VERITAS - br. 3/2000.

>[SADRŽAJ]<

ČITATELJI

OPET KVIZ

Poštovano Uredništvo!

Već dulje vrijeme želim vam se javiti u vezi s "Veritasom", na što su me potaknula pisma nekih čitatelja, kao i vaš poziv da vam iznesemo svoje mišljenje o časopisu.

Jedan sam od čitatelja koji je već prilično dugo godina pretplatnik na nekoliko vjerskih časopisa ili ih redovito kupujem. Što se tiče "Veritasa", osobno mislim da su neki čitatelji, koji su kritički raspoloženi, dobrim dijelom u pravu. Mislim da im je želja i cilj potaknuti odgovorne da ostvare veći kvalitet časopisa u cjelini. Neki su s kritikom malo i zakasnili, jer i sâm sam prije nekoliko godina u više navrata htio prestati kupovati List i samo me je dugogodišnja ljubav prema "mojem" časopisu spriječila u tome. Posljednjih godina, u odnosu na prethodno desetogodišnje razdoblje, kvalitet Lista bio je znatno slabiji, ali s osvježenjem u uredništvu "Veritas" je prošle godine ponovno dobio na kakvoći. Osim toga, imam dojam da bi neki čitatelji vjerski tisak najradije stjerali u sakristiju, ali ovaj put iz drugih razloga, npr. zbog članaka koji su intenzivnije socijalno intonirani (M. Kalanj). Zar je samo od nadbiskupa Bozanića trebalo očekivati da upire prstom u odgovorne za nastalu krizu morala u društvu i za očajnu situaciju u gospodarstvu, a ostali da se ljuljuškaju u zavjetrini?

Vjerujem da "Veritas" pomalo postaje jedan od naših najboljih vjerskih listova. Dopadaju mi se prilozi C. Tomića, A. Kordića, M. Kalanja, A. Penić, J. Blaževića, J. S. Rabara, a nedostaju mi prilozi Š. Marasovića, koji je često nemilosrdno šibao po našim prenemaganjima i glupostima. Isto tako nedostaju mi NOT-ovi prilozi (sjajan mu je bio članak: "Čitaju li pokojnici novine?"). Bilo bi dobro da objavljujete serijale iz povijesti Crkve, zatim da pišete o drugim vjerskim zajednicama, o različitim redovima i slično. Danas član Katoličke crkve često postaje plijen raznih sljedbi samo zato jer premalo poznaje vlastitu vjersku zajednicu i slabo je poučen u vjeri.

Zbog ovoga posljednjeg vam se i javljam. "Veritas" je 1991. objavljivao "Kviz znanja", kviz iz poznavanja Biblije. Izgleda da je taj kviz bio prilično zahtjevan, jer se javljao relativno mali broj čitatelja koji su znali odgovore, ali uvjeren sam da ga je veliki broj čitatelja bar pokušao riješiti, jer i ja sam jedan od njih. No, činjenica je da nikada prije toga, a niti poslije, nisam bio "prisiljen" toliko čitati Bibliju, i ne samo Bibliju, već i niz drugih vjerskih knjiga (osobito mi je dobro došao niz knjiga "Povijest spasenja" našega C. Tomića). Kviz je bio izuzetno edukativan. Već osam godina očekujem da nam ponudite nešto slično, jer vjerujem da nećete pogriješiti.

Antun

UREDNIŠVO: Vaše pismo već (pre)dugo stoji u redu za objavljivanje. Možda je bilo zgodno objaviti ga odmah na početku godine, kada smo ponovno pokrenuli "Kviz", ali ipak smo čekali da vidimo kakav će biti odaziv naših čitatelja. Drago nam je da ste nas podsjetili na prošlo vrijeme i na ono što bi trebalo oteti zaboravu ili ponovno oživjeti, jer se to očito isplatilo. Već u prvom krugu ovogodišnje nagradne igre dobili smo puno veći broj odgovora, i to uglavnom potpuno točnih, a tješi nas činjenica da ima puno više onih koji se potrude pronaći odgovore na pitanja u kvizu, ali im je mrsko izrezati kupon i poslati ga na našu adresu. No, naš glavni cilj i jest upravo taj da se čitatelji "Veritasa" potrude oko toga da što bolje upoznaju ono što već vjeruju i da u skladu s time žive.

ISPOVIJED

Baka s krunicomHtjela bih s čitateljima "Veritasa" podijeliti svoje iskustvo, koje me "natjeralo" da se konačno ispovjedim. Taj divan osjećaj mira ne želim zadržati samo za sebe.

Kao ni brojne osobe koje poznajem, ni ja se već godinama nisam ispovijedala. Ne znam zašto sam to konačno učinila, ali znam da me nešto neodoljivo vuklo. Na mojoj savjesti već se bilo nagomilalo mnoštvo grijehâ. Na one "sitnije" nisam se više niti osvrtala. Tu i tamo malo me grizla savjest zbog neodlaska na nedjeljnu sv. misu, ali nije mi bilo ni na kraj pameti kajati se zbog sitnih nemarnosti u radu ili u odnosu prema djeci. Ljutnje i ružne riječi, osobito za vrijeme vožnje automobilom, bile su postale dio moje svakodnevice.

Jednoga petka, kao i obično, u posljednji čas sam krenula na posao. Opet redovita žurba, nervoza i bijes zbog onih vozača koji su "vozačku dobili preko veze", a uz to ide i nepažnja, pa i nepromišljeno zalijetanje automobilom. Da skratim priču, tom prigodom, brzo ulazeći u zeleni val i jureći prema idućem semaforu, umalo sam pregazila neku jadnu zgrbljenu bakicu. Više se niti ne sjećam što sam joj sve sapsovala preko poluspuštenoga stakla, a ona je mirno svojim umornim koracima nastavila prelaziti na drugu stranu ceste.

Taj cijeli dan sam razmišljala o zgrbljenoj bakici s krunicom u ruci. Onaj njezin blagi pogled, kada mi se naslonila na haubu, toliko mi se urezao u sjećanje da ga još uvijek nosim u sebi. Jadna bakica vjerojatno je još uvijek u mislima bila na misi ili se zadubila u razmišljanje o Isusu i o Mariji, pa nije ni primijetila da je stala na zebru dok je još bilo crveno.

Sada, nakon temeljite ispovijedi i odluke da neću više onako živjeti, sažalijevam prijašnju sebe, a ne tu zgrbljenu baku. Ja sam bila doslovno jadna, a ne ona. Ona je cijelo vrijeme imala u sebi duševni mir. Tko zna, možda je baš ona izmolila moju silnu želju da se konačno ispovjedim. Ja sam zamalo nju udarila automobilom, a kao da je ona mene lupila u glavu i kao da mi je dozvala u pamet da ne vrijedi trčati da bih što više stekla za sebe i za svoju obitelj, ako u tom trčanju zanemarim svoju dušu i duše svoje djece i svoga muža.

Mara iz Zagreba

>[SADRŽAJ]<