sam samo jedan kotačić u svemu tome."

"Posve izlizan i neupotrebljiv kotačić", nasmijala sam se. Nije mu bilo do smijeha. On bi i dalje imao "dobre cure, dobar auto, mnogo love i dobar provod", on bi toga još štošta, samo si ne može priuštiti. I zato je kriva država!

Kad sam ga upitala je li kršten, pogledao me kao da sam duh. "Ne samo kršten, nego i pričešćen i krizman, a bio sam i ministrant, pa sam od učitelja zbog toga dobio šamar — sad ste me baš uvrijedili. Pa ja sam pravi Hrvat i katolik!"

* * *

A mladić jednostavno ne "kuži" da je "ogledni primjerak" rasipnog sina, koji je sva dobivena dobra bez veze rastep’o, i baš bi bilo super da se pokaje, ispovijedi i vrati svom Bogu i životu po Božjem zakonu. Njemu to ne pada na pamet! A i kako će mu pasti kad on svoje grijehe (sv. Ivan bi rekao požude) voli i ne vidi da je sad doživio "feed back", provjeru onoga u što je vjerovao, a vjerovao je da će ga grijesi (premda ih on, naravno, ne prepoznaje) usrećiti. Nisu ga usrećili... Rasuli su ga u komadiće. Ali — on još uvijek sve svoje grijehe voli.

I to je najveći problem ove Hrvatske, i to je fantastično! Kako mi svoje grijehe volimo! Kako ih čuvamo, pazimo, mazimo, kamufliramo, zamagljujemo, umanjujemo, samo da se ne vidi njihova golotinja i bijeda naših duša, da se ne moramo s njima suočiti, za njih se pokajati, njih se odreći i obratiti se svim srcem Bogu. Osobni grijeh stvara "strukturu grijeha", "struktura grijeha" umnožava grijehe i ruši strukturu vrednota koje cijenimo i tako smo "step by step" došli do dna; moralnog, društvenog, civilizacijskog, do prave kataklizme!

Na žalost, ni ja nisam iznimka. I ja svoj grijeh ljubim, premda mi, iskreno, duboko u duši, ide na živce i voljela bih da sam neporočna. Bilo bi mi lakše.

A koliko bi to olakšanje bilo za one kojima sam sudbinom — mogu zamisliti! Golemo!

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

STUDIRATI, ILI NE? — PITANJE JE SAD!

ŠTO S TALENTIMA?

S ljetom nekima dolaze bezbrižni dani, a nekima je ono tek kratki predah pred velikom životnom odlukom. Upisati studij, ili ne?

Kome je uopće potreban fakultet, kada znamo kako to sve ide? Nađeš nekoga, ubaciš se… konačno zarađuješ sam za život, umjesto da gubiš godine "uz knjigu", a uzalud… Tako je to zapravo išlo nekada, danas je i to sve teže. No, opet, teško je očekivati zaposlenje u željenoj profesiji, bez odgovarajuće ili bilo kakve diplome. Mnogi su zapeli baš između te dvije mogućnosti i više se ne uklapaju nigdje, premda negdje ipak jesu. Odnosno, pokušavaju nekako gurati i jedno i drugo — posao i studiranje — a pritom ono drugo najčešće pati. A današnja vremena malo kome dozvoljavaju bezbrižan studentski život, koji se proteže godinama, i godinama… Za što se onda odlučiti, kada se već unaprijed obeshrabrimo primjerima onih ispred nas?

* * *

Ipak, unatoč svemu, većina se nakon srednje škole odlučuje za nastavak školovanja. Zašto? Svatko ima neke svoje razloge i ne može se generalizirati, ali neki od njih ipak su zajednički većini budućih studenata. Jednima je to najprirodniji izbor, jer još ne žele razmišljati o hvatanju u koštac s jednim od najvećih životnih problema — "kako preživjeti?" — pa tako dobivaju nekoliko "bezbrižnih" godina više. Osim toga, biti student je baš "guba". Nekima je, pak, na prvom mjestu obiteljski i osobni ugled — na što ih često podsjećaju njihovi bližnji — pa se stvara opći dojam da osobe bez fakulteta manje vrijede ili su manje inteligentne.

A ima i onih koji zaista žele nadopuniti i upotpuniti svoje znanje o budućoj struci. Takvi su, na žalost, najčešće u manjini. A većina njih potaknuta je činjenicom da se u "malo bolje stojećim zanimanjima" zahtijevaju diplome. Diplome, a ne kvalitetni ljudi — jer diploma, na žalost, još uvijek nije i garancija stručnosti i znanja. Žalosno je da se s tim problemima nitko od odgovornih nema potrebe baviti.

>>>
Što se pruža mladima nakon završetka srednjoškolskog, visokog ili višeg školovanja? Koje su mogućnosti pred onima koji se školuju u stručnim školama — imaju li uopće bilo kakvog izbora, osim nastavka školovanja zbog potrebne diplome i rada "sa strane" do bolje prilike?
>>>

"Najbolje" je sve pustiti po starom, a za selekciju studenata pobrinu se već sami fakulteti. Naime, nije uopće problem upisati mnogo veći broj studenata nego što ih fakultet može primiti. Kada to već toliko žele, otvorena su im sva vrata (prvo ulazna, a onda i izlazna) — jer će ionako polovica upisanih studenata otpasti već u prvoj akademskoj godini, kada (vlastitom ili tuđom zaslugom) uvide da studirati nije tako jednostavno. U tim ustanovama, počevši od studentskih referadi pa do upravnih sobica, obično nema puno razumijevanja, jer se mlade ljude očito želi priviknuti na krutu realnost života. No, prošavši sve selektivne torture, neki ipak uspiju isplivati. A što dalje?

* * *

Teško je pronaći odgovor na ono pitanje s početka — "studirati, ili ne?". Vjerojatno ipak svatko najbolje odlučuje sam za sebe, a tako je i u redu. Prirodno je i potrebno da, tko god je u mogućnosti, "razvija dobivene talente". Velika je šteta što je to izvedivo tek malom dijelu talentiranih. A drugi su ih prisiljeni ipak zakopati, jer im "životna realnost", ili loš sustav školstva i društvena nebriga to nisu dopustili.

Da se ne obeshrabre oni koji su se odlučili za upis studija: postoje i one pozitivne strane studentskog života — samo o njima malo tko piše. Tko želi upisati studij i, bez obzira na poteškoće, krenuti svojim putem, te će pozitivne strane vjerojatno i sam otkriti. Ove negativne potrebno je ipak više isticati, u nadi da će ipak doprijeti do nečijih ušiju i pomoći da sve krene nabolje.

Do tada, i studenti i oni koji to nisu moraju nekako plivati u ovim pomalo mutnim vodama. A svima zajedno u ovim ljetnim danima treba poželjeti da se što bolje odmore, da se udalje od svakodnevne strke i zbrke i pripreme za novu radnu, školsku i kakvu god bilo — godinu. Sretno!

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S NEVENKOM NEKIĆ, HRVATSKOM KNJIŽEVNICOM

GOSPA — SAVRŠENSTVO ŽENE

Tijekom ljetnih mjeseci, pogotovo uoči Velike Gospe, sve hrvatske ceste postaju hodočasnički putovi brojnih Gospinih štovatelja, koji "svojoj Gospi" idu na zavjet — pješice... u Sinj, u Trsat, u Mariju Bistricu, u Aljmaš... Na žalost, aljmaško svetište postalo je paradigma Domovinskog rata, jer je cijeli svijet vidio kako istjerani iz svojih domova, sa suzama u očima, Hrvati napuštaju Aljmaš početkom kolovoza 1991. i s bolom i tjeskobom ostavljaju svoju Gospu Aljmašku na milost i nemilost onima koji su ih protjerali — oružjem i mržnjom. Sedam godina kasnije, istim putem, ali u suprotnom smjeru — brodovima i čamcima, veličanstveno, praćena hrvatskim policajcima, Gospa Aljmaška i Hrvati vraćaju se u Aljmaš i na ruševine svetišta koje je mržnja do temelja razorila. Zapravo — ostao je samo jedan stup od crkve Gospe od utočišta.

Osam godina nakon aljmaške tragedije uz taj stup stala je i poželjela se slikati za uspomenu mlada operna pjevačica Cecilija Toledo iz dalekog Čilea, koja je u Aljmaš došla s vrhunskim umjetnicima, jednom princezom, jednom ljepoticom, mnogim uglednim političarima, kulturnim radnicima, intelektualcima. Svi oni prisustvuju misi na ruševinama svetišta i mole... Među njima je i Nevenka Nekić, hrvatskoj javnosti poznata po izvanrednim dokumentarnim emisijama na HRT-u o hrvatskoj ženi bogate i nedovoljno poznate povijesti. Duhovita, poznata, uspjela je Katarinu Zrinski, Katarinu Kosača, Milu Gojsalić, Anicu Bošković ili Cvijetu Zuzorić učiniti suvremenicama hrvatske žene, u kojima ona može tražiti svoj identitet ljepote, dobrote, kulture, pobožnosti, društvene angažiranosti, ali nadasve — ukorijenjenost hrvatskog identiteta u kršćanskim vrednotama i u liku Blažene Djevice Marije kao svog uzora...

Gospođa Nekić televizijski lako i šarmantno prenosi likove i vrednote na koje smo, zahvaljujući njezinom znanju, interpretaciji, te osobnom šarmu i suvremenosti — ponosni i željeli bismo ih proživjeti i prenijeti budućim generacijama. Jer — vjerojatno nema žene koja ne bi poželjela biti lijepa i priznata kao Cvijeta Zuzorić, odlučna i hrabra kao Mila Gojsalić i tako nježno povezana sa svojim bratom kako je bila Anica Bošković, sestra Ruđera Boškovića.

* * *

* Gospođo Nekić, što Vas je motiviralo da cjelokupnoj hrvatskoj javnosti ponudite i prikažete raskoš hrvatske žene, u punini njezine ljepote, u svom autorskom djelu — na programu Hrvatske televizije?

— Najviše to što zapravo ne postoji uopće u hrvatskoj literaturi ili na filmu posebno, pa niti u nekakvim povijestima književnosti koje sam imala u rukama, dovoljna zastupljenost autoricâ, a ako i jesu zastupljene, onda nije odabir onakav kakav bi trebao biti. Uopće ne mislim pri tom postavljati sebe u poziciju nekakvoga feminističkog suca; to mi je posve strano i nikad nisam pripadala nikakvim grupacijama koje imaju nekakve predznake sekundarnih oznaka. Dakle, ni po spolu, ni po nosu, ni po boji kose, ni po boji kože — to mene ništa ne može privući, nego me jedino privlači čovjek. Međutim, činjenica je da naša žena i majka, o kojoj se toliko piše sada, a koja je zapravo bila daleko nazočnija nekakvom svojom snagom praiskonskom u povijesti, nema nekakve dublje bilješke u tom tragu.

* Vi ste, usuđujem se reći, jedina žena prepoznatljivoga hrvatskog i katoličkog identiteta koja je prihvatila izazov javnog nastupa pred kamerama na različitim mjestima gdje su žene o kojima govorite živjele, a da ste sama kao osoba formirana putem drugih medija — novina i pogotovo knjiga. Vaše emisije su vrlo filmične, lako komuniciraju s gledateljem, a da pri tom ništa ne gube ni jezik, ni poruka koju želite izraziti. Koje su Vas se knjige u djetinjstvu najviše dojmile i koje su u Vama i u Vašem izrazu, ali i u Vašem srcu, ostavile najdublji trag?

