VERITAS - Broj 9 (420) - rujan 1999. (God. 38.)

TEME BROJA: EKOLOGIJA - KLJUČEVI U NAŠIM RUKAMA; SV. FRANJO: LJUBITELJ STVORENJA ZBOG STVORITELJA; SOTONIZAM U NEW AGEU?! VELIKOM JUBILEJU USUSRET


SADRŽAJ - br. 9/99

IZAZOVI: M. Tolić - SVETI KRIŽU!
NAŠ OSVRT
: M. Puškarić - VJERA I ČUDESA
ZRCALO VREMENA: Papa Ivan Dobri i Majka Terezija uskoro blaženici?; Utemeljen Katolički bogoslovni fakultet na Sveučilištu u Splitu; Umro biskup Deutsch; S. Natalija Palac - vrhovna poglavarica; Beatifikacija biskupa Slomška
POJMOVI: M. P. - SV. FRANJO - EKOLOG?
VELIKOM JUBILEJU USUSRET: OTAJSTVO UTJELOVLJENJA - "INCARNATIONIS MYSTERIIUM"; Upute za dobivanje jubilejskog oprosta (1)
RIMSKI VIDICI: Lj. Maračić - BEZ PREDAHA; Hrvatski odjeci u Rimu
LISTAJUĆI KALENDAR: M. Kalanj - TEOLOG ČOVJEKOLJUBLJA
UZ GODINU STARIJIH OSOBA: N. Bakoš - IZGUBLJENA KARIKA
S ONU STRANU KATEDRE: A. Penić - POHVALA LUDOSTI
MLADI: N. Gašparović - MLADI 21. STOLJEĆA
SUGOVORNICI: M. Horvat - POČETAK BOLJE SVIJETA - "Veritas" na kavi s fra Leopoldom Markom Rochmesom, župnikom župe sv. Antuna Padovanskoga u Beogradu
EKOLOGIJA: M. Puškarić - EGOIZAM NA DJELU
VODENJAKU USUSRET...: J. Blažević - SOTONIZAM U NEW AGEU?!
IZLOG: ČASOPISI
PRISJEĆANJA: E. Kraljić - LJETO NA KRAPNJU
ČITATELJI: DIJALOG ILI PODILAŽENJE; ODMOR UZ VERITAS; (NE)RJEŠIVI PROBLEMI; POMOĆNIK VJERAN U NEVOLJI
MISLI I RAZMIŠLJANJA: J. S. Rabar - TKO SU PRIPADNICI NEW AGEA?
BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU: C. Tomić - PRIJATELJ CARINIKA I GREŠNIKA; STALNA OBNOVA
ZA ODMOR
HUMOR
ZLATNE LEGENDE: Z. Zlodi - LAV SV. JERONIMA
ZADNJA STRANICA

UZ OMOTNE STRANICU: 
Ekologija - ljubav prema stvorenjima i prema Stvoritelju, tema je koja poziva na savjesno služenje materijalnim dobrima.

Naslovnica - Veritas br. 9/1999  Zadnja stranica - Veritas br. 9/1999

(Žao nam je jer uz tekstove ne možemo priložiti i slike koje su objavljene u "papirnatom" izdanju Lista)


IZAZOVI

SVETI KRIŽU!

Dolazim Ti,
ne da plačem zbog Tvoja tri čavla
i dvije teške grede,
nego slaba, da utjehu za sebe nađem.
Ne tugujem zbog Tvoje boli,
već suze ronim zbog svoga jada.

Razmišljam i tražim, pomišljam
— kane li ičije oko suzu
zbog Tvoje krvi i Tvoje dobrote?
Sveti križu, vjekovima stojiš, nejake nas zoveš
da nas svojom djecom učiniš
— a ja još uvijek mislim na sebe!

MARIJA TOLIĆ

>[SADRŽAJ]<


NAŠ OSVRT

ZNAK S NEBA NIJE NUŽAN ZA SPASENJE!

VJERA I ČUDESA

Kako se približava 2000. godina, svjedoci smo prave pošasti različitih privatnih objava i navodnih ukazanja. Vodstvo Crkve, kao i uvijek kroz povijest, veoma je rezervirano, te kritički i s velikom dozom sumnje gleda na neke pojave za koje ne postoji jednostavno naravno objašnjenje. Lako bi bilo brzopleto donijeti odluku i iskoristiti prigodu za ostvarenje vjerske ili materijalne koristi, ali to ne bi bio plod Duha, koji razborito vodi Crkvu kroz stoljeća i tisućljeća.

* * *

Poznato je da je bît naše vjere sadržana u Bibliji, te u apostolskoj predaji, a crkveno učiteljstvo, pod vodstvom Duha Svetoga, može ispravno tumačiti i razjašnjavati nejasnoće koje se javljaju tijekom vremena. Ništa novo, bitno za spasenje, nećemo saznati iz različitih ukazanja, pa i onih priznatih, iako nas ona mogu potaknuti na revnije življenje evanđeoskih vrijednosti.

Isus farizejima, na traženje znaka s neba, odgovara da su pokvareni i preljubnički naraštaj i da neće vidjeti znaka, osim onoga kojim je prorok Jona navijestio Isusovu smrt, trodnevni boravak u grobu i slavno uskrsnuće. To će biti više nego očit znak ispunjenja Pisma i Isusova sinovstva, ali ni to za ljubitelje čudesa neće biti dovoljno da se obrate i da povjeruju. No, zanimljivo je uočiti da se Isus, uz svoje uvjerljive riječi, katkada služio i znakovima, odnosno čudesima, da bi kolebljive slušatelje uvjerio ili da bi svoje riječi tako potvrdio.

Činjenica da je i Isus katkada ugađao ljudskoj potrebi da sve čuje, vidi i opipa vlastitom rukom, ne može nas ostaviti ravnodušnima i ne dopušta nam da olako prelazimo preko toga. No, važno je znati da Isus također govori apostolu Tomi da su blaženi oni koji ne vidješe, a ipak vjeruju, tj. da se vjera ne temelji na živoj nazočnosti nekom događaju, nego na povjerenju u onoga koji govori ili obećava. Prispodoba o siromahu Lazaru i o bogatašu doista je realnost i našega vremena, i to ne samo u pogledu socijalnih nejednakosti, nego prije svega u duhu onoga što Isus govori; naime, da su uzaludna i čudesa onima koji ne vjeruju Božjoj riječi.

Kao i kroz cijelu povijest, ljudi su željni čudesnih znakova s neba. Zbog te silne želje događa se da neki od njih vide i ono čega doista nema, ali budući da je to ionako drugima nevidljivo i neshvatljivo, onda je misterioznost i navodna nadnaravnost neosporiva zdravim razumom. A sve se u takvim slučajevima može svesti na senzacionalizam ili na nečije koristoljublje.

* * *

Svjedoci smo okupljanja velikoga broja vjernika tamo gdje se pretpostavlja da bi, po molitvama pojedinih glasovitih karizmatičara, moglo doći do duševnih ili tjelesnih ozdravljenja prisutnih. Zahvaljujući medijima, sve se to lako napuha, pa prečesto dolazi do stvaranja potpuno krive slike o onome što se stvarno događa. Potaknuti takvom promidžbom, na te skupove dolaze i oni koji nisu zainteresirani za vlastito ozdravljenje, jer i oni bi rado vidjeli Boga na djelu.

Nema razloga sumnjati u poštenje osoba koje je Bog obdario darom iscjeljivanja ili darom istjerivanja zloduha. Ali vjerovati njima nije nužno za spasenje i nitko nije dužan vjerovati da je npr. križ na čelu vlč. Suca znak s neba ili da se Gospa doista ukazuje u Međugorju. No, svaki vjernik, uključujući i karizmatike, dužan je živjeti u skladu s evanđeljem: ljubiti Boga i brata čovjeka, a siguran znak pripadnosti Katoličkoj crkvi jest i sinovska ljubav prema Gospi.

Ono što je pozitivno i pohvalno kod vjernika koji dolaze na spomenute skupove jest iskreno kajanje za grijehe i pristup sakramentu ispovijedi, te sudjelovanje na misi i pričest. Obraćenje i evanđeoski život su garancija da vjernici nisu skrenuli u isprazni senzacionalizam i u traženje čudesa.

Doista, lakše je tražiti od Boga ili od svetaca da se očituju nama ili drugima, nego svim svojim mislima, riječima i djelima očitovati Božju ljubav i dobrotu.

MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZRCALO VREMENA

PAPA IVAN DOBRI I MAJKA TEREZIJA USKORO BLAŽENICI?

Proces za proglašenje pape Ivana XXIII., zvanog Dobri, nedavno je završen, a nedavno je u Calcutti otvoren biskupijski postupak za proglašenjem blaženom Majke Terezije, koja je umrla 5. rujna 1997. Papa Ivan Pavao II. napravio je iznimku, te je već puno prije isteka propisanog roka od pet godina nakon smrti osoba koje su umrle na glasu svetosti dopustio da se otvori postupak istraživanja života i kreposti Majke Terezije. Očito da nema razloga za čekanje, jer se Majci već pripisuje nekoliko čudesnih ozdravljenja, koja se sada provjeravaju.

Pretpostavlja se da bi proglašenje ovih dvoje blaženika, što je želja Svetoga Oca, moglo biti već u Jubilarnoj godini.

UTEMELJEN KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET NA SVEUČILIŠTU U SPLITU

Ugovor o osnivanju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Sveučilištu u Splitu potpisan je 9. srpnja o. g. u Splitu. Time su okončani dugododišnja priprava i nastojanja da se i splitsko sveučilište obogati novim vjerskim i humanističkim studijem. Ugovor su potpisali dr. Ivo Babić, rektor Sveučilišta u Splitu, nadbiskup Ante Jurić, veliki rektor Teologije u Splitu, dr. Milena Žic-Fuchs, ministrica znanosti i tehnologije, nadbiskup Gulio Einaudi, apostolski nuncij u RH, te nadbiskup Josip Bozanić, predsjednik HBK. Fakultet u Splitu drugi je katolički bogoslovni fakultet u Hrvatskoj, pa se pretpostavlja da je to ujedno i početak osamostaljivanja pojedinih postojećih teologija od izravne ovisnosti o Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji je već nekoliko godina ponovno u sklopu zagrebačkoga sveučilišta. Teologija u Splitu utemeljena je prije 300 godina, a splitsko sveučilište ove godine slavi tek svoj srebrni jubilej postojanja. Svečanom činu potpisivanja ugovora bili su nazočni brojni uglednici iz vjerskog, kulturog, znansvenog, političkog i vojnog života.

UMRO EVANGELIČKI BISKUP DEUTSCH

Dr. Vlado Ladislav Deutsch, biskup Evangeličke crkve u RH, umro je 15. srpnja o. g. u Zagrebu. Biskup Deutsch rođen je 3. srpnja 1929. u Legradu. Poslije završene gimnazije u Murskoj Soboti, studirao je teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Göttingenu, a diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Beču. Doktorsku disertaciju o hrvatskom znanstveniku i reformatoru Matiji Vlačiću Iliriku obranio je na Bogoslovnom fakultetu u Bratislavi. Nakon kraće pastirske službe u Sloveniji, 1960. godine imenovan je župnikom u Zagrebu. Izabran je najprije za seniora Evangeličke crkve u Hrvatskoj, u BiH i u Vojvodini, a zatim i za biskupa Evangeličke crkve u RH. Jedan je od utemeljitelja Teološkog fakulteta "Matija Vlačić Ilirik", na kojemu je radio kao profesor i kao dekan. Zdušno se zalagao za ekumenski dijalog među kršćanskim Crkvama, te za dijalog s drugim vjerskim zajednicama.

S. NATALIJA PALAC — VRHOVNA POGLAVARICA

Generalni kapitul Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja, 19. kolovoza o. g. u Rimu, izabrao je s. Nataliju Palac za novu vrhovnu poglavaricu te međunarodne družbe, koja je prilično proširena i na području hrvatskoga govornog područja, gdje ima tri provincije (Split, Sarajevo i Mostar). S. Natalija članica je Mostarske provincije, a druga je Hrvatica, nakon s. Tereze Vidan, kojoj je povjerena uprava spomenute Družbe. Školske sestre franjevke danas djeluju u petnaestak država, a u Hrvatsku su došle 1906. godine. S. Nataliji čestitamo i želimo Božji blagoslov u odgovornoj službi.

BEATIFIKACIJA BISKUPA SLOMŠKA

Papa Ivan Pvao II. 19. rujna o. g. ponovno će posjetiti Republiku Sloveniju. Papin pastoralni pohod i proglašenje blaženim biskupa Antona Martina Slomška (1800-1862) bit će u Mariboru. Intenzivne priprave u rodnom selu Slom, nedaleko od Celja, već se privode kraju, kao i na mjestu susreta sa Svetim Ocem kod Betnavskog dvorca u Mariboru, da bi što spremnije dočekali hodočasnike koji će sudjelovati na slavlju proglašenja prvoga slovenskog blaženika. Slovenski narod pamti prvoga mariborskog biskupa kao izuzetnoga pastoralnog i kulturnog djelatnika, kao buditelja narodne svijesti, te kao odgojitelja i zauzetog ekumenista. Biskup Slomšek utemeljio je bogosloviju i teološku školu u Mariboru, doveo je lazariste u Celje, dobro organizirao pastoralni rad, kojemu su pridonijele i knjige tiskane u "Mohorjevoj družbi", osnovanoj po Slomškovoj zamisli. Zahvaljujući biskupu Slomšku i granicama nove biskupije, Štajerska je teritorijalno i nacionalno ostala slovenska, a Maribor, kao novo biskupijsko sjedište, doživio je procvat u kultrunom, školskom, duhovnom i naconalnom smislu.

Postupak proglašenja blaženim biskupa Slomška više puta su sprečavale političke ili ratne neprilike, a proces je konačno završen 3. srpnja 1998., kada je Sveta Stolica priznala čudo po zagovoru novoga blaženika.

Mnogi vjernici iz Hrvatske već se spremaju na put u Maribor, a mi i ovim putem potičemo sve na sudjelovanje na sv. misi proglašenja blaženim biskupa Slomška.

>[SADRŽAJ]<


POJMOVI

LJUBITELJ SVORENJÂ ZBOG STVORITELJA

SV. FRANJO — EKOLOG?

Sv. Franju sigurno ne možemo smatrati ekologom, tj. nekim obožavateljem ili čovjekom koji je volio proučavati prirodu. Nikada nije upotrebljavao riječi "okoliš" ili "priroda", nego je u govoru i u pisanju radije koristio konkretne elemente prirode i okoliša: sunce, mjesec, zemlja, voda... Nadahnuće mu je i ovdje bilo Sveto pismo. Božja riječ mu je bila vodič kada se u životu služio spomenutim elementima, ali svakako bez podjarmljivanja stvorenjâ.

* * *

Sv. Franjo u svojoj ljubavi prema svemu stvorenom nadahnjuje se i na crkvenoj tradiciji, koju je i obogatio svojim postupcima i svojim spisima, jer u feudalno vrijeme govori i živi evanđeoskim načinom života koji ne zna za sluge i robove, nego poznaje samo braću i sestre u Gospodinu. Upravo zbog svoga primjernoga kršćanskog odnosa prema svim stvorenjima, Siromašak iz Asiza je zavrijedio da ga papa Ivan Pavao II. 1979. godine službeno proglasi zaštitinikom svih ljubitelja okoliša. Tog čina Papa se prisjetio i u svojoj poruci za Svjetski dan mira 1990. godine, kada je govorio o "miru s Bogom Stvoriteljem i o miru sa svim stvorenjima".

Franjin kršćanski smisao ljubavi prema okolišu, nasuprot različitim prizemnim tumačenjima koja su ga svodila na mističara prirode, obrazložio je današnji papa u svom apostolskom pismu "Radiabat", objavljenom prigodom osamstote godišnjice rođenja sv. Franje. Papa piše: "Ljudi se dive Svecu iz Asiza i vole ga jer vide da je on u sebi primjereno ostvario ono čemu oni najviše teže, iako često ne uspijevaju u svom životu doseći radost, slobodu, mir, sklad i međusobno pomirenje ljudi i stvari..."

Sve spomenute darove ili ljudima nedokučive težnje, sv. Franjo nije dobio kao plod pukoga slučaja ili kao dar od prirode, nego su te milosti plod dramatičnoga i dugotrajnog procesa, koji Franjo jednostavno naziva: "činiti pokoru". Ove riječi, koje označavaju njegovo obraćenje, sažimaju cijeli život sv. Franje, pa Papa s pravom može reći: Franjo je "postigao radost preko patnje, slobodu preko poslušnosti i preko potpunog nijekanja sebe, te ljubav prema svim stvorenjima, evanđeoskim riječima rečeno, preko 'mržnje prema samom sebi', tj. pobjeđujući egoizam... Temelj i korijen Franjinog mira je sam Bog, kojemu se obraća u molitvi".

Elementi Franjine ljubavi prema okolišu

Prvi element svakako je bratska solidarnost sa svim stvorenjima. Franjo "sva stvorena bića grli pobožnom ljubavlju, govoreći im o Gospodinu i potičući ih da ga slave" (2 Cel, 165). U biblijskom svjetlu stvaranja i otkupljenja svega stvorenoga, Franjo je sva stvorenja smatrao darom povjerenim ljudskoj odgovornosti, a ne čovjekovim hirovima. U skladu sa sv. Pavlom, i za Franju sva stvorenja, skupa s ljudskim rodom, očekuju oslobođenje od "ropstva raspadljivosti, da bi sudjelovala u slobodi i slavi djece Božje" (Rim 8, 21). Franjin odnos prema prirodi je solidaran i osoban, jer su porijeklo i konačni cilj čovjeka i prirode isti: Bog stvoritelj i otkupitelj svega.

Franjo je stvorenja poštivaa i zbog toga jer su odraz Božje ljepote i sklada. Stvoreni su njegovom voljom i Božja ruka njima ravna, ne priječeći, dakako, ljudskoj slobodi da tu ljepotu i taj sklad iskvari i poremeti. U svojoj "Pjesmi stvorova", Franjo spomenuta stvorenja naziva braćom i sestrama, jer pripadaju Bogu, jer nose njegovu sliku i jer u Božje ime, kada je npr. riječ o zemlji, hrane čovjeka.

* * *

Drugi važan element jest poštovanje prema životu prepuno ljubavi. Utemeljeno je na franjevačkoj poslušnosti, "koja čovjeka čini podložnim vlastitom bratu, svim ljudima, ali i podložnim životinjama i zvijerima, tako da s njime mogu činiti što god hoće, ako im to Gospodin dopusti" (Pohv. 14). Odatle se rađa potpuno poštivanje života. Franjo, iako priznaje da Bog čovjeku dopušta da se može koristiti biljem i životinjama, nikako ne prihvaća da se čovjek njima smije služiti pritiv vlastitog dobra ili protiv dobra svoga bližnjega. Stvorenja se, dakle, ne smiju upotrebljavati protivno Božjoj volji i protivno onome što je izraženo u samoj naravi dotičnoga stvorenja.

* * *

Sljedeći važan element jest shvaćanje rada kao dara, a ne kao sredstva kojim se drugima vlada ili ih se izrabljuje. Sv. Franjo je rad smatrao Božjom milošću. U tom smislu svaki radni zahvat u stvoreni svijet mora uzajamno obogatiti čovjeka i sva stvorenja. Čovjek mora biti čuvar, a ne gospodar stvorenjâ. S tim u svezi papa Ivan Pavao II. podsjeća: "Dar gospodarenja, koji je Bog povjerio čovjeku, nije potpuna vlast nad stvorenjima, niti se može govoriti o slobodi uporabe i zlouporabe, ili o raspolaganju stvarima po vlastitim prohtjevima".

