Zemni ostaci čovjeka Božjega preneseni su ubrzo iz Arcelle, u skladu s Antunovom posljednjom željom, u crkvicu Svete Marije. Cijeli je grad pratio pogrebnu povorku. Iste su se večeri nad Antunovim grobom počela događati čudesa. Glas se pronio začas, dozivajući u Padovu skupine hodočasnika i iz najudaljenijih krajeva. Čudesa su se sve više počela množiti. Crkvene su se vlasti odmah pozabavile ovim slučajem. Najprije je padovanski biskup Jacopo di Corrado počeo, da bi nastavio i završio tadašnji papa Grgur IX., obojica osobni Antunovi prijatelji i štovatelji. Obavljeni su dijecezanski i apostolski procesi, koji su brzo dovršeni, uz pristanak i odobrenje svih koji su bili za to zaduženi. Nije prošla ni godina dana od smrti velikoga čudotvorca, kada je 30. svibnja 1232. u katedrali u Spoletu papa Grgur IX. uzdigao na čast oltara Antuna Padovanskoga. Svečeva subraća, uz pomoć Padovanaca i ostalih hodočasnika, brzo započnu graditi velebnu baziliku, gdje će biti položeni Antunovi zemni ostaci. Godine 1263. konačno je Antunov grob postavljen u novoj bazilici. Uz prisutnost mnogo naroda, vrhovni poglavar Reda, sv. Bonaventura, otvori lijes i pronađe Svečev jezik potpuno svjež i neraspadnut. Štovanje sv. Antuna nastavilo se širiti: postalo je sveopće u Crkvi, a prešlo je i granice Katoličke crkve. Danas nema naroda koji ga ne bi poznavao, nema vjernika koji mu se ne bi utjecao. Neka na sve nas siđu njegov zagovor, utjeha milosti i božanskog blagoslova.