VERITAS - br. 11/2000.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

I ZABLUDE NALAZE SVOJU POTVRDU U PISMIMA...

PRAVI KLJUČ

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Razumijevanju Biblije pomoći će Vam i ova knjiga C. Tomića"A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac." Ovaj redak stvarao je zabune i krize vjere kod mnogih čitalaca u prošlosti, a stvara ih i danas. Kao pobjedonosnom zastavicom često nas susreću inovjerci (kao Jehovini svjedoci) da nam iznesu staru zabludu arijanizma da Isus nije Bog, nego samo čovjek, "Sin Božji" u širem smislu. To će nam i danas reći i muslimani i židovi, pa i oni koji su skloni kršćanstvu i u Isusu vide svojega velikog brata, ali promašenog Mesiju-Krista.

"Ne zna... ni Sin, nego samo Otac!" (Mk 13, 32)

Rečenica se nalazi unutar Isusove besjede o eshatološkom događanju - dovršenju svijeta i povijesti, koje je započelo već Isusovim dolaskom na zemlju i njegovim uskrsnućem, a ono će se u punini dovršiti u eshatonu, u "posljednji dan".

Biblijska predaja naum spasenja, općenito i sveobuhvatno, stavlja u Božje ruke. To je Očev naum spasenja. Bog je poslao svojeg Sina da ostvari taj božanski naum. Isus je u službi tog nauma, koji je Očev.

Tvrdeći svoje "neznanje" Isus ima pred sobom dvoje:

1. Najprije želi kod svojih učenika skrenuti pažnju s bolesne znatiželje da otkriju točan trenutak svršetka svijeta na ono bitno, da budu uvijek budni i spremni, da ih taj Dan ne zatekne nepripravne i pospane. Možemo se lako uvjeriti kako su horoskopi svršetka svijeta, koji se često pišu, tako varljivi. Najbolje to svjedoče Jehovini svjedoci, koji su u 20. stoljeću desetak puta promijenili datum Sudnjeg dana i to pokušati opravdati na neki neobičan, naivan, neozbiljan način.

2. Isus nam u ovoj rečenici otkriva svoju ljudsku narav. On je Sin Božji, jednak Ocu, ali kao Sin čovječji, pravi je čovjek. Spoznaje stvari po "čovjekovoj mjeri". Kristovo čovještvo treba shvatiti ozbiljno, a ne kao neku sliku, metaforu, kako to čine inovjerci. Mi ispovijedamo da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Kao čovjek Isus otkriva granice ljudskosti, kao i zajedništvo s čovjekom, s njegovim neznanjem i problemima, s njegovom patnjom i smrću.

Poslanica Hebrejima otkriva nam Isusovo dostojanstvo i ulogu u djelu spasenja. "On je odsjaj Slave i otisak Bića njegova, sve nosi snagom riječi svoje." Ali "trebalo je da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu, kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušavan, trpio, može iskušavanima pomoći". (Heb 1, 3-5; 2, 17-18). Isus Krist je svojom poslušnošću prema Ocu ostvario djelo spasenja. Pavao će jednako reći: "Kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti onome koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu." (1 Kor 15, 28)

* * *

Veliki crkveni učitelj Origen (185-254) čuo je od nekog rabina jednu sugestivnu prispodobu. Sveto pismo je kao jedna velika kuća, s mnogo, mnogo soba i pred svakim vratima je ključ, ali ne onaj pravi. Ključevi su malo pomiješani. Težak i velik je zadatak tumača da nađe pravi ključ i otkrije tajnu Pisma. To je nužan zadatak i izvor je radosti i mira.

