Evo, Gospodine, još malo o psovci, koja je vrlo raširena u našem hrvatskom narodu, i ne samo u njemu. A u svojoj molitvi Očenašu ti nas učiš da molimo: "Sveti se ime tvoje!" Pa kako razumjeti one koji mole da se tvoje ime sveti, da ono bude hvaljeno i blagoslovljeno, a potom te najpogrdnijim imenima psuju, hule, upotrebljavaju kletve ili se krivo zaklinju? "Iz istih usta izlaze blagoslov i prokletstvo", piše apostol Jakov, i zaključuje: "Slan izvor ne može dati slatku vodu." (Jak 3, 10. 11. 12) A to znači da psovač ne može hvaliti tvoje ime, Gospodine.

"Druže, zašto ti ne psuješ?", upitao me jedan vojnik za vrijeme odsluženja vojnog roka. "A zašto bih psovao?", upitao sam ga. Nije mi ništa odgovorio, samo me čudno gledao. Da, nikada se nisam naslušao tolikih psovki kao upravo u jugo-vojsci. Najteže mi je bilo, Gospodine, kada je netko tebe psovao, pogrđivao tvoje sveto ime. Psovke i prostote doživljavao sam u velikoj mjeri i za vrijeme liječenja u bolnici. Mnogo puta sam napuštao sobu da ih ne čujem. A što reći o drugim mjestima velikih i teških psovki, hula, kletvi? Pitam se što je sa svim tim psovkama i da li te sve one, Gospodine, vrijeđaju? Naime, ima psovki koje ne idu za vrijeđanjem ili pogrđivanjem, nego su više iz navike, kao poštapalice, ili iz emocionalnih reakcija. Mnogima je psovka dio govornog jezika, njihov "folklor". Oni nisu ni svjesni da psuju. I sv. Jeronim razlikuje dvije vrste psovača: one koji psuju promišljeno i one koji zbog srdžbe više nisu gospodari svog jezika. Onima koji promišljeno psuju, psovka je uvijek grijeh. I oni koji ne psuju promišljeno imaju grijeh ako ne nastoje da se psovke oslobode.

* * *

U Novom zavjetu psovka je jedan od najtežih grijeha. Isus kaže da ona izlazi iz srca i kalja čovjeka (usp. Mt 15, 19). Crkveni oci vrlo su strogi prema psovačima. Origen prihvaća doslovno riječi sv. Pavla (1 Kor 6, 9. 10), pa psovače isključuje iz kraljevstva nebeskoga. Sv. Augustin drži da su psovači Božji neprijatelji. Za hulu protiv Duha Svetoga Isus je rekao da se neće oprostiti nikada, ni na ovom ni u budućem svijetu (usp. Mt 12, 31-32). Naime, Židovi su govorili da je Isus istjerao zle duhove iz opsjednutog čovjeka uz pomoć Beelzebula, poglavice đavolskoga. Židovi su poistovjetili Duha Božjega, pomoću kojega je Isus izgonio đavle, s poglavicom đavolskim. Ima svetih otaca koji drže da se taj grijeh sastoji u nijekanju Kristova božanstva (Ciprijan, Hilarije, Atanazije), ili u nijekanju božanstva Duha Svetoga (Ambroz, Epifan).

Origen i Novacijan misle da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko učini teški grijeh poslije krštenja. Velik broj crkvenih otaca drži da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko djela Duha Svetoga pripisuje đavlu. Sv. Augustin drži da protiv Duha Svetoga griješi onaj tko odbija milost Božju i umre nepokajan. Ovo mišljenje je i danas prisutno u Crkvi. Naime, Crkva ne usteže Božje milosrđe nikome tko se kaje za svoje grijehe, ma kakvi oni bili.

* * *

Ti si, Gospodine, nekada već na ovoj zemlji vrlo strogo kažnjavao one koji su grdili, psovali tvoje sveto ime. Naime, u Knjizi Levitskog zakonika piše: "Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju odgovornost; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje!" (24, 15-16) Kad bi danas vrijedio ovaj tvoj zakon, onda bi na svijetu, istina, bilo manje psovača, ali i ljudi bi bilo mnogo, mnogo manje! Danas nema više tih kazni na zemlji.

Vozio sam se autobusom iz Pule u Zagreb. Dva mladića iza mene psovali su teške psovke, posebno jedan od njih. Bio sam u napasti da se okrenem i da ih javno ukorim, ali ipak sam čekao zgodniju priliku. I pružila mi se za vrijeme stanke u jednom gradu. Pristupio sam onom teškom psovaču, koji je bio sâm, i lijepo ga zamolio da ne psuje. Rekao sam mu da ja vjerujem u Boga koga on psuje. I prihvatio je moju opomenu. Do Zagreba ta dva mladića nisu izustili niti jednu psovku. Psovača treba opomenuti, ali opomenuti ga tako da ga se ne izazove da još više psuje. I sv. Ivan Zlatousti pozivao je kršćane da opominju psovače. Njegov poziv da se psovača pljusne po ustima danas ne bi vrijedio.

Crkveni oci uče da treba izbjegavati davanje prilike drugima za psovku. To je vrlo važno. Kažu neki oci da psovač gubi sebe, a onaj tko psovaču daje priliku za psovku gubi i sebe i drugoga. Drugoga se ne smije izazivati. Treba gasiti vatru srdžbe koja rađa psovkom, a ne potpaljivati je još više.

Poznavao sam jednog gospodina koji je vrlo mnogo psovao teške psovke. Nije se to ustezao činiti ni pred svećenikom. Nakon izvjesnog vremena primijetio sam da više ne psuje. To me ugodno iznenadilo. Zapitao sam ga kako to da više ne psuje. Odgovorio mi je: "A kako bih mogao psovati moga prijatelja!" Naime, taj gospodin se u međuvremenu obratio. Bog, Isus Krist, postao mu je prijateljem. Ne samo da više Boga nije psovao, nego ga je slavio i hvalio cijelim svojim bićem. Dakle, recept protiv psovke je vrlo jednostava: učiniti da nam Bog postane prijateljem. A prijatelja se nikada ne psuje.

Čovjek je stvoren da slavi i hvali Boga, a ne da ga psuje.

AUGUSTIN KORDIĆ