VERITAS - br. 11/2000.

>[SADRŽAJ]<

MLADI

ŠTO SE DOGAĐA S NAŠIM PLANETOM?

EKOLOGIJA (NEKIMA U) BUDUĆNOSTI

Kojim to pravom uništavamo prirodu i život oko sebe, ono što nam je darovano od Boga - ne samo nama jučer i danas, nego i onim naraštajima nakon nas?

Priroda je dar Božji za cijelo čovječanstvoO mnogim se stvarima govori i piše. Svi su zabrinuti za političku situaciju, gospodarski problemi neupitno su važni, novine pune članci o raznim skandalima i aferama, piše se o životu poznatih i slavnih, razmišlja o novim dostignućima tehnike... Tko bi nabrojao sve važne i manje važne probleme koji nas muče. Da, postoji još jedan "sitan" problem. No, njega obično ostavljamo po strani - jer nas ne pogađa izravno i zapravo nam se čini nekako daleko, prepušten nekim drugim naraštajima. To sitno pisano pitanje glasi: Što se to događa s našim planetom?

* * *

Svjetski ekolozi ovih nas dana upozoravaju (premda njihov glas još uvijek zvuči tiho i nezamjetno) da smo uspjeli toliko iscrpiti planet na kojem živimo da već "jedva diše".

U nedavnoj ocjeni zdravlja okoliša, tome posvećena svjetska organizacija "World Wide Fund for Nature" procijenila je štete koje je čovjek ostavio na svoj okoliš. Dobivamo podatak da već prema današnjoj razini gospodarske aktivnosti čovjek troši 30% više nego što mu to Zemlja može pružiti. Sve to rezultira nestankom šuma, smanjenjem života u vodama (u proteklih 30 godina broj životinja u svjetskim šumama i vodama smanjio se za trećinu), i onim što već poprilično osjećamo na svojoj koži - klimatskim promjenama.

Na žalost, svi ti podaci još uvijek ne izazivaju previše zabrinutosti. Ekologija ipak još uvijek nije toliko popularna; smatramo je više nekim trendom "zdravog života", životnim opredjeljenjem ekscentričnih pojedinaca, koji od dosade ne znaju što bi (na žalost, zahvaljujući kratkovidnim i zamagljenim umovima kod mnogih to i jest slučaj); smatramo je nečim marginalnim, ili tek pukom frazom. I premda su nam posljedice toga ekološkog zanemarivanja sve više "za petama", svijest o tome u većini svjetskog stanovništva još uvijek spava.

* * *

Možda ćemo tek usput, u razgovorima o vremenu, zamijetiti kako je "zima ove godine brzo došla", ili kako je "šteta što su se kao izgubila dva najljepša godišnja doba - proljeće i jesen", ili "kako su ljetne vrućine zaista nepodnošljive". No, ovo zadnje već će iskoristiti mudraci na tržištu preparata za sunčanje, pa će sve opet biti u redu - jer smo pronašli sredstvo kojim ćemo se boriti protiv štetnih UV-zraka i moći ćemo se opet mirno prepustiti ljenčarenju na suncu... A koga je pritom briga što to isto pojačano UV-zračenje uništava neki (najveći na svijetu) koraljni greben u Australiji? (I kakve mi veze imamo s Australijom, osim možda, ponetko, rodbinske?) Ili, koga zanima situacija u Čileu, gdje se stanjivanje ozonskog omotača najviše osjeća? Da ste se recimo početkom ovog mjeseca nekim slučajem zatekli u južnom Čileu, šećući po suncu bez zaštite, dovoljno bi bilo samo sedam minuta da "izgorite" i zadobijete opekline. A, dok ozonski omotač nastavi slabiti, ovakve će epizode postajati sve češće, ponajprije u kritičnim područjima - Argentini, Australiji, Novom Zelandu i južnoj Africi. Kad već govorimo o omotaču, spomenimo i činjenicu da su stručnjaci iz Svjetske meteorološke organizacije utvrdili kako je ovogodišnja ozonska rupa najdublja i najveća ikad zabilježena od 1985. godine, kada se počelo s promatranjem.

Svakodnevne klimatske promjene, u svakom slučaju, znak su dubljih zbivanja, koja će se odraziti na višem nivou u vrlo skoroj budućnosti. Bar tako tvrde vodeći svjetski meteorolozi. Ukoliko temperatura nastavi rasti, doći će do jačeg kontrasta između hladnoće i topline i češćih razdoblja poplava i suša.

No, što mi tu možemo? Kako mi, "obični ljudi", možemo "spasiti svijet", zaustaviti širenje ozonske rupe, podići ekološku svijest? Teško. Čak se i svjetski znanstvenici radije "zabavljaju" kloniranjem, presađivanjem, genetskim inženjeringom, nego li takvim banalnim pitanjima. Vrlo obeshrabrujuće!

* * *

No, uvijek je red započeti od samoga sebe, svoje najbliže okoline, zemlje u kojoj živimo. Cilj ovog članka nije neko katastrofično i mračno predviđanje budućnosti, nije ni pridruživanje euforiji zastrašenosti prelaskom u novo tisućljeće, niti pametovanje o ponekad aktualnoj temi ekologije. Moram priznati da mi je ta tema zapravo nadošla neplanirano, te da sam sasvim slučajno naišla na neke zapanjujuće podatke navedenih istraživanja. Ipak, iako nam se sve to čini još jako daleko, slika ovakve budućnosti - kao u nekim lošim znanstveno-fantastičnim filmovima - mora svakoga bar malo potaknuti na razmišljanje. Kojim to pravom uništavamo prirodu i život oko sebe, ono što nam je darovano od Boga - ne samo nama jučer i danas, nego i onim naraštajima nakon nas?

NEVENKA GAŠPAROVIĆ


>[SADRŽAJ]<