Siromaštvo, tipična franjevačka krepost, također je jedan važan element koji može nadahnuti ljubitelje okoliša. Svojevoljno siromaštvo, shvaćeno kao odricanje, može nekada biti i nužno da bi se moglo odgovorno živjeti i da bi se zaustavilo nerazumno iskorištavanje sve siromašnijih izvora na našem planetu, kao posljedica konzumističke logike življenja.

M. P.

>[SADRŽAJ]<


VELIKOM JUBILEJU USUSRET

BULA NAJAVE VELIKOG JUBILEJA 2000. GODINE (1)

OTAJSTVO UTJELOVLJENJA — "INCARNATIONIS MISTERIUM"

Ivan Pavao, biskup, sluga slugu Božjih, svim vjernicima na putu prema trećem tisućljeću, pozdrav i apostolski blagoslov.

1. Pogledom uprtim u otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, Crkva se pripravlja na prijelaz praga trećega tisućljeća. Kao nikada prije, u ovom trenutku osjećamo da moramo, kao svoj, izreći hvalospjev i zahvalu apostola Pavla: "Neka bude hvaljen Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista — on koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom, na nebesima, u Kristu. On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove, po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. ... priopćivši nam tajnu svoje volje, prema onome što je prije u njemu odlučio za provedbu punine vremena: obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji." (Ef 1, 3-5. 9-10)

Iz ovih riječi jasno proizlazi da povijest spasenja u Isusu Kristu nalazi svoj vrhunac i krajnji smisao. U njemu smo svi mi primili "milost na milost" (Iv 1, 16), postigavši pomirenje s Ocem (usp. Rim 5, 10; 2 Kor 5, 18).

Isusovo rođenje u Betlehemu nije činjenica koju bismo mogli prognati u prošlost. Pred njega je, naime, postavljena sva ljudska povijest: njegova prisutnost obasjava naše sadašnje vrijeme i budućnost svijeta. On je "Živi" (Otk 1,18), "Onaj koji jest, koji bijaše i koji dolazi" (Otk 1, 4). Pred njim se mora prignuti svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ, i svaki jezik će priznati da je on Gospodin (usp. Fil 2, 10-11). Susrećući Krista, svaki čovjek otkriva otajstvo vlastitog života.1

Isus je istinska novost, koja nadilazi svako iščekivanje čovječanstva, i takav će ostati za sve vjekove, kroz susljedna povijesna razdoblja. Utjelovljenje Sina Božjega i spasenje koje je ostvario svojom smrću i uskrsnućem, istinski su, dakle, kriterij kojim možemo prosuđivati vremenitu stvarnost i svaki pothvat koji ima cilj čovjekov život učiniti sve više ljudskijim.

2. Veliki jubilej 2000. godine pred vratima je. Od svoje prve enciklike Redemptor hominis gledao sam prema tom događaju samo s jednom namjerom, da pripravim duh svih ljudi te postanu poučljivi djelovanjem Duha.2 Taj događaj će se istodobno slaviti u Rimu i u svim mjesnim Crkvama, razasutim po cijelome svijetu, te će imati, takoreći, dva središta: s jedne strane Grad, u kojem je Providnost htjela postaviti sjedište Petrova nasljednika, a s druge strane Sveta zemlja, u kojoj je Sin Božji rođen kao čovjek, uzevši naše tijelo od Djevice imenom Marije (usp. Lk 1, 27). Osim u Rimu, s jednakim dostojanstvom i važnošću Jubilej će se, dakle, slaviti i u zemlji koja se s punim pravom zove "sveta", jer je u njoj Isus rođen i umro. Ona zemlja u kojoj se rascvjetala prva kršćanska zajednica, ujedno je i mjesto na kojem su se dogodile Božje objave čovječanstvu. To je Obećana zemlja, koja je obilježila povijest židovskoga naroda i koju štuju i sljedbenici islama. Jubilej neka potakne daljnji korak u uzajamnom dijalogu, dotle dok jednoga dana svi zajedno — židovi, kršćani i muslimani — ne izmijenimo u Jeruzalemu pozdrav mira.3

Jubilejsko vrijeme uvodi nas u onaj snažni govor koji spasenjska pedagogija upotrebljava da bi čovjeka potaknula na obraćenje i na pokoru, početak i put njegova povratka i uvjet da ponovno zadobije ono što svojim vlastitim silama ne bi mogao postići: prijateljstvo s Bogom, njegovu milost, nadnaravni život, jedini u kojem se mogu ostvariti najdublje težnje čovjekova srca. Ulazak u novo tisućljeće ohrabruje kršćansku zajednicu da, u naviještanju kraljevstva Božjega, svoje vjerske vidike proširi na nova obzorja. U ovom posebnom vremenu dužnost nam je s učvršćenom vjernošću vratiti se naučavanju Drugoga vatikanskog koncila, koji je novim svjetlom obasjao misionarsko zalaganje Crkve, pred suvremenim zahtjevima evangelizacije. Na Koncilu je Crkva postala življe svjesna svojega vlastitog otajstva i apostolske zadaće koju joj je Gospodin povjerio. Ta svijest obvezuje zajednicu vjernika na život u svijetu, znajući da moraju biti "kvasac i kao duša ljudskog društva, koje se treba obnoviti u Kristu i preobraziti se u Božju obitelj".4 Da bi mogla učinkovito odgovoriti toj obvezi, ona mora ustrajati u jedinstvu i rasti u svom životu zajedništva.5 Blizina jubilejskog događaja predstavlja snažan poticaj u tom pravcu.

Hod vjernikâ prema trećem tisućljeću nipošto ne osjeća umor koji bi teret dvije tisuće godina povijesti mogao nositi sa sobom; kršćani se, naprotiv, osjećaju ohrabreni, zato što su svjesni da svijetu donose istinsko svjetlo, Krista Gospodina. Naviještajući Isusa iz Nazareta, pravoga Boga i savršenoga Čovjeka, Crkva svakom čovjeku otvara mogućnost da bude "pobožanstvenjen" i da tako postane više čovjek.6 To je jedini put kojim svijet može otkriti svoje uzvišeno zvanje, na koje je pozvan, i ostvariti ga u spasenju koje Bog izvršava.

3. U ovim godinama neposredne priprave za Jubilej, sukladno onom što sam napisao u svom pismu Tertio millennio adveniente,7 molitvom, katehezom i različitim oblicima pastoralnih zalaganja mjesne Crkve se pripravljaju za taj susret, koji cijelu Crkvu uvodi u novo razdoblje milosti i poslanja. Približavanje jubilejskog događaja pobuđuje također rastuće zanimanje onih koji traže milosni znak koji bi im pomogao uočiti tragove Božje prisutnost u našem vremenu.

Godine priprave za Jubilej stavljene su pod znak Presvetoga Trojstva: po Kristu — u Duhu Svetom — k Bogu Ocu. Otajstvo Trojstva ishodište je puta vjere i njezin posljednji cilj, kada će naše oči konačno vječno motriti lice Božje. Slaveći Utjelovljenje, čvrsto upiremo pogled na otajstvo Trojstva. Isus iz Nazareta, objavitelj Oca, u potpunosti je ostvario želju skrivenu u srcu svakoga čovjeka, a to je da upozna Boga. Ono što je stvarenje čuvalo u sebi kao utisnuti biljeg Božje stvoriteljske ruke i ono što su drevni proroci naviještali kao obećanje, u Kristovoj objavi dolazi do konačnog očitovanja.8

Isus objavljuje lice Boga Oca, "bogatog milosrđem i samilošću" (Jak 5, 11), a slanjem Duha Svetoga očituje otajstvo ljubavi Trojstva. U Crkvi i u povijesti djeluje Kristov Duh: njega valja slušati, da bismo prepoznali znakove novih vremena i da bismo u srcu vjernikâ sve više oživljavali iščekivanje povratka proslavljenoga Gospodina. Sveta godina, dakle, morat će biti jedinstven, neprekidni hvalospjev Trojstvu, najuzvišenijem Bogu. U pomoć nam dolaze pjesničke riječi sv. Grgura Nazijanskoga, Bogoslovca:

"Slava Bogu Ocu i Sinu,
Kralju svemira.
Slava Duhu, dostojnom hvale i potpuno svetomu.
Trojstvo je jedan jedini Bog,
koji je sve stvorio i ispunio:
nebo nebeskim bićima i zemlju zemnicima.
More, rijeke i izvore
on je ispunio vodenim bićima,
oživljavajući svaku stvar svojim Duhom,
da bi svako stvorenje
pjevalo himne svojemu mudrom Stvoritelju,
jedinom uzroku življenja i trajanja.
Više od svega drugoga
razumno stvorenje neka ga uvijek slavi
kao velikoga Kralja i dobroga Oca."9

4. Neka ovaj himan Trojstvu zbog utjelovljenja Sina kliču zajedno svi oni koji su, primivši isto krštenje, dionici iste vjere u Gospodina Isusa. Neka ekumenski karakter Jubileja bude konkretni znak hoda vjernikâ različitih Crkava i crkvenih zajednica, pogotovo u ovim posljednjim desetljećima. Osluškivanje Duha sve nas mora osposobiti da u punom zajedništvu vidljivo očitujemo milost božanskoga sinovstva, koje je započelo u krštenju: svi smo sinovi jednoga Oca. Apostol ne prestaje ponavljati i za nas, danas, obvezujući poticaj: "Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje." (Ef 4, 4-6) Riječima sv. Ireneja rečeno: Ne možemo dopustiti da pružamo svijetu sliku suhe zemlje, pošto smo primili Božju Riječ kao kišu koja s neba silazi; niti ćemo ikada moći očekivati da ćemo postati jedan jedini kruh, ako spriječimo brašno da se pomiješa s vodom koja je izlivena u nas.10

Svaka jubilarna godina je kao poziv na svadbeno slavlje. Potrčimo svi, iz različitih Crkava i crkvenih zajednica razasutih po svijetu, prema slavlju koje se pripravlja; ponesimo sa sobom ono što nas već ujedinjuje i uprimo pogled samo u Krista, a to će nam pomoći da porastemo u jedinstvu koje je plod Duha. Rimski biskup, kao Petrov nasljednik, ovdje je da bi još jače pozvao na jubilejsko slavlje, tako da istek dvije tisuće godina od središnjeg otajstva kršćanske vjere proživimo kao put pomirenja i kao znak nepatvorene nade za one koji gledaju u Krista i u njegovu Crkvu, u otajstvo "prisnog sjedinjenja s Bogom i jedinstva čitavoga ljudskog roda".11

1 Usp. DRUGI VATIKANSKI EKUMENSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 22.
2 Usp. broj 1: AAS 71 (1979), 258.
3 Usp. IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Redemptionis anno (20. travnja 1984.): AAS 76 (1984), 627.
4 DRUGI VATIKANSKI EKUMENSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 40.
5 Usp. IVAN PAVAO II., Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente (10. studenoga 1994.), 36: AAS 87 (1995), 28.
6 Usp. DRUGI VATIKANSKI EKUMENSKI KONCIL, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 41.
7 Usp. br. 39-54: AAS 87 (1995), 31-37.
8 Usp. DRUGI VATIKANSKI EKUMENSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 2.4.
9 Poemi dogmatici, XXXI, Hymnus alias: PG 37, 510-511.
10 Usp. Protiv hereza, III, 17; PG 7, 930.
11 DRUGI VATIKANSKI EKUMENSKI KONCIL, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 1.

 

UPUTE ZA DOBIVANJE JUBILEJSKOG OPROSTA (1)

Ovim dekretom, kojim je ispunjena volja Svetoga Oca izražena u Buli najave Velikog jubileja 2000. godine, i snagom ovlasti koje nam je dao sam Vrhovni svećenik, Apostolska penitencijerija utvrđuje red kojega se treba držati da bi se dobio jubilejski oprost.

Svi vjernici, ako su primjereno pripravljeni, kroz cijelo vrijeme Jubileja mogu izobilno uživati dar oprosta, u skladu s odredbama koje su ovdje u nastavku navedene.

Pretpostavivši da oprosti, podijeljeni bilo u općem obliku, bilo posebnim propisom, ostaju na snazi za vrijeme Velikoga jubileja, podsjećamo da se jubilejski oprost može namijeniti kao pomoć dušama pokojnih vjernika: tim darom vrši se glasovito pobožno djelo nadnaravne ljubavi, na temelju veze kojom su, u otajstvenom Tijelu Kristovu, vjernici koji su još hodočasnici na zemlji sjedinjeni s onima koji su već završili svoje zemaljsko putovanje. Osim toga, i za vrijeme jubilarne godine ostaje valjanom odredba prema kojoj se potpuni oprost može dobiti samo jedanput na dan.*

Vrhunac Jubileja jest susret s Bogom Ocem, po Kristu Spasitelju, prisutnome u svojoj Crkvi, na osobit način u njezinim sakramentima. Zato sav jubilejski hod, pripravljen hodočašćem, ima kao polazište i kao cilj slavljenje sakramenta pokore i sakramenta euharistije, dakle vazmenoga otajstva Krista, koji je naš mir i naše pomirenje: taj nas susret preobražava i osposobljuje kako bismo dobili dar oprosta za sebe i za druge.

* Usp. Enchiridion indulgentiarum, Libreria Editrice Vaticana, 1986., odredba 21, §1.

>[SADRŽAJ]<


RIMSKI VIDICI

LJUDI I DOGAĐAJI CRKVE U SVIJETU

BEZ PREDAHA

Iz Vatikana: LJUDEVIT MARAČIĆ

Ljeto je i u Vatikanu simbol: s jedne strane smanjuju se razne aktivnosti, te odgovorni ljudi, a još više oni manje odgovorni, traže nužni ljetni predah, bar za tradicionalnoga kolektivnog odmora "Ferragosta", dok, s druge strane, vlažna sparina umanjuje i ono malo dobre volje i raspoloživosti u onih koji su, unatoč svemu, ostali u Rimu.

Sveti Otac, vjeran tradiciji, potražio je petnaestak dana osvježenja u talijanskim planinama na sjeveru zemlje. Potom se vratio u Rim, gdje provodi "aktivni odmor" u ljetnom boravištu Castelgandolfa. Znatiželjnici pokušavaju na sve moguće načine prodrijeti u tajne Papina odmora, ali njegova pratnja uspijeva odbijati dobronamjerne, a još više one druge, fotoreportere, koji bi od svojih redakcija dobili nagradu za životno djelo kad bi, npr., uspjeli snimiti Papu kako se odmara u bazenu ljetnikovca u Castengandolfu.

Šalu na stranu, doista se može reći da su ključni ljudi Svete Stolice u ove dane osjetno smanjili vanjsku djelatnost, pa kroz ova dva mjeseca nije bilo Papinih putovanja, nije održana nijedna masovnija proslava, nije objavljen nijedan značajniji dokument, nije primljena nijedna poznatija svjetska osoba. Zato sve vijesti i novosti koje uredno servira Vatikanski tiskovni ured zadovoljavaju samo one koji vole tehničke i slične informacije, poput podataka o prijavama za sudjelovanje na Jubilej i datumima od posebne važnosti.

To, dakako, ne znači da odmor znači prekid. "Aktivni odmor" ovdje zapravo znači tihi rad, bez predaha, daleko od očiju javnosti. Očito je da se nešto veliko i ozbiljno sprema, jer Veliki jubilej tek što nije počeo svoje dvoznamenkasto odbrojavanje: svega stotinjak i nešto više dana dijeli nas od svečanog časa otvaranja Svete godine.

* * *

Znalo se već prije da ujesen počinje II. biskupska sinoda za Europu. Kad je pak nedavno objavljen radni dokument, pod nazivom "Isus Krist, živ u svojoj Crkvi, izvor i nada za Europu", pažnja javnosti nije usmjerena toliko na sam sadržaj, već na sudionike ovoga značajnoga skupa, koji se održava dva mjeseca prije Svete godine. Uočena je relativno visoka zastupljenost katoličkih žena na ovom skupu. Čak je šesnaest redovnica i laikinja pozvano da sudjeluju kao stručne osobe ili promatrači. U tom broju nalazimo začuđujuće visok postotak predstavnica hrvatskoga jezičnog područja: jedna redovnica i dvije laikinje. To su s. Kornelija Zorić, vrhovna poglavarica Franjevki od Bezgrešnog Začeća iz Dubrovnika, Sanja Horvat, bolničarka i studentica teologije u Sarajevu, te Ana Huml, specijalistica u telekomunikacijama, iz Sarajeva.

Papa je odredio da se ova biskupska sinoda održi od 1. do 23. listopada u Vatikanu. Njome se zaokružuju kontinentalni skupovi predstavnikâ Katoličke crkve, koji su počeli prije osam godina prvom biskupskom sinodom za Europu, a zaključuju drugim takvim skupom staroga kontinenta. Imenovana su i tri kardinala koji će u Papino ime predsjedati ovim specijalnim skupom. To su Poljak Franciszek Maharski, Nijemac Joachim Meisner i Francuz Paul Poupard. Za glavnoga referenta imenovan je španjolski kardinal Antonio Ruoco Varela.

Na taj način Europa će opet, krajem stoljeća i tisućljeća, bar neko vrijeme, biti u žarištu pažnje crkvenih ljudi, a i svjetske javnosti, koja ne krije zanimanje bar za periferna događanja koja prate takvi skupovi.

* * *

Iako tijekom ljeta nema masovnijih okupljanja u kojima sudjeluje sam Papa, ovoga je puta učinjena iznimka; zapravo, bila je to nadoknada za propušteno uslijed Papine bolesti na kraju pohoda Poljskoj. Tada je bilo predviđeno da će Ivan Pavao II. odmah po povratku iz svoje domovine blagosloviti veliko i moderno marijansko svetište Bogorodice od Božanske ljubavi. Svečanost je pomaknuta dva tjedna kasnije, pa je tako Sveti Otac u nedjelju 4. srpnja, u svečanom bogoslužju, blagoslovio ovu novu hodočasničku crkvu na periferiji Rima. Sama zamisao o gradnji jednoga takvoga svetišta rođena je na kraju Drugoga svjetskog rata, kada su rimski žitelji obećali izgraditi zavjetno svetište ako Vječni grad bude pošteđen većih razaranja. Dan nakon toga zavjeta, 5. srpnja 1944., njemačka je vojska napustila Rim, u koji su ušle savezničke snage.

Plan o izgradnji takvoga zavjetnog svetišta trajao je godinama, a sam je papa Ivan Pavao II. češće poticao da se crkva izgradi do Velikog jubileja, pa će tako ovo novo i veliko svetište, pored tradicionalnih bazilika i katakombi, biti hodočasničko središte za mnoštvo vjernika, a budući da je u predgrađu, uspjelo se predvidjeti i mnogo više prostora za okupljanja i zadržavanja hodočasnikâ. Crkva je djelo talijanskog arhitekta Luigija Leonija, a u njezinoj unutarnjosti prevladavaju svijetlo ozračje i plavi ton, tipično marijanska boja.

* * *

Kako se bliži početak Svete godine, pojavljuju se sve brojniji priručnici i prigodna izdanja, koji bi hodočasnicima trebali poslužiti kao poticaj za molitvu i kao informacija za snalaženje. U utorak 6. srpnja predstavljena su u Tiskovnom uredu Svete Stolice dva službena vatikanska vodiča za jubilej 2000. godine, oba namijenjena hodočasnicima. Prvi svezak zapravo je dobro ilustrirani vodič, koji opisuje glavne rimske bazilike i ostale povijesne crkve Vječnoga grada, s duhovnim uvodima i poticajnim smjernicama uz svako takvo mjesto. Drugi svezak je pravi hodočasnički molitvenik, s mnoštvom prijedloga za molitvene skupove, meditacije i pjesme uz pojedine bazilike i katakombe.