— Možda je u tom smislu, u kojem Vam govorim, u mom djetinjstvu najviše djelovala knjiga Ivane Brlić-Mažuranić "Priče iz davnine". I u toj knjizi ima, jasno, središnja priča, u kojoj se događa ona beskrajna ljubav majke prema sinu, koja sve oprašta, kad se na onoj ogradici od srebra odriče sveg života i sve mladosti, i svega onoga što je u ljudskom životu tako lijepo, primamljivo, a u bîti sekundarno, da bi se svome sinu vratila, odnosno on njoj. Ta poanta, ta vrhunska ljubav, bila je sigurno jedan motiv o kom čovjek razmišlja iz djetinjstva, jer mi nismo imali u djetinjstvu nikakve televizije i nikakve jeftine zabave. Naša djetinjstva protekla su u čitanju knjiga, i to dobrih knjiga. Isto tako, sjećam se, na primjer, jedne narodne priče, koju sam citirala u jednom tekstu kad govorim o narodnom stvaralaštvu koji spominje ženske likove u našoj povijesti. U toj priči ima jedan trenutak koji također opet apostrofira majku, kad sin za ljubav svoje žene — koja je vrlo nalik onoj iz priče o šumi Striborovoj: zmija, guja, žena, guja s gujinim jezikom — sin ubija majku, ali to nije dovoljno, nego onda snaha kaže: "Donesi mi njezino srce, da vidim da je to uistinu njezino srce i da je mrtva!"; on kreće s tim srcem, putem se spotakne, padne i udari u koljeno, a srce ga pita: "Boli li te, sine?". Dakle, ta nekakva poetika, čudesna, koja se plete kroz narodne pjesme koje smo nekada učili, pa kroz priče, kroz nezaboravne "Zlatne danke" jedne Jagode Truhelke. Sve je to valjda doprinijelo da se jednog dana, kad čovjek sazre i kad se zagleda duboko u sebe, otkrije to veličanstvo hrvatske prošlosti na jedan novi način: ne maskuliziran, ne feminiziran, nego ono što sam rekla u jednoj emisiji o Mili Gojsalić — to su posute tamo naše mosorske hridine, tim majkama koje su rađale "pustu dičicu" da se sjeme ne zatre. A nemaju nigdje spomenika. Stoga mi je baš drag spomenik Mili Gojsalić koji je napravio Meštrović i stoji pored Cetine.

To što me pitate stvaralo se vjerojatno godinama, uvijek sam nešto pribilježila, a prije deset godina održala sam o toj temi predavanje za roditelje na Jordanovcu i iz toga predavanja izniklo je nekoliko emisija i mnoge druge stvari.

* Zajedno smo bile u razorenom svetištu Gospe od utočišta u Aljmašu — ja kao svjedok života, stradanja i nade svetišta i Gospine prisutnosti u stradanjima naroda tijekom posljednjih godina, Vi kao članica Paneuropske unije, koja je imala vrlo važan skup u Osijeku... Meni je bilo dirljivo vidjeti princezu i prinčeve, političare i ljepotice, glazbenike i novinare kako sa zanimanjem slušaju što se u Aljmašu dogodilo i zašto je crkva razorena. Što je Vama Isusov križ i što Vam je Gospa, "kraljica Hrvatâ" i najvjernija suputnica naroda u svim njegovim zbjegovima i stradanjima?

— Ovo želim istaknuti: Paneuropska unija ima križ u svom predznaku, a taj križ znači želju za ljubavlju i tolerancijom: nikakva isključivost, nego upravo želja za suradnjom, isključivo ljubav i tolerancija — Europa raznolikih naroda, ali koji žive u jednom suživotu — naš je cilj. Kad sam došla u Aljmaš, na ruševine Gospe od utočišta, "Gospe od Aljmaša", odmah sam se sjetila da bih i ovdje mogla stihovima početi svoj pohod — stihovima Gospi Aljmaškoj:

Kamo ideš, moj romaru?
Idem Gospi u pohode,
Našoj Gospi u Aljmašu.

Sigurna sam da bi vjerojatno neki stari romar ili hodočasnik od prije pet stotina ili koliko godina napisao ili ispjevao putem, dok ide prašnom cestom, svoju pjesmu Gospi. Gospa ovdje, koju sam vidjela u kapelici, koju nisam vidjela u crkvi, jer crkve ni nema, jedna je od onih Gospi o kojima pričamo djeci. A ta je lijepa Gospa, to je Gospa koja je savršenstvo fizičke i duhovne stvarnosti u koju želimo vjerovati. I kad god počnem razmišljati o tome, vidim da su sve te naše Gospe, koje su napravljene, naslikane, u kip pretvorene, da su sve lijepe i savršene. I sve to počinje davno ranije, davno prije. Pitali su Michelangela kako to da je napravio tako mladu mamu, Gospu koja drži mrtvo tijelo svoga Sina (u Bazilici Sv. Petra u Rimu je taj kip — Pietŕ), i kako Sin ima svoje godine, tj. ima 33 godine, ali ona, njegova Majka, nema više od 15, 16. Objašnjenje je bilo u tome da mi kad kažemo "Gospa" — želimo da ona bude savršena, ne samo kao duša, nego i kao fizički lik. Dakle, ona je kombinacija one vječne težnje, one grčke kalokagatije — ljepote tijela i ljepote duše. Sve je tu i sve bi tu trebalo biti. Otuda su sve te naše Gospe tako divne, tako mlađahne, tako prelijepe, tako savršene. A onda — kao kontrapunkt — spomenut ću samo jednu: Na zabatu crkve u Biskupiji kod Knina je vrlo plitki Gospin reljef. Ona je tu starija, umorna je i izbrazdana lica, ona je u bîti očito lik koji je taj drevni majstor klesar načinio gledajući naše jadne žene, koje su rađale brojnu djecu po tim kamenim vrletima, po našim poljima i po ondašnjim kninskim selima, malim, u 11. ili 12. stoljeću. I ta je Gospa, na neki način — kontrapunkt takvim lijepim Gospama.

Da završim jednom slikom koja je nezaboravna. Stavila sam je kao sliku u jednu svoju pjesmu. Kad smo, prvi put nakon oslobođenja, došli u Knin 1995. godine, i popeli se na kninsku tvrđavu, na vrhu tvrđave, u zlatilu sunca, točno možete zamisliti kako sjedi ta Gospa o kojoj sam Vam pričala, u dugačkom, tamnom plaštu — nevjerojatan je zalazak sunca na kninskoj tvrđavi, kao da vas Gospa gleda sa starinskih slika. Rasipaju se one zrake po kninskoj krajini nad one četiri rijeke koje teku oko Knina. I to je veličanstveno — na vrhu sjedi Gospa, i zrake se rasiplju, a ona je upravo ta — tih strogih uparanih crta lica iz Biskupije kod Knina. To je slika Gospe koju uvijek nekako nosim sa sobom.

* Ipak, Gospina bol je nešto u čemu se hrvatska žena najlakše nalazila, pa i u ovim posljednjim godinama rata, koje smo upravo odživjeli. Kako Vi tu Gospinu bol i bol hrvatske žene doživljavate, jer, očito, oni koji su razbijali ili oskvrnjivali Gospine kipove, slike i crkve, upravo su to htjeli uništiti — povezanost Hrvatâ s Isusovom Majkom kao bît hrvatskog identiteta?

— Reći ću Vam nešto: Ja mislim da je velika bol žene posvuda po svijetu. Kad pogine čovjek, uvijek najviše majka plače za njim. Žena plače, djeca plaču, ali ja mislim da je majčina bol nešto prestrašno. Ivana Brlić-Mažuranić kaže: "Mnogo žrtava je bilo, i ima ih, i bit će ih, ali najveća žrtva od svih žrtava je vjerojatno majčina." Tako je i u ovom ratu, čije se posljedice vide i u Aljmašu. Lako je promatrati iz zagrebačkog rakursa, ako ti nitko nije ranjen, ako ti nitko nije bio ubijen. Ne možemo lako razumjeti bol jedne Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i onda još hrabro kaže: "A da imam još, dala bih i više." I njoj sam posvetila jedan dio novele o Vukovaru. To su te naše čudesne žene, majke, koje su, po mom mišljenju, stup, ono korijenje, ono čudesno žilje odakle raste to drevno stablo do gore, a mi smo te grančice, mi smo to lišće, ali svaki put je stablo sve veće. Duhovna obnova, o kojoj tako puno pričamo, obnova hrvatske duše, ići će upravo kroz snagu ovih majki, koje još uvijek ne znaju za sudbinu svojih najmilijih, jer mi još uvijek tražimo oko 2.000 nestalih — sinova, braće, otaca...

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


PROMIDŽBA

ŠTO SE DOGODIO S KATOLIČKOM PROPAGANDOM? (2)

ZAMKE LIBERALIZMA

Ako sustav liberalizma odobri neku "vjeroispovijest" (što on može i ne mora, a po vlastitom nahođenju ima pravo i prekrajati katekizam onih koje mu se ne sviđaju), ako je dakle vjernik dobio zeleno svjetlo, jer je netko iz strukture moći odlučio da njegova vjera nikog ne vrijeđa (a koga bi mogla vrijeđati osim Boga?), tada se vjernik može veseliti zajedno s feministicama i homoseksualcima što je doprinio "dijalogu" među životnim stilovima. To je bar poznato: sve je relativno, samo liberalizam ne.

Drugi problem je u samoj bîti aktivizma, u aktivizmu kao takvom. Naime, osnovna tehnika aktivizma jest: ofenzivno pristupiti sljedbeniku suparničke ideologije i pokušati ga uvjeriti, uz pomoć argumenata, da pristupi nama; ocrniti pritom njegove ideologe i uvjeravati ga da je do sada bio zaslijepljen i da smo mi došli da mu otvorimo oči u posljednji čas. Kako svakodnevno imamo pred očima jedan od najčišćih primjera takvoga vjerskog aktivizma — Jehovine svjedoke — razina njihova uspjeha (bolje reći neuspjeha, a čak i antipatičnog imidža kakav su stekli u narodu) morala bi nam biti dovoljna pouka.

Zašto je aktivizam neučinkovit?

Na prvom mjestu zato jer je svaki čovjek, tijekom svog odrastanja, stekao neke vlastite strukture vjerovanja. Mogu one biti istinite ili lažne, no one su toliko duboko usađene u svijest pojedinca da on ima spontani osjećaj da su te strukture dio njega samoga. Kako je većina mladih na Zapadu danas indoktrinirana u liberalni individualizam, svaki pojedini od njih vjeruje da je vrijednosni sustav individualizma jedini pravi, metafizički, put da čovjek bude ono što jest, da ostvari sebe u potpunosti. Ako tako indoktriniranom čovjeku pristupimo ofenzivno i napadnemo njegovu strukturu vjerovanja, on će se osjećati kao da smo napali njega samog i odmah će se zatvoriti u svoju školjku, tj. povući će se da bi se obranio.

Uzalud nam je uvjeravati ga da mu želimo otkriti pravu bît njega samog, pomoći mu da ne robuje više iluzijama o samom sebi. Naime, on se ne može staviti u naš položaj i sebe sagledati izvana. Zbog toga će doživjeti naše nastoanje tek kao bezobrazni pokušaj nametanja naše iluzije njegovoj istini. I što mi koristimo uvjerljivije i nepobitnije argumente, to će on biti sve nepovjerljiviji i tvrdoglaviji, a na kraju će začepiti uši. Sam naš početni čin aktivizma naveo ga je da pritvori svoja "vrata"; na kraju će nam ih potpuno zalupiti.

Liberalni aktivizam i propaganda

Očito je da je aktivizam slaba tehnika propagande, kad sâm po sebi ne može privući nikoga. Najbolji su primjer u suprotnom taboru oni ekstremni gay-aktivisti koji se trude znanstveno dokazati da je homoseksualnost ne samo normalna u društvu, nego i metafizički prirodna. Kojeg su heteroseksualca oni uvjerili svojim "znanstvenim dokazima"?

