VERITAS - br. 3/2000.

>[SADRŽAJ]<

BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU

VEGETARIJANSTVO, ESTETSKE ILI ZDRAVSTVENE DIJETE, ILI...

SMISAO I CILJ POKORE

Piše: CELESTIN TOMIĆ

Isus hrani svoje učenike kruhom i ribomJednoga dana, dok su Ivanovi učenici i farizeji postili - post koji nije propisan u Zakonu, nego potječe od predaje "starih" - neki pristupe Isusu i kažu mu: "Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?" Na to im Isus reče: "Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima?... Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će, u onaj dan, postiti."

U Starom zavjetu Jahve se objavljuje kao Zaručnik, a Izrael je njegova Zaručnica. Isus to primjenjuje na sebe: On je Zaručnik, Crkva je njegova Zaručnica. Time Isus, na otajstven način, otkriva na trenutak otajstvo svoje osobe: on je ne samo čovjek, već i Bog.

"U onaj dan će postiti..." (Mk 2, 20)

U svjetlu Isusovih riječi i njegova primjera, u kršćanstvu je post udioništvo na otajstvu Isusove muke i smrti, dioništvo u njegovoj otkupiteljskoj žrtvu i budnost u iščekivanju njegova slavnog dolaska na svršetku danâ, kada će se ostvariti konačne zaruke Krista zaručnika sa svojom Crkvom. Stoga Crkva od prvih početaka nalaže post u petak, na spomendan Isusove muke i njegove smrti, te u srijedu, na spomendan Judine izdaje i na početak muke Gospodinove.

* * *

U svijesti potrošačkog društva u kojem živimo post i nemrs kao da ne postoje. Ali strogi post ušao je u moderno društvo kroz razne zdravstvene i estetske dijete, kroz pokrete vegetarijanaca, kroz prihvaćanje istočnih religioznih vježbi, itd. Oni koji misle da time ispunjavaju zakon posta i nemrsa drže kako je on u tome da se čovjek odrekne masnih jela, a novac utroši na skupa "nemasna jela". Je li to post u čast Gospodinu?

Isus nas uči da i post, kao i milostinja i molitva, mora izlaziti iz čovjekova srca; mora biti odraz predanja i ljubavi Ocu, koji vidi u tajnosti, u skrovitosti, i On će nam uzvratiti (Mt 6, 18).

Isusovi učenici ne slijede praksu židovskih postova. Post učenikâ vezan je uz Isusovu muku i smrt. To je odaziv na Isusov poziv: "Hoće i tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom." (Mk 8, 34) Poput Pavla, moramo reći: "Krotim svoje tijelo i zarobljavam ga, da, pošto sam drugima propovijedao, sam ne budem isključen." (1 Kor 9, 27) Mrtvljenje ne smije biti cilj samo sebi, niti neko sredstvo kontrole nad sobom, već nešto što je bitno povezano s Kristom.

* * *

Predaja Crkve od samih početaka naglašava da post uključuje ne samo "uzdržavati se od jela, nego i od grijeha" (sv. Leon Veliki). Oci povezuju post uz milostinju. U spisu s kraja 1. stoljeća piše: "Kršćani trebaju dati siromasima ono što je stavljeno po strani zahvaljujući postu." (Apostolska Didaskalia) Sv. Ambroz vidi vrijednost posta u tome da ako netko ono što bi potrošio za objed dade siromasima. Jednako i sv. Augustin potiče da se dade milostinja od onoga što prištedimo od posta i nemrsa.

Sv. Petar Krizolog piše: "Ove tri stvari: molitva, post i milostinja jedno su i primaju život jedna od druge. Post je duša molitve i milosrđe je život posta. Neka ih nitko ne dijeli, jer ne mogu biti odvojene. Tko posjeduje samo jednu, ili tko nema sve tri zajedno, nema ništa. Zato onaj tko moli, neka i posti; tko posti, neka ima i milosrđa."

Post tako postaje jedno sredstvo za izgradnju pravednijeg društva, za rješavanje problema siromašnih, jadnih, napuštenih, u službi "civilizacije ljubavi", u stvaranju ljepšeg, bratskijeg i sretnijeg čovječanstva. Ali kršćanski post uvijek je vezan uz Gospodinovu muku i smrt, kao priprava na radost i kao dar Isusova uskrsnuća, što Crkva slavi svake nedjelje, posebno na godišnjicu Kristova uskrsnuća.

* * *

U tom svjetlu otkrivamo smisao i značenje euharistijskog posta. On nas mora pripremiti na milosrdno srce i na žarku molitvu, na susret s Gospodinom u euharistijskom otajstvu. I zato Crkva od prvih vremena uz euharistijsko slavlje povezuje prikupljanje za potrebne, siromašne, bolesne, budući da nam se u euharistijskoj žrtvi i blagovanju otkriva neshvatljiva i neizmjerna ljubav Boga našega. Tu se otkriva ono što Crkva mora biti: zajednica ljubavi svih ljudi, gdje nestaju razlike spolova i dobi, te rasne, društvene i civilizacijske razlike... jer svi smo "Jedan" u Kristu Isusu.


ISTINA ZAČINJENA LJUBAVLJU

LUDOST KRIŽA

Neki misle da bi Kristov nauk bolje uspijevao u današnjem svijetu, okrenutom prema ovozemnosti, dobitku i užicima, ako bi se prestalo govoriti o križu, o odricanju, o mrtvenju, i ako bi se naglasak stavio samo na uskrsnuće i na radost slave budućega života. Istina, Kristov nauk je evanđelje - radosna vijest, puna nade i obećanja. Ali do uskrsnuća jedini je put slijediti Krista raspetoga, odreći se sebe, postati s Kristom evanđeoski siromah.