Tko otvara Bibliju, mora za svaku knjigu, za svaku izreku, uzeti pravi ključ. Inače će krivo protumačiti riječi Pisma, Isusove riječi. To se tako često događalo i događa kod mnogih. Rečeno je da u kršćanstvu nema zablude koja ne bi našla svoju potvrdu u Pismima. Ali onaj koji iznosi tu zabludu taj je krivim ključem otvorio ovu riznicu. A moramo pristupiti Pismu s vjerom i s ljubavlju, kako bismo otkrili u Duhu Svetom Božji naum spasenja i ono što je Bog stvarno htio izraziti riječima nadahnutog pisca.

Sredovjekovni duhovni pisci smatrali su da je za otkrivanje pravog smisla Pisma potrebna jedna borba s Bogom, slična onoj patrijarha Jakova na obalama pjenušave rijeke Jaboka (Post 32). I treba se hrabro boriti, do pobjede. A ta borba s Bogom je "slatka borba, radosnija od svakog mira" (Rupert Deutz).

Biblija je susret i sraz Boga i čovjeka. Cilj joj nije otkrivati tajne Božjeg bića i njegova nedostupna svojstva, skrivena u nebesima, već omogućiti susret, zajedništvo i razgovor Boga i čovjeka. To je "sraz nebeske sfere sa zemaljskom, sraz koji se ne smije pretvoriti u opasnu ubitačnu eksploziju, već u susret i zagrljaj" (S. Kierkegaard).

* * *

Bibliju nije dosta imati na svojim policama: treba je čitati. Nije dosta samo čitati; treba je razumjeti. Nije dosta samo razumjeti; treba je živjeti, kako bi postala dio ljudskog života, i to najvažniji. Ali Bibliju treba dobro shvatiti u Duhu Svetom, u svjetlu crkvenog nauka, a Crkvu opet vodi Duh Sveti. Inače nam ostaje skrivena slatka biblijska poruka, koja je "Duh i Život" - skrivena ili krivo shvaćena, kao što se to događa s ovom Isusovom rečenicom: "Samo Otac pozna dan i uru" dovršenja Božjeg nauma spasenja. Jer to je Očev naum, koji Sin čovječji ostvaruje.


KRŠĆANINOV ŽIVOT JE BOGOSLUŽJE! (6)

KULT I ŽIVOT

Misno-žrtveno posuđeProroci su upravljali oštre riječi svome narodu kada im hramski kult nije izvirao iz vjere i nije odražavao život vjere i ljubavi, te kada nije utjecao na vjernički život. Mogu se gomilati blagdani i žrtve na oltaru, ali ako se iza toga kriju nepravda, nasilje, zloporaba službe i dužnosti, Bogu takve žrtve postaju odurne. Prorok viče: "Mrzim i prezirem vaše blagdane i nisu mi mile vaše svečanosti. Paljenice kad mi prinosite, prinosnice mi vaše nisu mile, na pričesnice od ugojenih telaca vaših i ne osvrćem se... Pravda nek’ poteče kao voda i pravica kao bujica silna." (Am 5, 21-24) "Jer ljubav mi je mila, a ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice." (Hoš 8, 6) Ovo Gospodin traži: "Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam bude dobro." (Jr 7, 23)

"Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom živjeti." (Mih 6, 8) Ovdje imamo vrhunac knjige proroka Miheje, pravi biser, evanđelje Starog zavjeta, sažetak poruke Amosa, Hošeje i Izaije. Miheja od onoga koji prinosi žrtvu traži pravdu, Hošea ljubav (hesed), Izaija vjeru i poslušnost. Miheja prelazi granice Izraela - Jude, nadilazi svoje vrijeme i govori čovjeku svih vremena. Ono što Gospodin traži jest pravda, tj. ljubav prema ljudima, milosrđe - hesed; traži ljubav i dobrotu, poniznost, što se očituje u ljubavi prema Bogu.

Žrtveni i liturgijski kult morju izvirati iz ljubavi i vjere, iz spremnosti hoditi putem Gospodnjim, iz ljubavi - poznavanja Boga, što se mora protegnuti na sve ljude. Tada liturgija postaje zaista znak saveza, zajedništva s Bogom i zajednicom, milosni znak Božje prisutnosti usred svojega naroda, izvor mira i sreće.

