Jedan biskup u vrijeme komunizma govorio je da je lijepo za Crkvu raditi, još ljepše je za Crkvu se boriti, ali je najljepše za Crkvu trpjeti. Krist nas nije spasio svojim propovijedanjem i čudesima, nego po svojoj muci, smrti i uskrsnuću. To je bio i životni put bl. Alojzija Stepinca.

Bl. Alojzije na svojoj mladomisničkoj spomen-sličici sažeo je svoj svećenički put riječima sv. Pavla: "A ja, Bože sačuvaj, da se ičim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojem je svijet meni razapet, i ja svijetu." (Gal 6, 14)

U svom biskupskom grbu stavio je križ na modrom polju, a slijeva i zdesna apokaliptičko ime Krista: Alfa i Omega. Započinje Dnevnik, kroniku svojeg biskupovanja, riječima: "Moj život bit će jedan križni put."

Prvostolnom kaptolu i Prebendarskom zboru, 3. lipnja 1934., kao odgovor na čestitki prigodom njegova imenovanja nadbiskupom koadjutorom, veli: "Moje imenovanje je za mene težak križ... Moja nakana i moj cilj su čisti: slijediti nauk križa, te bez ikakva straha braniti katoličku vjeru... Pa kao što sam za dobro svoga naroda bio spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoličku."

Na pitanje novinara koji će biti njegov program, reče: "Moj program sada je put što ga je odredio Raspeti."

Kad mu je javljeno, nakon umorstva kralja Aleksandra (9. listopada 1934.), da će četnici nakon sprovoda obračunati s njim, zapisuje u svoj Dnevnik: "Da li me kane ubiti ili što drugo, ne znam. Bog dragi je moja nada i uzdanje. Hoću pravdu i istinu za svetu Crkvu i za hrvatski narod."

Kada je nakon smrti nadbiskupa Bauera (7. prosinca 1937.) preuzeo naslov i službu zagrebačkog nadbiskupa, rekao je članovima Prvostolnog kaptola: "Ja sam se uzdao u Gospodina i nisam klonuo, nego se više učvrstio u vjeri i u pouzdanju u Boga svemogućega, kao što željezo postaje čvršće što se više udara po njemu. Što budu više rasle nevolje, to više će u budućnosti rasti moje pouzdanje da ću uz Božju pomoć proći sretno sa svojim stadom kroz sve bure i oluje koje nas čekaju."

* * *

Bure i oluje brzo su se pojavile. Bl. nadbiskup Stepinac hrabro se borio za Crkvu i za njezina prava u vrijeme ratnog vihora. Jasno i neustrašivo osuđuje nasilja i razaranja fašističkog, nacističkog i ustaškog ludila, kao i saveznička bombardiranja otvorenih gradova, te konačno teror i strahovladu komunistâ.

Izveli su ga pred narodni sud, i osudili ga nevina. 11. listopada 1946. lišen je slobode i osuđen na prisilni rad u trajanju od 16 godina. Ušutkali su taj proročki i Božji glas, ali mu nisu mogli oduzeti snagu da moli i da trpi za Crkvu. Rekao je upravitelju Apostolske nuncijature u Beogradu, mons. J. P. Hurleyu, kako se osjeća miran ma što se dogodilo, makar morao ostati u zatvoru ne samo 16, nego 60 godina.

Bl. Stepinac je 5. prosinca 1951. otpušten iz Lepoglavske kaznionice u kućni pritvor u rodnom Krašiću. Sutradan, nakon dolaska u Krašić, novinari su ga zapitali: "Kako se osjećate?", a on im je odgovorio: "Ovdje jednako kao i tamo u Lepoglavi. Meni je svejedno gdje sam, da li u Lepoglavi, Krašiću ili u Zagrebu, jer gdje god bio da bio, ondje vršim svoju dužnost."

"A koja je to Vaša dužnost" - zapita ga američki novinar - "koju ovdje naglašavate?" Bl. Stepinac reče: "Trpjeti i raditi za Crkvu."

"Iz svega izgleda da će trebati još mnogo trpjeti… Umrijeti da, ali nikako popustiti", riječi su bl. nadbiskupa Stepinca koje je rekao 4. siječnja 1952. mons. Silviju Oddiju, privremenom voditelju u beogradskoj Apostolskoj nuncijaturi.

Kardinalskim dostojanstvom, 29. studenoga 1952., započinje novi programirani progon protiv bl. nadbiskupa Stepinca. On mirno veli: "Kardinalski grimiz označuje krv... Vidim i to da se borba nastavlja."

* * *

Trpio je mnogo od teških bolesti, koje je ponio iz svojeg robijanja u Lepoglavi. No, najteža bol za bl. Stepinca bio je pokušaj Partije da, preko svećeničkog udruženja Ćirilo-metodskog društva, svećenici prekinu veze Katoličke crkve s Rimom. Rekao je: "Kad pomislim na jadne CMD-aše, to me više boli nego 10 godina Lepoglave."

"Neka ide život! Dao bih i stotinu života samo da živi sv. Crkva, da stvar Božja napreduje."

Kada je bio pozvan da se 5. prosinca 1959. pojavi kao svjedok protiv "Kosa Ćirila i ostalih", a zatim da i sâm bude suđen, nije se pojavio u Stanici narodne milicija, nego je poslao pismo "Organu narodne vlasti". Pismo završava: "Ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršit ću je do kraja: do kraja, bez trunka mržnje i osvete prema ikome, ali i bez straha bilo pred kim."

Bl. nadbiskup Stepinac za vrijeme svojeg biskupovanja radio je i borio se za Crkvu i za njezina prava s ljubavlju i s apostolskom revnošću. Kad je bio nasilno odijeljen od svojeg stada, još radosnije i spremnije je molio i trpio za Crkvu. Umro je kao mučenik vjere i ljubavi za Crkvu.

C. T.