3. Prema
novom životu
U veljači 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevačkih misionara u
Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pažnje, brat
portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi sv. Križa,
blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. I on je počastio nove
mučenike, prisjećajući se svojega susreta s njima prije nekoliko mjeseci.
Dolazili su iz daleke Umbrije, obučeni siromašno, umorni od napornog
putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i susretljivost,
njihova radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost
svojega života; ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen prilagodbama i
kompromisima. A on je priželjkivao takav život gdje vjera neće biti udoban
provod, već poticaj na punoću duha; dar pun rizika, ali i ploda. I jednog
su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu
Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je
iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru: Napustit će augustince i
pridružiti se njihovu pokretu, da bi što prije krenuo u Maroko, gdje je
mislio proliti krv za Krista. Uz neke teškoće, dobio je potrebno
dopuštenje, navukao franjevačku haljinu i zauvijek napustio opatiju sv.
Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando,
od sada će se zvati Antun. Nakon kraće priprave, ukrcava se na brod. |
Sv. Franjo i prvi drugovi
(U. Oppi -
Bazilika sv. Antuna) |