* * *

Novi zavjet nam ne donosi mnogo o povezanosti kulta sa životom. Još kultski život nije u svom punom sjaju. Ali i tekstovi Novog zavjeta su dragocjeni, jer nam otkrivaju svetu liturgiju, posebno euharistiju, kao izvorište i polazište duhovne liturgije, posvete života. Svaki kršćanin koji živi i doživljava liturgijsko slavlje kao zajedništvo s Bogom i kao bratsko zajedništvo u Bogu, nastavlja u životu to slavlje.

"Po njemu (Kristu), dakle, neprestano prinosimo žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju Ime njegovo." (Heb 13, 15) "Žrtva hvalbena" spominje se samo ovdje u Novom zavjetu. Rijetko se spominje i u Starom zavjetu. U Levitskom zakoniku spominju se žrtva hvalbena i žrtva zajedništva, koja se prinosi u Hramu. Mora biti obilna (Lev 7, 12). Psalmist potiče vjernika: "Prinesi Bogu žrtvu zahvalnu... I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti." (Ps 50, 14 s) U navedenom tekstu naglasak je na hvali kao plodu usana. U pozadini je kultsko pjevanje i slavlje, što se mora nastaviti u životu, koji onda postaje žrtva Bogu mila.

Oslikana raspeloPavao to jasno izriče: "Ja se izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu", ili "bogoslužje vjere vaše" (Fil 2, 17). Vjera, ne liturgijski izričaj, daje važnost i snagu kultu i žrtvi, vjera koju ispovijedamo u liturgijskom slavlju. U vjeri se vjernik prinosi kao žrtva ljevanica, kao bogoslužje. Sve patnje i sva stradanja u životu dobivaju tako svoj puni smisao i vrijednost.

Luka upotrebljava riječ služiti (leiturgein) za liturgijsko slavlje, za Božju službu povezanu s euharistijskim slavljem (Dj 13, 2). Ali veoma često "služiti" izriče životni kult čovjekova postojanja. To je žrtva Bogu mila. U liturgijskom slavlju Crkva nalazi izraz za posvećenje kršćanskog života, u ispovijedanju uskrsne vjere i iskustva živoga Boga. Tako sav život ima vrijednost otajstvene žrtve Bogu. Svaka kršćanska mučenica i svaki vjernik može na sebe primijeniti riječi sv. Lucije: "Ja, ponizna službenica, ništa nisam činila doli se žrtvovala živom Bogu; sebe sam njemu prinijela, jer ništa nema većeg od toga." (Evanđeoski hvalospjev na spomendan sv. Lucije)

* * *

Liturgijsko služenje-slavlje pomaže nam da bolje shvatimo kršćansko postojanje. Liturgijsko je slavlje, posebno euharistija, "izvor i vrhunac" svekolikoga kršćanskog života. U njemu, u susretu s Ocem u Kristu po Duhu Svetom i u susretu s braćom, stječemo snagu da svoj život živimo kao žrtvu hvalbenu, kao bogoslužje, kao žrtvu ljevanicu, da nastavimo Kristovu žrtvu, te možemo s Pavlom ponoviti: "Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu." (Kol 1, 24) "Muka Kristova" je Isusova žrtva ljubavi na križu za spas svega svijeta. Kršćanin koji u svom životu uprisutnjuje tu žrtvu, sudjeluje u otkupiteljskom djelu spasenja, za spas svega svijeta. Patnje, muke, boli, tjeskobe i sva moguća zla koja nas u životu snalaze ili mogu snaći postaju tako dragocjen doprinos za spas svega svijeta. Tu kršćanski patnici i mučenici crpe snagu i radost u svojim mukama i patnjama.

CELESTIN TOMIĆ


>[SADRŽAJ]<