Apostol Pavao nam je u tome najbolji pokazatelj. Dobro poznaje strujanja grčke misli. Rođen je u Tarsu, koji je u njegovo vrijeme bio grad grčke mudrosti. Zna dobro naklonost i čežnje starog čovjeka i njegove prohtjeve. Međutim, on propovijeda istinu evanđelja, Krista raspetoga, što je nešto bitno za kršćanstvo, bez čega ono gubi svoj naboj, svoju novost, svoje pobjede.

Kad je doznao da je istina evanđelja u pitanju u Crkvama Galacije, koje on utemeljio, pun svetog gnjeva piše im iz Efeza: "O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti." (Gal 3, 1) Iz Efeza, koji je u to vrijeme bio svjetionik grčke kulture i mudrosti, piše Korinćanima i podsjeća ih na svoj navještaj evanđelja: "Krist me posla navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov." "I ja, kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje, jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga." (1 Kor 1, 17; 2, 1-2)

Nova evangelizacija mora ovu jezgru evanđelja imati u vidu. Može se polaziti s navještajem radosti i uskrsnuća, ali ne smije se mimoići put do uskrsnuća i života vječnoga, koji vodi preko Golgote, preko smrti Sina Božjega, preko Raspetog.

* * *

Apostol Pavao dobro pozna grčki svijet, njegovu kulturu i njegove ideale, njegove izričaje, kao što su logos-besjeda, mudrost. Besjeda-logos odnosi se na ljudski govor; sredstvo je da se uzajamno sporazumijemo, da iznesemo svoje ideje; nužno je pomagalo za filozofiju i za rast znanosti. No taj izraz ima i dublje značenje. Logos je i biće, demiurg, koji djeluje u stvaranju svijeta i svemu daje sklad (Filon). Vrhunac značenja te riječi je dia-logos, dijalog. Pavao preuzima tu značajku logosa, ali za njega je logos najdublji izričaj jastva, znak otvaranja prema nadzemaljskom, objava slobodna i otajstvena Boga, kao neko bogojavljenje, što dosiže svoj vrhunac u utjelovljenju Sina Božjega u punini vremenâ i što omogućava svakom čovjeku da osobno susretne Boga u Kristu; to je paradoksalna objava ljubavi Boga, što dosiže svoj cilj u sebedarju, u žrtvi križa. Sve je to sadržano u izričaju "besjeda križa".

Riječ "mudrost" Apostol uzima kao jedan svjetonazor. Grčka mudrost otkriva se u svojim odnosima prema božanstvu, prema kozmosu i prema čovjeku. Ideja Boga za grčku mudrost je najviše Dobro, čisti Čin, Neizmjerno i Neizrecivo, ali to nije osoba. Stoga, kad grčki mudraci govore o jednom Bogu, taj pojam je uvijek politeistički obojen. Za grčku mudrost jednobošci su bezbošci. Grčka mudrost, kako smo već vidjeli, nikad nije dokučila ideju stvaranja.

v3str25.gif (2033 bytes)Istina evanđelja objavljuje nam Boga koji je jedan u tri Osobe. Bog je Otac Gospodina našega Isusa Krista. On je Ljubav koja se daruje u slobodi i otajstvenosti, najviše Dobro, koje privlači najvećom slobodom; Istina koja se objavljuje i usrećuje, Bog koji je u Isusu Kristu postao čovjekom, Isus iz Nazareta, a da se božanska i ljudska narav ne miješaju u jednoj osobi, u Riječi.

Boga upoznajemo kroz otajstvo i kroz osobu Isusa Krista; njegova sila i moć izmiču našim očekivanjima, njegova mudrost našim sposobnostima.

* * *

Grčki ideal je sila-dinamis, što se otkriva u vojnim pobjedama, u atletskim natjecanjima, dok Pavao evanđeoski ideal iznosi u slabosti; grčki ideal je mudrost, koja se otkriva u filozofskim raspravama i u sofizmu, dok Pavao pokazuje na ludost križa, u kojem se otkriva Božja mudrost; grčki ideal odgoja je kalokagatija, ljepota i dobrota, posebno sklad i ljepota tijela, a Pavao im naviješta Raspetoga, u kojem se otkriva Božja ljepota.

"I Židovi znake ištu, i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga. Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak, i Židovima i Grcima - Krista, Božju silu i Božju mudrost." (1 Kor 1, 22-24)

Što je slabije, luđe, ružnije od raspetoga na križu; što je múčilo sramote, sredstvo najdubljeg poniženja i rugla? Na križ nije smio biti osuđen rimski građanin. Odviše je to ružno i sablažnjivo sredstvo za čovjeka. A apostol Pavao to iznosi kao nedostiživ ideal, kao objavu ljubavi Božje, kao jedini put spasenja, kao središte istine evanđelja. Bog nam u Raspetom objavljuje svoju moć u slobodi; svoju mudrost u ludosti križa, svoju ljepotu u iznakaženom liku Raspetoga.

Nova evangelizacija mora se nad tim zamisliti i slijediti velikog evangelizatora Pavla ako želi postići milosne plodove navještaja Božje riječi. Nova evangelizacija mora slijediti sv. Pavla u iznošenju istine evanđelja u svoj njezinoj jasnoći; i iznošenju istine raspetog Gospodina, pa makar ona i današnjem čovjeku izgledala sablazan, paradoks, ludost. Samo Krist raspeti je "Božja sila i Božja mudrost". Jer "ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi" (1 Kor 1, 25).

CELESTIN TOMIĆ

>[SADRŽAJ]<