Ovo zanimljivo i vrijedno ostvarenje započeto je prije četiri godine, kada je izabrana skupina autora, stručnjaka s različitih područja, te umjetnika i izdavača, i povjeren im ovaj zahtjevan zadatak, koji je trebao odgovoriti na dva pitanja: kamo hodočastiti? i kako to ostvariti?. Tako smo sada dobili dosta luksuzno, ali i pristupačno izdanje, koje je objavila talijanska izdavačka kuća "Mondadori". Ovo izdanje zasad je moguće nabaviti samo na talijanskom jeziku, ali su izdavači obećali uskoro ponuditi prijevod na poznatije svjetske jezike, a i nešto jednostavnije (pa i jeftinije) izdanje. U želji priređivačâ da i ostali manji katolički narodi prirede nešto slično za svoje hodočasnike, možemo otkriti nadu da će bar u sažetom obliku takav priručnik biti dostupan i hrvatskim hodočasnicima, koji su zasad sretni kad mogu uzeti (ili kupiti) dvanaestolistni letak s informacijama o Jubileju na hrvatskom jeziku.

>>>
Što se tiče nekih preciznijih podataka o broju hodočasnika, zasad se samo iznose nagađanja i ističu datumi za koje se predmnijeva da će privući najveći broj vjernika. Računa se da će oko 120 jubilejskih susreta privući posebnu pozornost određenih skupina ljudi, a da bi četiri skupa trebalo dobiti kvalifikaciju osobite masovnosti. To je Jubilej radnikâ (1. svibnja), potom Međunarodni euharistijski kongres (18-25. lipnja), Svjetski dan mladih (15. kolovoza) i Jubilej obiteljî (14-15. listopada). Zasad je poznat podatak prijavljenih za Svjetski dan mladih: organizatori posjeduju skoro dva milijuna prijava, a to znači da se za godinu dana može očekivati dvostruka brojka.
>>>

Posebni problem predstavlja sigurnost hodočasnikâ, pa se talijanska policija pomno priprema u tom smjeru. I inače Rim je vrlo pogodno lovište spontanih skupina, ali i organiziranih grupa kriminala, pa ne škodi oprez i izvan takvih prilika, ali za Svetu godinu čuvari javnog reda pozivaju već sada na udvostručenu pažnju, a dodatnih 1.300 policajaca, u odorama i u civilu, trebalo bi pridonijeti opuštenijem, ali ne i bezbrižnom, ponašanju. Talijanski policajci u Rimu sada užurbano prolaze tečajeve nekoliko poznatijih svjetskih jezika, a oni koji budu vičniji snalaženju sa strancima, bit će postavljeni na ključnija mjesta.

* * *

U Rimu, a posebno oko Vatikana, sve se praši od radova. Rokovi pritišću, a sve mora biti dovršeno do 15. prosinca, kada bi Vječni grad trebao utonuti u "građevinsko mrtvilo". Učinjeno je mnogo, još će više toga biti dovršeno, a nešto će preostati i za druga vremena. Pročelje bazilike sv. Petra svakim je danom vidljivije običnom oku. Ljudi se dive onomu što su stručnjaci skoro dvije godine radili i obnovili. Fasada će u svojem potpunom sjaju dviju temeljnih boja (siva i smeđa) zablistati 30. rujna, kada je predviđeno da papa Ivan Pavao II. blagoslovi obnovljeno pročelje i time označi kraj svih radova u Vatikanu, u nadi da će i grad Rim i država Italija u roku dovršiti ono što već godinama rade i što će, na kraju krajeva, ostati kao spomen na najveći jubilej dosad održan.

 

HRVATSKI ODJECI U RIMU

* U ponedjeljak, 31. svibnja na Papinskom teološkom sveučilištu "Teresianum" u Rimu svoju doktorsku tezu o duhovnosti obranila je s. Ozana Krajačić, članica Družbe Kćeri Božje Ljubavi. Naslov disertacije bio je "Siromaštvo i ‘sve za siromahe’ u životu i u duhovnom iskustvu majke Franciske Lechner", utemeljiteljice ove redovničke ustanove. S. Ozana (Jagoda) rođena je 1964. u Čakovcu. Prethodno je srednju školu završila u Pedagoškom obrazovnom centru u Zagrebu i diplomirala na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Na studij duhovnosti u Rim poslana je 1994. godine.

U srijedu, 23. lipnja na papinskom Lateranskom sveučilištu u Rimu obranio je svoju doktorsku tezu mons. Jure Bogdan (1955.), svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. Naslov radnje glasio je: "Univerzalni život: izvorno kršćanstvo ili nova objava?" U Rimu se nalazi od 1992., kada je poslan na specijalizaciju pastoralne teologije, a od 2. prosinca 1996. vrši službu rektora Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu.

* Papinska akademija "Cultorum Martyrum", za njegovanje spomena na mučenike, završila je svoju ovogodišnju aktivnost na spomendan Rimskih prvomučenika, 30. lipnja. Pomaknuvši proslavu nekoliko dana ranije, na subotu 26. lipnja, sveta misa i svečana procesija obavljena je u vatikanskim vrtovima, a središnji lik ovogodišnjeg slavlja bio je bl. Alojzije Stepinac, proglašen blaženim prošle jeseni u Mariji Bistrici. Malo je poznato da je bl. Stepinac za vrijeme svojih rimskih studija (1924-1930) bio član tadašnjega Kolegija "Cultorum Martyrum", pa beatifikacija jednoga od članova ove ustanove ima i simbolično značenje, što se željelo i naglasiti na ovogodišnjoj završnoj proslavi akademske godine.

* U ponedjeljak, 28. lipnja na Pravnom fakultetu Papinskoga lateranskog sveučilišta u Rimu svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, Ante Jozić (1967.), obranio je doktorsku disertaciju na temu "Konkordatska djelatnost između Svete Stolice i Republike Hrvatske". Time je stekao naslov doktora obaju prava. Inače, dr. Jozić je od 1995. boravio na Papinskoj crkvenoj akademiji u Rimu, i to na studiju crkvene diplomacije i obaju prava. Od 1. srpnja 1999. imenovan je pomoćnikom Apostolske nuncijature u New Delhiju u Indiji, čime je započela diplomatska djelatnost ovoga mladog doktora.

* Papa Ivan Pavao II. imenovao je 20. srpnja mons. Marina Barišića, pomoćnoga splitsko-makarskog biskupa, članom Papinske komisije za crkvena kulturna dobra. Ovu je ustanovu osnovao Sveti Otac 1993., kako bi pokrajinskim Crkvama pružala smjernice za očuvanje kulturnih dobara i vjerskih zdanja.

>[SADRŽAJ]<


LISTAJUĆI KALENDAR

POMRČINA I BEOGRADSKA TMINA

TEOLOG ČOVJEKOLJUBLJA

Doživjeli smo i preživjeli toliko najavljivanu pomrčinu Sunca; smaka svijeta nije bilo. No, našim nogometašima u Beogradu, osim mraka na oči, pao je u trenutku nestanka struje, vrlo vjerojatno, mrak na dušu: balkanski, memljivi, upravo onaj iz kojega smo se netom oslobodili. Ako i koliko jesmo...

* * *

Između događaja koji nas pohodiše posljednjih dana, tjedana i mjeseci, dogodio se odlazak našega najvećeg teologa: kroz vrata smrti prošao je Tomislav Janko Šagi-Bunić, teolog, profesor, pisac; vjernik, svećenik i učitelj mnogih generacija, ne samo onih iz zagrebačke Dubrave. Sudionik Drugoga vatikanskog koncila i istinski promicatelj teologije čovjekoljublja, ne samo na globalnoj i teoretskoj razini, nego još više na onoj životnoj i konkretnoj, običnoj i svakidašnjoj, prepoznavajući u svakom čovjeku sliku i priliku Božju, gledajući i u najmanjima od najmanjih ljudsku bogolikost.

Takav je bio više od pet desetljeća plodonosnoga svećeničkog djelovanja i svjedočenja: nenametljiv, postojan i ustrajan — istinski prepoznatljivi znak župe sv. Mihaela. Teško je suditi o njegovim teološkim dometima i dubinama, i to ostavljamo danima pred nama, no jedno je sigurno: bio je duboko ukorijenjen i predan bogatstvu liturgijske riznice, razumijevajući prije mnogih njezinu važnost za vjerski život Crkve i pojedinca.

Spojio je i vizionarski slutio prošlost i budućnost Crkve, ostajući duboko ukorijenjen u patristici, ali istovremeno okrenut nadolasku trećega tisućljeća Crkve u jednom, rekao bih, mističnom zanosu, ne svima i posve razumljivom. Iza njega su ostale njegove knjige i brojani napisi, no tek će nam budućnost donijeti odgovor što je sve uistinu ostalo nakon posljednjeg teologa iz trolista Bajsić — Turčinović — Šagi-Bunić...

Mnogi su dolazili na njegove mise i ti dolasci ostaju trajno svjedočanstvo dubokog povjerenja u ljudsku i svećeničku veličinu skromnog kapucina iz Dubrave.

Manje je poznata činjenica, bar širem krugu vjernika: Na temelju njegovih tumačenja i nastojanja u župi u kojoj je proveo svoj svećenički vijek uskrsnulo je svjetlo liturgije uskrsne noći; i ne samo to, osim liturgijskih nastojanja, protkanih dubokim razumijevanjem, iza pokojnog Šagi-Bunića ostao je snažan i trajan koncilski trag...

Poštivao je i slušao svakog čovjeka. Uporno, dosljedno i neprekidno je učio, tumačio i podsjećao kako je bogoljublje zapravo čovjekoljublje, a to je onda i domoljublje; istinsko i nepatvoreno, ne ono jeftino i prizemno. Uvijek je osluškivao drugoga, istovremeno istražujući i potičući hod pravim putem i sigurnim koracima...

I — kako je naglasio jedan od govornika na njegovom ispraćaju — njegove propovijedi bile su uvijek i samo govor vjere o Kristu i o Crkvi, a istodobno iskrena poruka i poziv svim ljudima, raznim društvenim grupama, drugim vjerskim zajednicama, pa i nevjernicima. Bio je čovjek dijaloga i ekumenizma; u dubokom poštovanju i razumijevanju prihvaćao je drugoga i njegovo mišljenje.

Često je svjetlo u njegovoj radnoj sobi gorjelo do ranih jutarnjih sati, a prije nešto više od mjesec dana dogorjelo je svjetlo njegova života, ostavljajući neizbrisiv trag u župi sv. Mihaela, u Crkvi u Hrvatâ, kao i u sveopćoj Crkvi. Uistinu, nije ga uvijek bilo jednostavno shvatiti i pratiti tijek njegovih dubokih promišljanja, bilo životnih, bilo teoloških. Uvijek je govorio o civilizaciji ljubavi, uvijek je citirao rečenicu iz Matejeva Evanđelja koja govori o djelotvornoj ljubavi prema najmanjima (usp. Mt 25, 40).

Prisjećajući se poštovanog patra Tome, još ovoliko: Kako je govorio, tako je živio i umro. Skromno, jednostavno, no istovremeno snažno i trajno, ostavljajući svima primjer za nasljedovanje u iskrenosti i autentičnosti — u neponovljivosti ljudskog i svećeničkog života.

Čvrsto vjerujem kako je pater Toma u blaženoj vječnosti, a nama koji smo još na putu ostaje mučna svakodnevnica, gdje žiro, devizni i tekući račun, ili pak štedna knjižica s kunama i devizama, ipak čine i pomažu da se bolje živi; jasno, to nije presudno za smisao i sreću, no... lako je Alexu Del Pieru — po treningu dobiva 27 tisuća DEM!

* * *

Nije se dogodio smak svijeta, no sumrak pameti i morala naveliko je prisutan. Rat još uvijek tinja na ovim prostorima; na Kosovu se često čuje i vidi — pališ ti, paljim ja!

S nadolaskom trećeg tisućljeća sve je više katastrofičarâ i, čini se, Hrvatska je ovakvima posebno bogata: anacionalni ionako ostaju na svojih 20 posto... U Americi, osim 53. rođendana Billa Clintona, kao u vrijeme divljeg Zapada, poglavica Siouxa Siromašni Medvjed odluči se ponekad na napade, jer, tvrde Indijanci, ne poštuje se ugovor iz 1868.: Južna i Sjeverna Dakota, Wyoming, Montana i Nebraska. Kažu, u rezervate je zabranjeno unositi alkohol, no i Indijanci vole pivo...

Nedavno je na HRT-u gostovao Azem Vlasi i, začudo, izvrsno govori hrvatski! Zamarali su nas izborni zakoni, sloboda medija i slobodni izbori: o tome je progovorio i njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer prigodom posjeta našoj zemlji...

Zoran Đinđić u Gračanici je, na svetoj srpskoj zemlji, jedva izbjegao linč Srba; iskreno sam se pobojao za naše nogometaše kada su se na Marakani ugasili reflektori, no, hvala Bogu, vratili su se živi i zdravi; iz zemlje gdje je više nego teško političko, gospodarsko i socijalno stanje, i gdje za proteklih 10 glupih i krvavih godina krive, koga bi drugoga, vožda s Dedinja... Balkanski usud i zla kob...

* * *

Na drugim stranama bezalkoholno pivo, kava bez kofeina, ili ultra light cigarete; nisu to jedini retardirani poluproizvodi, lišeni smisla svoga postojanja.

Na ljetovanju u Dubrovniku mađarski premijer izrekao je znamenitu rečenicu: "Ovdje ljudi ne kradu!" Mislio je na Hrvatsku. Mislio je na novčanike, automobile i hotelske sobe... no, čini mi se, nešto je ipak zaboravio, recimo pretvorbe i privatizacije...

Od 1. srpnja i u Sloveniji "davek na dodanu vrednost", no koja utjeha za nas? Ne znam zašto, ipak se ovog trenutka prisjećam poljske izreke — rat jednoga obogati, a stotinu osiromaši... Kod nas krenuo Obiteljski zakon, po kojemu mlađima od 16 godina nema noćnih izlazaka bez pratnje roditelja!? Nije tajna, hrana je sve zatrovanija: otrovano ulje, piletina, sirevi, jaja, pa čak i Coca-Cola — dioxin. Britanci počeli izvoziti goveđe meso; tko još mari za kravlje ludilo?

Američka govedina nafilana hormonima i steroidima, francuski sirevi puni listerije, nađe se i cijanida u lijekovima (sva sreća što se mnogi kod nas teško nabavljaju), mlijeko u prahu ozračeno černobilskim incidentom... Od kravljeg ludila do antifriza u buteljama; što još jesti ili piti?

U Rusiji najezde skakavaca; ode pšenica. Ionako je uvozni artikl. Još jednom o istočnim susjedima: totalna skepsa prema politici, prema Rusima, prema svemu osim prema različitim prorocima i vidovnjacima; strah od posve neizvjesne budućnosti. Tvrde da je kod njih 70 posto ljudi siromašno i teško je objasniti od čega se živi. A živi se. Prosječna plaća je 90 dolara; uz to, pola Srbije ne radi...

Ne umeju da se biju, ali zato umeju da bankrotuju; ni fudbal više ne igraju. Još i sada zvone Šukerova ljevica i desna vratnica — šteta što lopta nije ušla! Kruha i igara; eto ih sredinom listopada u Zagrebu...

MIRKO KALANJ

>[SADRŽAJ]<


UZ GODINU STARIJIH OSOBA

PROBLEM SAMOUBOJSTAVA

IZGUBLJENA KARIKA

Ako je netko ovisnik o dnevnom tisku, onda sam to ja. Bilo kako bilo, pojeftinilo ili poskupilo, ja moram kupiti novine. Listam ih, i to uvijek od zadnje stranice prema naprijed. Čitam naslove i svaki put osjećam kako se užasno zlo, kao crna avet, spušta na našu zemlju. Stalno čitam o ubojstvima, razbojstvima i, što je najgore, o samoubojstvima. A da cijela stvar bude još tužnija i stravičnija, ubijaju se uglavnom mladi ljudi, od kojih neki imaju tek petnaestak godina. Dakle, radi se o mladim ljudima, koji bi trebali biti puni ideala, puni volje za život, o mladim ljudima koji bi trebali znati: ako je sada nešto pošlo krivo, sutra će biti bolje. Ali, tragedija je u tome što ti mladi ljudi ne vjeruju u bolje sutra.

* * *

Već nekoliko desetljeća živim, uz milost Božju, na ovoj lijepoj zemlji. Bilo mi je najljepše kada je i moja mama bila živa, iako ni onda nisu sve staze bile posute ružama. Kada je počeo drugi svjetski rat, bila sam u petnaestoj godini. Rat kao rat, donio je sve nevolje. Nije bilo ničega. Kupovalo se kako se moglo i gdje se moglo. Sve je bilo na "točkice" i doznake. Znam da sam za jedne cipele čekala tri mjeseca dok sam dobila doznaku da ih kupim. Naravno, tu nije bilo izbora. Morala sam se zadovoljiti onim što su mi dali.

Unatoč svemu, mi mladi nosili smo u srcu veliku želju za životom. Kada nije bilo uzbune, sastajali smo se u prirodi, igrali se, zabavljali se, ali smo i pročitali veliki broj lijepih i zanimljivih knjiga. Knjige su bile onakve, kakve su odgovarale našem uzrastu. Bili su to poznati svjetski pisci, kao Delly ili Kurtz-Mahler, a te žene su pisale predivne romane upravo za mlade djevojke. Nikada neću zaboraviti knjigu M. Delly "Dva srca". Tolika čista, iskrena ljubav, tolika plemenitost; to je moralo ostaviti traga u svakom mladom, kao vosak mekanom, srcu. Konačno, i naš Šenoa napisao je svoj prelijepi roman "Branka".

Danas su na mojoj polici knjige naših katoličkih izdavača, "U pravi trenutak" iz Đakova, te "Marije" iz Splita. Sada se nalazim u domu umirovljenika i sve svoje knjige sam prije ulaska u dom podijelila. Zahvaljujući upravo navedenim izdavačima, imam i sada lijepi broj knjiga. A ima tu divnih stvari. Ima mnogo odličnih prijevoda o mladima, o starima, o bolesnima. Sve su to pisali ljudi velikog iskustva, kao što su, na primjer Christa Meves, Herbert Madinger, Jörg Zink, itd. U tim knjigama nađe se rješenje za svaki problem.

* * *

Imam osjećaj da se u svim spomenutim samoubojstvima izgubila važna karika. U odgoju tih mladih nešto je preskočeno. Da, upravo je izgubljena karika dobroga štiva. Nisam nikakav čistunac ni cjepidlaka, ali mi je jasno da djeca ne mogu izrasti u pravog čovjeka samo od kalorija i vitamina i moderne odjeće. Djeci treba dati duhovni odgoj. Treba djecu naučiti živjeti. Od malih nogu moraju znati da ne mogu imati baš sve što zažele. Ja sam kao mala uvijek željela bicikl, a mama je samo rekla: "Dušo, mama nema novca!" Tako je završavalo sa svim velikim željama koje su niknule u mojem srcu. Ali, kada je mama izjavila da nema novaca, o tome se više nije govorilo. S godinama sam naučila što mogu imati, a što ne mogu. Bojim se da će za samoubilačku smrt ovih mladih ljudi još netko pred Bogom polagati račune: njihovi roditelji.

Ni jedan život ne teče po ružama zasutim stazama. Naučili smo da svatko mora nositi svoj križ, htio on to ili ne htio. Gospodin Isus dobro je znao kako će se taj život razvijati i zato je jasno rekao: "Uzmi svoj križ i slijedi Mene!"

Žao mi je, vjerujte, iskreno mi je žao ovih mladih ljudi koji nemaju neke više ideale. Vrhunac njihove zabave su disco-klubovi, izlazak iz kuće u dvadeset dva sata a povratak u jutarnjim satima. Naravno, u takvom ozračju, gdje je još i alkohol, a na žalost i droga, ne mogu se osvajati neke duhovne vrline.