Aktivizam je, međutim, jedna od najpopularnijih tehnika liberalizma i prakticiraju ga gotovo svi njegovi miljenici, od zelenih do nezadovoljnih studenata, i to naizgled uspješno.

Valja osvijestititi činjenicu da iza takvog, liberalnog, aktivizma stoji čitava televizijska i zakonodavna mašinerija (danas na globalnoj razini!), koja ga ideološki podupire. Lako je liberalnim aktivistima zagovarati ideale kojih su se ljudi već naslušali i nagledali na televiziji! Rijetko ih tko doživljava kao ofanzivne. Ako i nećemo potpisati njihovu peticiju — npr. feministicâ i homoseksualaca — opet smo nekako navikli na njih kroz američke TV-serije i kroz reportaže o Eltonu Johnu po našim obiteljskim časopisima. Liberalni aktivisti su nam na ulici neka vrsta produžetka govora s televizije, kao da je ulica još jedan televizijski kanal. Liberalni aktivizam samo je predstava koju oni izvode da im ne bi bilo dosadno. Oni se ne bore za svoje golo postojanje kao današnji katolici. Oni samo zadovoljno daju znakove života, budući da im je postojanje već zagarantirala ideološka tvornica liberalizma, putem raznih povelja UN-a i službene propagande s televizije. Aktivizam je, stoga, ili nekakav ekstremni oblik propagande, kojemu ionako nije ni svrha da nekoga uvjeri (budući da su drugi već obavili taj posao), ili, još češće, puki folklor liberalizma. Sjetimo se samo zelenih, koji raspisuju "peticije za jadne pajceke koje budu po Zagorju zelenem poklali hudi kumeki i kumice". Ili Hare Krishna, koji dolaze na zagrebački Cvjetni trg sviruckati svoje beskrajne, dosadne pjesmice.

Pravu hegemoniju govora liberali su sebi osigurali putem medija, i to baš pomoću onog elementa koji su ukrali iz negdašnje propagandne tradicije Katoličke crkve: pomoću zavodljivosti. Oni su shvatili zlatno pravilo tradicionalne katoličke propagande: najprije dolazi zabava, a tek potom neprimjetna, bezbolna injekcija ideologije, kad je meso već utrnulo od anestezije.

Današnja katolička propaganda

Vratimo se za trenutak na današnje stanje u službenoj propagandi Katoličke crkve. Ako raščlanimo govor kojim se obraća svojim priželjkivanim obraćenicima, zamijetit ćemo naizmjenično pojavljivanje nekolicine osnovnih žanrova.

Pogledajmo najprije dva žanra starijeg kova, koja su svojom agresivnošću danas nedvojbeno kontraproduktivna, budući da Crkva više nema govorni monopol propovjedaonice:

1. Propovijed — Ne može biti učinkovita, jer suočava današnjeg čovjeka s jednim svijetom koji mu je duboko nepoznat i u kojem on ne može nikako vidjeti svoje mjesto.

2. Zajedljive riječi — Npr., kad don Anto zagrmi protiv "Eurokaza-Smrtokaza i sličnih degenerika", samo daje povoda liberalima da citiraju "reakcionarne tendencije koje sprečavaju integraciju Hrvatske u zapadno-europske tokove". "Zapadno-europski tokovi" su zemlja Dembelija s američke televizije, invektiva don Ante je "mračni srednji vijek", u kojem su ljudi umirali od gladi i boleština. Kome idu simpatije? 1:0 za liberale!

Sljedeća dva žanra proizašla su iz katoličke simulacije liberalizma, koju sam opisao na početku, i opasno približavaju službenu propagandu Crkve oblicima aktivizma:

3. Dijalog — Uzmimo vjeronauk u školama: Umjesto predavanja o kršćanskim misterijama i dogmatici, "demokratična" časna predlaže raspravu (!) o spolnosti, očekujući da će se mladi željno raspitivati o pravom putu istinske kršćanske ljubavi. Pubertetlije se jednostavno počnu sprdati, te na posljetku istraumatiziraju i nadjačaju časnu, uvjereni još više nego prije u opravdanost predbračnih odnosa. A kako su "popili svu mudrost svijeta" (naravno, s televizije), misle u sebi: "Ionako je časna naivna, što ona zna o seksu."

4. Argumentacija — Npr., kad se pokušava spriječiti predbračni seks putem "argumenata" i obećanja bračne sreće u dalekoj budućnosti, zaboravlja se da mladi, pogotovo danas, kad su odgojeni u hedonizmu, nemaju osjećaja za budućnost. Zbog toga se slabo odazivaju na obećanja, pogotovo ako bi zbog njih morali odustati od neposrednoga tjelesnog užitka.

Struktura propagande

Razmotrimo sada, na kraju, načela na kojima počiva struktura one propagande kakvu nam je namrijelo u baštinu višestoljetno iskustvo Katoličke crkve:

l. Aktualni žanr — Npr., privlačan film.

2. Zavodljivost — Specijalni efekti (slika i glazba na prvom mjestu), zanimljiva radnja (originalna, dinamična).

3. Propovijedanje zabranjeno.

4. Protagonist — Glavni lik mora biti pogodan za identifikaciju. Stoga ne dolaze u obzir idealni likovi i moralni uzori. Kao prvo, takvi likovi su predaleko od prosječnog čovjeka a da bi se ovaj mogao s njima identificirati, osim ako ne predstavljaju one ideale koje zagovara vladajuća ideologija (danas su to filmske zvijezde i rock-pjevači). Kao drugo, moralni uzori su danas nepopularni, jer zahtijevaju odricanje od neposrednoga materijalnog užitka, te se prosječan čovjek neće ni htjeti s njima identificirati. To znači da su isključeni mučenici, seoske majke, poslušne žene, idealisti, apstinenti od seksa i sveci. Iznimku u posljednjoj kategoriji čine sv. Augustin i sv. Franjo, vidjet ćemo sada zbog čega.

Važno je da glavni lik, kad se prvi put s njim susrećemo, bude grešnik kao i svi ostali, ili, bolje, veći od ostalih (budući da se mladi danas identificiraju s negativnim ikonama). Najprije ćemo ga pokazati, bez komentara ili autocenzure, u punoj slasti njegovih poroka. Onda će mu se ti poroci početi odbijati o glavu, sve dok sâm ne osjeti gnušanje od užitka i veliku bol. Na posljetku će, također sâm, postati pokajnik, i to ni iz kakvih filozofskih razloga, već zato što je osjetio da mu je unutar novog, kršćanskog života ugodnije, jer tu nema boli. Kad se (i ako se) u potpunosti oslobodi svoje mračne prošlosti, postat će sretan. Pri svemu tome od iznimne je važnosti da ni u jednom trenutku onaj koji nas gleda ili sluša nema osjećaj da ga podučavamo. Mi njemu pričamo jednu lijepu priču. Mi znamo da je ta priča alegorijska, on to treba osjetiti tek kad smo završili pričati. Moramo čak odustati od tradicionalnih maksima tipa: "Ovdje vidite kako je loše kad čovjek...", budući da liberalizam uči mlade da su moralne maksime represivne. Jedan od najboljih primjera takve, neprimjetno alegorijske, propagande, samo na drugom području, jest kultna knjiga "Mi djeca s kolodvora Zoo".

5. Antagonist — Glavni neprijatelj ne smije biti potpuno crn, jer će biti neuvjerljiv. On je samo u zabludi i na kraju on sâm priznaje svoju pogrešku. Eventualno se priklanja pravoj vjeri. Ako ne, onda izražava žaljenje što to nije u stanju učiniti, što je već odveć iskvaren da postane dio nas i tako nađe smirenje.

6. Neprijateljski tabor — Omjer vrline je sljedeći: 50% ih je potpuno pokvarenih, zlih i prijetvornih, a 50% ih je poštenih, ali koji su u zabludi. U tijeku borbe neki od tih poštenih će se pohvalno izraziti o nama i o našem ponašanju. Ta pohvala će našima podići rejting: najveća je čast kad te pohvali neprijatelj. Zbog toga ne smiju biti svi pokvareni: jer ako te pohvali neki nitkov, onda i nisi neka "faca".

7. Naš tabor — Skoro svi pošteni, osim obvezno jednog Jude. On propada bez spasa. To je nužno ako hoćemo biti uvjerljivi. Jer, ako se prikažemo kao savršeni, reći će nam da lažemo, pa ćemo postati antipatični.

* * *

To je prijedlog za obnovu katoličke propagande, a na temelju velike crkvene tradicije, koja polako pada u zaborav. Na kraju želim još samo postaviti jedno retoričko pitanje: Znate li zašto ljudi još danas, nauštrb Evanđelju, a da ne govorimo, npr., o Levitskom zakonu, ipak najradije čitaju senzualnu Pjesmu nad pjesmama i spektakularnu Apokalipsu?

Iskren, hrabar odgovor na to pitanje temeljno je polazište za uspješno širenje vjere u 2l. stoljeću.

ROMAN KARLOVIĆ

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET…

PRIJATELJSKI KRUG BRUNE GRÖNINGA

DR. RATIMIR ŠIMETIN

Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ

Dr. Ratimir Šimetin rođen je 6. lipnja 1953. u Zagrebu, a po zvanju je liječnik opće prakse. Njegovo zanimanje za icjeliteljske sposobnosti vodilo ga je u potragu za iscjeliteljskim energijama, koje su ga uvele u svijet okultnoga. Nakon osnivačke skupštine antropozofskog društva, tijekom lipnja 1985. godine, u Zagrebu, na kojoj je kao član sudjelovao i dr. Šimetin, izabran je za njezinog predsjednika. Posebno se posvetio homeopatskoj praksi i razvijao svoje "iscjeliteljske" sposobnosti, te preuzeo ordinaciju obitelji Župić.

Unatoč tome što održava veze s članovima teozofskog društva, sudjeluje na obredima "Slobodne katoličke crkve" i vodi tajno okultno-ezoterično društvo "sv. Mihaela"; isti se deklarira katolikom i povremeno ima udjela u sakramentalnim slavljima. Vjeruje da su njegove "iscjeliteljske" sposobnosti plod djelovanja Duha Svetoga i povezao se sa zbivanjima u Međugorju. Nerijetko vodi "hodočašća" u Međugorje i širi pobožnost privatnih objava.

>>>
Iako se u svojim nastupima priziva na neke kontakte s prof. Tomislavom Ivančićem, treba jasno istaknuti da njegova "duhovnost" nema nikakav crkveni karakter i da iza njega ne stoji ni jedan crkveni autoritet. Prema tome, svatko tko pristupi "molitvenoj zajednici" dr. Šimetina, to čini na vlastitu odgovornost i bez suglasnosti s bilo kojim crkvenim autoritetom. Upozoravamo vjernike neka se čuvaju kojekakvih "molitvenih zajednica" koje šire različite privatne pobožnosti pod kršćanskim ruhom, i pokušavaju pridobiti za svoje članstvo sve veći broj sljedbenika.

Ako molitvena zajednica djeluje izvan župnih prostora, potičemo svakoga tko je za nju zainteresiran da se prethodno posavjetuje sa župnikom župe na čijem teritoriju ona djeluje. Bez prethodne provjere neka nipošto ne vjeruje riječima pripadnikâ takvih grupa kako oni imaju suglasnost ovog ili onog autoriteta…
>>>

Dr. Šimetin u molitvi "Zdravo, Marijo..." obično izostavlja riječi "moli za nas grešnike", čemu daje vlastito obrazloženje. On se zauzima za jednu univerzalnu Crkvu, oslobođenu od svih dogmi. Pod utjecajem Phyllis Krystal, koja je u Sai Babinom ašramu stupila u kontakt s "višom svijesti", koja joj je postala "unutarnjim vodičem", a prozvala ju je "visoko C", dr. Šimetin se na temelju njezinih spoznaja počeo baviti tzv. "kidanjem vezâ". Tehnika se sastoji u oslobađanju od svih "simbola sigurnosti", kao što su roditelji, religija, tradicija… i prepuštanju isključivom vodstvu "visokog C". Metoda predstavlja konglomerat psihologije, istočnjačkih religija, Sai Babinog nauka, vjerovanja u prošle živote, tumačenja snova i drugoga.

