VERITAS - br. 1/2000.

>[SADRŽAJ]<

MISLI I RAZMIŠLJANJA

MIRIŠEMO, SLUŠAMO, OPIPAVAMO, GLEDAMO DAR I DAROVATELJA!

"KRALJEVSTVO ČULA"

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Čitav svijet je dar prostrt na našemu stolu, sve noćne zvijezde i dnevna sunca, sve je to Bog stvorio upravo za nas; nepregledno preobilje bića i stvari što iz Boga neprekidno silaze k nama, kucaju o naša unutarnja vrata.

Bog je stvorio čovjeka čulnim bićem, pa u čulima samim nema nikakva zla; zlo je u uzimanju, grabljenju ugoda i opažaja, nezasitnoj žeđi za senzacijama.

Osobito je moderan hedonistički čovjek, lišen religijskih sprega, pod uplivom mentaliteta potrošačkog društva, često bolestan duhom i neutoljeno žedan svega oko sebe. Ništa ne prima, jer ničega nema; hvata prazninu, prazan.

Bog je stvorio čovjeku oči, uši, miris, okus, dodir; stvorio ga je zemaljskim živim bićem koje teži k ugodi, voli gledati, slušati, mirisati, kušati, dodirivati.

Uronio ga je u svijet pun boja i mirisa, neprekidnog darovanja: čitav svijet je poklon što izvire iz punine Božjega bîtka, iz Ljubavi što se prelijeva u svijet. Pa tamo gdje je izvor vode od kojega je srce gasno, gdje su zadovoljstvo i mir, tu nema podmukle žeđi, tu ruka ne grabi prazninu; tek netko pripušta da se sve dogodi, stvari pitomo prilaze sa svih strana i sva bića znatiželjno dolaze onom tko ih ne grabi.

Oduvijek je tako bilo; opuštenost u srcu, neprekidna prisutnost svega. Pa ako i smeta glad i zima; i to je od suviška gladi i zime.

Bog je stvorio čovjeka u gustim mirisnim šumama, u cvrkutu ptica, u reskoj hladnoći i toplini ognjišta, u vonjevima trula lišća, u kiselkastim maglama, gustim isparavanjima, vrelini Sunca i pijanstvu cvrčaka, u pokošenoj travi, u mirisu starog pokućstva i smočnica, vinskih podruma, u vonju benzina i truleži, u bojama jeseni ili cvatu proljeća, u šűmu vjetra i tutnjavi gradova, u toptanju vlakova i plavetnilu daljina. Stvorio ga je u poplavi zvukova i mirisa, štektanju motornih pila i reskom vonju pilovine, lajanju pasa, uzvikivanju prodavača, jutarnjem kukurikanju, toplom mirisu bijele kave i prženih jaja. Obasuo ga je mirisom novina, krčanjem i piskutanjem radija, uronio ga u glazbu, jutarnju rosu i mamurluk, u mučna i ugodna čuvstva, poslao mu vrapca na prozor i maglu iznad trave. Dok mirišu lak i svježa boja, zaudara prljavi asfalt, škripe kočnice i televizor pjeva u susjedstvu.

* * *

Uronjeni smo gasni u ćutilno preobilje. Drhtimo, zebemo, kušamo, pospani smo, sjetni, opijeni glazbom, dišemo kožom, sav svijet je u nama, a da uopće o tome ne razmišljamo; sve stvari nam se neprimjetno daruju, tvrde i opore, hrapave, hladne ili vrele, pune vonjeva i mirisa. Obasuti smo planinama, šumama i rijekama, oceani oplakuju naš zajutrak, čitav svijet je dar prostrt na našemu stolu, sve noćne zvijezde i dnevna sunca, sve je to Bog stvorio upravo za nas; nepregledno preobilje bića i stvari što iz Boga neprekidno silaze k nama, kucaju o naša unutarnja vrata, pa se, kao nepojmljivo golemo blago, prostiru u nama, a da mi pri tom ni ne poželimo išta uzeti, niti osjetimo žeđ, jer nas sve to ionako nedogledno obasipa, pa ništa i ne dohvaćamo, već samo puštamo da nas daruje, iz dana u dan.

Svijet je neprekidni dar ćutilnoga preobilja, kojega nismo svjesni, pa niti ga želimo, niti ga žeđamo, već smo naprosto obasuti njime, gasni i siti; pa i kad smo gladni hrane i žedni vode, pa i kada nas muči vrućica i trese hladnoća, ništa ne nedostaje; muči nas suvišak gladi i žeđi, muči nas suvišak bolesti; a svijet, veliki dar, i dalje je tu, težak i krupan, nalegao na naša prsa, preobilan.

Užitak i muka, sreća i nevolja, sve...

* * *

Problem nije u čulima, već u uzimanju i davanju.

Onome tko ima, daje se u obilju. I tko ništa neće, dobiva sve; onaj tko pušta svijet teći svojim tokom, dobiva svijet a da to i ne zna. Tko ništa ne grabi oko sebe, neprekidno je darivan životom. Tko puninu nosi u sebi, ne poseže za prazninom. Tko voli, tko se druži, tko doživljava drugog, tko osjeća tebe pored sebe, tko se razdaje, tko se žrtvuje, tko živi za druge, tko nosi smisao izvan sebe i najdublje u sebi, tko je pun blizine, tko je pun daljine, ne hvata se očajno za blizinu, ne srlja uzaludno u daljinu, ne žeđa očajnom žeđi, ne guta sve oko sebe.

>>>
Onome tko nema, sve će se uzeti, pa što više uzima, sve manje ima, pa što više guta, sve je taštiji iznutra, što više luta, sve je dalji od cilja, žedan u dubini, gladan u plićini. Iznutra prazan, puni svoju taštinu. Uzaludno se hvata svega oko sebe. Ništavilo ničim ništavnim ispuniti ne može. Što više grabi stvari i bića, to ona jače izmiču od njega. Oko žeđa, uši šute, ulica ne miriše, Sunce ne grije. Tko da ispuni bezdno?
>>>

Misliš čovjek, a ono crna rupa; lice se izvana smiješi, a iznutra ga ubija dosada; nekamo ide, a nema dublje svrhe. Izgrizla ga entropija, rastopio se u jutarnjoj kavi, ni samom sebi ne miriše, sve mu se gadi.

Badava filmovi, badava televizija, badava zabave, plesovi, ludi provodi; badava trka za svakom senzacijom, badava huliganstvo i razbijanje telefonskih govornica, badava sadizam i ljudska patnja, bjegovi i nasilja, napuhavanja i grabljenja, trčanja za onim što se dohvatiti ne može.

Obgrlio je vjetar, dah oko ničeg, jalovu sudbinu.

I pleše, pleše u krug...

Tamo gdje tebe nema!

Bog je stvorio čovjeka čulnim bićem, ali što će ti čula gdje nema svrhe ni ljubavi, ni razdavanja, ni razloga za život?

Kada nešto miriše i ima okus, kada nešto sjaji i pokazuje sklad, to nam Bog daje miris i okus, to on sjaji i pokazuje sklad. Bez njega sve je bezukusno, bezmirisno i neskladno. Pišem čula, a mislim Bog. Pišem dar, a vidim darovatelja.

Bog je stvorio čovjeka čulnim bićem da omiriše, čuje i gleda — Boga.

>[SADRŽAJ]<