VERITAS - br. 10/2000.

>[SADRŽAJ]<

UZ MISIJSKU NEDJELJU

RAZGOVOR S FRA ILIJOM MIŠKIĆEM, MINISTROM PROVINCIJALOM

AFRIKA IMA DUŠU!

Fra Ilija Miškić, ministar provincijalUz skoru proslavu Misijske nedjelje, koja se ove godine slavi 22. listopada, razgovarali smo s fra Ilijom Miškićem, ministrom provincijalom Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Povod je njegov nedavni posjet misijama u Zambiji, odnosno našem misionaru fra Ambrozu Knežiću, koji već dugi niz godina živi i radi u Africi.

* Kada i gdje ste bili u Africi?

- Od 30. lipnja do 15. srpnja 2000. posjetio sam kustodiju franjevaca konventualaca u Zambiji. Posjetio sam sjedište kustodije u Ndoli, koja će uskoro postati provincija. Ondje su župa, novicijat, izdavačka kuća i tiskara Mission press, te radionica i škola za obuku krojačâ i stolarâ. Bio sam i u glavnom gradu Zambije, u Lusaki. Tamo je međufranjevački odgojni centar, te bogoslovija - zajednički kolegij i fakultet franjevaca kapucina, franjevaca opservanata i franjevaca konventualaca. Tom prigodom susreo sam jednoga slijepog mladića, koji se zove Jonathan. Izgubio je vid u 12. godini, jer su ga vodili vraču da ga izliječi, a on ga je zapravo oslijepio. U tom sljepilu on je otkrio dobroga Boga kao Oca. Čak se znade i šaliti na svoj račun. Kaže da je u prednosti pred nama, jer se jednako može kretati i noću i danju. Većinu vremena proveo sam u gradiću Luanshya, gdje djeluje naš misionar fra Ambroz Knežić.

* Čime se bavi fra Ambroz?

- Njegov posao je rad s oboljelima od SIDA-e. Bio sam prisutan na nekim terapijama koje fra Ambroz provodi s njima. U radu mu pomažu dva laika: gđa Elisabeth Zulu i g. Obed Mushibwe. Misionar radi s manjim skupinama oboljelih. Zasebno pomaže skupinama žena, a zasebno skupinama muškaraca. Njihovi susreti započinju molitvom; zatim slijede tri biblijska čitanja, kratko tumačenje i primjena na život. Sve to rade sami bolesnici. Nakon toga biblijskog dijela slijedi razgovor o svemu što se u međuvremenu dogodilo i revizija prošloga susreta. Na kraju dvoje pomagača s oboljelima prirede mali igrokaz, koji govori o njihovim realnim životnim situacijama. Prigodom mog boravka tema igrokaza bila je: Obilježeni bolešću u društvu. Zanimljivo je da oni svi skupa otvoreno govore o situacijama u kojima su se zbog bolesti našli, smîju se i potvrđuju ono što drugi govore iz svog iskustva. Na susretu im se daruje i nešto skromno za jelo i piće. Obično je to kuhano jaje, sok i kruh.

* Koja je misionarova uloga na takvim susretima?

Fra Ambroz Knežić, dugogodišnji misionar u Zambiji- Fra Ambroz je tom prigodom govorio o tome kako treba moliti, kako oprostiti i tome slično. Kaže da inače često mora odgovarati na njihova različita i brojna pitanja. Susret se uvijek završava molitvom i veselom pjesmom. Takav jedan susret obično traje oko tri sata, ali vrijeme njima ništa ne znači i brzo proleti.

* To je duhovna terapija. Bavi li se fra Ambroz i njihovim liječenjem?