Dr. Šimetin je povremeno i u kontaktu sa svećenikom neke Crkve iz Graza, zvane "Christgemeinschaft". On je njegovoj zajednici raspoloživ za pružanje "sakramentalnih" usluga. Također je u bliskoj vezi s duhovnom "učiteljicom" Jasmuheeninom, koja se od 1993. "započela hraniti isključivo tekućom svjetlošću" i počela "kanalizirati poruke svjetlosnih bića od 1993. godine, nakon što je mnogo godina primala telepatske poruke od preminulih prijatelja i rođaka. Nadahnuta uzašlima, ona sada blisko surađuje s Arcturiusom, Gospodom Sanandom (koji je vodio utemeljenje S. E. A.), te odnedavna s Kuthumijem, St. Germainom i Uzašlom Gospom, koji su sada aktivno uključeni u usidrenje božanske energije i 11. i 12. razine obrasca svjetlosnog tijela za novo tisućljeće".

Zbog cjelovitosti prikaza, treba istaknuti da dr. Šimetin živi visokim ćudorednim i asketskim životom i da se duboko uživio u ulogu "duhovnog učitelja", čime još više uživa naklonost svojih "pacijenata", ili, preciznije — "vjernikâ". U posljednje vrijeme uočeno je njegovo povlačenje s mjesta predsjednika antropozofskog društva, kako bi preuzeo vodstvo "slobodnoga natkonfesionalnog udruženja" "Prijatelji Brune Gröninga", koje vodi Greta Häusler, a koje i u Hrvatskoj stječe sve veći broj pristaša.

>>>
Pristaše pokojnog Brune Gröninga (1906-1959) "osjećaju se spojeni s (njegovim) duhom" i u njemu prepoznaju jednog od velikih učitelja čovječanstva, na kojega, iako neizravno, primjenjuju mesijanske atribute. Često je prikazan s glavom i obručem koji opasuje zemlju. Predstavljaju ga kao planetarnog spasitelja. Povod tome dao je on sam, riječima: "Prijeti opasnost da se Zemlja raspukne. Zbog toga stavljam oko nje jedan obruč i onda se to ne može dogoditi!"
>>>

U njegovim predavanjima i mislima zrcali se duh karizmatskog lidera i mesije, koji poučava o onostranom, u svrhu iscjeljivanja. U tom smislu u djelu "Životne mudrosti" sam se predstavio kao novi "mesija": "Ja sam ovdje i svuda u isto vrijeme!" "Ja sam tu za sve ljude!" "Ja nisam Gröning. Ljudi su to ime dali mom sadašnjem tijelu. A tko sam stvarno, to će ljudi spoznati tek onda kada ja svojim tijelom više ne budem tu." "Razumom me se sigurno ne može shvatiti." "Ja sam odašiljač koji šalje iscjeljujući val, a vi ste prijemnik koji taj iscjeljujući val prima."

Zanimljivo je uočiti da u svim iskazima i djelima o Bruni Gröningu nema ni traga o podrijetlu njegovih iscijeliteljskih sposobnosti, što je primijetila i jedna njegova suvremenica i sljedbenica, Monika Schmitte, koja piše: "Nikad nije pričao o tome kako je došao do sposobnosti da iscjeljuje, nego je samo rekao: 'Ja to mogu!'. Ista napominje da je Gröning "bio kršćanin, slobodan kršćanin, u pravom smislu riječi" i "da je on imao izravnu vezu s višim duhovnim svijetom".

Njegovi sljedbenici obično uza se nose "životne talismane", tzv. "nagovorene predmete", kao što je kuglica načinjena od staniola, koje, prema njihovom vjerovanju, pomažu u održavanju kontakata s njegovim duhom i vrše ulogu prijemnika iscjeljujuće energije. Ista moć se pripisuje i drugim predmetima, koji su na bilo koji način bili u dodiru s Brunom Gröningom, kao i s njegovom slikom. U njegove iscjeliteljske sposobnosti, sve do granica divinizacije, nitko od njegovih sljedbenika ni ne sumnja, jer: "Njegova riječ progoni bolest!" "Bez prisutnosti Brune Gröninga to se ne može dogoditi. On ja taj dotični, koji vaše molbe prima i Bogu dalje šalje."

U krug "vjernikâ" Brune Gröninga uključen je i određeni broj liječnika "i pripadnika iscjeliteljskog poziva", koji "u prijateljskom krugu Brune Gröninga" tvore tim pod nazivom "Medicinsko-znanstvena stručna grupa (MZSG) Međunarodni forum iscjeliteljskih zvanja". Povremeno se pojavljuju njihove publikacije o "uspješnim izvještajima", pod raznim naslovima. Društvo u Hrvatskoj ima više stotina članova, a sastaju se u Zagrebu, Splitu, Belišću, Kutini, Ivanovom Selu, Požegi, Ilirskoj Bistrici (Slovenija) i drugdje.

Što na sve ovo reći? Umjesto komentara, donosimo izvatke iz dvaju dopisa koje smo nedavno primili, a koji su samo dio često prešućenih svjedočanstava.

* * *

"Usuđujem se i ja iznijeti iskustvo dodira s antropozofijom i homeopatskom medicinom, kao svjedočanstvo o zabludi. (…) Sve mi je govorilo da tu nema mjesta kršćanskome Bogu, iako se često spominjao, a okretale su se i stranice Svetoga pisma. Sada vidim kako duh tame vješto oblači haljine anđela svjetla. (…) Svi elementi homeopatskog i alternativnog liječenja koji se u njoj (antropozofiji) nalaze oduševili su me. Već sam tada osjećala krhkost živaca, te sam posezala za lijekovima koji su mi se nudili kao jedini spasioci, a dr. Šimetin kao idealni duhovni voditelj. I u braku, trpeći od postporođajnih sindroma, uvelike sam koristila lijekove i duhovne savjete toga liječnika i pridavala sam im puno povjerenje. Rezultati liječenja bili su vrlo blagi, rekla bih da su više počivali na snazi sugestije i vlastite volje nego stvarne djelotvornosti. (…) K tome sam imala potrebu isprobati sve najnovije lijekove i sve više sam se navezivala na duhovne poticaje dr. Šimetina. To je bio razlog moje najdublje tame.

(…) Nekome je stalo da moj život uništi, učini ga ovisnim o ljudima, predmetima, lijekovima, idejama. Vjerovanje u sveopću kozmičku energiju, koja je pripomoć u samoiscjeljenju, vjera u moć stvorenja, a ne u moć Stvoritelja, jasno mi je otkrila ohologa starog neprijatelja, kojemu je interes "non serviam", a kojemu sam ja iskazala veliko povjerenje. Bilo mi je jasno da primjena viska, način pripreme lijekova, te također način na koji se provjerava koji lijek pacijentu odgovara, ima u sebi magijsku podlogu. (…)

Nakon molitava otklinjanja, okretanja od duha laži i odluke vratiti svoje povjerenje jedinom spasitelju, Isusu Kristu — vratili su mi se duhovno i tjelesno zdravlje, vjera, radost i mir u potpunoj slobodi djeteta Božjeg." (Y. iz Zagreba)

* * *

"Moja bolest se sastojala u tome da nisam mogla iznijeti trudnoću do kraja. Odlučila sam ići kod dr. Ratka na liječenje. Prihvaćala sam njegove savjete i dala se voditi u tretmanu liječenja kako je on zahtijevao. Na prsa mi je stavljao kutiju s ampulama lijeka i tako određivao terapiju za moju bolest. Bilo mi je to vrlo čudno i smiješno, ali nisam o tome dalje razmišljala. Injekcije sam si sama davala, jer sam medicinska sestra, i to tako da sam si najprije vadila krv iz vene i miješala je s tim lijekom od dr. Ratka, te davala sebi injekcije u debelo meso. Tijekom liječenja on je na mene polagao ruke i molio nadamnom. Kad mi je položio ruke na glavu, osjećala sam se kao da me je netko uspavao, tj. da mi je tijelo tu, a duh negdje izvan mene. Nakon svega toga opet sam imala spontani pobačaj. Kroz to vrijeme molila sam se Bogu. U međuvremenu sam ponovno zanijela i rodila zdravu djevojčicu. Nakon kratke radosti, počela sam imati psihičke smetnje. I dalje sam išla kod dr. Šimetina. Nisam više mogla moliti, mučila me nesanica, te noćne more; grčevi u trbuhu su postajali nepodnošljivi, pogotovo od kada sam trbuh počela mazati mašću koju mi je dao dr. Šimetin. Neprestano sam bila pod njegovom terapijom i bivalo mi je sve lošije. Jedne večeri vidjela sam da dr. Ratko u ruci drži sliku nekog Brune Gröninga.

Sa zaprepaštenjem sam u sebi otkrila odbojnost prema Bogu i Majci Božjoj. Postala sam agresivna prema mužu i djetetu. Potražila sam pomoć kod svećenika. Dok je o. Z. molio nada mnom, moja utroba je počela poskakivati, a iz mene su izlazili neki čudni krikovi. Nešto me je bacalo naprijed. Da me o. Z. nije držao, pala bih na pod. Ne shvaćajući još ništa, ponovno sam se obratila dr. Ratku, koji me je poslao psihijatrici, svojoj prijateljici, koja se bavi i hipnozom (tako piše na njezinoj posjetnici). Ona mi je odredila neku tešku terapiju, od koje sam bila sva smućena, i poslala me na bolničko liječenje. Bivalo mi je sve lošije. Nisam jela, ni spavala, i imala sam stalni nemir. Božjom providnošću dospjela sam na Rebro, psihijatru dr. M., koji me je izričito upozorio da se nisam smjela liječiti kod dr. Šimetina. Odredio mi je jednostavnu terapiju, u trajanju od tri mjeseca. Odmah sam prekinula s liječenjem i s metodama iscjeljivanja kod dr. Ratka. Konačno sam se počela osjećati bolje. Osjetila sam se kao preporođena. Moja vjera je ojačala. Osjećala sam sve više prisutnost Božju. Polako sam se vraćala u život. Danas sam opet sretna i radosna, jer ponovno živim s Bogom i za Boga." (Medicinska sestra)

>>>
Pozivamo sve čitatelje da svoja (ne)iskustva, informacije, zapažanja, materijale… vezane uz duhovnosti Novog doba (te sekte, alternativce…) dostave na adresu našeg uredništva, s naznakom: Za rubriku "Vodenjaku ususret...". Unaprijed zahvaljujemo za suradnju!
>>>

>[SADRŽAJ]<


MALENIMA

PRIČA IZ ISUSOVOG DJETINJSTVA

RAZBIJENO KOLJENO

Iako je malo toga zapisano o Isusovom djetinjstvu, ono se sigurno nije puno razlikovalo od djetinjstva djece njegove dobi onog vremena. Jer Bog nam je dao Sinka svoga, nama u svemu jednakog, osim u grijehu.

Kao i svako dijete, sigurno je i on bio radoznao, živahan, pun pitanja i želja za otkrivanjem. S vršnjacima je trčkarao ulicama Nazareta, skakutao plodnim nizinama i penjao se kamenitim uzvisinama. Kroz igru je istraživao i otkrivao ljepote Galileje. Stoga je i ovakav jedan događaj bio moguć u djetinjstvu malog Isusa.