Molimo Gospodina da sve nas, a napose ovu našu mladež, dovede do preobraženja i do vječne sreće!

NEVENKA BAKOŠ

>[SADRŽAJ]<


S ONU STRANU KATEDRE

BITI IZNIMKOM — EVANĐEOSKI IZAZOV

POHVALA LUDOSTI

Sjedim u prvom redu i pratim predavanje: štreberski. To mi je navika još iz osnovne škole: uvijek pažljivo slušati i što više zapamtiti od onoga što se govori. A ovaj predavač ima što reći i znade to kazati, pa bih ga slušala i da nisam na svom novinarskom zadatku — a jesam. Ja samo slušam. I gledam. I — odjednom — umjesto da nastavi svoje izlaganje, predavač se zagleda u prvi red, zastane, i onda, glasno i jasno, kaže: "Oprostite, tu je moja draga prijateljica, gospođa Penić, koju nisam vidio, pa ju moram pozdraviti."

Paf! Zemljo, otvori se! Iza sebe čujem nešto, ali nisam sigurna je li to smijeh, osmijeh, ili podsmijeh. U publici se, naime, nalaze i mnogi moji kolege i prijatelji iz škole, s fakulteta, iz Crkve, i drugi... danas politički, društveni i kulturni establishment grada, ljudi koji su svaki naš susret uvijek završavali s onim: "Šteta što si tako konzervativna"; "Ma, je l’ ti uvijek moraš biti iznimka", ili, jednostavno: "Ti si luda", jer sam uvijek zastupala nedvosmislene katoličke stavove u svemu. Ipak, negdje u duši mi je i drago što sad znaju kome sam ja to "draga prijateljica".

Nakon predavanja moji kolege mi prilaze s osmijehom: "Vidi, vidi, kako te je lijepo pozdravio!" "Odakle se poznajete?" "Znao sam ja da ćeš uspjeti, pa ti si uvijek bila dobra i pametna." Slušam i ne mogu doći k sebi. Ništa od nekadašnjega: "ti si konzervativna", ili "iznimka", ili "luda", i slično; ili se to meni samo čini. Ma, ne čini mi se! Zaista tako misle! Sada. Kad bi se rado odrekli svoje prošlosti i moralno-političke podobnosti, ili jednostavno zabluda koje su živjeli; sad bi se rado izborili za bolju prošlost, kako je govorio Veselko Tenžera.

* * *

Ovog se događaja uvijek sjetim kad čujem kako roditelji ili bivši učenici govore i opravdavaju se: "Pa, ne može moje dijete biti iznimka!" "Ne mogu ja biti iznimka! Ne mogu dozvoliti da mi se rugaju, da mi se smiju, da me ne prihvaćaju zato što sam iznimka. Razumijete li Vi to?"

E, to je razumijem! Ne razumijem da se roditelji, mladići i djevojke, pa i neki vjeroučitelji i poneki svećenik — ne usude biti iznimka i živjeti evanđeosku odvažnost, izazov i radost bez ostatka.

I to ne najtužnije što nam se uopće moglo dogoditi: Da, umjesto osobnosti, kreativnosti, samopouzdanja, samouvjerenosti u svom dostojanstvu slobodne djece Božje, sve više mladića i djevojaka bira široki put, koji vodi u propast — kako kaže Isus — put bezličnog, neosobnog, uživalačkog života, koji ih svodi na razinu zombija, na život u inkubatorima permisivnog društva, u kojem žive k’o pilići, pa pileći i razmišljaju. A s takvima je najlakše manipulirati.

Ni mi odgajatelji, ni u školi, ni u obitelji, ni u Državi, ni u društvu, nemamo petlje pred svoje učenike postaviti radikalne evanđeoske zahtjeve i ustrajati na tome, pa, recimo, radije zažmirimo na "TEEN" i "O. K.", nego da ih zajedno sa svojim učenicima (nećacima, djecom, vjeroučenicima) detaljno pročitamo, analiziramo i dokažemo kako je to priručnik za grijeh i za sve tri požude o kojima govori sv. Ivan. Ovako... događa se nešto zaista tragično. S jedne strane — sve je manje redovničkih i svećeničkih kandidata, pa se neki samostani moraju i zatvarati, ali zato otvaramo kuće za liječenje ovisnika o drogama. Da ironija bude potpuna, u onim najuspješnijim programima izlječenja su moguća samo — ako mladić ili djevojka uspiju u življenju gotovo redovničkog života: strogi dnevni red, fizički rad, čist i krepostan život, strogo pridržavanje pravila ponašanja, uz posvemašnji post od droge i uz siromaštvo, da bi se izbjegla svaka mogućnost da se dođe do droge. To je život kao u najstrožim samostanima! I oni koji u tome ustraju, zahvaljuju Bogu što su uspjeli izliječiti dušu, koja je bila ranjena do iskrvarenja, a tijela, iscijeđena i istrošena, vjerojatno će uvijek ostati bolesna ili vrlo osjetljiva. I sad kuže da su u životu izabrali krive ideale, krive osobe i krive vrijednosti.

A ja se javno pitam: Jesmo li im mi (škola, Crkva, društvo) uopće ponudili prave vrednote, na pravi način i u pravo vrijeme? Imaju li oni uopće šanse izabrati najbolje? Meni su one bile ponuđene puninom mladosti i puninom Evanđelja i, to mi se čini još bitnijim, u punoj koordinaciji između svećenikâ koji su mi bili kateheti i katoličkog tiska. O. Ljudevit i o. Nikola Mate, "naši mladi urednici" iz "Veritasa", bili su mi najiskreniji prijatelji, premda nisu pojma imali da uopće postojim, jer su svojim tekstovima ispunjavali sve kutove duše i tako me odgajali još u gimnaziji za životnu sretnicu. Imala sam sreću, zaista!

I zato mi je žao naših mladića i djevojaka, koje se nitko ne usuđuje odgajati za određenu strogost, za vjernost svojoj savjesti, a ne povodljivim prijateljima, za to da budu iznimke onako kako je to Isus radio. On je mladiću, sinu nekoga izraelskog "tajkuna", jasno i glasno, nedvosmisleno i odlučno, rekao: "Ako hoćeš...", a ako nećeš, "poljubi i ostavi", ali, kako god izabereš, što god izabereš — bit će ti. Biraš li Isusa — imat ćeš blagoslov; ne biraš li ga — imat ćeš, kad-tad, prokletstvo! Ne zato što to Bog hoće, nego zato što je svaka požuda već u korijenu zaražena zlom i rađa zlom; bludnost, oholost, nezasitnost, bahatost, zavist, lijenost... Naš narod kaže da se onome koji s Đavlom tikve sadi one o glavu razbijaju; tako se i svakome tko bira požudu — ona kao tikva razbija o glavu, o srce, o dušu... i to u mnogo pojedinačnih sudbina.

Još smo u "Godini Boga Oca"... Obećajem da ću se popraviti i da ću i svojim sadašnjim i bivšim učenicima govoriti puninom Evanđelja, koje se ne mijenja, ali uvijek usrećuje — i u ovoj, i u svakoj drugoj godini novoga tisućljeća — i moliti za njih i za njihove odluke, da uvijek kažu "DA" Bogu, a "NE" svijetu.

* * *

Moj prijatelj s početka teksta predložio mi je da zajedno napišemo knjigu, što sam, dakako, s radošću prihvatila. I u trenu sam vidjela naslov: "POHVALA LUDOSTI". Ali — neće ići. Ta knjiga je već napisana. Napisao ju je Erazmo Roterdamski u čast svoga (i moga) prijatelja, Thomasa Morea. Koji je bio pametan, plemenit i duhovit, a kad je trebalo — bio je iznimka do mučeništva. I postao svetac. I čovjek za sva vremena.

I ova naša...

ANA PENIĆ

>[SADRŽAJ]<


MLADI

"ZNAJTE ODVAŽNO REĆI 'NE!' LAŽNIM UČITELJIMA..."

MLADI 21. STOLJEĆA

U pošasti medijske priprave za 21. stoljeće, među razno-raznim nerazjašnjivim fenomenima, predviđanjima novoprosvijetljenih "proroka", najavama "kraja svijeta" i sl., mogu se nerijetko naći i prigodni testovi kojima svatko može provjeriti je li osoba za predstojeće, novo tisućljeće. Ako nije, tom je "jadniku" bolje da to nikome i ne spominje i da nastoji brzo ispraviti svoje ružne, zastarjele navike i svjetonazore, prije nego li bude kasno, a vremena ima do 31. prosinca iduće godine. Testovi se bave temeljitim provjerama podobnosti ulaska u novu eru čovječanstva — od dostojne tehnološke naobrazbe do općedruštvenih vrednota i osobnih uvjerenja. Društvene granice koje su poznavale ranije generacije pomalo se pomiču, tolerantno dajući mjesta idejama novog tisućljeća.

>>>
Kako bi trebao izgledati taj idealni čovjek trećeg tisućljeća? Svaki od "testo-tvoraca" ima neko svoje viđenje, a to, naravno, ovisi i o profilu časopisa ili novina koji provode testiranje, no, više-manje, zna se što je zastarjelo i nepoželjno, a što moderno i poželjno. Kada je čovjek već "u godinama", uglavnom mu ne pada tako teško biti staromodan ili "ne sasvim u tijeku", ali biti mlada osoba sa "zastarjelim shvaćanjima", priznat ćete, zaista je teško. Kako tim mladima "pomažu" časopisi specijalizirani za njihovu razbibrigu i životne savjete u "ludim godinama"?
>>>

Jedan časopis iz navedene skupine odlučio im je pripomoći anketom, te će, među ostalim, nagraditi najsretnije i najnaprednije mlade čitateljice (anketa je namijenjena djevojkama), odnosno one koje ispravno odgovore na pitanja pod zajedničkim naslovom: "Jesi li djevojka za 21. stoljeće?". Da vidimo, dakle, kakva bi današnja djevojka trebala biti da uspije zadovoljiti stroge kriterije 21. stoljeća.

U navedenoj se anketi ne nude odgovori, ali već odabirom anketnih pitanja daje se do znanja što je potrebno odgovoriti da bi se "prošao test". Recimo, sretna bi dobitnica "ispravno" trebala odgovoriti na pitanja kao što su: "Vjeruješ li u Boga?", "Je li u redu biti homić?", "Bi li razmišljala o plastičnoj kirurgiji?", ili "Koji je tvoj stav prema pobačaju?". Prilično ozbiljna pitanja za jedan neozbiljan i veseo časopis.

* * *

Nisam ispunila i poslala anketni obrazac, pa ne mogu ustvrditi koji su odgovori traženi, ali pretpostavljam da bi moji rezultati bili porazni za "djevojku 21. stoljeća". To me ipak previše ne brine, jer ako preživim predstojeću godinu i tri mjeseca, u 21. stoljeće ću ipak ući, i to sa svojim stavovima iz 20. stoljeća, i neće me previše brinuti što oni ne odgovaraju zamislima uredništva dotičnog časopisa. No, brine me što se slični stavovi, putem tiskanih i elektroničkih medija, neizravno i izravno, polako ali sigurno, ipak uvlače u podsvijest onih koji svoje stavove tek formiraju i usvajaju. Spomenuti mediji, jednostavno rečeno, mijenjaju stavove onih koji bi htjeli biti moderni, kao što su to, primjerice, njihovi vršnjaci u nekoj od popularnih televizijskih serija.

* * *

Takve pojave nije moguće spriječiti, ali one se mogu prepoznati te uvidjeti da nije baš u svakom slučaju i po svaku cijenu potrebno ići "u korak s vremenom", posebno ako to podrazumijeva, kao u navedenom slučaju (koji je ipak jedan od krajnosti), da "moderna" osoba mora, između ostaloga, biti ateist, jer je i Bog pojam kojeg moramo ostaviti u 20. stoljeću.

Ocijenite i sami kakvi bismo trebali biti u 3. tisućljeću, a kao pripomoć, umjesto ankete ili testa, u ovom časopisu prilažem vam riječi pape Ivana Pavla II., koje je izrekao u poruci hrvatskoj katoličkoj mladeži na susretu u Splitu 1996. godine:

"Znajte dobro iskoristiti doba svojega mladenaštva, koje je posebno dragocjeno za čovjeka, važno za njegov ljudski i duhovni ‘rast’. Znajte odvažno reći ‘Ne!’ varljivim idejama i lažnim učiteljima. ‘Ne!’ hedonizmu, materijalizmu, konzumizmu, uporabi drogâ i drugih opojnih sredstava, pohlepnoj žudnji za novcem i vlastohleplju. Ali znajte odvažno reći ‘Da!’ životu, obitelji, čestitu radu za sve i pravedno vrednovanu, nesebičnom služenju, žrtvi koja ide za promaknućem dobra pojedinaca i društva. Recite ‘Da!’ Kristu koji je put, istina i život."

NEVENKA GAŠPAROVIĆ

>[SADRŽAJ]<


SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S FRA LEOPOLDOM MARKOM ROCHMESOM, ŽUPNIKOM ŽUPE SV. ANTUNA PADOVANSKOGA U BEOGRADU

POČETAK BOLJEGA SVIJETA

Blagdan Velike Gospe i u ovom naraštaju, i ove godine, u hrvatskom narodu bio je dirljiv susret Marije i njezine djece u svim marijanskim svetištima — od Marije Bistrice na sjeveru, do Boke Kotorske i Gospe od Škrpjela na jugu; od Gospe Trsatske na zapadu, do Gospe Tekijske na istoku.

Zadivljujuća je povezanost Crkve s Marijom i s obranom kršćanskog identiteta Europe u posljednjoj polovici tisućljeća... Od bitke kod Lepanta (1571.) i pobjede kršćanske vojske nad osmanlijskom, preko obrane kod Beča (1683.) i Tekija (1716.), također od osmanlijâ, koje je ostvario isti vojskovođa (Jan Sobjeski), do Domovinskog rata hrvatskog naroda, čiji je bitni i nezaobilazni dio — krunica; ne samo oko vrata mladića koji su u dahu posve nepripremljeni postali branitelji, nego još više po neprestanim molitvama... po podrumima, po skloništima, po zbjegovima i prognaničkim naseljima...

Ima jedan detalj koji je vrijedno zabilježiti: Tijekom NATO-vih napada na SRJ, bilo je to prikazano na srbijanskoj televiziji, granata razorne moći pala je nedaleko crkve Marijina Uznesenja, ali je crkva ostala neoštećena... Nama koji smo vidjeli razoreno svetište Gospe Aljmaške, bio je to znak... Marija je i nakon ovih strašnih dana i godina — početak boljega svijeta.

O tome razgovaramo s FRA LEOPOLDOM MARKOM ROCHMESOM, franjevcem Provincije Bosne Srebrene, župnikom i gvardijanom samostanske župe sv. Antuna Padovanskoga u Beogradu, generalnim vikarom beogradskog nadbiskupa i tajnikom Biskupske konferencije SRJ — velikim Gospinim štovateljem.

— Vrlo nadahnuto, sa srcem, govorite o nebeskoj Majci. Što je Gospa Vama?

* Ja sam se sedam godina brinuo za Gospino svetište Majke Božje Olovske u Bosni. To je najstarije svetište u ovom dijelu naše zemlje, gdje sam sagradio i prvi samostan, nakon 269 godina. Bilo je to 1972/73. To sam radio svaki dan putujući iz Sarajeva, gdje sam bio tajnik provincijala fra Vlade Karlovića. Ja sam uz Olovo i Gospino svetište vezan i kao dijete — sjećam se kako sam kao dječarac od sedam godina trčkarao uz svoje roditelje, baš kao što se nekada išlo u Jeruzalem. To je za nas bilo mjesto molitve, a ne teferiča, mjesto pokore, a ne derneka. Postilo se taj dan, išlo se osam sati do Olova, a odmah nakon ispovijedi i mise, malo bismo se okrijepili, odmorili i — osam sati pješice do Vareša. Olovo je meni nešto posebno...

— Pa kako ste onda doživjeli oskvrnuće tolikih Gospinih svetišta u Domovinskom ratu? Je li i Olovo razoreno?

* Nije. Crkva jest oštećena, ali nije razorena. Meni je to svetište zaista na srcu. Četiri godine sam se za nj brinuo iz Sarajeva, a tri godine sam tamo živio, kao prvi stalni fratar nakon 249 godina. U početku sam to teško prihvatio, zato što je prije mene tamo živio jedan vrlo svet svećenik, fra Lujo Zloušić iz Vareša; za nas, za naš puk, on je bio svetac. Znao sam da, onako mladom i neiskusnom, doći na mjesto jednog sveca neće ni malo biti lako.

Od 1704. godine na mjestu crkve ostao je samo kamen — dio štoka od kamenih vrata. 260 godina narod se okupljao oko kamena, molio Boga i dolazio moliti Gospin zagovor. Naš je svijet tamo gledao ono mjesto gdje se najviše može otvoriti Bogu, moliti se Gospi, jer mi Bosanci s Gospom smo se susreli pod križem. Cijelu našu povijest mi smo proživjeli s Gospom pod križem, s njom smo naučili trpjeti, jadati joj se, i Olovo je ostalo takvo. U Olovu nema svirke, nema kola, nema vašara... Olovo je mjesto pokore i molitve, ispovijedi i pričesti. Svatko tko tamo dođe, najprije se ispovjedi.

— To je, mislim, fenomen — da se u hrvatskim marijanskim svetištima ljudi najprije ispovjede. Kako biste to komentirali?

* Kad sam prvi put bio u Njemačkoj, 1968. godine, jedan župnik u Kölnu zamolio me da odem u susjednu župu i da zamijenim njegovog kolegu koji je otišao na godišnji odmor. Služio sam misu i bio sam iznenađen kad sam vidio da cijela crkva dolazi na pričest. Poslije mise sam pitao svoga domaćina: "Kad ste Vi onoliki svijet ispovjedili?" "Pa", kaže on, "mi svoj narod učimo da nije sve grijeh, da mogu ići na pričest i ako se duže nisu ispovjedili." Ja sam se tada sjetio vlč. Kustića i njegovih pučkih misija koje sam slušao. On je govorio: "Na pričest uvijek, na ispovijed kadgod zatreba." I znam, dobre i plodonosne svete pričesti nema bez iskrenog i skrušenog srca, a čisto srce je plod dobre, iskrene i skrušene ispovijedi. Ispovijed je sakrament, a sakrament ne smijemo razvodnjavati...

— Fra Leopolde, Vi ste već sedamnaest godina na službi u Beogradu i svjedok ste najsudbonosnijih dana u povijesti hrvatskog naroda, ali s iskustvom dijaspore. Kako su katolici u Jugoslaviji živjeli 1991. godine, kako je to bilo moguće biti Hrvat i katolik u vrijeme dok je Šešelj govorio: "Vatikan je kriv za sve!"?

* 1991., u vrijeme raspada Jugoslavije, bilo je provokacija pred zgradom Nuncijature, jer je Vatikan zajedno s Kominternom optuživan za raspad Jugoslavije. Ali, moram Vam nešto vrlo važno reći: Po popisu stanovništva iz te, 1991. godine u cijeloj Jugoslaviji, to znači u Srbiji s pokrajinama i u Crnoj Gori, bilo je nešto više pola milijuna katolika. Zanimljivo je da su se mnogi sad počeli izjašnjavati kao rimokatolici, za koje nitko nije pojma imao da uopće postoje tamo po nekim općinama, selima, po Mačvi, po Šumadiji. Po statistikama iz te godine Beogradska nadbiskupija, dakle uža Srbija, bez Sandžaka, Kosova i Vojvodine, imala je oko 37.000 katolika, što je na pet i pol milijuna stanovnika zaista vrlo, vrlo malo. Mi smo prava dijaspora, vrlo malo, biblijsko stado.