- Onoliko lijekova koliko uspije dobiti, to im podijeli i izvan susreta, ali sve je to skromno i nedostatno. Imao sam prigodu posjetiti i jednu ljekarnu, u kojoj dragovoljci dijele lijekove za oboljele. Naši ljudi u takvu jednu zdravstvenu ustanovu ne bi niti zavirili. To sve izgleda jadno, neuredno i prljavo. Posjetili smo i jednu bolnicu i mogu reći da je vinkovačka bolnica, koja je u Domovinskom ratu granatirana, ljepše i bolje izgledala nego ta njihova bolnica. Stakla su porazbijana, miševi i mačke se šeću hodnicima, sve je uništeno i pokradeno. Nitko uopće ne želi ići u bolnicu, jer nema dovoljno lijekova, ni hrane, a i higijena je upitna.

* Je li problem SIDA-e u Zambiji, u odnosu na cijelu Afriku, naglašeniji?

- Po nekim statistikama, u Zambiji oko 30% osoba boluje od SIDA-e. U biskupiji Ndola ima oko 7.000 registriranih bolesnika kod kojih je bolest već uznapredovana, a broj zaraženih teško je odrediti. Ono što je najvažnije, na tim terapijama, ili tom svojom ljubavlju i brigom prema njima, fra Ambroz im vraća vjeru u život, da taj kratki ostatak života prožive dostojanstveno. Simptomi unutarnje bolesti duha kod oboljelih vidljivi su kao i znakovi bolesti na tijelu. Radost pogleda se izgubi. Oči im postanu kao razbijeno staklo. Ti ljudi se, zahvaljujući radu misionara i dragovoljaca, osjećaju kao ljudske osobe. On ih potiče da se ne zanemare, niti što se tiče vanjskoga izgleda, niti što se tiče vlastite duše. Svaka dva ili tri mjeseca fra Ambroz slavi misu sa svima zajedno. Pod tom misom podijeli i sakramenat bolesničkog pomazanja. Prigodom mog boravka na tom susretu bilo je prisutno oko 300 osoba. Te terapijske skupine oboljelih obično se sastaju u iznajmljenim prostorijama, koje plaćaju.

* Kako to da se fra Ambroz odlučio pomagati upravo tim gubavcima modernog vremena?

- Uočio je tu veliku potrebu bolesnika kao novi izazov i tražio je da ode na usavršavanje u Americi, da bi im što više i što konkretnije mogao pomagati. Fra Ambroz je specijalizirao pomoć oboljelima po njihovim kućama. U svojim domovima se oni ipak najbolje osjećaju, jer ih ostali članovi obitelji prihvaćaju s ljubavlju, kao svoje najbliže. Nema opasnosti od prenošenja zaraze u normalnim međusobnim kontaktima. Fra Ambroz uglavnom pomaže u četvrtima u kojima živi sirotinja.

Fra Ilija s ministrantima nakon sv. mise* Znači, najviše su pogođeni upravo siromašni slojevi...

- Da, oni osobito. Muškarci su još žrtve i alkoholizma. Promiskuitet radi siromaštva je također dosta prisutan. U oko 50% slučajeva zaraženi muževi inficiraju žene.

* Koliko traje jedna takva duhovna terapija?

- Oboljeli muškarci prosječno dožive oko 30 godina, a žene približno 27 godina. Koliko traje inkubacija bolesti, ne zna se točno, ali od prve pojave simptoma bolesti do smrti te osobe žive 4 do 5 godina. Prijelaz iz ovoga života u život vječni tim bolesnicima nije tako težak, jer imaju veliku vjeru i pouzdanje u dobroga Boga, koji im je već sve oprostio i koji ih radosno očekuje. Mnogi doista Isusa doživljavaju kao osobnog Spasitelja i Otkupitelja.

* Kakvi su crnci kao osobe?