* * *

Mali Isus i prijatelji najradije su vrijeme provodili u maslinicima. Stare su masline u njihovoj mašti budile i oživljavale čudnovate slike. Onako niske, pogrbljene i kvrgave nudile su bezbroj mogućnosti. Trebalo se samo popeti što više, udobno se smjestiti i s njihovih se grana moglo, zajedno s oblacima, zaploviti daleko, daleko. I dječaci su tako, obgrlivši kvrgave grane, mogli otjecati zajedno s vodom Jordana od Galilejskog jezera sve do Mrtvog mora, lutati prostranstvom žedne pustinje, uspeti se na svetu goru Karmel ili stići čak do nepreglednog mora i još dalje u daljine i još više nebu u visine.

Isus je volio te igre; on bi uvijek s grana masline otplovio najdalje i vidio ono što druga djeca nisu mogla. Tako je s dječacima i toga dana otišao u najbliži maslinik. Sve je bilo uobičajeno i veselo, sve dok jedan nesmotreni pomak, neoprezni okret nije grubo prizemljio Isusa na kvrgavo korijenje što je iz kamenja i zemlje izranjalo pod deblom stare masline. Najprije se čulo samo: Dum!, a potom tišina i odjednom jauk. Istina, nije to bio pad s neke velike visine, no bio je iznenadan, a udarac silan i malo dječje koljeno u tren se zarumenjelo krvlju. Umah su se prestrašeni dječaci okupili oko Isusa, no nitko nije znao što učiniti. Neki su u strahu sakrivali oči, drugi u tren pobjegli, neki opet bespomoćno gledali u krvavo koljeno. A Isus je tiho plačući i šepajući polako krenuo kući.

* * *

Još iz daljine ugledala ga je majka s prozora i srcem osjetila da nešto ne valja. Kad je uskoro začula jecanje, sve je ostavila, potrčavši djetetu ususret; podigla ga je na ruke i nježno odnijela u kuću. Očito je bol bila snažna, ili ju je majčina blagost pojačala, jer Isus je tek sada jako zaplakao. Mati mu je najprije pažljivo očistila ranu, a potom je namazala maslinovim uljem i na kraju poljubila bolno mjesto: "Evo, sad više neće boljeti, ulje je ljekovito, a majčin poljubac čini čudo. Vidjet ćeš!" Isus je podigao vlažne oči i mirno se zagledao u topli majčin pogled. Malo je šutio, kao da nešto osluškuje, a onda na rubu novog plača prozborio: "Ali mene i dalje boli, jako boli!"

Marijine oči zasjeni tuga. Nježno privinu dječaka, utisnu mu cjelov u čelo i posadi ga sebi u krilo. "Znaš, dragi moj Isuse, na svijetu ima puno djece, no nisu sva zdrava i vesela kao ti i tvoji prijatelji." Vidjevši upitni Isusov pogled na tren je zastala, a onda je blago nastavila: "Neka su djeca bolesna, i to jako i teško. Neka su bolesna rođena, druga se teško razboljela i nikakvi im lijekovi ne mogu pomoći, a ima i djece koja zbog siromaštva i bijede ne mogu doći do potrebnih lijekova. Svi oni, mili moj, trpe bolove jače od ovih tvojih. I njihovi bolovi ne prolaze."

Marija je proučavala uplakano lice svog sinka i u njegovim sjajnim očima vidjela kako bol razbijenog koljena ustupa mjesto tuzi zbog djece koja pate. Nježno, milujući mu sjajne uvojke, nastavila je: "Dobri Otac na nebesima brine se i za tu djecu da im olakša bolove, no za to treba našu pomoć!" "Kako, mamice, reci kako?" — nestrpljivo ju je požurivao Isus.

"Vidiš, kad zdravo dijete kao što si ti razbije koljeno, oguli lakat ili ogrebe čelo, pa onda umjesto suza, jauka i prigovaranja stisne zube i strpljivo podnese bol, dobri Bog prima to kao žrtvu i njome bolesnoj djeci olakšava njihove patnje. Tako ta djeca lakše podnose teret svoje bolesti i raduju se životu" — završi Marija, te sve to potvrdi još jednim nježnim majčinskim poljupcem.

* * *

Isus je najprije šutio i u tišini prebirao majčine riječi. Znao je on da je u njegove mamice dobro i mudro srce — tŕ sav je Nazaret poznavao skromnu, plemenitu i mudru ženu Mariju — a onda je, izvivši se iz majčina krila, stao pred nju, čvrst i uspravan, kao da je nestalo rane na koljenu i odlučno, ali blago, rekao: "Mamice, hvala ti što si mi to ispričala, od sad ću i ja rado trpjeti za bolesnu djecu!" Rekavši to otrčao je u dvorište da se pridruži prijateljima u igri, a Marija, gledajući kako se sunce zlati u njegovoj mekoj kosici, i u duhu još uvijek slušajući njegove riječi, samo je tiho prošaptala: "Znam, milo i dobro moje dijete, i ne samo za djecu!"

MIRA ŠINCEK

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

U "NEW AGEU" NEMA BOGA!

B. J. iz Zagreba: Poštovano Uredništvo, javljam se u vezi s člankom "Dijalog s New Ageom" autora Josipa Sanka Rabara.

Trebalo bi biti pohvalno da se netko pozabavio temom "New Agea", međutim nikako se ne može usporediti "New Age" s Katoličkom crkvom. U "New Ageu" nema Boga! Ako je nešto od sotone, kako to možemo pohvaliti? Ovaj tekst je obrana "New Agea" u katoličkom časopisu, na jedan perfidan, lukav način.

Za razliku od tekstova u rubrici Vodenjaku ususret..., koji jasno pokazuju stav Katoličke crkve prema sektama, i naravno da je razlika više nego očigledna.

Hvala Uredništvu i nadam se da ćete nas ubuduće poštedjeti takvih tekstova.

UREDNIŠTVO: Cijenimo Vaše mišljenje i Vašu slobodu izražavanja istoga, ali ovu reakciju smatramo preoštrom. Za razliku od Vas, mi poštujemo i mišljenje autora teksta koji kritizirate, iako on ne odražava nužno stavove Uredništva.

IZVANREDNA SESTRA

KATARINA Z. iz Beograda (tekst objavljujemo u originalu! — op. Ur.): Obično se retko veličaju ljudi za života. Nešto lepo i korisno, kao primer drugima, stavljamo ispod naslova "In memoriam". Ovaj put nije tako!

Da li je moguće predstaviti, u nekoliko reči, jednu ženu, uz to i časnu sestru?! Mnogi će reći da je poznaju, ali od upoznavanja do poznavanja dug je put. Da bi se sa sigurnošću moglo tvrditi: "Da, poznajem je", mora se svaki dan biti s njom, raditi, živeti, a onda... "Pa ona je neverovatna. To od nje nisam očekivala. Uspela je! Kao i uvek." Časne sestre... Obično mislimo da im je mesto u crkvi ili bolnici. Kada su one uopšte slobodne? Ne samo za par reči "Dobar dan" i "Kako ste?", već i "Sestro, trebamo pomoć". "U redu, učiniću sve što mogu!"... I sestra svoje obećanje ispuni. Uvek! Ista kao sve ostale časne sestre, a tako različita!

Sestra Daniela, tako poznata osoba u Beogradu. Uvek u žurbi, ali sve stigne. Kako? Neverovatno! Posao koji svakodnevno obavlja oko svojih štićenika ujedno je jednostavan, uzvišen, profesionalan; ali ono što većini zdravstvenih radnika nedostaje je ljubav, koje ona ima napretek. Moglo bi se reći kako je veoma lako npr. previti ranu, okupati, nahraniti... ali obaviti to rutinski ili uložiti sebe — velika je razlika. Zašto ovo govorim? Kada je ljudi vide veselu, nasmejanu, brza i laka hoda, uvek spremnu da izmenja par reči i s nepoznatom osobom, stiče se dojam kako je sve to tako jednostavno, normalno, prirodno. "Pa, takva baš i treba biti osoba posvećena Bogu, a i čoveku!" Ali to košta! Danonoćni rad za čoveka, uz to i bolesnog, punog nerazumevanja za sve osim za sebe, mogu samo veliki ljudi, puni ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ona je ozbiljno shvatila da služiti čoveku jednako je usluga Bogu. Ne samo da je svoje "talente" umnožila dvostruko, već se iz dana u dan trudi da ih i višestruko umnoži. I odlično uspeva. Verujem da većina časnih sestara rade ako ne isto, ono bar slično, ali... ipak je samo jedna s. Daniela, "Nekaj posebnega!" Izuzetno komunikativna, domišljata, prodorna, konstruktivna, osoba koja može sve, tj. uvek je spremna na akciju i budući da uvek zna šta hoće, kako i gde može, uspeh ne izostaje.

Mislim na događaj koji sledi, prvi je u Beogradu — jedna časna sestra vodi Opelo, na Groblju, gospodinu koji je pravoslavne vere. (Eto, ona već sada živi posle 2000. godine, sjedinjujući na svakom mestu katoličku i pravoslavnu veru.) Sprovod. Sestra Daniela preuzima ulogu svećenika. Adekvatna zamena! Na početku održala je kratak i jednostavan govor, izuzetno sadržajan. (Saučešće rodbini, prijateljima i znancima, objašnjenje ko je ona i zašto sve to uopšte čini, obaveštenje da će otpevati dve pesme i izmoliti Oče naš — pravoslavni, i molba da se ljudi pridruže u molitvi.)

Sestra Daniela je uvek spremna da istupi pred publiku i obrati im se duže ili kraće, već prema situaciji, tako mirnim glasom, staloženo, glasno i jasno. Treba napomenuti i to da govori nekoliko jezika i da joj je retorika jača strana.

Sledi pesma "Bliže, o Bože moj"... Moli se "Oče naš"... Ljudi su ozbiljni, iznenađeni, u čudu, ali u saglasnosti da radi ispravnu stvar. Jedna časna sestra tako sigurna u sebe. Ljudi to vole.

"Koja bi se to još sestra odvažila učiniti?!"

Pesma "O mila Majko nebeska"... Sve je gotovo. Ljudi su zadovoljni. Sve su razumeli. Vidi se to na njihovim licima. Na njihovom, razumljivom jeziku Bog se približio čoveku preko jedne časne sestre. Odlaze ozarena lica. Sretni su da čovek odlazi dostojanstveno na put bez povratka. Rodbina je ponajviše zadovoljna, da ih je časna sestra spasila nelagodne situacije koju su, usled verskog neznanja, sami sebi priredili. Svi odlaze puni utisaka. Takvom sprovodu još nisu prisustvovali, i ako ne bude u režiji s. Daniele, i neće više nikada. A ona tako prirodna, sa svima se želi pozdraviti, porazgovarati... i žurno trči dalje, do sledeće osobe u potrebi...

Jedan neverovatan dan je za nama. Istorijski dan. Dan koji će se dugo još prepričavati. Ipak, ovo je samo jedan dan, kockica u mozaiku koji se zove "Život i rad s. Daniele". Njen je svaki dan, od jutarnje mise do večernje molitve, podjednako važan, poseban, istorijski. Po njoj se svakodnevno "nebo sa zemljom spaja".

Bogu hvala za jednu tako vanrednu časnu sestru u našim krajevima. Iako je ovaj tekst kap u moru, u odnosu na život i rad izuzetne osobe, nadam se da je moguće steći pravu sliku!

"Ko ima uši neka čuje, ko može neka razume!"

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

MONOLOŠKO PROJICIRANJE I DIJALOŠKI SUSRET

HRVANJE S VLASTITOM SJENOM

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Sastali se pripadnici dvaju filozofskih smjerova. Pripadnik prvoga upita: "Zar nemamo isti program?" Pripadnik drugoga odgovori: "Nadam se da nemamo!" U običnom smislu, reklo bi se da je prvi projicirao. U smislu Freuda, pak, projicirao je drugi: njegov stav svjedoči o potpunom odbacivanju sugovornikovih ideja; boji se da ih ne nađe u samome sebi.