— A danas?

* Po našim statistikama, taj je broj još manji. Računamo da u Beogradskoj nadbiskupiji ima oko 10.000 vjernika koji imaju kontakte s Crkvom, a ti su vjernici organizirani u petnaestak župa, od kojih je šest u Beogradu, a ostale su u Smederevu, Šapcu, Boru, Zaječaru, Nišu, Kraljevu, Valjevu i Kruševcu.

— Kojim nacionalnostima oni pripadaju?

* Svima mogućima: tu su Hrvati, Slovenci, Poljaci, Slovaci; različite nacionalnosti.

— Znamo da u SRJ djeluju mnoge redovničke zajednice iz Hrvatske i Slovenije. Koliko danas ima redovnica i gdje rade?

* Kad sam došao u Beograd, 1982. godine, bilo je više od 180 časnih sestara, koje su pripadale različitim zajednicama: usmiljenke, milosrdnice sv. Vinka, sestre sv. Križa, pa male sestre, a danas ih je tu samo tridesetak, točnije 34 ili 35. Mnoge su otišle kad je tu bilo opasno, jer su bile starice, a neke su bile nagovorene i od svećenikâ da se povuku. Govorili su im: "Što ćete vi tu?" Danas samo dvije sestre rade u bolnici na Dedinju, a nekada ih je bilo mnogo i u bolnici na Dedinju i u starom Kliničkom centru. Usmiljenke su prodale nekoliko svojih kuća i povukle se u Sloveniju.

— Zašto?

* Najprije zato što je zvanja sve manje, zatim jer ne žele dolaziti u Beograd, a treće — kad neka časna sestra, koja je i medicinska sestra, ode u mirovinu, na njezino mjesto dolazi civilna medicinska sestra, sa Zavoda za zapošljavanje, jer je danas u Beogradu nezaposleno jako mnogo medicinskog osoblja.

— A u Crnoj Gori?

* U Crnoj Gori sestre još rade u bolnicama u Kotoru, a tamo djeluje i Albanska provincija Bezgrešnog Začeća, mlada provincija s mladim osobljem. U Kotoru je bilo dosta milosrdnica; sada ih je tamo samo pet, šest, a po malim župama su sestre sv. Križa.

— Imaju li katolici u SRJ sva ona prava koja pravoslavci imaju u Hrvatskoj: mogućnost školskog vjeronauka, svoje medije, sva prava koja su zapisana u Deklaraciji o ljudskim pravima UN-a?

* Najprije morate znati da u SRJ uopće nema vjeronauka u školi. To znači da nitko, pa ni pravoslavci, ne može imati vjersku pouku u državni školama, kako to postoji u Hrvatskoj. A što se tiče vjerskog tiska, Beogradska nadbiskupija izdaje mjesečnik "Blagosvest" ("Blagovijest") i džepne kalendare, a Subotička biskupija izdaje svoj dosta popularni list "Bunjevačko klasje". U Baru izlazi list za mlade "Sveti Nikola", a i Albanci katolici imali su svoj list. Ali — nisu to velike naklade, jer nas je malo. Na području Biskupske konferencije Jugoslavije govori se hrvatski, srpski, albanski i mađarski. Ja, dakako, govorim svojim materinskim, hrvatskim jezikom i nemam nikakvih problema zbog toga. Moram biti iskren i reći da mi nismo imali nikakvih poteškoća zato što smo se izjašnjavali, ili zato što se sada izjašnjavamo, kao katolici: ni svećenici, ni vjernici. Kod nas je problem što nas je zaista malo. Mi nemamo s kim raditi, jer naši vjernici su u prosjeku šezdesetogodišnjaci. Mi u župama i crkvama imamo najviše staroga svijeta.

— Ima li krštenja odraslih? Ima li uopće mladih katolika?

* U posljednje vrijeme imamo mnogo krštenja odraslih, koje temeljito pripremamo za sakramente. Imamo grupe mladih u Subotici, u Baru, kod Albanaca. Mi u Beogradskoj nadbiskupiji imamo jako malo mladoga svijeta.

— Nezaobilazno je pitanje kako Vi prosuđujete susrete predstavnikâ SPC i katoličke Crkve tijekom posljednjeg desetljeća. Đakovački biskup Marin Srakić je za "Vjesnik" prije tri godine izjavio da je i u doba najžešćih sukoba na području Hrvatske bilo više otvorenih i brojnih razgovora između biskupâ Katoličke crkve i patrijarha Srpske pravoslavne crkve nego što je bilo razgovorâ između katoličkih biskupa njemačkih i francuskih tijekom II. svjetskog rata. Što Vi kažete na to?

* Kao generalni vikar beogradskog nadbiskupa prisustvovao sam mnogim ekumenskim susretima, a bili smo pozivani i kad god bi u Beograd dolazila bilo koja crkvena delegacija. Vi znadete da je nadbiskup Perko stručnjak za kršćanski Istok i on je uvijek vrlo otvoren dijalogu. Ali — ja bih pitao nešto drugo: Tko i koliko sluša Crkvu? Tko sluša i koliko je javnost upoznata s onim što predstavnici Crkve govore i propovijedaju? S druge strane, da nije bilo, i da još uvijek nema, pokušajâ Crkve i njezinih predstavnika da unaprijede dijalog i suživot — tko zna koliko bi tek tada zlo bilo!

— Marija je cijelom svijetu, kako piše na Trškom vrhu "Mundi melioris origo — Početak boljega svijeta". Vidite li Isusovu majku, koju štuju i katolici i pravoslavci, kao ključ budućeg jedinstva Crkve? Vidite li u tome zraku Svjetla za buduće tisućljeće?

* Bio sam ove godine na Tekijama, za blagdan Gospe Snježne. Iz naše župe išla su dva autobusa — bilo nas je oko 120 vjernika. Došli su ljudi sa svih strana, ali zbog porušenih mostova u Jugoslaviji je kretanje vrlo otežano, tako da nisu mogli doći vjernici iz Banata. Biskup Marin Srakić propovijedao je vrlo lijepo, vrlo kršćanski, vrlo nadahnuto. Isus nas poziva na obraćenje. Gospa nas poziva na obraćenje. Najprije se ja moram obratiti, otvoriti srce Bogu, pa će Bog po meni doći do mojih susjeda. Ja sam župnik samostanske župe sv. Antuna Padovanskoga. U našoj crkvi od 1991., kad smo izgubili orguljaša, a imamo lijepe, koncertne orgulje, potražio sam zborovođu i pjevače među pravoslavcima. I od 1991. u crkvi sv. Ante Padovanskoga za sve veće svetkovine pjevaju zajedno naši i mladi pravoslavci iz jednog kora, pri jednoj pravoslavnoj crkvi, i članovi Akademskoga umjetničkog društva Španac, i to bez ikakvih plaća i honorara. Poslije toga imamo zajedničku sjedaljku, večeru ili ručak, gdje se ne govori "mi Srbi", ni "mi Hrvati" — tada smo ono što smo pred Bogom.

— Ovo je zaista otkriće! Primate li "Veritas"?

* Da, redovito. Nikada nismo bili bez tih novina, pa ni 1991., ni kasnije. Zanimljivo je da pravoslavci rado dolaze u našu crkvu baš zbog sv. Ante, jer Gospinih crkava u Beogradu ima nekoliko. Utorkom, dakle danom posvećenim sv. Anti, od svega naroda koji prođe kroz našu crkvu polovica su pravoslavci. Blagdan sv. Ante je nešto posebno. Puna je crkva, a može se reći da je među njima oko 40% vjernika pravoslavne vjere. Tada imamo blagoslov ljiljana i blagoslov djece; sv. Anto ne gleda koje je nacionalnosti koje dijete. Vi znate koliko je sv. Anto popularan. On je zaista onaj koji kod nas privlači u crkvu.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<


EKOLOGIJA

KLJUČEVI OKOLIŠA U NAŠIM SU RUKAMA!

EGOIZAM NA DJELU

Živeći u svijetu prepunom katastrofičnih predviđanja, sve više nas može biti strah da neki od crnih proroka izgleda, bar donekle, imaju pravo. Gradski smog, radioaktivna prašina, kisele kiše, ozonske rupe, otapanje ledenjaka, stalno smanjivanje i zagađivanje zaliha pitke vode, uz već klasične požare, potrese i poplave, nove su u nizu prijetnji cijelom čovječanstvu.

Zar pored svega toga čovjek može bezbrižno spavati? Je li sve nepovratno izgubljeno? Izgleda da ipak nije, ali samo ako se ljudi konačno osvijeste i nastave s takvim razvojem tehnologije koja će omogućiti život našoj, ali i budućim generacijama. Put povratka u normalu uzak je, ali je ujedno i jedini, pa nema drugog izbora. Potrošnja i proizvodnja moraju se uskladiti s prirodnim ritmom rasta, razvoja i obnavljanja onoga što na zemlji postoji, a sada je svedeno na minimum ili ispod tog minimuma.

Ostvariti osjetljivu ravnotežu zadaća je koja se postavlja pred svakoga pojedinca, pred narode, kao i pred međunarodnu zajednicu. Jednostavno rečeno, svatko mora učiniti svoj dio posla, izvršiti svoju zadaću koju mu postavlja sadašnji trenutak. Rezultati ispunjavanja zadaća glede očuvanja okoliša vidjet će se tek u dalekoj budućnosti, ali neizvršavanje istih mogao bi uskoro svatko osjetiti na vlastitoj koži. Ovo drugo, u nekoj mjeri, već svi osjećamo. Dovoljno je već samo spomenuti štetno djelovanje sunčevih zraka, pa da oni osjetljiviji već nerado uopće izlaze iz svojih kuća.

Ekološka revolucija uvijek polazi od dna, od svjesnih pojedinaca, od malih konkretnih čina i od načina shvaćanja, odnosno ponašanja s tim u skladu. Uvijek mali, obični ljudi pokreću, a veliko mnoštvo takvih stanovnika zemaljske kugle može utjecati i na moćnike, pa čak i prisiliti ih, da ne traže samo vlastiti materijalni interes, nego prije svega opće dobro.

* * *

Uzrok svih planetarnih ekoloških problema izaziva tzv. efekt plastenika, koji za posljedicu ima pregrijavanje zemlje, s prijetećim učincima na promjenu klimatskih uvjeta. Glavni uzročnici stvaranja omotača otrovnih plinova oko zemlje svakako su izgaranje naftnih derivata i ugljena, a njih čovjek već dugi niz godina koristi u procesu proizvodnje ili u prijevozu i nema izgleda da će u skoroj budućnosti prestati s time ili da će ih manje upotrebljavati. No, nije jedini problem sama nužna uporaba spomenutih energenata, nego je najveći problem vezan uz razbacivanje i uz neracionalnu uporabu tako proizvedene energije, a s time je onda izravno povezano i nepotrebno zagađivanje okoliša.

S jedne strane, na međunarodnim skupovima sve više se govori i ponavlja da naš planet mora početi s drastičnom štednjom energije, a, s druge, potrošnja samo električne energije u europskim obiteljskim domaćinstvima gotovo se udvostručila u posljednjih dvadeset godina. To ujedno znači povećanje proizvodnje energije, a time i povećanje zagađenja zraka koji udišemo ili onoga koji nas štiti da nas sunčane zrake ne sprže.

Stručnjaci, koji već dugo vremena proučavaju odnos europskih obitelji prema energiji, tvrde da bi svaka prosječna obitelj mogla svakodnevno živjeti udobno kao i do sada, a sa samo malo više pažnje u uporabi mogla bi uštedjeti od 30 do 40% energije, a tako i novca. Novi stil života zahtijeva neznatne promjene dosadašnjih navika, a donosi mnoge nove blagodati.

Dovoljno je samo pomisliti koliko puta gotovo prazne perilice rublja ili posuđa troše skoro istovjetnu količinu deterdženta, struje i vode. Koliko litara vode svatko od nas svakodnevno uzaludno istoči u kanalizaciju, a osobito tople vode. Ostavljamo li upaljenu žarulju ili radijator i ondje gdje nam svjetlo i grijanje nije potrebno idućih nekoliko minuta ili sati? I hladnjaci, uz klima-uređaje, do nedavno najveći kućni potrošači otrovnih plinova, često rade "punom parom", a u njima se, u skladu s našim standardom, nalazi tek nekoliko boca ili komadić mesa.

* * *

Najbolje čuvanje okoliša postiže se, svakako, čistom proizvodnjom energije ili čistim energentima. Kada je riječ o struji, na prvom mjestu i ekološki najprihvatljivije su centrale koje kao pogonsko gorivo koriste snagu vode (vodopadâ, valovâ, plime i oseke), vjetra ili sunca. Najveći zagađivači pri proizvodnji električne energije sigurno su korisnici naftnih derivata, ugljena i plina, a među najopasnije za okoliš spadaju nuklearne elektrane.

Slično je i u domaćinstvima, samo proporcionalno umanjeno, uz neizbježnu brojnost, pa je učinak gotovo isti. Grijati kuću ugljenom ili plinom, znači svakodnevno u zrak ispuštati otrovne plinove, a zbroj mnogih malih zagađivača daje iste rezultate kao i kod pojedinačnih velikih zagađivača. Grijanje na struju, iako izgleda čisto, ako zanemarimo proces proizvodnje ovoga energenta, na sreću se ne isplati, pa mnogi odustaju i od pomisli na taj način grijanja. Danas najisplativiji način grijanja prostorija i vode za domaćinstva svakako je iskorištavanje besplatne sunčeve energije. Početna ulaganja su nešto veća, ali taj način grijanja isplati se u roku od 3 do 8 godina, jer su godišnji izdaci za održavanje minimalni, a plaćanje skupe struje ili plina za grijanje otpada.

Solarna energija može se upotrebljavati i za proizvodnju struje. Dovoljno je znati da jedna fotoosjetljiva ploča veličine jednoga lista časopisa koji vam je u rukama može proizvoditi toliko energije da može pokretati motor na manjoj barci i osvijetliti je noću. Na tržištu već postoje ploče koje se umjesto šindre koriste za pokrivanje krovova kuća. Jedna tako pokrivena kuća mogla bi proizvesti više energije od one koja joj je potrebna, pa bi višak mogla prodavati susjedima ili HEP-u.

* * *

Obično se kaže da sitnice čine život, odnosno da se život sastoji od sitnica i da ga one čine lijepim ili ružnim. I znakovi ekološke svijesti često se očituju u sitnicama, ali zbroj tih sitnica mogao bi biti velik kada bi svi pazili i na one najsitnije detalje u kojima mogu okoliš poštedjeti svoga prljavog doprinosa. Npr., baciti malu upotrijebljenu bateriju u običnu kantu za smeće u nekim državama je već kažnjivo djelo, dok kod nas još uvijek mnogi bez imalo grižnje savjesti različite kiseline ili otpadna ulja izlijevaju u kanalizaciju, u kanale ili u potoke.

Na jedno malodušno pitanje, koje je neki od sugovornika uputio Majci Tereziji, rekavši da je njezina pomoć tek jedna kapljica u oceanu ljudske bijede, Majka mu je odgovorila da bi ocean bez te kapljice ipak bio nešto manji, odnosno da bi ljudska bijeda bila još veća bez njezine pomoći i bez pomoći njezinih sestara. Možda bi bilo dobro da svatko od nas sebi postavi pitanje: Može li moja kap nesagorenog benzina pomoći u smanjenju zagađenosti zraka? Već i sâmo postavljanje pitanja puno znači, a kamoli sami čini. A svatko od nas doista može preispitati svoj odnos prema stvarima, prema uporabi energije ili, u krajnjoj liniji, svoj odnos prema čovjeku, a onda i prema Bogu. Onaj tko se ponaša kao da je sve na svijetu stvoreno samo za njega ili zbog njega, taj vrlo lako počne prezirati i zlorabiti i Stvoritelja i sva stvorenja.

Zbrinjavanje opasnoga otpada, iako još uvijek nedovoljno organizirano, osobito u manjim prigradskim ili seoskim sredinama, pitanje je koje izravno utječe na to do kada ćemo imati čistu pitku vodu. Neodgovorno ponašanje prema svakoj vrsti otpada, pa i sâmo stvaranje nepotrebnoga otpada zbog odbacivanja još upotrebljivih stvari, uglavnom iz obijesti, ima za posljedicu tisuće tona smeća, koje mogu postati ekološkom bombom.

* * *

Omiljene ekološke teme sadašnjosti ili bliže budućnosti su automobili na električni ili na vodeni pogon. Cilj je stvoriti sigurna i komotna vozila koja će trošiti desetinu današnje potrošnje pogonskog goriva i koja će 100 puta manje zagađivati okoliš. Ti automobili bliže budućnosti moraju biti pogodni za recikliranje, napravljeni od veoma laganih materijala, za čiju proizvodnju ne treba zagađivati zemlju ili zrak.

Iako se zbog državnih i zbog svjetskih interesa u proizvodnji i prodaji nafte i plina nedovoljno ulaže u razvoj ekološki čistih prijevoznih sredstava ili u proizvodnju ekološki prihvatljivih ogrjevnih sredstava, ipak već dugi niz godina na tom području ne nedostaju entuzijasti. Zaljubljenici u čistu prirodu ne prestaju eksperimentirati na spomenutom području znanstvenog istraživanja, ali njihovi pojedini ciljevi još uvijek su na području znanstvene fantastike.

Ono za što se ekološki teoretičari i praktičari zajednički zauzimaju, svodi se na formulu: smanjiti, ponovno upotrebljavati i reciklirati. To je ujedno i redoslijed stvari.

Smanjiti znači nabavljati samo ono što nam je doista potrebno, bez nasjedanja zavodljivim reklamama i primamljivoj ambalaži.

Ponovno upotrebljavati znači odustati od olakog mijenjanja aparata koji su još upotrebljivi. Ako baš želimo neki novi, onda onaj stari treba prodati ili pokloniti nekome kome je taj aparat još uvijek koristan, a nikako jednostavno ga baciti u smeće.

Recikliranje smije biti samo nužni treći stupanj u korištenju nekog predmeta, jer i recikliranjem se ne mogu izbjeći sva zagađivanja, a dio energije koja je uložena u proizvodnju nekog predmeta nužno se izgubi. I nova energija mora se inače nepotrebno upotrebljavati za proizvodnju recikliranoga predmeta.

Da recikliranje nije dječja igra ili nemoćni konkurent snažnih i dosjetljivih reklama, govore činjenice da tvornice koje se bave tom vrstom posla imaju sve veći profit i svake godine zapošljavaju sve više radnika. Sve više proizvoda u deklaraciji donosi i upute o mogućnostima, odnosno načinima odlaganja i recikliranja ambalaže ili samoga proizvoda. Neke tvrtke idu dotle da svoje proizvode uopće više ne prodaju, nego ih samo iznajmljuju budućim korisnicima, obvezujući ih tako da upotrijebljeni proizvod vrate vlasniku, za kojega dotična stvar nikako nije smeće i koji znade što će s njom učiniti.

* * *

Imajući u vidu ove male korake naprijed u brizi za zdrav okoliš, ipak je lakše prihvatiti sve ono što nas sada muči kao posljedica već zagađenoga okoliša, jer se nazire bolja budućnost. Ona se prije svega temelji na ekološkoj svijesti, ali i na kršćanskoj savjesti, koja, ako je ispravno formirana, nije ravnodušna na to kakve uvjete za život stvaramo budućim generacijama — svojoj braći i sestrama, sinovima i kćerima istoga Stvoritelja. Bog je svakom čovjeku dao ključeve prirode u ruke, a na čovjeku je da se njima po savjesti služi.

Priredio: MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<


VODENJAKU USUSRET...

Iskustva jednog egzorcista (I)

SOTONIZAM U NEW AGEU?!