- Ljudi su jako prijazni i simpatični. Rado nas vide u misijama. Nema problema s bijelcima, kao u Južnoafričkoj Republici. Gospodarski problemi su teški. Iako nisu kolonije u doslovnom smislu, jesu u gospodarskom. Tvornice su megalomanske i propadaju jedna za drugom. Ljudi su bez posla i veliki je problem krađe iz potrebe. Ipak, ti ljudi zaista imaju predivnu dušu. To su u biti jako dobri i plemeniti ljudi, ali bijeda i problemi su veliki. Kućice su im jako male i jednostavne. Imaju dvije ili tri prostorije. Baš smo bili kod jedne obitelji koja gradi novu kuću. Jednostavno na zemlji zacrtaju veličinu kuće, podijele je u nekoliko prostorija i brzo sazidaju. Kuće ovih siromaha napravljene su od zemljanih cigli i od blata, a pokrivene su slamom ili trskom. Život se uglavnom odvija na ulici, ispred kuće. Nemaju niti tekuće vode, nego se peru i umivaju iz posuda pred kućom. Velik je problem to što u kućama nema niti osnovnih sredstava za pranje, a bolesnicima je to nužno.


"Ovdje se doista može vidjeti i susresti Isusa koji hoda zemljom. Pomažući s ljubavlju tim bolesnicima, uz neizostavnu zahvalnost tih siromašnih ljudi kojima se pomaže, vrijeme brzo i korisno prolazi", kaže fra Ambroz.


* Jesu li mnogobrojne te siromašne obitelji?

- Danas nemaju djece tako puno kao prije. Jedan od uzroka je i velika smrtnost novorođenčadi i male djece.

* Miješaju li se državne vlasti u rad misionara?

- U pozitivnom smislu donekle da. Oni su sretni što misionari pomažu najsiromašnijima i što grade različite građevine. Nedavno je objavljena jedna knjiga u kojoj su se vlasti posebno pohvalno izrazile upravo o radu katoličkih misionara, koji puno pomažu na socijalnom i na karitativnom području. Fra Ambroz je tamo npr. već prije sagradio jednu crkvu, koju su veoma lijepo oslikali domaći umjetnici i vrlo je funkcionalna. Inače, najljepši je doživljaj sudjelovati na njihovim misama. Oni su potpuno uključeni u sv. misu i ona je za njih doista slavlje. Pjevaju, plešu, plješću, kliču, sviraju...

Fra Ilija za vrijeme sv. mise* Ima li Kustodija domaćih zvanja?

- Zvanja ima dosta, ali je teško kod izbora uvidjeti prave razloge zbog kojih se netko od kandidata opredijelio za redovnički poziv. Nekima je osnovna motivacija pobjeći iz bijede vlastite obitelji. Domaćih svećenika ima, ali nedovoljno. U Lunashyai, npr., jedan je domaći svećenik, dvojica su Talijani i naš fra Ambroz. Fra Ambroz se bavi oboljelima, a ostali fratri župnim pastoralom.

* Kakva su očekivanja ljudi od misionara? Što fra Ambroz smatra da bi Hrvatska provincija ili Red trebali još učiniti?

- Uvijek se traže novi misionari i nikada ih nema dovoljno. Problem je i stalne potrebe financijskog pomaganja onim misionarima koji su već tamo, posebno u njihovom radu sa siromašnima. Fra Ambroz se za svoj rad uglavnom snalazi preko različitih dobročinitelja. Za svaki susret, npr., mora kupiti malo hrane da oboljelima može ponuditi nešto za jelo, jer su uglavnom gladni. Mora plaćati prostorije za susrete, kao i puno različitih sitnica koje su mu često potrebne. Siromaštvo i bijeda vrlo su veliki.

* Glede budućnosti, Vi kao provincijal imate li kakve planova?

- Naši su planovi i dalje pomagati fra Ambrozu u njegovim djelatnostima, koliko je to u našim mogućnostima. Plod odricanja kroz korizmu i u vrijeme franjevačke korizme uglavnom šaljemo njemu kao naš novčani dar. U nekim našim samostanima i župama sve su življe misijske skupine. I članovi Franjevačkoga svjetovnog reda angažiraju se u tom pogledu. Postoji i želja među mlađim svećenicima da Provincija otvori jednu svoju misiju, ali to je za sada samo želja i nije je moguće ostvariti u skoroj budućnosti.

Razgovarao: MARKO PUŠKARIĆ

>[SADRŽAJ]<