Čovjek je mikrokozam, bezdno slobode, osoba. To znači da nije samo biće zajednice, ljudskog sabiranja i odnošenja, dijaloško "ja" u odnosu na "ti", već je egzistencijalno duboko u sebi sam i svoj, poseban i vlastit, pa često i sebičan i osvajački, zarobljen sobom i vlastitom svojinom. Čovjek je biće ljubavi, ali i slobodna zasebnost koja se na sebe odnosi, sebe hoće i stvara, samoodređujući i samostvaralački. Tek u punom dostojanstvu ljudske slobode moguća je ljubav, bîtak svijeta, istinsko postojanje osobe, dijaloški odnos prema "ti"; takvome "ti" koje ne negira tvoju slobodu, već ti pomaže da budeš svoj i osebujan i obogaćuje te.

Osoba je iznikla iz dijaloga, ali je umah i sama u graničnim situacijama, u grijehu, patnji i smrti; zasebnost izdvojena iz svijeta, pa nikome nije dostupno znanje o intenzitetu naše boli, o nijansama naših čuvstava; nikome nisu dostupne naše nedogledne dubine, do Bogu samom, koji preostaje kao jedino dijaloško "ti" neodvojivo od nas, nama najvlastitije. Bog je unutarnjiji čak i od nas samih, jer i naš "ja" izvire iz toga "ti", koje nas poznaje i voli bolje nego mi sami sebe.

* * *

Ali Bog se sakrio, a čovjek je slobodan. Mi u svemu ne doživljavamo više dijaloški Duh, koji u slobodi i ljubavi rađa svijet; zapleteni smo u svoj zločin i kaznu. Samoodređujemo se katkad u naopako, samootuđujemo se i samopostvarujemo, činimo od sebe marionetu svojih proizvoda, samozaboravljamo se u pukoj zasebnosti i sebičnosti, osamljeni.

U nama sahne dijaloška vidovitost što vidi Boga i što vidi svijet osjećajnim Božjim očima, naseljen dahom i drhtajem malih bića, dok navlačimo naočale tehnoloških i monoloških uvida znanosti i filozofije, te živimo u udvostručenjima moćnih zrcala, kao narkotizirani Narcis, usnuo u umu, u simetriji svijeta, kao u geometrijskome grobu. Moćni nad stvarima, a nemoćni svojom oslabljenom rastrganom dušom, postajemo tragični, nalik na zmiju koja grize vlastiti rep; istražitelji zaduženja kao Edip: zaduženja prirode i zaduženja drugih ljudi, zaboravljajući sebe kao uzroka naše zadužene sukobljene sudbine. Tu ne pomaže neznanje, samoosljepljivanje i potiskivanje istine o nama, jer naša je istina ionako dublja od naše grešne krhkosti: spasonosna Ljubav, koja oprašta i mučno tovari križeve na nas.

Zar nije i Svijet veliki Narcis koji se promatra u ogledalima jezera? U oglédanju i zrcaljenju nema ničeg lošeg. Dijaloško biće može biti tašto tek kada zaboravi svoj ljubavni bîtak, kada zaboravi svoje duhovno siromaštvo, veličinu svoje taštine, te prestane čeznuti za potpunošću.

* * *

Bog se stalno objavljuje čitavim svemirom, ognjenim krilatim kotačima u savršenoj vrtnji. Sve se okreće oko Ljubavi, sve izvire i uvire u nju: koncentrični krugovi neba puni zvjezdanih očiju, šarene rozete katedrala, krošnje što streme u nebo i plodovi što umiru rađajući život. Kristolik je svemir i svako biće, sve se razdaje i uskrsava. Pa ipak je sve ambivalentno i dvosmisleno, jer sve je puno patnje i žrtve. Ljubav opaža ljubav, mržnja vidi mržnju. Križoliko nam pristupa Bog, daruje radost i muku. Skupocjeni su njegovi darovi, kadšto vezani uz teške kušnje, tamne noći vjere, njegovo vrcanje naše zasluge. Bog nam je kadšto nalik na čudovište, umah zmaj i inicijacijski mistagog, što nam postavlja prepreke na putu do bisera, kako bismo pobijedili čudovište u nama, tjeskobni grč opreka: raspaljenih krivih želja i sputavajućih strahova, dubinski sukob u nama. Omogućuje nam suočenje s vlastitom sjenom, pomirenje sa sobom i najdubljom Vlastitošću u nama.

S takvim se suputnikom možeš počupati, a možeš mu biti i prijatelj, kad ga prepoznaš u sebi, kad ga zavoliš u svojoj dubini. Pa ako razbojnik susreće tek razbojnika, i nečovjek se grize s nečovjekom, junak nailazi na junaka, a čovjek, izabran od Boga, prepoznaje Boga u svome protivniku, u trenu obraćenja i milosti, kao Jakov u klinču s Bogom, pa iza vlastite sjene prepoznaje (još bezimeno) Ime; iza najdosadnijeg osujetitelja, graditelja prepreka na životnome putu, upornoga mučitelja i konačnoga ubojice — prepoznaje blagonaklonog i dalekovidnog Boga, njegovu strpljivu milosrdnu ruku.

Hrvao se Jakov, sve dok nije zora svanula. Jer iza svih sjena uvijek postoji Netko. Predostojan tebe. Tvoj iskon. Onaj koji te ljubi i dok se tuče s tobom. Pa te pušta da ga ne puštaš, jer zna da ti znaš, popušta pred tvojom nepopustljivošću, jer te opravdava tvojim povjerenjem, tim najsitnijim i početnim zrnom ljubavi, pa te blagoslivlja: "Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si." (Post 32, 29) Reče Jakov: "Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh."

Tko nosi anđela u sebi tući će se s anđelom, tko nosi đavla tući će se s đavlom. Prvi će pobijediti čak ako bude poražen, drugi će izgubiti čak ako pobijedi. Vidiš li anđela ili đavla oko sebe? Vidimo li iza maski čudovišta lomne i nesretne ljude, ili iza maski ljudi gledamo u neosjetljiva čudovišta?

>>>
Čovjek je biće određena vidokruga, skučenih mogućnosti opažanja, snažnih predispozicija i predrasuda, selektivnog odabira opaženog, obzorja iskrivljena, ili čak naopaka, ideološki i individualno. Ne gledamo sveobuhvatnim Božjim okom, već onim ljudskim, kojim najbolje opažamo upravo onda kada smo svjesni njegove ograničenosti. Onaj tko zna da ima predrasuda, u mogućnosti je da ih donekle smanji. Tko je svjestan da skučeno vidi, učinio je već skok vidovitosti. Svekoliko postojanje svojim bogatstvom nedogledno nadmašuje sve naše uvide. Čovjek je svijet za sebe, mikrokozam koji tek pomalo i polako širi svoje obzorje. Čitajući neku knjigu opažamo u njoj uglavnom tek ono što smo i prije donekle znali, a beznačajnim nam se čini ono čemu ne vidimo značenje, pa čitamo ne čitajući, gledamo ne videći, opažamo samo od ranije poznato, kod zdravih očiju slijepi.
>>>

Ljubav opaža ljubav, mržnja mržnju, ravnodušnost ravnodušnost; smrt gleda u smrt, život u život, znanje u njemu primjereno znanje, glupost u glupost, sila u silu.

O tome govore i narodne poslovice:

Oči bez duše su slijepe, uši bez srca — gluhe. Čega nema u mislima, neće biti ni u očima. Mala korist od očiju, ako je um slijep. Kad oko neće da vidi, mala je korist od svjetla i naočala. Tko poznaje svoje srce, nema povjerenja u svoje oči. Poznavati druge samo je znanje, poznavati sebe je mudrost.

* * *

Čovjekove ograničenosti proučava i psihologija. Pa vidi čovjeka kako opaža svoju okolinu i na nju odgovara ovisno o svojim interesima, sposobnostima, navikama i željama. Tako i životinja u opažajnom polju izdvaja izvjesne povlaštene podražaje; poslovni čovjek, pak, vidi predmete sa svoga tržišnog gledišta, dobro raspoložen čovjek drugačije vidi okolinu od potištenoga. Isti vidokrug dva čovjeka mogu vrlo različito vidjeti. Pa ako je tako kod osjetilnih predmeta, kako li je tek kad su u pitanju drugi ljudi i duhovni sadržaji? Čovjek zatvoren u svoj zasebni svijet opasno je sličan jajetu iz kojega se još nije izlegao.

Psihologija je izmislila projekcijske tekstove, Rorschachove mrlje i slične stvarčice, pa onda na to čovjek projicira izvjesne crte svoga karaktera, kao što dijete crtežom otkriva svoju osobnost i duševne drame.

Kada čovjek na poslodavca, na predsjednika države ili na Boga projicira sliku svoga oca, to se zove prijenos; kad se pak čitalac romana projicira u junaka romana, to se zove identificiranje. Po Freudu, pak, projekcija je kad čovjek drugoj osobi pripisuje sklonosti, nagone i želje koje u sebi ne priznaje. Projekcija je kad čovjek u drugoga projicira ono što jest, ali što odbija biti, pa mu iz drugoga pridolazi ono njemu vlastito kao tuđe i neprijateljsko. Projiciranje kao sredstvo obrane od unutarnjih podražaja, koji postaju suviše neugodni, pa s njima nesvjesno postupa kao da ne djeluju iznutra, već izvana, što (tobože) lakše omogućava uklanjanje neugodnog. "Ja mrzim" pretvara se projekcijom u "on me mrzi i progoni". Što potom daje opravdanje da ga ja mrzim.

Usporedno s Freudovim pojmom projekcije, postoje i drugi oblici i pojave: npr. dijete koje na sve projicira čudesa što ih nosi u sebi. Izraz projekcija je višesmislen, čak i u psihologiji, a da o svakodnevnoj uporabi pojma i ne govorimo. Čovjek je biće projekcija u svakom smislu; kreće se u mnogostruko projiciranome svijetu.

>>>
Čovjek najlakše opazi i mrzi vlastitu sjenu. Ono što je jugomarksista najčešće smetalo u kršćaninu bile su njegove vlastite nepriznate i ekskomunicirane mane: ideologičnost, dogmatičnost i moraliziranje. Istinsku osebujnost kršćana često nije mogao ni opaziti ni shvatiti.
Vrijedi i obrnuto. Ideologizirani i fanatični "kršćani" u ateistima i agnosticima, pa čak i u mnogim inovjercima, kao što su masoni, hinduisti, ili pripadnici New Age-a, mrze svoju vlastitu sjenu, svoju "volju za moć", svoju svjetovnu zarobljenost i otuđenost od Ljubavi.
>>>

Gledano kroz povijest, teističko i ateističko nasilje isto je nasilje. Začetak nasilja je ne moći podnijeti da netko misli drugačije od tebe, što znači: stalo ti je više do širenja neke ispovjedne formule nego do drugoga čovjeka.

Kršćanstvo nije ni jedina mogućnost napretka, ni jedina dobra praksa, dokle god postoje čestiti pripadnici drugih religija i pokreta.

Mnoge kršćane ne tjera Kristu nepogoda ili nekakva prirodna ili društvena prisila, već sloboda i čežnja za viškom životnoga bogatstva i za puninom ljubavi. Istinskoga kršćanina ni dobar svijet ne bi zadovoljio. On teži još više! Kršćanstvo nije ideološki nužno. Nije jedina mogućnost čovjeka i društva. To je slobodno opredjeljenje upravo ono najdragocjenije u kršćanstvu, dok se ideologizirani "kršćanin" upire svim silama da svoju vjeru ulanči među ostale ideologije i društveni determinizam. Duh netolerancije tjera ga u gruba uopćavanja i mržnju prema buddhizmu, feminizmu ili naturizmu, itd. U svemu vidi samo zlo, kao da mu je vrag stavio na oči svoje crne naočale. Plaši se pluralizma i dijaloga, pa takav, zvečeći u oklopu komične šuplje konzerve, ide na ruku svim neprijateljima (nepoznavateljima) Crkve. Najveći je neprijatelj istine međusobno nepoznavanje.

