VERITAS - br. 4/2000.

>[SADRŽAJ]<

MLADI

DARIVATI OSMJEHE I UNOSITI VEDRINU

DOBRO DJELO

Jednim osmijehom možemo mnoge razoružati. On je poput male pobune protiv svijeta "smrknutih lica", protiv depresije i zabrinutosti, koja prijeti svim slojevima našega društva.

Jedan kolega nedavno se prisjećao davnih dana provedenih na vjeronauku i malog papirića za bilježenje dobrih djela. Za svako učinjeno dobro djelo u korizmi trebalo je, naime, presaviti papirić… U navedenom slučaju vlasnik papirića, kao prilično nestašan dječak, pomalo je zanemario taj papirić i njegovo redovito presavijanje, pa je morao pribjeći očajničkom rješenju spašavanja iz krizne situacije. Posljednjeg dana "utaborio" se pred školom priskačući u pomoć starijim gospođama pri prelasku ceste - i onima koje su pomoć trebale i onima koje nisu, i tako ipak uspio "spasiti obraz" pred vjeroučiteljem.

Možda će vam se učiniti da ova anegdota i nema puno veze s onim što slijedi. No, meni se učinila kao dobar uvod za pitanje: Što mi zapravo podrazumijevamo pod dobrim djelima? Mnoga činimo svakodnevno, a da ih i nismo svjesni, a često u nastojanju da svjesno učinimo nekome nešto "dobro", postignemo sasvim suprotan učinak - jer, ono što mi smatramo "dobrim", ne mora nužno biti "dobro" i našim bližnjima. Jeste li, primjerice, ikada pomislili koliko dobrih djela, i nesvjesno, možemo učiniti samo jednim osmijehom?

* * *

U trenucima kada nam i nije do smijeha, kada smo nervozni zbog rokova koji nas pritišću, zbog obveza koje nikako ne stižemo obaviti, ili zbog bilo čega drugoga, smatramo da imamo opravdanje za smrknuto lice. Pa, konačno, ljudi to od nas i očekuju! Zar bi bilo pristojno smiješiti se kada znaš ili znaju da nemaš nikakva razloga za to? Vjerovali ili ne, baš onda jedan osmijeh može unijeti puno dobra u naše živote i u živote naših bližnjih.

U mnogim sredinama, na žalost, vedrina nije normalna. Normalno je prilagoditi se stresu, normalno je posvađati se, normalno je bar jednom dnevno "izgubiti živce", ali, biti vedar - to zaista "u ozbiljnim situacijama" nije poželjno. Mnoge naš osmijeh može i ozbiljno zasmetati. Ipak, čak i takve ljude jednim osmijehom možemo razoružati. Možda ih nećemo razvedriti, ali ćemo izbjeći priliku da sudjelujemo u zatvaranju kruga opće raširenoga negativnog raspoloženja.

"Mali osmijeh..."Osmijeh je jednom prilikom za vožnje gradskim prijevozom uljepšao dan nekom usamljenom starcu. Pružio mu je priliku da s jednim neznancem podijeli obične sitnice iz svoje svakodnevice. Da se potuži na gužvu u ambulanti i da prokomentira cijene na tržnici. Možda se nekome taj osmijeh ne bi učinio vrijednim kao materijalna ili konkretna pomoć, ali njegov je rezultat bio još jedan osmijeh - na licu nepoznatog starca. A taj osmijeh možda bi teško izmamilo bilo kakvo "službeno valjano" dobročinstvo - dobročinstva radi.

* * *

Možda i ovaj tekst o osmijesima nije ono što bi trebao biti. Ne pruža konkretne informacije koje bi možda zainteresirale širi krug čitateljstva. Nije, na žalost, konkretan prinos poboljšanju prosvjete, odnosa prema mladima, otvaranju radnih mjesta za one koji su sve više u dilemi gdje i kako će uspjeti zasnovati svoj život, što dalje… Namijenjen je svakome i nikome. Kao mala pobuna protiv svijeta "smrknutih lica" i neke depresije i zabrinutosti, koja prijeti svim slojevima našega društva. Osim toga, možda izmami i koji osmijeh viška. A to će meni omogućiti da presavijem svoj korizmeni papirić za dobra djela. Ipak, još je malo korizmenog vremena pred nama, treba požuriti.

* * *

P. S. A, tvrdnju da jedan "mali osmijeh" može biti "veliko dobro djelo" - najbolje je da ipak provjerite sami.
:-)

NEVENKA GAŠPAROVIĆ


TAJNA

Samo nebo zna da sam Te dotakla,
da sam bol života zamijenila radošću,
da se svjetlo u meni rodilo.
Kad si oči moje dotaknuo,
otada duša moja pjeva i raduje se,
samo zbog maloga Tvog dodira.
Ti si taj koji će doći
k’o najljepša melodija u tihoj noći.
O, daj da budem budna
za tu Svetu noć.

MARIJA TOLIĆ

>[SADRŽAJ]<