VERITAS - br. 1/2000.

>[SADRŽAJ]<

S ONU STRANU KATEDRE

ŠTO SI RADIO U RATU TATA?

IMAMO HRVATSKU!

Kad sam prvi put bila u Engleskoj, uživala sam gledati TV-seriju koju je emitirao BBC (dakle, državna televizija): "Što si radio u ratu, tata?". Živa komedija! Englezi su svaki put bili trapavi, zvrkasti, smotani, neorganizirani, ali bi na kraju uvijek pobijedili ohole, ukočene, organizirane, ozbiljne i nadmoćne Nijemce. Uvijek! bez iznimke! Meni je to bilo super!

Naravno, u BBC-ovoj seriji nitko nije govorio o domoljublju, a ipak — samo o tome je bila riječ. Samo o tome!

E, takvu jednu seriju priželjkujem gledati na HTV-u. Ma ovaj naš Domovinski rat neiscrpan je izvor nadahnuća za svaku umjetnost, pa i za prave, najpravije komedije. Kažu neki (vjerojatno iz Crvenog križa, jer su oni bili tamo s njima) da su jugo-oficiri poludjeli kad su nakon okupacije Vukovara vidjeli šačicu golobradih mladića koji su im se predali: "I ova nas je šaka jada vukla za nos tri mjeseca!", rekao je jedan od njih! Pa, "Mladi Jastreb" je, recimo, u stvari malo veći — vrabac! A bio je zapovjednik obrane Vukovara!

* * *

U te duhovitosti spadaju i moji učenici, koji su se malo "nacvrcali" od gutljaja šampanjca, jer su konačno doživjeli da môgu reći: "Imamo Hrvatsku!" — 15. siječnja 1992., dok smo bili u Austriji. Djeca su jednostavno "prolupala" od sreće! Pjevala su, skakala, vriskala i ponavljala: "Imamo Hrvatsku!". I mi učitelji plakali smo od ganuća i radosti. Slučajno sam se našla u obitelji austrijsko-hrvatskog bračnog para koji je imao satelitsku antenu, pa smo mogli vidjeti kako se slavi u Zagrebu, u Europi i svugdje gdje žive Hrvati, i gdje mole Hrvati. Tada sam shvatila što je pravi, autentični i izvorni "pobjednički mentalitet" ovoga naroda — narodna sloga u radu i u molitvi! Ma, molitva je bila amalgan svega, vezivno tkivo — i političarâ, i braniteljâ, i liječnikâ, i radnikâ, i sviju; molitva nas je držala zajedno i nadahnjivala. I zato se ostvarilo ono što sv. Pavao kaže da se onima koji Boga vole sve okreće na dobro! Sve! Pa i svaka trapavost, i svaka nespretnost, i svaka bespomoćnost — sve se okreće na dobro onima koji su Božji... A u Domovinskom ratu sve se to dobro složilo i poklopilo kad smo se svi mi — poklonili Bogu, a ne svijetu i njegovim željama i zahtjevima.

I sjajno je što je hrvatsku neovisnu državu najprije priznala Sveta Stolica. A ostali, valjda po principu: "Kad može Vatikan, možemo i mi..." — priznali su nas sa zadrškom, a neki i s neskrivenim nesimpatijama (osim Austrije i Njemačke).

* * *

Sve je to došlo na vidjelo i svega smo se toga sjetili za vrijeme pokopa prvog demokratski izabranog predsjednika hrvatske slobodne i samostalne države. Papa ju je prvi priznao. I Vatikan je mjesto kamo je posljednji put prvi predsjednik i kreator te države išao u svom životu. E, te nam činjenice i tu nam radost nitko i nikada neće moći ni umanjiti, ni oduzeti: prvi predsjednik neovisne hrvatske države završava svoje političko djelovanje posjetom Vatikanu i otvaranjem izložbe umjetnosti Katoličke crkve u hrvatskom narodu... Vraća se, i umire — vjerujemo, pomiren s Bogom... Na pokopu — cijeli narod. I Crkva!

>>>
Odigrao se ogledni scenarij "pobjedničkog mentaliteta". Jer, osim naroda i Crkve tko je bio na pokopu? Veliki, moćni i jaki i ovaj su put iskazali svoj prezir — i spram hrvatskog naroda i spram hrvatske države, a Hrvati su u istoj mjeri pokazali svoju ravnodušnost spram njihova prezira. Pokazali su da im je važnija vlastita država nego njihova naklonost, koja je uvijek u povijesti značila — manje ili više poniženja za narod, da budem vrlo blaga.
>>>

Osobno, meni je ovo najljepša i najduhovitija neizravna pobjeda kardinala Stepinca! I dok će oni koji se ježe i na hrvatski narod i na Vatikan opet papagajski ponavljati: "Vatikan je kriv za sve!", mi smo svjedoci da su Vatikan i Hrvati i danas pokazali kako se pobjeđuje! Ma... koliko je važnih "faca" bilo na pokopu sv. Petra u Rimu, nakon što ga je isfrustrirani, iživcirani i "otkačeni" Neron dao pogubiti, jer ga je sluđivao svojim naukom? Nemam pojma! Sv. Ivan o tome ništa ne kaže. Nije ni bitno. Bitno je da je Petar u Rimu nadživio sve političke sustave i sigurno plovi prema novom tisućljeću. A s vjernošću tom Petru — umro je prvi hrvatski predsjednik, u državi koja je stvorena nakon 1.113 godina. Uz pomoć molitve, Svete Stolice i krunice. Pobjednički! Biblijski duhovito i trajno...

* * *

Zašto naša djeca tako malo o tome znaju? Zašto im tate i mame, starija braća i sestre o tome ne govore? A imaju odgovore u sjećanjima. Sjajne! Pobjedničke! Iskrene i istinite! Na pitanje: "Što si radio u ratu, tata?", moji bivši učenici svojoj djeci, mojim učenicima, danas s osmijehom mogu reći: "Stvarao sam hrvatsku državu. Uz Božju pomoć. I Gospinu!"

I zato... samo zato... imamo Hrvatsku!

ANA PENIĆ

12-1-00.JPG (10450 bytes)

>[SADRŽAJ]<