* * *

Danas, kao i uvijek, potrebna je suradnja ljudi različitih shvaćanja, nasuprot raširenoga nasilja, gluposti i neznanja; nasilja koje se može činiti kako u ime "Krista", tako i u ime bilo koga i bilo čega.

Onaj ateist koji pročita "žalosnu vijest" takva "ideologa", učvršćuje se u svom ateizmu, umjesto da ga obraduje osebujna novost Kristove poruke, koja nije ni doprla do njega. Što ćeš postići time što nevjerniku govoriš da je glup, nazadan ili mračan? Ono što on postiže kada to isto kaže tebi.

Kazati da svi drugi pokreti, učenja i vjerske zajednice, osim kršćanske, nemaju druge svrhe do izvrtanja istine i uništenja vjere, jest staljinistička fraza u kršćanskome ruhu. Nedostaje još samo da se manihejski odvoje nebo i zemlja, kršćanstvo lansira u zagrobni život i tu ostavi, i da se iza svih nekršćanskih učenja otkrije pakleno lice Lucifera.

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

ČOVJEK NASLJEDUJE SVOGA STVORITELJA...

RAD I ODMOR

Piše: CELESTIN TOMIĆ

"Učenici počeše trgati klasje i jesti..." (Mt 12,1)

Učenici su to su činili jer su bili gladni. Farizeji odmah skočiše i rekoše Isusu: "Gle, učenici tvoji čine što nije dopušteno činiti subotom." Isus se poziva na Davida i na njegovu pratnju, koja čak uzima iz hrama prinesene kruhove. Jednako i svećenici krše subotu bez krivnje. Milosrđe se traži uvijek, pa i subotom treba činiti dobro.

* * *

Subotnji počinak bio je jedan revolucionaran čin na prednjem Istoku. Stari Istok, kao i grčko-rimski svijet, smatrao je da je rad za robove i za žene. Samo slobodni ljudi, patriciji, mogu se odmarati i počivati.

Starim Izraelcima bio je dobro poznat rašireni ep Atrahazis. U početku su radili svi bogovi. Brzo su se umorili i odredili da samo niži bogovi (igigu) težače i obrađuju zemlju i kozmos. I ovi su se pobunili. Najviši bog tada odredi da se stvori čovjek iz praha i krvi pobunjenog boga da umjesto bogova obrađuje zemlju i uređuje kozmos.

Ovaj mît odražava sociološku pozadinu. Jedna klasa ljudi se odmara i pobožanstvenjuje se, tj. boguje, dok svi ostali rade, muče se i pate. Religija koja se temelji na ovom mitu zaista je opijum za narod.

Subotnji počinak stvara bitni preokret; pojavljuje se nova slika Boga i čovjeka. Bog jedan i sveti stvara svijet i sedmi dan počinu od svoga djela, te tako blagoslovi i posveti sedmi dan. (Post 1, 3 - 2, 4)

I čovjek stvoren na sliku i priliku Božju slijedi u tome svoga Stvorca. Svaki čovjek, muž i žena, robovi i stranci, mora obdržavati subotnji počinak. Nema više povlastica samo za neke. Subotnji počinak "posveti Jahvi, Bogu svome". I nabraja se: ti, tvoj sin, tvoja kći, tvoj sluga, tvoja sluškinja, tvoja živina, stranac. A razlog je: "Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga dana je počinuo." (Izl 20, 8-11)

Kao Božje dijete, svaki čovjek, bez razlike spola, rase i boje, mora poštivati subotnji počinak, da živi dostojno svoje svećeničko i kraljevsko poslanje, na koje je pozvan.

U Ponovljenom zakonu subotnji počinak je ovako motiviran: "Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom." (Pnz 4, 12-15)

>>>
Subotnji počinak je znak slobode djece Božje. U njemu čovjek doživljava svoje dostojanstvo i svoju veličinu, svoje kraljevsko i svećeničko dostojanstvo. Subota ne pozna "večer-jutro", jer je predosjećaj već konačnoga vječnog počinka u Očevu domu.
>>>

Taj dan Izrael mora "posvetiti", što znači izuzeti ga iz uobičajnog i profanog, te biti povezan s Bogom u molitvi, kultu, obredu. Ali i s drugim ljudima. To je dan kad svi moraju, kao Božja djeca, doživjeti to zajedništvo, bratstvo, prijateljstvo među ljudima.

Ne "posvećuje" subotnji počinak koji se troši samo na izlete, zabave, igre. Nije smisao odmora utrošiti svu svoju tjednu radnu plaću i misliti kako će se što više zaraditi, da bi se moglo još više trošiti. Takav počinak čovjeka više umara nego odmara. Samo ako spoji i molitvu i odmor, čovjek doživljava sve blagodati subotnjeg počinka.

* * *

Od apostolskih vremena, odmah nakon Gospodinova uskrsnuća, prvi dan nakon subote kršćani slave kao dan počinka i posvećenja Gospodinu — "dan Gospodnji", uskrsnuće, nedjelju. Još više nego u Starom zavjetu vrijede Isusove riječi da je slobodno toga dana činiti dobro, brinuti se za potrebne, pohoditi bolesne, donijeti evanđeosko svjetlo u zdvojna i očajna srca. Gospodin je rekao: "Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote" (Mk 2, 27) — kako su to tumačili farizeji i pismoznanci. I stoga je nedjeljom "slobodno", čak obvezatno, činiti dobro, da i u tome slijedimo nebeskog Oca, kao njegova djeca.

 

"NE BOJTE SE!"

Prigodom ustoličenja, 22. listopada 1978., Ivan Pavao II., umjesto uobičajne propovijedi, izgovorio je svoju prvu učiteljsku riječ: "Ne bojte se prigrliti Krista, prihvatiti njegovu vladavinu. Ne plašite se! Otvorite mu širom vrata! Otvorite državne granice, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, civilizacije i napretka njegovoj spasonosnoj moći."

Bile su to riječi koje naviještaju posebni stil njegova pontifikata, jezgru njegova rada i djelovanja, ono što je sadržano u svemu što je značajno za njegov pontifikat: nova evangelizija.

* * *

Svijet je zastrašen na pragu novog tisućljeća. Što će ono donijeti? Tri ustanove (Today, CNN i Gallup) u Americi provele su anketu od 29. rujna do 1. listopada 1998., a pitanje se odnosilo na to što predviđaju građani u Americi u 2025. godini. Odgovori nisu nimalo ružičasti: predviđaju ekološku katastrofu (66%), novu smrtonosnu bolest (76%), obitelji u rasulu (71%), da će bogati biti još bogatiji, a siromašni još siromašniji (69%), terorizam još opasniji (57%), kriminal u porastu (51%), veliki rat...

Znanstvenici i prirodoslovci govore o raspadu eko-sustava, društvenog i gospodarskog poretka, itd. Slično njima, crnu budućnost najavljuju i astronomski i meteorološki stručnjaci. Čovječanstvo, život na ovoj našoj zemaljskoj kugli, ide svojem svršetku. Može se samo produljiti život čovjeka na zemlji, ali ne može se izbjeći njegovo uminuće, zajedno sa svim živim bićima na zemlji.

Uzgred spominjemo kobne snove raznih sekti o smaku svijeta i čovječanstva u skoroj blizini, gotovo na dohvat. Da i ne govorimo o raznim vračima, gatarima, vidiocima, pretkazivačima budućnosti preko horoskopa i sličnih sredstava.

* * *

Ivan Pavao II. dobro poznaje znastvene zaključke, poznaje kulturu smrti koja vlada u svijetu (abortusi, droga, alkoholizam...), poznaje igre kapitala i slobodnog tržišta, kojim se stvaraju novi imperijalistički i kolonijalni međunarodni odnosi. Međutim, on najavljuje kulturu života. Na pragu trećeg tisućljeća poziva na nadu. U knjizi Prijeći prag nade odgovara na prvo od 35 pitanja: "Ne bojte se!" To nisu prazne riječi. Duboko su utemeljene u Evanđelju. To su riječi samoga Gospodina Isusa Krista. Zato je Papa uvijek veliki optimist glede budućnosti. I nastoji taj optimizam ubaciti u svako ljudsko srce, osobito u tužno i tjeskobno. Način na koji to ostvariti jest nova evangelizacija. Samo ona otkriva istinsko lice Crkve i promiče dostojanstvo čovjeka kao čovjeka.

Ivan Pavao II. naglašava nužnost i hitnost obnove, na koju je svaki vjernik pozvan, što se ostvaruje novom evangelizacijom. Drama ateizma, liberalizma i materijalizma, danas je više praktična nego teoretska. Zato su današnjem čovjeku, koji se guši u materijalizmu, potrebni svjetlo i nada, da ponovno susretne Boga preko nove evangelizacije.

Nova evangelizacija nameće se živom snagom Božje riječi, a obraća se čovjeku gladnom i žednom Boga, kao jedinom izvoru mira i sreće.

To je nova, smjela i dosljednja evangelizacija; ne treba se gubiti u novim tehnikama, već treba osjetiti zanos i ponos da smo kršćani i otvoriti se nadahnućima Duha Svetoga.

* * *

Sadržaj nove evangelizacije može biti samo Biblija, Božja riječ, bez koje bi nova evangelizacija, umjesto da zasvijetli i oslobodi, mogla postati neka utopija, koja vodi u novo otuđujuće ropstvo. Nova evangelizacija današnjem svijetu znači unošenje radosnevijesti o Bogu Ocu koji stvara i ljubi čovjeka, Bogu Sinu koji nas spasava i oslobađa, Bogu Duhu Svetom koji nas tješi i posvećuje.

Nova evangelizacija je izazov vjernicima da se u njima pobudi misionarski i apostolski duh prvih kršćanskih vremena. Biblija nam je tu putokaz, koji nam pokazuje slične trenutke u kojima živi i djeluje Božji narod, trenutke što ih i danas čovjek proživljava. Snagom Duha novi proroci i vođe Božjeg naroda u tim okolnostima našli su novi jezik, nove oblike iznošenja riječî utjehe i nade pred zbunjenim vjernicima, da bi u njima razbudili vjeru i nadu u ljepšu budućnost, koju Bog priprema svome narodu, iako kroz kušnje i patnje. To je posebno očito u Isusu Kristu, Sinu Božjemu, u kojemu zasja "dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga" (Tit 3, 4).

Nova evangelizacija je tumačenje znakova vremena u svjetlu Isusa Krista, koji osvjetljuje svijet i povijest, jer je "Svjetlo svijeta". Treba znati čitati događaje kritički i spasenjski, da se tako pripravimo te i mi postanemo sijači Božje riječi. Trebamo naći smjelosti da i mi, poput Ivana Krstitelja, onima koji sebe smatraju pravednima, sjeme Abrahamovo, kojima ne treba obraćenja i spasenja, znamo reći istinitu riječ, koja je često gorka, ali jedino spasenjska: "Donesite plodove dostojne obraćenja." I mnoštvu, carinicima i vojnicima: "Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako." "Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom." (Lk 3, 7-14)

Nova evangelizacija traži da svaki vjernik, kao i Krist, mora biti suputnik svakog čovjeka, supatnik svakom patniku, sudrug svakom zemniku.

Nova evangelizacija pretpostavlja zajednicu žive vjere i neuništive nade, pozvanu ostvarivati na zemlji Božje kraljevstvo, zajednicu braće i sestara, zajednicu ljubavi i mira, koja će biti predznak i predosjećaj konačnog ostvarenja Božjega kraljevstva na svršetku vremenâ, koji je odredila Božja ljubav i njegovo milosrđe.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

ČASOPISI

SPECTRUM - Ogledi i prinosi sudenata teologije — 1/99. Iz sadržaja: Autoritet u teologiji; Jedinstvo: Bog islama; Mistika u Ivanovu Evanđelju; Razgovor s našim profesorom i novim biskupom dr. Vladom Košićem; Spectrumove tribine... Narudžbe kod: "Spectrum", Vlaška 38, 10000 Zagreb.