Priredio: JOSIP BLAŽEVIĆ

U prikazima New agea mogu se sresti dva veoma oprečna stava: ili se New age potpuno sotonizira, ili se u njemu previđaju bilo kakvi sotonski utjecaji. Slobodno možemo reći da oba ova stava proizlaze bilo iz nepoznavanja strukture New agea, bilo iz nepoznavanja naravi sotonizma. Ispravan stav, kao i obično, nalazi se negdje u sredini. Ne iznenađuje nas što su sotonske vibracije u New ageu teško prepoznatljive, nego nas začuđuje što ih i neki katolički kritičari previđaju.

Umjesto upuštanja u spekulativno argumentiranje našega stava, nasuprot onima racionalistički orijentiranima, koji niječu bilo kakav sotonski utjecaj na New age, donosimo i jedan drugačiji stav, utemeljen na iskustvu dr. Rufusa Pereira, jednog od najpoznatijih svjetskih egzorcista. Od 22. do 26. srpnja 1999. dr. Rufus je u Zagrebu održao seminar, zatvorenog tipa, za duhovnu obnovu i unutarnja ozdravljenja, a na njemu je sudjelovalo oko 140 osoba. Posljednji dan susreta bio je rezerviran isključivo za svećenike. Teme koje je dr. Rufus posebno razradio vezane su uz ulogu ozdravljanja i oslobađanja u Crkvi danas, uz New age, uz metode meditacije Dalekog istoka, uz alternativne vidove liječenja i slično.

>>>
Dr. Rufus Pereira je indijski svećenik iz nadbiskupije Mumbaj. Studirao je teologiju i filozofiju na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu. Nakon susreta s pokretom Obnove u Duhu 1972., koji je u potpunosti izmijenio njegov život, potpuno se stavlja u službu duhovne obnove karizmatskog tipa. Preuzima vodstvo Obnove u Duhu u Indiji, te je širi po Aziji i Africi. Uz brojne druge službe bio je i direktor Narodnoga katoličkoga karizmatičkog instituta za Sveto pismo u Indiji. Kao profesor Svetog pisma voditelj je poslijediplomskog studija na tri teološka instituta. Naslijedio je nedavno preminulog o. Emilijana Tardifa u vodstvu Međunarodnog savjeta katoličke karizmatske obnove, sa sjedištem u Rimu, s posebnom odgovornošću za službu ozdravljanja i oslobađanja, te je i potpredsjednik Međunarodne udruge katoličkih egzorcista, kojoj predsjeda don Gabriel Amort.
>>>

Dr. Pereireu u njegovoj službi pomaže i gđa Erica Gibello, tajnica International Association for Deliverance, po struci farmaceut i vrsna poznavateljica duhovnosti New agea i alternativnih metoda iscjeljivanja. Putuje svijetom i više puta je posjetila razne gurue, među kojima i Sai Babu. Dr. Rufus u šali ističe da ga je gđa Erica nadmašila u poznavanju Indije, iako je on Indijac, a ona Australijanka.

U ovom prilogu, kao i u prilogu koji ćemo objaviti u sljedećem broju, donosimo njihove odgovore na neka od mnogobrojnih pitanja koja su im upućena za vrijeme održavanja seminara.

* * *

— Don Gabrijel Amort je u jednoj od svojih knjiga Sai Babu nazvao "prvorođenim sinom Sotone". S druge strane, neki ga prosuđuju kroz njegov humanitarni rad (gradnje bolnica, škola i sl.), što im je nespojivo sa sotonskim djelovanjem. Kako Vi kvalificirate Sai Babu i možete li obrazložiti svoj stav?

Dr. Rufus: Dobra djela nisu kriterij po kojem se može prosuđivati da je neka osoba pozitivna. Baš nasuprot, događa se često da se Sotona upravo prikriva iza dobrih djela. Samo mogu reći da svi oni koji su u kontaktu sa Sai Babom, koji s njim na bilo koji način dolaze u dodir, izlažu se velikoj opasnosti. Jedan od načina da saznate o čemu se radi jest taj da pročitate knjigu jednog od njegovih sljedbenika. Ta knjiga je tiskana na engleskom jeziku, a govori o pravoj naravi toga čovjeka.

Gđa Erica: "Lord of Air" ("Gospodar zraka") je naslov te knjige, a napisao ju je jedan od Sai Babinih učenika. Sai Baba se nastojao domoći što većeg broja ovih knjiga i nastojao ih je spaliti. Strogo su kažnjeni svi ljudi koji su knjigu kupovali i čitali, a osobito se nastojalo doći do onih koji su to pisali. Navodno su čak dvije osobe i ubijene zbog te knjige.

— Kakav stav treba zauzeti prema poplavi raznih proroka, kao što je Maharishi Mahsh Yogi, te njegova transcendentalna meditacija, ili kao što su okultist Sri Chinmoya?

Dr. Rufus: Isti onaj stav na koji nas upućuje sv. Pavao u svojim pismima: U posljednja vremena doći će mnogi koji će za sebe reći da su Krist, da su oni poslani od Boga. I pretvarat će se da nam donose dobru vijest sa sobom. Izgleda da ljude više privlače "nečim novim". Iz iskustva možemo reći da su ti tzv. "proroci" lažni proroci. Naše iskustvo govori da je svim ljudima koji su nam došli na molitvu a bili su uključeni u transcendentalnu meditaciju, trebala molitva oslobađanja i otklinjanja.

— Što nam pobliže možete reći o iščekivanju nekog proroka ("Gospoda Maitreye") čiji skori dolazak najavljuju glasnici New agea?

Dr. Rufus: Biblija nas jasno uči da će na svršetku svijeta Isus ponovo doći i to će biti njegov drugi dolazak. Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje; u posljednja vremena mnogi će doći i reći: ja sam taj. A kriterij po kojemu možete provjeriti svakoga tko se ovako pojavljuje jesu njegovi plodovi. Ja često tvrdim ovako kategorički: Ako postoji osoba koja je otišla svakome drugom, a ne Isusu, i doživjela doista potpuno ozdravljenje, ja ću prestati propovijedati! Ne bojte se, ne postoji takva osoba. Može čovjek reći: "O, nestala je moja glavobolja!" Postavit ću mu jednostavno pitanje: Možete li sada dobro spavati? "Ne mogu više spavati" — odgovorit će. Kakav vam je obiteljski život? "U njemu su mnogi nemiri" — reći će. Kako se osjećate u mislima? "Potpuno sam zbunjen." Što osjećate u srcu? "Nemir je u mome srcu..."

>>>
— Mogu li se iz duhovnosti New agea isključiti bilo kakvi sotonistički elementi?

Dr. Rufus: Sotona se ponaša na dva načina. Pokazuje svoje boje na vrlo dramatičan i spekulativan način. Ali mnogo suptilniji način na koji nas napada jest u skrovitosti. Nemojte misliti da su oni koji to pokazuju više opsjednuti nego drugi. Ali neki drugi ne mogu pokazati znakove opsjednutosti. Oni koji ne pokazuju znakove opsjednutosti mogu biti opsjednutiji od onih koji ih pokazuju. Ja mislim da je danas jedno od najsnažnijih sredstava kojima se đavao u svijetu služi upravo New age, jer sve što New age nudi, izvana gledano, tako je lijepo, pozitivno, dobrodošlo. Upotrebljava takve izraze, takve pojmove i ideje da čak i svećenici, i katolici općenito, mogu biti lako zavedeni da povjeruju da je to dobro. Sotonski utjecaji u New ageu su prikriveni, nevidljivi i mogu ih prepoznati samo oni koji imaju dar razlikovanja duhova.
>>>

Gđa Erica: New age je samo druga grana sotonske mreže i prikazuje se kao anđeo svjetla. Čini se da pomaže ljudima kroz liječenje, po neznanstvenoj medicini, metodama meditacije koje nisu kršćanske, npr. autogeni trening, transcendentalna meditacija... Temeljno u svima njima je okrenutost prema sebi samima, samoostvarenje, samoozdravljenje, sreća... Ni jedan od njih ne otvara put prema Bogu. To nije istinito duhovno znanje, nego prije psihički trening, razvoj latentnih moći (vidovnjaštvo...).

>>>
U Hrvatskoj su mi ljudi postavili mnoga pitanja o reikiju... U principu bismo trebali pratiti te razne pokrete i metode liječenja koje govore da se služe "univerzalnim energijama". Bilo da se radi o bioenergiji, ili o univerzalnoj životnoj snazi, koja se na japanskom zove "ki"... za kršćanina bi trebalo biti potpuno jasno da je životna snaga jedino Duh Sveti. A samo po križu mi imamo pristup Duhu Svetom... Postoje stvari poput "kanaliziranja", ali to ukazuje uvijek na isto, na ono što je već u Starom zavjetu bilo zabranjeno, spiritizam u bilo kojem obliku, razni mediji. "Kanaliziranje" je samo druga riječ za "biti medij". Reiki majstori su mediji. Na Istoku ih zovu šamani. U zemljama u kojima kršćanstvo još nije naviješteno, moderni New age i poganski spiritizam, kao npr. medija u Africi, rado se susreću.
>>>

— Kakva su Vaša iskustva s bioenergijom, reikijem, pranom, chi, akupunkturom, homeopatijom i sličnim praksama?

Dr. Rufus: Erica po svom zvanju zna više o tim stvarima nego ja. Ja ne želim ništa znati o tim stvarima. Samo se obračunavam s njima! Nemam vremena da bih ga gubio na proučavanje đavla. Draže mi je vrijeme provoditi s Isusom. Jedno od dobrih svjedočanstava o zlu u bioenergiji je ono koje sam čuo jučer i danas, kako je osoba koja je otišla bioenergetičaru iz njegovih usta čula: "Ja sam Isus, pusti Isusa, mene gledaj!" U Evanđelju čitamo slučaj o Barabi. Zašto je Matej donio taj primjer? Pilat je ljudima ponudio dvije osobe. Obje su imale isto ime. Obje su bile rođene s imenom Isus. Obje su imale i isto prezime. Obje su nazvane "Barabas". Baraba na aramejskom znači sin Božji, sin Očev. A Isus na hebrejskom znači spasitelj. Jedan je bio istinski Isus, istinski Spasitelj, dok je drugi imao isto ime, ali nije bio Spasitelj. Jedan doista govori istinu kada tvrdi da je Sin Božji, Sin Očev, a drugi se zove Baraba, ali nije Sin Božji. Ja prepuštam Vašoj mašti da zaključite nije li Baraba bio sin sotonin.

Danas se pruža ista mogućnost izbora. Pilat je pitao narod: Kojega Isusa, kojega Barabu hoćete? I narod je odgovorio: Raspni ovoga pravoga istinskoga Isusa, Barabasa. Mi hoćemo onoga drugoga. Danas je svijet ispunjen lažnim Isusima, lažnim Barabama.

 

Gđa Erica: Na duhovnoj razini nema neutralnog područja. Ili pripadamo Isusu, ili đavlu. Na Vaše pitanje trebalo bi možda pojasniti postoji li neka neutralna energija. Bît energije, za koju mediji kažu da je daju, ne može se znanstveno dokazati kao energija. Možda postoje neke bitne manifestacije, što smo znali primijetiti, ali mi se čini da se radi o demonskom drhtanju pred Bogom. Ne biste trebali imati nikakvog posla s tim stvarima. Svi ljudi koje smo samo ovdje sreli, a koji su konačno tek na kraju priznali da su se bavili bioenergijom, trebali su potpuno oslobađanje.

Prevele: MARIJA ŽNIDARŠIĆ i ALEKSANDRA CHWALOWSHY

>[SADRŽAJ]<


IZLOG

ČASOPISI

BOGOSLOVSKA SMOTRA — 1/99. Iz sadržaja: "Čovjek neki imao dva sina"; Inkarnacijska i eklezijalna dimenzija perihoreze; Štovanje blaženih danas - problemi i perspektive; Živjeti iz vjere - Caritas... Narudžbe kod: Katolički bogoslovni fakultet, Vlaška 38, 10000 Zagreb.

VRHBOSNENSIA - Časopis za teološka i međureligijska pitanja —1/99. Iz sadržaja: Monoteizam kao temeljno polazište židovstva, kršćanstva i islama; Katoličko gledanje na međureligijski dijalog; Novozavjetni tekstovi s prividnim protužidovstvom... Narudžbe prima: Vrhbosansta katolička teologija, J. Stadlera 5, 71000 Sarajevo, BiH.

CRKVA U SVIJETU — 2/99. Iz sadržaja: Crkva i društveno istraživanje religije; Rezultati socioreligijskog istraživanja u franjevačkim provincijama u HR i u BiH... Narudžbe: CUS, Zrinsko-frankopansta 19, 21000 Split, pp 329.

RIJEČKI TEOLOŠKI ČASOPIS — 2/99. Iz sadržaja: Dolazak kapucina i njihova misijska djelatnost u Lici i Krbavi nakon oslobođenja od Turaka; Glagoljaši nekoć župnici svetišta Majke Bojžje Trsatske; Motivi, podrijetlo i dosezi etike situacije... Narudžbe kod: Teologija u Rijeci, Tizianova 15, 51000 Rijeka.

MARULIĆ - Hrvatska književna revija — 4/99. Iz sadržaja: Evolucija religije; Ugovor Hrvatâ s rimskim papom; Stogodišnjica rođenja dr. Ivana Protulipca; Kamikaze svagdašnji... Narudžbe prima: HKD sv. Jeronima, Trg Kralja Tomislva 21, 10000 Zagreb.

>[SADRŽAJ]<


PRISJEĆANJA

ODMOR ZA DUŠU I ZA TIJELO

LJETO NA KRAPNJU

Ako niste boravili na predivnom otočiću Krapnju, ako niste osjetili čarobnu pjesmu valova koji ga svakodnevno ljube u tihim i burnim naletima prema obali, ako niste poslušali zanosnu pjesmu zrikavaca koji u milijunskom zboru ispunjavaju sanjani raj na zemlji, tada ste zakinuti za neponovljivu ljepotu koju nam je Gospodin podario.

Samo tri dana trajao je moj boravak na Krapnju, ali kada sam odlazila kući, imala sam osjećaj kao da sam tu provela mnoge dane, kao da oduvijek pripadam ovoj oazi ljepote i raskoši. S pravom stanovnici Krapnja kažu da je otok raj za djecu, jer to je otok bez prometnih vozila, bez strahovanja roditeljâ da će neki nepažljivi vozač učiniti ludost te kakvom razigranom djetetu uskratiti djetinjstvo. Sva vozila parkiraju se na kopnu, tako da Krapanj ostaje posve čist od ispušnih plinova i buke automobilâ.

* * *

Otok Krapanj inače je poznat po spužvama, koje su njegovi stanovnici godinama vadili iz mora i tako zarađivali svoju koru kruha.

Imaju Krapljani još jedan svoj ponos, a to je Kike, kršni mladić, svjetski prvak u ronjenju na udah do 70 metara dubine. Samo Kike zna kako je čaroban osjećaj kad se predaješ zagrljaju mora i zaboravljaš na tren svu stvarnost izvan vode, kad postaješ prijatelj ribama i svaki put sve dublje i dublje toneš u čarobni svijet plavetnila.

Krapljani su ponosni, jer davno su dobili pitku vodu sa slapova Krke, kao i struju, čije se svjetiljke uz obalu radoznalo ogledavaju u moru, obasipajući ga svojom zlatnom bojom.

Tako, kada se noću nađete na obali Brodarice, raskošna svjetlost daje upečatljivu sliku ljepote kojom Krapanj obiluje. Od Brodarice do Krapnja samo je nekih 350 metara plavog mora, koje pravi plivači začas preplivaju, a mi ostali prevezemo se čamcem, ili brodicom, ili trajektom.

* * *

Ipak, najljepše što mi je ostalo u sjećanju jest posjet crkvi i samostanu uz sam rub šume, u kojoj cvrčci neumorno skladaju svoje grlate pjesme. To prekrasno nedjeljno prijepodne mogla sam lješkariti na pijesku i dozvoliti suncu da me bez milosti peče, jer poslijepodne odlazim kući, i bilo bi dobro da što više pocrnim. Ali, misa u crkvi sv. Križa, koju je predvodio don Frane, i sada mi odzvanja u mislima, jer bilo je toliko dobrote i zanosa u svakoj izgovorenoj riječi, u svakoj molitvi, za svakoga prisutnog. Zbog tog osjećaja ljubavi prema Gospodinu, ljubavi koja mi je tog trenutka ispunila srce, nisam nimalo žalila maloprijašnje pomisli na sunčev zagrljaj i na čaroliju morskih valova.

Mislim da je don Frane također bio sretan i zadovoljan kada nam je dao Božji blagoslov; gledajući dupkom ispunjenu crkvu i zahvaljujući Gospodinu, završio je svoje nedjeljno misno slavlje.

Moji dragi prijatelji, kod kojih sam boravila, pričali su mi o velikoj procesiji koja se na otoku događa 2. kolovoza, kada je Gospa od anđelâ. Tada svi koji posjeduju svoje brodice, ponizno i ushićeno, prate brodicama kip Gospe od anđelâ morem, oko cijelog otoka, pa sve do misnog slavlja, koje se nastavlja u crkvi sv. Križa.

Moja domaćica i draga prijateljica Ljiljana povela me je nakon mise u obilazak crkve i samostana. Zadivila me stalna galerija, u kojoj se nalaze slike raznih umjetnika koji su boravili na otoku i u znak zahvalnosti darivali svoje radove, pa sada zaljubljenici u umjetnost, poput mene, mogu uživati u lijepim umjetničkim slikama.

U drugoj prostoriji nalaze se eksponati okamenjenih fosila životinja, raznovrsnih koralja, prekrasnih školjki izvađenih iz dubine mora, kao i mnogobrojne amfore i posude, stare stotinama i više godina.

I u godinama Domovinskog rata sve je na Krapnju ostalo čitavo i sačuvano, kao i u crkvi i samostanu, jer neprijatelji nisu svojom zločinačkom nogom kročili na otok; nisu uspjeli uništiti čarobnu ljepotu otoka, u kojoj danas uživamo i s ponosom govorimo o Krapnju.

Na svoj način i stanovnici Krapnja su strepili nad zločinačkim namjerama dušmana i molili Gospodina da se rat što prije okonča, da nad Hrvatskom zasja sunce slobode i mira.

Želje su ostvarene, a Krapanj i nadalje s ljubavlju dočekuje svoje goste, nudeći im svoj mir i ljepotu čistoga, plavoga mora.

* * *

U mislima me more zapljuskuje valovima, pred očima mi nedirnuta ljepota otoka, u ušima pjesma neumornih zrikavaca, u srcu obećanja prijateljima da ćemo se dogodine vidjeti na duže, da će biti više vremena i za more, i za sunce, ali ponajviše za Tebe, Gospodine, u ovoj oazi mira, u tišini maloga, ali lijepoga, otoka Krapnja.

EVICA KRALJIĆ

>[SADRŽAJ]<


ČITATELJI

DIJALOG, ILI PODILAŽENJE?

I. V. iz Zagreba: Poštovano Uredništvo "Veritasa", vaš sam vjerni čitatelj i ovaj put moram reagirati na tekst "Hrvanje s vlastitom sjenom". Što za g. Rabara znači kršćanstvo? Da li je to kompromis? Ekumnizam je dijalog, a ne podilaženje. "Veritas" znači "istina". Kršćanski časopis trebao bi biti svjetlo za dušu. Ne mogu ostati ravnodušan na njegov zaključak da "kršćanstvo nije jedina mogućnost napretka". Mi kršćani znamo da se jedino može spasiti po Isusu Kristu. Želim vam mir i dobro i uspješniju uređivačku politiku.

