MISLI I RAZMIŠLJANJA

KAKO SE OSLOBODITI SPUTAVAJUĆIH ŽELJA?

STROJ ZA ISPUNJAVANJE ŽELJA

Piše: JOSIP SANKO RABAR

Što da Bog podari kao nadoknadu onome tko je lišen ljubavi i tko je nesretan jer ne želi biti drukčiji, doli mnoštvo stvari, kao igračke nesazrelu djetetu?

Eh, da nam je stroj za ispunjavanje želja! Poželiš nešto, pa ti se ispuni. Svašta ljudi žele. Hodaju naokolo kao psi privezani lancima; koraknuli bi dalje, ali lanac stvarnosti zapinje i priječi korak. A snovi su im puni predmetâ i krajolikâ, puni slasti i radosti, puni zaljubljenih bližnjih, obožavatelja i usrećiteljica, kao rog obilja svakovrsna užitka, svih nijansi blaženstva, ružičasta lebdenja nad modrim šumama, u savršenstvu bezbolnog svijeta, u rijeci života bez početka i kraja.

Ali lanci zapinju o rane, bolni trzaji vraćaju u stvarnost. Zbílja je drukčije sazdana, kruto i tvrdo, bez lebdenja u ružičastim oblacima, odlučno srasla s neudobnim položajima, bodljama i gnjavažom svakodnevnice, u mučnini i naporu, gdje se na kotaču providnosti-slučaja vrte ugoda i neugoda podjednako, a mudrost se poziva na strpljivost, na sunce koje sja između tunelâ, na radost što tek polako kaplje iz napora, na sreću isprepletenu s mukom, na oštri udisaj ugodno-neugodan, na miris-vonj, na bolno blaženstvo, na titranje konkretnom bogatstvu suprotnog, što uistinu jest ovaj život.

Čovjek kao da bi htio neki drugi svijet, svijet čiste ugode, a ne ovaj ugodno-neugodan, resko dvostruk i stopljen. No, čovjek ne želi naprosto ugodu; ta mu ugoda uvijek ima neki oblik ili lice. Čovjek je željan predmetâ i osoba, osobito predmetâ.

Često previše želi previše predmeta. Srce mu uvijek nešto treba i nikad zadovoljno nije. Projicira svoju želju u nedohvatno, lijepi ugodu o mnoštvo stvarčica, uz posjedovanje. Ugodno mu je "imati", zaboravlja "biti". Živimo u potrošačkom kapitalizmu, gdje se preko svih medija ljudima sugerira užitak u posjedovanju robe. Kad je sreća u onom što možemo kupiti, onda je svaka robna kuća veća od našeg novčanika. Ne možemo imati koliko bismo željeli, koliko nam sugerira reklama. Ljudi su danas uglavnom nesretni. Štedi se ovdje, štedi se tamo, svatko se pruža zadovoljstvom koliko ima novca. A novca ima premalo. Da ima više novca, bio bi sretniji. Ili mu se to samo čini?

* * *

Tek se tu i tamo ponekom dogodi sloboda. Pa ne želi više ništa: dovoljno mu je da sunce jutrom izlazi, da je noću ležaj mekan, a glad ne kruli u želucu - pa je sretan. Za sreću je to dovoljno. Gdjekad je dovoljno biti zdrav. Sreća je tajanstvena. Oslobodiš se straha i želja, pa ti je svaki tren zasićen spokojem; vjetar prebire krošnje i veselo pjevuši, Sunce rasipa radost po pločniku, sve je oko tebe onakvo kakvo jest, po mjeri postojanja i tvoga zadovoljstva. Za to ti ništa, osim najnužnijeg, nije potrebno. Sreća i radost su nešto najunutarnjije; neki su čak u bolesti i vrućici sretni, neki čak gladni i bosi, pa kad su ih izbacili na kišu, sreću im nisu mogli oduzeti. Dok čovjek koji posjeduje pola svijeta može biti tek napola sretan, ili čak nesretan, jer mu nedostaje ono što ne može kupiti.

Netko ništa nema, a ipak su mu sve želje ispunjene. Hoda kroz bodlje i gnjavažu, a ipak lebdi nad modrim šumama. Kruto mu i tvrdo u neudobnim položajima, a na njega se, makar ništa ne posjeduje, izlijeva rog obilja ovog svijeta. Pun je bližnjih koje voli, u rijeci života bez početka i kraja, razdan, radostan i slobodan.

* * *

Je li to proradio stroj za ispunjavanje želja? Ili su se želje preobrazile, čovjek se obratio u dubini, postao drugačiji? U čemu je problem? U želji, ili u stroju?

Zamislimo da nekome na ulici damo takav stroj? Bi li ga usrećili? Možda bi se jadnik prvo zatrpao stvarima, a potom postao silno nezadovoljan, nesretniji nego ikada. Stroj za ispunjavanje želja ne mora biti ugodna zamisao, makar svi žele ugodu. Mehanizam ugode i neugode obično daje neugodu za ugodu, a ugodu za neugodu. Mnoge su nam želje opakije od puke pohlepe za stvarima: sebične, izvitoperene, prazne, narcisoidne, sadomazohističke. Teško nama ako dobijemo takav stroj!

A možda smo ga i dobili? Zato svijet pomalo liči na pakao. Jer Bog popušta i pred nesavršenim ljudskim željama, samo da bi čovjek bio što manje nesretan. Prečesto postižemo ropstvo i ravnodušnost, ovisnost i otuđenost, škrtost, zavist, mržnju. Neki se dave u stvarima, dok drugi grcaju u oskudici. Što da Bog podari kao nadoknadu onome tko je lišen ljubavi i tko je nesretan, jer ne želi biti drukčiji, doli mnoštvo stvari, kao igračke nesazrelu djetetu?

Neki misle da žude sreću, slobodu i ljubav, predanost, darežljivost, neovisnost, prisnost, a sebično grabe, gaze preko ljudi-prepreka, vole ulijevati strah i gospodariti nad drugima. Što oni zapravo žele? Stroj za ispunjavanje želja ispunit će im ono što žele, njihove su ruke i njihova djela zamašnjak tog stroja. Stroj ne reagira na sam poriv, nego na čin; ide za žudnjom onamo kamo ona ide. Što zaista želiš?

* * *

Zato prigrljujemo Boga, primamo ga i upiremo se o njega. Da otkrijemo ono što zaista želimo. Da nas izvuče iz sputavajućih želja, iz vanjštine, iz determinističkog procesa. I iz bešćutnog mehanizma ovog svijeta, koji podmuklo u sebi krije stroj za ispunjavanje želja.

>[SADRŽAJ]<