KATEHEZA - Časopis za vjeronauk u školi i katehezu — 2/99. Iz sadržaja: Uloga župne zajednice u katehetskom pastoralu; Osobitosti katoličkog vjeronauka u odgojno-obrazovnom sustavu javnih škola; Obavijesna sredstva — pogibelj i izazov pastoralu... Narudžbe prima: "Kateheza", Vlaška 36, 10000 Zagreb.

MARULIĆ - Hrvatska književna revija — 3/99. Iz sadržaja: Kardinal Haulik i HKD sv. Jeronima; Svjedok stoljeća: Jean Guitton (1901-1999); Svjedočenje o Stepincu; Edith Stein: Konačni i vječni bîtak; Pretvorba... Narudžbe kod: HKD sv. Jeronima, Trg Kralja Tomislava 21, 10000 Zagreb.

 

Fra Petar Sikavica: MOGLO JE BITI I GORE — Knjiga sjećanja na Drugi svjetski rat i na poratno vrijeme. Cijena 50 kn. Narudžbe prima: Fra Petar Sikavica, Živogošće, 21329 Igrane.

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 20. rujna 1999. pošaljite na:

"Veritas" — za Slapove vjere
Sveti Duh 33
10000 Zagreb

Imena triju dobitnika/ca nagrada objavit ćemo u "Veritasu" br. 10/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.

U petom krugu izvlačenja (za br. 5/99) prvu nagradu dobila je Darija ŠEGOVIĆ iz Zagreba (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je s. Marica BOTICA iz Dubrovnika ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobila je Ruža KOSTADINOVIĆ iz Pitomače ("Tajna vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[SADRŽAJ]<


NAKON UMORA — MALO HUMORA!

PREMALO NAS JE!

Pero je umro te je došao u nebo pred sv. Petra. Već pred vratima odmah ga upita gdje je njegov najbolji prijatelj koji ga je nedavno pretekao.
* A, za Matu pitaš? — reče mu sv. Petar. — On je, na žalost, u čistilištu.
— Mogu li ga posjetiti? — opet će Pero, pun sažaljenja.
* Niti slučajno, ali ako budeš dobar, onda ćeš ga moći nazvati i razgovarati s njime — na to će mu sv. Petar.
Nakon nekog vremena Pero je dobio dopuštenje da nazove Matu.
* Kako je dolje? — upita ga.
— Pa, dosta dobro — Mate će mu — jer radimo samo dva ili tri sata dnevno i tada je jako vruće, a poslije toga odmaramo. A kako je gore kod vas?
* Vidjet ćeš kad dođeš, što jedva čekam — Pero će — ali već sada ti mogu reći da mi ovdje umiremo od posla. Nemamo ni minute odmora. Već u pet ujutro ustajemo te molimo i pjevamo, a onda čistimo zvijezde, pomičemo oblake, primamo i sortiramo bezbrojne molitve, a liježemo kasno navečer, mrtvi-umorni od poslova.
— Baš mi te žao — tješi ga Mate — samo, kako je to moguće? Pa to je raj!
* Da, i ja sam tako mislio, ali ovdje nas je uvijek premalo...

NE TREBA MU...

* Zar ne želite da odslužim sv. misu za Vašega pokojnog muža — upita župnik udovicu nakon pokopa.
— Pa, mislim da mu misa nije potrebna — objašnjava škrta udovica. — Ako je u nebu, onda mu nije potrebna, a ako je u paklu, misa mu ne može pomoći...
* A ako je u čistilištu — dometnu župnik — onda mu je dobro, jer se na sve to već doma navikao!

BLITVA

Prije za njega najmrže večere moli mali Ivica: "Blagoslovi, Bože, nas i jelo koje si nam udijelio u svojoj darežljivosti...", pa promrmlja: "I previše si darežljiv s tom blitvom!"

ISPOVIJED

Nakon što je protumačio važnost kajanja za grijehe kao preduvjet za dobru ispovijed, pita vjeročitelj male prvopričesnike: "Što trebamo mi učiniti da bi nam Bog mogao oprostiti grijehe u sakramentu pomirenja."
Perica odmah podiže ruku i odlučno reče: "Sagriješiti!"

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

28. KOLOVOZA — SV. AUGUSTIN, BISKUP

DJEČAK SA ŠKOLJKOM

Obraćenik i svetac, jedan od najvećih crkvenih naučitelja, biskup Augustin rođen je 354. god. u Tagasti, na području današnjeg Alžira, na sjeveru Afrike. Po svem kršćanskom svijetu poznata je i njegova majka Monika, također svetica, no otac mu je bio poganin, a i sam Augustin nije u djetinjstvu bio kršten. Intelektualno izvanredno nadaren, najviše je volio baviti se knjigom i već zarana stekao je takvo znanje da je u tome nadvisio sve svoje suvremenike. U dvadesetoj godini života predaje govorništvo u Kartagi. Neumorno istražuje istinu o sebi i o smislu ljudske opstojnosti. Naravno, nije mogao mimoići što o tome naučava katolička vjera, to više što ga je pobožna majka u njoj poučavala, na nju upućivala i s gorkim suzama zaklinjala ga da se krsti.

Sam će kasnije, u svojim Ispovijestima, sa zahvalnošću to priznati i ovako zapisati: "No ti si (Bože) s visina pružio svoju ruku i izvukao moju dušu iz mračnoga ponora, dok je moja majka, tvoja vjernica, iz ljubavi prema meni plakala pred tobom, lijući više suza nego li ih ikada liju druge nad tjelesnom smrću svojih sinova... I ti si je uslišio, nisi prezreo njezine suze, koje su kao bujica s njezinih očiju natapale zemlju, gdje god se molila."

* * *

Željan daljnjih spoznaja, Augustin putuje u Rim, a zatim u Milano. Čini se da ga je sam Bog vodio tim putovima, jer u Milanu upoznaje svetoga biskupa Ambroza, sluša njegove propovijedi i s njime raspravlja o Bogu i općenito o katoličkoj vjeri. Konačno se dade krstiti, nakon čega se vraća u domovinu. Na putu njegova majka Monika, koja ga je neumorno i s ljubavlju posvuda pratila, umire u rimskoj luci Ostia. Vrativši se u Afriku, postaje svećenik, a ubrzo zatim, u četrdesetoj godini života, biskup Hipone.

Nesebični pastir svoga stada, nije propuštao da i dalje produbljuje svoje filozofsko i teološko znanje, i upravo je čudo koliko je — uza sve pastirske brige — napisao učenih knjiga o svim vjerskim pitanjima, koje su i danas nezaobilazan izvor za proučavanje vjerskih istina.

Jedno od tih pitanja, Isusova objava o presvetom Trojstvu, naročito ga je zanimalo. O tome je napisao pozamašnih petnaest djela. Pitao se kako protumačiti ovu temeljnu vjersku istinu, o kojoj ovisi razumijevanje svih ostalih i sve Isusove spasenjske poruke. Može li se presveto Trojstvo — pitao se — usporediti, i protumačiti, s djetelinom, tj. jednom biljkom s tri lista? Ili, možda, s trokutom, jedinstvenim geometrijskim likom s tri stranice? Ili s čovjekom, stvorenim na sliku i priliku Božju, koji posjeduje um i volju, dvije različite moći, koje međutim s njime, s njegovom dušom, čine jedno? Ili...?

* * *

Jednoga dana, dok je muku mučio kako shvatiti i protumačiti tajnu presvetoga Trojstva — dok je udubljen u teške misli šetao morskom obalom — nešto podalje zapazi dječačića gdje se igra na morskom žalu. Začudilo ga odakle on tu odjednom, jer prije toga ni žive duše nije bilo blizu. Približivši mu se, počeo ga je znatiželjno promatrati. Dječačić je, iskopavši rupicu u pijesku, upravo u školjki donosio iz mora vodu da je prelije u iskopanu rupicu. Školjka malena, a dječje ruke drhtave, pa je jedva nešto malo vode izlijevao u rupicu. Ipak, nije posustajao. Začuđen, Augustin ga napokon zapita:

* A što to radiš, maleni?

— Hoću ovo more preliti u rupicu, zar ne vidiš? — odgovori mu on posve mirno, ne prestajući i dalje obavljati svoj posao.

* Ti si, drago dijete, premalen! Ne shvaćaš da je to nemoguće...

— Nemoguće je ono što bi ti htio — prekine ga dječačić. — Ti bi u svoju malu pamet htio staviti najveću Božju tajnu. Prije ću ja uistinu prenijeti ovo more u svoju rupicu na žalu...

Augustin je ostao zatečen. Zatvorio je oči i zamislio se. No, tko je taj dječačić — možda anđeo, koga je Bog poslao da ga prekori u njegovoj preuzetnosti da protumači tajnu presvetoga Trojstva? A kada je, u želji da s njime porazgovori i da, možda, o toj tajni dozna nešto više, otvorio oči, dječačiću ni traga. Ni traga ni otiscima njegovih nogu u pijesku. Razumio je...

Vrativši se kući, prestao je razmišljati o Bogu samo svojom pameću. Shvatio je da se Bog zapravo može spoznati samo srcem. Ljubavlju. Prestao je zato pisati o presvetom Trojstvu, a počeo pisati o njegovoj ljubavi prema čovjeku i o našoj ljubavi prema njemu. I tako je nastalo njegovo najljepše djelo, remek-djelo kršćanske i sveopće svjetske književnosti: Ispovijesti.

Ispovijeda, stvarno, u njemu svoju ljudsku ograničenost, svoju nesposobnost i svoj grijeh oholosti. I Božju veličinu, ljubav i dobrotu. Piše među ostalim: "Koliko si uzvišen, o Bože, među uzvišenim stvarima! Koliko si dubok u najskrovitijim dubinama! Zovi me dakle, Gospodine, dođi, otmi! Kasno sam te uzljubio, ljepoto uvijek stara i uvijek nova. Kasno sam te uzljubio! Ti si bio u meni, a ja vani, gdje sam te uzalud tražio. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Zvao si, vikao si i svladao moju gluhoću. Zablještio si svojim svjetlom i pobijedio moju sljepoću. Užgao si golemu vatru. Ta me vatra moje želje tjera prema tebi. Okusio sam te, i još sam gladan. Tobom sam se napojio, i još sam žedan..."

* * *

Potkraj svoga života Augustin je doživio teške dane. Vandali su 430. godine zauzeli Afriku, te je danju i noću naricao nad porušenim gradovima, nad spaljenim crkvama i raspršenim ili ubijenim vjernicima. Iste godine ostavio je ovu zemlju i pošao k svom ljubljenom Bogu, za kojim je toliko težio: "Nemirno je moje srce dok ne počine u tebi!"

Ostavio je i na stotine napisanih djela, no jedno — ono koje je veliki Bog pisao u njegovu malenom ljudskom srcu — ponio je sa sobom u nebo. Ljudsko je srce malena školjka, koja može biti ispunjena ljubavlju, no Bog je nepregledno more, beskrajni ocean ljubavi, iz kojega čovjek crpi svu ljubav što je ima; ocean koji nikada nitko na ovom svijetu neće moći istražiti niti ga iscrpiti. Samo na drugom svijetu, u nebu, bit će moguće u njega uroniti i u njemu se vječno radovati.

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici vodi.
Ona je korisna i ponizna,
draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam zemlji.
Ona nas hrani i nosi slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

(Iz "Pjesme stvorova" sv. Franje Asiškoga)

>[SADRŽAJ]<