UREDNIŠTVO: Najprije Vam zahvaljujemo na dobrim željama. Držimo da je najbolje istinom razgoniti mrak koji u dušu unose mržnja ili netrpeljivost prema bratu čovjeku, pa tako i prema pripadnicima drugih religija ili prema nevjernicima. Informirajte se bolje, pa ćete vidjeti da Drugi vatikanski sabor priznaje mogućnost duhovnog napretka i u drugim religijama, a sve u Isusu Kristu, jedinom Spasitelju, kojega mnogi, istina, ne poznaju i ne priznaju, a da nisu za to sami krivi.

ODMOR UZ VERITAS

E. Š. iz New Jerseya (SAD): Nalazim se na godišnjem odmoru u Domovini. Uživam u čistom moru i na toplom suncu. Čitam "Veritas". Obilazim svoje drage u Hrvatskoj. Od srca vas pozdravljam i želim Božji blagoslov vama i vašem radu u "Veritasu".

(NE)RJEŠIVI PROBLEMI

Obitelj Š. iz Australije: Cijenjeno Uredništvo, nadamo se da zbog problema oko pretplate nećemo morati odustati od tako lijepoga i nama vrlo dragoga Lista, koji nam jedini daje malo utjehe u ovoj tuđini. Bilo bi nam drago znati što je s nekim bivšim suradnicima kojih više nema u Listu. Sadržaj njihovih članak bio je prelijep, iako Maša i ostali sadašnji suradnici zavređuju više od pohvale. Želim vam puno uspjeha u budućnosti.

UREDNIŠTVO: I nama je žao što su se neki naši suradnici umorili ili iscrpili, pa više ne pišu za "Veritas", ali nam je također drago što Vam je stalo do toga da i dalje primate naš list i što u njemu, unatoč onome što još uvijek nedostaje, nalazite i zanimljive tekstove.

POMOĆNIK VJERAN U NEVOLJI

G. P. iz Virovitice: Poštovano Uredništvo, nedavno sam doživjela — među ljudima tako često, a ipak tako bolno — iskustvo ostavljenosti. Osoba kojoj sam vjerovala i koju sam voljela iznevjerila me na ružan, mizeran način. Ne rekoh joj ništa, ali me boljelo. Patila sam, a sva rugoba očaja, ljubomore, srdžbe, tuge, jada i zavisti svezala se u mučan čvor, koji mi je razdirao grudi. Kad je sve prošlo, i kad ostadoh sama, provali iz mene plač. Naslonila sam čelo na križ Kristov i u jecajima molila za pomoć, za snagu — molila da mi se očisti srce od užasâ tih tužnih osjećaja.

U mojoj bolnoj svijesti odjednom izroni davno zaboravljena slika iz ranog djetinjstva: sama sam u sobi, a mame nema. Nema je već dugo i ne znam kad će doći, a nema nikoga da mi pomogne, da me utješi, te očajnički plačem, jer je osjećaj ostavljenosti i napuštenosti nepodnošljiv. Plačući hvatam rukama majčinu majicu prebačenu preko naslona stolice i uranjam u nju lice. Odjeća miriši i to je onaj topli, prisni mamin miris, te ja suzama natapam tkaninu, plačići neutješeno, jer mame nema i Bog zna da li će se ikada više vratiti...

I vidim - i sada u meni plače to isto dijete; to su iste suze, isti osjeća, sveprožimajuća, nesavladiva tuga, jer smo ostavljeni, a ostavljeni smo jer smo valjda nešto zgriješili ili možda nismo ni toliko vrijedni da netko bude uz nas i da nas ljubi kao što i mi njega ljubimo. Osjećaj da smo sami kao kamen u gluhom mraku svemira.

Ali - podižem svoje čelo s križa i gledam u Raspetoga. Ono što malo dijete nije znalo, ja danas znam. Tko može ostaviti mene koja imam besmrtnu i vječnu dušu, mene koju je Bog pozvao u život jer me želio gledati kako se igram pred Njim, kako rastem u mijenama života da bih Ga slavila i da bih Mu se na kraju svjesno i u ljubavi vratila? Tko me može ostaviti, tko može povrijediti mene - dijete Božje? Uvijek imam sigurno krilo svog Oca, sigurnu ruku svog Brata Isusa, sigurnu mudrost Duha Svetoga i sigurnu zaštitu svoje nebeske Majke.

Hvala Ti, Gospodine, što SLJEPICI OČI OTVARAŠ, što me u DUBINI DUŠE UČIŠ MUDROSTI! Moja se žalost obraća u radost, te sa sv. Leopoldom Bogdanom Mandićem kličem: "Imajte vjere! Bog je i lijek i liječnik!"

>>>
UREDNIŠTVO: Sve čitatelje koji su poslali svoja reagiranja na sadržaj rubrike Vodenjaku ususret... molimo da se strpe, jer su njihovi tekstovi u rukama autora spomenute rubrike i on će ih obraditi ili objaviti onda kada, po njegovu planu, dođu na red. Te tekstove ne objavljujemo u rubrici Pisma čitateljâ, a autore molimo za razumijevanje i za strpljenje. Hvala!
>>>

>[SADRŽAJ]<


MISLI I RAZMIŠLJANJA

LAKOVJERNOST, A NE ZLA NAMJERA?

TKO SU PRIPADNICI NEW AGEA?

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Umjesto da u New ageu vidim onaj jedan posto razbojnikâ duha i Šimuna Maga, ja tamo vidim devedeset i devet posto njihovih žrtava, lakovjernikâ i nesretnikâ dostojnih milosrđa. Uistinu, nemamo pred očima iste ljude!

Zašto sam toliko grub, pa idem đonom na gluposti i štetočinstvo, zaboravljajući kadšto da gazim po prstima neke ljude, koji osjećaju i pate kao i ja, koji često i nisu krivi za svoja lutanja, osobito kada griješe iz uvjerenja, slušajući svoju savjest? Iza svih zloćudnih pojava koje uzimam na nišan, na žalost, uvijek ima ljudi koje moja kritika može ujesti u srce, toliko ozlojediti da se osjete poniženi. Žao mi je. Badava mi što pišem općenito o pojavama, općenito o neznanju, predrasudama, bezboštvu, otuđenju i gluposti; uvijek će se netko prepoznati u kritiziranoj pojavi: što se tu može? Ne mogu napisati da je svaka sličnost s bilo kim samo slučajna. Ili, možda, mogu?

Jedna od pojava koju sam uzeo na zub jest New age. Iako mi pristalice New agea uglavnom nisu antipatični, antipatičan mi je New age; premda te ljude mogu i voljeti i žaliti, pojavu smatram štetnom, kao i svaku drugu parareligioznost, nalik na deuterij: u plućima zauzme mjesto kisika, a guši čovjeka da to ovaj i ne zna.

Moram prvo razjasniti terminološki nesporazum. U Crkvi se ustalio običaj da se sveukupnu ludnicu postmoderne religioznosti naziva New ageom, po samoj "zavjereničkoj" unutarnjoj logici vodenjakove ideologije, koja pompozno sebi prisvaja čitavu nadolazeću epohu, na vlastitu štetu i kompromitaciju, jer umjesto očekivana preporoda svijesti, na širokom (para)religioznom planu bivamo svjedoci tolikim duhovnim abortusima, mentalnim ovisnostima i praznovjerjima, svoj sili lopova i šarlatana, vršljanju uistinu zlonamjernih ljudi.

A ja o New ageu ipak imam bolje mišljenje nego o tim lopovima! Pa kad netko u Crkvi piše na popularan način o New ageu, onda misli upravo na te podmuklice, koji niču kao otrovne gljive u sjeni ideologije New agea, dok ja pod pripadnicima New agea ne mislim isključivo, ni prvenstveno, na njih, već su mi prije pred očima one skupine koje su oduševljene naučavanjem New agea, pa su odatle moji sudovi nužno blaži, jer ne mislimo na iste ljude. Ja bih spomenute lopove nazvao prorocima parareligioznosti, prevarantima duha. Izbjegao bih naziv New age, jer u New ageu ima podosta ljudi koji slijede svoje uvjerenje i slušaju svoju savjest, pa ih ne treba sve trpati u istu vreću.

U naše se vrijeme razmahala postmoderna parareligioznost, i sva sila vulgarnoga praznovjerja pride, no, ne mislim da je to puno naškodilo Katoličkoj crkvi, kako neki, možda, misle. Jer, zašto bi tako mislili? Tu je riječ uglavnom o bivšim ateistima, pa bi trebalo žaliti što nam jasan i uman ateizam tako propada. Pošandrcaše ljudi, pustiše mozak na pašu, ispustiše pradrevni religiozni krik, umjesto marksizma dođe u modu predkršćansko poganstvo. Izgleda da ljudi moraju proći neke faze, postupno, iz etape u etapu, kako bi uopće mogli opaziti što im Krist poručuje i koje im slobode nudi. Ako uopće mogu opaziti Krista iza nekih grubih i ljutitih kršćana, kakvih je zaista malo, ali se baš ti kadšto guraju u prve klupe medija i zabadaju nos u ono u što se ne razumiju.

* * *

Koju to slobodu Krist nudi? Slobodu od magije, idolatrije, determinizama, praznovjerja, razosobljenosti, postvarenja..., slobodu za ljubav koja izvire iz "Osoba koje ljube", nesputana i stvaralačka.

>>>
Ne smatram da je neki veliki dobitak što marksizam prelazi u New age. Ljudi jednu svjetovnu religioznost zamjenjuju drugom. Ovaj put maloumnom. Trebali bismo imati više milosrđa prema parareligioznim ljudima. Oni su kao utopljenici koji se hvataju za slamku, umjesto za ruku Božju, a mi se ponašamo kao napuhani stariji brat, ili, još gore, kao inkvizitor i demonizator; umjesto da im pokušamo navijestiti Radosnu vijest i približiti Boga, serviramo im paklenu osudu.
>>>

A što ja to drobim i moraliziram? Koliko sam puta nasrnuo na New age samo u "Veritasu"?! Otkuda mi toliko volje da grizem i napadam?

Kada pišem, ne rabim eufemizme. Nisam biskup ili provincijal da bih vagao svaku riječ, pazeći da moje pisanje ne potegne neku nezgodnu lavinu. Pišem žestokim stilom, bez dlake na jeziku. To ima svoje prednosti, ali i nezgodne strane, jer se iza pojava, na žalost, najčešće nalaze i ljudi koji mogu bolno osjetiti oštricu kritičkog skalpela.

Što sam sve u "Veritasu", u ovoj rubrici, pisao o New ageu? Napisao sam da je on razaranje uma, maglovita panteistička gnoza, sinkretični unitarni misticizam (pseudomistika!), monistička ideologija koja vodi u postmodernu profanaciju i u okultnu fetišizaciju, paraznanstveni fenomen što razara samokritičnost duha i metodološku čistoću znanosti, neuživljeni i zapadnjački šund-pristup vjeri, mentalitet (para)religiozne žeđi što bježi u naopaku (sekularnu, zapadnjačku) predodžbu reinkarnacije, i tome slično.

Iako sam o New ageu nastojao pisati argumentirano i istinito, i to tako da me i pripadnik New agea može čitati, pazeći da mu ne pripisujem zle namjere i pakt s đavolom, ipak sam pisao uglavnom samo negativno, samo kritički, bez dijaloškog pristupa, bez požrtvovne volje da učinim riskantni i mučni napor u tome smjeru, pa moram priznati da me tek emisija religijske kulture za mladež "Smjerokazi" svojom dijaloškom kontroverzom, emitirana u travnju ove godine, digla iz polemička drijemeža i komotne negacije, te me svojim dijaloškim pristupom nadahnula da napišem članak "Je li moguć dijalog s New ageom?", objavljen u lipnju 1999. godine, s podnaslovom "Lakovjernost i eskapizam, a ne zla namjera?" Tu sam napisao i nekoliko pozitivnih misli o New ageu, kao i potrebu dijaloško-evangelizacijskog pristupa.

Što je to pozitivno u New ageu? Sustavna nada, holizam, ekološka svjesnost, težnja prema boljem svijetu i čovjeku, itd. Zatim to što kod najmisaonijih autora New agea možemo naći najmanje glupa opravdanja postmoderne religioznosti, te, što je najvažnije: nenasilnost, uljuđenost i pitomi mentalitet većine današnjih poklonika New agea.

No, usprkos tim pozitivnim primjedbama nisam uspio biti manje grub i žestok nego u ranijim člancima, pa sam napisao za New age da je put u prošlost, nadomjestak religije, religijsko-magijska smjesa, pseudoreligioznost koja više nije u stanju ozbiljiti niti pravu zajednicu, pseudoezoterička, a zapravo postmoderna, ludička pojava, lažno zadovoljenje religijske potrebe, što ne može pružiti pravu podršku životnome smislu i žrtvi, niti se otvoriti transcendenciji Osoba koje ljube, potrošački eskapizam, i tomu slično. Ili, ukratko: religijska onanija.

* * *

Uvijek je lako napasti, ali teško je naći pravu mjeru pristupa ljudima.

Ali ništa to ne pomaže, čak ni moja bezobzirnost, jer me je neki čitatelj "Veritasa" "jasno pročitao", pa se ulovio za taj moj članak: "Trebalo bi biti pohvalno da se netko pozabavio temom New agea, međutim nikako se ne može usporediti New age s Katoličkom crkvom. U New ageu nema Boga! Ako je nešto od sotone, kako to možemo pohvaliti? Ovaj tekst je obrana New agea u katoličkom časopisu, na jedan perfidan, lukav način."

Neosporno je da neosobno božanstvo, Bog kojega ne bi činile osobe, nije nikakav Bog, već nešto nužno podljudsko, ispod ranga ljudskog postojanja, idolatrija ili postvarena sila nedostojna slobodna čovjeka, no da je to bitna mana New agea, to sam pisao u gotovo svakom članku, uporno uvijek iznova, pa kako mi to sad on otkriva da u New ageu "nema Boga"; je li me uopće čitao? No, ono što me je najviše začudilo njegovo je mišljenje da ja to zapravo pišem "obranu New agea na perfidan i lukav način". Meni je mučno zbog mojih grubosti, a on mi pripisuje lukavost i podmuklost, ali, u točno suprotnu smjeru! Sad smo došli do ključnog paradoksa i najzanimljivijeg pitanja: Kako je moguće da su moje bespoštedne kritike New agea shvaćene kao njegova obrana?

Prvo, možda zbog terminološkog nesporazuma. Mislimo na različite skupine. Ja mislim na sve one koji dijele uvjerenja New agea, a on upravo na duhovne lopove i prevarante, proroke raznih oblika postmoderne parareligioznosti, lovce u mutnom; i zaista je u pravu: kad bih takvima pripisivao da čine iz svoga uvjerenja i rade po svojoj savjesti, bio bih zaista perfidni apologet New agea! No, očito se naši pojmovi ne preklapaju sasvim.

Što čitatelj misli vidi se po tome što je moje tekstove usporedio s Blaževićevim: "Za razliku od tekstova u rubrici Vodenjaku ususret... koji jasno pokazuju stav Katoličke crkve prema sektama, i naravno da je razlika više nego očigledna."

Razumije se da sam čitao što piše Josip Blažević i moram mu odati pohvalu. Problemu postmoderne religioznosti i raznih sljedbi u Hrvatskoj prišao je vrlo studiozno, pozivajući druge na suradnju, obrađujući svaki slučaj zasebno, pa je takav pristup nužno potreban i nezamjenljiv, i u prednosti pred mojim teorijskim i načelnim pristupom.

Blaževićeve ocjene su u osnovi točne. Crowley je otrovni perverznjak, Shen Qui je lopovska metoda za pljačkanje lakovjernih koju bi trebalo zabraniti (kao što su to učinili Slovenci!), Ivica Prokić je prevarant i lopov, Helene Blavatsky bila je šarlatan, a njezina teozofija mješavina magije i praznovjerja, prilično vulgarna verzija sinkretizma, pa ako je Steinerova antropozofija, zahvaljujući umjetničkoj i kreativnoj nadarenosti samoga Steinera, ispala kulturnija i nadasve umjetnički nadahnutija (arhitektura, balet, itd.) od teozofije, u njezinoj se osnovi, ipak, nalazi slično praznovjerje (pseudo)gnoze i fantastike, dok je Bruno Gröning zloćudna zapadnjačka patvorina indijskoga gurua.

>>>
Kada se spoje lopovluk i religija, što se dobije? Šimun Mag! Blažević uzima pod svoj skalpel razne Šimune Mage i Magiće, a od spomenutih uzeo bih u obranu samo Steinera, no ne mogu braniti šarlatanstvo implicitno njegovoj antropozofiji! Ti su ljudi uglavnom zlonamjerni, oni zaista vrebaju i pljačkaju svoje žrtve, zaglupljuju ih i zaluđuju; oni su drumski razbojnici na području duha.
>>>

Treba ipak primijetiti da među njima nema pravog teoretičara New agea, kao što je u nas, na primjer, Blaženka Despot, pa bih toplo zamolio Blaževića da obradi njezin slučaj, kako bismo problem promotrili u većoj širini. Blažević obrađuje uglavnom preteče postmoderne religioznosti, kao i nadrilječnike i šarlatane što niču u ozračju "nadolazećeg vodenjaka", što je daleko od učene teorije New agea, ali možemo s pravom upitati New age zašto takve otrovne gljive niču u njegovoj sjeni?

Ključni je prigovor spomenutog čitatelja što ja New age ne sotoniziram, ne postavljam stvari: Mi smo Kristovo tijelo!, a u New ageu nema uopće Boga, tamo caruje sam sotona i nitko drugi nego sotona! Odnos Katoličke crkve i New agea on vidi kao odnos Krista i sotone! Eh, kad bi stvari bile tako jednostavne! Već bismo davno bili u raju. Taj čitatelj jako potcjenjuje sotonu.

Zlonamjernih i pokvarenih ljudi, na sreću, na ovome svijetu ima malo. Mnogo više ima glupostî, nesporazumâ i predrasudâ.

Kad pišemo o pripadnicima New agea i drugih oblika postmoderne religioznosti, trebali bismo imati na umu obje vrste ljudi: razbojnike i žrtve. Ako zaboravimo one koji trebaju našu pomoć, nismo li zaboravili Krista?

>[SADRŽAJ]<


BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

SVI LJUDI SU SINOVI NEBESKOG OCA...

PRIJATELJ CARINIKA I GREŠNIKA

Piše: CELESTIN TOMIĆ

"Prijatelj carinika i grešnika..." (Mt 11,19)

Pravovjerni Židovi carinike su smatrali društvenim kriminalcima i političkim suradnicima, kolaboracionistima, rimskog okupatora, a religiozno su oni za njih bili nečisti, pogani, grešnici.

* * *

U rimskom carstvu sakupljali su se carine i porezi, cestarine, brodarine i mostarine. Tko je više davao, taj je dobivao koncesije da može skupljati spomenute daće. Dotični bi redovito okupio besposličare, vojne bjegunce i izbjegle robove da ubiru novac od poreza i carina. Znamo da je u Jerihonu živio "natcarinik" Zakej (Lk 19, 7), a Josip Flavije spominje natcarinika Ivana u Cezareji na Moru. U Palestini nije bilo "natcarinika" nad jednim područjem, već samo nad jednim gradom ili nad jednom postajom na graničnim prijelazima ili na mostovima.

Kako je "natcarinik" već uplatio određenu cijenu, morao je povećavati porez i carinu da bi ne samo prikupio ono što je dužan predati, nego da se i sam obogati. I tu su se pojavljivali utaje poreza i robe za carinu, krijumčarenje, itd. Carinici su strogo i okrutno postupali, plijenili robu, pljačkali i tražili i više carine nego što je određeno. Zbog toga se carinike smatralo krimilcima, koji se bave svime samo da bi prikupili što više novca. Kada su carinici došli k Ivanu Krstitelju na Jordan, nije ih odbacio. Na pitanje: "Učitelju, što nam je činiti?", Ivan ne traži od njih da napuste svoju službu, već im naređuje: "Ne utjerujte više nego što vam je određeno." (Lk 3, 12 s)

* * *

U političkom pogledu carinici su smatrani kolaboracionistima, izdajicama i neprijateljima židovskog naroda. Rade za stranu silu, surađuju s okupatorskim snagama u zemlji.

