MALENIMA
IMATI SRCA ZA ŽIVE I ZA USNULE
ČOVJEK I SVJETLO
Jedne noći na svijet je, rodivši se na
raznim stranama kugle zemaljske, stiglo nekoliko majušne dječice. Odmah su Nebom zaorile
radosne trublje i skupili se anđeli kako bi zapjevali pjesmu hvale za nova bića. Svako
je dijete rođenjem dobivalo svog anđela čuvara i dar Duha Svetoga, talent što će ga
kroz život umnažati na korist ljudima i na slavu Stvoritelja. Odlučiše da ova djeca
budu pronositelji i širitelji svjetlosti!
Tako je mali crni dječačić, što se
rodio u trošnoj kolibici vrele Afrike, dobio dar da jednom postane učitelj i djeci svog
naroda donosi svjetlost istine i znanja. Njegov anđeo bijaše vrlo zadovoljan, oprosti se
od svojih sudrugova i odmah krenu na put prema Zemlji, da odsad i zauvijek bude uz crnog
dječačića.
Maloj zlatokosoj djevojčici i njezinom
rumenom bratu blizancu, koji su svijet ugledali u čistoj i velikoj bolnici velegrada,
dodijeliše anđele koji također bijahu nerazdvojna braća. No, kod podjele talenata malo
se duže raspravljalo i naposljetku djevojčici dadoše dar da postane liječnica, da
Božjom pomoću liječi razne bolesti očiju i ljudima vraća svjetlo vida. A dječaku
namijeniše da jednom, kad odraste, bude svećenik-misionar, koji će istinsko svjetlo
Božje Riječi donositi u krajeve i u srca gdje još vlada tama neznanja i zabluda.
Jedan je dječačić glasno plakao i njegov
se plač razlijegao preko zapjenjenih valova mora sve do Neba. Anđeli, sretni zbog još
jednog života, odmah prionuše poslu. Dječaku darovahu dar da jednom, kad odraste,
postane svjetioničar, koji će, podržavajući svjetlo svjetionika, mornarima i putnicima
pokazivati pravi smjer i ispravan put. Bijahu svojom odlukom vrlo zadovoljni, a za anđela
čuvara odrediše mu svog prijatelja koji je i sam nekad na zemlji bio mornar, te je vrlo
dobro znao kako i od čega će ubuduće vjerno čuvati ovo malo dijete.
I kad zadovoljni htjedoše na rastanku još jednom
zapjevati pjesmu prije nego li se oproste i svaki od njih krene za svojim poslom, sa
Zemlje doprije glas da je tamo daleko, u skromnom domu mnogobrojne obitelji u srcu zelenog
Zagorja, svijet ugledao još jedan maleni dječačić. Obradovaše se anđeli, no odmah i
zamisliše: Je li im ostao još neki dar kojim bi mogli darovati ovo dijete, da i ono
postane i bude pronositelj svjetla? I dosjeti se najmlađi anđeo: "Neka ovo dijete
bude svjećar. Neka izrađuje svijeće! A ja ću mu biti pomagač, prijatelj i anđeo
čuvar! Može?!" - upitno i molećivo pogleda svoje prijatelje anđele. A
oni, umjesto bilo kojeg odgovora, gromoglasno zapjevaše omiljenu im pjesmu "Slava
Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!". Onda se međusobno
zagrliše i izbljubiše, te se zadovoljni jedni vratiše svojim nebeskim, a drugi pođoše
ususret svojim zemaljskim obvezama. Djeca su rasla pod budnim okom anđela čuvara.
* * *
Jednog dana kad je dječačić mali Danijel
iz srca Zagorja stasao za školu i odabir zanimanja, roditelji se nemalo iznenadiše, jer
im je na pitanje što želi u životu postati, umjesto svih onih mogućih i nemogućih
odgovora ostale djece, odmah spremno i uvjereno izjavio: "Želim biti svjećar,
praviti svijeće!"
Uzalud su ga roditelji odgovarali,
navodeći mnogo zanimljivija, atraktivnija i unosnija zanimanja. No on nije htio biti ni
trgovac, ni veterinar, ni vlakovođa, ni pisar. Nije težio ni za slavom ni za novcem.
Htio je biti samo i jedino svjećar. I što mogaše nego li pristati? Tako je dječak
Danijel odrastao, postao čovjek i čitav život izrađivao svijeće.
Ali njegove svijeće ne bijahu obične,
iako se od svijeća drugih svjećara nisu izgledom razlikovale. Tek kad bi ih zapalili,
one su otkrivale svoju različitost, gotovo čarobnost. Svijetlile su duže, jače,
sjajnije nego bilo koje druge, a njihov je plamen širio neki ugodan miris i blagu
toplinu. Ljudi su to ubrzo uvidjeli i najradije kupovali baš njegove svijeće. I još k
tome svi bi, došavši kući, uvijek pronalazili u zamotuljcima više svijeća nego što
su ih tražili i platili. A što su kupci bili siromašniji, to su njihove svijeće bile
trajnije, duže i sjajnije gorjele.
Ubrzo se o tome pročulo. Drugi su
svjećari željeli otkriti tajnu, no tajne nije bilo, ili je oni nisu uspjeli vidjeti, jer
uzalud su kupovali svijeće što ih je Danijel izradio te ih poslije rezali, lomili,
topili - vosak i stijenj bijahu isti kao i njihovi, a opet, kad bi od toga istog voska oni
izradili svijeću, ona je bila obična. Čarolija kao da je nestala. Najprije su se
čudili, onda malo ljutili, a naposljetku ga prozvaše čudakom i zaboraviše na njega.
No, on se nije naljutio i dalje je izrađivao i prodavao svijeće, a uz njih svakom
poklanjao osmijeh, pažnju i lijepu riječ.
* * *
Ipak, postojala je jedna tajna za koju su
znali samo njegov vjerni anđeo čuvar i Nebo. Od dana kad je izradio svoju prvu svijeću,
on je za svaki blagdan Svih Svetih, kada se na grobovima pale svijeće više nego inače,
za ranog jutra odlazio na najusamljenije i najzapuštenije humke, one zarasle u travu i
korov, polomljenih i nagnutih križeva, izblijedjelih ili izbrisanih imena, jadne i
zaboravljene. Na njima je palio svoje svijeće. Tako na groblju njegovog sela ni jedan
humak nije ostao zaboravljen, već je blistao u svjetlu svijeća, a u Nebu se radovahu
anđeli i duše vjernih, jer je ono malo dijete što ga kod rođenja obdariše darom da
bude pronositelj i širitelj svjetlosti izraslo u dobrog i poštenog čovjeka koji ima
srce i za žive i za usnule, a u srcu svjetlo i dobrotu za sve ljude.
MIRA ŠINCEK
>[SADRŽAJ]<