Babilonski Talmud donosi ovaj razgovor između dva rabina: Prvi reče: "Kako su lijepa djela ovog naroda (tj. Rimljanâ). Podigli su trgove, sagradili mostove, načinili kupališta." Drugi mu na to odgovori: "Sve što ste nabrojili, sve su to podigli za svoju vlastitu potrebu... mostove da kupe mostarinu..."

Pobunama koje su dovele do velikog krvoprolića 6. godine poslije Krista i godine 66. do Prvoga židovskog rata, povod su dali porezni zakoni. Plaćati porez i carinu Židovima je značilo priznati drugog gospodara i kralja, a ne jedinog Gospodara i Kralja, Jahvu.

No, najveća odbojnost prema carinicima izvirala je iz religioznih motiva. Oni su stalno u dodiru s poganima, s nečistim, a rukama diraju nečisti novac. Prema tome, oni su grešnici, nečisti, pogani. Čitamo u rabinskim spisima:

"Ako uđe carinik u kuću, kuća postaje nečista."

"Sve ručice na posudi su čiste, osim ručice lonca carinika."

"Ne smije se mijenjati novac iz kase carinika ili poganina. Niti milostinja se ne može od njih primati."

* * *

Isusov učenik ne smije postupati kao što to čine carinici, koji ljube one koji njih ljube i pozdravljaju samo braću, kao pogani. Učenici moraju ljubiti i neprijatelje i moliti za one koji ih progone, da bi bili "sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada i pravednicima i nepravednicima" (Mt 5, 44-47).

Isus je došao da ispuni volju Oca nebeskoga, da milost spasenja donese i zlima i nepravednicima, carinicima i grešnicima. I to ne samo riječimna, nego i svojim životom.

Isus poziva Mateja, carinika. Matej taj poziv smatra nečim jako velikim i želi se počastiti sa svojim drugovima jednom gozbom. Isus sjede za stol s njima. I "mnogi carinici i grešnici dođoše za stol". Farizeji se zgražaju i pitaju učenike: "Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?" A Isus im odgovara: "Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni." (9, 9-12)

Isusu ne smeta što ga nazivaju "prijateljem carinikâ i grešnikâ". Došao je spasiti upravo grešnike, bolesne, rubne.

Prispodobu o dva sina Isus završava: "Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!" (21, 31)

Prispodoba o farizeju i cariniku koji uziđoše u Hram pomoliti se završava: carinik "siđe opravdan kući svojoj". (Lk 18, 9-14)

Isus u svakom čovjeku, pa bio on na bilo kojem položaju, koju god službu obavljao, kojoj god rasi ili narodu pripadao, gleda dijete Božje, "sina nebeskog Oca". Došao je na zemlju da sve spasi i uvede u kuću Oca svoga.

STALNA OBNOVA

Bolni trenutak u iskustvu Božjega naroda bio je razaranje i nestanak Sjevernog kraljevstva, Izraela, i ugroženost Južnog kraljevstva, Jude.

Davidovo kraljevstvo nakon Salomonove smrti (931.) razdijeljeno je na dva kraljevstva: Izrael i Juda. Izrael zahvaća veći dio Svete zemlje, njezine plodne dijelove. Predstavlja ekonomski razvijeni sjever, a nalazi se na važnom putu "via maris", na putu uz more, koji povezuje tadašnje velesile Asiriju i Egipat. No, odmah na pečetku Izrael se pokazao nevjernim Bogu i njegovu Zakonu, tj. Savezu.

* * *

Prvi proroci-pisci, Amos i Hošea, djeluju u Sjevernom kraljevstvu u vrijeme vrhunskog blagostanja i napretka, za vrijeme kralja Jeroboama II. (783-743). Bogatstvo i raskoš stvorili su ekonomske i društvene nepravde. S jedne strane su bogataši, a s druge siromašni, većinski sloj. Amos oštro napada tvrde i neumoljive bogataše, trgovce varalice, nepravedne suce, sve društvene nepravde, a posebno izvanjskost kulta bez obraćenja.

Hošea napada politiku saveza s Asirijom i Egiptom, jer raskinuli su jedini savez koji ih može spasiti — savez s Jahvom, njihovim Bogom. Prorok ljubavi, ali i socijalne pravde, kao i Amos, naviješta skori zalaz Izraela, i to u vrijeme u kojemu on pliva u blagostanju, dok je snažna vojna sila i dok ima razvijeno gospodarstvo.

Sargon II., asirski kralj, ponosno upisuje u svoje Ljetopise kako je "u početku svojeg vladanja" (722.) zauzeo Samariju, odveo narod u izgnanstvo (asirsko), a izraelske gradove naselio narodima iz zemalja koje je osvojio. Proveo je, danas bismo rekli, "etničko čišćenje".

Južno kraljevstvo, Juda, čuva Jahvine predaje i jedini je baštinik Davidova prijestolja i izraelskih predaja. U to vrijeme vlada kralj Ezekija (728-687), koji prihvaća zdrave snage Sjevernog kraljevstva, tj. one osobe koje traže zaklon u Judi. To su osobito leviti, koji sa sobom nose dragocjenu predaju, zvanu deuteronomijska (Ponovjeni zakon), koja će postati temelj svakoj religioznoj obnovi u Božjem narodu. Jezgra joj je Deset zapovijedi (dekalog), koje mogu biti jedini sigurni temelj svake obnove i sretne sadašnjosti i budućnosti.

* * *

Obnove nema bez ljubavi prema Bogu, što je srž Zakona. Ali ona izvire iz slušanja Božje riječi. Obrazac vjere, koji triput na dan i danas ponavlja vjerni Židov, počinje: "Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!" (Pnz 6, 4) U Ponovljenom zakonu nadahnuti pisac 86 puta poziva vjerne da slušaju Božju riječ. Božja riječ sama okuplja i stvara zajednicu vjernikâ; "vjera po slušanju" (Rim 10, 17).

Ispovijest vjere: Jahve je jedan i jedincat, Bog Izlaska, Osloboditelj (5, 6), traži jedno mjesto kulta, koje Jahve sam odabire (12, 4-12) i stvara jedan narod. "Vi ste sinovi Jahve, Boga svoga... Ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome; Jahve je odabrao tebe između svih naroda ne zemlji, da budeš njegov narod, njegova predraga svojina... Ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome." (14, 1-2. 21)

"Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!" (Pnz 6, 5) Srž i bît Zakona je zapovijed ljubavi. Ona mora prožeti cijelo ljudsko biće, sve njegove sile, i odraziti se u cjelokupnom njegovu djelovanju.

"Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce." (Pnz 6, 6) "Srce" je u Bibliji središte unutarnjeg "ja", osobe, mjesto susreta s Bogom, pokretač naših odluka. Jeremija govori o Novom savezu. Jahve će "Zakon svoj staviti u dušu njihovu i upisati u njihovo srce" (Jr 30, 31-34). Ezekiel govori o "novom srcu", o novom stvorenju za nova mesijanska vremena (Ez 36, 25 s).

Nije riječ samo o osjetnoj ljubavi, ili o prolaznoj, nego o djelatnoj. Zapovijedi-riječi (debarim) su "Deset zapovijedi" (Pnz 5, 1-21), kao i sve zapovijedi i uredbe koje zahvaćaju sve životne odnose: obiteljske, društvene i političke. To znači živjeti po Božjoj volji. I u Novom zavjetu spasenje je povezano s opsluživanjme zapovijedî, osobito zapovijedi ljubavi, koja se očituje na djelu (Iv 14, 15-21; Mt 7, 21-27).

* * *

Ponovljeni zakon iznosi kakva mora biti obnova, nova evangelizacija. Ocu obitelji pripada prva dužnost u religioznom odgoju djece. Ali i cijela obitelj, posebno majka, mora sudjelovati kod toga, počevši od djeteta.

Prvi evangelizator u Starom zavjetu je Mojsije, učitelj Božjeg naroda, kome je Jahve predao Zakon (Pnz 5, 25-31). Zatim dolaze proroci, kojima Bog, kao i Mojsiju, stavlja svoju riječ na njihova usta (17, 15-19). Zatim su tu svećenici, čuvari Zakona i kateheti (31, 9-11; 33, 9-10). Konačno dolaze suci, u teškim vremenima (17, 8-11), i kraljevi (17, 19), da Dekalog bude temelj društvenog života.

Milosna su vremena blagdani hodočašća, kao Pasha, Pedesetnica i Blagdan sjenicâ, u kojima narod doživljava milosti izlaska i sklapanja saveza na Sinaju i dara Zakona, te brigu Jahvinu za svoj narod u pustinji vremena.

Smisao jubilarnih godina (svaka sedma, a posebno svaka pedeseta — 7x7), čije su značajke oprost dugova i oslobađenje robova, jest taj da Izrael bude zajednica bratske ljubavi, kakvu je Bog htio i hoće.

* * *

Evangelizacija, kao temelj svake duhovne obnove i stvaranja bratskog društva, pretpostavlja zajednicu vjere, svetu zajednicu. Ona se okuplja na Božju riječ i nju ostvaruje u svom životu. Božja riječ stvara zajednicu ljubavi, koja nije ovozemno kraljevstvo, nego kraljevsto onozemnog; kraljevstvo braće i sestara, kraljevstvo ljubavi i sreće, vjere i nade, koje će se ostvariti u punini tek na kraju danâ.

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<


ZA ODMOR

NAGRADNA IGRA - SLAPOVI VJERE

NAPOJITE SE ŽEDNI NA SLAPOVIMA VJERE!

Autor: VESELJKO KRIŽANOVIĆ

Kao niz slapove (uspravno niz tablicu) spustite u jezerce (u donja tri reda kvadratića) slova koja se nalaze iznad prvoga od triju jednakih redova kvadratića. Ponuđena slova složena su abecednim redom, a Vaš je zadatak razmjestiti ih tako da njihov pravilni raspored tvori svetopisamske izričaje o Bogu Ocu. Rečenice treba čitati vodoravno, a pojedine riječi nastavljaju se iz prvoga u drugom redu, te iz drugoga u trećem, kao i iz jednoga broja "Veritasa" u idućem. Kao olakšanje, nudimo Vam slova kojima započinju pojedine riječi.

Ispravno popunjeno rješenje izrežite, ispod tablice upišite svoje ime i prezime i punu adresu, te najkasnije do 23. listopada 1999. pošaljite na:

"Veritas" — za Slapove vjere
Sveti Duh 33
10000 Zagreb

Imena triju dobitnika/ca nagradâ objavit ćemo u "Veritasu" br. 11/99. Nagrade su tri vrijedne knjige.
U šestom krugu izvlačenja (za br. 6/99) prvu nagradu dobila je Elizabeta ŠANGO iz New Jerseya — SAD (nagrada je knjiga "Pristup Bibliji"); drugu nagradu dobila je Nada KANIŽAJ iz Zagreba ("Marija Majka vjere"); treću nagradu dobio je Franjo JESENOVIĆ iz Bjelovara ("Tajna vjere"). Nagrađenima čestitamo, a ostalima želimo više sreće u idućim izvlačenjima.

>[SADRŽAJ]<


NAKON UMORA — MALO HUMORA!

PREMJEŠTAJI

U maloj i zabitoj seoskoj župi u tijeku je premještaj i smjena župnikâ. Novoimenovani župnik posjetio je svoga odlazećeg kolegu, da bi od njega čuo važnije pojedinosti o župnoj zajednici koju će uskoro voditi. Najviše ga je zanimalo kakvi su ljudi njegovi novi župljani. Na to pitanje iskusni župnik mu šapne na uho: "Gadni ljudi, ali... dobri katolici!"

PUČKE MISIJE

Pučke su misije u malom selu, a propovjednik se oštro obraća domaćim muškarcima:
— Vi, muškarci, promislite koliko ste dragocjenog vremana izgubili pijući i kartajući!
* A što ja stalno govorim? — prišapnu jedan slušatelj svom susjedu u klupi. — Ima čovjek pravo: samo gubimo vrijeme dok točimo vino i dok miješamo karte.

SVETAC-ZAŠTITNIK

— Kome se trebam moliti da mi financijska policija ne dolazi stalno u firmu? — pita bogatiji župljanin svog župnika.
* Najbolje sv. Bartolu! Njega su živog oderali, pa zna kako Vam je.

ADAM I EVA

— Mi Dalmatinci sigurno potječemo od Adama, ali vi otočani ni u kom slučaju.
* Otkud ti takav zaključak? — uvrijeđeno će otočanin.
— Da je Adam bio otočanin, ne bi Evi dao ni da dodirne voće, nego bi od njega napravio sok i prodao bi ga.

E, SADA JE DOSTA...

Muž neke nadasve blagoslovljene žene dolazi kod župnika da se dogovore kada bi mogao krstiti njihovo osmo dijete.
Presretni župnik, nakon kraćeg razgovora o stanju u sugovornikovoj brojnoj obitelji, upita mladog župljanina kakvo će ime dati svom novorođenom sinčiću.
Zabrinuti otac mu odlučno odgovari: "Nazvat ćemo ga... Amen!"

>[SADRŽAJ]<


ZLATNE LEGENDE

30. RUJNA — SV. JERONIM, CRKVENI NAUČITELJ

LAV SV. JERONIMA

Sv. Jeronim, podrijetlom iz naših krajeva, dakle "naše gore list", nije poznat samo kao veliki poznavatelj Svetog pisma, što mu je donijelo naslov "crkvenog naučitelja" i u čemu ga ne zasjenjuju ni veliki crkveni naučitelji njegova vremena, kao što su sv. Augustin i sv. Ambrozije, nego i kao jedan od najvećih pokornika u povijesti Crkve.

Umjetnici ga ne prikazuju bezrazložno s kamenom u ruci, kojim se udarao u prsa da bi okajao svoje grijehe ili da bi svladao svoje nagone i strasti. Strog prema sebi, nije baš bio preblag niti prema svojim protivnicima, ne ustručavajući se uperiti im svoje oštro pero "ravno u srce". A ipak, u svom vlastitom pokorničkom srcu, čini se, nije baš bio takav. Tako bar svjedoči prastara pripovijest o događaju s lavom, koja nam i nehotice doziva u pamet legendarnu blagost i dobrotu sv. Franje Asiškoga. No, čujmo što nam to ona, zapravo, poručuje...

* * *

Jednoga dana, a bijaše već pred sam zalazak sunca, Jeronim je usred svoje družine pozorno slušao čitanje Svetoga pisma, kad se najednom pred njima, šepajući i nekako tužno zavijajući, pojavi strašan lav, pred kojim se umah svi, obuzeti isto tako strašnim strahom, razbježaše kao muhe bez glave. Osim Jeronima! On mu se, štoviše, približi, a lav mu na to pruži ranjenu nogu, kao da mu je htio reći: "Vidiš što mi se dogodilo! Molim te, pomozi mi!" Jeronim, i sam sav u čudu, pozove zatim subraću te im naredi da tom strašnom lavu poviju ranu i da se za njega brinu dok ne ozdravi. Zapovjeđeno, izvršeno!

No, dogodi se tada i nešto posve neviđeno: lav, umjesto da se vrati u svoju divljinu, nikako se nije dao otjerati od novih prijatelja. Jeronim, s kojim je lav najradije drugovao, cijelo vrijeme je razmišljao što će s njime učiniti i kako bi ga bar nekako zaposlio — tek toliko da ne ljenčari i da se kod njih ne hrani nezasluženo. I domislio se. Jednoga dana pozove lava k sebi te mu reče:

— Strašni lave, umiljata ovčice! Kako vidiš, radom svojih ruku mi zarađujemo kruh svoj svagdanji, pa nije baš lijepo da se ti jedini ovdje po cijele dane izležavaš i ljenčariš! Zato ćeš i ti nešto raditi. Predlažem ti da svakoga dana našega margarčića, koji nam tako vjerno služi, izvedeš na pašu i čuvaš da ga druge zvijeri — a ti znaš da ih ovdje ima — ne ugrabe i ne pojedu.

Lav na te riječi nakloni glavu, kao da je htio reći: "Pristajem, vrlo rado ću ga čuvati!"

* * *

I doista, od tada je lav vjerno vršio svoju službu. Budno je pazio na magarčića dok je on pasao, a nakon toga pažljivo ga pratio do kuće. Jednom je, međutim, tvrdo zaspao, dok se magarčić — mirno pasući — sve više udaljavao. Uto naiđoše neki trgovci s devama koji ga, iskoristivši prigodu, uhvatiše i povedoše sa sobom. Kad se lav probudio, magarčiću ni traga. Što će sada? Dugo ga je tražio, ali uzalud. Na kraju, kasno u noć, sav žalostan, bez magarčića se vratio u samostan.

Videći ga tako sama, braća posumnjaše da je lav magarčića sam usmrtio i pojeo. Ne vjerujući ipak da bi on takva što mogao učiniti, a za to nisu mogli naći niti dokaze na pašnjaku, ipak odrediše da će im on od sada na svojim leđima donositi drva iz šume.

Nije, međutim, prošlo puno vremena, a lav zapazi kako neki trgovci s devama prolaze obližnjim putem, tjerajući ispred sebe jednoga magarčića, u kojemu on odmah prepozna svoga starog znanca i prijatelja. Zarikavši snažno, potrči tada prema njima, na što se trgovci razbježaše na sve strane i u toj panici ostaviše i deve i magarčića na milost i nemilost razbješnjelom lavu. Ovaj ih, malo po malo, skakućući oko njih, dotjera do samostana, što neobično začudi Jeronima i njegovu subraću. Jeronim im se odmah obrati i reče:

— Podajte ovim našim novim gostima jesti, a dotle strpljivo pričekajmo da nam Gospodin objavi svoju volju!

Lav je u međuvremenu počeo veselo skakutati od redovnika do redovnika, prostirući se pred svakim, kao da je htio od svakoga moliti oproštenje za svoj nedavni propust — što nije budno pazio na njihova magarčića, kojega im sada, eto, vraća živa i zdrava.

Nakon što braća nahraniše sve životinje, sv. Jeronim im ponovno reče:

— Pripremimo se za doček novih gostiju!

Jedva što je to izgovorio, pred njega stupi samostanski sluga, koji ga izvijesti da se pred vratima nalaze neki nepoznati ljudi, koji bi s njime htjeli razgovarati. "Aha, tu smo!", pomisli Jeronim.

Jeronim naredi da ih sluga pusti u samostan, a oni, čim mu pristupiše, padoše na koljena pred njim i zamoliše ga da im oprosti počinjeno nedjelo. Bili su to, naime, upravo oni trgovci koji ukradoše samostanskog magarčića.

Jeronim ih blagim riječima umiri, naloživši k tome braći da ih sve smjeste i da ih posluže jelom i pićem.

Vidjevši Jeronimovu dobrotu, trgovci mu ponudiše svoje ulje, uz obećanje da će svake godine samostan opskrbljivati uljem za svjetiljke, koliko braći već bude potrebno.

Jeronim ih na to otpusti, vrativši im njihove deve, napomenuvši im kako nikada nije unosno, naročito pred Bogom, činiti zlo, nego uvijek i jedino dobro.

Priredio: ZVONIMIR ZLODI

>[SADRŽAJ]<


ZADNJA STRANICA

PJESMA RUŽI

Ruža je cvijet zaljubljenih,
vijenac svadbeni,
ukras tek rođenih,
posljednji pozdrav koji se grobu daruje.
Ona u svakoj prigodi kraljuje.

MARIJA TOLIĆ